Sinagoga Sotonina…
‘… nego su Sinagoga Sotonina’ (Otkrovenje 2:9) predstavlja: budući su s obzirom na doktrinu oni u neistinama. ‘Sinagoga’ je spomenuta budući su Židovi bili spomenuti, a kako su oni običavali podučavati u sinagogama, ‘sinagogom’ je predstavljena doktrina; a budući se pod ‘Sotonom’ razumije pakao formiran od strane onih koji su u neistinama, prema tome je rečeno ‘sinagoga Sotonina’. Pakao se naziva ‘Vrag’ i ‘Sotona’, a pod paklom koji se naziva ‘Vrag’ se razumiju oni koji su tamo u zlima, pravilno oni koji su u ljubavi spram sebe; a pod paklom koji se naziva ‘Sotona’ se razumiju oni koji su tamo u neistinama, prikladno oni koji su u ponosu spram njihove vlastite inteligencije. Ovi su paklovi ‘Vrag’ i ‘Sotona’ budući se svi koji su u njima nazivaju vragovima i sotonama. Iz ovih se stvari sada može ustanoviti kako je činjenicom da su oni ‘sinagoga Sotonina’ predstavljeno da su oni s obzirom na doktrinu u neistinama.
[2] Kako se ovdje obrađuju oni koji su u dobru s obzirom na život, a u neistinama s obzirom na doktrinu, a kako takvi ne znaju drugačije nego da su oni u dobru, i da su njihove neistine istine, nešto će biti rečeno u svezi njih. Svo je dobro obožavanja formirano pomoću istina, a sva je istina formirana od dobra, prema tome dobro bez istine nije dobro, niti je istina, bez dobra, istina; oni doista u izvanjskom obliku izgledaju da jesu, ali ipak oni to nisu. Sjedinjenje dobra i istine se naziva nebeskim vjenčanjem; od ovog je crkva u čovjeku, i to je nebo u njemu, Ako su prema tome sa čovjekom neistine umjesto istina, onda on čini dobro neistine, koje nije dobro, jer ono je ili licemjerno ili zaslužno (= kad čovjek čini dobro da bi nešto ‘zaradio’), ili prirođeno prirodno dobro (= kod ateista).
[3] Ali primjeri će ovo ilustrirati. Onaj koji je u ovoj neistini, da on vjeruje i čini dobro sam od sebe, budući ima sposobnost činiti dobro; njegovo dobro nije dobro, budući je on sam u njemu, a ne Gospod. Onaj koji je u ovoj neistini, da on može činiti dobro koje je u sebi dobro, bez znanja kakvo je zlo u njemu samome, time bez pokajanja, iako naizgled on čini dobro, ipak on ne čini dobro, budući je bez pokajanja on u zlu. Onaj koji ima ovu neistinu, da ga dobro pročišćava od zala, a ne zna ništa o zlima u kojima se nalazi, on ne čini ni jedno dobro osim lažnog dobra, koje je iznutra zaprljano sa njegovim zlima. Onaj koji je u ovoj neistini, da ima mnogo bogova, i sebe u tome potvrdi, dobro koje on radi je podijeljeno dobro, a podijeljeno dobro nije dobro. Onaj koji je u ovoj neistini, da vjeruje kako Božansko (Otac) u Tijelu Gospodnjem (Sinu) nije kao duša u tijelu, ne može činiti dobro od Njega, a dobro koje nije od Gospoda nije dobro, jer je protivno ovim riječima Gospodnjim:
‘Ako čovjek ne ostane u Meni, i Ja u njemu, on ne može donijeti ikakva roda; jer bez Mene vi ne možete učiniti ništa. Ako čovjek ne ostane u Meni, on je izbačen kao osušena grančica, te bačen u vatru i spaljen.’ Ivan 15:4-6; i u mnogim drugim odlomcima.
Jer dobro izvodi svoju kvalitetu od istina, a istine izvode svoju suštinu/biće/život (esse) od dobra.
Tko ne zna, da crkva nije crkva bez doktrine; a doktrina mora naučavati kako čovjek treba razmišljati o Bogu i od Boga; i kako on treba djelovati od Boga i sa Bogom; prema tome doktrina mora biti od istina, djelovati sa kojima u skladu se naziva dobro; otud slijedi, da djelovati u skladu sa neistinama nije dobro. Vjeruje se, da u dobru kojeg čovjek radi nema ničega od istina ili neistina, dok pak kvaliteta dobra nije iz nijednog drugog izvora, jer oni prianjaju jedno uz drugo kao ljubav i mudrost, i također kao ljubav i glupavost; ljubav mudrosti je koja čini dobro, ali ljubav glupavosti čini ono što je izvanjski dobro, ali potpuno neslično njemu u unutrašnjostima; prema tome, dobro je mudrog kao čisto zlato, ali dobro glupavog je kao dobro prekriveno sa izmetom.’