Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Doktrina o Vjeri za Novi Jeruzalem

Print Friendly, PDF & Email

Doktrina o Vjeri za Novi Jeruzalem

Emanuel Swedenborg

  1. VJERA JE JEDNO UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE
  2. UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE, ŠTO JE VJERA, NE POSTOJI KOD NIKOG DRUGOG OSIM KOD ONIH KOJI SU U DOBROČINSTVU
  3. SAZNANJA O ISTINI I O DOBRU NISU STVARI KOJE PRIPADAJU ISTINSKOJ VJERI SVE DOK ČOVJEK NIJE U DOBROČINSTVU, VEĆ SU SPREMIŠTE MATERIJALA OD KOJEG SE VJERA DOBROČINSTVA MOŽE FORMIRATI
  4. KRŠĆANSKA VJERA U NJEZINOJ UNIVERZALNOJ IDEJI ILI FORMI
  5. VJERA DANAŠNJEG VREMENA U SVOJOJ UNIVERZALNOJ IDEJI ILI FORMI
  6. PRIRODA VJERE KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA
  7. ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA SU U RIJEČI  REPREZENTIRANI SA FILISTEJCIMA
  8. ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA SU U OTKROVENJU NAZNAČENI SA ‘ZMAJEM’
  9. ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA, SU ‘KOZE’ O KOJIMA SE GOVORI U DANIJELU I MATEJU
  10. VJERA ODVOJENA OD DOBROČINSTVA UNIŠTAVA CRKVU I SVE STVARI KOJE JOJ PRIPADAJU

I

VJERA JE JEDNO UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE

1. Pod vjerom se u današnje vrijeme ne podrazumijeva ništa drugo nego mentalna pretpostavka kako određena stvar jeste takva, pošto ju Crkva naučava, i pošto nije jasna razumijevanju. Jer rečeno je: ‘Vjeruj, i ne sumnjaj’. Ako na to odgovoriš, ‘ali ja to ne razumijem’, bit će ti rečeno kako je baš to razlog zašto moraš vjerovati. Vjera današnjeg vremena je, stoga, vjera u ono što je ne-znano (ne-s-poznato), te se sa pravom može nazvati slijepom vjerom, a kako je takva vjera nešto što je netko rekao, (i to) u nekoj drugoj osobi, to je ‘rekla-kazala’ vjera. Iz onoga što slijedi će se vidjeti da takva vjera nije duhovna vjera.

2. Stvarna vjera nije ništa drugo nego jedno spoznavanje i priznavanje kako određena stvar jeste takva pošto je to istina. Jer osoba koja ima istinsku vjeru misli i govori slijedeće: ‘Ovo je istinito, i stoga ja vjerujem u to’. Jer vjera je povezana sa istinom, a istina sa vjerom. Štoviše, ako čovjek ne shvaća kako je nešto istinito, on kaže: ‘Ja ne znam da li je ovo istinito ili ne, i stoga ja u to ne vjerujem. Kako mogu vjerovati u nešto što ne razumijem, to bi možda moglo biti lažno!?’

3. No, uobičajena primjedba je da nitko ne može razumjeti duhovne ili teološke stvari pošto su one natprirodne. Duhovne istine se, međutim, mogu razumijeti isto tako dobro kao i prirodne istine; a premda razumijevanje tih istina možda i nije sasvim jasno, ipak je moguće, u trenutku kada ih čovjek čuje, percipirati da li je riječ o istinama ili ne. To je posebice slučaj kod onih koji imaju osjećaj za istinu. Ove stvari mi je bilo dozvoljeno saznati uz pomoć višestrukog iskustva. Bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa ljudima koji su neobrazovani, sa onima čiji um je zamračen i zatupljen, a također i sa onima koji su bili rođeni unutar Crkve i koji su čuli nešto o Gospodu, o vjeri i o dobročinstvu, no koji su ipak utonuli u neistine i zloću. Također mi je bilo dozvoljeno pričati sa njima u svezi mudrosnih tajni; i oni su sve razumjeli i priznali. No oni su tada bili na svjetlu razumijevanja kojeg posjeduje svaki čovjek, osjetivši istovremeno ponos zbog toga što ih se inteligentno podučava. Sve ove stvari, međutim, su se dogodile za vrijeme mojih druženja sa duhovima. Mnogi koji su tada bili prisutni sa mnom su se uz pomoć tih iskustava uvjerili kako se duhovne stvari mogu isto tako razumjeti kao i prirodne stvari, što će reći, kada se čuju ili čitaju; ali one se razumiju sa poteškoćom od strane samog čovjeka kada on u svom razmišljanju kreće od samog sebe. Razlog zašto se duhovne stvari mogu razumijeti je što se čovjek, njegova razumijevanja što se tiče, može uzdignuti do nebeskog svjetla, na kojem se pojavljuju samo duhovne stvari koje su u sebi istine vjere. Jer nebesko svjetlo je duhovno svjetlo. 

4. To je stoga razlog zašto oni koji su u duhovnom osjećaju istine imaju unutarnju potvrdu o istini. Kako su anđeli u ovom osjećaju, oni u potpunosti odbacuju dogmu da razumijevanje mora biti podređeno (poslušno) vjeri, jer oni kažu, ‘Što je to kada čovjek vjeruje u neku stvar, a ne vidi da li je to u što vjeruje istina?’ Ako pak netko i dalje ustraje da u tu stvar treba vjerovati, oni odgovaraju, ‘Da li ti vjeruješ da si Bog kojem trebam vjerovati, ili da sam ja toliko lud da vjerujem u izjavu u kojoj ne vidim nikakve istine? Prisili me vjerovati. Uslijed toga se dogmatik povlači. Anđeoska mudrost se sastoji samo u ovome, da anđeli vide i razumiju sve ono što misle. 

5. Postoji duhovna ideja o kojoj samo nekolicina ljudi imaju znanje, koja utječe u one koji imaju osjećaj za istinu, i koja im iznutra proglašava kako je ono što čuju ili pak čitaju istinito ili ne. Ova ideja je prisutna kod onih koje Gospod prosvjetljuje dok čitaju Riječ; a biti u prosvjetljenju nije ništa drugo nego biti u percepciji i posljedično tome u unutrašnjem spoznavanju i priznavanju da je ovo ili ono istinito. Oni koji su u ovakvom prosvjetljenju su oni za koje se kaže kako ih Jehova podučava, kao u Izaiji 54:13; Ivanu 6:45; o kojima je rečeno u Jeremiji:

‘Pazite, dolaze dani… kada ću napraviti novi savez… ovo će biti savez … Ja ću zakon Svoj postaviti u njihove unutrašnjosti, i upisat ću ga u njihova srca… i neće više svaki čovjek učiti svoga bližnjega, ni svaki čovjek svoga brata, govoreći: Spoznajte Jehovu: jer svi će Me poznavati.’   Jeremija 31:31, 33-34.

6. Ako ovo do sada rečeno uzmemo u obzir postaje očigledno kako su vjera i istina jedno. To je ujedno razlog zbog kojeg su drevni ljudi, koji su zbog svog osjećaja prema istini razmišljali znatno više o istinama nego današnji čovjek, umjesto riječi Vjera običavali koristiti riječ Istina. Iz istog tog razloga su u Hebrejskom jeziku istina i vjera izražene sa jednom riječju, naime, Amuna ili Amen.

7. Razlog zašto je Gospod koristio izraz ‘vjera’ u Evanđeljima i Otkrovenju leži u tome što Židovi nisu vjerovali da je istina kako je Gospod obećani Mesija Kojeg su najavljivali Proroci; a tamo gdje se u istinu nije vjerovalo, tamo se onda spominjala vjera. No ipak, jedna je stvar imati vjeru i vjerovati u Gospoda, a druga pak imati vjeru i vjerovati bilo kojem čovjeku. Razlika će biti objašnjena u nastavku teksta.

8. Vjera koja je rastavljena od istine je ušla i provalila u Crkvu zajedno sa Papinskom vlašću, pošto je glavni čuvar te religije bilo nepoznavanje istine (neznanje o istini). Stoga je i čitanje Riječi bilo također zabranjeno; u suprotnom njihovi vođe ne bi mogli biti obožavani kao božanstva, niti bi njihovi sveci bili zazivani, niti idolopoklonstvo uvedeno do te mjere da se njihova mrtva tijela, kosti i grobnice smatraju svetima, te kao takva okreću u izvore prihoda. Iz svega ovoga je vidljivo kakve ogromne neistine stvara slijepa vjera.

9. Slijepa vjera je preživjela (održala se) kasnije i kod mnogih Protestanata (u Reformiranim Crkvama), pošto su oni rastavili vjeru od dobročinstva. Oni koji rastavljaju to dvoje ne mogu biti nego u neznanju o istini, i oni će nazivati vjerom samo misao o tome kako je određena stvar takva, bez unutarnjeg spoznavanja i priznavanja da je ta stvar uistinu takva. I kod njih je neznanje također čuvar (jamstvo) njihovim dogmama; jer sve dok neznanje i neupućenost vlada zajedno sa uvjerenjem kako teološke stvari nadilaze razumijevanje, oni mogu govoriti bez da im se netko suprotstavlja, dok drugi mogu vjerovati kako su njihove dogme istinite, te da ih oni sami razumiju.

10. Gospod je rekao Tomi:

‘Toma, zato što si Me vidio, ti uzvjerova; blaženi su oni koji nisu vidjeli, a ipak uzvjerovaše.’ Ivan 20:29.

Ovime se ne misli na vjeru koja je odvojena od unutarnjeg spoznavanja istine, već da su blaženi oni koji ne vide Gospoda sa svojim očima, kao što je to bio slučaj sa Tomom, a ipak vjeruju u Njegovo postojanje; jer to se vidi na svjetlu istine koja proizlazi iz Gospoda.

11. Pošto je vjera unutarnja spoznaja i priznanje istine, a pošto su vjera i istina jedno, kako je bilo rečeno iznad, slijedi kako izvanjsko spoznavanje i priznavanje bez unutarnjeg nije vjera; a također i da uvjerenje u ono što je lažno nije vjera. Izvanjsko spoznavanje i priznavanje bez unutarnjeg je vjera u ono što je nepoznato; a vjera u ono što je nepoznato nije ništa nego znanje koje je stvar memorije; a ako se potvrdi, onda postaje uvjerenje. Oni koji su u ovakvoj vjeri i ovakvom uvjerenju misle da je neka stvar istinita pošto je netko drugi tako rekao, ili pak misle da je stvar istinita zato što su je oni potvrdili; a ipak neistina može biti isto tako lako potvrđena (dokazana) kao i istina, a nekad čak i bolje. Razmišljati kako je nešto istinito zato što je potvrđeno je razmišljati kako je istinito ono što je netko drugi rekao, pa to onda potvrditi bez prethodnog razmatranja.

12. Ako bi bilo tko mislio u sebi, ili pak rekao nekome drugome, ‘Tko je u stanju imati unutarnju spoznaju i priznanje istine što je vjera?, ja to sigurno nisam’, ja ću mu reći na koji način on to može postići; Izbjegavaj (odbacuj od sebe) zla kao grijehe, i pristupaj Gospodu, pa ćeš je imati onoliko koliko god poželiš. Da je onaj koji od sebe odbacuje (koji izbjegava) zla zato što su grijesi u Gospodu, može se vidjeti u knjizi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem’, pogl. 18-31; da takva osoba ljubi i vidi istinu, u pogl. 32-41; a da takva osoba ima vjeru, u pogl. 42-52.

II

UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE, ŠTO JE VJERA,

NE POSTOJI KOD NIKOG DRUGOG OSIM KOD ONIH KOJI SU U DOBROČINSTVU

13. Iznad je bilo rečeno što je vjera; ovdje će biti objašnjeno što je dobročinstvo (milosrđe). Dobročinstvo je u svojim prvim korijenima osjećaj za dobro; a kako dobro voli istinu, osjećaj za dobro stvara osjećaj za istinu, a uz pomoć osjećaja za istinu, spoznavanje i priznavanje istine, što je vjera. U ovakvom nizu, osjećaj za dobro dolazi u vidljivo postojanje te postaje dobročinstvo. Ovo je napredak dobročinstva od njegovog izvorišta, što je osjećaj za dobro, kroz vjeru, koja je u sebi spoznavanje i priznavanje kako je nešto istinito, do svojeg krajnjeg cilja, što je dobročinstvo. Krajnji cilj je vršenje dobrih djela. Ovo ukazuje kako ljubav, ovdje osjećaj za dobro, stvara vjeru – koja je ista stvar kao i spoznavanje te priznavanje istine – kroz koju pak opet stvara dobročinstvo – što je isto kao i djelovanje ljubavi kroz vjeru.

14. Ali ovo će biti jasnije objašnjeno u nastavku teksta. Dobro nije ništa drugo nego primjena (use); stoga je dobročinstvo u svojim prvim počecima osjećaj za primjenu. A pošto primjena voli sredstva, osjećaj za primjenu stvara osjećaj za sredstva, odakle proizlazi znanje o tim sredstvima. Kroz njih se, u njihovim serijama, manifestira osjecaj primjene, te postaje dobročinstvo.

15. Napredovanje ovih stvari je u potpunosti nalik onom gdje sve stvari koje su od volje, kroz razumijevanje, napreduju prema tjelesnoj akciji. Volja ne stvara ništa iz sebe odvojeno od razumijevanja, niti razumijevanje stvara išta samo od sebe odvojeno od volje. Sa ciljem da bilo što može doći u vidljivo postojanje, ovo dvoje moraju djelovati sjedinjeni. Ili, što je isto: osjećaj, koji pripada volji, ne stvara ništa iz sebe osim uz pomoć misli, koja pripada razumijevanju, jer sa ciljem da bi bilo što moglo doći u vidljivo postojanje ovo dvoje moraju djelovati sjedinjeno. Uzmite u obzir: ako oduzmete od misli sve osjećaje koji pripadaju nekoj ljubavi, da li možete nakon toga išta misliti? Ili, što je isto, ako iz misli oduzmete osjećaj, da li možete govoriti? Ili, ako osjećaju oduzmete misao ili razumijevanje, da li išta možete učiniti? Potpuno ista stvar je i sa dobročinstvom i vjerom.

16. Ovo se može ilustrirati uz pomoć usporedbe sa stablom. Stablo je u svojim prvim počecima sjeme, u kojem se nalazi nastojanje za stvaranjem ploda. Ovo nastojanje, kojeg podstiče toplina, prvo stvara korijen, iz kojeg onda izbijaju ili niču grane i lišće, te naposlijetku i plodove; i na taj način je nastojanje da se proizvede plod došlo u vidljivo postojanje. Iz ovoga se vidi kako je nastojanje da se stvori plod neprekidno u cijelom napretku sve dok ne dođe u postojanje; jer ako bi to nastojanje prestalo, vegetativna sila bi trenutno nestala.Primjena je slijedeća. Stablo je čovjek. Nastojanje da se proizvedu sredstva je u čovjeku od volje u razumijevanju: deblo sa granama i lišćem su, u čovjeku, sredstva uz pomoć kojih volja napreduje do učinka, i nazivaju se istine vjere; a plodovi, što su krajnji rezultati ovog nastojanja stabla da proizvede plod, su u čovjeku, primjene (uses). Njegova volja se manifestira u tim primjenama kao rezultatima. Iz ovoga se može vidjeti kako je volja da se stvore primjene uz pomoć razumijevanja neprestana u cijelom napretku, sve dok se ne manifestira. U svezi volje i razumijevanja, te njihovog sjedinjenja, vidi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 43’.

17. Iz do sada rečenog je očigledno da dobročinstvo, u onoj mjeri u kojoj se radi o osjećaju za dobro ili za primjenu, stvara vjeru kao sredstvo uz pomoć kojeg se može manifestirati; dosljedno tome da dobročinstvo i vjera djeluju sjedinjeno u obavljanju tih primjena; a također da vjera ne stvara dobro primjene iz sebe, već iz dobročinstva; jer vjera je u stvari za dobročinstvo sredstvo uz pomoć kojeg djeluje. Obmana je, stoga, pretpostavljati kako vjera stvara dobro kao što stablo stvara plodove. Stablo nije vjera, već je stablo čovjek.  

18. Treba znati da dobročinstvo i vjera čine jedno, kao što volja i razumijevanje čine jedno, pošto se dobročinstvo odnosi prema volji a vjera prema razumijevanju. Također treba znati da dobročinstvo i vjera čine jedno, kao što osjećaj i misao čine jedno, pošto se osjećaj odnosi prema volji a misao prema razumijevanju; isto tako da dobročinstvo i vjera čine jedno poput dobra i istine, pošto se dobro odnosi prema osjećaju, koji pripada volji, a istina pak prema misli, koja pripada razumijevanju. Jednom riječju, dobročinstvo i vjera čine jedno, kao suština i forma, pošto je suština vjere dobročinstvo, a forma dobročinstva je vjera. Otud je očigledno kako je vjera bez dobročinstva poput forme bez suštine, koja u sebi nije ništa; i da je dobročinstvo bez vjere poput suštine kojoj nedostaje forma, koja je u sebi također ništa.

19. Sa dobročinstvom i vjerom u čovjeku je stvar u potpunosti ista kao i sa sistoličnim (skupljajućim) i dijastoličnim (širećim) radom srca, i radom pluća koji se naziva disanje. Štoviše, korespodencija ovih organa sa voljom i razumijevanjem u čovjeka, stoga sa dobročinstvom i vjerom, je potpuna. Zbog toga se u Riječi, kada se spominje srce, misli na volju sa njezinim osjećajima, a kada se spominje duša (anima), ili pak duh (spiritus), na razumijevanje sa njegovim mislima. Otud, ‘ispustiti dušu (animam)’, ili ‘predati dušu’, znači prestati disati, ili iz-dahnuti. Iz ovog slijedi da vjera bez dobročinstva ne može postojati, niti dobročinstvo bez vjere; i da je vjera bez dobročinstva poput disanja pluća bez srca, što se ne može dogoditi u nijednom živom stvoru vec jedino u automatu; i da je dobročinstvo bez vjere poput srca bez pluća, koje ne može omogućiti svjestan život; i stoga, da dobročinstvo sprovodi svoje primjene uz pomoć vjere kao što srce sprovodi svoje funkcije uz pomoć pluća. Tako velika je, uistinu, sličnost između srca i dobročinstva, i između pluća i vjere da se u duhovnom svijetu, samo iz čovjekova disanja, zna priroda njegove vjere, a po kucanja njegova srca, kakva je priroda njegovog dobročinstva. Jer anđeli i duhovi žive uz pomoć srčane aktivnosti i uz pomoć disanja baš kao i ljudi; i otud oni, baš poput ljudi u ovom svijetu, osjećaju, misle, djeluju i govore.

20. Pošto je dobročinstvo u sebi ljubav prema bližnjemu, sada će biti objašnjeno što se podrazumijeva pod ‘bližnjim’. U prirodnom značenju, bližnji je čovjek, skupno i pojedinačno. Čovjek skupno je Crkva, država i zajednica; dok je čovjek pojedinačno naš sugrađani, koji se u Riječi naziva bratom i drugom. No, u duhovnom značenju je bližnji dobro; a kako se dobro sastoji u primjeni, bližnji je u duhovnom značenju primjena. Jer tko voli čovjeka samo kao osobu? On ga sigurno voli zbog nečeg u njemu vrlinom čega je on ono što jeste, i stoga zbog njegova karaktera, jer to je čovjek. Ova karakteristika ili kvaliteta, koja je ono što se u čovjeku voli, je njegova primjena, i naziva se dobro; stoga, to je bližnji. A kako je Riječ u svojem najunutarnijem biću duhovna, stoga, u njezinom duhovnom značenju, ‘voljeti dobro’ je ono što predstavlja ‘voljeti bližnjega’.

21. Jedna je stvar, međutim, voljeti bližnjega iz dobra ili koristi (use) koju on donosi nama samima, a sasvim druga stvar je voljeti bližnjega iz dobra ili koristi koju mi možemo donijeti njemu. Ovo prvo je ono što čak i zao čovjek može učiniti; ali drugo, to nitko osim dobrog čovjeka ne može učiniti. Jer on voli dobro iz dobra, ili on voli primjenu (use)  iz osjećaja prema njoj. Razliku između ove dvije vrste ljubavi je Gospod opisao u Mateju 5:42-47. Mnogi kažu, ‘ja volim tog čovjeka zato što me voli i zato što mi čini dobro’. Ali voljeti ga samo iz tog razloga nije voljeti ga unutarnje, osim ako onaj koji tako voli i sam nije u dobru te dosljedno tome voli dobrotu onog drugog. Jedan je u dobročinstvu, a drugi je jedino u prijateljstvu, koje nije dobročinstvo. Onaj koji voli bližnjeg iz ljubavi prema bližnjemu sjedinjuje sebe sa dobrom svoga bližnjega, i ne sa njegovom osobom osim u onoj mjeri, i toliko dugo koliko je on u dobru. Takav čovjek je duhovan, i voli svoga bližnjega na duhovan način. Onaj, međutim, koji voli drugog na prijateljski način sebe sjedinjuje sa njegovom osobom i istovremeno sa njegovom zloćom. Takva osoba nakon smrti ne može lako biti rastavljena od osobe koja je u zlu, ali druga može. Dobročinstvo to ostvaruje uz pomoć vjere, pošto je vjera istina; a čovjek koji je u dobročinstvu temeljito istražuje svoj duh i otkriva uz pomoć istine što treba voljeti, te u ljubavi i u podjeljivanju blagodati on uzima u obzir prirodu primjene u druge osobe.

22. Ljubav prema Gospodu je u stvari Ljubav u pravom smislu te riječi, a ljubav prema bližnjemu je dobročinstvo. Sa čovjekom nikakva ljubav prema Gospodu nije moguća osim u dobročinstvu; u dobročinstvu Gospod Sebe sjedinjuje sa čovjekom. Kako je, u svojoj suštini, vjera dobročinstvo, slijedi da nitko ne može imati vjeru u Gospoda ako nije u dobročinstvu. Postoji sjedinjenje od dobročinstva kroz vjeru; kroz dobročinstvo se Gospod sjedinjuje sa čovjekom, a kroz vjeru se čovjek sjedinjuje sa Gospodom. Da je to sjedinjenje međusobno, vidi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 102-107’.

23. Ukratko: u onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, i gleda u Gospoda, u istoj toj mjeri je on u dobročinstvu, te je stoga u istoj toj mjeri i u vjeri. Da je čovjek u dobročinstvu u istoj onoj mjeri u kojoj izbjegava (odbacuje od sebe) zla kao grijehe, i gleda u Gospoda, se može vidjeti u ‘Doktrini o Životu za Novi Jeruzalem – 67-73’, a također i u poglavljima 74-91; a da on u istoj toj mjeri ima vjeru, u poglavljima 42-51. Što je dobročinstvo ako se razumije na pravi način se može vidjeti u poglavlju 114.

24. Iz svega do sada rečenog je očigledno kako spasavajuća vjera, koja je u sebi unutarnje spoznavanje i priznavanje istine, ne može postojati u nikome drugome osim u onima koji su u dobročinstvu.

III

SAZNANJA (COGNITIONES*) O ISTINI I O DOBRU NISU STVARI KOJE PRIPADAJU ISTINSKOJ VJERI SVE DOK ČOVJEK NIJE U DOBROČINSTVU, VEĆ SU SPREMIŠTE MATERIJALA OD KOJEG SE VJERA DOBROČINSTVA MOŽE FORMIRATI

25. Od svoje najranije mladosti čovjek ima osjećaj prema saznavanju. Uz pomoć njega on nauči mnoge stvari koje će mu koristiti u životu, ali također i mnoge stvari koje mu neće biti od koristi. Kako odrasta, on, angažirajući se u nekom zaposlenju, prima pojedina znanja koja se odnose prema njegovom poslu, koji onda postaje njegova primjena (use); i on razvija osjećaj prema njemu. Na taj način se javlja osjećaj ljubavi prema primjeni, a to pak stvara osjećaj za sredstva koja ga naučavaju kako obavljati posao koji je njegova primjena. Kod svakog čovjeka u svijetu se može primjetiti ovakav napredak, pošto svatko ima neko zaposlenje unutar kojeg, da bi ga valjano napravio, napreduje od primjene koju ima u vidu, preko sredstava, do stvarne primjene koja je u učinku. Ali pošto je ova primjena, međutim, zajedno sa sredstvima uz pomoć kojih se ostvaruje, jedino poradi života u ovom svijetu, osjećaj kojeg čovjek osjeća za tu primjenu je jedino prirodan.

*U djelima E.Swedenborga su ‘znanja o dobru i istini’ jasno razlučena od naučnih znanja koja su pohranjena u čovjekovoj memoriji. U ovom prvom slučaju autor koristi latinsku riječ ‘cognitiones’, a u potonjem ‘scientifica’. U Swedenborgovim djelima izraz ‘cognitiones’ uključuje posebna znanja poput znanja o istinama i dobrima iz Riječi, te znanja više prirode koja su posljedica razumijevanja i percepcije; iz tog razloga sam pri prevođenju izraza ‘cognitiones’ koristio izraz ‘saznanja’ a pri prevođenju izraza ‘scientifica’, izraz ‘znanja’.

26. Ali kako svaki čovjek ne gleda na primjene samo zbog života u ovom svijetu, već on na njih gleda također i zbog svog života na nebu (jer u taj život će on ući nakon svog života u ovom svijetu, i u njemu će nastaviti živjeti do u vječnost), stoga svatko od svog djetinstva pribavlja za sebe iz Riječi, ili iz Crkvene doktrine, ili iz propovijedi, saznanja o tome što je dobro i istinito koja će mu koristiti u tom životu. To znanje on pohranjuje u svoju prirodnu memoriju u većoj ili manjoj mjeri i to u skladu sa svojom prirođenom ljubavi prema saznavanju, te sukladno tome kako se ta ljubav povećava zahvaljujuci različitim podsticajima.

27. No sva ta saznanja, bez obzira na njihov broj i prirodu, su jedino spremište materijala od koje se vjera dobročinstva može formirati; a ta vjera se ne može formirati osim u onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe. Ako on odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, onda se ta saznanja povezuju sa vjerom u kojoj je duhovni život. Ako, međutim, on ne odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, ta saznanja su samo znanja koja se ne sjedinjuju sa vjerom u kojoj ima ikakvog duhovnog zivota.

28. Ovo spremište materijala je posebice nužno, pošto se bez njega vjera ne bi mogla formirati. Jer saznanja o tome što je istinito i dobro ulaze u i formiraju vjeru. Ako ona nedostaju, vjera ne dolazi u postojanje, pošto u potpunosti prazna i pusta vjera nije moguća. Ako ih je samo nekoliko, vjera je neznatna i siromašna; ali ako ih ima u izobilju, onda je vjera bogata i puna, u skladu sa izobiljem tih saznanja.

29. Treba znati, međutim, da su saznanja koja sačinjavaju vjeru saznanja o pravoj istini i dobru, a nikako ne saznanja o onome što je lažno. Jer vjera je istina, kako je bilo iznad u poglavljima 5-11; a neistina, pošto je sušta suprotnost istini, uništava vjeru. Niti dobročinstvo može postojati tamo gdje postoje samo neistine; jer, kako je bilo rečeno iznad u poglavlju 18, dobročinstvo i vjera čine jedno, baš kao što i dobro i istina čine jedno. Iz ovoga također slijedi kako nedostatak saznanja o pravim istinama i dobrima uključuje nedostatak vjere; da nekoliko njih formira određenu vjeru; da mnogo njih čini vjeru koja je jasna i svijetla u proporciji sa njihovim izobiljem. Kakva je kvaliteta čovjekove vjere koja izvire iz dobročinstva, takva je i njegova inteligencija.  

30.        Postoje, štoviše, mnogi koji nemaju unutarnje spoznavanje i priznavanje istine, a ipak imaju vjeru dobročinstva. To su oni koji su za vrijeme svoga života gledali u Gospoda, i koji su iz religijskih principa izbjegavali zlo. No oni su, zbog briga i poslova u svijetu, bili spriječeni misliti o istinama; isto tako zbog nedostatka istine u njihovih učitelja. Međutim, oni su ipak unutarnje, što će reći, u njihovom duhu, u spoznaji istine, pošto su u osjećaju prema njoj. Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi te od anđela prime poduku, oni spoznaju i priznaju istinu i primaju je sa velikim zadovoljstvom. No stvari stoje drugačije sa onima koji u svom životu nisu gledali u Gospoda, i koji nisu izbjegavali zlo zbog religijskih principa. Ti u svojim unutrašnjostima, ili u svome duhu, nemaju nikakav osjećaj za istinu, te posljedično tome istu i ne spoznavaju i priznavaju. Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi i kada od anđela primaju poduku, oni nisu voljni spoznati i priznati istine te posljedično tome iste ne primaju. Jer zlo od života iznutra mrzi istine, dok ih dobro života iznutra voli.

31.        Saznanja o istini i dobru koja prethode vjeri, nekim osobama izgledaju kao da su povezana sa vjerom; ali ona to ipak nisu. Njihovo razmišljanje i govorenje kako vjeruju nisu i dokaz da oni uistinu vjeruju, niti da su ta saznanja u odnosu sa vjerom; jer ona se sastoje samo od misli da je to tako, ali ne i u unutarnjem spoznavanju i priznavanju da je to istina; a vjera da je to istina, dok se ne zna da li ona to uistinu jeste, je određena vrsta uvjerenosti koja je jako udaljena od unutarnjeg spoznavanja i priznavanja. No čim se usadi dobročinstvo, ta saznanja postaju principi vjere, no samo u onoj mjeri u kojoj je dobročinstvo u vjeri.U prvom stanju, prije nego se percipira dobročinstvo, vjera takvim ljudima izgleda kao da je na prvom mjestu, a dobročinstvo na drugom; no u drugom stanju, kada se dobročinstvo percipira (osjeća), vjera biva postavljena na drugo mjesto a ljubav dobročinstvo na prvo mjesto. Prvo stanje se naziva ponovno formiranje, a drugo regeneracija. Kada je čovjek u ovom potonjem stanju, mudrost u njemu raste dnevno, a dobro dnevno umnožava istine i čini ih plodonosnima. Čovjek je tada poput stabla koje daje plodove, i u tim plodovima on postavlja sjeme koje onda stvara nova stabla, sve dok se na kraju ne formira vrt. Onda on uistinu postaje čovjek, a nakon smrti anđeo, u kojem dobročinstvo sačinjava život, a vjera formu, koja je lijepa u skladu sa kvalitetom dobročinstva; ali ova vjera se onda više ne naziva vjerom, već inteligencijom.Iz svega ovoga je očigledno kako je sve u vjeri od dobročinstva, a ništa u njoj od nje same; a također i da dobročinstvo stvara vjeru, a ne obrnuto. Saznanja o istini koja prethode su baš kao zalihe pospremljene u žitnicu, koje ne hrane čovjeka sve dok, u svojoj želji za hranom, on iz njih ne uzme žito.

32.        Nadalje; sada će biti objašnjeno kako se vjera formira iz dobročinstva. Svaki čovjek ima prirodan um i duhovan um, prirodan um za svijet a duhovan um za nebo. Čovjek je po pitanju svoga razumijevanja u oba uma; ali ne i što se tiče njegove volje, sve dok ne odbacuje od sebe zla i okreće se od njih zbog toga što su grijesi. Kada on to čini, njegov je duhovan um onda otvoren i u odnosu na njegovu volju; a kada je i ona otvorena, onda od nje utječe u prirodan um duhovna toplina sa nebesa. Ta toplina je u svojoj suštini dobročinstvo i ona daje život saznanjima o istini i dobru koja su u prirodnom umu, te od njih formira vjeru.Slučaj je ovdje posve isti kao i u slučaju stabla, koje u sebe ne prima nikakav vegetativni život prije nego što toplina koja izvire iz sunca utječe u njega, gdje se sjedinjuje sa svjetlom, što se događa u proljeće. Postoji, štoviše, potpuna usporednost između oživljavanja čovjekova života i vegetacije drveta u ovom pogledu, s time da se potonje odvija uz pomoć topline ovog svijeta, a ovo prijašnje uz pomoć nebeske topline; iz ovog razloga je Gospod jako često čovjeka uspoređivao sa stablom.

33.        Iz ovih par razmatranja može biti očigledno da saznanja o istini i dobru nisu povezana sa vjerom (nisu u sebi stvarna vjera) prije nego je čovjek u dobročinstvu; već da su ona spremište materijala od kojeg se vjera ljubavi prema bližnjem može formirati. Saznanja o istinama postaju istine u regeneriranom čovjeku, baš kao i saznanja o dobrima, pošto je znanje o dobrima u razumijevanju, no osjećaj za dobro je u volji; a ono što je u razumijevanju se naziva istinom, dok se dobrim naziva ono što je u volji.

IV

KRŠĆANSKA VJERA U NJEZINOJ UNIVERZALNOJ IDEJI ILI FORMI

34. Kršćanska vjera u njezinoj univerzalnoj ideji ili formi glasi: Gospod od vječnosti, koji je Jehova, je došao na svijet da podredi paklove i da proslavi Svoje Ljudsko; bez toga ni jedan smrtnik ne bi mogao biti spašen; a spašeni su oni koji vjeruju u Njega.

35. Ovo se naziva Kršćanskom vjerom u njezinoj univerzalnoj ideji pošto je to ono što je univerzalno od vjere, a univerzalno je od vjere ono što mora biti prisutno u svim stvarima koje joj pripadaju, općenito i pojedinačno.

  1. Univerzalno je od vjere da je Bog jedan u Osobi i u Suštini, u kojem je Trojstvo, i da je Gospod Isus Krist taj Bog.
  2. Univerzalno je od vjere da ni jedan smrtnik ne bi mogao biti spašen da Gospod nije došao na svijet.
  3. Univerzalno je od vjere da je On došao na svijet da bi paklove odmaknuo od čovjeka (da bi ga oslobodio od paklova); da ih je On odmaknuo od čovjeka tako što se borio protiv njih i pobjedio ih; te da ih je On na taj način pokorio i podredio Sebi, postavivši ih pod svoju vlast.
  4. Također je univerzalno od vjere da je On došao na svijet da bi proslavio Svoje Ljudsko koje je prisvojio u svijetu, što će reći, da bi ga ujedinio sa svojim izvornim Božanskim; tako on do u vječnost drži u redu i pod Svojom vlašću paklove koje je pokorio. Kako ni jedan od ovih ciljeva ne bi mogao biti sproveden u djelo osim u kušnjama, čak do posljednje među njima, one na križu, On je, stoga, također i to podnio.

To su univerzalne stvari Kršćanske vjere u svezi Gospoda.

36. Univerzalna stvar Kršćanske vjere na čovjekovoj strani je da on treba vjerovati u Gospoda Isusa Krista. Jer vjerom u Njega je omogućeno sjedinjenje sa Njime, a to sjedinjenje je sredstvo spasenja. Vjerovati u Njega je imati povjerenje da će On spasiti čovjeka; a kako nitko ne može imati tu vjeru osim onih koji žive dobar život, stoga se, kada se kaže da čovjek treba ‘vjerovati u Gospoda’, misli također i na to.

37. Ove dvije univerzalne stvari Kršćanske vjere su do u detalje bile obrađene, prva, koja se odnosi na Gospoda, u knjizi ‘Doktrina o Gospodu za Novi Jeruzalem’, i druga, koja se odnosi na čovjeka, u knjizi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem’. Stoga nema potrebe o njima ovdje i dalje raspravljati.

V

VJERA DANAŠNJEG VREMENA U SVOJOJ UNIVERZALNOJ IDEJI ILI FORMI

38. Vjera današnjeg vremena u svojoj univerzalnoj ideji ili formi je slijedeća: Bog Otac je poslao Svoga Sina kao zadovoljštinu za ljudski rod, te je On, zbog te zasluge Svoga Sina, podstaknut na suosjećanje, te spašava one koji vjeruju u to. Prema drugima (drugi dodaju*): On spašava one koji u to vjeruju, i istovremeno čine dobra djela.

*U prvom slučaju je riječ o Protestantima, tj. Reformiranim Crkvama, a u drugom slučaju o Rimokatoličkoj Crkvi.

39. No sa ciljem da bi se što jasnije mogla vidjeti priroda ovakve vjere, ja ću, prema njihovom redoslijedu, navesti kakve sve različite postavke ta vjera podržava:

  1. Bog Otac i Bog Sin su dvoje, i obadvoje su od vječnosti.
  2. Bog Sin je došao na svijet voljom Oca, da bi napravio zadovoljštinu za ljudski rod, koji bi inače bio uništen vječnom smrću koja bi zadovoljila Božansku pravdu, koja se također naziva osvetničkom pravdom.
  3. Sin je napravio zadovoljštinu ispunjavajući zakon, te mukom križa.
  4. Otac je bio podstaknut na milost ovim Sinovljevim djelima.
  5. Sinovljeva zasluga se pripisuje (uračunava) onima koji u ovo vjeruju.
  6. Ovo pripisivanje (uračunavanje) je trenutno; i stoga se može dogoditi, ako ne prije, čak i u trenutku smrti.
  7. Postoje određene kušnje, od kojih se čovjek izbavlja ovakvom vjerom.
  8. Posebice oni koji su u tom iskustvu imaju povjerenje i uzdanje.
  9. Posebice oni koji su u tom iskustvu imaju opravdanje, neograničenu Očevu milost zbog Njegova Sina, oproštenje svih grijeha i samim time spasenje.
  10. Više obrazovani među njima tvrde kako kod takvih ljudi postoji određena težnja prema dobru koja djeluje tajnim putem, i ne pokreće čovjekovu volju otvoreno; drugi pak tvrde kako je takva operacija otvorena; dok i jedni i drugi tvrde kako je tome uzrok Sveti Duh.
  11. Od onih koji su prihvatili ideju da nitko od sebe ne može činiti dobro koje je stvarno dobro a ne dobro koje traži vlastite zasluge, te da kao takvi nisu pod bremenom Zakona, većina zanemaruje činjenje dobrih djela i ne obraća pažnju na zlo i dobro života. Jer oni kažu u sebi da nikakva dobra djela ne pridonose spasenju, pošto sâma vjera ostvaruje sve stvari.
  12. Svi oni tvrde da razumijevanje mora biti poslušno vjeri, te ono što ne razumiju nazivaju ‘stvarima od vjere’.

40. Nepotrebno je, međutim, pažljivo istraživati i mjeriti ove tvrdnje pojedinačno da bi se ustvrdilo da li su one istinite ili ne. To se jasno očituje na svjetlu onoga što je bilo rečeno iznad; a posebice iz onog što je bilo prikazano iz Riječi i istovremeno racionalno potvrđeno u knjizi ‘Doktrina o Gospodu za Novi Jeruzalem’, i ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem’.

41. Ali ipak, da bi se moglo vidjeti kakve je prirode vjera kada je rastavljena od dobročinstva, i kakva je njezina priroda kada nije rastavljena od dobročinstva, ja ću objaviti ono što sam čuo od jednog anđela nebeskog. On reče kako je razgovarao sa mnogima iz Reformiranih crkava, te je čuo kakve je prirode bila njihova vjera. On je iznio svoj razgovor sa jednim koji je imao vjeru odvojenu od dobročinstva, i sa drugim čija vjera nije bila toliko odvojena, kao i ono što je čuo od obadvojice. On reče da ih je ispitivao i da su mu oni odgovarali. Kako bi ti razgovori mogli dodatno rasvjetliti ovu temu, ja ću ih ovdje ispričati. 

42. Anđeo reče kako je sa onim koji je bio u vjeri koja je rastavljena od dobročinstva, razgovarao na slijedeći način: ‘Prijatelju, što si ti po vjeri?’ Čovjek je odgovorio, ‘Ja sam Kršćanin Protestantske vjere.’ ‘Kakva je tvoja doktrina, i religija koju si iz nje formirao?’ On odgovori: ‘Vjera’. Anđeo onda upita, ‘Kakva je tvoja vjera?’ a on odgovori, ‘Ovo je moja vjera: Bog Otac je poslao Svoga Sina da izvrši zadovoljštinu za ljudski rod, i oni koji u to vjeruju su spašeni.’ Nakon toga ga je anđeo upitao, ‘Što jos znaš u svezi čovjekova spasenja?’ On na to odgovori kako je ‘spasenje čovjeku omogućeno jedino vjerom’. Anđeo ga je na to zapitao, ‘Što znaš u svezi iskupljenja?’ On je na to odgovorio kako je iskupljenje bilo ishodovano (ostvareno) mukom na križu, i da je Sinovljeva zasluga čovjeku pripisana (uračunata) kroz tu vjeru. Anđeo ga je onda zapitao, ‘Što znaš o regeneraciji?’ On je na to odgovorio da je ‘(i) ona omogućena tom vjerom’. Opet, ‘Što znaš o pokajanju i oproštenju grijeha?’ a on je odgovorio kako su ‘oni omogućeni, tj. da ih ishoduje takva vjera’. Onda je anđeo upitao, ‘Reci mi što znaš o ljubavi i o milosrđu?’ a on na to odgovori da su ‘oni pripadaju vjeri’. Opet, ‘Reci mi što znaš o dobrim djelima?’ i on odgovori da su ‘ona od te vjere’. Opet on reče, ‘Što znaš o zapovijedima u Riječi’ a on odgovori da su ‘one uključene u tu vjeru’. Onda anđeo kaže, ‘Ti onda ne moraš činiti ništa?’ Na što je ovaj odgovorio, ‘Što ja mogu učiniti? Ja ne mogu činiti dobro, koje je dobro u sebi, od sebe.’ Opet ga anđeo upita, ‘Možeš li imati vjeru od sebe?’ a on na to odgovori da ‘ne može’. Anđeo ga nakon toga upita, ‘Kako onda možeš imati vjeru?’ na što on odgovori, ‘U to ja ne zalazim. Ja moram imati vjeru.’ Na kraju anđeo kaže, ‘Sigurno znaš još nešto u svezi spasenja?’ a on odgovori, ‘Što bi više trebao znati osim da je spasenje ishodovano (omogućeno) uz pomoć ove vjere?’ Anđeo kaze, ‘Ti odgovaraš poput čovjeka koji na svojoj fruli svira samo jednu notu: Ja ne čujem ništa drugo osim vjere. Ako znaš samo to i ništa drugo, ti u stvari ne znaš ništa. Idi i pronađi svoje drugove.’ On ih je pronašao u pustinjskom kraju gdje nije bilo nikakve trave. Kada je zapitao zašto je to tako, odgovor kojeg je dobio je bio ovakav, ‘Jer u njima nema ničeg što čini Crkvu.’

43. Razgovor kojeg je anđeo vodio sa onim koji je bio u vjeri koja nije bila rastavljena od dobročinstva je bio ovakav: ‘Prijatelju, što si ti po vjeri?’ On odgovori, ‘Ja sam Kršćanin Protestantske vjere.’ ‘Koja je tvoja doktrina i religija koju si formirao iz nje?’ On odgovori da je ‘vjera i dobročinstvo’. On reče, ‘Oni su dvoje?’, a drugi odgovori kako se ‘njih ne može razdvojiti’. On zapita, ‘Što je vjera?’, a odgovor je bio, ‘Vjerovati u ono što naučava Riječ.’ ‘A što je dobročinstvo?’ ‘Činiti ono što naučava Riječ’. Anđeo onda upita, ‘Da li si ti samo vjerovao u ove stvari ili si i djelovao u skladu sa njima?’ a drugi mu odgovori, ‘Ja sam također i djelovao u skladu sa njima.’ Onda anđeo nebeski, gledajući u njega kaže, ‘Prijatelju moj, dođi sa mnom, i boravi sa nama.’

VI

PRIRODA VJERE KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA 

44. Sa ciljem da bi se moglo uvidjeti kakva je priroda vjere kada je odvojena od dobročinstva, ja ću je predstaviti sasvim razotkrivenu, i to na slijedeći način:

Bog Otac je, s obzirom da je bio ljut na čovječanstvo, odbacio ljude iz Svog prisustva te se, da bi zadovoljio pravdu, odlučio osvetiti ljudima proklinjući ih vječno. On je rekao Sinu: ‘Idi dolje, ispuni Zakon i uzmi na Sebe prokletstvo koje im je određeno: i onda ću se Ja možda umilostiviti. On se stoga spustio, ispunio je Zakon, te je dopustio da Ga raspnu na križ i okrutno umore. Kada je to bilo učinjeno, vratio se svome Ocu i rekao, ‘Uzeo Sam na Sebe prokletstvo cijelog čovječanstva: sada budi milostiv. Tako je On posredovao za njih. Ali na to je slijedio odgovor: To zbog njih ne mogu učiniti, no kako Sam Te vidio na križu i kako ugledah Tvoju krv, u Meni se pojavilo sažaljenje. No, Ja im ipak neću oprostiti. Ja ću im, međutim, pripisati (uračunati) Tvoju zaslugu, no samo onima koji ovo priznaju. To će biti vjera koja će im omogućiti spasenje.

45. Takva je ta vjera u svoj svojoj zbilji. Tko od ljudi koji u sebi ima imalo svjetla razuma ne vidi u njoj proturječnosti (apsurdnosti) koje su sasvim u suprotnosti sa Božanskom suštinom? Kao recimo, da je Bog, Koji je sâma Ljubav i sâma Milost, mogao u Svom bijesu i posljedičnoj osvetoljubivosti, prokleti ljude te ih odrediti za pakao? Također da bi On imao želju da Ga proklestvo koje je palo na Njegova Sina, pogled na Njegovu krv i smrt na križu, podstakne na sažaljenje? Tko od ljudi čiji je razum iole osvjetljen ne vidi kako Bog nije mogao reći Bogu Koji Mu je jednak u moći, ‘Ja im ne opraštam, već im pripisujem (uračunavam) Tvoje zasluge? I također, ‘Sada ih pustimo neka žive kako im se svidi: samo neka vjeruju u ovo i bit će spašeni? I još mnoge druge proturječnosti.

46. Razlog, međutim, zašto ove stvari nisu izašle na vidjelo leži u tome što su oni podstaknuli slijepu vjeru, čime su ljudima zatvorili oči i začepali uši. Ako zatvorite ljudima oči i začepate uši, što će reći, ako učinite da oni niti razmišljaju niti koriste svoje razumijevanje; i ako onda kažete onima kojima je nametnuta bilo koja ideja o vječnom životu, bilo što što vama odgovara, oni će to uzvjerovati; čak i ako bi im rekli da Bog može biti ljut i da se može svetiti; da Bog može baciti vječno prokletstvo na bilo koga; da Bog ima želju da Ga podstakne na sažaljenje krv Njegova Sina; da će On to uračunati i pripisati čovjeku kao njegovu vlastitu zaslugu, te da će ga spasiti ako ovaj samo misli da je to istinito; i dalje, da jedan Bog može određivati te uvjete drugom Bogu Koji je iste Suštine kao i On, nalažući Mu te stvari; zajedno sa drugim apsurdnostima slične vrste. No otvori svoje oči i otčepaj svoje uši, što će reći, razmišljaj o ovim stvarima sa svojim razumijevanjem pa ćeš vidjeti koliko su one u raskoraku sa istinom.

47. Ako ljudima zatvorite oči i začepate uši, te napravite da oni ne razmišljaju sa svojim razumijevanjem, zar ih ne možete uvjeriti kako je Bog predao svu Svoju moć čovjeku, tako da bi on mogao biti Bog na zemlji? Zar ih onda ne bi mogli navesti da vjeruju da se mrtvi ljudi moraju zazivati u molitvama? Da ljudi moraju otkriti svoje glave i kleknuti pred njihovim slikama? I da su njihova mrtva tijela, njihove kosti i njihove grobnice svete te da ih treba obožavati? Ako, međutim, otvorite vaše oči i otštopate vaše uši, što će reći, ako razmišljate o ovim stvarima sa bilo kojom količinom razumijevanja, zar ih nećete vidjeti kao podlosti koje su gadljive ljudskom razumu?

48. Kada su ove stvari, baš kao i druge poput njih, prihvaćene od strane čovjeka čije je razumijevanje bilo zatvoreno njegovom religijom, zar se hram u kojem on vrši svoje obožavanje ne bi mogao usporediti sa jamom ili podzemnom pećinom, gdje on više ne zna kakvi mu to predmeti igraju pred očima? Zar se njegova religija ne bi mogla usporediti sa životom u kući koja na sebi nema prozora? A jezik kojeg koristi pri svojem obožavanju sa šumom, ne sa govorom? Sa takvim čovjekom jedan anđeo nebeski ne može razgovarati, pošto jedan ne razumije govora ovog drugog.

VII

ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA

SU U RIJEČI REPREZENTIRANI SA FILISTEJCIMA

49. U Riječi su, sa svim imenima naroda i ljudi, baš kao i osoba i lokacija, predstavljene stvari koje se odnose prema Crkvi. Sâma Crkva je predstavljena sa ‘Izraelom’ i ‘Judejom’, pošto je bila zasnovana među njima; a različita religijska uvjerenja su predstavljena sa narodima i ljudima koji ih okružuju, religije koje su u skladu sa sâmom Crkvom su predstavljene sa dobrim narodima, a one pak koje nisu u skladu, sa zlim narodima. Postoje dva zla religijska uvjerenja (principa) u koja se svaka Crkva izrodi tijekom vremena, jedno koje izopači (onečisti) njezine dobre principe i drugo koje krivotvori njezine istine. Ono zlo religijsko uvjerenje koje izopači (onečisti) dobra Crkve izvodi svoje početke iz ljubavi koja želi vladati nad drugima; a drugo, koje krivotvori istine u Crkvi, izvodi svoje početke iz ponosa vlastite inteligencije. Religijsko uvjeravanje koje izvodi svoje početke iz ljubavi koja želi vladati nad drugima je u Riječi naznačeno sa ‘Babilonom’; a religijsko uvjeravanje koje izvodi svoje početke iz ponosa vlastite inteligencije, je u Riječi naznačeno sa ‘Filistejom’. Filistejci su oni koji su u vjeri ali ne i u dobročinstvu*

* Oni koji vjeruju kako samo vjera spašava bez, tj. odvojena od, djela dobročinstva.

50. Da su Filistejci oni koji su u vjeri a ne istovremeno i u dobročinstvu se može vidjeti iz različitih stvari koje su o Filistejcima izrečene u Riječi, kada se razumiju u njihovom duhovnom značenju; kao recimo iz njihovih prepirki sa Abrahamom i Izakom, što je zapisano u 21 i 26 poglavlju Knjige Postanka, kao i iz njihovih ratova sa Djecom Izraela, o čemu govori Knjiga o Sucima, i Knjige Samuelove i Kraljevi; jer svi ratovi koji su opisani u Riječi u njihovom duhovnom značenju uključuju (obuhvaćaju) i predstavljaju duhovne ratove. Stoviše, pošto ovo religijsko uvjeravanje, koje se sastoji od vjere koja je odvojena od dobročinstva, neprestano nastoji provaliti u Crkvu, zato su Filistejci ostali u zemlji Kananskoj odakle su učestalo uznemiravali Djecu Izraela.

51. Filistejci su, zbog toga što reprezentiraju one koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva, bili nazivani ‘neobrezanima’, a pod ‘neobrezanima’ se podrazumijevaju oni koji su lišeni duhovne ljubavi, pa su dosljedno tome jedino u prirodnoj ljubavi; duhovna ljubav je dobročinstvo. Razlog zbog kojeg su takvi bili nazivani ‘neobrezanima’ je da su ‘obrezanima’ naznačeni oni koji su u duhovnoj ljubavi. Da su se Filistejci nazivali ‘neobrezanima’, vidi 1 Samuel 17:26, 36; 2 Samuel 1:20; i na drugim mjestima.

52. Da su oni koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva bili reprezentirani sa Filistejcima je očigledno ne samo iz njihovih ratova protiv sinova Izraela, već također i iz mnogih drugih stvari koje su o njima zabilježene u Riječi, poput one o Dagonu njihovom idolu, ili one o hemeroidima i miševima sa kojima su bili zaraženi i uništeni zbog toga što su postavili kovčeg saveza u hram svojeg idola, i iz drugih stvari koje su se tada zbivale, kako je zabilježeno u 1 Samuelu 5 i 6 poglavlje; a također i iz onoga sto je rečeno o Golijatu, koji je bio Filistejac, kojeg je ubio David, kako je zabilježeno u 1 Samuelu 17. Jer Dagon je od struka nagore bio kao čovjek, a ispod je bio kao riba, čime je reprezentirao njihovu religiju, koja je od vjere u njoj bila kao duhovna, no koja je ipak bila samo prirodna pošto u sebi nije imala dobročinstva. ‘Hemeroidi’ sa kojima su bili zatučeni predstavljaju njihove prljave ljubavi. Pošast ‘miševa’ predstavlja uništenje Crkve kroz krivotvorenje istine. A ‘Golijat’, kojeg je David ubio, predstavlja oholost (iluzornost) njihove vlastite inteligencije.

53. Da su oni koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva reprezentirani sa Filistejcima, je također očigledno iz proročkih dijelova Riječi, u kojima se govori o njima, kao recimo u sljedećim odlomcima:

U Jeremiji:

‘Protiv Filistejaca… Evo, vode se dižu sa sjevera, i postat će nabujale poplave, i poplavit će zemlju i sve što je na njoj; gradove i sve njihovo pučanstvo; onda će ljudi plakati, i svi će stanovnici zemlje naricati… Jehova će opustošiti Filistejce.’   Jeremija 47:1, 2, 4.

‘Vode koje se dižu sa sjevera’, su neistine koje izviru iz pakla; to što će one ‘postati nabujale poplave koje poplavljuju zemlju i sve što je na njoj’, predstavlja opustošenje svih stvari koje pripadaju Crkvi posredstvom tih neistina; ‘grad i svi njegovi stanovnici’, predstavlja opustošenje svih stvari njihove doktrine; a to što će ‘ljudi plakati, i to što će svaki stanovnik zemlje naricati’, predstavlja potpuni nedostatak svih istina i dobara u Crkvi; ‘Jehova će opustošiti Filistejce’, predstavlja njihovo uništenje.

U Izaiji:

‘Ne raduj se, sva Filistejo, što se slomi štap koji te udarao, jer će iz korijena zmijinjeg izaći zmija ljutica što će izleći vatrenu krilatu zmiju.’  Izaija 14:29.

‘Ne raduj se, sva Filistejo’, predstavlja, neka se ne raduju i neka ne misle oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva da će opstati; ‘jer iz zmijina korijena će izaći zmija ljutica’, predstavlja uništenje svih istina u njima od strane oholosti vlastite inteligencije; ‘čiji će plod biti vatrena krilata zmija’, predstavlja razmišljanja proizašla iz neistina zloće protiv istina i dobara od Crkve.

54. Da je sa obrezivanjem predstavljeno pročišćavanje od zala čisto prirodne ljubavi, je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Obrežite vaša srca… i skinite obrezak sa srca svojega… da ne bi Moja jarost buknula poput vatre… zbog zlodjela koje počiniste.’   Jeremija 4:4.

‘Obrežite obrezak vašeg srca, i ne budite više tvrdo-vrati.’  Ponovljeni Zakon 10:16.

‘Obrezati srce’ ili ‘obrezak srca’, znači pročistiti čovjekovo ‘ja’ od zloće. Tome u suprotnosti, stoga, onaj koji je ‘neobrezan’  ili kome ‘obrezak nije skinut’ jeste onaj koji nije pročisćen od zala čisto prirodne ljubavi, stoga onaj koji nije u dobročinstvu. A kako se pod ‘neobrezanim’ podrazumijeva onaj koji je nečista srca, rečeno je:

‘Ni jedan tuđinac neobrezana srca i tijela, neće ući u Moje Svetište.’  Ezekiel 44:9.

‘Ni jedna neobrezana osoba ne smije jesti od pashalne žrtve.’  Izlazak 12:48.

‘I da je takva osoba prokleta.’  Ezekiel 28:10; 31:18; 32:19.

VIII

ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA

SU U OTKROVENJU NAZNAČENI SA ‘ZMAJEM’

55. Bilo je rečeno iznad kako svaka Crkva u procesu vremena propada u dva generalna religiozna principa koja su u sebi zla, jedan koji izvire iz ljubavi koja želi vladati nad drugima, i drugi koji izvire iz oholosti vlastite inteligencije, te da se u Riječi ovaj prijašnji predstavlja i opisuje sa ‘Babilonom’, a ovaj drugi sa ‘Filistejom’. Dakle, kako se Otkrovenje bavi stanjem Kršćanske Crkve, posebice njezinim stanjem kakvo je pred sam kraj, ono stoga obrađuje, i generalno i pojedinačno, ova dva zla religijska principa. Religijski princip kojeg predstavlja ‘Babilon’ je opisan u poglavljima 17, 18 i 19, u kojima je on ‘bludnica koja sjedi na skrletnoj zvijeri’; a onaj princip kojeg predstavlja ‘Filisteja’ je opisan u poglavljima 12 i 13, gdje je on ‘zmaj’ a također i ‘zvijer koja je izašla iz mora’, i ‘zvijer koja je izašla iz zemlje’. Da je ovaj religijski princip ono što je naznačeno sa ‘zmajem’ i njegove ‘dvije zvijeri’ nije do sada bilo poznato, pošto duhovno značenje Riječi nije bilo otvoreno, pa stoga Otkrovenje nije bilo shvaćeno, a posebice zato što je religijski princip vjere koja je odvojena od dobročinstva u tolikoj mjeri prevladao u Kršćanskom svijetu da to nitko nije bio u stanju vidjeti, pošto svaki zao religijski princip zasljepljuje oči.

56. Da je religijski princip vjere odvojene od dobročinstva opisan u Otkrovenju te da je on naznačen sa ‘zmajem’ mi nije bilo jedino rečeno sa nebesa, već mi je također bilo ukazano u svijetu duhova, koji leži ispod nebesa. Oni koji su u ovakvoj razdvojenoj vjeri, kada su se grupirali zajedno, su pred mojim očima izgledali kao veliki zmaj sa repom ispruženim prema nebu; a druge koji su bili istog opisa sam vidio kako se pojavljuju kao pojedinačni zmajevi. Jer u duhovnom svijetu se utvare ovakve prirode pojavljuju zbog korespodencije između duhovnih i prirodnih stvari. Zbog tog razloga anđeli nebeski nazivaju takve osobe ‘zmajčeki’. No postoji više nego samo jedna vrsta takvih ljudi; neki sačinjavaju zmajevu glavu, neki njegovo tijelo, a neki pak rep. Oni koji sačinjavaju njegov rep su oni koji su krivotvorili sve istine iz Riječi, pa se zato u Otkrovenju kaže za zmaja da je sa svojim repom povukao trećinu zvijezda na nebu. ‘Zvijezde nebeske’ predstavljaju znanja o istinama, dok ‘trećina’ ili ‘treći dio’ predstavlja sve.

57. Budući da ‘zmaj’ u Otkrovenju predstavlja one koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva, a kako to do sada nije bilo poznato, te je također i ostalo skriveno, zbog nedostatka znanja o postojanju duhovnog značenja Riječi, ovdje će biti dano generalno obrazloženje onog što je u  dvanaestom poglavlju Otkrovenja rečeno o zmaju.

58. U Otkrovenju, 12 poglavlje je rečeno:

‘Na nebu se pojavio veliki znak, žena okružena sa suncem, i mjesec pod njezinim nogama, a iznad njezine glave kruna sa dvanaest zvijezda.

Žena, kako je bila trudna, vikaše u bolovima i mukama od rađanja.

I onda se pojavio drugi znak na nebu, velik crven zmaj sa sedam glava i deset rogova, i sedam kruna na svojim glavama.

Njegov rep je povukao trećinu zvijezda nebeskih, bacivši ih na zemlju. Zmaj nakon toga stade pred ženu koja je imala roditi, da joj proždre dijete čim ga rodi.

I ona je rodila muško dijete, koje je trebalo vladati nad svim narodima željeznim žezlom. I njezino dijete je bilo donešeno k Bogu i Njegovu prijestolju.

I žena je pobjegla u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.

I bi rat na nebu kojeg je Mihael sa svojim anđelima vodio protiv zmaja; i zmaj se borio zajedno sa svojim anđelima,

Ali nisu prevladali niti se za njih više moglo pronaći mjesta u nebu.’    Otkrovenje 12:1-8.

‘A kada je zmaj vidio da je bio bačen na zemlju, poče progoniti ženu koja je rodila muško dijete.

Ali ženi bijahu dana dva krila velikog orla da odleti u pustinju u svoje sklonište, gdje će se hraniti jedno vrijeme, i dva vremena i pola vremena, pred licem zmijinim.

I zmija je izbacila iz svojih usta za ženom mlaz vode poput rijeke da je rijeka odnese.

Ali je zemlja pomogla ženi; otvorila je svoja usta i progutala poplavu koju je zmaj izbacio iz svojih usta.

I zmaj bijaše gnjevan na ženu, te ode da vodi rat sa ostatkom njezina sjemena, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo.’           Otkrovenje 12:13-17.

59. Objašnjenje ovih riječi je kako slijedi:

‘Velik znak koji je viđen na nebu’, predstavlja otkrovenje od strane Gospoda u svezi buduće Crkve, u svezi prijema njezine doktrine, i u svezi onih koji će tu doktrinu napadati. ‘Žena obučena u sunce, sa mjesecom pod nogama’, predstavlja Crkvu koja je, od Gospoda, u ljubavi i vjeri. A ‘kruna od 12 zvijezda na njezinoj glavi’, predstavlja mudrost i inteligenciju u onima koji pripadaju toj Crkvi, mudrost i inteligenciju koju oni dobijaju iz Božanskih istina. A to što je ‘ona trudna’, predstavlja rađanje doktrine. ‘Njezin plač i muke u rađanju i bolovi pri rođenju’, predstavljaju otpor onih koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva. To ‘što se pojavio drugi znak na nebu’, predstavlja dalje otkrovenje. ‘Crveni zmaj’ predstavlja vjeru odvojenu od dobročinstva. ‘Zmaj je crven’ zato što je njihova ljubav samo prirodna. To što ‘zmaj ima sedam glava’, predstavlja lažno razumijevanje Riječi. A ’10 rogova’, predstavlja njihovu moć koja je posljedica toga što su takvo razumijevanje (doktrinu) prihvatili mnogi. ‘Sedam kruna na zmajevim glavama’ predstavljaju krivotvorenje istine iz Riječi. ‘Zmajev rep kojim je on povukao trećinu zvijezda nebeskih, bacivši ih na zemlju’, predstavlja uništenje svih saznanja o istinama. ‘Zmaj koji stajaše pred ženom koja je trebala roditi, tako da proždre njezino dijete čim se rodi’, predstavlja njihovu mržnju prema, i želju da unište, doktrinu ove nove Crkve odmah pri njezinu rođenju. ‘I ona rodi muško dijete’, predstavlja doktrinu. ‘Koje je trebalo vladati nad svim narodima željeznim žezlom’, predstavlja da će ova doktrina uvjeravati ljude silom prirodnih istina koje izviru iz duhovnih istina. ‘A njezino dijete koje je bilo donešeno pred Boga i Njegovo prijestolje’, predstavlja zaštitu djeteta od strane Gospoda sa neba. ‘I žena je pobjegla u pustinju’, predstavlja ovu novu Crkvu među samo nekolicinom. ‘Gdje je imala mjesto pripremljeno od strane Boga’, predstavlja njezino stanje dok se u međuvremenu osigurava njezino prihvaćanje od strane mnoštva ljudi. ‘Da će je tamo hraniti tisuću dvjesta i šezdeset dana’, predstavlja vrijeme dok ona ne odraste (sazrije) do njezinog određenog stasa. ‘Rat koji je bio na nebu, kojeg je vodio Mihael sa svojim anđelima protiv zmaja i njegovih anđela’, predstavlja nesklad i borbu između onih koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva i onih koji su u doktrini Crkve u svezi Gospoda i u svezi života dobročinstva. ‘Ali nisu prevladali’, predstavlja da su podlegli. ‘Niti se njihovo mjesto više moglo pronaći na nebu’, predstavlja da su bili bačeni dolje u pakao (Otkrovenje 12:1-8).

‘A kad je zmaj vidio da je bačen na zemlju, započe progoniti ženu koja je rodila muško dijete’, predstavlja uznemiravanje Crkve od strane onih koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva, zbog njezine doktrine. ‘I ženi su bila dana dva krila velikog orla da može letjeti u pustinju, u svoje sklonište’, predstavlja razboritost dok je Crkva još među samo nekolicinom. ‘Gdje je hranjena jedno vrijeme, i dva vremena i pola vremena, pred licem zmijinim’, predstavlja, sve dok Crkva ne izraste do određenog joj stasa. ‘I zmija izbaci iz svojih ustiju vodu za ženom, da bi je poplava mogla odnijeti’, predstavlja njihovo razumijevanje koje obiluje neistinama kojim uništavaju Crkvu. ‘I zemlja pomogne ženi, i otvori usta, i proguta poplavu koju je zmaj izbacio iz svojih usta’, predstavlja da je njihovo razmišljanje, pošto je ono iz neistina, samo od sebe propalo. ‘I zmaj je bio gnjevan na ženu, te ode da vodi rat sa ostatkom njezina sjemena’, predstavlja trajnu mržnju. ‘Koji su vršili Božije zapovijedi i čuvali svjedočanstvo Isusa Krista’, predstavlja da je njihova mržnja bila usmjerena proiv onih koji žive život dobročinstva i koji vjeruju u Gospoda (Otkrovenje 12:13-17).

60. Sljedeće poglavlje u Otkrovenju, trinaesto, obrađuje zmajeve dvije zvijeri, jednu koja je viđena kako izlazi iz mora, i drugu koja izlazi iz zemlje; ova prva je obrađena od 1-10 stiha, a druga od 11-18 stiha. Da su to zmajeve zvijeri je očigledno iz stihova 2, 4, 11 ovog poglavlja. Sa prvom zvijeri je predstavljena vjera odvojena od dobročinstva, i to s obzirom na potvrđivanja te doktrine od strane prirodnog čovjeka; a sa drugom zvijeri je predstavljena vjera odvojena od dobročinstva, i to s obzirom na potvrđivanja te doktrine koja su utemeljena na Riječi, koja su u sebi krivotvorenja istine. No kako tumačenje tih odlomaka u sebi sadrži dokazivanja onih koji su u takvoj vjeri, a kako bi bilo previše zamorno davati ih u cjelini, ja ću to preskočiti dajući samo tumačenje sljedećih riječi:

‘Onaj koji ima razumijevanje, neka izračuna broj na zvijeri, jer to je broj čovjeka. A njegov je broj, 666.’  stih 18.

‘Onaj koji ima razumijevanje, neka izračuna broj na zvijeri’ predstavlja, neka oni koji su prosvjetljeni istraže prirodu potvrđivanja te vjere proizvedenu iz Riječi; ‘jer to je broj čovjeka’, predstavlja kako je priroda tih potvrđivanja ona njihove vlastite inteligencije; ‘a njegov broj je 666’, predstavlja sve istine iz Riječi u krivotvorenom stanju (predstavlja kako su takvim načinom razmišljanja krivotvorili sve istine iz Riječi.

IX

ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA

 SU ‘KOZE’ O KOJIMA SE GOVORI U DANIJELU I MATEJU

61. ‘Jarac’ u Danijelu 8 poglavlje, i ‘koze’ u Mateju 25 poglavlje, naznačavaju one koji u sebi imaju vjeru koja je odvojena od dobročinstva. To se može vidjeti ako se uzme u obzir da su oni protivni ovnu i ovcama koji se tamo spominju. ‘Ovan’ i ‘ovce’ naznačavaju one koji su u dobročinstvu; jer Gospod se u Riječi naziva ‘Pastirom’, a Crkva ‘oborom za ovce’, dok se ljudi u Crkvi generalno nazivaju ‘stadom’, a pojedinačno ‘ovcama’. Pošto su ‘ovce’ oni koji su u dobročinstvu, ‘koze’ su prema tome oni koji nisu u dobročinstvu.

62. Da su ‘kozama’ naznačeni oni koji nisu u dobročinstvu će biti ukazano:

  1. Iz iskustava u duhovnom svijetu;
  2. Iz Posljednjeg Suda i karaktera onih nad kojima je bio izvršen;
  3. Iz opisa borbe između ovna i jarca u Danijelu;
  4. I naposlijetku, iz zanemarivanja dobročinstva na strani onih koji su spomenuti u Mateju.

63. (1) U Riječi su ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva. To se vidi iz iskustava u duhovnom svijetu.

U duhovnom svijetu se pojavljuju sve stvari koje se mogu vidjeti u prirodnom svijetu. Tamo se pojavljuju kuće i palače; rajski vrtovi i nasadi, i u njima raznorazne vrste stabala; polja i poljane, ravnice i travnjaci, a također stada i čopori, sve potpuno isto kao i na našoj zemlji, i među njima nema nikakve razlike osim da ovi potonji imaju prirodan izvor, dok ovi prijašnji imaju duhovan. I stoga anđeli, pošto su duhovna bića, vide one stvari koje su duhovnog izvora, baš kao što ljudi na zemlji vide one stvari koje su izvorno prirodne.

[2]        Sve stvari koje se pojavljuju u duhovnom svijetu su korespodencije, jer one korespondiraju sa osjećajima anđela i duhova. Iz tog razloga oni koji su u ljubavi prema dobru i istini, a dosljedno tome i u mudrosti i inteligenciji, žive u veličanstvenim palačama koje su okružene sa rajskim vrtovima prepunim korespondentnih stabala, oko kojih su opet polja i livade na kojima se stada odmaraju, a sve to su pojavnosti. Kod onih pak koji su u zlim osjećajima postoji korespondencija suprotnog karaktera, takvi su ili u paklovima ograničeni u radnim prostorijama koje su bez prozora, koje su ipak osvjetljene iluzornim noćnim svjetlom; ili su u pustinji gdje žive u kolibama, oko kojih su sve stvari ogoljele, gdje obitavaju zmije, zmajevi, sove i mnoga druga stvorenja koja korespondiraju sa njihovom zloćom.

[3]        Između raja i pakla postoji posredno mjesto koje se naziva svijet duhova, u kojeg svako ljudsko biće dolazi odmah nakon smrti, i gdje čovjek komunicira sa drugim čovjekom bas kao sa ljudima na zemlji. I ovdje su sve stvari koje se pojavljuju korespodencije. I ovdje se također pojavljuju vrtovi, lugovi, šume, stabla i grmovi, cvjetnjaci i travnjaci, zajedno sa zvijerima svakojake vrste, nježne a i divlje prirode, sve u korespondenciji sa osjećajima onih koji žive tamo.

[4]        Tamo sam jako često vidio ovce i koze, i borbu među njima poput one kakva je opisana u 8 poglavlju proroka Danijela. Vidio sam koze sa rogovima koji su bili savinuti prema naprijed kao i koze sa rogovima koji su bili savinuti prema natrag, i vidjeh kako u gnjevu nasrću na ovce. Vidjeh koze sa dva velika roga sa kojima su nasilno udarali ovce. I kada sam gledao tako da bi vidio što te stvari predstavljaju, vidjeh neke koji su raspravljali o djelima dobročinstva i vjeri; i iz ovog je bilo očigledno da se vjera rastavljena od djela dobročinstva pojavljivala kao koza, a dobročinstvo iz kojeg proizlazi vjera, kao ovca. A kako sam te stvari često viđao, doznao sam sa potpunom sigurnošću da su u Riječi ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva.

64. (2) U Riječi su ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva. To se vidi iz Posljednjeg Suda i karaktera onih nad kojima je bio izvršen.

Posljednji Sud nije bio izvršen nad nikim drugim nego nad onim ljudima koji su samo izvani bili moralni, dok u svojim unutrašnjostima nisu bili duhovni, ili pak jako malo. Oni, međutim, koji su bili zli i izvani i u svojim unutrašnjostima, su bili bačeni u pakao puno prije Posljednjeg Suda; a oni koji su bili duhovni izvani a istovremeno i unutra, su također bili uzdignuti u nebo puno prije Posljednjeg Suda. Jer sud nije bio izvršen nad onima koji su bili u nebu, niti nad onima koji su bili u paklu, već nad onima koji su bili u posrednom stanju između neba i pakla, i koji su tamo za sebe, tako reći, napravili nebo.

[2]        Da je Posljednji Sud bio izvršen nad njima, a ne nad drugima, se može vidjeti u malom djelu na tu temu, ‘Posljednji Sud – 59 i 70’; a vidjet će se i u djelu ‘Nastavak u svezi Posljednjeg Suda – 16-19’, gdje se obrađuje sud nad Reformiranim Crkvama, od kojih su oni koji su bili u vjeri odvojenoj od dobročinstva* u svojim životima a također i u doktrini, bili bačeni u pakao, dok su oni koji su bili u istoj vjeri samo po pitanju doktrine, a u svom životu su bili u dobročinstvu (prakticirali dobročinstvo), bili uzdignuti u nebo; iz čega je bilo očigledno da Gospod, u Mateju 25 gdje govori o Posljednjem Sudu, nije pod ‘kozama’ i ‘ovcama’ mislio na nikog drugog.

*Koji su uvjerenja kako samo vjera a nikako djela dobročinstva spašavaju čovjeka.

65. (3) U Riječi su ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva. To se vidi iz opisa borbe između ovna i jarca u Danijelu.

Sve stvari u Knjizi proroka Danijela u svom duhovnom značenju obrađuju nebeske stvari i stvari koje se tiču Crkve; uostalom kao i sve stvari u cijelom Svetom Pismu, što je bilo ukazano u knjizi ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem – 5-26’. Posljedično tome je takav slučaj i sa onime što je u Danijelu rečeno u svezi borbe između ovna i jarca, koja je u svojoj suštini ovakva:

‘U viđenju vidjeh ovna koji je imao dva visoka roga, onaj viši je narastao poslije, i vidjeh da sa rogom bode prema zapadu, i sjeveru, i jugu i sebe tako veliča. Nakon toga sam vidio jarca kako dolazi sa zapada, nad licem cijele zemlje, koji imade rog među svojim očima, i on bijesno nasrne na ovna svom svojom silinom, te polomi njegova dva roga, obori ga na zemlju i počne gaziti. Ali veliki se jarčev rog polomio i umjesto njega narastu četiri roga, a iz jednog od njih izraste mali rog, koji izuzetno naraste prema jugu i prema izlasku sunca, i prema predivnoj zemlji, sve do vojske nebeske, te zbaci jedan dio te vojske, i zvijezda, na zemlju te ih pogazi. Da, on sebe uzdigne čak i do princa te vojske, od kojeg oduzme svegdašnju žrtvu i kojem razori Svetište, pošto on na zemlju zbaci istinu. I ja začuh kako Svetac govori, ‘Koliko dugo će trajati ova vizija/ovo viđenje, svegdašnja žrtva i uništavajući prijestup nad Svetištem i Vojskom?’ I on reče: ‘Sve do jutra i večeri; onda će Svetište biti opravdano.’            Danijel 8:2-14.

66. Sasvim je očigledno da ova vizija predskazuje buduće stanje Crkve. Jer rečeno je da je ‘svegdašnja žrtva bila oduzeta od Princa nad vojskom,’ da je ‘njegovo Svetište bilo pogaženo,’ i da je ‘jarac oborio istinu na zemlju;’ također da je ‘svetac rekao, ‘Koliko dugo će trajati ovo viđenje, svegdašnja žrtva, i opustošenje, koliko dugo će gaženi biti Svetište i vojske nebeske?’’ I da će biti ‘do večeri i jutra kada će Svetište biti očišćeno’. Pošto ‘večer’ naznačava kraj Crkve, kada se pojavljuje nova Crkva.Medijski i Perzijski kraljevi, koji se spominju kasnije u tom poglavlju, predstavljaju isto što i ovan; dok Grcki kralj predstavlja isto što i jarac. Jer imena kraljevstava, naroda i ljudi, baš kao i osoba i lokacija, u Riječi, predstavljaju nebeske stvari i stvari od Crkve.

67. Tumačenje ovih stihova je slijedeće:

‘Ovan koji je imao dva roga, od kojih je onaj viši izrastao posljednji’, predstavlja one koji su u vjeri iz dobročinstva. Njegovo ‘guranje prema zapadu, sjeveru i jugu’, predstavlja raspršivanje onog što je zlo i neistinito. Njegovo ‘veličanje samog sebe’, predstavlja rast. ‘Jarac koji dolazi sa zapada povrh cijele zemlje’, predstavlja one koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva, i invaziju crkve sa njihove strane. ‘Zapad’ predstavlja zlo prirodnog čovjeka. To što je jarac ‘imao rog među svojim očima’, predstavlja vlastitu inteligenciju. To što je ‘jurišao na ovna snagom svoje jarosti’, predstavlja žestoko napadanje na dobročinstvo i vjeru tog dobročinstva. To što je ‘slomio ovnova dva roga, bacio ih na zemlju i pogazio’, predstavlja bacanje raspršivanje i dobročinstva i vjere, jer tko god učini to dobročinstvu učini to također i vjeri, pošto njih dvoje čine jedno. To što je ‘veliki jarčev rog bio slomljen’, predstavlja da u svemu tome oni sami ne primjećuju kako su njihova nastojanja proizvod vlastite inteligenicije. To što su ‘umjesto njega izrasla četiri roga’, predstavlja primjenu literalnog značenja Riječi u potvrđivanju njihovih dogmi. To što je ‘iz jednog od njih izrastao mali rog’, predstavlja argumentaciju da nitko nije u stanju sam od sebe ispuniti zakon, i činiti što je dobro. To što je ‘taj rog rastao prema jugu, prema zalasku sunca, i prema predivnoj zemlji’, predstavlja pobunu protiv svih stvari od Crkve. ‘I prema vojsci nebeskoj, od koje je neke zbacio, i zvijezdama nebeskim, koje je pogazio’, predstavlja uništenje, na ovaj način, sveg znanja o dobru i istini koje pripada dobročinstvu i vjeri. To što je ‘uzvisio sebe do princa vojske, od kojeg je bila oduzeta svegdašnja žrtva, kao i obitavalište u njegovu svetištu’, predstavlja da je na taj način ovaj princip uništio sve stvari koje pripadaju obožavanju Gospoda i Njegove Crkve. To što je ‘zbacio istinu na zemlju’, predstavlja da je krivotvorio istine iz Riječi. ‘Večer jutro, kada će svetište ponovno biti opravdano’, predstavlja kraj te Crkve i početak nove.

68. (4) U Riječi su ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva. To se vidi iz zanemarivanja dobročinstva na strani onih koji se spominju u Mateju.

Da se u Mateju 25:31-46, kada se spominju ‘koze’ i ‘ovce’, ne misli na ni jedne druge nego na one na koje se u Danijelu misli pod ‘jarcem’ i ‘ovnom’, je očigledno iz ove okolnosti, da su ovcama nabrojena djela dobročinstva, i rečeno je da su ih oni vršili; a kozama su nabrojena ista djela dobročinstva, ali je rečeno kako ih oni nisu vršili, zbog čega su bili prokleti. Jer kod onih ljudi koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva, postoji zanemarivanje djela (ljubavi), što je posljedica njihovog nijekanja kako je u njima bilo što od Crkve i od spasenja; a kada se dobročinstvo, koje se sastoji od djela (ljubavi), na taj način otkloni, onda propada i vjera, pošto vjera izvire u dobročinstvu; a kada nema ni dobročinstva ni vjere, onda slijedi prokletstvo. Da su na tom mjestu ‘kozama’ naznačeni svi zli i opaki ljudi, onda ne bi bila nabrojena djela dobročinstva koja oni nisu vršili, već zla koja su činili. Takve osobe su također predstavljene sa ‘jarcima’ i u Zahariji:

‘Moj bijes je planuo na pastire, Ja ću kazniti jarčeve.’   Zaharija 10:3.

I u Ezekielu:

‘Pazite, Ja sudim između marve i marve, između ovnova i jaraca. Smatrate li da je mala stvar što pasete na dobroj paši, nego morate još ostatak nogama gaziti? Slabe ovce ste izgurali sa svojim rogovima, dok ih ne rastjeraste; Zato ću Ja spasiti Moje stado, neće više biti plijenom.’  Ezekijel 34:17, 18, 21, 22.

X

VJERA ODVOJENA OD DOBROČINSTVA UNIŠTAVA CRKVU

I SVE STVARI KOJE JOJ PRIPADAJU

69. Vjera odvojena od dobročinstva nije vjera, pošto je dobročinstvo život, duša i suština vjere; a tamo gdje nema vjere, pošto nema dobročinstva, tamo nema ni Crkve. Stoga Gospod kaže:

‘Ali hoće li Sin Čovjecji, kada ponovno dođe, naći vjere na zemlji?’   Luka 18:8.

70. Ponekad bi čuo kako se koze i ovce svađaju oko ove stvari, ‘Da li su oni koji su sebe utvrdili u vjeri koja je odvojena od dobročinstva, u posjedu bilo kakve istine’; a kako su oni rekli da imaju jako puno istina, stvar je bila istražena. Oni su bili upitani da li znaju što je ljubav, što je dobročinstvo, a što je dobro; a kako su ovo bile stvari koje su odložili na stranu, oni nisu mogli odgovoriti drugačije na ovo pitanje osim da ne znaju. Onda su bili upitani, Što je grijeh? Što je pokajanje? I što je oproštenje grijeha? I budući da su odgovorili kako su svima onima koji su opravdani sa vjerom grijesi oprošteni tako da se više ne pojavljuju, bilo im je rečeno da to nije istina. Kada su ih upitali, ‘Što je regeneracija?’ Oni su odgovorili, da je to ili krštenje, ili opraštanje grijeha kroz vjeru; ali im je onda bilo rečeno da ni to nije istina. Kada su bili upitani, ‘Što je duhovni čovjek?’, oni su odgovorili, ‘On je onaj koji je opravdan vjerom koju mi zastupamo (propovijedamo)’; i opet im je bilo rečeno kako je to neistina. Nakon toga su ih ispitivali u svezi iskupljenja, u svezi sjedinjenja između Gospoda i Oca, i u svezi Božjeg jedinstva; i na to su oni dali odgovore koji su bili neistiniti. Mnoge druge teme su također bile spomenute, tako da je nakon ispitivanja i odgovaranja bio izveden zaključak. Taj zaključak je slijedeći, oni koji su sebe utvrdili u vjeri koja je odvojena od dobročinstva nisu u posjedu ni jedne jedine istine.

71. Da je stvar ovakva takvi ljudi za života na svijetu ne mogu uzvjerovati; pošto svi oni koji su u neistinama ne mogu drugačije nego neistine promatrati kao da su istine; i oni misle kako nije od velike važnosti da se zna bilo što drugo osim onog što pripada njihovoj vlastitoj vjeri. A kako je njihova vjera odvojena od njihova razumijevanja, pošto je to slijepa vjera, oni stoga ove stvari ni ne istražuju. A ove stvari se, međutim, jedino mogu istražiti tako da se Riječ čita uz pomoć prosvjetljenog razumijevanja. Oni stoga istine koje su u Riječi izokrenu u neistine razmišljajući o vjeri kada vide da se tamo govori o ‘ljubavi’, ‘pokajanju’, ‘opraštanju grijeha’, i mnogim drugim stvarima koje se tiču čovjekovih akcija (djelovanja).

72. Takav je u svoj istini karakter onih koji su sebe utvrdili u vjeri jedino, i u doktrini i u životu; ali ne i onih koji su, iako su čuli i vjerovali da samo vjera spašava, ipak izbjegavali (odbacivali od sebe) zla kao grijehe.

***********************************************************************************************************

Sa Engleskog preveo Lorens N.; pri prevođenju su paralelno korištena dva Engleska prijevoda, Pottsov (John F.) i Dickov (William C.) prijevod sa originalnog latinskog. Obje verzije, zajedno sa svim ostalim knjigama Emanuela Swedenborga, se mogu pronaći na

www.theheavenlydoctrines.org

Svi komentari u zagradama Lorens N.

Spread the Truth