Kušnje su borbe između unutarnjeg i vanjskog čovjeka… i koji god pobjedi u toj borbi, vlada nad onim drugim…

596. Borba tada nastaje pošto je unutarnji čovjek ponovno formiran posredstvom istina, a od onih koje i dalje preostaju u vanjskom ili prirodnom čovjeku, on vidi što je zlo i neistinito. Stoga nesklad najprije nastaje između nove volje iznad i stare volje ispod, i također između njihovih pojedinačnih užitaka. Jer vrlo je dobro poznato kako je tijelo protivno duhu, i duh tijelu; i da tijelo sa njegovim požudama mora biti podređeno prije nego duh može djelovati i čovjek postati nov. Nakon ovog nesklada između dvije volje se pojavljuje borba koja se naziva duhovnom kušnjom; ali ova kušnja ili borba se ne odvija između dobra i zla, već između istina dobra i neistina zla. Jer sâmo dobro se ne može boriti, nego se bori posredstvom istina; niti se zlo može boriti samo od sebe, već posredstvom svojih vlastitih neistina. Slično se volja sama od sebe ne može boriti, već ona to čini posredstvom razumijevanja, gdje njezine istine počivaju.

[2]        Čovjek pretpostavlja kako je ovo borba jedino u njemu, koju osjeća kao grižnju savjesti; pa ipak to su Gospod i vrag, to jest, pakao, koji se bore u njemu, i natječu se za vlast nad njime, ili tko će ga posjedovati. Vrag, ili pakao, napada na njega i priziva zlo u njemu, dok ga Gospod brani i priziva dobro. Iako se ova borba odvija u duhovnom svijetu, ipak se vodi unutar čovjeka između istina dobra i neistina zla koje su u njemu. On se, prema tome, treba boriti u potpunosti kao sam od sebe, pošto uživa slobodnu volju djelovati sa Gospodom ili sa vragom; on djeluje sa Gospodom ako nastavlja u istinama koje izviru iz dobra, a sa vragom ako nastavlja sa neistinama koje izviru iz zla. Otud slijedi da kojigod pobijedi, bilo unutarnji bilo vanjski čovjek, taj vlada nad drugime. Oni su poput dva neprijateljska kralja koji se bore koji će biti vladar nad kraljevstvom onog drugog; onaj koji pobijedi uzima kraljevstvo i podređuje njegove stanovnike svojoj vlasti. U ovom slučaju, stoga, ako unutarnji čovjek pobijedi, on stječe vlast, i podređuje sva zla vanjskog čovjeka, i preporod se nastavlja; ali ako vanjski čovjek pobijedi, on stječe nadmoć, i raspršuje svo dobro vanjskog čovjeka, i tako je sva mogućnost preporoda uništena.

597. U današnje vrijeme je poznato kako postoje kušnje, ali jedva itko zna njihov izvor i prirodu, i koje dobro čine. Njihov izvor i priroda su bili ukazani iznad, i također dobro koje čine, naime, da kada unutarnji čovjek pobjeđuje, vanjski čovjek je podređen. Kada se ovo dogodi požude su raspršene i osjećaji dobra i istine su usađeni umjesto njih, i tako su raspoređeni da dobro i istinu koje čovjek želi i misli on može također prakticirati i govoriti iz srca. Štoviše, posredstvom pobjede nad vanjskim čovjekom, on postaje duhovan, i onda ga Gospod združuje sa anđelima nebeskim, koji su svi duhovni.

Kušnje nisu bile shvaćene, i jedva da je itko poznavao njihov izvor i prirodu, i koje dobro čine, pošto do sada Crkva nije bila u istinama; i zaista nitko ne može biti ukoliko direktno ne pristupa Gospodu, odbaci staru vjeru i prihvati novu. Iz ovog razloga nikome nije bilo dozvoljeno iskusiti bilo kakve duhovne kušnje vjekovima, u stvari od vremena kada je Sabor u Nikeji uveo vjeru o tri Boga; jer da je ikome bilo dozvoljeno, on bi istog časa podlijegao, i tako bi sebe uronio dublje u pakao. Grizodušje za koje se kaže kako prethodi vjeri sadašnjih dana nije kušnja. Ja sam o ovoj stvari ispitivao mnoge i oni su rekli da je to samo riječ, koja ne prenosi ništa osim možda prostodušnim umovima plašljivo predosjećanje paklene vatre.

598. Nakon što je čovjek prošao kroz kušnje, on je po pitanju njegovog unutarnjeg čovjeka u nebu, dok po pitanju svog vanjskog čovjeka on ostaje u svijetu. Prema tome, posredstvom kušnji je u njemu ostvareno sjedinjenje neba i svijeta; i onda Gospod, Koji prebiva sa njime, vlada njegovim svijetom iz neba u skladu sa redom. Obrnuto se događa ako čovjek ostaje prirodan, jer on onda žudi vladati nebom iz svijeta. Svatko tko je u ljubavi spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi, postaje takve prirode. Ako je on iznutra ispitan pokazat će se kako ne vjeruje u nikakvog Boga, već jedino u sebe samog; i nakon smrti, on vjeruje kako je Bog svatko tko nadvisuje druge u snazi i moći. Ovo je ludilo koje prevladava u paklu gdje se proširilo do takve mjere da neki sebe nazivaju Bogom Ocem, neki Bogom Sinom, a neki Bogom Svetim Duhom, a neki među Židovima sebe nazivaju Mesijom. Iz ovog je očigledno što čovjek postaje nakon smrti ako prirodni čovjek nije preporođen, i do čega bi ga dovela njegova obmana da nova Crkva nije bila uspostavljena od strane Gospoda, u kojoj se naučavaju prave istine. To je naznačeno sljedećim Gospodnjim riječima:

‘Na kraju vijeka, to jest, na kraju sadašnje Crkve, će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta  sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio.’  Matej 24:21, 22.

599.  U borbama ili kušnjama ljudi Gospod ostvaruje pojedinačno iskupljenje, baš kao što je On ostvario generalno iskupljenje kada je bio na svijetu. Njegovim borbama i kušnjama na svijetu Gospod je proslavio Svoje Ljudsko (tijelo), to jest, učinio ga je Božanskim. Slično je u današnje vrijeme sa svakim pojedincem za vrijeme njegovih kušnji, On se bori za njega, i nadvladava paklene duhove koji nasrću na njega, i nakon kušnji ga proslavljuje, to jest, čini ga duhovnim. Gospod je, nakon njegovog univerzalnog iskupljenja, doveo u red sve stvari i na nebu i u paklu. Slično, sa čovjekom nakon kušnji, On dovodi u red sve stvari u njemu koje pripadaju nebu i svijetu. Gospod nakon iskupljenja uspostavlja Novu Crkvu; on također uspostavlja u čovjeku one stvari koje pripadaju Crkvi, i čini ga Crkvom u pojedinačnom slučaju. Gospod nakon kušnji daje mir onima koji vjeruju u Njega; jer On je rekao:

‘Mir vam ostavljam, mir vam Svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.’   Ivan 14:27.

Slično tome, On nakon kušnji daje čovjeku percepciju mira, to jest, radost uma i utjehu. Na taj način je očigledno da je Gospod Iskupitelj do vječnosti.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 596-599’