I. DUHOVNI SVIJET.

792. Duhovni svijet je tema posebnog djela naslovljenog ‘Nebo i Pakao’, u kojem su opisane mnoge stvari u svezi tog svijeta; a pošto svatko nakon smrti ulazi u taj svijet, bilo je također opisano i tamošnje stanje ljudi. Svatko zna, ili može znati, kako čovjek živi nakon smrti, pošto je on rođen kao čovjek, i stvoren je na sliku Božju, i zato jer to Gospod naučava u Njegovoj Riječi. Ali priroda tog budućeg života je do sada bila nepoznata. Vjerovalo se kako će on onda biti duša, a uobičajena ideja o duši je da se ona sastoji od nečeg poput etera ili zraka; time da je dah, onakav kakvog čovjek iz-dahne kada umre. Vjerovalo se, međutim, kako taj dah zadržava suštinski element njegovog života (vitalnost), ali je lišen vida poput onog u oka, sluha poput onog u uha, i govora poput onog ustiju. Ipak činjenica je da čovjek nakon smrti nije ništa manje čovjek; i on je tako potpuno čovjek da ne zna drugo nego da i dalje živi u prijašnjem svijetu. On vidi, čuje i govori; on šeta, trči i sjedi; on liježe, spava i budi se; on jede i pije; on uživa užitke bračnog života, kao što je to činio u prijašnjem svijetu; ukratko, on je u svakom pogledu čovjek. Stoga je očigledno kako smrt nije uništenje nego nastavak života, i samo prijelaz (prelaženje iz jednog stanja u drugo).

793. Da je čovjek nakon smrti isto onoliko čovjek koliko je bio i prije, iako se tada ne pojavljuje pred očima materijalnog tijela, se može vidjeti po anđelima koje su vidjeli Abraham, Hagar, Gideon, Danijel i neki od proroka; i također na osnovu onih koji su se vidjeli u Gospodnjoj grobnici, i po onima koje je nakon toga mnogo puta vidio Ivan, kao što sâm govori u Otkrovenju. Posebice je to očigledno po samom Gospodu, Koji je dodirom kao i time što je pojeo (ribu) dokazao da je bio Čovjek, a ipak je postao nevidljiv za oči Njegovih učenika. Da li će itko biti toliko budalast da neće prizati kako je On, iako je postao nevidljiv, i dalje isto toliko bio čovjek? Razlog zašto su Ga učenici vidjeli je bio taj što su tada njihove duhovne oči bile otvorene; a kada su ove otvorene, predmeti u duhovnom svijetu se vide onako jasno kao oni u prirodnom svijetu. Razlika između čovjeka u prirodnom svijetu i čovjeka u duhovnom svijetu, je da je potonji odjeven sa supstancijalnim tijelom, ali prijašnji sa materijalnim, u kojem je iznutra njegovo supstancijalno tijelo, a supstancijalni čovjek vidi supstancijalnog čovjeka onako jasno kao što materijalni čovjek vidi materijalnog čovjeka. Supstancijalni čovjek, međutim, ne može vidjeti materijalnog čovjeka, niti materijalni čovjek može vidjeti supstancijalnog čovjeka, zahvaljujući razlici između materije i supstance. Priroda ove razlike se može opisati, ali ne u nekoliko riječi.

794. Na osnovu onog što sam vidio tijekom toliko mnogo godina Ja mogu navesti sljedeće pojedinosti. U duhovnom svijetu, kao i u prirodnom svijetu, postoje zemljišta (predjeli), ravnice i doline, planine i brežuljci, izvori i rijeke; ima nebeskih vrtova, nasada, gajeva i šuma; postoje gradovi, sa palačama i kućama u njima; ima takođe zapisa i knjiga; ima zaposlenja i trgovine; a postoje i zlato, srebro i dragocjeno kamenje. Ukratko, postoje sve stvari bilo koje vrste koje god postoje u prirodnom svijetu; ali stvari u nebu su neizmjerno više savršene. Razlika je ta da sve stvari koje se vide u duhovnom svijetu, poput kuća, nasada, hrane i ostalog, bivaju stvorene u trenuku od strane Gospoda tako da korespondiraju sa unutaršnjim stvarima anđela i duhova, to jest, sa njihovim osjećajima i mislima koje iz ovih nastaju; dok sve stvari koje se vide u prirodnom svijetu izvode svoje postojanje iz sjemena i razvijaju se postepeno.

795. Pošto je duhovni svijet takav kakvim sam ga opisao, i pošto sam ja tamo svakodnevno razgovarao sa ljudima iz različitih nacija i narodnosti u svijetu, ne jedino sa ljudima iz Evrope već također sa nekima iz Azije i Afrike, i tako sa ljudima različitih religija, dodat ću kao zaključak ovom djelu kratak opis stanja nekih od njih. Sljedeće činjenice, međutim, treba imati na pameti. U duhovnom svijetu je stanje svakog naroda i narodnosti općenito, baš kao i svih njihovih pojedinačnih članova, u skladu sa njihovim priznavanjem i obožavanjem Boga. Svi koji u srcu priznaju Boga, i nadalje svi koji priznaju Gospoda Isusa Krista kao Boga, Iskupitelja i Spasitelja, su u nebu. Oni koji Ga ne priznaju su ispod neba, gdje bivaju podučavani; oni koji Ga prihvate su podignuti u nebo, a oni koji to odbiju su bačeni dolje u pakao. Među potonjima su oni koji su, poput Socinjana, pristupali Bogu Ocu jedino, ili koji su, poput Arijanaca, negirali Božanstvo Gospodnjeg Ljudskog. Jer Gospod reče:

            ‘Ja Sam put, i istina, i život; nitko ne dolazi Ocu osim kroz Mene’;

a Filipu koji je imao želju vidjeti Oca On je rekao kako:

            ‘Onaj koji vidi i poznaje Mene, vidi i poznaje Oca.’  Ivan 14:6, i naknadni stihovi.

II. LUTER, MELANCHTHON I CALVIN U DUHOVNOM SVIJETU.

796. Često sam razgovarao sa ova tri lidera, koji su bili reformatori Kršćanske Crkve, i na taj način sam doznao kakva je bila priroda njihovih života od početka pa sve do sadašnjeg vremena.

LUTHER.

Od vremena kada je prvi puta ušao u duhovni svijet on je bio vrlo gorljiv sijač i branitelj svojih vlastitih dogmi; a njegova gorljivost za njima se povećavala kako se povećavao broj onih što su dolazili sa Zemlje koji su ih potvrđivali i koji su im bili naklonjeni. Bila mu je dana kuća kakvu je imao u Eislebenu za vrijeme njegovog života u tijelu; i tamo u njezinoj centralnoj hali, na nešto povišenom mjestu, je postavio određenu vrstu prijestolja, gdje se posjeo. Oni koji su ga došli slušati su bili propušteni kroz vrata koja su uvijek bila otvorena, i njih je organizirao u grupe. Pozicije najbliže sebi je odredio onima koji su najviše bili naklonjeni njegovom mišljenju, a mjesta iza njih onima koji su im manje bili naklonjeni. Nakon toga je govorio bez prestanka, ali bi povremeno dopustio pitanja, tako da kada bi završio neku temu, može nastaviti svoju raspravu sa drugačijeg gledišta.

[2]        Osiguravajući na ovaj način za sebe opću naklonost, zadobio je vještinu uvjeravanja, koja je u duhovnom svijetu tako učinkovita da joj se nitko ne može oduprijeti ili pak pobiti ono što je dokazano. Kako je ova vještina, međutim, u svojoj prirodi bila iste prirode kao i opčaravanje, kojeg su koristili drevni ljudi, njemu je tako bilo striktno zabranjeno govoriti iz uvjeravanja; zato je nakon toga naučavao, kao što je činio i prije, iz njegovog pamćenja i njegovog razumijevanja. Ova vještina uvjeravanja, koja je vrsta opčaravanja, izvire iz ljubavi prema sebi samome; i posljedično tome naposlijetku napada ne samo stvar o kojoj se raspravlja sa oponentom, već čak vrši napad na samu osobu.

[3]       Ovo je bilo stanje Lutherovog života sve do vremena Posljednjeg Suda, koji se zbio u duhovnom svijetu u godini 1757. Sljedeće godine je bio premješten iz njegove prve kuće u drugu, i istovremeno je bio doveden u drugo stanje. Čuvši kako sam ja, dok sam živio u prirodom svijetu, razgovarao sa onima koji su bili u duhovnom svijetu, on me posjetio zajedno sa nekolicinom drugih. Nakon što mi je postavio nekoliko pitanja na koja je primio moje odgovore, percipirao je kako je sada kraj prijašnje Ckrve i početak Nove Crkve kao što je predskazao Danijel, i Sam Gospod u Evanđelistima. On je također percipirao kako je ta Nova Crkva ono što u Otkrovenju naznačava ‘Novi Jeruzalem’, kao i ‘vječno Evanđelje’ kojeg je ‘anđeo koji je letio sred nebesa propovijedao onima koji su boravili na Zemlji’, Apokalipsa 14:6. Bio je vrlo srdit, te je započeo psovati; no vidio je kako je novo nebo (bilo uspostavljeno) koje je bilo formirano i formira se od onih koji priznaju Gospoda jedinog kao Boga neba i zemlje, u skladu sa Njegovim riječima u Mateju 28:18; on je također primjetio kako je broj onih koji su ga dnevno posjećivali bio sve manji. Njegovo bješnjenje je, prema tome, prestalo, i on se sa mnom želio pobliže upoznati, te je započeo prisnije pričati sa mnom. Nakon što je bio uvjeren kako je svoju glavnu dogmu o opravdavanju jedino sa vjerom izveo ne iz Riječi već iz svoje vlastite inteligencije, dozvolio je sebi biti podučen u svezi Gospoda, dobročinstva, istinske vjere, slobodne volje, i nadalje, u svezi Iskupljenja, i to iz Riječi jedino.

[4]        Nakon što je bio uvjeren, on je naposlijetku počeo biti naklonjen, a zatim je sebe sve više i više potvrdio u istinama na kojima je Nova Crkva uspostavljena. U to vrijeme je sa mnom bio svakodnevno; i kako bi jednu za drugom naučio te istine, on bi se smijao na svoja ranija gledišta kako su bila u potpunoj suprotnosti sa Riječju. I čuo sam ga govoriti: ‘Ne čudi se da sam se uhvatio jedino vjere kao sredstva opravdavanja, te da sam lišio dobročinstvo njegove duhovne suštine i oduzeo od ljudi slobodnu volju u duhovnim stvarima, uz naučavanje mnogih drugih dogmi koje su zavisile jedino o vjeri, jednom kada je primljena, poput toliko puno karika na lancu. Jer moj cilj je bio prekinuti sa Rimokatolicima, a taj cilj nisam mogao postići na drugi način. Stoga se ne čudim da sam pogriješio; ali se čudim da glupost samo jednog čovjeka može učiniti toliko puno drugih glupima, i da oni nisu vidjeli proturječnosti u Svetim Pismima, iako su ove jasno vidljive.’ Ovdje je on ovlaš pogledao na neke pisce dogmatiste koji su stajali pored njega, a koji su u njegovo vlastito doba bili naširoko poznati te vjerni sljedbenici njegove vlastite doktrine.

[5]        Bio sam obaviješten od strane anđela koji su vršili ispitivanje kako je ovaj vodeći Crkvenjak bio obraćen prije mnogih drugih koji su sebe potvrdili u opravdavanju jedino vjerom; pošto je on u svojoj mladosti, prije nego je započeo Reformaciju, bio pod snažnim utjecajem doktrine koja je naglašavala preuzvišenost dobročinstva. To je bio razlog zašto je, i u njegovim zapisima i u njegovim propovijedima, on tako izvrsno naučavao dobročinstvo. I zato je doktrina o opravdavajućoj vjeri bila usađena u njegovom vanjskom prirodnom čovjeku, ali nije bila ukorijenjena u njegovom unutarnjem duhovnom čovjeku. Drugačije je sa onima koji su, u njihovoj mladosti, sebe potvrdili protiv duhovnog karaktera dobročinstva; a to se događa kada uspostavljaju opravdanje putem vjere jedino koristeći argumente njoj u korist.

            Razgovarao sam sa Izbornikom Saksonije sa kojim je Luther bio povezan u svijetu. On mi je rekao kako je često prekoravao Luthera, posebice zbog toga što je razdvojio dobročinstvo od vjere, i zbog toga što potonje a ne prijašnje proglasio spasavajućim: iako Sveto Pismo sjedinjuje zajedno ova dva univerzalna sredstva spasenja, dok Pavle čak postavlja dobročinstvo iznad vjere. Jer on kaže kako postoje tri (stvari), vjera, nada i dobročinstvo, i da je najveće od njih dobročinstvo, 1 Korinćani 13:13. Ali on je nadodao kako je Luther obično odgovorio da nije mogao učiniti drugačije, zbog Rimokatolika. Taj Princ je među blaženima.

MELANCHTHON.

797. Bilo mi je omogućeno doznati mnoge stvari u svezi prirode njegove sudbine, i kada je najprije ušao u duhovni svijet i poslije toga, ne samo od anđela već također i od njega samoga; jer razgovarao sam sa njime nekoliko puta, iako ne tako često niti tako prisno kao sa Luterom. To je bilo zbog toga što mi nije mogao pristupiti kao i Luter, pošto je bio vrlo zaokupljen opravdanjem jedino putem vjere, čak do isključivanja dobročinstva: dok sam ja pak bio okružen sa anđeoskim duhovima koji su u dobročinstvu, a oni su spriječili njegov prilazak.

[2]        Čuo sam da mu je odmah pri ulasku u duhovan svijet bila osigurana kuća slična onoj koju je imao dok je živio u svijetu. To se događa u slučaju većine osoba prilikom njihovog prvog dolaska, tako da oni ne znaju drugo nego da se i dalje nalaze u prirodnom svijetu, i da je vrijeme koje je prošlo od njihove smrti bilo samo kao san. Tako su sve stvari u njegovoj sobi bile slične onima koje je imao ranije; stol, pisaći stol sa ladicama i biblioteka. Čim je, dakle, ušao u duhovan svijet, nalik čovjeku koji se upravo probudio iz sna tamo, posjeo se za stol i nastavio pisati, njegova tema je tada bila opravdavanje jedino uz pomoć vjere. To se nastavilo u trajanju od nekoliko dna, ali on nije spomenuo dobročinstvo. Kada su to anđeli percipirali, bio je zapitan od strane njihovih glasnika zašto nije također pisao o dobročinstvu. On je odgovorio kako u dobročinstvu nije bilo ničeg od Crkve; jer ako bi dobročinstvo bilo primljeno kao suštinska sastavnica Crkve, čovjek bi sebi pripisao zaslugu opravdavanja, tome posljedično spasenja, i tako bi lišio vjeru njezine duhovne suštine.

[3]        Anđeli su u početku združeni sa svakim novopridošlim; a kada su oni anđeli koji su bili iznad Melanchthonove glave percipirali što je rekao, i kada su oni koji su bili sa njime kada je izašao iz kuće to čuli, odmaknuli su se od njega.

            Nekoliko tjedana nakon toga, stvari koje je koristio u njegovoj sobi su počele tamniti, i nestajati, sve dok naposlijetku ništa nije preostalo osim stola, papira i mastionice; i štoviše, zidovi njegove kuće su izgledali ugrubo premazani sa žbukom, a pod prekriven sa žutom glinom, a on sam se činio više vulgarnije obučen. Kada se čudio tim stvarima i pitao one oko njega za razlog tome, bilo mu je rečeno da je to zbog toga što je otklonio dobročinstvo iz Crkve, iako je dobročinstvo bilo samo njezino srce. Ali budući da je on to često nijekao, i nastavio pisati o vjeri kao jedinoj suštinskoj sastavnici Crkve i sredstvu spasenja, i odmicati dobročinstvo još dalje, odjednom se našao u podzemnoj radionici, gdje su se nalazili drugi poput njega. Kada je htio otići, bio je zadržan, i obaviješten da ni jedna druga sudbina ne čeka one koji iz Crkve izbace dobročinstvo i dobra djela. Međutim, budući da je on bio jedan od reformatora Crkve, bio je oslobođen na zapovijed Gospoda i poslat nazad do svoje prijašnje sobe, gdje je ostao jedino njegov stol, papir i mastionica. Ali kako je on i dalje nastavio, zahvaljujući svojem potvrđenom mišljenju, mrljati svoje stranice sa istom greškom, bilo je nemoguće spriječiti da bude naizmjenično poslan dolje među njegove zatvorene prijatelje i opet vraćen nazad. Kada je bio poslat nazad, pojavio se obučen u krzneno odijelo, pošto je vjera bez dobročinstva hladna.

[4]        Melanchthon mi je osobno rekao kako je u stražnjem dijelu kuće bila soba pored njegove koja je sadržavala tri stola, za kojima su sjedili osobe poput njega samoga, koji su također bili odbacili dobročinstvo; i da se tamo ponekad pojavljivao četvrti stol, nad kojim bi se vidjele čudna stvorenja različitih oblika; ali ova nisu uznemiravala njihov rad. On je dodao kako je ušao u razgovor sa njima, i kako je s njihove strane svakodnevno dobijao potvrdu za svoja mišljenja. Nakon nekog vremena, međutim, kako je bio zahvaćen sa strahom, počeo je pisati nešto o dobročinstvu; ali što je zapisao jednog dana, on to drugog dana nije vidio. To se događa svakome tamo kada na papir zapiše nešto iz svog vanjskog čovjeka jedino a ne istovremeno iz svoga unutarnjeg čovjeka, time pod prisilom a ne iz slobode; to jednostavno samo od sebe nestane.

[5]        Ali nakon što je novo nebo bilo upostavljeno od strane Gospoda, Melanchthon je, od svjetla koje je proizlazilo iz tog neba, započeo misliti kako postoji mogućnost da je griješio; i, stoga je, zabrinut za svoju buduću sudbinu, postao svjestan kako su neke unutarnje ideje o dobročinstvu bile utisnute u njega. U tom stanju se on posavjetovao sa Riječju, i onda su njegove oči bile otvorene, i zatim je vidio kako je prepuna ljubavi spram Boga i ljubavi spram bližnjega; i tako, kako Gospod kaže, da o te dvije Zapovijedi vise i Zakon i Proroci, to jest, cijela Riječ. Onda je bio premješten u drugu kuću više prema jugozapadu, gdje je razgovarao sa mnom, govoreći kako njegov zapis u svezi dobročinstva nije nestao kao prije, iako se sljedećeg dana pojavio prilično zatamnjen.

[6]        Također sam bio iznenađen primjetiti da je hodajući pravio zvuk poput kolone ljudi koji na nogama imaju željezne cipele a hodaju po kamenom pločniku. Kao dodatak tome bi spomenuo da kada je bilo koji novopridošlica iz svijeta ušao u njegovu sobu vidjeti ga i razgovarati sa njime, on bi sazvao jednog od duhova čudotvoraca koji su njihovom obmanjujćom vještinom bili sposobni proizvesti raznorazne vrste dekoracija. Oni su ukrasili njegovu sobu sa ornamentima i cvjetnim tapiserijama, i također sa bibliotekom koja se pojavila u centru. Ali čim su njegovi posjetioci otišli, dekoracije bi nestale, i ranija žbuka i praznoća bi se povratile. Ovo se, međutim, događalo tijekom njegova prijašnjeg stanja.

CALVIN.

798. U svezi Calvina sam čuo sljedeće:

1. Kada je tek ušao u duhovni svijet vjerovao je kako se još nalazi u svijetu u kojem je bio rođen; i premda je od anđela koji su mu najprije bili pridruženi čuo kako se nalazio u njihovom svijetu, a ne u prijašnjem, rekao je: ‘Ali ja imam isto tijelo, iste ruke, i slična čula.’ Anđeli su ga, međutim, podučili da je on sada bio u supstancijalnom tijelu, a da se ranije nije nalazio jedino u tom tijelu, već također u materijalnom tijelu koje je bilo odbačeno, dok je supstancijalno tijelo ostalo, vrlinom kojeg je čovjek čovjek. On je to najprije razumio; ali je sljedećeg dana ponovno zapao u njegovo prijašnje vjerovanje, kako se i dalje nalazio u svijetu u kojem je bio rođen. To je bilo zbog toga jer je bio senzualan čovjek, i nije vjerovao ništa osim onog što je dobio od predmeta predstavljenih tjelesnim osjetilima. Tako se zbilo da je sve dogme svoje vjere uobličio iz svoje vlastite inteligencije, a ne iz Riječi. Kadgod je citirao iz Riječi on je to činio kako bi zadobio privolu ljudi.

[2]        2. Nakon ovog prvog perioda, napustivši anđele, lutao je okolo i istraživao gdje su bili oni koji su u ranija vremena vjerovali u predodređenje. Bilo mu je rečeno kako su oni živjeli u udaljenom predjelu, zatvorenom i prekrivenom; i da k njima nije postojao otvoren prilaz osim kroz podzemni stražnji prolaz; ali da se Gottschalkovi učenici i dalje slobodno šeću okolo, i ponekad susreću na mjestu koje se na duhovnom jeziku naziva, Pyris. Kako je imao čežnju družiti se sa njima bio je odveden do njihovog mjesta okupljanja, gdje su se upravo nalazili neki od njih, i kada je došao među njih bio je u užitku svoga srca i sa njima je formirao intimno prijateljstvo.

[3]        3. Nakon što su Gottschalkovi sljedbenici bili poslati da se pridruže njihovoj braći u kavernama, život mu je postao mučan. On je prema tome svugdje tražio više sebi-slične kvartove, i naposlijetku je bio primljen u određenu zajednicu koja se sastojala od priprostih ljudi među kojima je također bilo puno njih koji su bili religiozni. Kada je, međutim, otkrio da oni nisu znali ništa o predodređenju, i da su bili nesposobni razumjeti ga, povukao se do udaljenog mjesta zajednice i jedno duže vrijeme je izbjegavao pažnju, bez da je ikad otvorio svoja usta o bilo kojem predmetu u svezi sa Crkvom. To je tako bilo osigurano da bi mogao odbaciti svoju pogrešku u svezi predodređenja, i da bi se u jedno društvo mogli formirati oni koji su, nakon Koncila u Dortu, prionuli uz to gnjusno krivovjerje. Ovi su svi u svoje vrijeme bili poslani pridružiti se religioznim istomišljenicima u kavernama.

[4]        4. Napokon je istraga bila sprovedena među modernim vjernicima u predodređenje u svezi Calvinova prebivališta. Nakon potrage je bio pronađen na rubovima te zajednice koja se sastojala jedino od priprostih ljudi. On je bio pozvan van i odveden do određenog guvernera koji je bio opsjednut sa ovom beskorisnom doktrinom. Taj čovjek ga je, prema tome, primio u svoju kuću i držao ga pod svojom zaštitom sve dok novo nebo nije bilo upostavljeno od strane Gospoda. Taj guverner, njegov zaštitnik, je onda bio izbačen zajedno sa svom njegovom pratnjom; a Calvin je nakon toga sebe smjestio u kuću koja je bila na vrlo lošem glasu gdje je ostao jedno određeno vrijeme.

[5]        5. Kako je tada imao slobodu kretanja i lutanja uokolo i također pristupanja mjestu gdje sam se nalazio, bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa njime. Najprije sam govorio o novom nebu, koje je sada bilo formirano od onih koji su priznavali Gospoda jedino kao Boga neba i zemlje, u skladu sa Njegovim riječima u Mateju 28:18. Rekao sam kako ti vjeruju:

            ‘Da su On i Otac jedno.’ Ivan 10:30;

            ‘I da je On u Ocu i Otac u Njemu; i da tko vidi (poznaje) Njega, vidi i poznaje Oca.’  Ivan 14:6-11.

i da stoga postoji jedan Bog u Crkvi i na nebu.

[6] Čuvši što sam rekao on je najprije šutio, kao i obično; ali nakon nekih pola sata je prekinuo tišinu i rekao: ‘Zar Krist nije bio čovjek, sin Marijin, koja je bila udata za Josipa? Kako, dakle, čovjek može biti obožavan kao Bog?’ Ja sam odgovorio: ‘Zar Isus naš Iskupitelj i Spasitelj, nije Bog i Čovjek?’ Na to je on odgovorio: ‘On jeste Bog i Čovjek; pa ipak Božanstvo ne pripada Njemu, nego Ocu.’ Zapitao sam: ‘Gdje je, onda, Krist?’ Odgovorio je: ‘On je u najnižim dijelovima neba. To je On dokazao Svojim poniženjem pred Ocem, i time što je dozvolio da Ga raspnu.’ On je tome nadodao neke podrugujuće primjedbe u svezi obožavanja Krista, koje su onda navrle u njegovo pamćenje iz svijeta, ukratko, da je obožavanje Krista čisto idolopoklonstvo; i bio bi iskoristio bogohulne riječi da to opiše da mu anđeli koji su bili sa mnom nisu zatvorili usne.

[7]        U mojoj vatrenoj želji da ga preobratim, rekao sam kako Gospod naš Spasitelj nije samo Bog i Čovjek, već također da je u Njemu Bog Čovjek, i Čovjek je Bog. To sam dokazao Pavlovim riječima:

            ‘Da u Njemu tjelesno prebiva punina Božanstva.’  Kološanima 2:9.

i onime što je Ivan rekao:

            ‘Kako je On Bog istiniti, i život vječni.’  1 Ivanova 5:20.

i također Gospodnjim vlastitim riječima:

‘Kako je volja Očeva, da svatko tko vjeruje u Sina, ima život vječni; i da tkogod ne vjeruje (u Sina), neće vidjeti život, nego gnjev Božji ostaje u njemu.’  Ivan 3:36; 6:40.

I nadalje onim što je izjavljeno u Atanasijevom Vjerovanju, gdje se tvrdi da u Kristu Bog i Čovjek nisu dvoje, već jedno, i da su oni u jednoj osobi, poput duše i tijela u čovjeku.

[8]        Čuvši ovo odgovorio je: ‘Sve što si naveo iz Riječi je prazan zvuk. Riječ je knjiga svih krivovjerja; ona je poput vjetrokaza na kućama i brodova koji se okreću okolo kako vjetar puše. Predodređenje jedino odlučuje sve stvari u religiji. U ovoj doktrini one imaju svoje boravište, i to je šator religijskog skupa; a vjera koja ostvaruje opravdavanje i spasenje je svetište i hram u njemu. Ni jedan čovjek nema slobodnu volju u duhovnim stvarima, a spasenje je u potpunosti slobodan dar. Prema tome, argumenti protiv tih temeljnih načela, i time protiv predodređenja, dosežu moje uši i s moje strane su percipirani samo kao podrigivanja stomaka ili krčanja u crijevima. Često mi je, stoga, sinulo kako su hram gdje se bilo koja druga doktrina naučava, i skup tamo okupljen, nalik zvjerinjaku gdje se u čoporu skupljaju ovce i vukovi, gdje su vukovima postavljene brnjice civilnih zakona pravde, da ne bi napali ovce. Pod ovcama mislim na predodređene, i također smatram kako moljenje i propovijedanje tamo naliči štucanju. Ovdje iznosim moju vlastitu vjeru kako slijedi: ‘Postoji Bog, i On je svemoguć. Za nikoga nema spasenja osim za one koji su odabrani i predodređeni od strane Boga Oca; a svatko drugi je izručen njegovoj vlastitoj sudbini, to jest, njegovoj vlastitoj kobi.’’

[9]        Kada sam ovo čuo odgovorio sam u velikoj ojađenosti: ‘Ti bogohuliš. Odlazi, zli duše! Zar ne znaš, pošto si sada u duhovnom svijetu, da postoji nebo, i da postoji pakao? Predodređenje, prema tome, implicira da su neki određeni za nebo a neki za pakao. Jedina ideja o Bogu onda koju možeš formirati je ona o tiraninu, koji svoje miljenike prihvaća u svoj grad a druge izručuje mučenju. Sram neka te bude!’

[10]      Nakon toga sam mu iz dogmatske knjige Evanđelista, koja se naziva Formula Concordiae, čitao što je zapisano o pogrešnoj doktrini Kalvinista u svezi obožavanja Gospoda, i po pitanju predodređenja. U svezi obožavanja Gospoda je zapisano sljedeće:

‘Osuđujuće je idolopoklonstvo ako su poverenje i vjera srca postavljeni u Krista, ne jedino što se tiče Njegovog Božanske već također što se tiče Njegove Ljudske prirode, i ako se slava upućuje obadvjema;’

a u svezi predodređenja:

‘Krist nije umro za sve ljude, već jedino za odabrane. Bog je stvorio veliki broj ljudi za vječno prokletstvo, i nije voljan da se oni obrate i žive. Odabrani i preporođeni ne mogu izgubiti vjeru i Svetog Duha, premda počinili ogromna zlodjela i grijehe svake vrste. Oni koji nisu odabrani su nužno osuđeni, i ne mogu postići spasenje, pa makar bili kršteni i tisuću puta, i išli svakog dana na Pričest, i pored toga, vodili svete i neporočne živote u najidealnijem mogućem obliku.’

Iz Lajpcišgog izdanja, objavljenog u godini 1756, str. 837, 838.

Nakon čitanja, sam ga zapitao da li su gledišta zabilježena u toj knjizi bila u skladu sa njegovom doktrinom ili ne. On je odgovorio kako jesu, ali nije pamtio da li su baš te doslovne riječi izašle ispod njegovog pera, iako ih je on izgovorio.

[11]      Kada su ovo čuli, sve su se sluge Gospodnje odmakle od njega; a on se užurbano povukao duž ceste koja je vodila prema kaverni gdje žive oni koji su sebe potvrdili u odvratnoj doktrini o predodređenju. Ja sam nakon toga razgovarao sa nekima od onih koji su tamo bili zatočeni, i istražio sam kakvi su bili uvjeti njihova života. Oni rekoše kako su bili prisiljeni raditi za hranu, kako su svi međusobno bili neprijatelji, kako je svaki tražio priliku kako će ozlijediti drugoga, te je to i činio kada bi se ukazala i najmanja prilika, i da je to bila radost njihova života. Više u svezi predodređenja i onih koji u njega vjeruju se može vidjeti u br. 485-488.

799. Razgovarao sam sa mnogim drugim duhovima, sa sljedbenicima ovo troje lidera baš kao i sa krivovjernicima. Bilo mi je omogućeno izvesti zaključak kako oni od njih koji su živjeli u životu dobročinstva, a posebice oni koji su voljeli istinu pošto je istina, dobrovoljno sebe podvrgnu poduci u duhovnom svijetu i prime doktrine Nove Crkve. U drugu ruku, oni koji su sebe potvrdili u neistinama religije, i također oni koji su živjeli opakim životom, odbijaju biti podučeni. Oni se postepeno povuku od novog neba i pridruže se sebi sličnima u paklu, gdje sebe tvrdoglavo potvrđuju sve više i više protiv obožavanja Gospoda, sve dok više ne mogu podnijeti čuti Isusovo ime. Obrnuto je slučaj na nebu; jer tamo svi jednoglasno priznaju Gospoda kao Boga neba.

III. NIZOZEMCI U DUHOVNOM SVIJETU.

800. U djelu naslovljenom ‘Nebo i Pakao’, je izjavljeno kako se Kršćani koji čitaju Riječ, i koji znaju i priznaju Gospoda, Iskupitelja i Spasitelja, nalaze u centru svih naroda i stanovništa cijelog duhovnog svijeta. Jer oni posjeduju najveće duhovno svjetlo, a svjetlo koje proizlazi iz ovog se razlijeva kao iz centra u svim pravcima sve do najudaljenije obodnice, kao što je bilo ukazano iznad u poglavlju o Svetom Pismu, br. 267-272. U ovom Kršćanskom Centru Reformirani zauzimaju mjesta koja su im dodijeljena u skladu sa njihovim primanjem duhovnog svjetla (lux) od Gospoda. Pošto Nizozemci imaju ovo svjetlo dublje i punije usađeno unutar svjetla (lumen) njihove prirodne inteligencije, i tako su više sposobni od drugih primiti štogod se odnosi prema razumu, oni su prema tome, u ovom Kršćanskom centru, dobili kuće na istoku i jugu, na istoku u skladu sa njihovom mogućnošću primanja duhovne topline, a na jugu u skladu sa njihovom sposobnošću primanja duhovnog svjetla. Može se vidjeti u ‘Nebu i Paklu’, br. 141-153, kako kvartovi u duhovnom svijetu nisu poput onih u prirodnom svjetlu. Tamo su kuće poredane u kvartove u skladu sa primanjem ljubavi i vjere; oni koji imaju svoje domove na istoku nadmašuju u ljubavi, a oni koji imaju njihove domove na jugu nadmašuju u inteligenciji.

801. Daljnji razlog zašto su Nizozemci u tim kvartovima Kršćanskog centra je taj što je ljubav prema trgovini njihova glavna ljubav, a ljubav prema novcu posredna, podređena ljubav; a ljubav prema trgovini je duhovna ljubav. Međutim, gdje je ljubav prema novcu glavna ljubav, a ljubav prema trgovini posredna, podređena ljubav, kao u slučaju Židova, ta ljubav je prirodna, i utemeljena je u pohlepi. Kada je ljubav prema trgovini glavna ljubav, ona je duhovna, zahvaljujući njezinoj primjeni; jer ona služi općem dobru, sa kojim je osobno dobro pojedinca doista povezano. Ipak, dobro pojedinca se izravnije primjećuje od općeg dobra, pošto pojedinac razmišlja iz svojeg prirodnog čovjeka. Pa ipak, kada je trgovina krajnji cilj, njezina ljubav je trgovčeva glavna ljubav; a na svakog se u nebu gleda u skladu sa njegovom glavnom ljubavlju. Čovjekova glavna ljubav je poput vladara kraljevstva, ili poput gospodara kuće, druge ljubavi su poput podanika ili slugu. Ova glavna ljubav, štoviše, počiva u najvišim i najunutarnijim predjelima uma, dok su posredne ljubavi ispod i odvojene, i podložne su njezinoj kontroli. Nizozemci su, više od svih drugih, u ovoj duhovnoj ljubavi prema trgovini, dok su Židovi u jednoj izvrnutoj ljubavi. Njihova ljubav prema trgovini je, prema tome, samo prirodna, kako u svojim najunutarnijim dijelovima ne uzima u obzir opće dobro, već jedino osobno dobro pojedinca.

803. Nizozemci prianjaju uz njihove religijske principe čvršće od ostalih, i također se ne odmiču od njih. Čak ako su i svjesni bilo kakve nedosljednosti, oni to odbijaju priznati, te se vraćaju svojim starim mišljenjima i ostaju nepokolebani. Tako sebe odvajaju od bilo kakve unutarnje intuicije istine, držeći svoj razum strogo poslušnim autoritetu. Sukladno tome, kada nakon smrti dođu u duhovni svijet, oni su na poseban način pripremani da bi primili duhovne stvari neba koje su Božanske istine. Oni nisu podučavani neposredno, budući da ne reagiraju na pouku; nego im je opisana priroda neba. Njima je nakon toga dozvoljeno ući i vidjeti ga; i onda, štogod je u skladu sa njihovom temeljnom prirodom to im je usađeno, i u tom stanju odlaze i vraćaju se svojim zajednicama, ispunjeni žudnjom za nebom.

[2]        Oni su onda podučeni u ovim istinama, da je Bog jedno u Osobi i u Suštini, te da je Gospod, Iskupitelj i Spasitelj, taj Bog; da je u Njemu Božansko Trojstvo; i također da vjera i dobročinstvo, jedino u mislima i govoru, ne vrijede ništa bez života u skladu sa njima, i da ove Gospod daje onima koji se zbilja pokaju nakon samo-ispitivanja. Ako se okrenu od tih istina, te i dalje razmišljaju od Bogu kao o tri Osobe, i o religiji kao o nečemu što je odvojeno od života, vraćeni su u bijedno stanje, a njihova im je trgovina oduzeta sve dok se ne nađu potpuno osiromašenima.

            Oni su onda odvedeni do onih koji, pošto su u Božanskim istinama, uživaju izobilje svih stvari, i kod kojih trgovina cvate; i tamo im sa neba dođe misao, ‘Zašto su oni uspješni?’ Istovremeno razmatranje vjere i života tih ljudi ukazuje da oni odbacuju zla kao grijehe. Nakon malog istraživanja oni percipiraju određeno slaganje između njihovih vlastitih misli i tog razmatranja; i to se događa u učestalim intervalima. Naposlijetku oni sami od sebe dođu do zaključka da, kako bi se oslobodili od njihove bijede, moraju na isti način vjerovati i živjeti. Nakon toga im, kako prime tu vjeru i žive život dobročinstva, biva podareno bogatstvo i sretan život.

[3]        To je način kako se oni koji su na bilo kojem stupnju vodili život dobročinstva u svijetu sami od sebe izmijene i pripremaju za nebo. Oni nakon toga postaju postojaniji od drugih, tako da se mogu doista nazvati uosobljenjem postojanosti; niti oni sebi dozvoljavaju da ih se zavede bilo kakvim rasuđivanjima, neistinom ili nejasnoćom koji su proizvod sofističkih argumenta, ili bilo kakvom apsurdnom vizijom baziranom jedino na argumentu; jer su postali oštrovidniji nego ranije.

803. Doktori, posebice oni koji se nazivaju Cocceians, koji podučavaju u njihovim školama, posvećuju većinu svojih proučavanja tajnama vjere današnjih dana; a pošto dogma o predodređenju neizbježno izvire iz tih tajni, štoviše, budući da je ova bila uspostavljena od strane Crkvenog Sabora u Dortu, ona biva posijana i usađena u njihove učenike poput sjemena u zemlju uzetog iz ploda bilo kojeg drveta. Otud laici međusobom puno razgovaraju o predodređenju, no prisutno je mnoštvo različitih mišljenja. Neki ga čvrsto hvataju sa obje ruke, neki samo sa jednom rukom, te ga ne uzimaju ozbiljno, dok ga neki odbacuju od sebe kao da se radi o zmiji, budući da oni nemaju iskustva sa tajnama odakle se ta otrovnica izlegla. Razlog tog neznanja je da su oni koncentriani na svoj posao; a tajne te vjere, koje doista mogu dodirnuti razumijevanje, ne prodiru duboko. Tako je za laike baš kao i za svećenstvo, dogma o predodređenju poput kipa u ljudskom obliku, postavljenog na morsku stijenu, koji u svojoj ruci drži veliku školjku zlatnog odsjaja. Kada ga ugledaju, neki kapetani, kada prolaze, potope svoja vesla u znak časti i poštovanja, neki samo ovlaš pogledaju i pozdrave, a neki se sa njim sprdaju kao da je dio maskerade. On je također poput nepoznate ptice iz Indije, koja se sjela na visoki toranj za koju se neki kunu kako je grlica, neki zamišljaju kako je kokot, dok drugi uz zakletvu izjavljuju kako to zasigurno mora da je sova.

804. Nizozemci se u duhovnom svijetu lako razlučuju od drugih pošto se pojavljuju obučeni u istu odjeću koju nose i u prirodnom svijetu; sa ovom razlikom, da su oni koji su primili vjeru i prihvatili duhovni život obučeni na finiji način. Oni se pojavljuju u sličnoj odjeći pošto ostaju nepokolebani u principima njihove religije, a u duhovom svijetu su svi obučeni u skladu sa tim principima. Otud je bijela odjeća od skupocjenog lana nošena od strane onih koji su u Božanskim istinama.

805. Gradovi u kojima Nizozemci žive su zaštićeni na osebujan način. Sve njihove ulice su opskrbljene sa kapijama te iznad imaju krov da bi se spriječilo špijuniranje sa okolnih stijena i brežuljaka. Ta opreznost  je posljedica njihove prirođene sklonosti ka skrivanju njihovih nakana i ne-razotkrivanju njihovih namjera; jer u duhovnom svijetu se takve stvari iznose na vidjelo inspekcijom. Kada ih bilo tko posjeti u svrhu zagledanja u njihovo stanje života, on na njegovom odlasku biva doveden do zatvorenih uličnih kapija, te je vođen od jedne kapije do druge sve dok ne postane sasvim ojađen, i tek onda je pušten napolje; to je napravljeno tako da se više ne bi vratio. Žene koje dominiraju nad njihovim muževima žive na periferiji grada, i susreću svoje muževe jedino kada su pozvane, što je napravljeno na uljudan način. Muževi ih onda odvode kućama gdje bračni parovi žive bez da jedan dominira nad drugime, i ukazuju im kako su njihove kuće dobro namještene te ugodne za življenje, i kako su sretni njihovi životi, ukazujući im kako je to zahvaljujući njihovoj uzajamnoj te istinskoj bračnoj ljubavi*. Žene koje obrate pažnju na ta upozorenja i pridržavaju ih se, prestaju dominirati, i žive zajedno sa njihovim muževima. Oni onda dobijaju boravište blizu centra grada, i nazivaju se anđelima; jer istinska bračna ljubav je nebeska ljubav, u koju ne ulazi misao o vladanju nad drugime.

IV. ENGLEZI U DUHOVNOM SVIJETU.

806. Čovjek ima dva stanja misli (razmišljanja), vanjsko i unutarnje. On je u vanjskom u prirodnom svijetu, a u unutarnjem u duhovnom svijetu. Ova dva stanja misli čine jedno u dobrih, ali ne i u opakih. Priroda čovjeka s obzirom na njegovo unutarnje rijetko postaje očigledna u svijetu, pošto je on od djetinstva naučio biti moralan i racionalan, i on voli tako izgledati; ali u duhovnom svijetu je njegova priroda jasno uočljiva, jer čovjek je onda duh, a duh je unutarnji čovjek. Dakle, kako mi je bilo dozvoljeno biti u duhovnom svijetu, i tamo vidjeti prirodu unutarnjeg čovjeka u ljudi različitih zemalja, dužnost mi je to obznaniti, pošto je riječ o jako važnoj stvari.

807. Što se tiče Engleske nacije, oni bolji među njima su u centru svih Kršćana, pošto imaju unutarnje intelektualno svjetlo. Ovo svjetlo, iako nikome nije vidljivo u prirodnom svijetu, jeste poprilično očigledno u duhovnom svijetu. Englezi ga dobijaju iz svoje slobode govora i pisanja, i time od razmišljanja.  U drugih koji ne uživaju takvu slobodu, to svjetlo je zatamnjeno, pošto nema izlaza (oduška). To svjetlo, međutim, nije samo od sebe aktivno, već ga aktiviraju drugi, posebice ljudi od reputacije i autoriteta; a kada takvi ljudi izjavljuju svoja mišljenja, to svjetlo onda blista. Iz tog razloga Englezi u duhovnom svijetu nad sobom imaju određene guvernere i svećenike kojima je dodijeljen visok ugled i veliki talent, čije odluke oni prihvaćaju rukovođeni njihovim vlastitim prirođenim karakterom.

808. Sličnost dispozicije ih vodi formirati prisna prijateljstva sa njihovim vlastitim državljanima, ali rijetko sa ostalima. Oni također pomažu jedni drugima te ljube iskrenost. Ljubitelji su svoje vlastite zemlje, i gorljivi su za njezinom slavom, a na strance gledaju slično kao kada princ kroz teleskop sa krova svoje palače promatra one koji borave u gradu ili lutaju izvan njega. Političke afere njihove zemlje im zaokupljaju pažnju i posjeduju njihova srca, ponekad do takve mjere da su njihovi umovi odvučeni od studiranja koja zahtjevaju dublju prosudbu a posredstvom kojih se stiče viša inteligencija. Ovim višim studijama se doista posvećuju mladi ljudi koji pokazuju sklonost ka takvim stvarima u školi; ali one se ispostavljaju prolaznima poput vizija kojima nedostaje stvarnosti; Usprkos tome te studije služe za oživljavanje njihove racionalnosti, koja tada svjetluca, i uz čiju pomoć oblikuju prekrasne slike, poput kristalne prizme koja kada je okrenuta prema suncu oblikuje dugine boje, i površinu postavljenu iza nje boja sa jarkim bojama.

809. Postoje dva velika grada poput Londona, u koja većina Engleza ulaze nakon smrti. Meni je bilo dozvoljeno vidjeti glavnog od ta dva, i također se njime šetati. Centar grada odgovara onom dijelu Londona gdje se susreću trgovci, koji se naziva Burza, i tamo žive guverneri. Iznad centra je istok, ispod njega je zapad, na desnoj strani je jug, a na lijevoj je sjever. U istočnom kvartu žive oni koji su više od drugih živjeli životom dobročinstva, i ovdje ima veličanstvenih palača. U južnom kvartu žive mudri, koji su okruženi sa obiljem raskoši. U sjevernom kvartu žive oni koji su više od drugih voljeli slobodu govora i pisanja; a u zapadnom kvartu žive oni koji veličaju doktrinu o opravdavanju jedino vjerom. U tom kvartu, na desno, je ulaz u taj grad, a također i izlaz; i oni koji žive opako su otjerani iz njega. Svećenstvo koje živi na zapadu, i koje naučava doktrinu o opravdavanju vjerom jedino, se ne usuđuje ući u grad po glavnim ulicama, već jedino kroz uske male uličice; jer nitko osim onih stanovnika koji su u vjeri dobročinstva nije toleriran u tome gradu. Čuo sam primjedbe koje su dali propovjednici na zapadu kako oni sastavljaju njihove propovijedi sa takvom vještinom i rječitošću, i u njih ubacuju čudne doktrine o opravdavanju putem vjere, da njihovi slušatelji ne znaju da li se dobro treba činiti ili ne. Oni propovijedaju vjeru kao nešto što je urođeno dobru, te ju odvajaju od dobra dobročinstva, kojeg oni nazivaju zaslužnim, i tako Bogu neprihvatljivim. Ali kada oni koji žive u istočnim i južnim kvartovima grada čuju takve propovijedi, oni izlaze iz crkava: i propovijednici su nakon toga lišeni njihove službe.

810. Nakon toga sam čuo nekoliko razloga zašto su ti propovjednici lišeni njihove službe. Bilo je spomenuto kao glavni razlog, da oni svoje govore ne uobličuju iz Riječi, i tako po Duhu Božjem, nego iz racionalnog svjetla (lumen) njihove vlastite inteligencije, i time po njihovom vlastitom duhu. Oni doista uzimaju tekstove iz Riječi kao uvod; ali se ovih jedino ovlaš dotiču, da bi ih ostavili kao stvari bez ukusa. Zatim iz svoje vlastite inteligencije odabiru nešto sočno, što onda prevrću po ustima i okreću oko jezika kao bogate delicije, i to je domašaj njihova učenja. Otud njihovi govori nemaju više duhovnosti u sebi od ptičjeg pjeva; a slikovite alegorije sa kojima ih ukrašavaju su poput prekrasno uvijene i napudrane perike na ćelavoj glavi. Tajne u njihovim propovijedima u svezi opravdavanja putem vjere jedino su poput prepelica nanešenih sa mora koje su pale na tabor djece Izraela, od kojih je nakon što su ih pojeli nekoliko tisuća ljudi pomrlo, Brojevi 11; dok je teološko učenje koje naučava dobročinstvo i vjeru ujedinjene, poput nebeske mane. Čuo sam jednom kako neki od njihovih svećenika razgovaraju zajedno u svezi vjere jedino, i ugledao sam određenu vrstu kipa kojeg su time prouzročili. Ovaj je reprezentirao njihovu doktrinu o vjeri jedino, i pojavio se na obmanjujućem svjetlu (lumen) njihove prirodne inteligencije kao moćni div; ali kada je bio obasjan sa svjetlom (lux) sa neba, on je onda u gornjem dijelu izgledao poput monstruma, u donjem kao zmija. Kad su to ugledali svećenici su se povukli, a oni koji su stajali u blizini su ga bacili u baru.

811. Drugi veliki grad, koji se također naziva London, nije u Kršćanskom centru, već na određenoj udaljenosti prema sjeveru; i u njega nako smrti dolaze oni koji su iznutra zli. U njegovoj sredini postoji direktna komunikacija sa paklom, koja neke od ovih guta s vremena na vrijeme.

812. Uočilo se, po Englezima u duhovnom svijetu, kako oni imaju dvojaku teologiju, jednu utemeljenu na njihovoj doktrini o vjeri, a drugu na doktrini o dobročinstvu. Prijašnju drže oni koji su inicirani u svećeničku službu, a potonju mnogi od laika, posebice oni koji žive u Škotskoj i na njezinim granicama. Sa ovima se oni koji su u vjeri jedino boje družiti, pošto oni prilikom nesuglasica koriste Riječ i razum. Njihova doktrina o dobročinstvu je pokazana u Podsticanju koje se čita u crkvama na dan Šabata onima koji prisustvuju Sakramentu Svete Večere. U ovoj se otvoreno izjavljuje da ako nisu u dobročinstvu, i ne odbace zla kao grijehe, oni sebe osuđuju na vječno prokletstvo; i da će, ako dođu na Svetu Pričest kada nisu u dobročinstvu, vrag ući u njih kao što je ušao u Judu.

V. NJEMCI U DUHOVNOM SVIJETU.

813. Vrlo je dobro poznato da stanovnici svakog kraljevstva koje je podijeljeno na nekoliko država nisu slične temeljne prirode; i da se ove međusobno razlikuju u određenim detaljima baš kao što oni koji žive u različitim zemljama na planeti imaju svoje opće točke razlikovanja; no ipak postoji zajednička temeljna priroda koja prevladava među onima koji su podanici jednog kralja, i koji su posljedinčo tome pod jednim ustavnim zakonom. Njemačka je podijeljena na više područja vlasti od susjednih kraljevstava. Tamo postoji imperijalna vladavina, koja sprovodi generalnu upravu nad svima, ali princ svake države uživa despotsko pravo u njegovoj pojedinačnoj državi; jer postoje veće i manje grofovije, i svaki grof je vladar u svojoj vlastitoj državi. Štoviše, religija je u Njemačkoj podijeljena; u nekim državama su ljudi tako zvani Evanđelisti; u nekima su Reformirani; a u nekima su Rimokatolici. Budući da je takva raznolikost i po pitanju vladavine i po pitanju religije, puno je teže opisati Njemce s obzirom na njihove dispozicije, sklonosti i život, po onima koji se mogu vidjeti u duhovnom svijetu, nego druge narode i stanovništvo. Međutim, kako zajednička temeljna priroda prevladava svugdje među ljudima koji govore isti jezik, u određenoj mjeri se može vidjeti i opisati iz utisaka sakupljenih u tom svijetu.

814. Budući da Njemci žive pod despotskom upravom u svakoj pojedinačnoj državi, oni ne uživaju slobodu govora i pisanja poput Nizozemaca i Engleza; a gdje je ova sloboda ograničena, sloboda misli, to jest, jednog širokog gledanja na stvari, je u isto vrijeme ograničena. To je kao kada bi se oko izvora podigla brana, što bi podiglo razinu vode do otvora izvora, tako da bi voda prestala teći. Misao je poput vode što teče, dok je govor koji nastaje iz misli poput cisterne. Ukratko, pritjecanje je srazmjerno istjecanju; na isti način je razumijevanje iz višeg nivoa srazmjerno stupnju slobode govora i izražavanja vlastitih misli. To je razlog zašto je ovaj cijeli plemeniti narod toliko malo posvećen prosudbenim stvarima, a puno više stvarima koje pripadaju pamćenju. Zato oni posebice kultiviraju književnu povijest, i u njihovim knjigama iskazuju povjerenje ljudima od ugleda i naobrazbe među njima, opsežno citirajući njihova mišljenja i odobravajući njihova gledišta. Njihovo je stanje u duhovnom svijetu reprezentirano sa čovjekom koji nosi knjige pod svojim miškama; i ako itko započne prepirku o prosudbenim stvarima, on kaže: ‘Odgovorit ću ti,’ i smjesta odabire jednu od knjiga pod miškom i čita iz nje.

815. Jedan od mnogih rezultata ovog stanja uma je, da oni duhovne stvari Crkve drže upisanima u pamćenju. Oni ih rijetko uzdižu do višeg razumijevanja, već ih jedino prihvaćaju u niže razumijevanje, iz kojeg rasuđuju o njima; i u ovome se oni uvelike razlikuju od slobodnih naroda. U duhovnim stvarima Crkve, to jest, u teološkim stvarima, slobodni su narodi poput orlova, koji se vinu do onih visina koje im odgovaraju; dok su narodi koji nisu slobodni poput labudova na rijeci. Slobodni narodi su također poput plemenitih jelena sa uzvišenim rogovima koji lutaju poljima, lugovima i šumama u savršenoj slobodi; dok su narodi koji nisu slobodni poput jelena zatvorenih u parkovima, gdje se drže zbog osobne dobrobiti nekog princa. Opet, ljudi sa njihovom slobodom nalikuju letećim konjima, onima koji se od strane drevnih ljudi nazivaju Pegazima, koji ne lete samo iznad mora već također i iznad Parnaških visina, i iznad sjedišta Muza koja se nalaze ispod; dok su ljudi kojima nije bila darovana njihova sloboda poput plemenitih konja u kraljevim štalama, ukrašenih sa skupim konjskim pokrivcima.

            Ista razlika postoji u njihovim razmišljanjima u svezi teoloških tajni. Njemačko svećenstvo, dok su studenti, zapisuje na papir učenja koja im diktiraju njihovi učitelji u visokim školama, i ova oni čuvaju kao autoritativna načela njihova obrazovanja. Kada uđu u svećeničku službu, ili su im određeni lektorati u školama, oni većim dijelom temelje njihove službene govore, bilo da govore sa propovjedaonice ili sa učiteljske stolice, na tim zapisanim bilješkama. Oni svećenici koji ne naučavaju pravovjerne doktrine, obično propovijedaju u Svetom Duhu i njegovim prekrasnim učincima, te buđenju svetosti u srcu; ali neki doista naučavaju sadašnju pravovjernu doktrinu o vjeri, i ti se anđelima prikazuju kao ukrašeni sa vijencima od hrastova lišća; dok se oni koji iz Riječi naučavaju u svezi dobročinstva i dobrih djela, anđelima prikazuju kao ukrašeni sa vijencima od mirišljavog lovorovog lišća. U Njemačkoj se Evanđelisti, kad se prepiru sa Reformiranima u svezi istina, prikazuju anđelima kao da cijepaju odjeću, pošto odjeća predstavlja istine.

816. Prilikom istraživanja gdje bi se u duhovnom svijetu mogli pronaći ljudi iz Hamburga, bio sam obaviješten kako se oni nigdje ne pojavljuju okupljeni u jednoj zajednici, a još manje u bilo kojoj od država, već da su raspršeni i pomiješani sa Njemcima u različitim kvartovima. Rečeno je kako je tome razlog bio da su njihovi umovi neprestano okrenuti prema vani i, tako reći, putuju izvan njihovog vlastitog grada a vrlo malo unutar njega. U duhovnom svijetu je stanje čovjekova uma takvo kakvo je u prirodnom svijetu; jer čovjekov um je njegov duh, ili posmrtni čovjek koji živi nakon njegovog odvajanja od materijalnog tijela.

VI. RIMOKATOLICI U DUHOVNOM SVIJETU.

817. U duhovnom svijetu se Rimokatolici pojavljuju smješteni okolo i ispod Protestanata, od kojih su odvojeni među-prostorima koje im je zabranjeno prijeći. Unatoč tome, redovnici tajnovitim metodama pronađu sredstva komunikacije, i čak šalju poslanike da bi zaveli (obmanjivali) ljude; ali oni su otkriveni i, nakon kažnjavanja, bivaju ili poslati nazad njihovim vlastitim zajednicama ili su bačeni dolje.

818. Od Posljednjeg Suda, koji se dogodio u godini 1757, stanje svih se promijenilo; i Rimokatolicima sada nije dozvoljeno okupljati se u zborove kao ranije. Sada su svakoj ljubavi određeni putevi, kojima oni prosljeđuju prema zajednicama koje korespondiraju sa njihovim ljubavima. Na ovaj su način zli vođeni do zajednica u paklu, a dobri do zajednica u nebu. Tako je osigurano da nitko za sebe ne formira umjetna nebesa kao ranije. U svijetu duhova, koji se nalazi na sredini između neba i pakla, postoji onoliko mnogo takvih zajednica koliko ima različitih osjećaja koji pripadaju ljubavi spram dobra i ljubavi spram zla; a u međuvremenu su oni koji sačinjavaju takve zajednice, prije nego su ili uzdignuti na nebo ili bačeni dolje u pakao, u sjedinjenju sa ljudima u svijetu; pošto se ljudi također nalaze između neba i pakla.

819. Rimokatolici imaju Saborsku dvoranu u južnom kvartu prema istoku. Tamo se njihovi poglavari sakupljaju i raspravljaju o stvarima koje se tiču njihove religije: posebice o tome na koji način se obični ljudi mogu držati u slijepoj poslušnosti, i kako se njihov vlastiti utjecaj može proširiti. Nitko, međutim, nije primljen na taj sabor tko je u svijetu bio Papa, pošto je on u svojemu umu čvrsto uspostavio nešto što naliči Božanskom autoritetu, naračun toga što je sebi prisvojio Gospodnju moć u svijetu. Niti je bilo kojem kardinalu dozvoljeno ući, zbog njihove pre-uzvišenosti Oni se, međutim, sastaju u prostranoj odaji ispod Saborske dvorane; i nakon što su tamo proboravili jedno određeno vrijeme bivaju uklonjeni, ali mi nije bilo dozvoljeno doznati njihovo odredište.

            Postoji također u južnom kvartu prema zapadu drugo mjesto sastajanja gdje se odvija posao primanja lakovjernih priprostih ljudi u nebo. Oni su ovdje u svojoj blizini uredili nekoliko zajednica koje su posvećene uživanju različitih zadovoljstava izvanjske vrste. U nekima od njih ima plesova, koncerata, procesija, kazališnih izvedbi i izvedbi na sceni.; u nekima ima duhova koji pomoću vještine obmanjivanja stvaraju veličanstvene prizore; u nekima se oni samo blesavo pričaju i zezaju; u nekima vode prijateljske razgovore jedni sa drugima, na jednom mjestu o religijskim stvarima, na drugom o civilnim poslovima, na drugom opet o bludničenju, i tako dalje. U neke od ovih zajednica oni uvode lakovjerene, u skladu sa omiljenim zadovoljstvom svakoga od njih, i to oni nazivaju nebom. Ali nakon dan dva svi oni postanu umorni, i odlaze; jer takva su zadovoljstva izvanjska a ne unutarnja. Na ovaj su način mnogi podstaknuti odustati od apsurdnih načela njihove vjere u svezi moći primanja u nebo. Što se tiče prirode njihovog obožavanja, ona jako naliči onome što su prakticirali u svijetu. Ono se sastoji izgovaranju misa, ali ne na običnom jeziku, već na onom koji je sastavljen od zvučnih riječi, koje nadahnjuju vanjsku svetost i strahopoštovanje, ali koje ne prenose nikakvo značenje (koje slušaoci ne razumiju).

820. Svi koji sa Zemlje dođu u duhovni svijet se najprije održavaju u ispovijedi vjere i religiji njihove vlastite zemlje. Kako je to slučaj i sa Rimokatolicima oni nad sobom uvijek imaju postavljenog jednog koji reprezentira Papu, kojeg obožavaju uz istu ceremoniju kao i u svijetu. Rijetko se događa da je itko tko je bio Papa u svijetu postavljen nad njima kada napusti svijet; pa ipak Papa koji je bio u službi prije trideset ili četrdeset godina je bio određen, pošto je u svojem srcu gajio vjerovanje kako je Riječ više sveta nego se to općenito vjeruje, i da Gospoda treba obožavati. Bilo mi je dozvoljeno pričati sa njime, i rekao je kako je on obožavao Gospoda jedino, pošto je On Bog, Koji ima svu vlast na nebu i na zemlji, u skladu sa Njegovim vlastitim riječima, Matej 28:18. Rekao je kako je zazivanje svetaca apsurdnost; i da je namjeravao obnoviti Rimokatoličku Crkvu kada je bio u svijetu, ali da, zbog nekoliko razloga koje je spomenuo, to nije bio u stanju. U vrijeme Posljednjeg Suda, kada je veliki grad u kojem su Rimokatolici i Protestanti živjeli zajedno bio uništen, ugledao sam ga kako je iznešen van u njegovoj stolici i prebačen na sigurno mjesto.

            Na granicama velike zajednice gdje jedna tako određena osoba igra ulogu Pape, bile su postavljene škole koje posjećuju oni koji imaju razne sumnje u svezi religije. U tim školama su preobraćeni redovnici, koji ih naučavaju u svezi Krista, Spasitelja Boga, i također u svezi svetosti Riječi, ostavljajući njihovom slobodnom izboru okrenuti njihove umove od licemjernih ceremonija uvedenih u Rimokatoličku Crkvu. Oni koji prihvate poduke redovnika su odvedeni u veliku zajednicu koja se sastoji od svih onih koji su odbacili obožavanje Pape i svetaca. Kada uđu u ovu oni su poput osoba koje su se upravo izašle iz sna u javu; ili poput onih koji prijeđu iz neugodnosti zime u prijatnosti proljeća; ili poput mornara kada uđe u luku; i pozvani su od strane onih koji se već tamo nalaze na svečanosti, gdje mogu piti plemenitog vina iz kristalnih čaša. Čuo sam također da anđeli šalju dolje sa neba njihovim domaćinima pladnjeve sa manom, oblika i ukusa sličnog onoj koja je bila poslana djeci Izraela u pustinji. Ovi su nošeni okolo gostima i svatko može kušati manu.

821. Kada oni iz Rimoatoličke Religije, koji su u prijašnjem svijetu mislili više o Bogu nego o Papi, i koji su vršili djela dobročinstva u prostodušnosti srca, otkriju kako su živi nakon smrti, oni su podučeni kako Gospod Osobno, Spasitelj svijeta, vlada tu gdje se nalaze. Oni su onda sa lakoćom odvedeni od praznovjerja te religije. Prijelaz iz Papinstva na Kršćanstvo je lagan za njih kao što je lagano ući u hram kroz otvorena vrata, ili proći čuvare na ulazu u dvoranu te ući u palaču na zapovijed kralja, ili podići svoje lice i gledati prema gore kada se sa neba čuju glasovi. U drugu ruku, odvući od praznovjerja te religije one koji su, tijekom njihova života u svijetu rijetko ili nikad razmišljali o Bogu, i koji su cijenili taj oblik obožavanja samo zbog njegovih svetkovina, je onako teško kao ući u hram kada su vrata zatvorena; ili kao proći čuvare na ulazu u dvoranu u palaču kada kralj to zabranjuje; ili kao što je zmiji u travi teško podići njezine oči ka nebu. Izvanredna je činjenica da Rimokatolici, prilikom njihova ulaska u duhovni svijet, ne vide nebo gdje se nalaze anđeli. To je kao da ih prekriva crn oblak, koji ograničava njihov pogled; ali čim preobraćenik dođe među preobraćene, nebo je otvoreno, i ponekad oni vide anđele tamo u bijelim odorama, u čijem su društvu oni također uzdignuti nakon što kompletiraju njihov period pripreme. 

VII. RIMOKATOLIČKI SVECI U DUHOVNOM SVIJETU

822. Opće je poznata stvar kako čovjek ima prirođeno ili nasljedno zlo od svojih roditelja, ali samo nekolicina znaju gdje ono u svoj punini prebiva. Ono ima svoje prebivalište u ljubavi koja želi posjedovati dobra drugih ljudi, i u ljubavi koja želi vladati nad drugima; jer ova potonja ljubav je takve prirode da, u onoj mjeri u kojoj joj se to dopusti, hrli tako nasilno dok se ne zapali sa ljubavlju koja želi vladati nad svima, i naposlijetku želi da ju se zaziva i obožava kao Boga. Ova ljubav je zmija koja je prevarila Evu i Adama, jer reče ženi:

‘Bog zna da će se u dan kada pojedete ploda vaše oči otvoriti, i bit ćete kao bogovi.’ Postanak 3:4, 5.

Stoga, u onoj mjeri u kojoj čovjek hrli u ovu ljubav bez ograničenja, on se okreće od Boga te okreće prema sebi, i postaje obožavatelj samog sebe; i on nakon toga može zazivati Boga iz njegove ljubavi prema sebi sa gorljivim usnama, ali sa srcem koje je hladno i ispunjeno prezirom prema Bogu. On zatim može učiniti da  mu Božanske stvari Crkve poslužuju kao sredstva; ali budući da je vladanje nad drugima njegov cilj, on ta sredstva ljubi samo dok poslužuju tom cilju. Ako je takav čovjek uzdignut do najviših počasti, on samom sebi onda izgleda kao Atlas koji na svojim ramenima nosi cijeli svijet, ili kao Febus koji oko zemlje vuče sunce sa svojim konjima.

823.    Kako je čovjek ovakve prirode po nasljednosti, stoga su u duhovnom svijetu svi oni koji su papinskim bulama bili proglašeni svecima sklonjeni od pogleda ostalih i sakriveni; i lišeni su svake komunikacije (kontakta) sa njihovim obožavateljima, kako se u njima ne bi podsticao (kultivirao) ovaj korijen najgoreg zla, te da ne bi zaronili u mahnite obmane kojima su opsjednuti demoni. Ovo ludilo zahvaća one koji su, za života u svijetu, htjeli da ih se nakon smrti proglasi svecima, tako da bi mogli biti zazivani.

824.     Mnogi iz Rimokatoličkog religijskog uvjeravanja, posebice redovnici, kada uđu u duhovni svijet, traže svece, posebice onog sveca čijem redu pripadaju; ali ih ne pronalaze, čime su zapanjeni. Ali nakon toga nauče kako se sveci nalaze ili u raju ili u zemlji ispod. Ali bez obzira gdje se nalazili, svezi u pravilu ne znaju ništa o tome da ih ljudi na zemlji zazivaju i obožavaju. No oni među njima koji to znaju, i koji hoće da ih ljudi zazivaju, zapadaju u ludilo i pričaju gluposti. Obožavanje svetaca se na nebu smatra nečim tako odvratnim da i sam pomen na to u anđela pobuđuje jezu; jer u onoj mjeri u kojoj se obožavanje ukazuje nekom čovjeku, u istoj toj mjeri je ono zakinuto Gospodu; i u tom slučaju On ne može biti jedini predmet obožavanja. Ako, dakle, Gospod nije jedini predmet obožavanja, obožavanje je podijeljeno; a to uništava vezu (općenje) sa Njime te životno blaženstvo koje pritječe iz tog općenja. Da bi mogao naučiti, u svrhu obznanjivanja istog, karakter Rimokatoličkih svetaca, iz donjeg predjela zemlje je bilo dovedeno nekih stotinjak onih koji su znali kako su bili proglašeni svecima. Oni su prišli sa moje stražnje strane, a samo nekolicina od naprijed; i sa jednim od njih sam razgovarao, koji je, kako mi rekoše, bio Xavier. Dok je razgovarao sa mnom ponašao se (izgledao je) kao budala; međutim, ipak sam od njega uspio doznati kako na njegovom vlastitom mjestu gdje je bio zatvoren sa ostalima, on ni u kojem slučaju nije budala, već takav postaje onda (tako često) kada o sebi razmišlja kao o svecu i kad želi da ga ljudi zazivaju. Nakon toga sam čuo slično mrmljanje od onih koji su bili iza mojih leđa. Drugačije stvari stoje sa tako zvanim svecima koji su na nebu; oni ne znaju ništa o tome što je učinjeno na zemlji; i nije im dozvoljeno razgovarati sa nikime iz Rimokatoličkog religijskog uvjeravanja tko se drži tog praznovjerja, kako nijedna ideja o tome ne bi ušla u njihov um.

825.    Pošto je ov(akv)o stanje svetaca svatko može vidjeti (zaključiti) kako je njihovo zazivanje čista besmislica (lat. modo ludibria). Štoviše, mogu dokazati kako oni ta (ljudska) zazivanja ne čuju više do što ih čuju njihove slike koje su postavljene pored ceste, također, ne više od zidova crkve, ili ptica koje svoja gnijezda grade na crkvenim tornjevima. Njihovi poklonici na zemlji govore kako sveci vladaju na nebu zajedno sa Gospodom Isusom Kristom; ali to je izmišljotina; jer oni ne vladaju sa Gospodom više nego što se konjušar druži sa svojim kraljem kao sa sebi jednakim, ili vratar sa plemićem, ili lakej sa nadbiskupom. Naime, Ivan Krstitelj je, govoreći o Gospodu, rekao:

‘Da Mu on nije vrijedan odriješiti podvezice na cipelama.’  Marko 1:7; Ivan 1:27.

Što se, onda, o takvima može reći?

826.    Parižanima, koji u duhovnom svijetu formiraju jednu zajednicu, se ponekad, na srednjoj visini, ukazuje izvjesna žena u sjajnoj odjeći i svetim izrazom na licu, koja tvrdi da je Ženeva (Genevieve). Ali kada ju itko počne obožavati, njezino lice baš kao i njezina odjeća se odmah promijene, i ona postane poput najobičnije žene. Ona ih prekorava zbog toga što žele obožavati ženu koja među svojim društvom nije više cijenjena od služavke, i iznenađena je time da se ljudi na svijetu može nasamariti sa takvom glupošću.

827.    Ovome ću dodati jednu stvar doista vrijednu spomena. Marija, majka Gospodnja, je jednom prošla pored mene; pojavila se iznad moje glave, u bijeloj odori. Zastavši na trenutak, rekla je kako je ona bila majka od Gospoda, i da Ga je ona uistinu rodila; ali da je On, postavši Bogom, skinuo sve ljudsko koje je imao (primio) od nje, tako da Ga ona sada obožava kao svoga Boga, i ne želi da Ga itko priznaje kao njezina sina, pošto je u Njemu sve Božansko.

VIII. MUSLIMANI U DUHOVNOM SVIJETU.

828. Muslimani se u duhovnom svijetu pojavljuju iza Rimokatolika na zapadu, gdje okupiraju predio koji graniči sa njima u tom pravcu. Oni su sljedeći iza Kršćana, pošto priznaju našeg Gospoda kao najvećeg od svih Proroka, najmudrijeg od sviju, koji je bio poslat u svijet da bi podučavao ljude, i također kao Sina Božjeg. Boravišta sviju u duhovnom svijetu su udaljena od centra, gdje se Kršćani nalaze, u skladu sa njihovim ispovijedanjem Gospoda i jednog Boga; jer to ispovijedanje sjedinjuje njihove umove sa nebom, i odlučuje njihovu udaljenost od istoka, iznad kojeg se nalazi Gospod.

829. Religija u čovjeku ima svoje sjedište u onome što je najviše, a od najvišeg ono što je niže izvodi svoj život i svjetlo. Dakle, pošto je ideja o Muhamedu združena sa religijom u umovima Muslimana iz tog razloga je pred njihovim očima jedan postavljen kao Muhamed; i zbog toga da bi oni svoja lica mogli okrenuti prema istoku, iznad kojeg je Gospod, on je postavljen ispod Kršćanskog centra. To nije Muhamed koji je napisao Kuran, već drugi koji ga zamjenjuje; niti je to uvijek ista osoba, već se mijenja. Jednom je taj položaj okupirao jedan Saksonac, koji je kada su ga Alžirci bili zarobili postao Musliman. Kako je prije bio Kršćanin, on je učestalo bio podstaknut govoriti sa njima o Gospodu, te izjaviti kako On nije bio Josipov sin, već Sin Boga Osobno. Taj Muhamed je naizmjenice bio nasljeđen drugima. Na mjestu gdje reprezentativni Muhamed ima svoje odaje, da bi se njegovo prisustvo tamo označilo, gore baklje koje su, međutim, vidljive jedino Muslimanima.

830. Stvarni Muhamed koji je napisao Kuran se u današnje vrijeme ne može vidjeti među njima. Bio sam obaviješten kako je on najprije predsjedao nad njima; ali pošto je žudio vladati nad svim stvarima koje se tiču njihove religije poput boga, bio je smjenjen sa svojeg sjedišta koje se nalazilo ispod Rimokatolika, te poslat prema jugu na desno. Određena zajednica Muslimana je jednom bila nahuškana od jednog zlog duha priznati Muhameda kao Boga. Da bi ugušio revolt Muhamed je bio doveden gore iz zemlje ispod, i bio im je pokazan; i tom sam ga prilikom ja također vidio. Izgledao je kao tjelesni duhovi koji nisu imali unutarnje percepcije; njegovo lice je pocrnilo; i čuo sam ga kako jedino izgovara ove riječi: ‘Ja sam vaš Muhamed’; i odmah je izgledalo kako ponovno tone nadolje.

831. Neprijateljstvo Muslimana prema Kršćanima nastaje prije svega na račun Kršćanskog vjerovanja u tri Božanske Osobe, i njihovog posljedičnog obožavanja tri boga kao isto toliko stvoritelja; i oni nadalje imaju i ovu optužbu protiv Rimokatolika, da kleče pred kipovima. Otud Rimokatolike nazivaju idolopoklonicima, a druge Kršćane fanaticima. Oni kažu kako su ovi postavili troglavog boga, kako govore o jednom a mrmljaju o tri; i posljedično tome (kako) dijele svemoć, i prave tri od jednoga. Na taj način je Božanstvo poput fauna sa tri roga, po jednog za svakog boga i istovremeno tri zajedno za jednog Boga; i u skladu sa time oni daju oblik njihovim molitvama, sastavljaju svoje himne i propovijedaju njihove propovijedi sa propovjedaonice.

832. Muslimani, kao i svi narodi koji priznaju jednog Boga, koji ljube pravdu i čine dobro iz religijskog razloga, imaju njihovo vlastito nebo; ali ono je izvan Kršćanskog neba. Muslimansko nebo je podijeljeno na dva. Oni u nižem nebu žive časno sa nekoliko žena; ali nitko od njih nije uzdignut u više nebo ukoliko se ne ostave svojih priležnica i priznaju Gospoda našeg Spasitelja, i istovremeno Njegovu vlast nad nebom i paklom. Čuo sam kako je za njih nemoguće zamisliti kako su Bog Otac i naš Gospod jedno; ali da im je moguće vjerovati kako Gospod vlada nad nebom i paklovima, pošto je On Sin Boga Oca. Ova vjera je sredstvo pomoću kojeg im je od strane Gospoda dodijeljeno uspeti se u više nebo.

833. Da je Muslimanska religija primljena od strane više naroda od Kršćanske religije može predstavljati kamen spoticanja onima koji formiraju njihova vlastita mišljenja u svezi Božanske Providnosti i istovremeno vjeruju kako nitko ne može biti spašen osim onih koji su rođeni kao Kršćani. Muslimanska religija, međutim, nije kamen spoticanja onima koji vjeruju kako su sve stvari od Božanske Providnosti. Jer oni percipiraju kako ta religija priznaje Gospoda kao najvećeg Proroka, najmudrijeg od svih, i također Sina Božjeg. Ali Muslimani prave Kuran jedinom knjigom njihove religije; i posljedično tome je Muhamed, kao njezin autor, čvrsto usađen u njihovim mislima te se obožavan sa određenim stupnjem divljenja; i prema tome, oni o našem Gospodu ne razmišljaju puno. Ipak, bilo je to djelo Božanske Providnosti da je njihova religija bila podignuta, kako bi se idolopoklonički običaji mnogih naroda mogli uništiti. To će se sasvim jasno vidjeti iz onoga što slijedi; ali nešto najprije treba biti rečeno u svezi porijekla idolopoklonstava.

[2]        Prije no što je Islam došao u postojanje, idolopokloničko obožavanje se proširilo mnogim zemljama svijeta. To je bilo zato što su sve Crkve prije dolaska Gospodnjeg bile reprezentativnog karaktera. Isti je bio slučaj sa Izraelskom Crkvom, u kojoj su šator, Aronova odjeća, žrtve, sve što pripada hramu u Jeruzalemu, i čak njihove odredbe, bili reprezentativnog karaktera. Među drevnim ljudima nauka o korespondencijama, to jest, nauka o reprezentacijama koju su kultivirali Egipćani, je bila smatrana za samu nauku nad naukama. Ona je bila posebice kultivirana od strane Egipćana, i izvorište je njihovih hijeroglifa. Otud su drevni ljudi znali značenje životinja i stabala svake vrste, planina, brežuljaka, rijeka i izvora, baš kao i sunca, mjeseca i zvijezda. Posredstvom ove nauke oni su također imali znanje o duhovnim stvarima; jer reprezentirane stvari su, i one koje pripadaju duhovnoj mudrosti među anđelima u nebu, bile izvori reprezentacija.

[3]        Dakle, budući da je svo njihovo obožavanje bilo reprezentativnog karaktera, i sastojalo se od čistih korespondencija, drevni ljudi su obožavali na planinama, i brežuljcima, i također u lugovima i vrtovima; a iz istog razloga su oni posvećivali izvore, i takođe radili rezbarene likove konja, volova, teladi, i jagnjadi, i čak ptica, riba i zmija. Ove su oni postavljali u blizini njihovih hramova i sudišta, i također u njihove domove, poredane u skladu sa duhovnim stvarima Crkve sa kojima su one korespondirale ili koje su one reprezentirale i, prema tome, predstavljale. Nakon određenog vremena, kada je nauka o korespondencijama bila izgubljena, potomstvo je počelo obožavati gravirane kipove kao svete same po sebi; ne znajući da njihovi pra-očevi u njima nisu vidjeli ništa sveto; oni su ih gledali jedino u skladu sa korespondencijama koje su reprezentirale ono što je bilo sveto.

[4]        Otud su nastala idolopoklonstva koja su prevladala u toliko puno kraljevstava svijeta.

            Sa ciljem da bi se ta idolopoklonstva mogla iskorijeniti, od strane Božanske Providnosti je bilo prouzročeno da treba započeti nova religija, koja je prilagođena temeljnoj prirodi ljudi na istoku. Bilo je osigurano da ona sadrži nešto iz obadva Testamenta Riječi i da naučava kako je Gospod došao u svijet, i da je On bio najveći Prorok, najmudriji od svih, i Sin Božji. To je bilo ostvareno kroz Muhameda po kojem je ta religija dobila svoje ime. Iz ovih razmatranja je očigledno kako je ova religija bila podignuta od strane Gospodnje Božanske Providnosti, te je prilagođena, kao što je sada bilo rečeno, temeljnoj prirodi ljudi na istoku, kako bi mogla uništiti idolopoklonstva u mnogim narodima, i podariti im neko znanje o Gospodu prije nego što nakon smrti dođu u duhovni svijet. Ova religija ne bi bila primljena od strane toliko puno kraljevstava, i njihova idolopoklonstva ne bi mogla biti iskorijenjena, ukoliko nije bila prilagođena njihovom načinu razmišljanja. Jer Istočnjaci bi u većoj mjeri izgarali od bludne požude od Evropljana, i na taj način bi prouzročili svoje vlastito uništenje.

834. Jednom mi je bilo dozvoljeno percipirati prirodu topline njihove višeženske ljubavi. Razgovarao sam sa jednim koji je igrao ulogu Muhameda, i taj zamjenik mi je, nakon što se određeno vrijeme razgovarao sa mnom sa udaljenosti, poslao žlicu od ebanovine i druge stvari, koje su bile dokaz da dolaze od njega. Smjesta su iz različitih mjesta bila otvorena sredstva komuniciranja za toplinu njihove višeženske ljubavi. Iz nekih se mjesta ova toplina osjećala kao u kupatilima nakon kupanja; iz nekih poput one u kuhinjama gdje je meso bilo kuhano; iz nekih poput topline iz restorana gdje je smrdljiva hrana izložena na prodaju; iz nekih poput one u apotekarskim laboratorijima gdje se pripremaju emulzije i tome slični medikamenti; iz nekih poput one iz ozoglašenih kuća; a iz nekih poput one iz prodavaonica gdje se prodaju životinjsko krzno, koža i cipele. U toj je toplini također bilo nešto od upaljeno, nadražujuće i goruće, što nastaje iz ljubomore. S druge strane, u Kršćanskim nebesima gdje se užitak njihove ljubavi percipira kao miris, toplina je miomirisna poput one u vrtovima i vinogradima, i ružičnjacima; a na nekim mjestima je poput one u parfumerijama, tijeskovima i vinskim podrumima. Bilo je ukazano u nekoliko mojih pripovjedaka nadodanih poglavljima ove knjige da se užici ljubavi u duhovnom svijetu učestalo percipiraju kao mirisi.

IX. AFRIKANCI U DUHOVNOM SVIJETU; SA BILJEŠKOM U SVEZI POGANA.

835. Pogani koji ne znaju ništa o Gospodu se u duhovnom svijetu pojavljuju ispod onih koji imaju neko znanje o Njemu. Prema tome, najizvanjskije zajednice su sastavljene od onih koji su u potpunosti predani idolopoklonostvu, i koji su u prijašnjem svijetu obožavali sunce i mjesec. Ali oni koji priznaju jednog Boga, i koji su odredbe slične zapovijedima Dekaloga učinili odredbama njihove religije i života, komuniciraju neposrednije sa Kršćanima u centru; jer na ovaj način njihova komunikacija nije prepriječena od strane Muslimana i Rimokatolika. Pogani su također razlučeni u skladu sa njihovom temeljnom prirodom i njihovom sposobnošću primanja svjetla kroz nebesa od Gospoda; jer među njima ima nekih unutarnjeg a nekih pak vanjskog karaktera; ta razlika dolazi dijelom od klime a dijelom od rase kojoj pripadaju, dijelom pak od obrazovanja, a dijelom od religije. Afrikanci su više unutarnji od ostalih.

836. Svi koji priznaju i obožavaju jednog Boga, Stvoritelja svemira, imaju ideju o Bogu kao o Čovjeku; i izjavljuju kako nitko ne može imati drugu ideju o Bogu. Kada čuju kako mnogi imaju ideju o Bogu kao o eteru ili oblaku, oni istražuju gdje se nalaze ti ljudi; i kada im je rečeno da su među Kršćanima, oni kažu kako je to zasigurno nemoguće. Obaviješteni su, međutim, kako neki Kršćani tu ideju izvode iz činjenice da se Bog u Riječi naziva Duhom, a oni zamišljaju kako je duh eterična supstanca, ili neka forma (vrsta) oblaka; ne znajući kako su svaki duh i svaki anđeo čovjek. Kada dalje istražuju da li je duhovna ideja o Bogu među njima slična njihovoj prirodnoj ideji, saznaju kako nije ista u slučaju onih koji unutarnje priznaju Gospoda Spasitelja kao Boga neba i zemlje. Čuo sam određenog svećenika govoriti da nitko ne može imati ideju o Božanskom Ljudskom; i ugledao sam kako biva vođen do različitih poganskih zajednica, do nekih koji su živjeli sve dublje i dublje unutra, i također do njihovih nebesa, i konačno do Kršćanskog neba. Svugdje mu je njihova unutarnja percepcija o Bogu bila komunicirana; i primjetio je kako oni nisu imali drugu ideju o Bogu nego kao o Božanskom Čovjeku, koji je jedini mogao stvoriti čovjeka na Svoju sliku i sličnost.

837. Kako Afrikanci nadilaze sve druge u unutarnjoj prosudbi, razgovarao sam sa njima o stvarima koje zahtjevaju prilično duboko razmatranje, a nedavno i o Bogu, o Gospodu Iskupitelju, te o unutarnjem i vanjskom čovjeku; a kako je njima taj razgovor pričinjavao veliko zadovoljstvo, ovdje ću navesti neke stvari o ove tri teme koje su oni percipirali svojim unutarnjim vidom. U svezi Boga su se složili kako je On zasigurno sišao dolje i Sebe učinio vidljivim ljudima, pošto je On njihov Stvoritelj, Zaštitnik i Vodič, i pošto je ljudska rasa Njegova. Oni su također potvrdili, kako On vidi, nadgleda i osigurava za sve stvari koje su na nebu i na zemlji, generalno i općenito, te gleda na njihovo dobro kao da je u Njemu Samome, a Sebe Samoga kao u njihovom dobru. Jer On je Sunce anđeoskog neba koje se pojavljuje visoko iznad duhovnog svijeta na isti način kao i sunce ove zemlje iznad prirodnog svijeta; a On, koji je Sunce, vidi, nadgleda i osigurava za sve stvari koje su ispod. A pošto je Njegova Božanska Ljubav ona koja se prikazuje kao Sunce, slijedi kako On osigurava štogod je nužno za najveće baš kao i za najmanje. Tako On osigurava za ljude ono što pripada ljubavi i mudrosti; a što pripada ljubavi je izvedeno iz Sunčeve topline, a što pripada mudrosti iz njegova svjetla. Ako, prema tome, vi začmete ideju o Bogu kao Suncu svemira, vi ćete zasigurno iz te ideje priznati Njegovu sveprisutnost, sveznanje i svemoć.

838. Slijedeća tema našeg razgovora je bio Gospod Spasitelj; i ja sam započeo sa izjavom kako je Bog u Njegovoj Suštini Božanska Ljubav, a Božanska Ljubav je, tako reći, najčišća vatra. Kako ljubav, gledana sama po sebi, ne može namišljati ništa drugo nego (kako) postati jedno sa drugim kojeg ljubi, Božanska ljubav ne može namišljati ništa drugo nego (kako) sebe ujediniti sa čovjekom i čovjeka sa sobom, tako da može biti u čovjeku i čovjek u njoj. Kako je Božanska Ljubav, tako reći, najčišća vatra, očigledno je, prema tome, da Bog, budući da je takve prirode, ne bi ni u kojem slučaju mogao biti u čovjeku, i prouzročiti da čovjek bude u Njemu, jer On bi na taj način cijelog čovjeka pretvorio u dim i pepeo. Tako je bilo nužno da Bog, koji je iz Svoje vlastite suštinske prirode žarko izgarao od žudnje Sebe ujediniti sa čovjekom, prekrije sebe sa tijelom prilagođenom čovjekovoj mogućnosti primanja i sjedinjavanja. On je, prema tome, sišao dolje i prisvojio Ljudsko u skladu sa redom kojeg je uspostavlio još od stvaranja svijeta. Taj red je bio da to Ljudsko treba biti začeto od strane sile koja izvire iz Njega, zatim da bude nošeno u utrobi i rođeno, i tako pristupi sjedinjenju sa svojim vlastitim Božanskim Izvorom. Na ovaj način je Bog postao Čovjek. Da je to tako Sveto Pismo, kojeg Kršćani posjeduju, to sasvim jasno naučava te svjedoči u svezi Njega; i Bog Osobno, Koji se u Njegovom Ljudskom naziva Isus Krist, kaže kako je Otac u Njemu i On u Ocu; i da onaj koji vidi Njega vidi Oca; uz još puno drugih stvari istog smisla (sadržaja).

I razum, također, percipira da Bog, čija je ljubav, tako reći, najčišća vatra, ne bi mogao Sebe sjediniti sa čovjekom i čovjeka sa Sobom na nijedan drugi način. Sunčeva vatra, kakva je sama po sebi, ne može doći u kontakt sa čovjekom, a još manje ući u njega; njezine zrake moraju biti prekrivene sa atmosferama, i sebe dati osjetiti u jednom prilagođenom stanju pomoću svoje temperirane topline. Čisti eter ne može oviti čovjeka, a još manje ući u njegove bronhijalne cijevčice, ukoliko nije okružen sa zrakom i tako prilagođen ljudskim potrebama. Riba ne može živjeti u zraku, već u elementu koji odgovara njezinom životu. Nadalje, kralj na zemlji ne može, osobno i neposredno, generalno i pojedinačno, obavljati (rukovoditi) sve poslove u svome kraljevstvu; on mora uposliti oficire višeg i nižeg ranga koji zajedno sačinjavaju njegovo kraljevsko tijelo. Čovjekova duša također ne može sebe učiniti vidljivom drugom čovjeku, razgovarati sa njime, predočiti mu dokaze svoje ljubavi, osim posredstvom tijela. Kako bi, onda, Bog to mogao, osim posredstvom Svoga Vlastitog Ljudskog? Čuvši ove stvari Afrikanci su ih, pošto su nadmoćni u unutarnjoj racionalnosti, percipirali potpunije od ostalih, i svaki im je bio naklonjen u skladu sa njegovom percepcijom. 

839. Posljednji predmet našeg razgovora je bio Unutarnji i Vanjski Čovjek, i sljedeće je suština onog što je bilo rečeno. Ljudi koji percipiraju stvari na unutarnji način su na svjetlu istine, koje je nebesko svjetlo; a ljudi koji percipiraju stvari izvanjski nisu na svjetlu istine, pošto su oni jedino na svjetlu svijeta; tako da su unutarnji ljudi inteligentni i mudri, ali izvanjski ljudi su u ludilu i njihova je vizija iskrivljena. Unutarnji ljudi su duhovni, pošto razmišljaju iz duha izdignutog iznad tijela, i prema tome, vide istine na svjetlu; ali izvanjski ljudi su čulna prirodna bića, pošto razmišljaju iz neistina tjelesnih čula. Prema tome, oni vide istine kao u oblaku, i kada meditiraju o njima oni vide neistine kao istine. Unutarnji ljudi su poput onih koji stoje na planini, ili na tornju u gradu, ili na osmatračnici na moru; dok su vanjski ljudi poput onih koji stoje u dolini podno planine, ili, podrumu podno tornja, ili na brodu podno osmatračnice, koji ne vide ništa drugo osim onog u neposrednoj blizini.

            Štoviše, unutarnji ljudi su poput onih koji žive na drugom ili trećem katu kuće ili palače, zidovi kojih imaju prostrane prozore od čistog stakla, koji imaju širok pogled na grad u svim pravcima i poznaju svaku pa i najmanju zgradu u njemu; ali izvanjski ljudi su poput onih koji žive na najnižim katovima kuća, čiji su prozori napravljeni od zaljepljenih papira, koji ne vide ni jednu jedinu ulicu izvan kuće, već jedino ono što je unutra, i to jedino pod svjetlom svijeće ili vatre. Nadalje, unutarnji ljudi su poput orlova koji visoko lete, sa punim pogledom na sve što je iznad njih; ali u drugu ruku, vanjski ljudi su poput kokota koji stoje na uzvišenoj točci i kukuriječu glasno pred kokoškama koje se šeću okolo po zemlji. Konačno unutarnji ljudi percipiraju kako je ono što znaju, u usporedbi sa onim što ne znaju, poput vode u vrču u poredbi sa vodama u jezeru; dok vanjski ljudi zamišljaju kako znaju sve. Afrikanci su bili prezadovoljni sa rečenim, pošto su iz njihove unutarnje vizije u kojoj nadmašuju druge, priznali istinitost toga.

840. Pošto su Afrikanci ovakvog karaktera, u današnje vrijeme im je bilo dano otkrovenje, koje se širi u svim pravcima iz kvarta gdje mu je izvor, ali još nije dosegnulo morâ. Oni preziru strance koji dolaze iz Evrope koji vjeruju kako se čovjek spašava uz pomoć vjere jedino, i time jedino mišlju i govorom neovisno o volji i djelovanju. Oni kažu kako svaki čovjek koji vrši ikakvo obožavanje, živi u skladu sa svojom religijom; i da ako ne živi, da mora postati glup i opak, pošto onda ne prima ništa iz neba. Oni, također, domišljatu opakost nazivaju glupošću, pošto u njoj nema nikakvog života, već smrt. Nekoliko sam puta razgovarao sa Augustinom, koji je u trećem stoljeću bio biskup Hipone u Africi. On je rekao kako se on trenutno nalazi tamo te nadahnjuje domoroce obožavati Gospoda, i da postoji nada da se ovo novo Evanđelje proširi u susjedne regije. Čuo sam kako anđeli kliču od radosti zbog tog otkrovenja, pošto je njegovim posredstvom otvorena komunikacija sa ljudskim racionalnim, koja je do sada bila zatvorena sa prevladavajućom dogmom kako razumijevanje treba biti držano u poslušnosti vjeri koju naučavaju lideri Crkve.

X. ŽIDOVI U DUHOVNOM SVIJETU.

841. Prije Posljednjeg Suda, koji se dogodio u godini 1757, Židovi su se pojavljivali u dolini lijevo od centra kojeg okupiraju Kršćani. Nakon tog događaja su bili prebačeni na sjever, i bilo im je zabranjeno razgovarati sa Kršćanima, osim sa skitnicima koji su tumarali izvan njihovih gradova. U tom kvartu postoje dva velika grada u koja su Židovi vođeni nakon smrti. Obadva su se, prije Posljednjeg Suda, nazivali Jeruzalem; ali poslije toga sa drugim imenom, jer od Suda Jeruzalem predstavlja Crkvu s obzirom na doktrinu, u kojoj je jedino Gospod obožavan. U njihovim gradovima su nad njima postavljeni obraćeni Židovi, koji ih upozoravaju da o Kristu ne govore bez poštovanja; i oni kažnjavaju one koji to i dalje čine. Ulice njihovih gradova su ispunjene sa kaljužom koja seže do članaka, a njihove kuće pak sa nečistoćom i to do takvog stupnja da im se ne može pristupiti zbog njihovog odvratnog mirisa. Primjetio sam naknadno da su mnogi Židovi dobili smještaj u južnom kvartu. Prilikom istraživanja tko su oni bili sam bio obaviješten kako su neki od ovih zanemarili obožavanje drugih, te da su sumnjali da li će Mesija ikada doći; a da su neki, dok su bili u svijetu, ramišljali razumno o različitim predmetima, i živjeli u skladu sa time. Ove su poglavito činili Portugalski Židovi.

842. Židovima se ponekad ukazuje, na srednjoj visini iznad njih, jedan anđeo sa štapom u svojoj ruci, koji im daje do znanja kako je on Mojsije. On ih podstiče da odustanu od gluposti iščekivanja Mesije čak i tamo, pošto je Mesija Krist, Koji vlada nad njima i svim ljudima. On kaže kako zna da je to istina, i kako je za života u svijetu znao to u svezi Njega. Kada to čuju oni odlaze, veći dio zaboravlja što su čuli, a samo nekolicina to sačuva u pamćenju. Oni koji obraćaju pažnju na upozorenje su poslati u sinagoge formirane od obraćenih Židova, gdje primaju poduke. Tamo im je, namjesto njihove poderane odjeće, dana nova; i dan im je također primjerak Riječi, uredno (jasno) zapisane, i dodijeljeno im je pristojno boravište u gradu. Oni, međutim, koji ne prime poduku su bačeni dolje a mnogi su otjerani u šume i pustinje, gdje pljačkaju jedni druge.

843. Židovi u duhovnom svijetu, baš kao i u prijašnjem svijetu, trguju različitim predmetima, posebice dragocjenim kamenjem, koje oni na nepoznate načine uvijek namaknu za sebe iz neba, gdje dragocjenog kamenja ima u izobilju. Oni trguju sa dragocjenim kamenjem pošto čitaju Riječ na njezinom izvornom jeziku, i uzimaju u obzir jedino njezino značenje Slova. Da je duhovni izvor tog kamenja značenje Slova Riječi, i da je otud njihova korespondencija, se može vidjeti iznad u poglavlju o Svetom Pismu, br. 217, 218. Oni su također sposobni napraviti umjetno kamenje slično ovome, te stvoriti obmanu kako je ono pravo; ali oni koji to čine su teško oglobljeni od strane njihovih upravitelja.

844. Židovi su manje od drugih svjesni kako se nalaze u duhovnom svijetu, već misle kako se i dalje nalaze u prirodnom svijetu. To je zbog toga što su u potpunosti vanjski ljudi, i nemaju unutarnju ideju o religiji. Otud oni govore o Mesiji kao što su to činili ranije (u svijetu). Neki kažu kako će On doći sa Davidom, i, sav sjajan od dragulja, ići pred njima i uvesti ih u Zemlju Kanansku; i da će po putu, podižući Svoj štap, činiti da se rijeke pred njima isuše da bi mogli preći; da će im Kršćani, koje oni među sobom također nazivaju poganima, držati skute haljina, te ih ponizno moliti da bi bili primljeni u njihovo društvo; i da će primiti bogate u skladu sa njihovim bogatstvom, te da će od strane njih biti posluživani. Oni sebe potvrđuju u ovim idejama pomoću onog što je zapisano u Zahariji 8:23; i u Izaiji 66:20; i onime što je zapisano u svezi Davida, kako će doći i biti njihov kralj i pastir, u Jeremiji 30:9, i u Ezekijelu 34:23-25, i u poglavlju 37:23-26; Jer oni su sasvim nevoljki čuti kako u tim odlomcima ‘David’ naznačava Gospoda Isusa, i da su ‘Židovima’ naznačeni oni koji će pripadati Crkvi.

845. Kada su zapitani da li čvrsto vjeruju kako će svi ići u Zemlju Kanansku, oni odgovaraju da hoće, i da će Židovi koji su mrtvi ponovno uskrsnuti te će, pojavljujući se iz njihovih grobnica, ući u tu zemlju. Kada je prigovoreno kako oni nikad ne mogu izaći iz njihovih grobova pošto su sada sami živi nakon smrti, odgovaraju kako će onda sići, ući u njihova tijela, i tako živjeti. Kada im je rečeno kako je zemlja Kananska premala da bi ih svih sadržala, oni odgovaraju kako će onda biti povećana. Kada se kaže kako Kraljevstvo Mesije, budući da je On Sin Božji, neće biti na zemlji, nego na nebu, oni odgovaraju kako će zemlja Kananska onda biti nebo. Kada je rečeno kako ne znaju lokaciju Bethlehema Efrate, gdje će Mesija biti rođen, u skladu sa proročanstvom iz Miheja 5:2, te u onog u Davidu, Psalam 132:6, oni odgovaraju kako će se majka od Mesije, unatoč tome, poroditi na tom mjestu; a neki od njih izjavljuju da će, bez obzira gdje će se poroditi, tamo biti Bethlehem. Kada su zapitani kako Mesija može boraviti sa ljudima koji su tako opaki, i dokazano (im) je mnogim odlomcima iz Jeremije, a posebice iz Mojsijeve Pjesme, Ponovljeni Zakon 32, da su najgori od svih, oni odgovaraju kako među Židovima ima i dobrih i loših, i da se ti odlomci odnose na loše među njima. Kada im je rečeno kako su potekli od Kananske žene, i to iz bludničenja Jude sa njegovom snahom, Postanak 38, oni odgovaraju kako to nije bilo bludničenje. Ali kada je prigovoreno kako je Juda zapovijedio da bude izvedena i spaljena poradi njezinog bludničenja, oni se povuku da bi se posavjetovali u svezi toga; i nakon konzultacije, kažu kako je on jedino izvršio svoju dužnost kao muževljev brat, koju niti njegov drugi sin Onan, niti njegov treći sin Selah, nisu izvršili. Nadalje dodaju kako je velika većina njih iz plemena Levijeva, koji su bili svećenici, a dovoljno je da smo ‘svi mi potekli od Abrahama’. Kada im je rečeno da se iznutra u Riječi nalazi duhovno značenje, koje velikim dijelom obrađuje Krista ili Mesiju, oni odgovaraju da to nije tako. Neki od njih, međutim, kažu kako iznutra u Riječi, to jest, u njezinim dubinama, nema ništa osim zlata; i daju druge takve izjave slične prirode.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – nadopuna’