O Pokajanju
Čovjek – unutrašnji i vanjski
1-12; 81-91; 124-153
1. ‘Pišemo vam o onome što je postojalo oduvijek, o onome što smo čuli na svoje uši, što smo vidjeli svojim očima, o onome što su naše vlastite ruke doticale, pišemo vam o Riječi koja daje život (Riječi Života). Onaj Koji daje život nam je bio objavljen/ukazan, vidjeli smo Ga i svjedočimo za Njega, i ukazujemo vam u čemu se sastoji taj vječni život, koji je bio sa Ocem (od početka) a sada se objavio nama. Mi vam objavljujemo ono što smo vidjeli i čuli, tako da i vi također možete postati dio toga; a uistinu naš udio je sa Ocem i sa Njegovim Sinom Isusom Kristom. Ove stvari vam pišemo zato da vaša radost može biti potpuna. Ovo je dakle poruka koju smo čuli od Njega a sada je objavljujemo vama, Bog je svjetlo i u Njemu uopće nema tame. Ako kažmo da smo Božji prijatelji/da imamo udio u Njegovom spasenju, a i dalje hodamo/živimo u mraku, onda lažemo i ne živimo u istini. No ako hodamo u svjetlu, kao što je On u svjetlu, onda smo Njegovi prijatelji, a krv Isusa Krista će nas očistiti od svih grijeha. Ako kažemo da u sebi nemamo grijeha, samo zavaravamo sebe, i istina nije u nama. Ali ako priznamo svoje grijehe, On će održati Svoju riječ i u skladu sa Svojom pravednošću izbrisati sve naše nepravde. Ako kažemo da nemamo grijeha, time Boga činimo lašcem/tako govorimo da Bog laže, i (dokazujemo da) Njegova Riječ nije u nama.’ 1 Ivanova 1:1-10
2. U Crkvama Kršćanskog svijeta je poznato (vidi Lorens N. ‘Doktrina o Božanskom uplivu i doktrina o stupnjevima – 301’), a mi smo se u pod-subjektima ove knjige (= ‘Sabbath-Sedmi dan’) pod imenom ‘Iskonski grijeh’ i ’51 Psalam’ potrudili to i dokazati (= objasniti svrhu i uzroke tog fenomena), kako se čovjek na ovom svijetu rađa u zlu/grijehu (Psalam 51:5; Hr.Biblija 51:7), i to do te mjere da on kao takav ne samo da ne prepoznaje to zlo u sebi (nema svjesnosti i spoznaje o tome kako su njegova djela a samim time i on sam u potpunosti zla/o) već mu ono/činjenje istog pruža i neizmjerno zadovoljstvo (vidi Lorens N. ‘Doktrina o uplivu Božanskog života i doktrina o stupnjevima – 371, 372’), štoviše, čovjek se na ovom svijetu rađa u zlu/grijehu od glave do pete (= nasljednom, generacijama gomilanom zlu) u kojem, zajedno sa proizlazećim zlim strastima i požudama, provodi veliku većinu svoga života, nadodajući tako na nasljedno zlo i novo, svoje aktuelno zlo.
3. ‘Da li itko ima osjećaj kako je voljeti sebe više od drugih zlo/pogrešno/loše? (Ako stvari tako stoje,) tko, onda, zna da je to (= ljubav prema sebi) zlo/pogrešno/loše? A ipak to/takva ljubav (riječ je i dalje o ljubavi prema sebi) je glava svih grijeha/zala. Svatko može vidjeti da su ljubav prema bližnjem i ljubav prema sebi (što je isto kao i mržnja/prezir prema bližnjem) (na)suprotne/protivničke ljubavi; jer ljubav prema bližnjem želi svima (u)činiti dobro, dok ljubav prema sebi želi da svi drugi jedino njoj čine dobro. Ljubav prema bližnjem žudi služiti svima, dok ljubav prema sebi žudi da njoj svi služe (ili ‘da joj svi budu sluge’). Ljubav prema bližnjem smatra svakoga za brata i prijatelja (ili ‘vidi sve ljude kao porodicu i prijatelje’) dok ljubav prema sebi smatra svakog za svoga slugu (ili ‘vidi sve kao svoje robove’) i, ako joj ne služi (= ako joj ljudi kojim slučajem ne žele služiti/biti podređeni), kao svoga neprijatelja; ukratko, ljubav prema sebi gleda samo na (ili ‘vidi samo’) sebe, a na ostale ljude oko sebe jedva kao na ljude, koje pak u svom srcu ne vrednuje više od svojih konja ili pasa. Štoviše, pošto ih (= ljude oko sebe) toliko potcjenjuje/omalovažava (= smatra kako ne vrijede ništa = smatra maltene bezvrijednima), bez razmišljanja im čini zlo (= ne smatra za ikakav grijeh/nepravdu/ne pridaje nikakve važnosti tome što im/svom bližnjem čini zlo); a/i to je uzrok mržnje (ili ‘a to vodi u mržnju….’), osvetoljubivosti, preljuba i kurvanja, krađe i prevare, laži i klevetanja, bijesa, okrutnosti kao i ostalih zala slične prirode. Eto, u takvom je zlu (i takve je prirode) čovjek od svog rođenja (na ovom svijetu; ili ‘takva su zla kojima smo skloni od rođenja’).’ E.Swedenborg ‘Božanska Providnost – 276, 277’
4. Posljedica svega toga je da takav čovjek, ili točnije ‘jedva čovjek’ (= samo izgledom ali ne i kvalitetom čovjek) prvo, sam od sebe nije u stanju niti napraviti neko dobro (‘Jer ono što je u sebi zlo ne može učiniti dobro osim onog dobra koje u sebi sadrži zlo. Dobro koje u sebi sadrži zlo je ono dobro koje je učinjeno zbog vlastitog interesa/koristi, i stoga u sebi nije dobro već samo izgleda ‘kao’ dobro.’ Feat: E.Swedenborg ‘Božanska Providnost – 277’), niti spoznati da li je ‘dobro’ koje čini uistinu dobro/spašavajuće dobro [Jer svaki čovjek zove dobrim ono što mu pruža zadovoljstvo, a čovjeku koji je u zlu ljubavi prema sebi zadovoljstvo pružaju/njegovo dobro/užici jesu mržnja, laž, preljub, prevara, krađa i pohlepa; na tu temu E.Swedenborg divno naučava: ‘Da je do dana današnjeg u svijetu skoro sasvim neznano/da čovjek današnjice ne zna da li on čini dobro sam od sebe, znači ne-istinsko/ne-spašavajuće dobro, ili pak od Boga, je posljedica toga što su vladajuće doktrine odvojile/odijelile vjeru od djela ljubavi prema bližnjem, a svako dobro je ništa drugo nego dobro ljubavi prema bližnjem. Čovjek današnjice daje doprinos siromasima, pomaže onima koji su u nevolji, posjećuje mjesta na kojima se štuje Bog, kao i bolnice, voli/poštuje svoju crkvu, svoju zemlju, i svoga zemljaka, marljiv je u svojim posjetama crkvi, gdje pobožno sluša i moli, čita Riječ i knjige o Bogu, misli o spasenju, no ipak on nije svjestan/nema spoznaju o tome da li je to što čini proizašlo iz/od njega, znači iz/od njegove iskvarene volje, ili pak iz/od Boga. On sve to može činiti iz/od Boga, ali također može činiti i iz sebe. Ako to čini iz/od Boga onda su te stvari/ta djela dobra, ali ako ih čini iz/od/prema sebi onda ta djela nisu dobra. U stvari su to onda dobra koja u sebi sadržavaju ljubav te osobe koja je u sebi sasvim zla, a onda je to licemjerno dobro čija je namjera prevara i obmana. Jedan od glavnih ukazatelja da li je dobro koje činite uistinu dobro je vaše stanje, ako vremenom ne osjećate sve veći spokoj, sigurnost, blaženstvo, ne-dodirljivost od strane zločestih ljudi i situacija ovog svijeta, što su znaci ‘oproštenih grijeha’, onda su djela koja činite licemjerna i u sebi nisu dobra, i obrnuto, uvijek obrnuto. Dobra koja su od Boga, i dobra koja su od čovjekove zle volje možemo usporediti sa zlatom. Zlato koje je zlato u potpunosti/od svoje unutrašnjosti pa sve do površine se zove ‘čisto’ zlato. Zlato koje je izmješano sa srebrom je također zlato, ali je ono dobro/kvaliteta mu ovisi o količini legure. Zlato koje je promiješano sa bakrom je također zlato, no ono je još lošije kvalitete. Ali zlato koje je napravljeno umjetnim putem, tako da samo izgledom i bojom naliči na zlato, u sebi nije zlato, pošto u njemu nema ničeg zlatnog/no substance of gold in it. Postoji također ono što je ‘pozlaćeno’, kao što je ‘pozlaćeno’ srebro, bakar, željezo, aluminij, olovo, i također pozlaćeno drvo ili pak kamen, koji na površini mogu izgledati kao zlato, no kako to nisu i u suštini oni se vrednuju ili prema umjetničkoj izradi, ili pak prema količini pozlatnog materijala ili pak materijala koji je pozlaćen. U kvaliteti se oni razlikuju od stvarnog zlata kao što se odijelo razlikuje od čovjeka. Štoviše, i trulo drvo, otpadni materijal/rđa ili čak blato, može biti pozlaćeno/premazano zlatom, ali takvo zlato je ono sa kojim možemo usporediti licemjerno dobro. Čovjek zna da li je nešto zlato/od zlata kada uz pomoć nauke ispita suštinu/kvalitetu nekog materijala, time doznaje da li je to pozlata ili falsifikat, ili samo premaz, no on uz pomoć takve nauke ne zna i ne može znati da li je dobro koje čini uistinu dobro (za tako nešto nam pak treba ‘Božanska nauka’), jedino što zna je da je jedino dobro ono koje je od Boga, a da svako dobro koje je od čovjeka u sebi nije dobro.’ Feat: E. Swedenborg ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 9, 10, 11’], a niti spoznati/razumjeti/uzvjerovati u ikakvu istinu (‘Ni jedan čovjek u sebi nema zrnce istine/svjetla više nego što ima dobra/topline, stoga/a posljedično tome u njemu nema ni zrnce vjere više nego što ima života/ljubavi prema bližnjem.’ E.Swedenborg ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 52’), te kao takav svakog trenutka srlja glavom bez obzira/sve više pro-pada u pakao, pošto svaki čovjek (vidi Lorens N. ‘Kajin i Abel’, pod-subjekt ‘Nebo’) nakon smrti ostaje, tj. nastavlja biti baš onakav kakav je bio na ovoj zemlji/u svojoj ljubavi/volji/dobru, a svaki čovjek koji je u zlu/koji mrzi svoga bližnjega/koji voli samo sebe i stvari od ovoga svijeta, uništavajući tako Boga/Božji život ljubavi i vjere/svjetla u sebi završava na ‘mjestu’ bez ljubavi, mjestu lišenom života i svjetla, mjestu ‘zaboravljenom’ od Boga koje se zbog strave postojanja i neizrecive patnje od milošte nazvalo Pakao [‘Svaki čovjek koji u sebi ima religiju zna i spoznaje kako će onaj koji živi svoj život u dobru/koji čini dobro svom bližnjem biti spašen dok će onaj koji živi svoj život u zlu/koji čini zlo/ono što nije dobro biti proklet. Razlog zbog čega je sva religija od života/to tako je taj što nakon smrti svaki čovjek živi svoj život, pošto život/čovjek ostaje isti kakav je bio na ovom svijetu, i ne mijenja se (= promjena je u takvim slučajevima uistinu moguća, ali se događa u vremenskom periodu koji je za nas nezamislivog trajanja; Gospodin kaže da su vremenski periodi, koliko takvim u materiju propalim dušama treba da bi izvanjskim putem, putem patnje i strave, promijenili svoju prirodu, toliko veliki da mi na Zemlji nemamo matematički koncept kojim bi to izrazili/obuhvatili). Jer zli život/ljubav ne može (trenutno) biti okrenut u dobar život, niti dobar život (u trenutku) u zao život, pošto su oni u suprotnosti, a okretanje u ono što je suprotno je uništenje. A, s obzirom da su suprotnosti, život u dobru se zove ‘Život’, dok se život u zlu zove ‘Smrt’. Zbog toga je sva religija o životu, a život je pak o tome kako činiti dobro/kako voljeti svoga bližnjeg.’ Feat: E.Swedenborg ‘Doktrina Novog Jeruzalema o Životu – 1, 3’].
5. Više je nego očigledno/lako je shvatljivo kako jedan takav čovjek, ako se želi spasiti ili pak izvući iz toga stanja, mora promjeniti svoju pri-rođenju-stečenu-prirodu, tj. mora biti obnovljen ili re-generiran, ili da budemo u skladu sa centralnom mišlju ove knjige, mora biti ponovno rođen (vidi Lorens N. ‘Doktrina o uplivu Božanskog života i doktrina o stupnjevima – 1-3’). Da bi se ta promjena čovjekove rođenjem stečene prirode mogla i ostvariti, čovjeku je, kao takvome, znači kao sasvim iskvarenom postojanju koje je ‘ne-svjesno-svoga-stanja’, to moralo biti i omogućeno, tj. on je morao biti obavješten prvo, o sebi/svojoj kvaliteti života/ljubavi i drugo, o tome što mu je za činiti/kako tu kvalitetu promijeniti. U to ime/zbog takve jedne situacije je Gospodin Bog (na čudesan način) odvojio (originalno sjedinjene) čovjekovu potpuno iskvarenu i izopačenu volju od njegova razumijevanja, omogućavajući tako čovjekovom intelektu/racionalnom dijelu duha/uma da se ‘uzdigne’ (o tome opširnije nešto niže, u podsubjektu pod imenom ‘Uzdignuće’) nad samim sobom/do nebeskog svjetla (vidi Lorens N. ‘Doktrina o u uplivu Božanskog života i doktrina o stupnjevima – 70, 73, 75’) gdje bi prvo, spoznao što je istinito i dobro te drugo, iz te spoznaje/baš tom spoznajom sagledao samog sebe/ispitao svoju vlastitu kvalitetu/ono što voli i za čime žudi [‘Sa ciljem da se ispita/da ispita kvalitetu svoga života/ljubavi/volje njegovo/čovjekovo razumijevanje je bilo obdareno višom/unutarnijom i nižom/vanjskom mišlju (ili ‘unutrašnjim i vanjskim čovjekom’), što mu omogućava da iz više misli sagleda što njegova volja čini u nižoj misli (= misao u sebi nije ništa drugo do volja/osjećaj u formi). On to sagledava/vidi na potpuno isti način kao što čovjek gleda/vidi svoje lice u ogledalu/baš zbog ovog čovjek može misliti o onome što čini, tj. ‘sam sa sobom popričati o onome što je učinio’; a kada vidi što je učinio/što čini, i kada zna što je grijeh, o čemu se prije obavijestio iz Riječi Božje, on je u stanju, ako u svoj poniznosti zamoli Gospodina za pomoć, ne žudjeti/željeti/činiti to zlo, već ga odbaciti, a poslije toga i djelovati u suprotnosti sa njime/sa sobom kakav je nekad/od rođenja bio. Tada, i ne prije, je on u stanju vidjeti/on percipira i osjeća da je zlo stvarno zlo a da je dobro stvarno dobro (vidi Postanak 1:3, 4), i baš to je ono što obuhvaća (instrukcija i) ‘samo-ispitivanje’, (riječima) sagledavanje vlastitog zla/zle volje i spoznaje da je ona uistinu zla, priznavanje pred bližnjima i Bogom da je to tako i nikako drugačije, te naposlijetku odustajanje od nje.’ Feat: E.Swedenborg ‘Božanska Providnost – 278’], postižući tako mogućnost promjene ili ti ga obnove svoje u zlo ogrezle volje/ljubavi i samim time života.
6. Sve/baš to je bilo uzrokom da se Jehova od vječnosti, Stvoritelj i Jedini Bog te naš Vječni Otac, ‘spusti’ na zemlju, prvo kroz objavu zvanu Riječ/objavljujući kroz proroke Svoju Riječ (‘Riječ’ je bila objavljena tek kada je čovjek, zbog ljubavi prema sebi i stvarima od ovoga svijeta, potpuno izgubio vezu sa Bogom ili, da budemo u skladu sa ovim subjektom, kada je njegova volja postala u potpunosti izopačena i zla; vidi Lorens N. ‘Riječ Božja’, drugi dio knjige, imenom ‘Percepcija’; Riječ je kao takva, znači kao ‘objava upućena od Boga u ljubavi odvojenom čovjeku’, ili ako hoćete ‘čovjekovom uzdignutom i od iskvarene volje odvojenom razumijevanju’, od početka pa do kraja prvo, sastavljena od samih istina vjere i dobara ljubavi prema Bogu i bližnjem, i drugo, u svom unutarnjem duhovnom smislu ne govori/naučava/obavještava o ničem drugom do o duhovnom obnavljanju/promjeni te čovjekove prirode ili pak, što je isto, o stvaranju crkve/pojavi Istinske Crkve na Zemlji, što je događaj poznat kao ‘Spuštanje Kraljevstva Božjeg na Zemlju = ‘kako na nebu tako i na zemlji’; drugim riječima, Riječ svakom svojom rečenicom ili pak riječju/slovom obavještava čovjeka što se to od njega potražuje/što on sam mora učiniti da uđe u/baštini Kraljevstvo Božje), pa onda/naposlijetku i u liku/tijelu Gospodina Isusa Krista ne bi li nam Sâm, Svojim sjajnim primjerom, ili ako hoćete djelom/akcijom ukazao put [= kako se ‘izvršava’ ono što je objavljeno u Riječi/u djelu ukazao ono o čemu naučava Riječ/kako se ispunjava Zakon/čini Očeva volja; o tome kako se Gospodin odnosio prema Očevoj volji koja je objavljena u Riječi, tj. kako se mi prema uzoru na Gospodina a za svoje vječno dobro trebamo odnositi prema Njemu/Riječi (proučavati tu Riječ, obavještavati se preko nje o Božjoj volji te izvršavati/činiti istu) Gospodin naučava u 119-om Psalmu; Božja volja/ljubav/dobro je u Riječi predstavljena čovjeku u obliku istina vjere ili pak zapovijedi, statuta i odredbi] ili pak izlaz iz te ‘naoko’ bez-izlazne i nikako zavidne situacije (vidi Lorens N. ‘Doktrina o uplivu Božanskog života i doktrina o stupnjevima – 402-410’; ‘Jer Sin Čovječji/Riječ Božja ili Božanska Istina, što dođe na isto, je došao na zemlju/objavljena ljudima da spasi ono što je bilo izgubljeno.’ Matej 18:11).
7. Iz svega toga se može zaključiti kako je Riječ Božja ili pak Zakon, kako tu Riječ ponekad naziva prorok (vidi Lorens N. ‘Riječ Božja’ pod-subjekt ‘Bog je jedan i Gospodin Isus Krist je taj Bog’), ili ako hoćete ’10 Zapovijedi’ (nekad zvanih ‘Mojsije’), ili čak ‘Dvije Zapovijedi Ljubavi’, što dođe na isto [10 Zapovijedi ili još preciznije ’10 Riječi’ (vidi Izlazak 20:1-17 & Ponovljeni Zakon 5:1-33) su ‘sublimacija’ ili sveuključujuća objava/istina o religiji/svemu što čovjek mora činiti da bi se ‘opravdao’ pred Bogom/svemu što čovjeku treba da bi se uspostavila veza sa Gospodinom; broj ‘10’ u Riječi predstavlja ‘sve-ukupno’ dok ‘riječ’ predstavlja ‘istinu’; baš zbog toga se 10 Zapovijedi/Riječi zovu još i ‘Ploče Saveza’ te ‘Testament’, ‘Savez’ jer se preko njih čovjek ‘sjedinjuje’ sa Bogom a ‘Testament’ jer svjedoče o čovjekovom stanju duha; te zapovijedi su podijeljene na dvije ploče od kojih se jedna odnosi na Boga a druga pak na čovjeka; ništa se ne mijenja ni pri Dvije Zapovijedi Ljubavi (Marko 12:29-34) za koje Gospodin kaže da u sebi sadržavaju cijelu Riječ/da su one Zakon i Proroci, jer su one/te Dvije Zapovijedi Ljubavi sublimacija onog što je prstom Božjim zapisano na dvije ploče ili ako hoćete onog što naučavaju 10 zapovijedi, prva, ona o tome kako je Gospodin Bog JEDAN BOG kojeg treba voljeti cijelim bićem, svom pameću, svim srcem i svom svojom snagom, sveuključuje prvu ploču, dok druga, isto tako važna, sveuključuje drugu ploču Mojsijevih 10 zapovijedi, ukazujući na to kako bližnjeg treba voljeti kao samog sebe, tj. ne činiti mu zlo/ono što ne želimo da se/on nama čini (Matej 7:12)], ono što čovjeka sazdanog od zla/koji živi u zlu obavještava i naučava o tome sto je grijeh (‘Čovjek koji griješi krši Zakon; jer grijeh/zlo je život u suprotnosti sa onim što uči Zakon.’ 1 Ivanova 3:4) i kako se od njega osloboditi, tj. što se to od čovjeka potražuje (vidi Lorens N. ‘Doktrina o uplivu Božanskog života i doktrina o stupnjevima – 1-3’) ne bi li se opravdao pred Bogom, ili da budemo u skladu sa centralnom mišlju ovog subjekta, ne bi li mu grijesi bili oprošteni.
Što nam je za činiti?
8. ‘Kad su čuli sve ovo, ljudi se preplašiše te zapitaju Petra i ostale apostole, ‘Ljudi, braćo, što nam je za činiti?’ Na to im Petar odgovori, Pokajte se (1), i krstite se u ime Isusa Krista (2) tako da vam grijesi mogu biti oprošteni (3) i da možete primiti dar Duha Svetoga (4).’ Djela 2:37, 38
9. Ne malo puta sam se sretao, a srećem se i dan danas/iz dana u dan/svakodnevno, sa ljudima koji su mi, nakon što im oči bijahu otvorene (nakon što su čuli Radosnu Vijest o tome kako je Kraljevstvo Božje = Novi Jeruzalem već na Zemlji = nakon što im se Biblijska proročanstva i znaci prevedu na ‘jezik svakodnevnice/dnevno iskustvo pa su to spoznali i sami’), postavljali baš ovakvo pitanje – ‘Što nam je za činiti/što MI moramo učiniti da bi baštinili Kraljevstvo??!!’ Ne malo puta su mi ti isti ljudi [ili pak oni drugi koji spokoja za vlastitu dušu (a spokoja nema dok čovjeku grijesi nisu oprošteni) nisu mogli naći u svojoj religiji ili pak doktrini/filozofiji života; ovdje također mislim i na ‘prirodne’ ili ‘duhovno mrtve’ ljude koji se ‘guše’ u nemiru materijalizma i požude], kojima sam već rekao ili pak ukazao ‘što moraju činiti’, nakon određenog (duljeg ili kraćeg) vremena, ponovno dolazili u još gorem (jer sad su bili svjesni svojih prevelikih grijeha pa ih je mučila njihova ‘osuđena’ savjest ili, što je još gore, sada su znali što je istinito i dobro no i dalje su činili zlo i govorili neistinu huleći tako Sveto Ime Božje/oskvrnavljivajući Njegovu Svetost i, što je najgore, uništavajući u sebi sve više i više ono što je duhovno i ljudsko) ili pak jedva promjenjenom stanju govoreći, ‘Ali zašto se nismo u stanju promijeniti, zašto na sebi ne primjećujemo znakove milosti Božje, što činimo krivo?!’ Ne mali broj tih istih ljudi je (gledajući u one koji su zaista baštinili Božje blagoslove) padao u očajanje misleći kako ih je Gospodin (nevaljalac jedan), još pri rođenju, obdario ‘preteškim bremenom’, zbog čega (znači krivnjom nekog drugog, ovdje ni više ni manje Gospodinovom) sada ni uz najbolju volju nisu u stanju postati sudionici Gospodinovog obećanja, tj. ‘nisu u stanju promijeniti svoju prirodu’.
10. Gledajući u to, tj. baš/ponajviše zbog takvog jednog stanja/takvih ljudi, ćemo mi na ovom mjestu, Božja nek je volja, ukazati na koji način se čovjek u svom duhu/sa kakvom kvalitetom svoje ljubavi i mudrosti mora pojaviti pred Licem Gospodina Isusa Krista Jehove Stvoritelja, Jedinog Boga i našeg Vječnog Oca, kada traži ‘oproštenje od svojih grijeha’, da, ovdje ćemo objasniti kako to čovjek mora hoditi Gospodinovim putem (Da ponovimo još jednom jako bitnu postavku, Gospodin od Vječnosti, Jehova Stvoritelj i naš Vječni Otac, je uzeo/se ogrnuo u tijelo i postao kao mi/uzeo od rođenja griješno tijelo da bi nam živim primjerom ukazao na koji način mi možemo postati kao On: ‘Što Ja trpim morate također trpjeti i vi. Na ovom svijetu nema drugog puta/načina.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje’ J.Lorber; vidi Lorens N. ‘Doktrina o uplivu Božanskog života i doktrina o stupnjevima – 406-409’; kad kažem ‘kao On’, pri tome mislim na ‘Djecu Božju’ ili postojanja dostojna Nebeskog Roditelja, Luka 3:22; ‘opraštanje grijeha’ u za prirodan um lako shvatljivoj i uz to praktičnoj varijanti nije ništa drugo, govorimo naravno o efektu, nego ulazak u stanje unutar kojeg čovjek u sebi ne primjećuje postojanje zla/ne muči ga savjest o učinjenom zlu/nema osjećaj kako je kriv za nešto’; vidi Lorens N. ‘Molitva Gospodnja – 68-75’), jer baš zbog toga me Gospodin ‘pozvao’ (vidi Lorens N. ’70 Godina zarobljeništva u Babilonu – 239-265’; Koran 10:47) da u pustinji ljudskih srdaca (Matej 3:1; Izaija 40:1-11; ‘Pustinja Judeje’ ovdje predstavlja čovjekovu ljubav lišenu istinske/iskrene ljubavi prema Bogu i bližnjem; U Riječi se Crkva/čovjek u odnosu na njegovu ljubav predstavlja sa ‘Judejom’, dok se ista Crkva/čovjek u odnosu na njegovu vjeru/doktrinu/istinu predstavlja sa ‘Jeruzalemom’; o ‘pustinji’ vidi Lorens N. ‘Bilo jednom u Americi – 6’) ‘poravnam’ ‘pute’ za Njegovo ‘spasenje’, da riječju i djelom propovijedam pokajanje i krštenje u Njegovo ime za opraštanje od grijeha (Luka 3:3; ovdje je ‘ravnanje’ puta ništa drugo nego ‘instrukcija’ o Spasenju/iskupljenju duše ili pak vlastitim primjerom ukazan put do spasenja/obavještenje o tome kako su i na koji način čovjekovi grijesi ‘oprošteni’; to je ujedno ‘prirodno krštenje’ ili pak ‘krštenje vodom’ kojeg je sprovodio Ivan; vidi Luka 3:16; ‘puti’ su u Riječi Božjoj ono što vodi do ‘dobra’, ovdje ‘Spasenja/Gospodina u kojem je Spasenje’ ili ‘opraštanja/iskupljenja od grijeha’, a kako je istina ono što vodi do dobra, ovdje je to ‘doktrina’ ili pak ‘instrukcija o etapama puta proizašla iz/zasnovana na Doktrini Istinske Božje Crkve’).
11. ‘Ivani Krstitelji’ današnjeg vremena ukazuju i moraju ukazivati na vlastitim primjerima što to čovjek mora učiniti da bi mu Gospodin mogao ‘oprostiti grijehe’ [‘Ivan je propovijedao u cijelom kraju oko Jordana, učeći ljude ništa drugo do ono što moraju činiti da bi im Gospodin mogao oprostiti grijehe.’ Luka 3:3-14; rijeka ‘Jordan’, što je granica sa zemljom Kananskom, koja pak predstavlja Kraljevstvo Božje ili, što je isto, Istinsku Božju Crkvu na zemlji ili, što je isto, pripadnika te Crkve, znači člana Novog Jeruzalema, predstavlja ‘instrukciju’ ili ‘upoznavanje’ sa tom Crkvom; baš zato je Ivan krstio ljude, kao i samog Gospodina Koji je, kako rekosmo, došao nama za primjer (Luka 3:21), u Jordanu; ‘Iznad svega se težite pročistiti, osloboditi od svega što je od ovoga svijeta, kao što je to Ivan učinio. On se nije prepustio ugodnom životu/požudama svoga tijela – koje je prolazno = vremeni ogrtač neuništivog, vječnog duha. Ne, on je kroz štedljiv/skroman način života, po standardima tog vremena, osposobio svoje tijelo za služenje duhu i njegovoj duši.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Gospodinove Propovijedi – 3’ G.Mayehrofer], oni svojim životima moraju prikazati na koji način se čovjek treba poniziti pred Gospodinovom voljom/Riječju (‘jer sve planine i sva brda moraju biti sravnjena sa zemljom prije nego se ukaže Slava Gospodinova’; vidi Izaija 40:4,5; Luka 3:5,6; ‘planina’ u Riječi označava ono što je ‘najviše’, znači ljubav prema Bogu, no ovdje se taj izraz koristi u negativnom smislu pa predstavlja ‘uzdignuće ljubavi prema sebi’, tj. ‘ponos/taštinu’, što su stanja koja spriječavaju da Gospodin i Njegovo spasenje uđu u čovjekovo srce; samo ‘blagost’, ‘su-osjećajnost’, ‘opraštanje’, ‘strpljenje’, ‘samo-odričuća ljubav’ te ‘skrušeno/pokajničko srce’ mogu u sebe primiti Gospodinovu ljubav, što su ‘doline koje će biti uzdignute’; ‘brežuljci’ su pak ono čime se predstavlja ‘ljubav prema bližnjem’, ovdje/u suprotnom smislu je to ‘prezir ili pak mržnja prema bližnjem’), kako čovjek da u potpunosti negira sebe/svoje zle strasti i požude te nauči voljeti bližnjeg bar kao samog sebe/nauči voljeti i opraštati onima koji mu čine zlo, jer samo tako i nikako drugačije čovjek može baštiniti život vječni, samo tako i nikako drugačije će čovjek ući u Kraljevstvo Božje.
12. ‘Sve što se dogodilo u ona vremena, na početku Moje službe, Mog duhovnog rođenja na vašoj zemlji, će se ponoviti i sada i već se ponavlja svakodnevno. Sada, također, među vama hodaju (= postoje/žive) Ivani Krstitelji i Ivani kao Moji miljenici i apostoli, jedino je procedura njihove aktivnosti drugačija. U ona vremena su se jedino Mojsije i proroci vrednovali među Židovskim narodom. No oni nisu trebali biti opovrgnuti (Gospodinovim učenjem/dolaskom; vidi Matej 5:17, 18) već su njihove riječi trebale biti zaštićene od potcjenjivanja/nipodoštivanja – plemenita ruda (je trebala biti) očišćena od prljavštine – i trebalo se pokazati/je biti dokazano da Ja (Jehova), kao Krist, nisam htio donijeti novo učenje, već jedino duhovno rastumačiti/objasniti i primjeniti u praksi/životu ono što je do tada bilo shvaćano doslovno/literalno. U današnje vrijeme, bilo kako bilo, u noć pred jutro Moga Drugog Dolaska na ovu zemlju, kulturni i intelektualni nivo čovječanstva je poprilično drugačiji (nego u ona vremena). Sada se moram suočiti sa hladnim filozofskim umovima (reasoning philosophers) i knjiškim crvima (= ljudima praznog znanja), ili pak sa religijskim fanaticima koji se slijepo drže Riječi u njezinom literalnom smislu (koji je kao takav uglavnom sastavljen od pričina; koji je bez istinske duhovne doktrine skoro neupotrebljiv), sa ljudima koji su prezadovoljni sa ugodnim životom/luksuzom da bi se podredili religiji koja od njih potražuje/zahtjeva žrtve i samoodricanja umjesto zadovoljstava (služenja jeziku i genitalijama) i zabave. Ja sada ponovno dolazim među vas ljude baš kao što sam to učinio nekad, ‘I svjetlo svijetli u tami, ali ga tama ne prepoznaje. Već jedno određeno vrijeme se čuju glasovi koji propovijedaju potrebu za pokajanjem i ispitivanjem/istraživanjem duše [= samokritikom = kakve je uistinu kvalitete njegov duh; ‘Gospodin: ‘Uprite sve svoje snage da se ispitate (= svoje misli i osjećaje), da li ste nešto previdjeli, tako da na kraju ne budete morali reći, ‘Pogledajte, učinio sam sve što mi je Božansko učenje diktiralo/nalagalo i to u vremenskom periodu od punih 10 do 20 godina, a još sam na jednom te istom mjestu (= u jednom te istom nezadovoljavajućem stanju), i u sebi ne iskušavam/osjećam ništa od određenog prosvjetljenja, a od takozvanog vječnog života percipiram jako malo. Što nedostaje (ili ‘što činim krivo’)? Zato vam govorim: Ispitajte se pažljivo, ako se kod vas pojavljuje snažna ovosvjetska misao ili je pak želja za dominiranjem zahvatila vaše srce, kao recimo oholost/ponos, određena prekomjerna štedljivost – mlađa sestrica pohlepe – prevelike ambicije, osjećaj da sudite drugima, strast da morate biti u pravu, tjelesne želje, i još mnoge stvari koje drže vašu dušu zarobljenu u tijelu. Sve dok je takva situacija čovjek neće dosegnuti Moje obećanje; što znači, potpuno ostvarenje/ispunjenje njega osobno što se tiče.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 5/125:1, 2’ J.Lorber]. Uspavani čovjekov duh je probuđen na više načina. Ali i danas Ivani uglavnom propovijedaju gluhim ušima (‘Jer kao što Jutarnja zvijezda ‘najavljuje sunce’, tako ‘Ivani’ idu pred Gospodinom i pripremaju/ravnaju Mu pute; u današnje vrijeme su to oni ljudi koji u svom srcu odmah prepoznaju ovo Gospodinovo učenje. To su oni o kojima govori Riječ u Ivanu 1:29-34’).’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Gospodinove Propovijedi – 3 ’ G.Mayerhofer
Pokajanje
81. Pokajanje, koje je sasvim nužno i neizostavno na putu čovjekovog duhovnog obnavljanja, a koje je u vladajućim doktrinama skoro u potpunosti krivo shvaćeno te na kraju zanemareno, u sebi sadržava a) ispitivanje vlastite kvalitete (= samo-ispitivanje/introspekcija/samo-kritika) na način da čovjek usporedi istu (= kvalitetu svoje ljubavi/volje i mudrosti/razumijevanja) sa istinama i dobrima objavljenim u Riječi, preciznije da se ogleda u 10 Zapovijedi Božjih koje se još zovu Zakon, i koje uče što je grijeh ili zlo (vidi E.Swedenborg ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 53-91), b) spoznaju/prepoznavanje vlastitih grijeha/uočavanje prisutnosti grijeha, c) priznavanje istih pred Bogom i bližnjima, d) odustajanje od istih na način da ih čovjek odbacuje kao zlo u očima Božjim i smetnju za spasenje duše, e) ustrajnost u tom nastojanju sve do kraja života ili ti ga ne-povrat u staro stanje grijeha i nečistoće, f) sve to, znači ‘dobro koje ga spašava’, čovjek mora činiti kao od sebe, znači sasvim sam od sebe, ali sa uvjerenjem (= čvrstom vjerom) da je to/ono Gospodinovo (= da je to Gospodinovo djelo, da to On čini kroz njega).
82. Tek nakon toga, znači nakon ovakve vrste pokajanja se čovjek može ‘krstiti’ ili pak ‘smatrati opranim’, tek nakon tog i takvog ‘krštenja’ čovjek ‘zaslužuje’ oprost svojih grijeha, tj. grijesi mu bivaju oprošteni (‘Vjerovanje je mnogih unutar Kršćanstva da je ‘opraštanje od grijeha’ brisanje i pranje nalik onome kada se prljavština skida sa vodom, te da čovjek nakon tog/takvog opraštanja ide svojim putem čist i očišćen. Takvo mišljenje prevladava posebice kod onih koji sve pripisuju spasenju jedino vjerom. No primite k znanju da je situacija sa opraštanjem grijeha posve drugačija. Gospodin svima oprašta grijehe, jer On je sâma Milost. Ipak oni nisu time oprošteni ako čovjek istovremeno ne vrši iskreno pokajanje, odustaje od zla, te naposlijetku živi život vjere i ljubavi, i to do kraja svoga života. Kada se to čini, onda čovjek prima od Gospodina duhovni život, koji se još zove ‘novi život’. Kada iz ovog života čovjek sagledava zloću svojeg prijašnjeg života, okreće se od nje te na istu gleda sa užasavanjem, onda su čovjeku po prvi puta grijesi oprošteni, jer je onda čovjek u istinama i dobrima od Gospodina, te je na taj način odvojen/witheld od zla. Iz ovog se jasno vidi što je opraštanje od grijeha kao i to da se ono ne može čovjeku dati ‘trenutno’, ili pak za jedan sat ili za godinu.’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 9014’), ne izbrisani kako se naučava u vladajućim doktrinama (= svaki grijeh kojeg je čovjek učinio, reći će E.Swedenborg, zauvijek ostaje; Nebeske Tajne – 9333:2), već se on na taj način drži u uvjerenju i učesnikom je stanja (= drži se u dobru) unutar kojeg nema nikakve svjesnosti o prijašnjim grijesima. Tek tada on u sebi može primjetiti prisutnost Duha Svetoga za kojeg smo već objasnili (vidi Lorens N. ‘Kajin i Abel’ podsubjekte ‘Duh Sveti’ i ‘Hula protiv Duha Svetoga’) da (kada je subjekt čovjek) nije ništa drugo nego postojanje/prisustvo istinske vjere i ljubavi prema bližnjem kao i posljedičnih stanja blaženstava i prosvjetljenja u čovjeku.
83. Da je ‘pokajanje’ nužno ili pak nezaobilazna etapa na čovjekovom putu ka Kraljevstvu Božjem (ponovnom rođenju), te da je ono ‘PRVA’ stvar pri formiranju crkve U ČOVJEKU, svatko se može uvjeriti iz Riječi Božje samo ako je čita u ispravnom duhu, štoviše u Riječi ne fali dokaza o tome da se čin pokajanja obavezno potražuje te da o njemu ovisi čovjekovo spasenje. Nije na odmet znati da se u Hrvatskim prijevodima Biblije na nijednom od mjesta (!!!) koja ćemo sad navesti ne spominje riječ ‘pokajanje’ već uvijek i jedino kriva i u krivu stranu navodeća riječ ‘obraćenje’ (razlika između ‘repent/pokajte se’ & ‘convert/obratite se’ uistinu nije mala). Dakle, u trenutku kada je aktivno započeo svoju misiju propovijedanja, a mi to shvaćamo ‘ukazivanja svojim primjerom i riječju kako i na koji način čovjek može i mora postati poput Njega’, Gospodin reče: ‘Vrijeme se ispunilo, došlo je Kraljevstvo Božje do vas, pokajte se i vjerujte u Evanđelje!’ Marko 1:14, 15; također u Mateju 4:17. Kada je Ivan ‘započeo’ svoju ‘misiju’ krštenja sa vodom, ili prirodnog krštenja na obalama Jordana, on je također prvo rekao: ‘Pokajte se jer Kraljevstvo Božje dolazi (= samo što nije). Na taj način, što je posljedično, poravnajte pute Gospodinu. Ljudi su poslušavši Ivana uistinu počeli vršiti pokajnička djela te su ‘priznavali svoje grijehe’ (nemoguće je priznati svoje grijehe a da ih prije toga ne poznajemo, a nemoguće ih je poznavati ako ne znamo što je grijeh, a o tome što je grijeh uče zapovijedi Božje; stoga je u Pokajanje uključeno, kako već rekosmo, ispitivanje vlastite volje ili ljubavi u zrcalu Božjih zapovijedi jer one nas, i ništa drugo, uče što je grijeh/zlo; spoznavanje istog, te priznavanje istih pred bližnjim i Bogom nakon čega se čovjek ‘krsti’ ili ‘duhovno pere’, što je opet ništa drugo nego duhovno obnavljanje ili ti ga ‘odustajanje od zloća na način da se čine istine (= da čovjek živi po istinama vjere)’, što je pak ‘Ime’ ili kvaliteta predstavljena našim Gospodinom Isusom Kristom, Koji je Jehova od vječnosti, Jedini Bog i naš Vječni Otac). Kad su pred njega došli Farizeji, znači ljudi koji lijepo govore i nekad čak i misle tako, no koji su u sebi zli/čija je volja zla (o kvaliteti Farizeja i što oni u današnje vrijeme predstavljaju vidi Matej 23:13-39), On im je rekao: ‘Vaše vas lijepe riječi/oči ne spašavaju, promijenite svoju volju, činite dobro ili, literalno, ‘donesite plodove vaše ljubavi koji će ukazivati da se uistinu kajete za počinjeno zlo!’ feat: Matej 3:1-10; Također u Luki 3:3-14 gdje se vidi kako se u pokajnička djela ubrajaju i djela ljubavi prema bližnjem. Ako se malo bolje promotri Luka 3:3 i Mark 11:4 vidi se da je Ivan ukazivao kako je pokajanje ono što prethodi i što je nužno ne bi li čovjek mogao dobiti ili zaslužiti opraštanje/oslobođenje od grijeha (spasenje).
84. Štoviše, kada je Gospodin poslao svoje učenike i apostole propovijedati ili širiti vijest o nadolazećem Kraljevstvu Božjem On im je rekao da moraju učiti ljude ‘pokajanju’, tj. da ih moraju naučiti na koji način se trebaju pokajati ne bi li im grijesi mogli biti oprošteni (Marko 6:12; Luka 24:47) iz čega se vidi da čovjeku GRIJESI NISU PRVO OPROŠTENI, VEĆ SE OD NJEGA NEŠTO ZAHTJEVA NE BI LI MOGAO, TAKO REĆI, ‘UĆI’ U GOSPODINOVO OPRAŠTANJE (čini se isuvišno reći/neprestano ponavljati kako Gospodin svima oprašta, tj. da želi da se svi ljudi spase no svi se ne spašavaju pošto ne žele baš svi odustajati od svojih ljubavi, ne žele baš svi činiti ono što im On baš za njihovo vječno dobro savjetuje). Štoviše, isti taj Gospodin poprilično jasno i glasno tvrdi, znači bez nekog okolišanja, kako baš o pokajanju ovisi čovjekovo spasenje: ‘Ja vam govorim, ako se ne pokajete svi ćete biti uništeni!’ Luka 13:3, 5. Doslovni prijevod se ovdje odnosi na čovjeka kojeg će progutati vječna vatra/vječno prokletstvo, a pri tome se misli na njegovu zlu ljubav (ljubav = vatra) i prateće (= iz nje izviruće) strasti (strast = plameni jezičci), koja se poput svake vatre širi ako se ne smanjuje, i koja je, ona i ništa drugo, paklena vatra, tj. pakao u čovjeku. Isto je rečeno i u Luki 3:8, 9 gdje se naglašava da čovjek mora činiti dobro kao dio pokajanja ako ne želi baštiniti vatru paklenu. Čini se da nije teško shvatiti kako se ovdje također naglašava čovjekova uloga, štoviše ovdje se jedino naglašava čovjekova uloga.
85. Kada su upitali Petra (nakon što im je on objasnio ‘koliko je sati’ ili ‘u kojem povijesnom trenutku žive’, što dođe na isto), ‘što nam je za činiti?’, on im je jasno i glasno rekao: ‘Prvo se morate pokajati, znači ispitati sami sebe u ogledalu Riječi Božje, prepoznati vlastito zlo te ga priznati pred Bogom i ljudima, pa onda odustati od njega istovremeno zaklinjući Gospodina da vam da snage za to, nakon čega bi započeli novi život, naravno u skladu sa spoznatim istinama vjere, u kojem bi ustrajali do kraja. Tek nakon toga je moguće ‘krštenje’ (ili regeneracija), jer to i ništa drugo je ‘put’ ukazan Gospodinom, ili ti ga ‘Njegovo Ime/kvaliteta’. Tek kada na taj način odbacite grijehe od sebe, oni vam mogu biti oprošteni, a tek kad u vama nema grijeha onda ima mjesta za Duha Svetog i njegove darove.’ Djela 2:38; Isti taj Petar je nesto poslije, znači u Djelima 3:19 rekao: ‘Pokajte se stoga i obratite se, tako da vam grijesi mogu biti izbrisani, nakon čega (znači, nikako ne prije!) će doći osvježenje zbog prisutnosti Gospodinove.’
86. Pavle, koji je na svom ne baš kratkom pro-putovanju ‘obraćao’ Židove kao i bezbožnike, učeći ih Kristovom nauku, također govori: ‘Vremenu neznanja je došao kraj, Bog je sada zapovjedio svim ljudima da se pokaju (!) jer je određen dan u kojem će svaki čovjek morati odgovarati za svoju pravednost/biti suđen prema svojim djelima ljubavi.’ Djela 17:30,31; Isti taj Pavle je u Damasku obraćao pogane govoreći im da se okrenu Bogu tako što će se pokajati i što će njihova djela ukazati da su vrijedna pokajanja; vidi Djela 26:20; a također je propovijedao u čemu se sastoji vjera u Isusa Krista, učeći/svjedočeći pred Židovima i Grcima da se moraju pokajati; Djela 20:21.
87. I na kraju, sâm Gospodin govori svakom čovjeku unutar Kršćanstva, svakom do kojeg je došla Riječ, ‘Ja poznam vaša djela/znam koje ti je kvalitete ljubav, pokajte se!’ Otkrovenje 2:2, 4, 5, 13, 16, 19, 22, 23; 3:15, 19
88. ‘Oni što vode život u skladu sa istinama vjere (koji žive po onome što istina uči) se kaju svako-dnevno. Oni svako-dnevno obraćaju pažnju na zloću koja je prisutna u njima, prepoznaju je, čuvaju se od nje i zamoljevaju Gospodina za pomoć.’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 8391’
89. Ovdje ćemo obratiti pažnju/se vratiti na jednu jako bitnu stvar. Rekli smo (vidi 83) da je pokajanje PRVA stvar ‘u’ čovjeku pri formiranju Crkve, no dok razmišljamo o tome mi moramo znati/imati na umu kako Crkva u čovjeku nije ništa drugo nego pojava/prisustvo istinskog dobra i proizlazeće istine ili pojava istinske ljubavi prema bližnjem i proizlazeće vjere (‘Crkva’ kao takva je Kraljevstvo Božje na zemlji, a Kraljevstvo Božje ili Kraljevstvo Nebesko je Kraljevstvo ljubavi i vjere pa je stoga ‘Crkva’, ili pojedinac koji se kao član iste također zove Crkva, ništa drugo nego osoba u kojoj je prisutna iskrena/istinska ljubav prema bližnjem i iz nje proizlazeća vjera), tj. Crkva je stanje u koje čovjek ulazi kad postaje duhovno obnovljen, a on postaje duhovno obnovljen kada od sebe odbacuje grijehe kao da su, riječima E.Swedenborga (Istinska Kršćanska Religija – 510), ‘paklena horda sa bakljama u ruci koja ga prijeti zarobiti i zapaliti na lomači’. Sve do pokajanja je ‘opisani put’ ili ‘proces’ tako reći izvan čovjeka, i tek na ovom mjestu, gdje se od njega traži da ‘promijeni’ sebe, tj. ono što čovjeka čini čovjekom, znači njegovu volju, ili ti ga tek od trenutka kad čovjek počne odustajati od svojih ljubavi na način da čini istine vjere koje vode do iskrene ljubavi prema bližnjem, Bog ‘ulazi’ u njega/njegov život. Naravno baš tu nastaje veliki problem, tu se crkve odvajaju i mišljenja razilaze, jer baš na ovom mjestu će se od čovjeka ili pripadnika Istinske Crkve potraživati odustajanje od onog što najviše voli (a svaki prirodan čovjek voli samo sebe i stvari od svijeta koje hrane njegovo samoljublje), od svega što je do tada volio, potraživao i smatrao svetim, a to se mnogima neće svidjeti (‘Moje učenje bi ih lišilo njihova slatkog zemaljskog života, koji je njihovo najveće vlasništvo.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 1/124:4’ J.Lorber; ‘Moje učenje zahtjeva od ljudi odricanje od stvari koje su im/koje oni pronalaze najugodnijim/najprijatnijim na ovom svijetu, jer Moje učenje nije iz/od ovog svijeta ni za ovaj svijet, već za Moj veliki duhovni svijet.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Gospodinove Propovijedi – 21’ G.Mayerhofer; vidi također Marko 10:21, 22; ‘imetak’ o kojem se govori u Marku je, duhovno gledano, čovjekova ‘vlastitost’, znači ‘požude i strasti ljubavi prema sebi i prema svijetu’, drugim riječima, užici prirodnih i tjelesnih ljubavi; ‘udaljavanje’ ‘bogataša’, tj. prirodnog čovjeka koji je ‘bogat’ takvim strastima, nije ništa drugo nego ‘odbijanje istinskog Kristovog učenja ljubavi’ kojeg svi prirodni ljudi odbijaju jer od njih traži potpuno odustajanje od tijela i njegovih požuda; ‘raspinjanje tijela na križ’ u duhovnom smislu ne znači ništa drugo), tj. mnogi će takvoj doktrini pretpostaviti onu koja od njih potražuje samo ‘znanje’ i ‘misli’ o Isusu (Koji je za/umjesto njih napravio sve potrebne djelatnosti pa se sad oni mogu ‘opustiti’) te dosljednu ideju (= koju nazivaju ‘vjerom’) kako je čovjek spašen samo ako se slaže sa istinama Riječi bez da i u ljubavi postane ono što one naučavaju.
90. ‘Pokajnička djela su sve one stvari koje uzrokuju da čovjek ne želi i dosljedno tome i ne počinjava zlo, koje je zlo u očima Božjim, jer sve dok se to ne dogodi čovjek stoji ‘izvan’ regeneracije, a ako i misli o vječnom spasenju i ako te misli i dođu do njega, on se uistinu okreće prema njima (= ugodne su mu), no ubrzo nakon toga se on i okreće od njih pošto one nisu ušle u njega dalje od ideje njegovog uma odakle se on može razgovarati o njima, također može gestikulirati ne bi li potvrdio te riječi, no sve dok iz misli ne uđe u njegovu volju regeneracija nije dio čovjeka, jer jedino je volja čovjek, pošto u njoj počiva njegova ljubav, a misao je izvan čovjeka osim kada djeluje sa voljom kao jedno. Iz ovoga slijedi kako pokajanje, da bi bilo istinsko/spasavajuće/efektivno pokajanje, mora biti pokajanje čovjekove volje pa od nje pokajanje čovjekove misli, a ne samo misaono pokajanje; drugim riječima, pokajanje mora biti aktuelno a ne verbalno.’ E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 510’
91. Evo, baš ovdje leži glavni problem ‘prividne/iluzorne čovjekove promjene’ ili promjene koja se nakon nešto vremena ispostavi kao nedovoljna promjena, čega je posljedica da čovjek na sebi ne primjećuje obećana blaženstva i jasnoću spoznaje, već štoviše, njegovo stanje ostaje nepromijenjeno a samim time ide na gore. Takav čovjek ubrzo pada u očajanje jer primjećuje da sa njime nešto ne valja, da se osjeća sve lošije i lošije, dok ga iznutra izjedaju sumnje i nedoumice za koje on ne pronalazi zadovoljavajućeg riješenja. On riješenja za njih ne može pronaći po samoj prirodi stvari, jer mu vlastita zloća u umu stvara toliko neistina da je on sav preplavljen sa njima, pa nije u stanju spoznati što i kako mu je za činiti. Takav čovjek se pita (E.Swedenborg iz razgovora sa duhovima umrlih ljudi ove kvalitete na onom svijetu ‘Istinska Kršćanska Religija – 567’): ‘Zašto mi se ovo događa, zar nisam očišćen, čist, pravedan i svet kroz svoju vjeru? Zar me moja vjera nije očistila, oprala, opravdala i posvetila, zar takvom vjerom nismo spremni stupiti pred lice Boga Oca, zar nije Isus Krist za nas zaradio pomirenje, iskupljenje i milost kod Oca? Zar nismo oslobođeni od grijeha nakon što smo priznali da smo griješnici? Zašto nam se ovo događa (iako su ovo ‘posmrtna’ iskustva, tj. izvješće E.Swedenborga nakon razgovora u paklu sa pripadnicima vladajućih doktrina, ona nisu neuobičajena u svakodnevnom životu kod ljudi koji kako rekosmo znaju i donekle razumiju istinu, svakodnevno čitaju Riječ te ‘vjeruju’ u nju, no ne pridaju važnosti svojoj zloći, ne ispituju se detaljno u ogledalu zapovijedi te ne priznavaju te iste grijehe pred Bogom i bližnjim sa ciljem da ih više nikad u životu ne počine, istovremeno se trudeći svim silama nadoknaditi bližnjem i Bogu ono što su skrivili)?’ Njihov ‘plač’ je uistinu ovakav, ja ga čujem svoje uši i vidim na svoje oči, a i vi ćete ga zasigurno prepoznati, bar neki od vas. Moramo se složiti sa E. Swedenborgom koji kaže, Svatko tko ne odbacuje zlo od sebe ostaje u zlu koje se povećava, istinu ove tvrdnje uistinu nije teško shvatiti. A takvi, koji se za života ne nauče ovoj posve jednostavnoj matematici će u onom svijetu biti oni o kojima Gospodin govori u Mateju 7:21-23: ‘Neće svaki koji u ustima ima Moje Ime ući u Kraljevstvo Nebesko, već oni koji vole bližnjeg kao samog sebe (očito je da osoba koja je u zlu ne može uistinu voljeti bližnjeg, tj. činiti mu neko drugo dobro do onog koje u sebi krije zlo, a to dobro nikako nije istinsko dobro), ostalima, onima koji će Mi govoriti kako su naučavali u Moje Ime, kako su u Moje ime izgonili vragove te činili čudesa, ću reći; Nikad vas nisam poznavao, odlazite od Mene VI-ŠTO-ČINITE-ZLO!’
124. Dakle, nastavljamo sa ‘vođenjem za ruku’ onih ljudi kod kojih je u ovom trenutku duhovno obnavljanje moguće, posebice onih koji, kako već rekosmo, u sebi imaju svjesnost o svojim grijesima/zlu (oni koji žele znati nešto više o toj ‘svjesnosti/opreznosti’, mogu pogledati u Swedenborgove ‘Nebeske Tajne – 5470’), no koji zbog krivog pristupa (koji misle da u sebi imaju religiju/crkvu ali je u stvari nemaju, koji misle da je dobro koje čine istinsko dobro, koji misle da je ‘misliti’ isto što i ‘htjeti’ pa sa svojom voljom/ljubavlju žive u paklu a sa svojim mislima na nebu čudeći se zašto se osjećaju loše, ne znajući u stvari što čine krivo; ovo je jako bitna postavka; ‘Pokajanje na usnama/u mislima a ne i u volji nije pokajanje. Pokajanje na usnama ne čini da čovjekovi grijesi budu oprošteni; jedino pokajanje u životu vodi do toga.’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 8393’) u sebi ne nalaze ni snage ni volje za tako nešto [jer čovjek sam po sebi, znači čovjek koji kreće sam od sebe i prema sebi kada se želi promijeniti, NEMA SNAGE NI VOLJE da bi se uistinu promijenio (Ivan 15:5), a čak i da se ‘promijeni’ takva promjena je površna ili izvanjska pa se on ubrzo vrati ‘naglavačke’ u svoja stara stanja, sa tom malom razlikom što se sad osjeća još gore, tj. sad ga još uz to sve skupa muči i njegova ‘sa-vlastitim-zlom-upoznata’ savjest; o opasnosti ‘uzimanja Svetog Imena Božjeg uzalud’, o onima koji se mijenjaju ‘na-pola’, o onima koji bi se ‘još malo zezali’, čega je ovo što ovdje govorim efekt, ću vas morati ponovo uputiti na već ukazano u subjektu ove knjige pod nazivom ’70 Godina zarobljeništva u Babilonu-Tužaljka’; ‘Nakon što se ispitao, prepoznao svoje grijehe te pokajao čovjek mora u tome ustrajati do kraja svoga života, jer ako je on učinio sve te stvari pa se ponovno vratio u stari način života, prihvaćajući zlo, on na taj način miješa dobro sa zlim, čini ga profanim, huli Sveto Ime Božje pa dosljedno tome njegovo stanje bude lošije nego što je bilo prije; o tome Gospodin naučava u Mateju 12:43-45; one druge pak, koji su poput Farizeja, znači koji su svjesno neiskreni/prijetvorni i koji se ‘poigravaju’ sa ovim stvarnostima, moram upozoriti na ove Ivanove rijeci: ‘Leglo zmijino, zar tako mislite pobjeći od suda, sjekira je već položena na korjene stabala i svako stablo/svaki čovjek koje/i ne daje ploda/čija djela ne ukazuju da se čovjek pokajao i da u njemu ima iskrene ljubavi prema bližnjem će biti odsječeno i bačeno u vatru/se na taj način odvaja od Boga i baštini stanja koja će se u onom svijetu pretvoriti u stravu postojanja i neizrecivu patnju.’ Feat: Luka 3:7-9], koji ne mogu pronaći puta, čiji pokušaji ne uspijevaju.
125. Nakon što je čovjek spoznao da postoji Gospodin Bog koji je ne samo Stvoritelj sveg što postoji već ujedno i naš Nebeski Otac, te nakon što je spoznao da se On nama (u današnje vrijeme) predstavio kao (= kroz) Riječ (ljudi današnjeg vremena nemaju tu ‘pogodnost’ da su mogli Gospodina vidjeti u živo, oni pak moraju vjerovati u Riječ i u njoj prepoznati ‘život’ i lice Boga živoga, Isusa Krista Jehove; vidi 1 Petar 1:8, 9; tako reći ‘na ne-viđeno’; baš zbog toga Gospodin govori: ‘Blago onima koji uzvjeruju a da nisu na svoje oči vidjeli.’ Ivan 20:29), on je čitajući tu Riječ (instrukcija iz Riječi) morao doći do spoznaje o tome kako postoje Nebo i Pakao/dobro i zlo, da postoji čovjekov duh koji živi/nastavlja živjeti nakon smrti tijela, duh/istinski čovjek koji će biti suđen/nagrađen/odvojen/raspoređen u skladu sa djelima ljubavi prema bližnjem ili prema svom ponašanju u odnosu na brata čovjeka za vrijeme pripremnog perioda na ovoj Zemlji.
126. Takav jedan čovjek, čovjek koji je najozbiljnije i u svoj odlučnosti stupio na pokajnički put, kako to divno otkriva Jakob Boehme, mora prije svega uzeti u obzir ‘strašan i naj-stvarniji dan Gospodinovog Suda, kada će biti doveden zajedno sa svim svojim nedjelima pred veliku Božju porotu, gdje će svi oni kojima je ikad učinio nepravdu ili pak koje je ozlijedio riječju ili djelom, kojima je baš on bio uzrok da su počinili zlo (= tako da su njegovim lukavstvom ili pak prisilom također počinili zlo), svjedočiti protiv njega, proklinjući ga pred Očima Kristovim i očima svih svetih anđela i ljudi na nebu. Čovjek treba uzeti najozbiljnije u obzir da će u velikoj sramoti i pogrdi a također i u ogromnoj stravi i očajanju morati zauvijek tugovati zbog toga što je osramotio tako slavno i veličanstveno stanje Blaženstva/Spasenja, zbog zadovoljstava kratkog vremena (= tjelesnih zadovoljstava). Čovjek mora uistinu uzeti u obzir kakva strava i kazna čeka proklete (= one koji nisu činili dobro), kako će u Vječnoj vatri i užasu patiti u svojim zločinima, koje su počinili ovdje, i da možda nikada neće vidjeti Zemlju Svetih, niti dobiti olakšanja i osvježenja za svoju dušu, kao što je to recimo slučaj sa siromahom i Lazarom (Luka 16:19-31).’ Feat: J.Boehme ‘O istinskom pokajanju’
127. Uistinu, u Riječi ne fali dokaza o tome kako će svi oni koji su za vrijeme pripremnog perioda na ovoj zemlji činili nepravdu baštiniti stanja nesvakidašnje patnje i nezamislive strave (vidi recimo Matej 25:31-41; Luka 3:8,9; Ivan 5:29). Sama pomisao na paklene muke i ono što do njih dovodi bi kod čovjeka trebala proizvesti najozbiljniju težnju i misli o tome kako mora najiskrenije i sa najvećom požrtvovnošću preispitati stanje svoje duše, tj. kvalitetu svoje vladajuće ljubavi, jer baš ta duša je ono što će ga popratiti u onaj svijet, i baš ta duša je ‘stvarni’ čovjek čija djela će morati opravdati pred Sudom i Licem Božjim.
128. Kada je sa tim mislima u srcu ponovo krenuo čitati Riječ te u svoj ozbiljnosti uzeo u obzir zapovijedi ljubavi našeg Gospodina pomoću kojih nam je On ukazao kakvi moramo biti da bi mogli baštiniti život vječni i postati Njegova djeca, pokajnik će morati doći do zaključka (a taj zaključak slijedi, iz nužnosti, u svim slučajevima na ovoj zemlji) kako je on ‘u potpunosti okrenut od Boga, kako u njemu nema istinske vjere, kako je prionuo/priljubljen uz ovaj privremeni, lomljivi zemaljski život (kako neprestano razmišlja o stvarima ovog svijeta, ambicijama u njemu, izgledu i obleki), kako u njegovom srcu nema iskrene ljubavi prema Bogu i bližnjem, već on u potpunosti živi u požudama tijela (= kroz život ga vode genitalije i jezik) hodajući tako u suprotnosti sa Zapovijedima Božjim, zadovoljavajući samo sebe i kratkotrajne prolazne požude svoga tijela.’ Feat: J.Boehme ‘O istinskom pokajanju’
129. Gledajući u sve to, točnije spoznajući/sagledavajući na taj način (od gore) samog sebe kod čovjeka bi se već polako trebao pojaviti određeni osjećaj ‘prestrašenosti’ za vlastitu budućnost/stanje vlastite duše u vječnosti, da ne kažem ‘očajanje’, te bi se on u potrazi za uzrocima takove svoje ‘neposlušnosti’, a istovremeno kontemplirajući vlastito ponašanje i neprestano ‘popuštanje’ pred požudama svoga tijela, morao dovesti do spoznaje kako je njegova duša/duhovni čovjek ili um tako reći ‘okovan’ ili ‘zarobljen/kažnjen’ sa vlastitim tijelom, koje mu je kao takovo neposlušno i uz to nepoželjan teret i smetnja.
130. Čovjek bi nakon takve jedne spoznaje morao doći i do osjećaja gađenja i odbojnosti prema svemu što je od ovog svijeta spoznavajući/imajući na umu cijelo vrijeme (vidi Lorens N. ‘Doktrina o uplivu Božanskog života i doktrina o stupnjevima – 158-174’) kako je ovaj svijet zajedno sa svime što ga sačinjava ništa drugo nego prevara, iluzija, obmana, te je stvoren samo zato da ga kuša i naposlijetku oslobodi od materijalnosti u koju je propala njegova duša (‘Svrha ovosvjetskog izvanjskog uzbuđenja/mamljenja je da kuša ljude koji (jedino) na taj način mogu sebe suditi/judge u skladu sa Mojom ljubavlju.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 1/80:4’ J.Lorber), svijet unutar kojeg on provodi svo svoje vrijeme u nemiru i patnji tonući sve više i više u sud i smrt što je kraj i sudbina sve materije (‘materija’ kao takva je u sebi ‘osuđeni/otvrdnuti duh’).
131. E, ako je čovjek uistinu spoznao i uzeo u obzir (bar) ove stvari (kada se informirao o njima na pravi način), kada je spoznao kakav je on sam u sebi, unutar čega i sa čime živi na ovoj zemlji, on iz nužnosti mora započeti tugovati prvo za svim zlodjelima koje je počinio u odnosu na Boga i svog bližnjeg, a onda, što je neobično bitno, za svim danima i noćima koje je tako uzalud provodio u požudama živeći izvan Boga i odvojen od svega duhovnog i blaženog (= ‘Žaliti za svakim trenutkom kojeg je živio izvan Božanske ljubavi.’ Feat: Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 1/43:25’ J.Lorber).
132. Takav čovjek (feat: J.Boehme ‘O iskrenom pokajanju’), koji je uistinu spoznao sve ove ‘bremenite’ istine, kojeg je Duh Sveti našeg Gospodina i Oca Isusa Krista Jehove, dok je čitao Riječ, doveo do iskrene žalosti i pokajanja (jer bez iskrene žalosti nema pokajanja!!!), će uistinu lako biti pomognut, kako ukazuje parabola o izgubljenom sinu iz Luke 15:11-32, jer Gospodin ne želi da ijedno od Njegove djece ‘pogine’ (već da se pokaje), On ne želi da se ‘izgubi ni jedan od njegovih malenih’ (Matej 18:12-14), Gospodin sam će, prije ne smije, i to ne zato što ne bi, nego zbog vječnog dobra te izgubljene duše, krenuti, ne, potrčati/pohitati u njegovom pravcu, i prirediti veliko, ogromno slavlje u njegovu čast, nakon čega će svi anđeli nebeski zajecati od radosti (jer velika je radost na nebu kad se jedan griješnik pokaje, prizna svoje grijehe i krene živjeti novi život; Luka 15:10).
133. No da bi Gospodin, kao u spomenutoj paraboli (vidi Luka 15:11-32), uistinu ‘krenuo prema pokajniku’ njegovo kajanje mora biti iskreno ili aktuelno, on to mora pokazati u djelu, ono mora biti sprovedeno u životu/akciji, a u životu ili akciji znači u odnosu na bližnjeg ili prema bližnjem a tu već ‘samoljublje’ i ‘taština’ pred čovjeka stavljaju ‘ne-male’ prepreke. Što dakle čovjek mora učiniti u odnosu prema Bogu ili bližnjem da bi pokajanje bilo efektivno (ovo što slijedi je tumačenje Gospodinovih riječi iz Luke 15:18, 19), ili da budemo u skladu sa našim subjektom, da bi mu grijesi bili oprošteni? Čini se isuvišno reći kako čovjek koji čini zlo svom bližnjem čini istovremeno zlo i Gospodinu (Matej 25:31-46) te da osoba nikako ne može izmiriti svoje račune sa Gospodinom a da ih prije toga nije izmirila sa bližnjim, stoga obratite pažnju, ovdje ukazujemo na problem.
134. Zbog lakšeg razumijevanja onog što slijedi zamislimo čovjeka koji je na neku ne-očekivanu ili ne-željenu reakciju svoga bližnjeg toliko pobijesnio da mu se dimi iz ušiju, on se toliko naljutio da više ne želi vidjeti tog bližnjeg a kamoli imati ikakva posla sa njime, dok nekad to ide do te mjere da on čak snuje o osveti ili pak smišlja kako nauditi onome koji mu je prouzrokovao toliko ‘nevolje’. Taj čovjek je, da se držimo najjednostavnijeg, prekršio petu zapovijed Božju koja kaže ‘Ne ubij’, pošto su ‘ljutnja’ i ‘mržnja’, kako već rekosmo više puta, ubistvo bližnjega u duhu, čime je on zgriješio ne samo protiv njega već bogme i protiv Gospodina (Matej 5:21-26). Što ta osoba, koja se neizostavno osjeća loše, mora učiniti u takvoj ne tako rijetkoj situaciji da bi joj ta ‘mučnina’ (što je reakcija na/kazna za grijeh) prošla/da joj se ne bi ponovno pojavila ili pak da joj takav i tome slični grijesi budu oprošteni?
135. Riječ predajemo Gospodinu Isusu Kristu Jehovi Jedinom Bogu i našem Vječnom Ocu: ‘Jedino vjera (ili ‘spoznaja/istina o ovome’) vas (zasigurno) neće učiniti blaženima (= znajući sve ovo sigurno nećete biti bolje), već djelo u skladu sa svjetlom (te) vjere (nije na odmet znati da se ovo objašnjenje nalazi u već spomenutom Mateju 5:21-26, počevši od ‘argumenta’, zatim ‘istine o problemu’, te ‘dobra te situacije’ ili ‘što je čovjeku za činiti da se opravda pred Bogom), tako da (ta) vjera (u vama) može postati živa. Popravite (= nadoknadite) što više možete nepravdu koju ste često učinili svom bližnjem, onda će vaši grijesi biti oprošteni, jer sve dok netko ne isplati i najmanji novčić nepravde (koji duguje) svom bližnjem, neće ući u Kraljevstvo Božje (grijesi mu neće biti oprošteni; on će se osjećati loše zbog prisutnosti grijeha u sebi, mira i blaženstva neće upoznati). Pisar na to reče: Gospodaru i Učitelju, onda će samo par njih ući u Kraljevstvo Božje, jer koliko često se ne dogodi da čak ni uz najbolju volju, čovjek ne može u potpunosti popraviti nepravdu koju je znajući uzrokovao/učinio nekome, a postoje mnogi slučajevi gdje je to spriječeno. Što čovjek tada mora učiniti da bi primio oproštenje grijeha (= da mu grijesi budu oprošteni)?’
136. Rekoh Ja: Kada čovjek koji je shvatio i zažalio nad svojim nepravdama (= nakon što se čovjek ispitao te spoznao da čini nepravdu svome bližnjemu te se pokajao zbog toga) ne može više nadoknaditi nepravdu koju je učinio svome bližnjem, onda taj čovjek mora skrušeno i iskreno u svome srcu priznati svoju nepravdu pred Bogom i tražiti od Njega oproštenje, nakon čega bi trebao zapitati/zamoliti Gospodina – Kome su sve stvari moguće – da nadoknadi učinjenu štetu onoj osobi koja je bila povrijeđena (= nad kojom je nepravda bila učinjena). Gospodin će onda zasigurno uvijek čuti takvu iskrenu molitvu i oprostiti grijehe onoga koji je najozbiljnije i prepun dobre volje i skrušenosti zatražio da mu se grijesi oproste, pogotovo ako netko uistinu nastoji kroz djela svoje ljubavi nadoknaditi drugima ono što ne može onima kojih više nema tu.
137. No tko god čak ni to ne može više učiniti, Bog će mu pomoći ako/kada mu je uistinu žao i ako je njegova volja/namjera istinski dobra. No, dok li god ima prilike da sami nadoknadite nepravdu koju ste počinili vašem bližnjem, samo dobra volja, pokajanje ili molitva će pomoći malo ili nimalo, već jedino djelo. I tek nakon djela trebate također tražiti i od Boga da vam oprosti grijehe, onda će oni također biti oprošteni od strane Boga ako ste stvarno i iskreno odlučili da više nikad nećete počiniti takvu nepravdu, i ako se također držite te odluke svom snagom vašeg života koji je pod vlašću vaše slobodne volje. Međutim, ako nakon toga ponovno propadnete u svoje stare grijehe, onda će vam se i oni stari već počinjeni grijesi uračunati u kaznu. Jer jednom kad ste bližnjem nadoknadili učinjenu nepravdu tako da ste postali prijatelji, ali ste uskoro nakon toga protiv istog prijatelja ili protiv nekog drugoga (!) počinili drugu novu nepravdu, onda će pred sud biti izvedena i ona stara već nadoknađena nepravda, kao otežavajuća okolnost/dokaz, nadodajući težinu novome tek počinjenom grijehu, pa ćete od suda dobiti također duplo veću kaznu nego bi je bili dobili za prvi grijeh. Ali ako ovako sude već svjetski suci, i pravedno sude, onda ni Bog neće biti mekši prema tvrdom griješniku koji se nekad uistinu poboljša u svom životu, nadoknadi svoje nepravde, no koji ubrzo ponovno počinje griješiti (= činiti zlo).
138. Stoga čovjek može primiti stvarno i potpuno oproštenje od svojih grijeha jedino ako prvo spozna (= tako što će najprije spoznati) da su njegovi grijesi nepravda prema njegovu bližnjemu, ako mu je žao zbog njih (= tih grijeha) i ako ih što je moguće više želi nadoknaditi, i drugo, nakon toga, ako također traži od Boga za oprost uz čvrstu odluku da više nikad neće počiniti te grijehe, i također ako ustraje u svojoj odluci do kraja života. Ako tako odlučite iskreno i vjerno u vašem srcu, te se nadalje ponašate u skladu sa tom odlukom, onda vam Ja kažem ovdje (i to) već sada: JA VAM OPRAŠTAM VAŠE GRIJEHE (= S MOJE STRANE SU VAM GRIJESI OPROŠTENI)!’
Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 8/66:6-11’ J.Lorber
139. Na ovom mjestu mnogi ‘propadaju’ ne shvaćajući kako čovjek nema drugog načina da bi volio Boga do ‘kroz’ svoga bližnjega te da čovjek ne može nadoknaditi svoje zlo samo ako se ‘popriča’ sa Bogom u svome srcu (‘zaboravi’ što je bilo) a da u međuvremenu ne promijeni u potpunosti svoj odnos i ponašanje prema bližnjem kojem je u međuvremenu neprestano činio nepravdu i zlo (da ne odbacuje od sebe zlo zato što je grijeh te umjesto njega čini istinsko dobro kako je bilo objavljeno u 99-120). Gospodin dodaje: ‘Ja vam kažem; oprostite jedni drugima grijehe i gluposti, probudite u vama ljubav prema bližnjem i Bogu, tek onda će vam grijesi biti oprošteni sa Moje strane (vidi Matej 18:23-35). Ako je netko budala, slijep i nijem, da li će on biti potpomognut ako bi mu Ja rekao: Opraštam ti tvoju budalaštinu, tvoju sljepoću i njemost? Ne, nitko neće biti pomognut na taj način, jer na taj način će budala ostati budala, sljepac će ostati slijep a mutavi neće progovoriti. No ako se budala želi izliječiti od svoje budalaštine, slijepac od svoje sljepoće a mutavi želi progovoriti on to mora učiniti u riječi i djelu. Stoga neka onaj koji čini budalaštine razumije svoje budalaštine, odbaci ih od sebe te ih više ne počinjava, pa će mu one biti oproštene i na nebu, no ako to i ne učini, istovremeno tražeći Boga za opraštanje od grijeha, neće mu biti oprošteno sve dok on ne oprosti sam sebi tako da u potpunosti odbaci svoju staru glupost/budalaštinu.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje’ J.Lorber
140. Iz svega toga se može izuzetno lako zaključiti da svi oni koji i dalje u sebi osjećaju ‘stravu’ i ‘patnju’, koji nikako ne nalaze spokoja (= nemirni), nisu ušli u Božje obećanje (reći suprotno bi bilo reći Bogu da laže) sa svojom iskrenom žalošću i poniznom spoznajom o vlastitoj zloći, oni i dalje misle da je sa njima sve u redu (oni misle ‘nije tako strašno’), nad njima i dalje prijeteći visi Gospodinova ‘sjekira’.
141. Svaki onaj koji one sekunde kada je ovo sve skupa spoznao ne osjeti strašnu želju i potrebu za pokajanjem, prizna svoje grijehe pred Bogom i bližnjim te odluči istog trenutka i za vijeke vjekova odustati od svoje zloće/zlih puta, ne obraćajući pažnju na prijetnje, posljedice i reakcije ovoga svijeta, uzimajući tako na svoja leđa Gospodinov Križ, taj zasigurno neće ‘naći mira svojoj duši’, tog Gospodin u onaj dan neće nazvati Svojim ‘učenikom’.
142. Na žalost, u današnje vrijeme je većina onih koji su ‘pre-slabi’ da bi se oduprli požudama svoga tijela, previše je onih kojima tijelo kaže: ‘Ostani još malo, nije tako loše, sutra će biti dovoljno vremena za promjenu, skupi prije dovoljno sredstava tako da ne oskudijevaš u ovom svijetu, no kad dođe sutra, Meso kaže opet SUTRA a jadna duša se u međuvremenu bori, propada, pati, te tako u sebi niti začinje iskrenu tugu zbog grijeha koje je počinila niti utjehu. E, koliko ih propada na ovaj način na samom početku, ako se ponovno vrate svojoj taštini i ugodama postajući tako poput mladica koje je polomio strašan vjetar a naposlijetku osušila nemilosrdna vrućina (feat: J.Boeheme ‘O iskrenom pokajanju’).
143. Govoreći o Judi Iskariotu, koji reprezentira sve takve u svijet ‘potonule’ ljude, ljude koji u svom srcu prvo ‘izdaju’ pa onda ‘prodaju’ Gospodina za ‘sitniš’, Isus Krist Jehova Stvoritelj i Jedini Bog naučava: ‘Taj učenik je vidio i čuo i sve, a ipak mu svijet znači više od svih istina koje je čuo. Da li se on može žaliti da je Moje učenje teško razumljivo, bez obzira da li ono dolazilo iz Mojih vlastitih usta ili iz usta jednog od Mojih anđela? O, apsolutno ne. On sve razumije, ali kada će njegova volja, koja i dalje ispred sebe ima (= traži) materijalnu dobit (= tjelesne/ovosvjetske ciljeve), biti pripremljena i spremna na čistu duhovnu akciju? A kako je ovakav slučaj sa tim učenikom, što se tiče njegove slobodne volje, takav je slučaj i sa mnogim tisućama (drugih) ljudi. Koliko sam samo ljudi Ja osobno naučavao, na otvorenom, na ulicama, u gradovima, selima, kućama, na jezeru, na planinama, u hramu i pustinjama, te sam ispred njih činio velika nikad prije viđena čuda ne bi li im otvorio slijepe oči. Samo idite i pogledajte kako se od svih onih koji su Me čuli i vidjeli samo nekolicina iskreno pokajala.
144. I gledajte, kako je (= kako stvari stoje) sada, tako je bilo i prije a tako će biti i u budućnosti, jer svaki čovjek posjeduje svoju ljubav, svoju volju kao i svoj razum u slobodi. Čak ako i razumije potpunu istinu sa svojim razumom, onda on ipak i dalje vidi, sa svojim požudnim očima, ovaj svijet sa njegovim mnogim uzbuđenjima, te ne želi i ne može okrenuti od toga svoje srce pošto njegovo tijelo/meso (‘tijelo’ ili ‘meso’ je ono što će se u daljnjem dijelu rasprave zvati ‘vanjski čovjek’) više voli to nego duhovne stvari koje njegovo tjelesno oko ne može vidjeti i koje njegovo (prirodno) tijelo ne može osjetiti.
145. Pored toga, ljenost je jako tipična za čovjeka. On često ima jednu dobru namjeru za drugom, no kada bi trebao u potpunosti djelovati u skladu sa tom namjerom, odmah se njegovo lijeno i požudno tijelo tome suprotstavlja, i također povlači i dušu na dolje prema onome što je najkorisnije/najvažnije za tu njegovu ljenost i požudu. Od kakve je onda koristi za dušu što ima jasnoću spoznaje/stvari duhovne prirode kada ne želi negirati sebe te u potpunoj iskrenosti krenuti putevima na kojima bi mogao postići potpuno sjedinjenje sa Mojim duhom u sebi?
146. [‘Dragi prijatelju, slušaj i dobro zapamti; Ako želiš biti pobjednik u svom Spasitelju Isusu Kristu protiv Smrti i Pakla moraš biti čvrst i ne posustati u svojoj prvoj iskrenoj nakani. Jer takvo je tvoje Očinsko nasljeđe, tvoje duše i tvoga tijela, hoćeš li/možeš postati ili Anđeo u Bogu ili pak vrag u paklu. Ako želiš biti okrunjen, moraš se boriti; moraš pobijediti u Kristu, i ne poleći pred Paklom. Za to je potrebna najveća Iskrenost, ne povremeno recitiranje Riječi, ne, najozbiljnija volja mora biti pokretač u ovom radu inače se nista neće dogoditi.’ J.Boehme ‘O istinskom pokajanju’]
147. Sad se vi mislite u svojim srcima i kažete sebi: ‘Gospodine, ali zašto si onda prekrio čovjekovu dušu sa tim (‘kvarnim’) mesom ako je ono duši samo smetnja na putu do savršenstva/potpunosti (ili ‘ako ono nije podesno za ostvarenje duhovne potpunosti’)?’ Ali Ja vam kažem da jedino Ja mogu u potpunosti vidjeti najbolje i najjasnije kako duša mora biti postavljena u pravilno ravnovjesje između materijalnog svijeta i onog kojeg nastanjuju čisti duhovi, poradi ovog kratkog zemaljskog test-života, pošto su to uvjeti za postizavanje potpune slobode njegove ljubavi i njegove volje (= uvjeti nužni da bi duša za sebe postigla potpunu slobodu ljubavi i volje).
148. Bilo je određeno na taj način da za svaku dušu materijalno treba stvoriti određenu protutežu (relativnu protutežu specifičnoj kvaliteti toga čovjeka/duše), tako da bi duša tim putem bila prisiljena aktivno djelovati protiv te male materijalne protu-težine sa ciljem da bi na pravilan način iskoristila svoju slobodnu volju (to make right use of the freedom of his will). Da bi to i postignula, duši je uvijek/u svakom vremenu bilo dano učenje sa Nebesa i to u svoj jasnoći, što postavlja dušu u potpuno slobodno ‘lebdeće’ stanje između duha i materije (o ovome smo u izobilju govorili u podsubjektu ove knjige pod imenom ‘Iskonski grijeh-tamna strana čovjekove duše’).
149. Ako bi duša onda učinila mali napor da bi se aktivno uzdignula do duhovnog, duhovno bi onda trenutno primilo veliki dodatni teret, pa bi se duša jako lako uzdignula iznad tereta/težine ljenosti materije svoga tijela, te bi penetrirala u život duha koji je u njoj. Jednom kada to postigne uz određene teškoće, težina materije njegova tijela ga više ne može ometati u progresu/napredovanju prema najvišoj mogućoj životnoj punini. A čak i kada bi, na tom lakom putu usavršavanja, on i dalje tu i tamo udario u neki kamen spoticanja, otklanjanje istog će ga onda koštati jako malo napora.
150. Međutim, ako duša, koja je primila čistu nauku, koja također razumije istinu i misli u sebi: ‘Aha, sad znam što pravilno moram učiniti za svoje spasenje. Ali prije nego u potpunosti proradim na tome, ja želim još jedno vrijeme/malo uživati draži i slatke stvari od ovoga svijeta, jer one su mi ponuđene, jer sada kad u detalje/jako precizno poznajem puteve ka duhovnom savršenstvu (= punini/potpunosti duhovnog života), uistinu nema veze (= nije važno) kada ću njima početi najozbiljnije i hoditi. A kad (jednom) krenem tim putem, onda ću također zasigurno učiniti/postići napredak.’ Gledaj prijatelju, tada/onda duša započinje kušati draži i slatke stvari ovog svijeta, te ih također i uživati u punini. No na taj način će on dodati veliku težinu materiji svoga tijela koje onda može teško ili nikako u potpunosti pobijeđeno/prevladano uz pomoć svog (uz pomoć te jasne i istinite doktrine formljenog) čistog razumijevanja u stvarima duha.
151. Pošto je takva duša već od početka djelovala u suprotnosti sa svojom boljom prosudbom (against its better judgement), ona polako propada sve dublje i dublje u materiju, čime i originalno čisto duhovno svjetlo/prosvjetljenje postaje sve mračnije. Duša pada pod raznorazne sumnje i u svojoj materijalnoj ljenosti za nju zaista više nije vrijedno ustati i – bar u kratkom vremenu od par dana ili tjedana – napravit ozbiljan pokušaj, putem samo-negiranja, da bi sebe uvjerila da li je još nešto istinito (ili ‘da li još ima neke istine’) u učenju koje je bilo objavljeno sa neba sa ciljem primanja unutarnjeg, istinskog života.
152. Da prijatelju, jednom kada takva duša postane lijena u odnosu na svoju vlastitu prosudbu/kada nema volje izboriti se za vlastiti boljitak/kada je malodušna pred žaljenja vrijednom egzistencijom koju iskušava, i vidi ljude oko sebe koji su postigli unutrašnje životno savršenstvo pošto su učinili/dali sve od sebe još od početka/od kad im je istina bila otkrita, onda to i dalje neće imati pre-snažnog utjecaja na takvu dušu, i neće u njoj proizvesti nikakvu aktivnost (misli se naravno na duhovnu aktivnost u cilju promjene nezadovoljavajućeg stanja). Ako je takav čovjek u dobrom raspoloženju onda će on dozvoliti da mu duhovno probuđeni bližnji priča o čudima duhovnog svijeta, i tu i tamo će se u njemu također probuditi i želja da postane poput tih ‘duhovno probuđenih/obnovljenih/savršenih’ ljudi. Ali odmah nakon toga, privlačnosti ovoga svijeta koje on uživa i koje i dalje želi uživati, tako snažno djeluju na njega da im on ne može odoljeti, te se u tom trenutku misli: ‘Da, dobro, ne činim ništa loše ako se ovog trenutka u potpunosti ne pokajem (dobro razumi ti što ovo čitaš!!!). Ja i dalje najprije želim probati ovo i ono u svijetu, i onda ću i dalje imati dosta vremena za hodanje putevima usavršenih (completed ones).’
153. I gledajte, na taj način će potomci ovih ljudi, koji su postali mlaki i lijeni, misliti, odlučivati, pretvarati se i još više računati u sebi. A ako bi ih netko kojim slučajem podsjetio na njihovo stanje/ako ih netko podsjeti što bi trebali činiti na putu do svoje ljudskosti oni se totalno ‘zamrače’ i postanu zli u svom duhu (prema toj osobi). I tako će u čovjekovoj duši, kao posljedica stalno rastuće svjetske požude i povećane ljenosti jedne generacije za drugom, rasti i postati nasilna i neukrotiva mračna trava. To će se razviti do te mjere da Ja onda nemam drugog načina nego dozvoliti takvim ljudima da osobno iskuse ispraznost i zlo svojih materijalističkih težnji posjećujući ih sa raznoraznim zarazama i kaznama. Tek nakon svakojakih gorkih iskustava (vidi Lorens N. ‘Sinovi ovog svijeta 78-89’) – kada sami dođu do te točke da će samo prezirati ovaj svijet i njegove isprazne užitke – će ponovo biti vrijeme, kao sada, da im se ukažu putevi do svjetla života kroz nova nebeska otkrovenja, koja će od mnogih biti popraćena sa velikom i iskrenom požrtvovnošću (dedication). Ali ipak će puno više ljudi, koji su preduboko propali u noć suda i smrt ovoga svijeta, i pored toga ostati ono što jesu. Oni će onda proganjati sve one koji ih žele probuditi u život duha, sve dok (ili ‘do trenutka kada’) ih sa lica ove zemlje ne odnesu sudovi kojima je, poput oluje koja otpuše pljevu/chaff, dopušteno da se spuste na njih.’
Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 9/181, 182:1-6’ J.Lorber
