I On je rastao/napredovao u Milosti i Mudrosti (Luka 2:52)

1. Sada u Svetom Pismu piše: ‘I On je rastao/napredovao u milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima (ili ‘kod Boga i kod ljudi’) ostavši poslušan/servilan/podređen Svojim roditeljima sve dok nije započeo Svoju misiju.

2. Pitanje: Kako je Isus, kao jedino vječno Najuzvišenije Biće, mogao rasti/napredovati u milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kad je On u stvari bio Bog od vječnosti;

3. i posebice kako pred ljudima (ili ‘kod ljudi’), pošto je On bio beskrajno naj-savršenije Biće od vječnosti?

4. Da bi se ovo ispravno shvatilo, na Isusa ne treba gledati isključivo kao na jedinog Boga;

5. već se On mora promatrati kao čovjek u kojem je jedino vječno Božanstvo sebe zarobilo, baš kao što je duh zarobljen u prirodi svakog čovjeka.

6. I što svaki čovjek mora učiniti u skladu sa Božanskim redom da bi oslobodio duh u sebi,

7. to je čovjek Isus također morao učiniti u svoj ozbiljnosti sa ciljem da bi u sebi oslobodio Najuzvišenije Biće, tako da On može postati jedno sa Njime.

8. Dakle, svaki čovjek mora u sebi nositi određene slabosti, koje su uobičajeni/obični okovi/spone duha kojima je on ograničen kao unutar tijesne čahure/školjke.

9. Ti okovi/spone se jedino mogu sasvim raskinuti (u smislu, ‘rasturiti u komadiće’) kada je duša, koja je isprepletena sa mesom/tijelom, sebe tako/toliko osnažila kroz pravilno samo-odricanje/negiranje da je dovoljno stabilna da percipira i (sa)drži slobodan duh.

10. To je razlog zašto čovjek može postati svjestan svojih slabosti trpeći svakojake kušnje i tako (= na taj način) otkriti kako i u čemu je njegov duh okovan/sputan.

11. I kada nakon toga on sebe negira u svojoj duši baš u tim stvarima (in these very matters), on pri tom oslobađa svoj duh od njegovih okova/spona i u isti čas povezuje (sa njime) svoju dušu.

12. A kada je, tijekom vremena, duša okovana/sputana sa svim prijašnjim okovima/sponama duha, potpuno nesputan/oslobođen duh se poprilično prirodno sjedinjuje sa cijelom, sada snažnom dušom.

13. i potonja pri tom ulazi u svu savršenu, nebesku silu/moć/potenciju i na taj način postaje u potpunosti jedno sa duhom zauvijek.

14. Jer otpuštanje/labavljenje jedne spone/veze za drugom predstavlja dušino napredovanje/rast u duhovnoj snazi, koja je Božja mudrost i Božja milost.

15. Božja mudrost se sastoji u jasnom promatranju/opažanju/percipiranju Božjeg vječnog reda u sebi, a Njegova milost u prepoznavanju Njegova vječnog svjetla ljubavi, kojim (ili ‘posredstvom kojeg’) su sve beskrajne i nebrojene stvari, uvjeti njihova postojanja i njihove putanje/staze osvjetljene.

16. I kao što je slučaj sa (svakim) čovjekom, tako je također bio slučaj sa Bogo-čovjekom Isusom.

17. Njegova duša je bila poput one u svakog čovjeka (u tome da je bila) zavezana/sputana sa još više slabosti pošto je najmoćniji Božji Duh trebao Sebe zavezati/sputati sa najmoćnijim okovima/sponama tako da bi On mogao biti sadržan u Njegovoj duši.

18. Na ovaj način je Isusova duša također morala/bila obavezna izdržati/odoljeti/odhrvati se najvećim kušnjama i negirati sebe tako da bi mogla skinuti okove/spone sa svojeg Božjeg Duha i odmah zatim/u isti čas sebe o/pot-pasati za beskrajnu slobodu Duha svih duhova, tako da može u potpunosti postati jedno sa Njim.

19. I baš u ovome se sastojao porast/napredak u mudrosti i milosti Isusove duše pred Bogom i ljudima (ili ‘kod Boga i ljudi’), i to u takvoj mjeri da je Božji Duh postepeno i uvijek sve više i više Sebe sjedinjavao sa Njegovom u stvari Božanskom dušom, koja je bila zvana Sin Božji.

Uzoran život duše

1. Ali kako je Gospodin Isus živio od Svoje dvanaeste do Svoje tridesete godine?

2. On je u Sebi neprestano osjećao prisustvo svemogućeg Božanstva kao živu Silu/Moć; On je u Svojoj duši znao da je sve u cijelom stvaranju bilo i vječno mora biti podređeno Njegovoj i najmanjoj želji.

3. Osim toga, On je u Svojoj duši osjećao najveći poriv da nad svime vlada.

4. Ponos, žudnja za snagom/moći, za potpunom slobodom volje, za ugodnim životom, za ženama i za drugim takvim slabostima, kao i bijes su bile glavne slabosti Njegove duše.

5. Ali On se borio protiv svih tih snažnih i smrtonosnih sklonosti Svoje duše iz volje Svoje duše.

6. On je Svoj ponos ponizio uz pomoć oskudice/siromaštva; ali kakva je to zaista gruba/neprijatna mjera bila za Njega Kojem su pripadale sve stvari, a On i pored toga ništa nije smio nazvati ‘Moje vlastito’.

7. On je Svoju žudnju za moći ukrotio kroz naj-drago-voljniju (ili ‘naj-spremniju’) poslušnost prema onima koji su kao i svi ljudi pred Njime bili poput ničega/ništavni.

8. Iako je to bilo beskrajno teško, Svoju vječnu, najvišu moguću slobodu napadao je baš time što je sebe, poput sluge koji robuje, ljudima nudio/pre-davao za najniže poslove.

9. On se protiv Svoje naj-snažnije težnje ugodnim životom borio učestalim postom – kako iz nužde, tako i slobodnom odlukom Svoje duše.

10. On je svoju žudnju za ženama suzbijao ne-rijetkim teškim radom, slabom ishranom, putem molitve i kroz druženja sa mudrim ljudima.

11. Zaista, u ovoj stvari je On morao nositi jedan izuzetno težak teret, jer Njegova pojava i zvuk Njegova glasa su bili izuzetno očaravajući,

12. zbog čega je svih pet uistinu prekrasnih Cyreniusovih kćeri bilo ludo zaljubljeno u Njega međusobno se nadmećući koja će Mu se najviše svidjeti.

13. Takva ljubav Mu se doduše sviđala; ali usprkos svemu tome On je uvijek svakoj od njih morao reći: ‘Noli Me tangere!’*

14. Nadalje, pošto je On jednim pogledom vidio kroz (= prozirao) zlobu ljudi, i vidio je njihovu podmuklost i prijetvornost, njihovu neiskrenost i sebičnost,

15. lako je razumjeti da je On bio lako izazvan/uzbuđen i mogao je jako lako biti uvrijeđen i razljućen;

16. ali ovdje je On tempirao/smekšao Svoj Božanski karakter Svojom ljubavlju i Svojom uslijed toga proizlazećom milošću.

17. I stoga je On kroz cijeli Svoj život prakticirao svakojake vrste najtežih samoodricanja, tako da bi mogao ponovno izgraditi vječni red koji je do samih temelja bio uzdrman.

18. Na ovaj način se može vidjeti kako je Isus kao ljudsko biće proveo tih osamnaest godina među neprestanim kušnjama i otud u borbi (= suzbijanju strasti).

* ‘Noli me tangere’ – ‘ne dodiruj Me’

Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Isusovo Djetinstvo – 299:1-19, 300:1-18’ J.Lorber