86. Čovjek ima prirodan i duhovan um. Prirodan um je ispod, a duhovan um je iznad. Prirodan um je čovjekov ovosvjetovni um, a duhovan um je čovjekov nebeski um. Prirodan um se još može nazvati animalnim umom, dok se duhovan um može nazvati ljudskim umom. Čovjek se također razlikuje od životinje (i) zbog ove okolnosti, da posjeduje duhovan um. Uz pomoć ovog uma on može biti na nebu dok je još u svijetu; a također zbog ovog uma čovjek živi i nakon smrti.
[2] U njegovom razumijevanju je čovjek u stanju biti u duhovnom umu, te dosljedno tome u nebu, ali ako on ne odbacuje od sebe zla zato što su grijesi on, što se tiče njegove volje, ne može biti u duhovnom umu te dosljedno tome u nebu. A ako on nije u nebu s obzirom na njegovu volju, on nije u nebu, bez obzira na činjenicu da je on tamo sa svojim razumijevanjem, pošto volja povlači razumijevanje dolje, te uzrokuje da ono bude prirodno i animalno kao i ona sama.
[3] Čovjek se može usporediti sa vrtom, njegovo razumijevanje sa svjetlom, a njegova volja sa toplinom. U zimu je vrt osvijetljen no to svjetlo nije popraćeno sa toplinom, no ljeti je svjetlo popraćeno sa toplinom. Baš tako je čovjek koji je samo u svjetlu svoga razumijevanja poput vrta u zimu, dok je onaj koji je u svjetlu razumijevanja te istovremeno u toplini svoje volje poput vrta u ljeto. Štoviše, čovjekovo razumijevanje je mudro od duhovnog svjetla, a volja ljubi od duhovne topline, jer duhovno svjetlo je Božanska mudrost, a duhovna toplina je Božanska ljubav.
[4] Sve dok čovjek ne odbacuje od sebe zla zato što su grijesi, zle požude blokiraju unutrašnjosti njegova prirodnog uma u dijelu koji pripada njegovoj volji, poput guste zavjese i poput crnih oblaka ispod duhovnog uma, te spriječavaju da se on otvori. No čim čovjek počne odbacivati zla zato što su grijesi, Gospod utječe u njegov um sa nebesa, otklanja veo, raspršuje oblak te otvara duhovan um, i na taj način uvodi čovjeka u nebo.
[5] Sve dok zle požude zatvaraju unutrašnjosti čovjekova prirodnog uma, kako je upravo rečeno, toliko dugo je čovjek u paklu; no čim se te požude rasprše od strane Gospoda, čovjek je u nebu. Štoviše, sve dok zle požude zatvaraju unutrašnjosti čovjekova prirodnog uma, toliko dugo je čovjek prirodan čovjek; no čim se te požude rasprše od strane Gospoda, on postaje duhovan čovjek. Dalje, sve dok zle požude zatvaraju unutrašnjosti čovjekova prirodna uma, toliko dugo je čovjek životinja, od koje se razlikuje samo po tome što može misliti i govoriti, čak i o onim stvarima koje ne vidi vlastitim očima, što je sila koju on dobija iz sposobnosti svoga uma da uzdigne razumijevanje u nebesko svijetlo; ali čim su ove požude raspršene od strane Gospoda, čovjek postaje čovjek, pošto onda on u svom razumijevanju misli ono što je istinito, od onog što je dobro u njegovoj volji. Opet, sve dok zle požude zatvaraju unutrašnjosti čovjekova prirodna uma, utoliko je čovjek poput vrta u zimu; ali čim se te požude rasprše od strane Gospoda, on je poput vrta u ljeto.
[6] Sjedinjenje između volje i razumijevanja u čovjeku je u Riječi predstavljeno sa srcem i dušom, i sa srcem i duhom; kao na mjestima gdje se kaže da bi Boga trebalo ljubiti:
‘Svim srcem i svom dušom.’ Matej 22:37.
Te da će Bog dati čovjeku:
‘Novo srce i nov duh.’ Ezekijel 11:19; 36:26, 27.
‘Srce’ ovdje predstavlja volju i njezinu ljubav, a ‘duša’ i ‘duh’, razumijevanje i njegovu mudrost.
Više pročitajte na: “X. U ONOJ MJERI U KOJOJ ČOVJEK ODBACUJE OD SEBE SVAKOJAKE VRSTE KRAĐE…“