O stanju i sudbini onih koji žele posjedovati, i koji su u obmani kako posjeduju, sve stvari ovog svijeta…

Drugo iskustvo. Nakon određenog vremena sam zašao u određeni šumarak, gdje sam se šetao uokolo meditirajući o onima koji su opsjednuti sa požudom i posljedično sa obmanom posjedovanja svjetovnih stvari. Zatim sam na određenoj udaljenosti od mene ugledao dva anđela kako razgovaraju, koji su se katkada zagledavali u mene. Stoga sam prišao bliže, a oni, obraćajući mi se kako sam se približio, rekoše: ‘Imali smo unutarnju percepciju kako meditiraš o temama našeg razgovora, ili, da se izrazimo drugačije, da razgovaramo o temi tvoje meditacije; to je rezultat međusobne komunikacije naših osjećaja.’ Ja sam onda istražio što su raspravljali, i oni odgovoriše: ‘Obmanu, požudu i inteligenciju; a upravo sada je naš razgovor bio o onima koji uživaju u viziji i zamišljenom vlasništvu svih stvari svijeta.’

[2]         Onda sam zatražio od njih da mi kažu njihove ideje o ta tri predmeta, požudi, obmani i inteligenciji; stoga su započeli svoj govor, rekavši: ‘Svatko je iznutra od rođenja u požudi, ali izvani u inteligenciji iz obrazovanja; i nitko nije u inteligenciji, a još manje u mudrosti, iznutra, i time s obzirom na njegov duh, osim od Gospoda. Jer svatko se uzdržava od požuda zla, i drži u inteligenciji kako gleda u Gospoda, i istovremeno održava sjedinjenje sa Njime. Bez toga, čovjek nije ništa nego sâma požuda. Ipak, u svojim vanjštinama, to jest, što se tiče njegovog tijela, on je u inteligenciji iz obrazovanja. Jer čovjek žudi za počastima i bogatstvom, ili visokim položajem i bogatstvom; ali ove on ne postiže ukoliko ne izgleda kako je moralan i duhovan, i tako inteligentan i mudar; a ovu pojavnost nauči prisvajati od svog djetinstva. To je razlog što, kadgod se nađe u društvu ostalih ljudi, on prevrće svoj duh, i, razdvajajući ga od njegovih požuda, govori i djeluje iz onih principa pristojnosti i časti koje je naučio od svoje mladosti i koje i dalje zadržava u svojoj vanjskoj memoriji; i posebice je pažljiv da ne razotkrije divlju požudu koja vlada u njegovom duhu.

[3]         Otud je svaki čovjek koji unutarnje nije pod vodstvom Gospoda, simulant, prepredeni podlac i licemjer. Tako on izgleda da je čovjek, ali ipak to nije; i o njemu se može reći kako je njegova izvanjska čaura ili tijelo mudro, ali je njegova unutarnja jezgra ili duh sulud; da je njegova vanjština ona od čovjeka, ali njegova unutrašnjost ona od zvijeri. Takve osobe gledaju u svijet sa potiljkom prema gore, a njihovim čelima prema dolje; i hodaju kao pritješnjeni težinom (kao mlitavi), sa njihovim glavama obješenim nadolje, i licima usmjerenim prema tlu. Kada odlože tijelo i postanu duhovi, i na taj način su oslobođeni, postaju utjelovljenje ludila njihovih požuda. Jer oni koji su u ljubavi prema sebi, žude vladati cijelim svemirom, i čak proširiti njegove granice sa idejom da bi povećali svoju vladavinu, kojoj nigdje ne vide kraja. Oni koji su u ljubavi prema svijetu, žude posjedovati sve što on sadrži, i žalosni su i zavidni ako je bilo koje od njegovih blaga pospremljeno ili skriveno od strane drugih. Da bi se takve ljude spriječilo da postanu samo utjelovljenja požuda, i time prestanu biti ljudi, njima je u duhovnom svijetu dozvoljeno razmišljati iz straha od gubitka ugleda, i time od počasti i zarade; i također od straha zbog zakona i njegovih kazni. Njima je također dozvoljeno uposliti njihove umove određenom ambicijom ili radom, čime se drže u vanjštinama i tako u stanju inteligencije, bez obzira koliko oni mogli biti divlji i suludi iznutra.’

[4]         Nakon toga sam istražio da li su svi oni koji su u požudi također i u njezinoj obmani. Oni su odgovorili kako su oni u obmani njihove požude kada vrše samo-ispitivanje, te previše oduška daju svojoj mašti dok razgovaraju sami sa sobom. Jer oni skoro sasvim razdvoje njihov duh od njegove povezanosti sa tijelom, i preplave njihovo razumijevanje sa sanjarskim maštarijama, i uživaju u budalastom užitku iz pretpostavke kako posjeduju cijeli svemir. U ovo ludilo nakon smrti zaranja čovjek koji je apstrahirao svoj duh iz tijela, i koji je odbio odreći se svog užitka u ludilu, razmišljajući o zlu i neistinama iz principa religije, a ni najmanje o neobuzdanoj ljubavi prema sebi, kao uništavajućoj za ljubav prema bližnjemu.

[5]         Onda se u dvojici anđela kao i u meni pojavila žudnja vidjeti one koji su opsjednuti sanjarskom požudom ili obmanom posjedovanja svog bogatstva iz ljubavi prema svijetu; i percipirali smo da je ova žudnja bila nadahnuta u svrhu da se takve osobe mogu prepoznati. Njihova prebivališta su bila ispod zemlje na kojoj su stajali, ali iznad pakla: stoga smo se mi međusobno pogledali i rekli, ‘Idemo.’ Pojavio se otvor i tamo su se nalazile ljestve kojima smo se popeli; i bili smo upozoreni da im pristupimo sa istoka, da ne bi ušli posred njihove obmane, te istovremeno zamračili naše razumijevanje. I gle! pojavila se kuća, izgrađena od trstike i posljedično tome prepuna pukotina, koja je stajala u izmaglici koja se poput dima dizala kroz pukotine iz tri zida. Ušli smo, i ugledali pedeset osoba na jednoj strani i pedeset na drugoj. Oni su sjedili na klupama sa njihovim leđima okrenutim prema istoku i jugu, a licem prema zapadu i sjeveru. Ispred svakog od njih se nalazio stol, na kojem su bile torbe pune novaca, a ove je okruživala određena količina zlatnih novčića.

[6]          Zapitali smo ih, ‘Da li je ovo bogastvo svih ljudi na svijetu?’ Oni odgovoriše, ‘Ne svih na svijetu, nego svih u kraljevstvu.’ Njihovi glasovi su imali piskav zvuk, a oni sami su imali okrugla lica sa crvenkastom nijansom kao na puževoj kućici; dok su zjenice njihovih očiju iskrile, kao na zelenoj livadi, iz svjetla njihove obmane. Stojeći u njihovoj sredini rekosmo, ‘Da li vjerujete kako posjedujete svo blago u kraljevstvu?’ a oni odgovoriše, ‘Da, posjedujemo ga.’ Onda smo mi zapitali, ‘Koji od vas?’ ‘Svaki od nas,’ odgovorili su. Mi smo onda zapitali: ‘Kako ga svatko od vas može posjedovati, pošto vas ima toliko puno?’ Oni rekoše: ‘Svaki od nas zna kako je sve moje. Nikome nije dozvoljeno razmišljati, a još manje reći, ‘Moje nije tvoje;’ ali nama je dozvoljeno misliti i reći, ‘Tvoje je moje.’’ Novčići na stolu su izgledali, čak i nama, kao da su od čistog zlata; ali kada smo propustili svjetlo sa istoka, uočili smo kako su oni bili ništa drugo nego sićušna zrnca zlata koja su oni sjedinjenim naporom njihove obmane tako povećali. Oni rekoše kako svatko tko dođe mora donijeti sa sobom nešto zlata, koje oni izrežu na male komadiće, a ove opet na sićušna zrnca; i sjedinjenom silom njihove obmane ih povećaju u novčiće znatne veličine.

[7]          Mi smo zatim rekli: ‘Zar vi niste bili rođeni kao razumni ljudi? Kako je na vas nadošla ova sanjarska ludost?’ ‘Mi smo svjesni,’ odgovoriše, ‘da je to isprazna maštarija; ali pošto ona zadovoljava unutrašnjosti naših umova, došli smo ovdje i uživamo u našem prividnom užitku kako posjedujemo sve stvari. Međutim, mi ostajemo ovdje jedino nekoliko sati, i na kraju tog vremena odlazimo; i onoliko često koliko to napravimo, zdravlje naših umova se povrati. Ipak se naše sanjarsko zadovoljstvo ponovno vraća, i tjera nas ponovno naizmjenično ulaziti i odlaziti; i stoga smo mi naizmjenično mudri i ludi. Mi znamo, također, da teška sudbina čeka one koji druge na vješt način liše njihove imovine.’ ‘Koja je njihova sudbina?’ zapitali smo. Oni odgovoriše: ‘Progutani su (propadnu dolje), i, lišeni njihove odjeće, bivaju bačeni u neki pakleni zatvor, gdje neprestano rade za odjeću i hranu, i nakon toga za nekoliko malih novčića. Ove oni nagomilavaju, postavljajući u njih radost njihova srca. Ali ako ozlijede ijednog od njihovih drugova, oni kao naknadu moraju dati dio njihove zalihe.’

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 662’