Postelja grijeha (obitelji nad kojima demoni imaju vlast)

ISUS KRIST: ‘Obitelji koje (u stvari) nisu (istinske) obitelji, i koje su (kao takve) izvor ozbiljnih nesreća koje zrače na van iz unutrašnjosti obiteljske ćelije da bi uništile nacionalna tijela i, iz ovih (= tim putem), svjetski mir: takve obitelji su one u kojima Bog ne vlada, već radije čulnosti/putenost i (vlastiti) interesi, i prema tome (su one) Sotonsko potomstvo. Stvorene na temeljima čulnosti/putenosti i (vlastitog) interesa, one se ne uzdižu prema onome što je sveto već, poput nezdrave trave rođene iz kaljuže, uvijek pužu prema zemlji.

Anđeo reče Tobiji: ‘Podučit ću te koji su oni nad kojima demon ima moć/vlast’ (Tobija 6:16 po Vulgati). Oh! Ima supružnika, zaista, koji su od prvog trenutka njihova braka (ili ‘od trenutka kada stupe u brak’) pod vlašću demona! Točnije, oni su takvi još prije nego su se vjenčali. Oni su takvi od trenutka kada su odlučili za sebe pronaći muškog ili ženskog partnera i to ne učiniti sa ispravnim ciljem, već sa lukavim/obmanjujućim kalkulacijama u kojima najviše vladaju egoizam i čulnost/putenost.

Ništa nije zdravije i svetije nego dvoje ljudi koji se iskreno vole i sjedinjuju da bi ovjekovječili ljudsku rasu i da bi nebesima dali (nove) duše.

Dostojanstvo čovjeka i žene koji su postali roditelji je odmah pored onog Božjeg. Ni kraljevsko dostojanstvo nije takvo. Jer kralj, čak i najmudriji, ne čini ništa drugo nego upravlja svojim subjektima. Ti roditelji umjesto toga privlače na sebe Božji pogled (gaze), i iz tog pogleda oni hvataju novu dušu koju onda omataju u omotnicu od mesa rođenog od njih. Ja bih skoro rekao da su oni, u tom trenutku, sebi podredili Boga, pošto za njihovu ispravnu ljubav, koja se sjedinjuje da bi Zemlji i Nebu dala novog stanovnika, Bog trenutačno stvara novu dušu!

Kad bi oni samo mislili o tome – o toj svojoj moći kojoj se Bog odmah priklanja! Anđeli ne mogu toliko učiniti. Radije su se anđeli, poput Boga, odmah spremni pridružiti djelu plodnih supružnika i postati Čuvari novog stvorenja. Ali ima mnogih koji, kako Rafael kaže, prigrljuju bračno stanje na takav način da od sebe i iz svojih umova otjeraju Boga, i sebe predaju požudama. I to su oni nad kojima demon ima moć/vlast (Tobija 6:16-22 – po Vulgati).

Koja je stoga razlika između kreveta grijeha i kreveta bračnog para koji sebi ne uskraćuje užitak, ali si uskraćuje potomstvo? Pustimo verbalne akrobacije i lažljivo racionaliziranje: razlika je vrlo mala. Jer, ako je zbog bolesti ili nesavršenosti preporučljivo ili dogovoreno o neimanju djece, onda čovjek mora znati kako se zadovoljiti i sebi zabraniti ta sterilna udovoljavanja koja su ništa drugo nego čulna zadovoljavanja. Ako se, međutim, ne umiješa ni jedna prepreka na putu stvaranju ploda, zašto onda od prirodnog i natprirodnog čina činite nemoralni čin, iskrivljujući njegovu svrhu?

Kad vas bilo koja poštena/iskrena refleksija savjetuje da ne povećavate svoje potomstvo, onda naučite kako živjeti kao čestiti/časni/čedni supružnici a ne kao požudni majmuni. Kako želite da anđeo Božji pazi na vaše kuće kada ste od njih napravili razbojnička legla? Kako želite da vas Bog zaštiti kada Ga forsirate da od vašeg prljavog gnijezda odvrati Svoj gnušanjem ispunjen pogled?

Oh! Bijedne/nesretne obitelji formirane bez natprirodne pripreme! Obitelji iz kojih je svaka potraga za Istinom bila a priori protjerana, i gdje se umjesto toga čovjek podsmjehuje riječima Istine koja naučava što je Vjenčanje i zašto postoji (koja mu je svrha). Bijedne/nesretne porodice koje su formirane bez ikakve misli o onome što je Gore/Iznad, već jedino iz potstreka senzualne sklonosti/nagona i financijskih obzira/razmišljanja! Koliko je puno vjenčanih parova koji, nakon neizbježnog običaja religijske ceremonije – rekoh ‘običaja’, i ponavljam, pošto za većinu to nije ništa drugo nego običaj, a ne težnja duše da u takvom trenutku imaju Boga sa sobom, koliko mnogo takvih parova više uopće ne misli o Bogu (ili ‘Bogu ne pridaju ni jednu jedinu misao’) i od Sakramenta (Vjenčanja) – koji ne završava religijskom ceremonijom već, u skladu sa Mojom Mišlju (= kako sam ga Ja zamislio), onda (tek) počinje i traje onoliko koliko i život bračnog para – baš kao što crkveno zanimanje/struka ne traje (samo) onoliko dugo koliko crkvena ceremonija, već traje onoliko koliko i život religioznog čovjeka ili žene – takvi parovi od Sakramenta prave zabavu, a od zabave odušak za bestijalnost (= svoje životinjsko ponašanje)!

Anđeo podučava Tobiju (slijedeće), ako činu prethodi molitva, čin postaje svet i blagoslovljen i plodan sa istinskom radošću i potomstvom (Tobija 6:16-22; 8:4-10, 15-17 – po Vulgati)

To je ono što čovjek mora napraviti: Ući u Vjenčanje pokrenut željom za potomstvom, pošto je takav cilj ljudskog sjedinjenja, a svaki drugi cilj je (po)greška (= grijeh) koji obeščašćuje/sramoti čovjeka kao racionalno biće i ranjava njegov duh, hram Boga – Koji uvrijeđen bježi (= koji ne obitava u takvom ne-čistom hramu: vidi 2 Korinćani 6:16-18). I imati Boga prisutnog u svakom satu. Bog nije kaznioničar koji tlači. Već je Bog dobar Otac, Koji se raduje iskrenim užicima Svoje djece, i Koji odgovara na njihove svete zagrljaje sa Nebeskim blagoslovima i sa odobravanjem, dokaz čega je stvaranje nove duše.

Ali tko će razumjeti ovu stranicu? Kao da sam je izgovorio na jeziku nepoznatog planeta, vi ćete ju čitati bez da osjetite njezin sveti ukus. Izgledat će vam kao ustajala slama, a ipak je to nebeska doktrina. Vi, mudri ljudi današnjice, ćete joj se izrugivati. I ne znate da se Sotona smije vašoj imbecilnosti koja je – zahvaljujući vašoj neumjerenosti, vašoj bestijalnosti – uspjela okrenuti ono što je Bog stvorio za vaše dobro – vjenčanje, kao ljudsku uniju i kao Sakrament – u vaše prokletstvo.

Ja ponavljam riječi koje je Tobija izgovorio svojoj ženi, tako da ih zapamtite i da se ponašate u skladu sa njima (= u smislu, ‘da vam te riječi budu vodilja u životu’) – ako ste to još i dalje u stanju učiniti kroz ostatke ljudskog dostojanstva preživjelog u vama: ‘Mi smo djeca svetaca, i mi se ne možemo jedni sa drugima sjedinjavati poput pogana koji ne poznaju Boga!’ (Tobija 8:5 – po Vulgati)

Neka ove riječi budu vaša mjera. Jer, čak i ako ste rođeni gdje je svetost već bila mrtva, Krštenje je od vas uvijek napravilo djecu Boga, Sveca nad svecima, i prema tome vi uvijek možete reći da ste djeca svetaca, Sveca, i tako se ponašati. Vi ćete onda imati potomke u kojima će Ime Gospodinovo biti blagoslovljeno i koji će živjeti u/po Njegovom Zakonu.

A kada djeca žive u/po Božanskom Zakonu, njihovi roditelji uživaju u njima pošto ih taj Zakon naučava vrline, poštovanje, ljubav. I stoga su prvi koji nakon Boga uživaju u djeci njihovi sretni roditelji, sveti par koji je znao kako od njihove veze učiniti neprestani obred (štovanja Boga) a ne sramotni porok.’

Od Gospodina Isusa Krista (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac, dna. 22 Ožujka 1944 primila Marija Valtorta