Što čini nebeske radosti i vječnu sreću?

731. Jednom sam ugledao anđela kako leti pod istočnim nebom. U njegovoj ruci je bila trublja koju je držao na svojim ustima te trubio prema sjeveru, zapadu i jugu. Bio je obučen u mantil koji je pri letu lepršao iza njega, i bio je opasan sa opasačem ukrašenim sa granatima i safirima, koji su plamtjeli i bljeskali. Kako je dodirnuo zemlju sa svojim stopalima, uspravio se i hodao amo i tamo; da bi se zatim, ugledavši me, približio. Bio sam u duhu, i u tom stanju sam stajao na brežuljku u južnom kvartu. Kada se priližio, obratio sam mu se zapitavši za svrhu njegove misije, dodajući kako sam čuo zvuk trube i primjetio njegovo spuštanje zrakom. ‘Poslan sam,’ odgovorio je, ‘sazvati zajedno one koji se nalaze u ovom predjelu a došli su iz kraljevstava Kršćanskog svijeta, one najhvaljenije poradi njihove učenosti, koji su pronicljivog intelekta i ističu se u mudrosti. Oni se trebaju sakupiti na ovom brežuljku gdje ti sada stojiš, i objaviti njihove istinske osjećaje po pitanju onog što su, dok su bili u svijetu, razmišljali, razumjeli i smatrali mudrim u svezi nebeske radosti i vječne sreće.

[2]         ‘Razlog zašto sam poslan je ovaj: Nekolicina koji su nedavno došli iz prirodnog svijeta, i koji su bili primljeni u našu nebesku zajednicu, koja je na istoku, su nas obavijestili da u cijelom Kršćanskom svijetu ne postoji ni jedna jedina osoba koja zna prirodu nebeske radosti i vječne sreće; i posljedično tome, što je nebo. Na to su moja braća i drugovi bili uvelike zaprepašteni; i rekli su mi; ‘Idi dolje i službenim proglašenjem okupi one koji su najistaknutiji u mudrosti u svijetu duhova, gdje se najprije zajedno okupljaju svi ljudi nakon njihovog odlaska iz prirodnog svijeta, kako bi mogli saznati sa potpunom sigurnošću iz svjedočanstva mnogih da li je istinito da takva gusta tama ili potpuno neznanje u svezi budućeg života prevladava među Kršćanima;’ On je tome dodao, ‘Počekaj malo, i vidjet ćeš društva mudrih ljudi kako se okupljaju zajedno. Gospod će im pripremiti kuću za sastanak.’

             Čekao sam, i nakon otprilike pola sata sam ugledao dvije grupe kako se približavaju sa sjevera, dvije sa zapada a dvije sa juga. Kako su pristigli bili su uvedeni od strane anđela sa trubom u kuću koja je bila pripremljena za njih. I tamo su okupirali mjesta koja su im bila dodijeljena u skladu sa kvartom odakle su došli. Tamo je bilo prisutno šest grupa ili društava i sedmo sa istoka, ali nije bilo vidljivo drugima poradi svjetla. Kada su svi bili okupljeni, anđeo im je objasnio razlog zašto su bili sazvani; i zatražio je da društva zauzvrat izraze što su u svojoj mudrosti razmišljali u svezi nebeske radosti i vječne sreće. Svako društvo je onda sebe oblikovalo u krug, tako da su se članovi gledali licem u lice, da bi se mogli prisjetiti tog predmeta iz ideja koje su formirali dok su bili u prijašnjem svijetu, te ga sada vrlo pažljivo razmotriti; i nakon zajedničkog konzultiranja, izraziti što su imali na umu..

732. Nakon izvjesnog konzultiranja, prvo društvo, koje je bilo sa sjevera, reče: ‘Nebeska radost i vječna sreća su jedno sa samim nebeskim životom. Tkogod, prema tome, uđe u nebo on, s obzirom na njegov život, uđe u njegova veselja. Zar nije nebo tamo, ispred naših očiju, iznad nas, i stoga u prostoru? Tamo, i jedino tamo, su sretni uvjeti i beskrajna zadovoljstva; a kada čovjek uđe u nebo on je primljen u njih sa svakom mentalnom percepcijom i svakim tjelesnim osjetom, zbog izobilja radosti koje se tamo nalaze. Prema tome, nebeska sreća, što je također vječna sreća, nije ništa drugo nego primanje u nebo; a primanje se odvija Božjom milošću.’

[2]         Nakon što su ovo rekli, drugo društvo sa sjevera je, u skladu sa njihovim stupnjem mudrosti, izrazilo svoje mišljenje kako slijedi: ‘Nebeska radost i nebeska sreća nisu ništa drugo nego najugodnije združivanje sa anđelima te prijatni razgovori sa njima, tako da lice neprestano zrači sa srećom, i svo se društvo ugodno smije pri izmjeni lijepih riječi i domišljatih razgovora. Nebeska radost je raznoliki slijed takvih zadovoljstava sve do vječnosti.’

[3]         Treće društvo, koje se sastojalo od prve grupe mudrih ljudi iz zapadnog kvarta, izražavajući ideje koje su bile podstaknute njihovim osjećajima, je govorilo ovako: ‘Nebeska radost i vječna sreća se u cjelosti sastoje u gozbovanju sa Abrahamom, Izakom i Jakovom, za čijim stolovima će tamo biti rijetke i skupocjene hrane, izvrsnih i plemenitih vina. Nakon gozbi će uslijediti sportovi i plesovi djevojaka i mladića, koji će plesati uz melodiju frula i ostalih muzičkih instrumenata, sa interludijem najslađeg pjevanja. Onda će navečer tamo biti predstave na pozornici, nakon kojih će opet slijediti gozbe; i tako dalje, svaki dan do vječnosti.’

[4]         Kada su završili govoriti, četvrto društvo, koje je bilo drugo iz zapadnog kvarta, je izrazilo njihovo mišljenje, govoreći: ‘Mi smo zamišljali razne ideje u svezi nebeske radosti i vječne sreće; i također smo istražili razne radosti i usporedili ih jedne s drugima. Došli smo do zaključka kako su nebeski užici rajski užici; jer nebo je raj koji se proteže od istoka do zapada, i od juga do sjevera. U njemu ima stabala voćaka i prekrasnog cvijeća; a u sredini se nalazi veličanstveno stablo života, oko kojeg će sjediti blaženi, i jesti voće delikatnog ukusa ukrašeni sa vijencima od cvijeća najslađeg mirisa. Te voćke i cvijeće su, u ozračju vječnog proljeća, iz dana u dan obnovljeni sa beskrajnom raznolikošću; i tako se od njihova izbijanja i neprestanog cvata, pod blagim utjecajem neprestanog proljeća, umovi blaženih moraju neprestano obnavljati, dnevno dajući i primajući nove radosti sve dok ne dosegnu najbolje godine njihova života, i zatim ono prvobitno stanje u kojem su bili stvoreni Adam i njegova žena. Tako će oni povratiti njihov raj, koji je sada premješten sa zemlje na nebo.’

[5]         Peto društvo, prva grupa intelektualaca iz južnog kvarta, je onda govorilo kako slijedi: ‘Nebeske radosti i vječna sreća se sastoje jedino u sveobuhvatnoj vlasti i beskrajnom bogatstvu, i posljedično tome više nego kraljevskom veličanstvu i blistavoj raskoši. Da se nebeske radosti i njihovo neprestano ostvarenje u vječnoj sreći sastoji u tim stvarima mi sasvim jasno vidimo po onima u prijašnjem svijetu koji ih posjeduju. Također je jasno iz obećanja kako će sretni vladati na nebu sa Gospodom, i biti kraljevi i prinčevi, pošto su oni sinovi Onog Koji je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara; i da će sjediti na prijestoljima i biti posluživani od strane anđela. Štoviše, mi jasno vidimo veličanstvenost neba iz otkrovenja da će Novi Jeruzalem, kojim je opisana nebeska slava, imati kapije od kojih će svaka biti jedan biser, i ulice od čistog zlata, i zid sa temeljima od dragocjenog kamenja. Prema tome, svatko tko je primljen na nebo ima svoje vlastito mjesto, sjajno od zlata i skupocjenih artikala, i prevlast koja će se nastavljati od jedne pozicije do druge. Budući da mi znamo kako su u tim stvarima prirođene radosti i inherentna sreća, i da Božja obećanja ne mogu zakazati, mi jedino možemo zaključiti kako su ovi izvor najuzvišenijeg sretnog stanja nebeskog života.’

[6]         Nakon njih, šesto društvo, koje je bilo drugo iz južnog kvarta, je podignulo njihov glas i reklo: ‘Nebeska radost i njegova vječna sreća su ništa drugo nego neprestano slavljenje Boga, neprekidni festival, i najblaženije obožavanje uz pjesmu radosnicu. Tamo je na taj način srce neprestano uzdignuto prema Bogu, sa potpunim povjerenjem u Njegovo prihvaćanje molitvi i slavopojki zbog Njegove Božanske velikodušnosti u osiguravanju sreće koju oni donose.’ Neki iz društva su nadodali da će ovo slavljenje biti popraćeno sa veličanstvenim svjetiljkama, sa najmiomirisnijim tamjanom i velikim pompoznim procesijama. Visoki svećenik bi hodao naprijed sa velikom trubljom, popraćem nadbiskupima i ministrantima različitih redova, a ovi sa muškarcima koji nose palmine grane i ženama koje na njihovim glavama nose zlatne kipove.

733. Sedmo društvo, koje je bilo nevidljivo za ostale poradi svjetla, je bilo iz istočnog neba, i sastojalo se od anđela zajednice iz koje je dolazio anđeo sa trubom. Kada su čuli na nebu da ni jedna jedina osoba u Kršćanskom svijetu nije znala što su bili nebeska radost i vječna sreća, oni su rekli jedno drugome: ‘To zasigurno ne može biti istina; ne može postojati tako duboka tama i mentalno tupilo među Kršćanima. Siđimo i mi također dolje i počujmo da li je to istina; a ako je istina, to je onda doista izuzetno loš znak.’

             Zatim su rekli anđelu sa trubom: ‘Ti znaš kako su svi oni koji su žudjeli za nebom, i koji su formirali ikakvo konačno mišljenje u svezi njegovih radosti, nakon smrti uvedeni u onakve užitke kakve su zamišljali; i nakon što su vlastitim iskustvom otkrili stvarnu prirodu tih užitaka, kako su oni ništa nego maštarije njihovog vlastitog uma i potomstvo njihove obmane, oni su od njih odvedeni i podučeni u istini. U svijetu duhova se to događa mnogima koji su, u njihovom prijašnjem životu dok su razmišljali o nebu, došli do zaključka kako su njegove radosti onakve za kojima su oni čeznuli.’ Čuvši to, anđeo sa trubom je rekao šestorim društvima mudrih ljudi koji su bili zajedno sazvani iz Kršćanskog svijeta: ‘Slijedite me, i ja ću vas uvesti u vaše radosti, i tako u nebo.’

734. Rekavši ovo anđeo je poveo put, i za njim je najprije slijedilo društvo onih koji su sebe uvjerili kako se nebeske radosti sastoje u ugodnim druženjima i prijatnim razgovorima. Ove je anđeo uveo u zajednice u sjevernom kvartu koje su, dok su bili u prijašnjem svijetu, imali slične ideje o nebeskim radostima. U tom predjelu se nalazila prostrana kuća gdje su pripadnici te zajednice bili okupljeni. Kuća je sadržavala više od pedeset soba, od kojih je svaka bila posvećena zasebnoj temi razgovora. U nekima se govorilo o onome što se čulo na trgovima (sajmištima) i ulicama; a u drugima su se vodili različiti razgovori o šarmantnosti ljepšeg spola, a bili su protkani sa pošalicama, koje su se nastavljale sve dok lica svih okupljenih nisu bila ovijena radosnim osmijesima. U drugim sobama su oni razgovarali o posljednjim novostima iz kraljevskih dvora, državnih službi, javne politike, i informacijama koje su procurile iz različitih tajnih odbora, na što su oni dodavali svoje pretpostavke o tim stvarima. U drugima, predmeti razgovora su bili trgovina, literatura, civilni poslovi, moralni život, Crkva i sektaštvo, i tako dalje. Bilo mi je dozvoljeno pogledati u tu kuću, i ugledao sam ljude kako jure iz sobe u sobu tražeći društvo onih čija su ljubav, i posljedično tome užici, bili slični njihovima. U različitim sam okupljanjima primjetio tri vrste osoba, neki su bili gorljivi za pričanjem, neki za postavljanjem pitanja, a neki pak za slušanjem.

[2]         Kuća je imala četvoro vrata, po jedna na svakoj strani; i uočio sam kako su mnogi napuštali njihove grupe i žurili napolje. Slijedio sam jednog od njih do istočnih vrata gdje sam ugledao nekolicinu kako sjede sa snuždenim licima. Prišao sam im i zapitao ih zašto su bili tako tužni; a oni su odgovorili: ‘Vrata ove kuće se drže zatvorenima za one koji žele izaći napolje. Sada je već treći dan kako smo ušli, i u nama više nema nikakve želje za sastancima i razgovorima. Sada smo toliko umorni od neprestanog pričanja da više ne možemo čuti ni jednu jedinu riječ. Od umora smo se zaputili ka ovim vratima i zakucali; ali bilo nam je rečeno kako vrata ove kuće nisu otvorena za one koji žele izaći napolje, već jedino za one koji žele ući; i da moramo ostati unutra, i uživati nebeske radosti; tako smo zaključili da ćemo ovdje ostati zauvijek. To je razlog tuge koja je zaposjela naše umove; i sada nas je obuzeo osjećaj tjeskobe i uznemirenog straha.’

[3]         Onda im se anđeo obratio i rekao: ‘Stanje u kojem se sada nalazite je smrt vašim radostima, za koje ste vjerovali kako su jedine nebeske radosti, dok su one jedino pomoćne.’ ‘Što je onda’, zapitali su, ‘nebeska radost?’ Anđeo je odgovorio u ovih nekoliko riječi: ‘To je užitak obavljanja nečeg što je korisno za sebe samoga i za druge; taj užitak izvodi svoju suštinu iz ljubavi a svoje postojanje iz mudrosti. Užitak služenja, koji nastaje iz ljubavi posredstvom mudrosti, je život i duša svih nebeskih radosti. Na nebu postoje druženja najugodnije vrste, koja razvedravaju umove anđela, bodre njihove duhove, raduju njihova srca i osvježavaju njihova tijela. Ali ona se zbivaju nakon što su oni obavili svoje služenje u njihovim zaposlenjima i zadaćama. To je ono što daje život i dušu svim njihovim užicima i razonodama; ali ako ih lišite tog života ili duše, pomoćni užici jedan nakon drugog prestanu biti užici; najprije postaju neatraktivni, onda tako reći nevažni, i konačno donose osjećaj tjeskobe i zabrinutosti.’

             Kako je anđeo završio, vrata su bila otvorena, a oni koji su sjedili pored njih su pojurili napolje i pobjegli kući, svaki se vraćajući svojoj službi i zaposlenju sa obnovljenom snagom.

735. Anđeo se zatim obratio onima koji su začeli ideju kako su se nebeske radosti i vječna sreća sastojali u vječnom nizu gozbi (svetkovina) sa Abrahamom, Izakom i Jakovom, koje su se izmjenjivale sa zabavama te igrama na pozornici. On im je rekao: ‘Slijedite me i ja ću vas dovesti do tog sretnog stanja koje prati zadovoljavanje vaših radosti.’ Sproveo ih je kroz gaj do čistine koja je bila prekrivena sa drvenim podom, gdje su bili postavljeni stolovi, petnaest na jednoj strani i petnaest na drugoj. Oni su zapitali zašto se tu nalazi tako puno stolova; a anđeo je odgovorio: ‘Prvi stol je za Abrahama, drugi je za Izaka, treći za Jakova, a pored ovih su u pravilnom rasporedu poredani stolovi za dvanaest apostola. Na drugoj strani se nalazi isti broj stolova za njihove žene. Prva tri su za Saru ženu Abrahamovu. Rebeku ženu Izakovu, i Leu i Rachel žene Jakovljeve; a drugih dvanaest je za žene dvanaestorice apostola.’

[2]         Istog trenutka su se stolovi prikazali napunjeni sa pladnjevima hrane, a male praznine među njima su bile dekorirane piramidicama od slatkiša. Gosti su stajali oko stolova, gdje su čekali da bi vidjeli one koji će predsjedati. Nakon kratkog vremena, oni su se mogli vidjeti kako ulaze u svečanoj povorci, od Abrahama do posljednjeg apostola. Sada su se približavali njihovom vlastitom stolu, i posjeli se na prednjem dijelu kauča; zatim su pozvali one koji su sjedili okolo da zauzmu svoja mjesta. Muškarci su se posjeli sa patrijarsima i apostolima, a žene sa njihovim ženama; te su jeli i pili radosno ispunjeni sa štovanjem. Kada je objed završio, patrijarsi su se povukli; i onda su započele igre i plesovi djevojaka i mladića, nakon čega su slijedile predstave. Nakon toga su oni ponovno bili pozvani na gozbu u skladu sa sljedećim uređenjem: prvog dana su trebali jesti sa Abrahamom, sljedećeg dana sa Izakom, trećeg sa Jakovom, četvrtog sa Petrom, petog sa Jakovom, šestog sa Ivanom, sedmog sa Pavlom, i tako po redu sa svima ostalima sve do petnaestog dana, kada su trebali započeti gošćenje iznova istim redom, svaki puta mijenjajući stolice, i tako do u vječnost.’

[3]         Nakon određenog vremena, anđeo je sazvao zajedno ljude iz svog društva, i rekao im: ‘Svi oni koje sada vidite za stolom su zamišljali u svojem umu iste ideje koje i vi zamišljate u svezi nebeskih radosti, i popratne vječne sreće; a kako bi mogli shvatiti ispraznost svojih ideja, i biti od njih odvučeni, takve su svečane scene, koje nisu ništa nego dramske izvedbe, bile ustanovljene Gospodnjom dozvolom. One vodeće osobe koje ste vidjeli na pročelju stolova, su bili starci koji su igrali svoju ulogu. Oni su bili većinom iz seljačkog sloja, koji su, noseći duge brade i napuhani sa ponosom kako posjeduju nešto više bogatstva od drugih, bili opsjednuti sa obmanom kako su bili stari patrijarsi. Ali slijedite me do puteva koji odvode od ovog prazničnog mjesta.’

[4]         Tako su ga oni slijedili i ugledali su grupe od pedesetorice ovdje i pedesetorice tamo koji su sebe toliko prezasitili sa hranom da im je bilo na povraćanje. Oni su se čeznuli vratiti poslovima njihovog vlastitog domaćinstva, neki njihovim službenim obavezama, neki njihovim zaposlenjima, a neki njihovom mentalnom radu. Mnogi su, međutim, bili zadržani od strane nadstojnika gaja koji ih je ispitivao u svezi broja dana njihovog gozbovanja, i da li su jeli za stolovima Petra i Pavla; i bilo im je rečeno da ako odu prije nego to naprave, da će to biti na njihovu trajnu sramotu, pošto je to učiniti bila sramna stvar. Mnogi od njih su odgovorili: ‘Mi smo naše užitke kušali do punoće; hrana nam je postala neukusna; a naša naslada u njoj je bila uništena. Naši želuci ju odbijaju, i mi više ne možemo podnijeti njezin ukus. Već smo proveli nekoliko dana i noći u tom luksuzu, i mi najiskrenije preklinjemo da nas pustite van.’ Oni su zatim bili pušteni napolje; da bi dašćući i žurnim koracima pobjegli kući.

[5]         Anđeo ne nakon toga pozvao zajedno njegove drugove, i kako su ovi prišli, dao im sljedeće instrukcije u svezi neba. ‘Na nebu, baš kao i u svijetu, ima hrane i pića, gozbi i objeda. Za vodeće osobe su stolovi snabdjeveni sa najbogatijom hranom, delikatesama i slasnim zalogajima, kojima se njihovi umovi razveseljavaju i osvježavaju. Tamo ima i zabava i igara na pozornici, instrumentalne muzike i pjesama, i sve to u najvišem savršenstvu. Takve stvari su užici onima za koje su osigurane, ali ne sreća; koja će se doista pronaći u užicima, i koja iz njih izvire. Kada je u njima prisutna ona uzrokuje da oni postanu stvarni užici, obogaćuje ih i uzdiže, i spriječava ih da degeneriraju i postanu odvratni; ali sreća svakome dolazi iz služenja kojeg obavlja u svom vlastitom pozivu.

[6]         ‘U osjećaju volje svakog anđela postoji latentna sklonost koja potiče um da nešto obavlja; i to ga umiruje i ispunjava. Zadovoljenje i spokojnost stvaraju stanje uma koje je prijemčivo za ljubav spram služenja od Gospoda; i primanje ove ljubavi je ono od čega se nebeska radost sastoji, koja je sâm život onih užitaka koji su već bili spomenuti. Nebeska hrana je u svojoj suštini skladno sjedinjenje ljubavi, mudrosti i služenja; to jest, služenja u ljubavi kroz prakticiranje mudrosti. Iz ovog razloga je hrana za tijelo na nebu svakome dana u skladu sa službom koju on vrši, skupocjena onima koji vrše službe izrazitog karaktera, umjereno fina ali probranog ukusa onima čije su službe od umjerene važnosti, i jednostavna onima koji vrše ponizne službe od manje važnosti; ali nikakva onima koji su lijeni (besposleni/neaktivni).’ 

736. Anđeo je zatim sazvao društvo mudrih, tako su se naime nazivali, koji su pretpostavljali kako su se nebeske radosti i iz njih rezultirajuća vječna sreća sastojali u sveobuhvatnoj prevlasti i beskrajnom bogatstvu, u više nego kraljevskom veličanstvu i blještavoj raskoši. Jer u Riječi je rečeno ‘kako će oni biti kraljevi i prinčevi, kako će sa Kristom vladati zauvijek, i da će ih posluživati anđeli;’ i još puno toga sa sličnim značenjem. ‘Slijedite me,’ reče im anđeo, ‘i ja ću vas uvesti u vaše radosti;’ i on ih je doveo do trijema konstruiranog od stupova i piramida. Ispred ovog je bila jedna skromna palača, kroz koju se protezao ulaz u trijem. Kroz ovu ih je on vodio, i tamo su ugledali oko dvadeset ljudi koji su iščekivali. Iznenada se tamo pojavio jedan koji je reprezentirao anđela, koji im je rekao: ‘Put do neba je kroz ovaj trijem. Čekajte malo, i pripremite se, jer stariji među vama će biti kraljevi, a mlađi, prinčevi.’

[2]         Kada je to rekao tamo se pojavio pored svakog stupa prijesto na kojem je bilo svileno ruho a na ruhu žezlo i kruna; dok se pored svake piramide pojavila državna stolica, uzdignuta tri lakta od zemlje, na kojoj se nalazio lanac od malih zlatnih spojnica i remen viteškog reda, zavezan na krajevima sa dijamantskim kopčama. Onda se začuo glas koji je govorio: ‘Idite i obucite vaša ruha, posjednite se i čekajte.’ Smjesta su stariji muškarci potrčali do prijestolja, a mlađi do stolica; i oblačeći njihova ruha, posjedoše se.’ Onda se tamo pojavila tako reći maglica koja se izdizala od dole; i kada su je oni koji su sjedili na prijestoljima i stolicama udahnuli, počeli su biti oholi i pouzdano sigurni kako su sada bili kraljevi i prinčevi. Ova maglica je bilo isparenje obmana kojima su sada bili opsjednuti. Nakon toga su mladići doletjeli dolje ka njima, tako reći sa neba; i dvoje su stajali iza svakog trona, i jedan pored svake stolice, spremni služiti. Onda je u određenim intervalima od strane glasnika bio dan proglas: ‘Vi kraljevi i prinčevi, čekajte malo; vaše palače na nebu se sada pripremaju. Vrlo brzo će vaši dvorjani sa pratnjama doći i uvesti vas.’ Oni su čekali i čekali sve dok njihovi duhovi nisu klonuli, a oni postali umorni od njihove žudnje.

[3]         Nakon tri sata se nebo otvorilo iznad njihovih glava, i anđeli, koji su pogledavali dolje na njih sa saželjenjem, rekoše: ‘Zašto tamo sjedite, i sebe obmanjujete na ovaj način, te igrate uloge koje vam ne pripadaju? Oni su se sa vama izrugivali, pretvarajući vas od ljudi u kipove, pošto ste u vašim srcima vjerovali kako ćete vladati sa Kristom kao kraljevi i prinčevi, i da će vam anđeli posluživati. Zar ste zaboravili riječi Gospodnje, da na nebu onaj koji želi biti najveći mora postati sluga? Naučite, prema tome, što se misli kada se kaže kako ćete biti kraljevi i prinčevi, i vladati sa Kristom; to je biti mudar i služiti. Kristovo Kraljevstvo, što je nebo, je kraljevstvo služenja. Gospod svih voli, i tako svima želi dobro, a dobro je ista stvar što i služenje. Kako Gospod čini dobro, ili obavlja služenje, kroz instrumentalnost anđela, a, u svijetu, ljudi, prema tome, onima koji vjerno vrše službe On komunicira ljubav spram služenja, zajedno sa njihovom nagradom, unutarnjim blaženstvom; i to je vječna sreća.

[4]         ‘Postoje na nebesima, kao i na zemlji, sveobuhvatne prevlasti i beskrajno bogatstvo; jer tamo ima vladavina pod različitim oblicima, i, prema tome, vlasti i dostojanstvenika većih i manjih. Oni koji su na najvišim pozicijama imaju palače i dvore koji u veličanstvu i raskoši, nadilaze one careva i kraljeva na zemlji; i oni izvode čast i slavu od broja njihovih dvorjana, ministara i poslužitelja i raskoši njihovih uniformi. Državni poglavari su odabrani od onih kojima je stalo do javnog dobra, i koji su jedino izvanjski zadovoljeni sa izobilnim veličanstvom poradi duha poslušnosti kojeg usađuje. Pošto javna dobrobit zahtjeva da svatko treba biti od neke koristi zajednici, kao u općem tijelu; a pošto je svo služenje od Gospoda, i izvršava se od strane anđela i ljudi kao od njih samih, očigledno je kako je to ono što je naznačeno riječima ‘vladati s Gospodom.’

             Čuvši ove riječi sa neba, oni koji su reprezentirali kraljeve i prinčeve su sišli sa njihovih prijestolja i stolica, odbacujući njihova žezla, krune i ruha. Maglica u kojoj je bilo isparenje obmane, je bila raspršena, i onda ih je obuhvatio svijetao oblak u kojem je bila atmosfera mudrosti; i tako je zdrav razum bio povraćen njihovim umovima. 

737. Nakon toga se anđeo vratio u kuću gdje su bili okupljeni mudri ljudi iz Kršćanskog svijeta, te je sazvao one koji su vjerovali kako su se nebeske radosti i vječna sreća sastojali u rajskim užicima. Rekao im je: ‘Slijedite me, i uvest ću vas u raj, vaše nebo, da bi mogli upoznati blagoslove vaše vječne sreće.’ Poveo ih kroz uzvišen prolaz, formiran od isprepletenih grana i grančica plemenitog drveća. Nakon što su ušli, on ih je vijugavim putevima vodio uoklolo od kvarta do kvarta. To je bio pravi raj na samim prvim prilazima nebu; i u njega su bili prihvaćeni oni koji su, dok su bili na svijetu, vjerovali kako je cijelo nebo bilo jedan raj, pošto se tako naziva. Oni su vjerovali kako nakon smrti slijedi potpuni počinak od radnih napora, te su pretpostavljali kako taj odmor ne bi bio ništa drugo nego udisanje same duše svih užitaka, šetanje među ružičnjacima, uživanje u najslasnijim sokovima grožđa, i sudjelovanje u svetkovinama; i da ni jedan drugi život ne bi bio moguć u nebeskom raju.

[2]         Vođeni anđelom, ugledali su veliki broj staraca, mladih ljudi, i dječaka, baš kao i žena i djece. Oni su na ružičnjacima sjedili u grupama od po troje i deset, te su pleli vijence da bi ukrasili glave staraca i ruke mladića, te ih kao vijence obavili oko grudiju dječaka. Drugi su cijedili sokove iz grožđa, trešanja i malina u čaše i ispijali ga u veselom raspoloženju. Neki su pak udisali miomiris koji se u svim pravcima širio iz cvijeća, voća i sladunjavog lišća. Drugi su pjevušili milozvučne pjesme, sa kojima su šarmirali uši onih uokolo. Neki su opet sjedili pored fontana, praveći različite oblike od vode koja je izbijala. Drugi su pak hodali okolo razgovarajući i zbijajući šale. Ostali su se povukli do ljetnikovaca, da bi se tamo odmarali na kaučevima; i mnogo ih je bilo tamo koji su uživali neke druge užitke u ovom raju.

[3]         Nakon što su vidjeli ove stvari, anđeo je poveo svoje društvo duž različitih vijugavih puteva sve dok nisu naišli na neke ljude koji su sjedili u najdivnijem vrtu ruža, koji je bio okružen sa stablima naranči, maslina i limuna. Oni su se gegali amo i tamo, držeći njihove glave u njihovim rukama, u jadikovki i jecanju. Oni što su pratili anđela su im se obratili rekavši, ‘Zašto tako sjedite?’ Oni su odgovorili: ‘Prošlo je već sedam dana od kako smo došli u ovaj raj. Kada smo ušli, naši su umovi izgledali uzneseni do neba te primljeni u najpunija uživanja njegovih užitaka; ali nakon tri dana te su radosti počele otupljivati, te blijediti iz naših umova i gubiti svoj šarm; a sada su one potpuno nestale. Kako su naši imaginarni užici prošli, spopao nas je strah kako ćemo izgubiti sve što život čini prijatnim; i počeli smo sumnjati da li postoji nešto poput vječne sreće. Nakon određenog vremena smo lutali ulicama i trgovima u potrazi za kapijom kroz koju smo ušli; ali jedino smo se vrtjeli u krugovima. Kada smo ispitali neke osobe koje smo sreli, oni su rekli: ‘Kapija se ne može pronaći; jer ovaj vrtni raj je ogroman labirint takve prirode da tkogod želi izaći napolje, zalazi sve dublje u njega; tako ćete morati ovdje ostati do vječnosti. Vi ste sada u sredini vrta, gdje su centrirani svi užici.’ ‘Zatim su nastavili: ‘Mi smo sada ovdje sjedili dan i pol; i kako smo izgubili svaku nadu da ćemo pronaći naš izlaz, posjeli smo se u ovaj vrt ruža, gdje oko nas vidimo masline, grožđe, naranče i limune; ali što više gledamo u njih to su naše oči sve umornije od gledanja, naše nosnice od mirisanja, a naši okusi od kušanja. To je uzrok naše tuge, žalosti i suza u kojima nas vidite.’

[4]         Čuvši ovo nazočan anđeo im je rekao: ‘Ovaj rajski labirint je doista ulaz u nebo. Ja znam izlaz, i vodit ću vas naprijed.’ Na te riječi su oni koji su sjedili poskočili na svoje noge i, grleći anđela, otišli s njime zajedno sa svojim drugovima. Na njihovom putu, anđeo ih je podučio što su uistinu nebeska radost i vječna sreća što potječe iz nje. On je objasnio kako se oni ne sastoje u izvanjskim rajskim užicima, ukoliko ovi nisu popraćeni sa njihovim korespondentnim unutarnjim užicima. ‘Jer,’ reče on, ‘izvanjski rajski užici su jedino oni od tjelesnih čula, ali oni koji su unutarnji u karakteru pripadaju osjećajima duše; a ukoliko ovi nisu prisutni u vanjskom u njima nema duhovnog života, pošto su oni lišeni duše. Jer svaki užitak, bez svoje korespondentne duše, neprestano postaje sve slabiji i slabiji i sve tuplji i tuplji, i umara um više nego radni napor. Na nebu svugdje ima rajskih vrtova; i ovi su doista izvor radosti za anđele, ali ova radost je stvarna jedino u onoj mjeri u kojoj je prisutan užitak duše.’

[5]         Kada su to čuli svi su istraživali: ‘Što je dušin užitak, i koji je njegov izvor?’ Anđeo je odgovorio: ‘Dušin užitak je izveden iz ljubavi i mudrosti koji proizlaze od Gospoda; a kako ljubav stvara učinke, i kako to čini kroz mudrost, njih obadvoje počivaju u učinku; a učinak je služenje. Ovaj užitak pritječe u dušu od Gospoda, silazi kroz više i niže predjele uma u sva tjelesna čula, i u njima postiže svoju punoću. Od prisustva ovog užitka radost postaje stvarna radost, i također postaje vječna od svog Vječnog Izvora. Vi ste vidjeli rajske stvari, a ja vam objavljujem kako svaka stvar ovdje, sve do najmanjeg listića, postoji od sjedinjenja ljubavi i mudrosti u služenju (primjeni). Ako je, onda, čovjek u ovom sjedinjenju, on je u nebeskom raju, i prema tome je u nebu.’ 

738. Anđeo vodič se nakon toga vratio do kuće k onima koji su sebe čvrsto uvjerili kako su se nebeska radost i vječna sreća sastojali  u neprestanom slavljenju Boga i religijskoj svetkovini koja se nastavlja do vječnosti. To je bilo zbog toga što su u svijetu vjerovali kako će onda vidjeti Boga, i pošto se nebeski život, od obožavanja Boga, naziva neprestani počinak (Sabbath). Anđeo im je rekao: ‘Slijedite me, i ja ću vam predstaviti vašu radost.’

             Doveo ih je do malog grada sred kojeg se nalazio hram, i gdje su se sve kuće nazivale svetim kapelicama. U ovom gradu su ugledali veliko mnoštvo ljudi kako se sakupljaju iz svakog kvarta susjedne zemlje. Među njima su ugledali određeni broj svećenika, koji su ih primili kako su došli sa riječima pozdrava, te su ih, uzevši ih za ruke, odveli do kapija hrama; onda do nekih od susjednih svetih kuća, i inicirali ih u neprestano obožavanje Boga. Oni rekoše kako je ovaj grad bio jedan od dvorâ koji su vodili u nebo, a da je njegov hram uvodio u veličanstveni i najprostraniji hram na nebu, gdje su anđeli veličali Boga sa molitvama i hvalama do vječnosti. Bilo je određeno i tamo i na nebu, da oni najprije moraju ući u nebo, i ostati tamo tri dana i noći. Nakon te inicijacije su trebali ići do kuća toga grada, koje su bile toliko puno svetih kapelica posvećenih s njihove strane; i hodajući od kuće do kuće, u komunikaciji sa onima koji su tamo već okupljeni, oni bi trebali moliti, glasno povikivati, i sudjelovati u javnim svečanostima. ‘Ali budite oprezni,’ dodali su, ‘da u svojim vlastitim umovima razmišljate, te sa vašim drugovima govorite, o ničemu drugome osim o onome što je sveto, pobožno i religiozno.’

[2]         Nakon toga je anđeo poveo ovo društvo u hram, koji je bio pun, jer se nagomilalo mnoštvo onih koji su u svijetu imali visoki rang, baš kao i mnogi obični ljudi; a čuvari su bili stacionirani na kapijama da bi spriječili da itko napusti hram prije kompletiranja perioda od tri dana. Anđeo je rekao: ‘Danas je drugi dan kako je ovo društvo ušlo; promatrajte ih, i vidjet ćete njihov način slavljenja Boga.’ Tako su oni pogledali u njih i primjetili kako su većina bili pozaspali, a da su oni koji su bili budni neprestano zijevali. Neki su od neprestanog uzdizanja njihovih misli prema Bogu, bez pomisli o tijelu, izgledali poput lica koja su bila odvojena od tijela; jer tako su se oni pričinjavali sebi samima, i, prema tome, drugima; dok su oči drugih izgledale kao da vrludaju, od njihova neprestanog zaokupljanja sa apstrakcijama. Ukratko svi su bili deprimirani u srcu i umorni u duhu van svake mjere; zato su okrenuli leđa propovjedaonici, uzvikujući: ‘Naše uši su zatupljenje; prestanite sa vašim propovjedanjem; više ne čujemo vaš glas, i ne možemo podnijeti njihov zvuk.’ Oni su onda ustali, i tijelima nasrnuli na kapije, provalili kroz njih, prevladali čuvare i otjerali ih.

[3]         Vidjevši ovo svećenici su ih pratili te su, hodajući tik pored njih, nastavili podučavati, moliti, uzdisati i govoriti: ‘Slavite svetkovinu, slavite Boga, i posvetite se. U ovom nebeskom dvoru ćemo vas inicirati u vječno slavljenje Boga kako se slavi u tom veličanstvenom i najprostranijem hramu na nebu, i stoga ćemo vas inicirati u uživanje vječne sreće.’ Ove riječi, međutim, s njihove strane nisu bile shvaćene, i doista jedva da su ih čuli zbog obamrlosti uzrokovane sa dva dana mentalne neaktivnosti i uzdržavanja od domaćih i javnih dužnosti. Kada su oni pokušali sebe osloboditi od svećenika, ovi su ih čvrsto uhvatili za ruke i za njihovu odjeću, podstičući ih da uđu u svete kapelice te sudjeluju u općoj proslavi, ali sve je bilo uzalud. ‘Ostavite nas,’ povikali su, ‘imamo osjećaj kako ćemo se onesvijestiti.’

[4]         Na ove riječi se pojavilo četvoro ljudi u bijeloj odjeći, koji su nosili mitre; u svijetu je jedan od njih bio nadbiskup a druga trojica biskupi, a sada su svi bili anđeli. Oni su sazvali svećenike zajedno i, obraćajući im se, rekli: ‘Mi smo vas promatrali iz neba sa ovim ovcama, i vidjeli smo kako ste ih hranili; vi ih hranite sve dok ih ne dovedete do izbezumljenosti. Ne razumijete što je naznačeno sa slavljenjem Boga. To znači donositi plodove ljubavi, to jest, izvršavati obaveze vlastitog poziva pošteno (odano), iskreno i marljivo. Jer to je znak ljubavi spram Boga i ljubavi spram bližnjega, to je veza koja čini društvo i njegova dobra. Na taj način se slavi Gospod, baš kao i sa obožavanjem u za to određena vremena. Zar niste čitali ove riječi Gospodnje:

‘Ovim se proslavlja Otac Moj: da donosite mnogo roda; tako ćete biti Moji učenici.’ Ivan 15:8.

[5]         Vi svećenici možete nastaviti prakticirati slavljenje kao dio vašeg obožavanja, pošto je to vaša služba, i od nje vi dobijate čast, slavu i naknadu. Usprkos tome, vi to tako ne bi i dalje nastavili raditi išta više od njih ukoliko vam vaša služba nije donijela čast, slavu i naknadu.’ Rekavši ovo biskupi su zapovijedili čuvarima vrata da puste svih slobodno proći unutra kao i vani. ‘Jer,’ rekoše, ‘postoje mnogi koji mogu misliti o nebeskoj radosti jedino kao o neprestanom obožavanju Boga, pošto oni ne znaju ništa o nebeskom stanju.’

739. Nakon ovog se anđeo vratio sa svojim drugovima do mjesta sastanka sa kojeg nekoliko društava mudrih ljudi još nije bilo otišlo. On je sakupio one koji su vjerovali kako su se nebeska radost i nebeska sreća sastojali jedino u primanju u nebo, i to Božanskom milošću: i da oni koji su prihvaćeni onda doživljavaju radost poput onih u svijetu koji uđu u palače kraljeva u dane svečanosti; ili koji putem pozivnice uđu na vjenčanje. Njima je anđeo rekao: ‘Pričekajte ovdje jedno vrijeme; i ja ću oglasiti trubu, i onda će doći nekoliko njih koji su uvaženi zbog svoje mudrosti u duhovnim stvarima Crkve.’

             Nekoliko sati kasnije devet je ljudi sebe predstavilo, svaki je nosio lovorov vijenac kao oznaku svojeg ugleda. Anđeo ih je uveo u kuću sastanka gdje su se okupili svi oni koji su bili sakupljeni ranije; i u njihovom prisustvu, obraćajući se devetorici ljudi koji su nosili dekoracije, je rekao: ‘Ja znam da je na vašu vlastitu želju, i u skladu sa vašom vlastitom idejom, vama bilo dozvoljeno popeti se na nebo; i da ste se vratili do ove niže ili pod-nebeske zemlje sa potpunim znanjem o nebu. Recite nam, prema tome, kako vam je nebo izgledalo.’

[2]         Zatim su oni odgovorili po redu. Prvi je rekao: ‘Od moje najranije mladosti čak do kraja svoga života na zemlji, moja je ideja o nebu bila, da je to mjesto koje obiluje sa svakojakom vrstom blagoslova, sreće, radosti, zadovoljstva i užitka; i da ću, ako bi tamo bio primljen, biti okružen sa jednom atmosferom blaženstava koju ću ju udisati i njome se napijati poput zaručnika na njegovom vjenčanju, i kada uđe u bračnu sobu sa svojom zaručnicom. Sa tom idejom sam se popeo na nebo, i prošao prve čuvare a također i druge; ali kada sam došao do trećih, kapetan garde mi se obratio govoreći, ‘Tko si ti prijatelju?’ Ja sam odgovorio, ‘Zar ovdje nije nebo? Popeo sam se ovdje na moju iskrenu želju; primite me, zaklinjem vas.’ On me primio, i ja sam ugledao anđele u bijeloj odjeći. Oni su hodali unaokolo oko mene, gledajući me i mrmljajući: ‘Ovdje je novi gost koji nije obučen u nebesku odjeću.’ Čuo sam što su rekli, i mislio sam se: ‘Ovo mi se čini kao slučaj onog čovjeka koji je došao na vjenčanje bez prikladne odjeće.’ Zato sam rekao anđelima: ‘Dajte mi takvu odjeću;’ ali oni su se samo smijali. Onda je u žurbi došao jedan noseći zapovijedi sa suda: ‘Svucite ga do gola, izbacite ga napolje, i bacite njegovu odjeću za njim;’ tako sam bio izbačen.’

[3]         Drugi je kad je došao red na njega rekao: ‘Ja sam, također, pretpostavljao da ću ako budem primljen u nebo, koje je bilo iznad moje glave, biti okružen sa radostima i udisati ih do vječnosti. Ja sam također ostvario svoju žudnju. Anđeli su, međutim, pobjegli kada su me vidjeli, govoreći jedni drugima. ‘Kakav je ovo monstrum? Kako je ova noćna ptica došla ovdje?’ I ja sam u stvari osjetio kako se moja ljudska forma mijenja, iako se nikakva promjena nije zbila, što je bilo posljedica udisanja nebeske atmosphere. Ali smjesta je tamo došao jedan trčeći od suda sa nalogom da me dvojica slugu trebaju izvesti napolje, i odvesti me nazad putem kojim sam se popeo, sve dok ne stignem do moga vlastitog doma. Kada sam bio tamo, ponovno sam izgledao kao čovjek i drugima i sebi.’

[4]         Treći je rekao: ‘Ja sam uvijek razmišljao o nebu iz ideje o prostoru (mjestu), a ne iz ljubavi. Prema tome, kada sam došao u ovaj svijet čeznuo sam za nebom sa žarkom žudnjom; i ugledavši neke osobe kako se penju, slijedio sam ih i bio sam primljen, ali jedino na nekoliko koraka. Kada sam, međutim, želio razveseliti svoj um (animus)* u skladu sa mojom idejom o radostima i blaženstvima tamo, moj um (mens)** je bio zahvaćen sa tupilom kojeg je uzrokovalo nebesko svjetlo, koje je bijelo poput snijega, i čija je suština kažu mudrost. Kao posljedica toga moje oči je prekrila gusta tama, i počeo sam luditi. Nakon toga je od nebeske topline, koja je korespondentna blistavosti svoga svjetla, i čija suština je kako kažu ljubav, moje srce je započelo podrhtavati. Ja sam bio zahvaćen sa nemirom i mučen unutarnjom boli, i bacio sam sebe unazad na zemlju. Kako sam tamo ležao jedan je podvornik došao iz suda sa ciljam da me nježno odvede do moga vlastitog svjetla i topline. I kada sam došao do njih, moj duh i moje srce su mi se povratili.’

[5]         Četvrti je rekao kako je on također razmišljao o nebu iz ideje o prostoru (mjestu), a ne o ljubavi. ‘Čim sam, prema tome, došao u duhovni svijet,’ reče on, ‘zapitao sam određene mudrace da li mi je bilo dozvoljeno popeti se na nebo. I bio sam obaviješten kako je to bilo dozvoljeno svima, ali su oni morali biti na oprezu da ne bi bili ponovno izbačeni. Na to sam se nasmijao i popeo se, vjerujući poput drugih kako su svi u cijelom svijetu bili sposobni primiti nebeske radosti u njihovoj punini. Međutim, tek što sam stupio u nebo postadoh skoro beživotan; i kako sam trpio mučnu bol u glavi i u tijelu, bacio sam se na zemlju. Onda sam uvijajući se poput zmije koja se drži u blizini vatre, otpuzao do ruba litice i hitio se preko. Pokupili su me neki koji su stajali ispod i odnijeli u konačište, gdje sam ponovo došao k sebi.

[6]         Drugih pet je također ispričalo prekrasne zgode njihovog uzlaska u nebo, uspoređujući promjenu u njihovom stanju života sa stanjem ribe kad je podignuta iz vode na zrak, i ptice kada je uzdignuta iz zraka u eter. Oni rekoše da, nakon njihovog bolnog iskustva, više nisu imali želje za nebom, već jedino za životom sa drugima koji su bili poput njih, gdje god se oni nalazili. ‘Mi znamo,’ dodali su, ‘da u svijetu duhova, gdje se sada nalazimo, svi prolaze pripremu, dobri za nebo, a opaki za pakao; da nakon pripreme oni vide puteve koji su otvoreni prema zajednicama srodnih duhova, sa kojima će živjeti zauvijek; i da oni krenu tim putevima sa radošću, pošto su to putevi njihovih ljubavi.’ Kad su svi koji su formirali prvo društvo ovo čuli oni su takođe priznali kako nisu imali druge ideje o nebu nego o obitavalištu gdje će uživati do punoće uvijek prisutna zadovoljstva do vječnosti.

[7]         Onda im je anđeo sa trubom rekao: ‘Vi sada vidite kako nebeski užici i vječna sreća ne ovise o mjestu, nego o  stanju čovjekova života; i da je stanje nebeskog života od ljubavi i mudrosti. Kako služenje (primjena) sadržava ljubav i mudrost, stanje nebeskog života nastaje iz sjedinjenja ljubavi i mudrosti u služenju (primjeni). Isto je da li govorimo o dobročinstvu, vjeri i dobrim djelima; jer dobročinstvo je ljubav, vjera je istina od koje je mudrost, a dobra djela su služenja (primjene). Štoviše, u našem duhovnom svijetu postoje mjesta, kao i u prirodnom svijetu; inače tamo ne bi bilo prebivališta niti odvojenih stanova. Pa ipak mjesto je sa nama jedino privid mjesta u skladu sa stanjem ljubavi i mudrosti, to jest, dobročinstva i vjere.

[8]         Svatko tko postane anđeo nosi unutar sebe svoje vlastito nebo, pošto on nosi ljubav svojeg vlastitog neba; jer čovjek je od stvaranja obličje, slika i vrsta velikog neba u malome; takva je ljudska forma. Prema tome, svatko dolazi u onu zajednicu na nebu čije je on generalne forme slika; tako da prilikom ulaska u tu zajednicu on ulazi u formu koja korespondira sa njime samime. Tako on ulazi u zajednicu kao da iz sebe ulazi u sebe, i kao iz zajednice u zajednicu unutar sebe; i on uživa život koji je zajednički i zajednici i njemu samome. Svaka zajednica je poput društva, a anđeli u njoj su, tako reći, dijelovi koji nalikuju cjelini koja je od njih sačinjena. Iz ovog slijedi da su oni koji su u zlu i njihovim posljedičnim neistinama u sebi formirali obličje pakla; a ovo u nebu trpi mučenje od upliva i nasilni antagonizam jednog nasuprot drugome. Jer paklena ljubav je protivna nebeskoj ljubavi; i postoji isti antagonizam između užitaka ove dvije ljubavi kao među neprijateljima, i oni uništavaju jedno drugog gdje god se sretnu.’

*Animus, niži predio uma u kojem su aktivne žudnje i ideje vezane uz tijelo i svijet.

*Mens, viši predio uma u kojem su racionalno aktivni volja i razumijevanje.

740. Na završetku ovog incidenta začuo se glas sa neba, govoreći anđelu koji je imao trubu: ‘Odaberi desetoricu iz skupa i dovedi ih k nama. Mi smo od Gospoda čuli da će ih On pripremiti, tako da im u trajanju od tri dana toplina i svjetlo, to jest, ljubav i mudrost našeg neba neće nauditi.’

             Zatim su desetorica bili odabrani, i oni su pratili anđela. Popeli su se strmom stazom na određeni brežuljak, i od ovog su se popeli na planinu na čijem je vrhuncu bilo nebo onih anđela koji su im se ranije na udaljenosti prikazali poput prostranstva u oblacima. Kapije su za njih bile otvorene; i nakon što su prošli kroz treću kapiju, anđeo koji ih je uvodio je požurio do princa zajednice, to jest, toga neba, i najavio njihov dolazak. Princ je rekao: ‘Uzmite neke iz moje pratnje sa vama i recite vašim drugovima kako su dobrodošli. Dovedite ih do mojeg vanjskog dvora, i osigurajte za svakoga privatni apartman i spavaću sobu. Odredite neke od mojih podvornika i slugu da čekaju na njih i budu im na službi.’ To je bilo napravljeno. Nakon što su bili uvedeni od strane anđela zapitali su da li bi mogli ići i vidjeti princa; ali anđeo je odgovorio: ‘Sada je jutro, a on se prije podneva ne može vidjeti. Do toga vremena svatko je zauzet sa svojom vlastitom službom i zaposlenjem; ali vi ste pozvani na objed, i onda ćete sjediti za stolom sa našim princom. U međuvremenu ću vas odvesti do njegove palače, gdje ćete vidjeti veličanstvene i prekrasne stvari.’

[2]         Kada su bili dovedeni do palače oni su ju najprije pogledali izvani. Bila je prostrana, izgrađena od porfira, sa temeljima od jaspisa; a ispred kapija je bilo šest visokih stupova od bojanog mramora; krov je bio od zlatnih ploča, visoki prozori su bili od najčišćeg kristala, a njihovi okviri su bili zlatni. Zatim su bili uvdeni unutar palače, te vođeni od sobe do sobe gdje su ugledali ornamente neizrecive ljepote, i neusporedive rezbarije koje su ukrašavale plafon. Duž zidova su bili postavljeni stolovi od srebra presvučeni sa zlatom, na kojima su bile postavljene raznolike posude napravljene od dragog kamenja, neke od pojedinačnog kamenja, u nebeskim oblicima. Bilo je jako puno stvari koje oko nikad nije vidjelo na zemlji, i za koje nitko sebe ne bi mogao uvjeriti kako postoje na nebu.

             Dok su stajali zaprepašteni pred veličanstvenim stvarima koje su vidjeli, anđeo reče: ‘Ne budite iznenađeni. Stvari koje sada vidite nisu bile napravljene i oblikovane od strane nijednog anđela, već od strane Tvorca svemira i predstavljene kao dar našem princu. Ovdje je, prema tome, arhitektura u svojem savršenstvu, od kojeg su izvedena sva pravila te umjetnosti u svijetu.’ Anđeo je nastavio: ‘Vi možete pretpostaviti kako stvari poput ovih šarmiraju naše oči i obmanjuju nas da vjerujemo kako sačinjavaju radosti našeg neba. Ali naše srce nije u njima, jer one su samo od sekundarne važnosti; a u onoj mjeri u kojoj ih mi tretiramo kao sekundarne, i kao Božje djelo, u toj mjeri mi u njima vidimo Božansku svemoć i dobrotu.’    

741. Anđeo im je zatim rekao: ‘Još nije podne: dođite sa mnom u vrt našega princa, koji je u blizini palače.’ Tako su oni otišli sa njime; i kako su ulazili on reče: ‘Ovo je najveličanstveniji vrt u našoj nebeskoj zajednici.’ Ali oni odgovoriše: ‘Ali što to govoriš? Ovdje nema vrta; mi jedino vidimo jedno stablo, i na njegovim granama i na njegovom vrhu nešto što izgleda kao zlatni plod, i lišće od srebra sa vršcima koji su ukrašeni smaragdima, a ispod stabla malu djecu sa njihovim dadiljama.’ Na to je anđeo sa nadahnutim glasom rekao: ‘Ovo drvo je posred vrta, i mi ga nazivamo stablom našeg neba, a neki ga nazivaju stablom života; ali nastavite i priđite još bliže, i vaše će oči biti otvorene, i ugledat ćete vrt.’ Oni su to napravili, i njihove oči su se otvorile i ugledali su stabla krcata sa slasnim voćem, isprepletena okolo sa mladom vinovom lozom čiji su se plodova puni vršci naginjali prema stablu života u centru. Ova stabla su bila posađena u neprekidnim serijama koje su se prostirale i širile u beskrajnim prstenovima ili krugovima, poput onih u neprekidnoj spirali; to je bila savršena spirala drveća u kojoj je jedna vrsta slijedila tik poslije druge, u skladu sa vrsnošću njihovih plodova. Između početka spirale i stabla u centru je bio popriličan prostor, i taj međuprostor je svjetlucao sunčevim svjetlom, koje je uzrokovalo da stabla spirale od prvog do posljednjeg sjaje neprekinutim i neprestanim blistavilom. Prva stabla su bila najizvrsnija od svih, stvarajući u izobilju najprobranije plodove; ova su se nazivala rajskim stablima, i nisu se mogla vidjeti nigdje u nijednom predjelu prirodnog svijeta, pošto ona ne rastu i ne mogu tamo rasti. Nakon ovih su došla stabla maslina, zatim vinove loze, onda miomirisna stabla, i konačno stabla čija je građa korisna za rukotvorine. Tu i tamo u ovom spiralnom ili krivudavom prostranstvu stabala su bila sjedala formirana privlačenjem i ispreplitanjem grana od stabala; a one su bile obogaćene i ukrašene sa voćem. Bilo je također i otvora koji su vodili do cvijećnjaka, a od ovih do travnjaka, podijeljenih na parcele  i gredice.

[3]         Od pogleda na ove stvari pratioci anđela su uzviknuli: ‘Ovo je doista nebeska forma? Gdjegod okrenemo naše oči ugledamo nešto neizrecivo nebesko i rajsko.’ Kada je to čuo, anđeo je bio zadovoljan te reče: ‘Svi vrtovi u našem nebu su u svojem porijeklu reprezentativne forme ili vrste nebeskog blaženstva; a pošto je upliv ovog blaženstva uznio vaše umove, vi ste uzviknuli: ‘Ovo je doista nebeska forma.’ Oni, međutim, koji ne prime taj upliv vide ove rajske vrtove samo kao šume. Svi oni primaju upliv koji su u ljubavi spram primjena (služenja); ali ne i oni koji djeluju iz ljubavi spram slave a ne iz motiva primjene (služenja).’ On im je onda objasnio što je svaka pojedinačna stvar u vrtu reprezentirala i predstavljala.’

742. Dok su bili tako zaposleni, došao je prinčev glasnik sa pozivnicom za njih da sa njime jedu kruha. Istovremeno su dvojica dvorskih poslužitelja donijela odjeću od skupocjenog lana i rekli: ‘Obucite ovo na sebe; jer nitko nije primljen za prinčev stol ukoliko nije odjeven u nebesku odjeću. Oni su je stoga obukli na sebe te su, pridruživši se anđelu, bili odvedeni do portika, ili šetališta palače gdje su čekali na princa. Tamo ih je anđeo upoznao sa društvima važnih ljudi i guvernera koji su također čekali na princa. Za otprilike sat vremena vrata su bila otvorena, i kroz jedna koja su bila šira od ostalih na zapadnoj strani, ugledali su ga kako ulazi uz dostojanstvenu svečanu povorku. Pred njim su išli njegovi osobni savjetnici, a nakon njih njegovi riznički savjetnici, a poslije njih glavni dvorski oficiri. Posred ovih se nalazio princ, a nakon njega su slijedili dvorjani različitog ranga, i konačno čuvari; sve skupa su brojili sto i dvadeset ljudi.

[2]         Anđeo, koji je vodio desetoricu stranaca koji su sada u svojim odjelima izgledali kao domaći gosti palače, je pristupio princu i sa štovanjem ih predstavio; a princ im je, ne zaustavljajući procesiju, rekao: ‘Dođite, i jedite kruha sa mnom.’ Oni su ga slijedili do blagovaonice, gdje su ugledali stol veličanstveno pripremljen. U centru je bila visoka zlatna piramida, a oko nje je u tri reda bilo postavljeno stotine zdjela sa raznim jelima.  Na zdjelama se nalazilo slatkiša te aromatskih slatkih vina, zajedno sa drugim delikatesama napravljenim od kruha i vina. Iz centra piramide je izbijala određena vrsta fontane izvrsnog vina, koje se slijevalo piramidom i punilo pehare. Postrani ove visoke piramide su bili različiti nebeski dizajni od zlata koji su nosili velike i male tanjure i posude krcate sa hranom svake vrste. Nebeski dizajni koji su nosili te tanjure su bili umjetnička djela nadahnuta sa mudrošću, koja ne bi mogla biti reproducirana od strane nijedne umjetnosti na svijetu niti opisana bilo kojim riječima. Tanjuri i posude su bili od srebra, sa rezbarijama oko njih potpuno istim kao i na njihovim podupiračima; a čaše su bile od prozirnog dragocjenog kamenja. Na taj način je stol bio namješten. 

743. Sljedeće je opis odjeće princa i njegovih ministara. Princ je bio odjeven u dugo grimizno ruho, ukrašeno sa uvezenim srebrnim zvijezdama; a ispod ruha je nosio plavu svilenu tuniku. Ova je bila otvorena na grudima gdje su se mogli vidjeti prednji dijelovi gurtne sa amblemom zajednice. To je bio ženski orao, napravljen od sjajnog zlata, obrubljenog sa dijamantima, koji je sjedio na svojim mladima na vrhu drveta. Obiteljski savjetnici su bili slično odjeveni, ali bez amblema, umjesto kojeg su nosili izrezbarene safire, koji su visili sa zlatne ogrlice. Dvorjani su nosili smeđe ogrtače, na kojiima su bili izvezeni cvjetovi koji su okruživali mlade orlove. Ispod ovih, njihove su svilene tunike bile boje opala, a takve je boje bila također i odjeća koja je prekrivala njihova bedra i noge. Takva je bila njihova odjeća.

744. Savjetnici i vladari su stajali oko stola te su, u pravcu princa, pljeskali sa svojim rukama i dostojno tihim glasom izgovarali molitvu hvaljenja i zahvale Gospodu. Onda su na prinčev znak zauzeli njihova mjesta za stolom. Princ je rekao desetorici stranaca: ‘Sjednite sa mnom; ovdje su vaša sjedala.’ Oni su se posjeli, a poslužitelji ranije poslani od strane princa da ih pričekaju, su stajali iza njih. Nakon toga im je princ rekao: ‘Neka svaki od vas uzme tanjir sa njegovog mjesta a također i malu zdjelu sa piramide.’ Oni su to napravili; i smjesta su se novi tanjiri i zdjele pojavili postavljeni na mjestu onih koji su bili odnešeni; I njihove čaše su bile napunjene vinom iz fontane koja je tekla iz velike piramide, i tako su se oni pridružili u jelu i piću.

[2]         Tijekom gozbe je princ, obraćajući se desetorici gostiju, rekao: ‘Čuo sam kako ste bili sazvani zajedno u predjelu ispod ovog neba da bi izrazili svoje ideje u svezi nebeskih radosti i vječne sreće koja nastaje iz njih; i da ste izrazili različita mišljenja, ali svaki u skladu sa užicima tjelesnih čula. Ali što su užici tjelesnih čula, ako su odvojeni od onih od duše? Duša je ona koja ih ispunjava sa užitkom. Užici duše su u sebi neperceptibilni blagoslovi; ali kako silaze u misli uma i otud u senzacije tijela, oni postaju sve perceptibilniji. U mislima uma se oni percipiraju kao stanja sreće, a u tjelesnim senzacijama kao užici, a u samom tijelu kao zadovoljstva. Vječna sreća je rezultat svih ovih skupno; ali sreća koja rezultira jedino iz zadovoljavanja tjelesnih čula nije vječna, već samo vremena; ona dokončava, prolazi, i ponekad se okreće u bijedu. Vi sada vidite kako su sve vaše radosti također radosti neba, i čak su izvrsnije nego ste ikada bili u stanju zamisliti; ali takve radosti ne afektiraju naše umove iznutra.

[3]         Postoje tri stvari koje teku kao jedna od Gospoda u naše duše; a te tri, koje su kao jedno, ili to trojstvo, su ljubav, mudrost i primjena (služenje). Ljubav i mudrost postoje idealno, i postoje jedino u osjećajima i mislima uma; ali u primjeni (služenju) oni postoje zbiljski, pošto su oni onda simultano u činu i djelovanju tijela; a gdje oni postoje zbiljski, tamo oni također i opstoje. Ljubav i mudrost postoje i opstoje u primjeni (služenju), ali primjena (služenje) je ono što na nas utječe; a primjena (služenje) se sastoji u izvršavanju obaveza vlastite službe odano (pošteno), iskreno i marljivo. Ljubav spram primjena (služenja), i time marljivost u služenju koja otud nastaje, drže naše umove od toga da ne izgube kontrolu, od toga da ne vrludaju uokolo i apsorbiraju sve požude koje pritječu zajedno sa njihovim zamamnostima kroz čula od tijela i svijeta. Ove požude rasturaju na sve četiri strane svijeta istine religije i moralnosti sa svime što je u njima dobro; ali iskrena posvećenost uma primjeni (služenju) zadržava i vezuje te istine zajedno, i uređuje um tako da postane forma prijemčiva za mudrost od tih istina; i onda tjera sa njihovih nadmoćnih položaja poruge i ludarije neistina i ispraznosti. Ali vi ćete čuti više o ovoj temi od strane mudraca u našoj zajednici koje ću vam poslati ovog popodneva.’

             Rekavši to princ se ustao, i gosti su se ustali sa njime; i pozdravljajući ih on je dao upute njihovom anđelu da ih odvede do njihovih privatnih apartmana, i ukaže im svu čast i ljubaznost; i također da pozove ljubazne i prijazne ljude da ih zabavljaju sa razgovorom u svezi različitih radosti njihove zajednice. 

745. Prinčeve instrukcije su se izvršile; i kada su se gosti vratili sa banketa bilo je zatraženo od izvjesnih ljudi iz grada da ih dođu zabaviti sa razgovorom u svezi različitih radosti zajednice. Kada su pristigli izmijenili su uobičajene pozdrave, i posvetili se ugodnoj raspravi dok su se šetali uokolo. Ali anđeo je rekao: ‘Ovih deset ljudi su bili pozvani u ovo nebo da bi naučili njegove radosti, i time primili novu ideju o vječnoj sreći. Opišite, dakle, neke od njegovih radosti koje utječu na tjelesna čula. Neki mudri ljudi će doći kasnije, koji će reći kako se ove radosti okreću u blagoslove i sreću.’ Čuvši to, oni koji su bili pozvani iz grada su dali sljedeće izvješće:

             1. U ovoj zajednici ima dana svetkovina koji su određeni od strane princa, u svrhu mentalnog opuštanja nekih od zamora uzrokovanog njihovom revnošću da nadmašuju u službi. Tim danima se održavaju muzičke izvedbe i pjeva se na javnim mjestima, a izvan grada se održavaju sportovi i predstave na pozornici. Na javnim mjestima su podignute platforme okružene sa balustradama (podupiračima) od isprepletenih vinovih loza, sa kojih vise grozdovi grožđa. Među ovima, u tri reda sjedala, sjede muzičari sa žičanim i puhačkim instrumentima, visokotonskim i niskotonskim, glasnim i mekim; a postrance su pjevači obadva spola, koji ugađaju građanima sa najdivnijim himnama i pjesmama, horovima i solo izvedbama, mijenjajući povremeno žanr (stil). Ova se muzika nastavlja u tim svečanim danima od jutra do podneva, i onda do večeri.

[2]         2. Štoviše, svakog jutra se iz kuća oko javnih trgova mogu čuti najmilozvučnije pjesme djevojaka i djevojčica, koje odjekuju cijelim gradom. Svakog jutra pjesma, putem muzičke modifikacije ili modulacija, izražava određeni osjećaj duhovne ljubavi; a to je percipirano u pjevanju kao da je taj osjećaj u stvari prisutan. On utječe u umove slušatelja, i u njima pobuđuje korespondentnu emociju; jer to je priroda nebeske pjesme. Ti pjevači kažu kako je zvuk njihovog pjevanja nadahnut i oživljen iznutra, te podignut do radosne oduševljenosti u skladu sa primanjem slušatelja. Kada je pjevanje završeno, prozori i vrata kuća okolo trgova i javnih mjesta su zatvoreni, i tada cijelim gradom vlada tišina. Nigdje se ne može čuti nikakva buka, i nikog se ne može vidjeti kako luta ulicama grada, već su svi zaokupljeni sa obavezama njihovog zaposlenja.

[3]         3. U podne su vrata otvorena, a popodne također i prozori nekih kuća; i dječaci i djevojčice se mogu vidjeti kako se igraju na ulicama, dok njihove dadilje i učitelji sjede na trijemovima kuća, i nadziru ih.

[4]         4. Na rubovima grada dječaci i mladići su zaokupljeni različitim sportovima, poput utrka, te igara sa loptom i reketima. Ima također i proba vještine među dječacima kako bi se testirala njihova brzina govora, djelovanja i percepcije; i oni koji nadmašuju primaju kao nagradu lovorov vijenac; i postoje mnogi drugi načini kako bi se pobudili njihovi latentni talenti.

[5]         5. Izvan grada također postoje dramatske izvedbe na pozornicama kada se raznorazne vrline moralnog života prikazuju od strane glumaca, od kojih su neki odabrani zbog njihove sposobnosti da glume organizirane uloge. Jedan od desetorice je zapitao: ‘Što je naznačeno sa organiziranim ulogama?’ Govornik je odgovorio: ‘Nije moguće reprezentirati u potpunosti ni jednu vrlinu sa njezinim milostima i karakteristikama ukoliko se ove ne prikazuju u nizu od njihove najveće do njihove najmanje forme; i glumci glume te forme sve do najmanje, gdje vrlina prestaje (dok ništa od nje ne preostane). Osigurano je zakonom, međutim, da oni ne smiju prikazivati ništa što je protivno ovima, naime, što je sramotno i neprikladno, osim indirektno, i, tako reći, udaljeno. To je osigurano zbog toga što ništa od onog što je časno i dobro u bilo kojoj vrlini ne prelazi uzastopnim stadijima u ono što je nečasno i zlo: Ono se umanjuje sve dok ništa od nje ne preostane, i onda se suprotno započinje pojavljivati. Prema tome, nebo, gdje su sve stvari časne i dobre, nema ništa zajedničko sa paklom, gdje su sve stvari nečasne i zle.’

746. Dok su govorili, pristigao je sluga i izvijestio kako je osam mudraca, pozvanih na naredbu princa, bilo nazočno i kako su htjeli biti primljeni. Kada je anđeo to čuo izašao je napolje i pozdravio ih, te ih uveo unutra. Nakon običajnih komplimenata i pozdrava, oni su započeli govoriti o porijeklu i rastu mudrosti, upućujući na različite stadije u njezinom razvoju i govoreći kako mudrost u slučaju anđela nikad ne prestaje i ne doseže svoj kraj, već raste i povećava se do vječnosti. Čuvši to anđeo koji je služio društvo, je odgovorio: ‘Naš princ je za stolom govorio sa tim ljudima o sjedištu mudrosti, ukazujući kako ona počiva u primjeni (služenju). Molim vas recite im nešto o istom tom predmetu.’

             Tako su on rekli: ‘Na početku kada je čovjek bio stvoren, on je bio iniciran u mudrost i njezinu ljubav, ne poradi njega samoga nego da ju od sebe može dodijeliti drugima, Otud je na mudrosti mudrih upisano, da nitko ne smije biti mudar i živjeti jedino za sebe, već istovremeno za druge. To je temelj zajednice, koja inače ne bi mogla postojati. Živjeti za druge je vršiti primjene (služiti); primjene su veza zajednice, a ovih ima onoliko koliko ima dobrih primjena (službi), a njihov broj je beskonačan. Postoje duhovne primjene (službe), koje su one ljubavi spram Boga i ljubavi spram bližnjega; postoje moralne i civilne primjene (službe), koje pripadaju ljubavi spram društva i zemlje u kojoj čovjek živi, i prema njegovim sugrađanima među kojima boravi; postoje prirodne primjene (službe) koje pripadaju ljubavi spram svijeta i njegovim nužnostima; a postoje i tjelesne primjene (službe), koje pripadaju ljubavi spram samo-očuvanja poradi uzvišenih ciljeva.

[2]         ‘Sve ove su upisane u čovjeka, i one slijede jedna nakon druge po redu, a kada postoje zajedno, onda je jedna unutar druge. Oni koji su u prvim ili duhovnim primjenama su također u primjenama koje slijede, i oni su mudri. Oni koji nisu u duhovnim primjenama, nego su u moralnim i civilnim primjenama, i posljedično u onima koje slijede, nisu naračun toga mudri, već jedino tako izgledaju zbog njihove vanjske moralnosti i vršenja civilnih obaveza. Oni koji nisu u duhovnim i moralnim primjenama, već u prirodnim i tjelesnim primjenama, nisu uopće mudri; jer oni su sotone, koje jedino ljube svijet i sebe same poradi svijeta. Oni, međutim, koji su jedino u tjelesnim primjenama su najmanje mudri od sviju; jer oni su vragovi, koji žive jedino za sebe same, i u svemu što čine za druge jedino imaju u vidu sebe same.

[3]         ‘Štoviše, svaka ljubav ima svoj užitak, jer užitkom ljubavi se ona održava na životu; a užitak ljubavi spram primjena (služenja) je nebeski užitak, koji sukcesivno ulazi u užitke koji slijede, i u njihovom redu ih uzdiže i čini ih vječnima.’ Nakon toga su oni razgovarali o nebeskim užicima koji proizlaze iz ljubavi spram primjena, i rekli su kako ih ima mirijade i mirijade, i da svi koji uđu u nebo uđu u te užitke. I u daljnjoj mudroj raspravi, u svezi ljubavi spram primjena (služenja), oni su sa njima proveli cijeli dan sve do večeri.

[4]         Kad se približila večer, k desetorici koji su bili praćeni anđelom je došao glasnik obučen u lan, sa pozivnicom na vjenčanje koje se trebalo održati slijedećeg dana; i oni su bili jako radosni na pomisao kako će vidjeti vjenčanje na nebu. Zatim su bili vođeni do kuće od jednog od obiteljskih savjetnika, i večerali sa njime. Nakon večere su se vratili; i rastajući se jedan od drugoga, povukli su se svaki u svoju spavaonicu, gdje su spavali do jutra.

             Kada su se probudili, začuli su pjevanje djevojaka i djevojčica iz kuća oko tržnice, koje je bilo spomenuto iznad. Toga jutra je osjećaj bračne ljubavi bio predmet njihove pjesme, čija ih je slatkoća uvelike impresionirala; i oni su percipirali blaženo spokojstvo koje se ulijevalo u njihove osjećaje, koje ih je uznosilo i ispunjavalo sa novim životom. Kada je vrijeme došlo, anđeo je rekao: ‘Pripremite se, i obucite vjenčanu odjeću koju vam je naš princ poslao.’ Kada su to učinili, odjeća je sjajila kao plamenim svjetlom, i oni su zapitali anđela koji je tome bio razlog. On je odgovorio: ‘Zbog toga što idete na vjenčanje; a kod nas naša odjeća onda prisvaja sjajan izgled, i postaje vjenčana odjeća.’

747. Anđeo ih je onda odveo do kuće gdje se trebalo slaviti vjenčanje, i vratar je otvorio vrata. Smjesta su pri ulasku bili primljeni i pozdravljeni od strane anđela kojeg je poslao zaručnik. Nakon što su bili uvedeni odveli su ih do sjedala koja su im bila određena. Nakon nešto vremena bili su pozvani u predsoblje bračne sobe. U centru te sobe su vidjeli stol na kojem su bili postavljeni veličanstveni svijećnjaci sa sedam grana i kuglama od zlata; a na zidovima su visjele lampe od srebra; i kada su ove bile zapaljene atmosfera je izgledala osvjetljena sa zlatnim sjajem. Na svakoj strani svijećnjaka su ugledali dva stola, na kojima su bili kruhovi postavljeni u tri reda; a u četiri kuta sobe su bili stolovi na kojima su bili kristalni vrčevi.

[2]         Dok su gledali u te stvari vrata apartmana pored bračne sobe su se otvorila, i oni su ugledali kako izlazi šest djevica, nakon kojih su hodali zaručnik i zaručnica držeći se za ruke, i vodeći jedno drugog prema njihovom sjedalu koje je gledalo na svijećnjak. Na ovo su se posjeli, zaručnik na lijevoj a zaručnica na desnoj strani; a šest djevica je stajalo pored sjedala blizu zaručnice. Zaručnik je nosio odoru od sjajnog grimiza i tuniku od svijetlećeg lana, sa naprsnikom na kojem je bila zlatna ploča obrubljena sa dijamantima; a na ploči je bio ugraviran mladi orao, vjenčani amblem te nebeske zajednice; i imao je mitru na svojoj glavi. Zaručnica je nosila skrletnu mantiju, a ispod nje iskićenu halju, koja se protezala od njezinog vrata pa sve do stopala; i oko njezinog struka je imala zlatni remen, a na njezinoj glavi zlatnu krunu sa rubinima.      

[3]         Dok su tako sjedili, zaručnik se okrenuo ka zaručnici i postavio zlatan prsten na njezin prst. Onda je uzeo narukvicu i ogrlicu od bisera; i postavljajući narukvicu na njezinu ruku a ogrlicu oko njezinog vrata, rekao je: ‘Prihvati ove zavjete.’ I kako ih je ona prihvatila, on ju je poljubio rekavši: ‘Sada si moja;’ i nazvao ju je svojom ženom. Na to su gosti povikali: ‘Blaženi bili!’ ove riječi su najprije bile rečene od strane svakog odvojeno, ali nakon toga od strane svih zajedno. I pomoćnik poslat od strane princa im se također pridružio u najboljim željama; i u tom trenutku je predsoblje bilo ispunjeno sa miomirisnim tamjanom, koji je bio obilježje blagoslova sa neba. Onda je sluga uzeo kruh sa stola pored svijećnjaka, i čaše ispunjene vinom sa stolova u kutovima soba, i dao svakome od gostiju kruh i čašu; i oni su jeli i pili. Nakon toga su se muž i žena ustali, i šest djevica ih je pratilo do praga sa srebrnim lampama, sada zapaljenima, u njihovim rukama. Tako je bračni par ušao u bračnu sobu i vrata su bila zatvorena.  

748. Anđeo vodič je nakon toga razgovarao sa gostima vjenčanja o njegovim drugovima, govoreći kako ih je uveo na zapovijed, i ukazao im veličanstvene stvari u prinčevoj palači, i čuda tamo; da su objedovali sa princem, i nakon toga razgovarali sa mudracima. Onda je zapitao: ‘Mogu li dobiti dozvolu da malo porazgovaraju sa vama?’ Oni su se približili i ušli u razgovor. Određeni mudrac koji je bio jedan od gostiju reče: ‘Da li razumijete značenje onog što ste vidjeli?’ ‘Ne u potpunosti,’ odgovorili su; a on ih je zapitao: ‘Zašto je zaručnik, sada muž, bio obučen na taj određeni način?’ ‘Zaručnik,’ odgovori on, ‘reprezentira Gospoda, a zaručnica, sada žena, reprezentira Crkvu. Iz tog razloga je zaručnik imao mitru na svojoj glavi, i nosio tuniku i naprsnik, poput Arona; i zato je zaručnica, sada žena, imala krunu na njezinoj glavi, nosila mantil, poput kraljice; ali sutra će oni biti drugačije obučeni, pošto ova reprezentacija traje samo danas.’

[2]         ‘Pošto je on reprezentirao Gospoda, a ona Crkvu, zašto je,’ zapitaše oni, ‘ona sjedila s njegove desne strane?’ ‘Postoje dvije stvari,’ on odgovori, ‘koje sačinjavaju vjenčanje Gospoda i Crkve, naime, ljubav i mudrost. Gospod je ljubav, a Crkva je mudrost, a mudrost je s desne strane ljubavi. Jer čovjek pripadnik Crkve je mudar kao od sebe samoga, i srazmjerno njegovoj mudrosti on prima ljubav od Gospoda. Desna strana također predstavlja snagu, a ljubav ima snagu posredstvom mudrosti; ali nakon vjenčanja, kao što je upravo bilo rečeno, reprezentacija je promijenjena, jer onda muž predstavlja mudrost, a žena, ljubav njegove mudrosti. To, međutim, nije primarna već sekundarna ljubav; jer žena ju ima od Gospoda, kroz mudrost muža; prema tome, nakon vjenčanja, obadvoje zajedno, muž i njegova žena, reprezentiraju Crkvu.’

[3]         Oni su ponovno zapitali: ‘Zašto vi ljudi niste stajali pored zaručnika, sada muža, kao što je šest djevica stajalo pored zaručnice, sada žene?’ On je odgovorio: ‘Pošto smo mi danas ubrojeni među djevice, a broj šest predstavlja sve, i ono što je potpuno.’ Ali oni rekoše, ‘Kako to?’ ‘Djevice’, on odgovori, ‘predstavljaju Crkvu, a Crkva se sastoji od obadva spola.’ Prema tome, mi smo također, u odnosu na Crkvu, djevice. Da je to tako, očigledno je iz ovih riječi u Otkrovenju:

‘Ti se ne okaljaše sa ženama, djevci su! Oni prate Jaganjca kamo god pođe.’  Otkrovenje 14:4.

A pošto ‘djevice’ predstavljaju Crkvu, prema tome ju Gospod uspoređuje sa:

‘Deset djevica pozvanih na vjenčanje,’ Matej 25:1 i naknadni stihovi;

i pošto je Crkva predstavljena sa Izraelom, Sionom i Jeruzalemom, u Riječi se tako često spominju ‘djevica i kći Izraelova, Sionska i Jeruzalemska.’ Gospod također opisuje Svoje vjenčanje sa Crkvom ovim riječima u Davidu:

‘Zdesna ti je kraljica u zlatu ofirskom… u haljinama zlatom vezenim. U haljini od veza šarena kralju je dovode, pratnja su joj djevice, druge njezine… i u kraljeve dvore ulaze.’   Psalam 45:9-15.

[4]’Zar nije prikladno,’ oni su naknadno zapitali, ‘da na vjenčanju bude prisutan svećenik i vrši službu?’ ‘To je zasigurno prikladno na zemlji,’ odgovorio je on, ‘ali ne na nebesima, zbog reprezentacije samog Gospoda i Crkve. Na zemlji je ova činjenica nepoznata. Ipak svećenik kod nas poslužuje na zarukama, i sluša, prima, potvrđuje i posvećuje pristanak (suglasnost). Suglasnost je suštinska stvar za vjenčanje, i sve naknadne ceremonije su njezine formalnosti.’

749. Nakon toga je anđeo vodič otišao do šest djevica i rekao im također o svojim drugovima, i zatražio da ih udostoje svojim društvom. Tako su se oni približili; ali kako su prišli bliže, one su se iznenada povukle i ušle u unutarnje dijelove kuće gdje su se nalazile njihove ženske prijateljice. Vidjevši to anđeo ih je slijedio, i zapitao ih zašto su se tako iznenada povukle bez razgovora sa strancima. One su odgovorile: ‘Mi im se nismo mogli približiti.’ ‘Zašto ne?’ on je zapitao; a one su odgovorile: ‘Ne znamo; mi jedino percipiramo nešto što nas odbija, i povlači unazad; morat će nas ispričati.’ Anđeo se vratio svojim drugovima i rekao im ovo, dodajući: ‘Nagađam kako vaša ljubav prema suprotnom spolu nije časna. Na nebu mi volimo djevojke zbog njihove ljepote i elegantnih manira, i mi ih volimo intenzivno, ali časno.’ Na to su se njegovi pratioci smijali, i rekli: ‘Dobro pretpostavljaš; tko može gledati takvu ljepotu tako blizu a da ne osjećeti kako su njegove žudnje podstaknute?’ 

750. Nakon ove društvene svečanosti, svi koji su bili pozvani na vjenčanje su otišli, i također desetoro stranaca sa njihovim anđelom pratiocem; i kako je večer već bila dobro poodmakla, oni su se povukli na počinak. U zoru su začuli proglas: ‘Danas je Šabat.’ Onda su se ustali i zapitali anđela što to znači. On je odgovorio: ‘To je poziv na obožavanje Boga koji dolazi u utvrđenim intervalima, i proglašavan je od strane svećenika. Obožavanje se vrši u našim hramovima, i traje oko dva sata. Dođite sa mnom ako želite, i ja ću vas uvesti.’ I tako su spremivši se, popratili anđela i ušli u hram. To je bila velika polukružna zgrada, u kojoj je moglo stati oko tri tisuće ljudi, i klupe ili stolice su bile postavljene uokolo u neprekinutim redovima koji su pratili oblik hrama. Propovjedaonica je gledala u sjedala, i bila je postavljena malo unazad od centra; a vrata su bila na lijevoj strani iza propovjedaonice. Desetoro stranaca je ušlo sa anđelom, koji im je naznačio mjesta gdje su trebali sjesti, govoreći: ‘Svatko tko uđe u hram zna svoje vlastito mjesto; on zna to od prirođene percepcije, i ne može sjesti nigdje drugdje. Ako sjedne negdje drugdje, on niti čuje niti percipira išta; i, štoviše, on uznemirava red; a kada je to učinjeno, svećenik nije nadahnut.’

751. Kada se skup okupio, svećenik se popeo na propovjedaonicu i održao propovijed punu duha mudrosti. Predmet je bila svetost Svetog Pisma, i sjedinjenje Gospoda sa oba svijeta, duhovnim i prirodnim, posredstvom njega. Prosvijetljen kako je tada bio, on je u potpunosti dokazao da je Sveta Knjiga bila diktirana od strane Jehove Boga, i da je posljedično tome On u njoj, tako da je On mudrost tamo; ali da mudrost, koja je On Osobno tamo, leži sakrivena ispod značenja Slova, i nije nikome otkrivena osim onima koji su u istini doktrine i istovremeno u dobru života, i koji su na taj način u Gospodu, i Gospod u njima. Kada je propovijed bila zaključena on se pomolio te sišao dolje sa propovjedaonice.

             Kako je skup ljudi izlazio, anđeo je zatražio svećenika da kaže par pozdravnih riječi desetorici njegovih pratioca; stoga im je on prišao i razgovarao sa njima nekih pola sata. Govorio je o Božanskom Trojstvu, govoreći da je ono u Isusu Kristu, u kojem sva punina Božanstva prebiva tjelesno, u skladu sa izjavom apostola Pavla. On je onda govorio o sjedinjenju dobročinstva i vjere; ali je iskoristio riječi, ‘sjedinjenje dobročinstva i istine,’ pošto je vjera istina.

752. Nakon što su izrazili svoje zahvale, stranci su otišli kući; i tamo im je anđeo rekao: ‘Ovo je treći dan kako ste se uzdigli u zajednicu ovog neba; i bili ste od strane Gospoda pripremljeni da ostanete ovdje u trajanju od tri dana, tako da je sada došlo vrijeme da se raziđemo. Svucite, prema tome, odjeću koju vam je poslao princ i obucite vašu vlastitu.’ Kada su to učinili, ispunila ih je žudnja otići; tako su otišli i spustili se, a anđeo ih je otpratio do mjesta okupljanja. Tamo su se oni zahvalili Gospodu zato što ih je udostojio blagosloviti sa znanjem i sa razumijevanjem u svezi nebeskih radosti i vječne sreće.

E. Swedenborg ‘Istinska kršćanska religija – 731-752’