Samoća i posjedovanje Boga
(O prakticiranju Božjeg Prisustva)
Zapitali su me ovo pitanje: Neki ljudi izbjegavaju svo društvo i žele biti sami; njihov mir ovisi o tome. Zar ne bi bili bolji u njedrima Crkve (vjerojatno u smislu: ‘u samostanu’)? Ja kažem ne, a vidjet ćete i zašto. Pravedan čovjek je i dalje pravedan na bilo kojem mjestu i u svakom društvu, a nepravedan čovjek je i dalje nepravedan na bilo kojem mjestu i u svakom društvu. Pravedan čovjek uistinu ima Boga u sebi. Ali onaj koji uistinu ima Boga će Ga imati na svim mjestima, na ulicama i u svijetu ne manje nego u crkvi, u pustinji ili u ćeliji. Ako Ga on doista posjeduje i Njega je jedinoga zadobio (ili ‘Njega se jedinog dokopao’), on je dokaz protiv svake zapreke/ometanja. Zašto? Jer zadobivši (ili ‘kada posjeduje’) Boga jedino, on na umu uvijek ima jedino Boga, plodan je sa Bogom u svim njegovim djelovanjima kao i na svim mjestima također, i sva su njegova djela učinjena u skladu sa Bogom (Božjom voljom)…
Zbog toga, ako predamo cijeli naš um Bogu (mi ovo naravno razumijemo: Isusu Kristu! J), onda je u stvari On koji vrši sva naša djela, i ništa ma štogod to bilo Ga ne može omesti, niti društvo ili mjesto. Niti išta može uznemiriti/omesti čovjeka koji ne misli na ništa, ne traži ništa, ne uživa u ničemu (ili ‘ne privlači ga’) osim u Bogu, jer Bog je sa ovim čovjekom ujedinjen u svim njegovim mislima, a kako Bog nije uznemiren/ometen ikakvom mnogostrukošću, tako ništa ne može omesti/uznemiriti ili zaokupiti (ili ‘unijeti promjenu’) ovog čovjeka koji je jedno u Onome gdje su sve mnogostrukosti jedno/spojene i homogene/istovrsne.
Čovjek u svemu treba dohvatiti/ščepati Boga, i on bi trebao trenirati svoj um da Boga ima uvijek prisutnog u njegovim mislima, njegovim namjerama i osjećajima (Tematska knjižica br. 13). Pazite na vaš stav spram Boga. Kada ste u crkvi ili ćeliji (u našem slučaju je to: kada ste nasamo sa Isusom Kristom u molitvi), sačuvajte to isto raspoloženje i izađite sa njime u svijet, u njegov metež i njegovu nepostojanost. I, kako sam često napominjao, govoreći o jednakosti, to ne znači svrstavati sva djelovanja u isti koš (u smislu: ‘smatrati kako su iste vrijednosti’) – niti sva mjesta niti sve ljude. To bi bilo sasvim pogrešno, jer moljenje je bolje čin nego predenje, a crkva je bolje mjesto nego ulica. Što to doista znači je biti jednako nastrojen u vašim vladanjima/bavljenjima, imati odlučnu vjeru, i pred Bogom imati snažnu privrženost. Biti u ovom smislu ujednačen, nitko, tvrdim, se ne bi mogao ubaciti između vas i vašeg Boga. Ali svatko kome Bog nije doista unutra na taj način, tko uvijek mora izaći da bi ga dohvatio iz vani, iz ovog ili onog, tražeći Ga u promjenjivim uvjetima, možda u radu ili mjestima ili ljudima, taj je čovjek lako uznemiren, jer niti je zadobio Boga niti traži Njega jedinoga niti na umu ili u htjenju ima jedino Njega i prema tome je ometen ne samo od strane lošeg društva već također i dobrog, ne samo sa ulicama već i crkvama, ne sa nečasnim riječima i djelima jedino već pristojnima također. Zapreka je u njemu budući se sve stvari u njemu nisu okrenule ka Bogu, jer da jesu, sa njime bi sve bilo u najboljem redu i dobro na svakom mjestu i u svakom društvu. On bi bio zadobio Boga kojeg mu nitko ne može oduzeti. Ovaj Bog ne iščezava ukoliko Mu mi ne okrenemo naša leđa sami od sebe. Onaj tko tako ima Boga, u stvarnosti, je Boga zadobio božanstveno; njemu je Bog vidljiv u svim stvarima. Sve ga podsjeća na Boga; svugdje mu Božja slika zuri u lice. Bog u njemu sjaji cijelo vrijeme. U njemu je izbavljenje i povratak; vizija Boga je u njegovom umu uvijek prisutna.
Poput čovjeka sa silnom žeđi, on može činiti druge stvari osim pijenja i misliti druge misli, ali štogod on čini ili sa kim god se nalazi ili kakvog je god raspoloženja, bez obzira što radio ili mislio, sve dok žeđ traje, ideja o pijenju ga neće nikada napustiti, a kako se njegova žeđ povećava, to će snažnija, više usađenija, više prisutnija, više trajnija rasti ideja o pijenju. Ili opet, vatreni ljubavnik, apsorbiran potpuno u neki objekt bez osjećaja za druge stvari, mari jedino za tu stvar jedino, a ni mrvicu za nešto drugo. Dakle, gdjegod se taj čovjek nalazi i sa kimegod on jeste, štogod čini ili namjerava učiniti, ideja o njegovoj ljubljenoj nikad ne blijedi u njegovu umu. On ju pronalazi svugdje, i kako njegova ljubav postaje snažnija ona ga progoni sve više i više. Pa ipak, taj čovjek neće tražiti odmora, jer on nikakva nemira nema. On nalazi više naklonosti u Božjim očima ako sve smatra božanskim, višim nego je to stvar sama po sebi. Slažem se, za to je potreban trud/nastojanje, primjena, brižljivo kultiviranje unutarnjeg života, i razborito razumijevanje s obzirom na to gdje um čuvati u stvarima i među ljudima. To se ne uči uzmicanjem, niti to nauči onaj koji bježi od svih stvari, koji svoja leđa okreće svijetu i bježi u pustinju. On mora otkriti kako zaći u stvari i, dohvaćajući Boga tamo, zadobiti jasan utisak čvrsto ukorijenjen u njegovu umu, baš kao što čovjek uči pisati. Kako bi stekao tu vještinu, čovjek ju mora prakticirati naporno i često, kako god ona zatupljujuća i mučna bila i kako god mu se činilo da nadilazi njegove sposobnosti. Sa marljivošću i strpljenjem će on steći vještinu. Istina, najprije će morati obraćati pažnju na svako slovo i čvrsto ga utisnuti u njegov um, ali kasnije, kada ga je usavršio, on više neće obraćati pažnju na te hijeroglife već će slobodno pisati, potpuno njima nesputan. Bilo to spisateljstvo ili umijeće gdje uposli svoju vještinu, dovoljno je znati da će ju iskoristiti.
Premda on obraća vrlo malo pažnje na njegov zadatak i misli o nečemu drugom, on ga i dalje nastavlja vršiti vrlinom njegova umijeća. I tako ovaj čovjek u vrlini Božje Prisutnosti nastavlja sjajiti bez truda. Štoviše, on je upoznat sa jednom čistom prirodom u svim stvarima dok je potpuno nezaokupljen samim stvarima. Ovo u ranijim stadijima zahtjeva pažnju i formiranje konačnih utisaka, kao što je to slučaj sa učenjakom i njegovom vještinom. Na kraju, um čovjeka prožetog osjetom (za) Boga i potpuno obaviještenog o obliku Boga i naviknutom na Njega Ga je sposoban vidjeti bez naprezanja/truda.
Izvadak iz knjige ‘Meister Eckhart – od koga Bog nije sakrio ništa’
