440. ‘A sad poslušaj, razvratnice, koja sjediš bezbrižno i u srcu svome govoriš: ‘Ja i nitko drugi! Nikad neću obudovjeti, neću djece izgubiti!’ Stići ćete oboje za tren, u isti dan! Izgubit ćeš djecu, obudovjet ćeš! Punom ćete mjerom snaći oboje, pokraj svega tvoga vračanja i množine tvojih zaklinjanja! U zloću si se svoju uzdala, govorila si: ‘Nitko me ne vidi!’ Mudrost tvoja i znanje zavedoše te. U svom srcu si govorila: ‘Ja i nitko drugi!’ Zlo ćete snaći – nećeš ga presresti: oborit ćete nesreća – nećeš je odvratiti: doći će na te propast iznenada – nećeš je predvidjeti. Ustraj dakle u svojim zaklinjanjima i u tolikim svojim čaranjima, oko kojih si se trudila od mladosti. Možda će ti biti od koristi? Možda ćeš s njima strah utjerati? Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde i koji svakog mjeseca proriču ono što ćete snaći. Gle oni će biti poput pljeve, oganj će ih sažeći. Ni sami sebe neće izbaviti iz zagrljaja plamenog. Neće ostat ni žerave da se tko ogrije, ni ognjišta da uza nj posjedne! Takvi će ti biti vrači tvoji, oko kojih si se trudila u mladosti! Poći će svaki svojim putem i nikog neće biti da te spasi.’ Izaija 47:8-15
441. Pogledajmo sada na ‘bacanje tarot karata’, tj. što se događa u unutrašnjosti te akcije, i što je u tome zlo, tj. zašto to Gospodin osuđuje? Dakle, s jedne strane stola imamo osobu koja tvrdi kako zna što se dogodilo ili što će se dogoditi, tj. da na osnovu karata na stolu (jer to je u kartama!) vidi kakvo je prošlo, sadašnje i buduće stanje osobe koja sjedi preko puta (znači ‘pravi sebe bogom-radi od sebe idola’ = dopušta da joj se netko klanja kao Bogu) i koja, sada se selimo na drugu stranu stola, hoće znati kakvo je njezino stanje bilo, kakvo je sada a bogme i što će se sa njom dogoditi u budućnosti, osobu koja, tako reći, sve svoje nade i želje srca polaže u ruke osobi koja stoji ispred nje (vjerujući onome što ta osoba kaže), znači nekom čovjeku, te na taj način, znači ‘pripisivanjem/pridavanjem’ nekom čovjeku Božjih atributa, radi sebi ‘idola’ (klanja se drugom čovjeku) i krši prvu i najvažniju zapovijed Božju koja glasi: ‘Ja sam Jehova, Bog tvoj, Koji sam te izveo iz zemlje Egipatske, iz kuće ropstva (prvo se objavljuje ‘ime’ ili kvaliteta Božje ljubavi, pa se tek onda ukazuje da ‘tu’ kvalitetu čovjek mora imati u sebi; kvaliteta Božje ljubavi je ona koja želi spasenje svima i koja sva svoja nastojanja usmjerava u tom pravcu, i obrnuto, prave druge bogove i klanjaju se idolima svi oni u kojima nije ta kvaliteta ljubavi, tj. koji za kraj imaju sebe, a ne daj Bože, kako je u stvari slučaj sa ‘čaranjima’, koji štete, tj. koji ometaju spasenju duše svoga bližnjeg; bez da čovjek upozna koja je ‘kvaliteta’ Božje ljubavi on opet o svemu tome ima ‘svoju’ ideju = gradi sebi idola). Nemoj imati drugih bogova uz Mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jehova, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji Me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji Me ljube i vrše Moje zapovijedi.’ Izlazak 20:3-7.
442. Nakon toga, tj. nakon seanse, osoba odlazi sa uvjerenjem u istinitost onog što joj je prva osoba prorokovala te tako reći ‘ubacila’ u um, te se u životu, ili pak sljedećih nekoliko dana ili sati, ne mijenja na stvari, ravna ‘od’ i ‘prema’ onome što je čula’, tj. na osnovu toga formira mišljenje i svoje ponašanje/očekivanje. Čini se da bi svima trebalo biti lako shvatljivo kako je u samom pokretu/suštini pokreta ove osobe/ovih osoba nešto sasvim suprotno onome što Gospodin traži od čovjeka (vidi Luka 12:22-31), tj. sasvim je lako shvatljivo da čovjek istovremeno u svom srcu ne može imati i ‘ljubav prema Gospodinu’ te posljedicnu vjeru u to kako On ‘održava i brine se za sve što je stvoreno’, što se zove ‘Božja Providnost’, i ljubav prema sebi i vjeru u vlastite sposobnosti, sa posljedicnom idejom i akcijom u kojoj se čovjek očito sam brine ne bi li osigurao svoju budućnost’, tj. vlastitim snagama i vlastitim sredstvima. To su dvije potpuno suprotne stvari od kojih jedna u sebi nosi-sadržava raj a druga pak u sebi nosi pakao, jedna od njih nosi sretne dane i sretna jutra, a druga pak crne dane i još crnija jutra.
443. ‘Čežnja za poznavanjem budućnosti je prirođena većini ljudi; ali ta čežnja se začinje u ljubavi prema zlu. Ona je prema tome ‘oduzeta’ od onih/onima koji vjeruju u Božansku Providnost; i tamo (u smislu, ‘umjesto toga’) im je dano povjerenje/pouzdanje da Gospodin uređuje njihovu sudbinu. Posljedično tome ju oni ne žude znati unaprijed da ne bi na bilo koji način djelovali u suprotnosti (ili ‘sebe doveli u sukob’) sa Božanskom Providnošću. To Gospodin naučava putem mnogih odlomaka u Luki 12:14-48.’ E.Swedenborg ‘Božanska Providnost – 179’
444. Baš ta samo-ljubav u čovjeku (takva svijest i kvaliteta čovjeka) te posljedična ne-vjera ili ne-povjerenje u Božju Providnost (istinitost Njegovih istina objavljenih u Riječi) i tome dosljedna briga za budućnost ili pak želja da se kao posljedica te brige (do)zna što će se dogoditi u budućnosti ne bi li se čovjek na to mogao ‘vlastitom silom’ i pripremiti (što je isto), je ono što se opisuje (na što Gospodin upozorava) u Postanku 2:17 kad kaže: ‘Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ALI SA STABLA POZNANJA DOBRA I ZLA DA NISI JEO, JER U ONAJ DAN U KOJI SA NJEGA OKUSIŠ ZACIJELO ĆEŠ UMRIJETI!’ Postanak 2:15-17
445. Hoće reći kako čovjek mora živjeti u skladu sa Božjim istinama vjere na način da ih čini, tj. da djeluje u skladu sa njima, ne sumnjajući u Božju dobrotu (o izvorima sumnje vidi u ‘Riječ Božja’, podsubjekt ‘Sumnja, protuslovlje i nijekanje’), i u to da li će one na kraju dovesti do željenog rezultata. Riječima Emanuela Swedenborga: ‘Osoba koja želi biti mudra od sebe (koja se pravi Bog/koja je u djelima/životu kontra ovog objavljenog reda) ima za svoj ‘vrt’ samo čulne impresije i znanje bazirano na njima, znači iluzije u umu. Njezin ‘Eden’ je ljubav prema sebi (= čulna ljubav) i ljubav prema stvarima od ovog svijeta. Njihov ‘istok’ je u stvari ‘zapad’, tj. njima ne počinje i ne završava sve u Gospodinu/Riječi (oni za to/tako nešto ‘nemaju vremena’) već u ‘njima’. Njihova rijeka Eufrat je znanje koje je u sebi ‘izvrnuto’ znači krivo aplicirano, ili samo pohranjeno u memoriju bez nekih bitnih efekata na život, znači ‘prokleto’; njihova druga rijeka, ona u Asiriji, je ‘razmišljanje’ iz vlastite inteligencije koja svara neistine; treća rijeka, gdje je Kuš, su proizlazeća uvjerenja koja im govore da ono što oni čine nije zlo i neistinito, što je njihova vjera; četvrta rijeka je njihova cjelokupna mudrost ili život u izvrnutom redu, što se u Riječi Božjoj zove MAGIJA.’
Feat: E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 130’
446. O tome da čovjeku nije dozvoljeno znati i saznati o djelovanju Božje Providnosti (ili o onome što će se dogoditi, što je isto pošto se sve događa pod Božanskom Providnošću) prije, već jedino ‘nakon’ akcije koju sprovodi čineći ono što je prije toga naučio iz Riječi Božje, baš kao što mu dosljedno tome nije dozvoljena ni težnja da to sazna (što je opet isto pošto izvire iz iste ljubavi) a ponajmanje da se pravi ‘pametan’ od sebe, tj. u ovom našem slučaju, da ‘prorokuje’ ili ‘predviđa’ što će se dogoditi sa nekom osobom, ili što tu osobu čeka u životu, na osnovu karata, pošto na taj način ono što je Božansko/Božje u njemu, znači ljubav prema Bogu i vjera u njegovu Providnost, te dosljedno tome život u skladu sa tim redom, ‘umire’ tj. nestaje/uništava se, govori tekst iz Izaije 47:8-15 (vidi gore 443).
Više pročitajte na: “Magija – riječ dvije o tarotu“
