412. IV KOLEKTIVNI ČOVJEK,
što će reći, veća ili manja zajednica, zatim skup zajednica, što je čovjekova država, je bližnji kojeg treba voljeti.
Oni koji ne znaju istinito/stvarno značenje izraza ‘bližnji’ misle da je to jedna (ili ‘određena’) osoba, a biti dobar/ljubazan prema njemu da to znači voljeti bližnjeg. Ali bližnji i ljubav prema njemu (za njega) imaju/obuhvaćaju široko područje značenja, i uzdižu se na viši nivo kako se broj ljudi povećava. Da li ima itko tko ne razumije kako je ljubav prema skupini ljudi u (nekoj) grupi voljeti bližnjeg više nego voljeti samo jednog iz (te) grupe? Razlog zbog kojeg je zajednica, velika ili mala, bližnji je da se ona sastoji od (određenog) broja ljudi. Iz toga slijedi da osoba koja voli zajednicu voli i njezine članove, tako da ako on želi dobro i čini dobro zajednici, on razmišlja o dobru/dobrobiti svakog od njezinih (pojedinih) članova. Zajednica naliči na pojedinca (ili ‘zajednica je poput jednog čovjeka’), a oni koji joj pripadaju čine kao jedno tijelo, sa međusobnim različitostima kao u dijelova/udova jednog tijela. Gospodin, i pod Njegovim vođstvom anđeli, kada gledaju dolje prema zemlji vide cijelu (ljudsku) zajednicu u obliku jedne osobe, čiji izgled (ili ‘čija pojava’) ovisi o tome kakvi su (ili ‘kakve kvalitete su’) njezini članovi. I meni je također bilo dozvoljeno vidjeti određenu zajednicu na nebu koja izgleda u potpunosti kao jedna osoba, i (koja je) iste veličine kao osoba na svijetu.
[2] Da je ljubav prema zajednici ljubav prema bližnjem u punijem obliku nego ljubav prema pojedincu, je očigledno iz slijedećeg, da se dostojanstvo/počast mjeri prema vrsti uprave nad zajednicom, dok se čast pripisuje nekoj službi prema svrsi koju promovira (ili ‘prema njezinoj svrhovitosti’). Jer u svijetu postoje službe/dužnosti višeg ili nižeg ranga što ovisi o tome da li je njihova uprava nad zajednicom više ili manje univerzalna; a kralj je onaj čija je uprava najuniverzalnija; svaka osoba je nagrađena, slavljena i generalno voljena u proporciji sa važnošću njezine dužnosti i dobra kojeg njezina služba izvršava (ili ‘promovira’).
[3] Unatoč tome, vladari današnjeg vremena mogu vršiti korisne funkcije i razmišljati o dobrobiti njihovih zajednica, bez da vole bližnjeg (ili ‘bez da u sebi imaju ljubav prema bližnjem’), kao što je recimo slučaj kod onih koji su motivirani ka vršenju korisnih funkcija i koji razmišljaju o dobrobiti drugih zbog svjetovnih i sebičnih razloga, ili zato da bi izgledali kao dobri vladari ili pak da zasluže promociju na viši rang. Ali iako se takvi vladari (njihov karakter) ne prepoznaju na zemlji, na nebu se (njihov karakter) prepoznaju. Posljedica toga je da oni koje je u vršenju korisnih funkcija vodila ljubav prema bližnjem budu i na nebu također postavljeni za vladare zajednica, i uživaju u veličanstvenom okruženju i slavi; ali oni (ili ‘takvi ljudi’) tim stvarima ne pridaju važnosti (ili ‘njihovo srce se ne veže za te stvari’) već za službu/dužnosti koje izvršavaju. Ostali, bilo kako bilo, koje je u vršenju korisnih funkcija vodila ljubav prema svijetu ili ljubav prema sebi, su odbačeni/odbijeni.
413. Razlika između ljubavi prema bližnjem i njezinog vršenja/ostvarivanja/sprovođenja u djelo, kada je usmjerena prema jedinki i kada je usmjerena prema grupi ljudi ili zajednici, je poput one između funkcije koju obavlja jedan običan građanin, te funkcije koju obavljaju jedan sudac i vojvoda; ili između čovjeka koji trguje sa dva talenta i onog koji trguje sa deset talenata* (Matej 25:14-30). To je poput razlike između šekela i talenta**; ili između roda kojeg daje jedna vinova loza i roda kojeg daje cijeli vinograd, ili stabla jedne masline i jednog maslinika, ili drveta i voćnjaka. Ljubav prema bližnjem se može uzdići u osobi na još unutarnije nivoe; i kako se uzdiže (ili ‘kako raste’) to je sve više usmjerena prema zajednici nego prema pojedincu, i prema državi radije nego prema zajednici. Sada, pošto se ljubav prema bližnjem/milosrdnost/dobročinstvo sastoji u tome da se priželjkuje dobrobit i čini dobro, slijedi da se ona mora vršiti/prakticirati na isti način prema zajednici ljudi kao i prema pojedincu. Ali treba praviti razliku između zajednice dobrih ljudi i zajednice loših ljudi. U ovom potonjem slučaju ljubav prema bližnjem/milosrdnost/dobročinstvo treba biti prakticirano/sprovođeno u djelo u skladu sa prirodnom pravičnošću, u prethodnom slučaju u skladu sa duhovnom pravičnošću. Razlika između ove dvije vrste pravičnosti će biti raspravljena na drugom mjestu.
* Evanđelje ima ‘pet talenata’, ‘deset’ ih pak ima u Luki 19:11-27 .
** 3000 šekela čine jedan talent.
414. Razlog zbog kojeg je čovjekova država više bližnji (ili ‘bližnji u većoj mjeri’) nego zajednica je da je država sastavljena od broja zajednica, tako da je prema njoj usmjerena ljubav šira i viša. Štoviše, voljeti vlastitu državu je voljeti dobro njezinih ljudi. Vlastita država je bližnji pošto je ona određena vrsta roditelja; tamo se čovjek rodio; ona ga je hranila a hrani ga i dalje; štitila ga je a i dalje ga štiti od ozljede. Čovjek bi trebao činiti dobro državi koju voli prema njezinim potrebama, od kojih su neke prirodne, a neke duhovne. Prirodne potrebe se tiču svjetovnog života i reda, duhovne duhovnog života i reda.
[2] Postoji zakon koji je urezan u ljudska srca (koji kaže) kako čovjek treba voljeti svoju državu, ne kao što osoba voli sebe, već više od sebe samoga. Taj zakon zapovijeda, a to je ono što svaki pravedan čovjek izjavljuje, da ako je država ugrožena od strane neprijatelja te joj prijeti uništenje ili bilo koja druga opasnost, onda je plemenito umrijeti braneći ju, i vojnik bi trebao biti ponosan ako za nju prolije svoju krv. Ljudi to govore zato što čovjek mora voljeti svoju državu toliko jako (dearly; ili ‘u tolikoj mjeri’). Treba znati da oni koji vole svoju državu i koji joj čine dobro kao posljedicu njihove dobre volje, nakon smrti vole Gospodinovo kraljevstvo, pošto je ono tada njihova država; a oni koji vole Gospodinovo kraljevstvo vole i Gospodina, jer Gospodin je sve u svima u Njegovu kraljevstvu.
415. V
Bližnji kojeg treba voljeti na (još) višem nivou (tj. još više) je crkva, a na najvišem nivou Gospodinovo kraljevstvo.
Kako je vječni život čovjeku određen samim rođenjem, a kako je crkva ona koja ga do njega dovodi, crkvu treba voljeti kao bližnjeg na višem nivou. Jer učenja crkve su sredstvo koje vodi i koje osigurava ulazak u vječni život. Istine njezinog učenja su ono što vodi a počinjena dobra djela ono što daje/omogućava ulazak u njega. To ne znači da svećenstvo treba voljeti na višem nivou, i crkvu zbog svećenstva. Dobro i istina crkve su ono što treba voljeti, a svećenstvo poradi njih. Svećenstvo služi samo kao sredstvo, i treba ga štovati jedino u mjeri u kojoj kao sredstvo i poslužuje.
[2] Još jedan razlog zašto je crkva bližnji kojeg treba voljeti na višem nivou, i stoga više nego svoju zemlju, jeste da zemlja čovjeka uvodi u svjetovni život, ali ga crkva uvodi u duhovni život, život koji čovjekovo življenje razlikuje od toga da živi čisto kao jedna životinja. Štoviše, svjetovni život je vremen, pošto ima svršetak, nakon čega kao da ga nikad nije ni bilo. Ali duhovni život, pošto nema svršetka, je vječan, tako da se za njega (sa pravom) može koristiti izraz ‘postojanje’, ali za drugu formu života (izraz) ‘ne-postojanje’. Razlika među njima je poput razlike između konačnog i beskonačnog, koja je nesumjerljiva; jer ono što je vječno je beskonačno vremena što se tiče.
416. Razlog zbog kojeg je Gospodinovo kraljevstvo bližnji kojeg treba voljeti na višem nivou (tj. više od crkve) je da Gospodinovo kraljevstvo označava/predstavlja crkvu (koja je prisutna) u cijelom svijetu, koja se zove zajednica svetih (communion of saints), a označava/predstavlja također i nebo. Stoga, ako čovjek voli Gospodinovo kraljevstvo, on voli svih u cijelom svijetu koji priznaju/spoznaju Gospodina i koji imaju vjere u Njega i ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti, također kao i svih u nebu. Oni koji vole Gospodinovo kraljevstvo (oni) vole Gospodina iznad svega, te posljedično imaju veću ljubav prema Bogu od svih drugih. Jer crkva na nebu i na zemlji je Gospodinovo tijelo, pošto su njezini udovi/članovi u Gospodinu i Gospodin (je) u njima.
Stoga je ljubav prema Gospodinovom kraljevstvu ljubav prema bližnjem u najpotpunijem smislu. Jer oni koji vole Gospodinovo kraljevstvo ne samo da vole Gospodina iznad svega, već također vole i bližnjeg kao sebe same. Ljubav prema Gospodinu je univerzalna ljubav, i kao takva prožima svaki dijelić duhovnog života a također i svaki dijelić prirodnog života. Jer ta ljubav živi/obitava u čovjeku na najvišem nivou, a ono što je najviše uplivava u ono što je niže, dovodeći ga u život, baš kao što (to isto) volja čini svakoj (čovjekovoj) namjeri i stoga svakoj (njegovoj) akciji, i kao što razumijevanje čini svakoj misli i stoga svemu što čovjek izgovara. Zbog toga Gospodin kaže:
‘Tražite prvo kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, onda će vam sve drugo biti nadodano.’ Matej 6:33,
‘Kraljevstvo nebesko’ je Gospodinovo kraljevstvo, kako utvrđuje/ustanovljava ovaj stavak iz proroka Danijela:
‘Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k Njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo Njegovo neće propasti.’ Danijel 7:13, 14.