Što sve spada u preljub ili brakolomstvo?!
‘Iako među Kršćanskim narodima (ili ‘u Kršćanskom svijetu’) ovo zlo nije kažnjavano kao zločin (ili ‘kriminalni prijestup’; među Židovima imamo slijedeći zakon: ‘Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću – i preljubnik i preljubnica.’ Levitski Zakonik 20:10), preljub je ipak jedan od najgorih zločina, baš kao i jedan od najozbiljnijih grijeha za koje Kršćanin može snositi krivnju. Za razliku od drugih zala, preljub se rijetko može izvršiti bez da drugu osobu upliće u svoju krivnju, baš kao i u propast koju donosi sa sobom. Preljub je istovremeno neprijatelj i uništitelj i domaće i socijalne, moralne i religijske vrline i sreće. Brak je Božanska institucija, i konstruiran/dizajniran je tako da bude ne prirodna i vremena, već duhovna i vječna veza. Stoga, onaj koji počinjava preljub krši ono što je sveto, i sebe odvaja od bilo kakve veze sa nebom.’
W.Bruce, Velečasni Crkve Novog Jeruzalema, ‘Komentar na Evanđelje po Sv.Mateju’
Zapovijed Božja koja ‘štiti’ bračnu vezu, tj. ‘sveto i blagoslovljeno sjedinjenje između muškarca i žene’, je narodu Izraela (= duhovnim ljudima ili vjernicima koje ‘Izrael’, kada govorimo u pozitivnom smislu, predstavlja u Riječi Božjoj; vidi recimo E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 4286’) bila objavljena na Sinaju i glasi: ‘Ne učini preljuba! (vidi E.Swedenborg ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 74-78‘) Izlazak 20:14.
Židovski narod je, po svemu sudeći, ovu ‘važnu’ zapovijed shvaćao samo ‘doslovno’, tj. Farizeji i učitelji zakona su smatrali, te posljedično tome i naučavali narod, kako se o ovu zapovijed ogriješio samo onaj/a koji/a je počinio/la ‘fizički’ čin preljuba [‘Kod Farizeja se ta zabrana nije protezala/širila dalje od izvanjskog i fizičkog čina, pošto su pretpostavljali kako će Bog biti/ostati ravnodušan ako nepravednost bude ograničena samo na um (tj. smatralo se, kao što i dan danas većina ljudi smatra, kako je svejedno što čovjek misli i kako osjeća sve dok on to što misli i osjeća ne ostvaruje u prirodnom svijetu). A ipak njihova vlastita Pisma izjavljuju (ili ‘u njihovim vlastitim Pismima piše’): ‘Ako u srcu zlo mislim, Gospodin me neće uslišiti/čuti’ Psalam 66:18.’ A.W.Pink ‘Komentar na Gospodinovu Propovijed na Maslinskoj Gori’]. Ali kada je naš Gospodin i Otac, Isus Krist Jehova, došao na ovaj svijet da bi u djelu i riječi ukazao što se sve od čovjeka (uistinu) potražuje da bi mogao baštiniti Njegovo nebesko kraljevstvo (= da bi mogao biti ‘u’ Gospodinu i Gospodin ‘u’ njemu; Ivan 15:5-7; 17:21-23), On je ukazao kako grijeh ‘preljubništva’ obuhvaća puno više i zadire puno dublje od fizičke ili izvanjske/prirodne stvarnosti, da, On je ‘oštro’ upozorio kako Bog prije svega gleda u namjere čovjekova srca (‘namjera’ je nešto na što je čovjek već ‘pristao’ i što je, tako reći, već ‘počinio’ u svome duhu; on će to isto i ostvariti u prirodnom svijetu samo kada mu se za to pruži prilika; stoga se naše namjere u Gospodinovim očima cijene kao i samo učinjeno djelo, štoviše, baš te namjere su ona ‘djela’ prema kojima će nam biti suđeno u dan kada će sve skriveno izaći na svjetlo i kada će sve ono što smo činili poskrivečki biti proglašeno sa krovova kuća.’; Otkrovenje 20:12, 13; Luka 12:2, 3; ‘A kako Bog gleda u naša srca, i sudi ljude prema njihovim namjerama isto kao i prema njihovim djelima, grijesi koje je čovjek NAMJERAVAO počiniti se osuđuju isto kao i grijesi koje je već počinio.’ W.Bruce, Velečasni Crkve Novog Jeruzalema, ‘Komentar na Evanđelje po Sv.Mateju’), tj. u same ‘težnje’ čovjekove duše (= misli i osjećaji), a tek onda u ono što čovjek čini ili pak, iz ovog ili onog razloga, ne (u)čini u prirodnom svijetu.
‘Mnogi ljudi misle kako je tjelesno suzdržavanje od čina preljubništva čednost/čestitost (ili ‘mnogi ljudi misle kako su čedni/čestiti ako se jednostavno u svom tijelu suzdržavaju od preljuba’), ali to ipak nije tako (ili ‘ali to ipak nije čestitost/čednost’) sve dok se čovjek također (ili ‘istovremeno’) ne suzdržava i u (svome) duhu (treba imati na umu kako je u Swedenborgovim djelima, za razliku od ‘Novog Otkrovenja’ (= djela koja su unutarnjim glasom primili pa onda vjerno zapisali Gospodinovi pisari, J.Lorber, G.Mayerhofer), najunutarniji dio čovjeka ‘duša’, srednji dio je ‘um’, a najizvanjskiji ‘tijelo’; u Novom Otkrovenju je pak najunutarniji čovjekov dio ‘duh’, ili ‘Božanski Duh’, srednji dio je ‘duša’, a najizvanjskiji dio prirodno ‘tijelo’). Jer čovjekov duh, ovdje njegov um glede osjećaja i misli, je ono što ga (ili ‘što nešto’) čini čednim/čestitim ili nečednim/nečestitim, i on je ono što odlučuje kako će se čovjek ponašati u svome tijelu. Jer tijelo je u potpunosti isto kao i um ili duh u njemu. Iz ovog slijedi da oni koji se suzdržavaju od čina preljubništva u svome tijelu, ali ne (i) u svome duhu, nisu čedni/čestiti (čednost ili čestitost/chastity je vrlina suprotna grijehu preljuba/brakolomstva/adultery), baš kao ni oni (ili ‘niti su čestiti/čedni oni’) koji se od preljuba u svom duhu suzdržavaju zbog tjelesnih razloga. Postoje mnogi razlozi koji uzrokuju da se čovjek suzdržava od preljuba u svome tijelu (= tjelesnog čina preljuba), a isto tako i u svome duhu zbog tjelesnih razloga; ali onaj koji ih ne izbjegava u tijelu zbog duhovnog razloga taj je i dalje ne-čestit (tj. on je i dalje preljubnik u svojoj duši). Jer Gospodin kaže:
‘Onaj koji pogleda na ženu svog bližnjeg sa požudom u očima, on je sa njom već počinio preljub u srcu.’ Matej 5:28
Nemoguće je nabrojiti sve razloge zbog kojih se čovjek suzdržava od preljuba samo u svome tijelu, pošto se oni razlikuju (ili ‘variraju’) već u ovisnosti o stanju/kvaliteti čovjekova braka (tj. bračne situacije) kao i njegovom tjelesnom stanju. Postoje oni koji se suzdržavaju (iako su preljubnici u svojoj duši) (od tjelesnog preljuba) zbog straha od civilnog zakona svoje zemlje i njegovih kazni; zatim zbog straha da će izgubiti ugled a time i svoju društvenu poziciju/čast; zbog straha da će pokupiti neku (spolnu) bolest; zbog straha da će se (nakon toga) kod kuće (morati) svađati sa svojom ženom, pa nakon toga neće moći živjeti u miru (ili ‘stoga, od nespokojnog života’); iz straha da se muž ili rođak (žene sa kojom je počinio preljub) neće osvetiti; od straha da ga sluge neće pretući. Zatim postoje i oni koji se suzdržavaju zbog siromaštva, pohlepe, ili slabosti tijela koja je posljedica bolesti, ili zlostavljanja, starosti ili impotencije. Neki od njih, pošto (ili ‘među njima su također neki koji’) nisu u stanju ili se ne usude počiniti preljub u tijelu, stoga proklinju/osuđuju taj čin u duhu, tako da govore protiv preljuba kao o nečemu što je nemoralno i hvale brak. Ali ako se oni ne odreknu preljuba u duhu, i njihov duh nije motiviran sa religijom, oni su i dalje preljubnici koji taj čin počinjavaju u duhu iako ne i u tijelu (ili ‘iako ga u tijelu nisu počinili’). Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi, oni otvoreno govore u prilog preljuba. Iz ovih razmatranja se jasno vidi da čak i nereligiozna osoba može odbaciti djela preljubništva kao nešto što je štetno/uništavajuće, ali da ih nitko osim Kršćana (= ljudi koji su religiozni; čitamo u Kuranu 17:32: ‘I ne približavaj se preljubu, jer to je sramotan čin i zlo koje vodi u mnoga druga zla.’) ne može odbaciti kao grijehe. Ovime je bilo dovoljno rečeno da bi se ustvrdila istina tvrdnje kako čestitost/čednost ne može biti pripisana onima koji od preljuba odustaju jedino zbog raznoraznih izvanjskih razloga (hoće reći da su takvi ljudi i dalje preljubnici u svojoj duši).’
E.Swedenborg ‘Conjugial love (O bračnoj ljubavi) – 153’
Više pročitajte u: “Ljepota i zavodljivost žene“