Abraham je otac svih koji vjeruju… odjekivanje duhovnog i presvetog glasa Božjega
Presveti Autor kaže: ‘Abraham je bio otac svih koji vjeruju, tj. onih koji zbog svoje pravednosti ne samo zaslužuju čuti u svojoj duši odjekivanje duhovnoga i presvetoga glasa Božjega, nego znaju shvatiti riječi toga neizrecivoga Glasa i vjerovati i pokoravati se njemu i njegovim naredbama.
Nije bilo, nema i neće biti čovjeka koji ne čuje odjekivati u samome sebi taj Glas u kratkom i jedinstvenom trenutku, ili po više puta i dugo. To je tajanstven poziv Gospodina jedinoga i svetoga, sveopćega Stvoritelja. Dođe i prođe kao zraka svjetla, kao zvučni val, nekada blago, drugda strogo, drugda opet strahovito.
Nije potrebno da čovjek bude u dragocjenoj Vjeri da bi primio taj poziv. Bog je Stvoritelj djece Svoga naroda kao i primitivca koji ne pozna njegovoga presvetoga Imena. Kao što Njegov zov odjekuje u katoličkim crkvama, u katoličkim i civiliziranim narodima, u civiliziranim i nekatoličkim, među narodima drugih objavljenih vjera, tako ispunja sa sobom divlje i ledene samoće, još neistražena područja, otoke daleko od svjetskih putova, otočja gdje je čovjek na razini gotovo sličnoj razini divljih životinja – koja se sastoji od nagona i često od razuzdanih nagona – tople, isprepletene šume još netaknute, kamo civilizacija nije donijela napredak i svoju podmuklu pokvarenost. Posvuda Bog govori. Jer Bog je Stvoritelj svakoga čovjeka.
Ali čovjek, i ne samo neciviliziran čovjek, mnogo puta zamijeni tajanstven Božji zov, osobito ako je zov koji prekorava, s glasom vlastite savjesti, s grižnjom koja viče u dubini Njegova Ja. Nekada, osobito na početku vremena, krivac je znao razlikovati glas Božji od glasa svoga Ja zbunjenog od grižnje. Kain je primjer tih krivaca koji znaju razlikovati. Ali tokom stoljeća čovjekova sposobnost shvaćanja i razlikovanja – govorim o čovjeku opaka srca – sve više se zasjenjivala. Jer se nijekanje Boga podiglo poput debelog zida, koji ne propušta glas ni svjetlo, u čovjeku se ukorijenilo preziranje Boga.
‘Nadčovjek’ koji je sam sebe takvim stvorio, čudovište je, iznakaženost čovjeka, izrod je, nastao od veze ljudskog razuma, stvorenoga od Boga i pobunjenoga protiv Boga, s Neprijateljem Božjim. Otrgnut od Boga po vlastitoj volji svjetovan čovjek, tj. onaj koji se stvorio prema ljudsko-sotonskim naucima, ne može i neće da shvati Božji zov. Nedostaje mu sve što se traži da bi to mogao. Makar imao ime katolika, još više: makar vršio kršćanske dužnosti, još više: makar nosio sveto odijelo, teško razlikuje glas Božji kao takav.
Mnogo toga je i u onima koji bi, po odijelu, i poslanju, i po staleškoj dužnosti morali biti vrlo osjetljivi za Božji zov i za prihvaćanje Božjih riječi, da bi ih mogli razumjeti. Njihova oholost ubija ili zamračuje njihov razum i zaglušuje njihov duh. Oholi razum je pomahnitali razum. Stoga više nije razum. Ohola duša je zauzeti oltar. Stoga je oltar kamo Svevišnji ne može sići da kaže Svoje želje. Tu drugi govori. S hrapavim glasom požude. Iako Bog sa Svoga višnjega prijestolja uputi zov i on prodre, ostane ugušen, hoće se da bude ugušen, jer čuti ga i prezreti bilo bi previše pa se voli ne čuti ga.
Ali Abraham je bio čovjek koji je ljubio pravoga Boga. Njegov razum nije bio ohol. Prepoznavao je Boga u svakoj stvari. Osjećao se Njegovim stvorenjem. Sagibao je svoje mišljenje u podložnosti punoj poštovanja pred Svevišnjim Koji se očituje u svemu stvorenomu. Njegova duša bila je pravedna te se čuvala čistom od svakovrsnih idolopoklonstava.
Pravedno je bilo i njegovo tijelo, pokorno zapovijedima što ih je Bog dao ocu ljudi, Adamu. Oženio je Saraju da bude sa njom smo jedno tijelo i da poveća i umnoži broj ljudi na Zemlji. Obrađivao je zemlju da crpe iz nje hranu te mu je bio drag napor i smatrao je pravednim što je mučan i što njegov kruh ima za začin sol njegova znoja. Pravedna mu je bila i smrt, koja je od njegova tijela ponovno napravila prah. Ponizan pred Svevišnjim osjećao se ‘prahom’, zrncem praha pred Neizmjernim, pred Beskrajnim, pred Premoćnim. I puštao je da ga volja Gospodinova prenosi kao zrnce praha bez privrženosti ičemu što je bilo prolazno.
Vjerujući u Boga, pun pouzdanja u dobrotu Božju, polušan Bogu, imao je svojstva potrebna da čuje u svojoj duši odjekivanje presvetoga Glasa Božjega i da shvati njegove riječi, i da izvrši što su te riječi zapovijedale.
Od Gospodina Isusa Krista (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac, dna. 1 Veljače 1948,
u viziji primila i u svoju knjigu ‘Pouke na temelju Pavlove Poslanice Rimljanima – 4’, Marija Valtorta