Svjedočanstva: Danijela

1 Petrova 5:14 „Pozdravite jedni druge cjelovom Ljubavi! Mir svima vama koji ste u Kristu!

Dragi moji, za početak šaljem vam radost i Ljubav u ime našeg Oca, Isusa Krista!

Htjela bih vam reći pokoju riječ o Čistoj Istini koja mi je promijenila život. No za početak, možda je bolje da ukratko opišem svoj put prema njoj. Naime, odrasla sam u katoličkoj obitelji, mama običajni vjernik, tata u drugoj vjeri (Krishna) pa sam ga često gledala kako se on na svoj način moli Bogu i često sam s njim mogla razgovarati otvoreno o Bogu za kojeg je moj otac stalno naglašavao kako je Bog Apsolutna Istina. No sve u svemu uvijek sam zajedno s mojom braćom bila „tjerana“ u crkvu, na mise, redovno sam čitala, pjevala, molila se, čitala Bibliju, uživala u tome, voljela pomoći drugome i kroz sve to, u skladu sa mojom tadašnjom zrelošću razmišljala o Bogu i nastojala sebi dati odgovore na pitanja koja su me mučila.

Pred kraj osnovne škole imala sam dosta upitnika na koje nisam dobivala odgovore…zašto moj tata mora vjerovati u drugog Boga, zašto svatko ima drugi naziv za Njega, zašto je to Bog tako morao zakomplicirati, zašto dopušta da ljudi vode ratove, zašto Bog nije jednak prema svima, postoji li uopće pravda, voli li me Bog manje nego druge i slično. Počeli su me „gušiti“ na neki način ti odlasci na misu, taj stalni pritisak da se nešto mora. Uvijek sam mislila da će se Bog ljutiti ako ne odem. Kad se sad sjetim svojih molitvi, zapravo vidim u kolikoj sam magli i neznanju bila. Nisam znala treba li prvo spomenuti Boga, pa Isusa ili Mariju, kako izgleda Duh Sveti i zašto Bog ne izvlači ljude iz pakla ako je rekao da nas sve voli? Kako to da je Bog Početak i Kraj…kako sve ima svoj početak tako je i  Bog morao „odnekud“ doći. Pravi košmar u glavi a bojala sam se i sramila pitati ikoga, posebno vjeroučitelje jer se nikad nisam osjetila slobodnom u njihovom prisustvu i osjećala sam da svi to znaju osim mene jer sam vjerojatno prespavala taj sat vjeronauka kad se o tome učilo.

U srednjoj školi sam sve manje odlazila na mise, jednostavno mi se nije dalo, previše ceremonije, previše obreda, previše klanjanja, previše kipova, previše naučenih molitvi, a nigdje nije bilo rezultata od svega toga.  Biti ću možda i pre iskrena pa ću reći da su me živcirali svi oni ljudi koji su redovno odlazili na mise a nisu bili baš tako svijetlog obraza nakon što bi izašli iz crkve, oni su i dalje bili mrzovoljni, pokvareni, sebični, zavidni, lažljivi, ogovarali su i nisam nigdje vidjela tu iskrenu Ljubav prema bližnjemu o kojoj je Isus tako govorio…o kojoj smo mi čitali a nismo djelovali. Smetala mi je ta njihova dvoličnost.

I kod samih svećenika i časnih sestara u mojoj župi sam vidjela nezadovoljstvo…njihovo lice ih je odavalo…a oči bi zapravo trebale biti ogledalo duše, zar ne? Iznenadila bih se kad bi svećenik na misi ili ispred mene rekao nešto protiv nekoga, smetalo me to plaćanje blagoslova kuća, smetalo mi je to „stavljanje pluseva i minusa“ tko redovno dolazi na misu a tko ne, jesi primio hostiju ili ne, jesi se ispovjedio ili ne? Kako ja zbog svoje bolesti nisam mogla primati hostiju (jer je bila od brašna a ja sam bila alergična na brašno) pomislila sam da me Bog manje voli i da Ga nemam dovoljno u sebi jer ne primam hostiju. Sama ta ispovijed mi nije bila nikad jasna…zašto me samo svećenik može ispovijediti i zašto moram reći „i neću više griješiti“ kad sam istog trenutka svjesna prilikom tog izgovaranja da ću već pri izlasku iz crkve sagriješiti…kome ja tu lažem? Sebi ili Bogu? A ako Bog zna sve moje misli zašto onda dopušta da se ispovjedim ako zna da lažem? Cijela ta uzbuna na ljude koji nisu crkveno vjenčani me živcirala. Moji roditelji nisu bili u crkvi vjenčani i nisam mogla nikako shvatiti da će oni ići u pakao ako se ne vjenčaju u crkvi…pa zar je to toliko bitno i važno?

Neki bunt sam imala prema Bogu…toliko pitanja a nigdje odgovora. Stalno sam se mislila zašto sve nije jednostavno? Rekla sam i nekoliko puta Bogu da Ga mrzim kad bi se dogodile neke situacije u obitelji koje nisam mogla podnijeti a za koje sam smatrala da nije pravedno da se baš meni događaju. Opet ću spomenuti da sam od rođenja imala bolest za koju su liječnici tvrdili da je neizliječiva (celijakija: netolerantnost na gluten). U crkvi su govorili da je to zapravo jedan veliki blagoslov i da budem radosna zbog toga. Za vrijeme mog studiranja, kao i svaki student imala sam faze izlaska i ludiranja koje me nisu u potpunosti zadovoljile pa sam se često pitala koja je svrha života, da ne može biti sve samo u životarenju i odgajanju djece.

U gradu studiranja odlazila sam na mise, možda ne baš tako redovno ali jedan period jesam…nekako mi je ponovno počela goditi ta atmosfera…biti u prisustvu Boga…u crkvi…sve do jednog dana kad je svećenik na misi rekao da će svi gorjeti u paklu koji ne prihvate Boga i da im neće biti povratka. Tu sam zastala i rekla sebi da to sigurno ne može biti istina. Ubrzo nakon toga sam upoznala Lorensa….vjerujem da mi ga je poslao sam Isus kao odgovor na moja pitanja.

Ivan 8:32 „Upoznat ćete Istinu i Istina će vas osloboditi“

Kao što se Prava Ljubav ne može odbiti tako nisam mogla odbiti ni ovaj Ljubav-ni izričaj mog Oca koja se zove Čista Istina (Lorens: Izljevanje Ljubavi mog Oca Nebeskog prema nama, Njegovoj djeci, u obliku svjetla Čiste Istine). On mi je tim putem dao odgovor na svako moje pitanje…na svako. Odjednom mi je sve bilo jasnije… kako sam tu došla, zašto, koja je moja svrha, kako ću ostvariti tu svrhu, tj. postići taj cilj i još mnogo toga.

Um mi se na svjetlu Čiste Istine bistrio a srce je žudjelo za samo još, još i još. Nikad nije bilo dosta čitanja i slušanja Čiste Istine… a kako i bi kada sam iz dana u dan postajala iskrenije radosna, iskrenije strpljivija i nježnija prema bližnjima i iskrenije prisna sa mojim Isusom. Isus je sve više i više ulazio u moje srce, On jedini je postao moja nova snaga, radost, mir, Ljubav i život….sve ono za što sam mislila da imam prije, s Njim mi je postalo življe i veće.

Što je najvažnije, nisam više imala sliku o Bogu kao o nekom koga se treba bojati nego sam upoznala da je On Ljubav…i da žudi za nama…svojom dječicom. Istinita doktrina da nema vječnog prokletstva i da je to samo jedna velika zabluda mi je promijenila cijeli koncept razmišljanja o Bogu.

Ukazano mi je također da ne moram biti u crkvi kad je određeno da bih na trenutak osjetila Njega…nego da je On uvijek u mom srcu ako Ga želim zazvati. To mi je bilo dovoljno…da znam kako na ništa nisam prisiljena nego dapače, slobodna kao ptica. I upravo se u tome očituje Božja Ljubav prema nama…dao nam je slobodu da Ga sami pozovemo i ljubimo svim našim srcem… Nisam više imala osjećaj krivnje i da će me Bog kazniti ako nisam išla na misu, nisam više bila „ugušena“ od strane ikakve ceremonije, dapače jedina ceremonija koju imam i koja mi je najdraža je moj iskren razgovor s Isusom!! I baš to sam tražila….

Istina će vas osloboditi…tako je pisano…i oslobodila me. U potpunosti… Njegove riječi su melem za srce, utjeha i dodir koji ne vidimo ali osjetimo. Meni se otvorilo „nebo“ u svakom pogledu…maglu je potjerala svjetlost koja se sada nastanila u moj um…u moje srce…u moju dušu… shvatila sam da istinskog Kršćanina čini jedino istinska vjera u Isusa Krista i život u skladu sa Njegovim primjerom Ljubavi koji je oslikan u Riječi… drugim riječima, da živimo kao što je i Isus  živio… s iskrenom i nesebičnom Ljubavlju djelovati uvijek i u svemu!

Vidim sada na novom svjetlu da su ljudi previše opterećeni vanjskim prikazima pobožnosti, a kako u tome nema života tako i oni ostaju “mrtvi“. Liče mi na umjetno cvijeće… izdaleka se pričinjavaju kao i prirodno cvijeće, no kada im se približite oni ne mirišu kao i ostalo prirodno cvijeće…

Kad već pričamo o cvijeću…voljela bih naglasiti da sam i ja bila takav jedan umjetan cvijet… i kroz sljedeći primjer bi vam pokušala prikazati što time podrazumijevam: jedno dugo vrijeme sam prihvatila uvjerenje u crkvi da je bolest s kojom sam živjela jedan veliki blagoslov i da budem sretna radi tog…ona je bila moj križ koja će me dovesti do Isusa…nisam mogla a da ne razmišljam o tome…što je to Bogu bilo da je baš meni dao bolest, zašto je nemaju drugi ljudi koji su možda manje bolji od mene? Nisam, da vam budem iskrena, prihvatila to ali kako nisam znala za ništa drugo morala sam s tim živjeti. Nezadovoljstvo s tim je bilo stalno prisutno, Riječ Božju sam čitala ali je nisam „doživljavala“, nije mi bila živa, gledala sam druge kako blaguju kruh za Posljednjom večerom i živjela u uvjerenju da sam nezadovoljna upravo zbog toga jer ne mogu kruh blagovati i da Bog želi da je to tako i kad umrem da ću saznati razlog zašto sam bila bolesna.

No eto, u moj život je sa primanjem Čiste Istine ušla velika promjena, drugačije shvaćanje na bolest. Saznanje da nas Bog, svoju djecu sigurno ne želi gledati bolesne, slijepe i hrome je unijelo radost u moj život. Bogu je sve moguće!! Pa ako je to tako onda Mu je moguće iscijeliti i mene. U centralnoj Istini Svetog Pisma (Izaija 53:4-6), nalazi se stih: „Njegovim ranama mi smo iscijeljeni…“ To sigurno uključuje i mene. Ovakvo nešto nisam nikad čula u crkvi, o tome se nikad nije pričalo, u crkvi mi nikad nisu naglašavali i govorili o važnosti Čina Isusa na Križu. Nikad! Osjetila sam po prvi puta nadu da ću ozdraviti, samo ovog puta ne oslanjajući se na obećanje doktora nego u Isusovo obećanje. Sve što sam dotad „znala“ palo je u vodu jer je to nije moglo držati …dobila sam novo znanje koje me je uvelo u pobjedu. Upućena u samu važnost Čina i Istinu stupila sam u molitvu, i odmah zatim blagovala kruh koji smo prethodno blagoslovili i u ime Isusa Krista…i dok sam ga jela nikakvi simptomi koji su mi prije dolazili nisu se pojavili. Jaka vjera s kojom sam pojela taj kruh me iscijelila od medicinski neizlječive bolesti. Vjera u Isusa i Njegov Čin s kojim je odnio moju bolest..i svaku drugu bolest svakog drugog čovjeka. Vjera u Njegovu Riječ koja je Istinita i u Njega koji nikad ne laže!

Nikad nisam smisleno povezivala Riječi iz Pisma…

„Njegovim ranama mi smo iscijeljeni“ (Izaija 53:5)→ „Bog nikada ne laže“ (Titu 1:2)→ „Jer Bogu nije nemoguća nijedna stvar“ (Lk 1:37) →„Tkogod i štogod zatražite u Moje ime,

Kad se spoje ovi citati dobijemo Istinu i čvrstu vjeru da je Njemu sve moguće i da nas On želi zdrave!!

Hvala Isusu, što je nedavno ušao u moj život i što mi je dao novi smjer gledanja prema suncu…hvala Mu što mi je donio Čistu Istinu i time otvorio srce koje je živjelo u krivom uvjerenju i velikom neznanju. Važno je da znamo da nas Isus MOŽE iscijeliti, HOĆE iscijeliti, želi SVE iscijeliti zato jer nas LJUBI i na osnovu toga što je KRIST UMRO DA NAM PRISKRBI TAJ BLAGOSLOV mi to imamo pravo tražiti.

On ne može nikad pogaziti svoju riječ…imajmo vjeru Božju i živimo sretni u zahvalnosti! Je li sumnjate u Njegovu ljubav?

*

S primanjem Čiste Istine nisam jedino dobila zdravlje….zapravo, usudim se reći da sada imam SVE! BAŠ SVE! I ništa mi drugo ne treba, jer kad u vaš život uđe Isus koji je sve, onda i s Njim dobijete sve! A Čista Istina vam ukazuje na jasan praktičan način kako primiti Isusa Krista u život i to tako da vam On postane SVE! A to od sveg srca želim svima…svima onima koji su umorni i žedni, gladni i slijepi…jer On nas sve može odmoriti, napojiti, nahraniti i otvoriti nam oči srca… te nas na kraju dovesti do sjedinjenja sa Ocem u Ljubavi, jer

Ivan 14:6 !Ja sam Put i Istina i Život:nitko ne dolazi Ocu osim po Meni.“

Zapravo je tako lako doći do ovoga…treba samo iskreno žudjeti i pustiti Njega da vas vodi….bez naših napora…i On će nam prići …jer u iskreno i otvoreno srce ne može ući ništa drugo nego Ljubav!! On je najdublja Ljubav, Mudrost, Milost i Radost…i žudi za tim da Ga upoznamo!

Neka vam Krist bude Jedan i Jedini! Dopustite Kristu da uđe u vaš život…da svjetlost Vječnog Života i Radosti zasvijetli u vama…postanite pravi cvijet živih boja, ugodnog mirisa i stalnog rasta koji će gledati u stalno Toplo Sunce…I primati samo milu toplinu od koje će živjeti!

1Ivanova 4:8 „Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je Ljubav!

 

Daniela S.

Spread the Truth