O sudbini Luthera, Calvina i Melanchtona (= začetnika Protestantizma/Reformacije) u duhovnom svijetu

Razgovarao sam sa Melancthonom, i onda sam ga (ili ‘da bi ga onda’) zapitao u svezi njegovog stanja; ali on nije bio voljan odgovoriti (na to pitanje). Zbog čega su me o njegovoj sudbini informirali drugi, koja (= a njegova sudbina) je da je on naizmjenično u ćeliji od izrezbarenog kamenja, a naizmjenično u paklu, i da se on u svojoj ćeliji, zbog zime, pojavljuje obučen u medvjeđu kožu, a zbog nečistoće u toj sobi on ne prima pridošlice sa ovog svijeta, koje ga žele posjetiti zbog njegova uglednog imena (ili ‘ugleda kojeg uživa njegovo ime’). On i dalje govori samo o vjeri, koju je na svijetu ustanovio/utvrdio više od drugih.

Razgovarao sam, ali samo jednom, sa Calvinom; on je bio u nebeskoj zajednici, koja se pojavljuje naprijed, iznad glave; i on je rekao da se nije slagao sa Lutherom i Melancthonom u svezi samo vjere (doktrine o čovjekovom spasenju jedino putem vjere), pošto su djela (ljubavi) u Riječi tako često spominjana, a njihovo vršenje preporučeno, i da prema tome, vjera i djela trebaju biti sjedinjeni. Čuo sam od jednog od upravitelja te zajednice, da je Calvin bio prihvaćen u ovu zajednicu, pošto je bio čestit/pošten i nije stvarao nemir/nered.

Kakva je Luterova sudbina, to će biti rečeno na drugom mjestu, jer ja sam ga često čuo i vidio. Ovdje ću samo reći, da je on često želio odustati od svoje samo vjere (doktrine o čovjekovom spasenju jedino putem vjere), ali uzalud; i da je on stoga i dalje u svijetu duhova, koji je na pola puta (ili ‘sredini’) između raja i pakla; gdje nekad jako teško pati.

E.Swedenborg ‘Nastavak u svezi Posljednjeg Suda i u svezi Duhovnog Svijeta – 47, 54, 55’

***

MISAO O ISTINI TAMO GDJE SE NALAZE NEISTINE. LUTHER.

Razgovarao sam sa Lutherom, i zapazio kako je on imao želju misliti u suprotnosti sa samo vjerom (= doktrinom da samo vjera spašava). Ali sam percipirao/shvatio da on to nije bio u stanju, pošto su njegovu misao ispunile neistine, i to spriječile. Sfera misli je izgledala ispunjena (ili ‘područje njegovih misli je izgledalo ispunjeno’) sa potvrdama o vjeri (= sa neistinama koje/kojima je on potvrđivao doktrinu da samo vjera spašava čovjeka), koje nisu dozvolile ulazak istinâ koje bi se tome protivile/suprotstavljale; tako da neistine moraju najprije biti otklonjene prije nego istine uđu (= neistine se najprije moraju maknuti da bi istine mogle ući). To je on, isto tako, promatrao; i, zbog/poradi toga on reflektira/razmišlja o razlogu zašto bi on i dalje morao biti u tim neistinama, iako je čuo toliko puno stvari koje su bile sa njima u suprotnosti, i koje je on također priznao. A kada je želio otkloniti (te) neistine, on je percipirao kako je užitak ljubavi, koji je izvirao iz toga što ih je on (= neistine/neistinitu doktrinu o samo vjeri koja spašava čovjeka) izmislio i branio, to spriječio; prema tome i to, također, mora najprije biti otklonjeno. On je bio nošen iz jedne (nebeske) zajednice u drugu, a također i do one u kojoj je bio u istini; ali nije bio u stanju/mogućnosti ostati tamo, pošto je to bilo u suprotnosti sa užitkom njegova ponosa. On je rekao kako se molio Bogu da bi mogao razumijeti i objaviti/manifestirati istinu, ali da je na to dobio odgovor da će mu biti dano (da razumije i da objavi/manifestira istinu) ako (on to) bude u stanju primiti.

MELANCTHON I LUTHER

Tu je prišao izvjestan čovjek iz sjevernog dijela, bliže zapadu, na velikoj udaljenosti, gdje se nalaze umješniji. Bio je to vrag najumješnije i najmalicioznije vrste. Kada je hodao, njegov hod je zvučao teško i bučno/nespretno. Zvučalo je kao da hoda medvjed; i on je, u tih nekoliko dana koliko je bio oko mene, počinio mnoge stvari na maliciozan način. Nisam znao tko je to bio (ili ‘tko je on’); ali je bio (raz)otkriven. On je došao do Lutera u njegovu odaju, i tamo se odmah (po)sjeo ispred njega te govorio sa njime, govoreći kako ga je poznavao, i kako sa njime govorio dok je bio u svijetu. On je također razotkrio jako puno stvari koje mu je onda (= dok su bili u svijetu) rekao, iz čega je Luther znao da je to bio on (tj. Melancthon), i da je sa njim raspravljao jako puno stvari o samo vjeri, odvojenoj od dobrih djela. Luter (ga) je (za)pitao kakvo je njegovo sadašnje stanje. On je izjavio kako je povremeno u zasvođenoj ćeliji, a povremeno u paklu, (gdje je) zatvoren pod sucem (judge); i da je onda, dok je u svojoj ćeliji, obučen u togu presvučenu medvjeđom kožom, koja ga štiti od zime; da tamo ponekad piše o mnogim stvarima, uglavnom samo o vjeri; također, da se, koliko god to često činio, moli Bogu da bi mogao pisati dobro, i onda su mu od strane anđela diktirane stvari u svezi dobra ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti, ali kada ih iznova čita on ne razumije ništa; prema tome ih odbacuje. Ponekad je on, međutim, u paklu, pod sucem. Tamo je, poput ostalih koji su tamo, u nepoštenom poslu (ili ‘čini opake/loše stvari’). Imao je snažnu požudu za kažnjavanjem, a također je i jako loše tretirao mnoge ljude. On je (zbog toga) bio učestalo kažnjavan. Čuo sam suca kako govori o tome kako je (bio) kažnjen. Ima veliki strah od suca, pošto je on jako moćan.

CALVIN

Calvin je bio u nebeskoj zajednici, ali daleko udaljen od sredine (zajednice), i bio je i dalje u istoj crkvenoj doktrini u kakvoj je bio u svijetu. On je razgovarao sa mnom, rekavši kako se dopisivao sa Luterom u svezi vjere i dobrih djela, i Luter je obratio pažnju (na njegove riječi) i da je ukazao kako bi, u slučaju da se prihvati samo vjera, onda stvari koje su u Riječi (= misli se na one dijelove Riječi koji ukazuju kako čovjek treba ‘činiti dobro’) bile osporavane (u smislu da bi to onda bilo u kontradikciji sa tim dijelovima Riječi), a one ipak moraju biti sjedinjene (= u smislu da se ta doktrina ipak mora slagati sa cijelom Riječju); također (je rekao), kako je Luter oklijevao čitati njegove knjige, odgovorivši da ako bi prihvatio djela onda ne bi dovoljno odstupio/uzmaknuo od Papinske religije; nakon toga su komunicirali putem pisma i Calvin je ostao u vjeri koja je popraćena dobrim djelima, ali Luter u samo vjeri (bez dobrih djela), vjerujući kako ih vjera uistinu stvara kao što stablo stvara plod, govoreći da postoji veza/sjedinjenje – ali on o tome nije mislio poput svojih sljedbenika. On je pisao Calvinu, kako ne može uspostaviti djela (ljubavi kao nužna za spasenje) pošto su (takva djela) od čovjeka, u kojem nema dobra (= koji je nesposoban činiti dobro = iz kojeg nikakvo dobro ne može proizaći), pošto je u njima zasluga (= jer si čovjek u tom slučaju pripisuje zaslugu; smatra se zaslužnim za to dobro). Calvin je bio primljen u njegovu zajednicu pošto je bio pošten i nije stvarao nered. To sam čuo od onog koji je bio upravitelj te zajednice.

MELANCTHON I LUTHER.

Dalje je bilo rečeno da u njegovoj (Melancthonovoj) zasvođenoj odaji ima mnogo članaka/artikala, koji su neskladni/neljubazni i odbijajući/neprijatni i, kada vidi, da, kod drugih koji pišu (= u njihovim odajama), ima više elegantnih stvari oko njih, on pita tome za razlog; rečeno mu je da je to zbog toga što oni misle također i o dobrim djelima (kao i o vjeri). Kada to čuje, on također želi misliti o njima; ali, kako ne može (= nije u stanju), on moli Boga da bi to mogao (= da mu to omogući); i onda nešto utječe/pritječe sa neba, kao da je diktirano, što on zapisuje; ali, ipak, kada poslije toga to čitâ, (isto) ne razumije; ali ipak, njegova odaja tada izgleda ukrašena raznim stvarima, no one su uskoro otklonjene. Mnogi dolaze k njemu iz drugih zemalja, posebice Englezi; ali ih on ne prima, i to zbog neuglednih/nakaznih stvari u njegovoj odaji. On je, međutim, otkrio kako stvoriti pričine ukrasa/dekoracija (ili ‘prividne dekoracije’) uz pomoć fantastičnih lukavstava/načina; ali te/one su otklonjene dok govori, i stvari onda izgledaju uobičajeno; stoga posjetioci odlaze i više se ne vraćaju.

Nakon toga je Luther dobio zasvođenu odaju u Melancthonovom susjedstvu; ali je bila elegantnija nego Melancthonova odaja, pošto je on neprestano govorio o djelima koja čovjek treba činiti iz poslušnosti, iako on u njih nije stavio/postavljao nikakve spasavajuće djelotvornosti/učinkovitosti. Čuo sam, nekoliko puta, u svezi njega, da je želio odbaciti svoje principe o odvajanju (vjere i djela ljubavi prema bližnjem), i da je to pokušavao učiniti, ali bez rezultata, pošto se, prije nego istina, ili svjetlo sa nebesa, može ući, najprije mora raspršiti gusti oblak koji se pojavljuje u njegovom umu. Isto je bilo rečeno i sljedbenicima Zinzendorfa, od kojih su neki željeli odbaciti svoje vlastito odvajanje (vjere od djela ljubavi prema bližnjem), trudeći se prihvatiti njihovo (vjere i djela ljubavi) sjedinjenje, ali im je bilo rečeno da ne mogu, pošto su neistine, koje moraju najprije biti raspršene, blokirale put; i, također (im je bilo rečeno), da su poput pet (ludih) djevica koje nisu imale ulja u svojim svjetiljkama, koje su nakon toga (‘nakon toga’ ovdje predstavlja ‘nakon života u svijetu lišenog ljubavi prema bližnjem, tj. kad su lišeni te ljubavi ušli u duhovni svijet) kupile ulje.

(‘Milošću Božjom mi znamo da smo opravdani samo vjerom (ili ‘samo kroz vjeru’) u Krista. Mi ne miješamo zakon i milost, vjeru i djela. Mi ih držimo razdvojene.’  M.Luther ‘Komentar na Pavlovu Poslanicu Galaćanima 2:18’)

Luter je ispričao da mu je jedan anđeo, poslat od strane Gospodina, rekao da se čuva (samo) vjere, pošto u tome nema ničeg; i prema tome ju (vjeru odvojenu od djela ljubavi prema bližnjem) je on izbjegavao jedno određeno vrijeme, preporučujući djela (ljubavi prema bližnjem); ali je (nakon toga), ipak, nastavio odvajati djela od vjere, i stoga je prokleo (= gnušao se) Jakovljeve Poslanice, i odbacio Otkrovenje. 

E.Swedenborg ‘Duhovna Iskustva – 6039-6042’