Vjera bez ljubavi prema bližnjem nije vjera

Čovjek koji razdvaja Gospodina, ljubav prema bližnjem i vjeru, nije forma koja ih može primiti (= koja u sebe može primiti Gospodina, ljubav prema bližnjem i vjeru) već prije forma koja ih uništava. Jer onaj koji (ili ‘tko god’) Gospodina razdvaja od ljubavi prema bližnjem i vjere, razdvaja od njih (ili ‘oduzima ljubavi prema bližnjem i vjeri’) život, a kada je to učinjeno, ljubav prema bližnjem i vjera ili (ili ‘a ljubav prema bližnjem i vjera bez života’) prestaju postojati ili su jalovi. Da je Gospodin sâm život se može vidjeti gore (pogl. 358). Onaj koji priznaje Gospodina i stavlja ljubav prema bližnjem na stranu, priznaje Gospodina samo na (= sa svojim) usnama; njegovo priznavanje i ispovijest su u potpunosti hladni, i nedostaje im bilo kakve vjere, jer im nedostaje duhovne suštine, pošto je suština vjere ljubav prema bližnjem. S druge strane, onaj koji prakticira ljubav prema bližnjem i ne priznaje Gospodina kao Boga neba i zemlje, jedno sa Ocem (kao što On Osobno naučava), prakticira (ili ‘može prakticirati’) samo prirodnu ljubav prema bližnjem u kojoj nema vječnog života. Ljudi u crkvi znaju da svako dobro koje je u sebi (= koje je suštinski) dobro dolazi od Boga, posljedično tome od Gospodina, koji je ‘istiniti Bog i vječni život’ (1 Ivan 5:20). Ista je stvar sa ljubavlju (ili ‘ista stvar važi i za ljubav’) prema bližnjem, pošto su dobro i ljubav prema bližnjem jedno.

[2] Vjera odvojena od ljubavi prema bližnjem nije vjera, pošto je vjera svjetlo čovjekova života, a ljubav prema bližnjem je njegova toplina. Prema tome, odvajanje ljubavi prema bližnjem i vjere je poput odvajanja topline od svjetla (= postiže se isti rezultat). Čovjekovo stanje onda postaje nalik stanju svijeta u zimu, kada sve na zemlji umire. Jer, da bi ljubav prema bližnjem bila stvarna ljubav prema bližnjem i da bi vjera bila stvarna vjera, oni ne mogu biti više odvojeni od volje i razumijevanja. Ako su ovo dvoje odvojeni razumijevanje nestaje (is reduced to nothing), a zatim odmah i volja. Ista je stvar sa ljubavlju prema bližnjem i vjerom, pošto ljubav prema bližnjem boravi/obitava u volji, a vjera u razumijevanju.

[3] Razdvojiti ljubav prema bližnjem i vjeru je kao razdvojiti suštinu od forme. U svijetu učenih je poznato da suština bez forme, ili forma bez suštine, nije ništa. Jer suština nema i ne može imati nikakvu kvalitetu osim iz svoje forme, niti je forma postojeći entitet osim iz svoje suštine. Posljedično tome, ni jednom ni drugom se ništa ne može pripisati ako su međusobno odvojeni. Ljubav prema bližnjem je također suština vjere, a vjera je forma ljubavi prema bližnjem baš kao što je dobro (kako je bilo rečeno iznad) suština istine, a istina je forma dobra.

[4] Ovo dvoje, naime, dobro i istina, su u svakoj stvari i u suštini svih stvari koje imaju/dolaze u postojanje. Pošto se, prema tome, ljubav prema bližnjem odnosi prema dobru, a vjera prema istini, njih se može ilustrirati uz pomoć usporedbi sa mnogim stvarima u/na ljudskom tijelu, i sa mnogim stvarima/fenomenima na zemlji. Točna/odgovarajuća usporedba je sa disanjem pluća i sistoličnim kretanjem srca; pošto ljubav prema bližnjem ne može više biti odvojena od vjere do srce od pluća; jer ako kucanje srca prestane, istodobno prestaje disanje pluća; a ako prestane disanje pluća, sva čula klonu, svi mišići su lišeni pokreta, i u jako kratkom vremenu i srce također stane i život ode u potpunosti (ili ‘i svi znakovi života prestanu’). To je odgovarajuća usporedba, pošto srce korespondira sa voljom i stoga također sa ljubavlju prema bližnjem, a disanje pluća sa razumijevanjem, i prema tome sa vjerom; jer (kako je rečeno iznad) ljubav prema bližnjem obitava u volji, a vjera u razumijevanju; to i ništa drugo je značenje ‘srca’ i ‘daha’ u Riječi.

[5] Odvajanje ljubavi prema bližnjem i vjere se također u potpunosti slaže (= odgovarajuća usporedba) sa odvajanjem krvi i mesa, jer krv odvojena od mesa je usirena, i postaje pokvarena krv, dok meso odvojeno od krvi postepeno postaje smrdljivo i u njemu se stvaraju crvi. Stoga također, u duhovnom smislu, ‘krv’ predstavlja istinu mudrosti i vjeru, a ‘meso’ dobro ljubavi i ljubav prema bližnjem. Značenje ‘krvi’ se može vidjeti u Otkrovenju Otkritom – 379, a značenje ‘mesa’ u poglavlju 382 iste knjige.

[6] Da bi ljubav prema bližnjem i vjera bili išta, oni ne mogu biti odvojeni više od hrane i vode ili kruha i vina u čovjekovom tijelu; jer hrana i kruh konzumirani bez vode ili vina, samo napuhuju stomak, i poput neprobavljive mase ga uništavaju, postajući smrdljiva prljavština. Voda ili vino bez hrane ili kruha također napuhuju stomak, baš kao i posudice i pore, koje na taj način lišene hrane, slabe tijelo čak do smrti. To je također odgovarajuća usporedba, pošto ‘hrana’ i ‘kruh’ u duhovnom smislu predstavljaju dobro ljubavi i ljubav prema bližnjem, a ‘voda’ i ‘vino’ istinu mudrosti i vjeru, kao što se može vidjeti u Otkrovenju Otkritom – 50, 316, 778, 932.

[7] Ljubav prema bližnjem sjedinjena sa vjerom i, također, vjera sjedinjena sa ljubavlju prema bližnjem, se može usporediti sa licem zgodne djevojke koje je lijepo zbog miješanja crvene i bijele u njemu. To je također odgovarajuća usporedba, pošto su otuda ljubav (love) i ljubav prema bližnjem (charity) u duhovnom svijetu crvene od sunčeve vatre tamo, dok je istina i vjera otud bijela od svjetla tog sunca. Ljubav prema bližnjem odvojena od vjere može prema tome biti uspoređena sa licem koje je upaljeno od bubuljica, a vjera odvojena od ljubavi prema bližnjem sa samrtnički bijelim licem leša. Vjera odvojena od ljubavi prema bližnjem može također biti uspoređena sa paralizom jedne strane čovjekova tijela, koja se zove hemiplegija, od koje, kada se proširi, čovjek umire. Isto tako se može usporediti sa plesom Sv. Vita ili Sv. Guya, koji je prouzrokovan tarantulinim ugrizom. Racionalna sposobnost postaje poput čovjeka tako ugriženog; poput njega suludo pleše i na taj način sebe smatra živim, dok u stvari ne može sakupiti različite razloge u jedan, i misliti o duhovnim istinama, više od onog koji je za sna u krevetu potlačen sa noćnim morama. Ove primjedbe će biti dovoljne da bi se demonstrirale dvije točke/teze ovog poglavlja: prvo, da vjera bez ljubavi prema bližnjem nije vjera, i da ljubav prema bližnjem bez vjere nije ljubav prema bližnjem, i da ni jedno ni drugo nemaju života doli od Gospodina (ili ‘i da su oboje beživotni ako im Gospodin ne daje život’); i drugo, da Gospodin, ljubav prema bližnjem i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja u čovjeku (ili ‘baš kao što u čovjekovom životu volja i razumijevanje čine jedno’); a ako su odvojeni svaki od njih biva uništen, poput bisera smrvljenog u prah.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 367’