Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

‘Razgovor kojeg je E.Swedenborg vodio na nebu sa duhovima istaknutih filozofa-ateista u svezi stvaranja svijeta… njihovo stanje i sudbina’ (E.Swedenborg)

Print Friendly, PDF & Email

Swedenborgov razgovor na nebu sa duhovima istaknutih filozofa-ateista u svezi stvaranja svijeta… njihovo stanje i sudbina…

Četvrto nezaboravno iskustvo:

Jednom dok sam razmišljao o stvaranju svemira, pristupili su mi određeni duhovi iz Kršćanskog svijeta koji su u njihovo vrijeme bili među najistaknutijim filozofima sa reputacijom nenadmašne mudrosti. Oni rekoše: ‘Mi percipiramo da meditiraš na temu stvaranja. Reci nam molimo te što misliš o tome.’ Ali ja sam odgovorio: ‘Najprije recite vi meni što mislite.’ Nakon toga je jedan od njih rekao: ‘Moje mišljenje je da je stvaranje od prirode, i prema tome je priroda stvorila sama sebe, i da je ona postojala od vječnosti, jer vakum niti postoji niti može postojati. Što drugo vidimo našim očima, čujemo našim ušima, mirišemo našim nosnicama i udišemo našim plućima nego prirodu, koja je, baš kao i unutra tako i izvan [2] nas.’ Čuvši ovo drugi je rekao: ‘Spomenuo si prirodu, i od nje učinio stvoritelja svemira ali ti ne znaš kako je priroda stvorila svemir, stoga ću ti ja to reći. Ona je sebe oblikovala u vrtložne kovitlace koji su se sakupljali poput oblaka, ili poput kuća koje kolapsiraju prilikom zemljotresa. Nakon te kolizije, gušći dijelovi su se sakupili u jedinstvenu masu, od koje je bilo formirano kopno. Više tekući dijelovi su se, odvajajući se od ovih, sakupili i formirali mora. Dijelovi koji su bili još lakši su sebe nadalje odvojili od ovih i oblikovali eter i zrak, dok se opet od njihovih najlakših čestica formiralo sunce. Zar nisi primjetio da se ulje, voda, i u prah pretvorena zemlja, kada se miješaju zajedno, sami od sebe odvajaju te aranžiraju u red, jedan iznad drugog?’

[3] Onda je treći, čuvši ovo, rekao: ‘Vi ste obmanuti. Svatko zna da je originalni izvor svih stvari bio kaos, koji je sa svojom masom ispunjavao četvrtinu svemira. U njegovom centru je bila vatra, sve oko njega je bio eter, a opet okružujući ovo je bila materija. U ovom kaosu su nastale pukotine, kroz koje je prsnula vatra, kao što čini iz Etne ili Vezuva, i formirala sunce. Nakon toga je bio formiran eter, okružujući ga, a iz njega atmosfera. Naposlijetku se preostala materija sakupila u planetu. Što se zvijezda tiče, one su samo svijetleća tijela na svemirskom svodu, čije je porijeklo u sunčevoj vatri i svjetlu; jer sunce je najprije bilo poput vatrenog oceana, ali, da ne bi konzumiralo zemlju, ono je od sebe odvojilo mala svijetleća vatrena tijela; a ova su, zauzimajući njihove pozicije u okružujućem svemiru, kompletirala svemir, i tako je bio formiran nebeski svod.’

[4] Među njima je, međutim, stajao jedan koji je rekao: ‘Vi ste u zabludi. U vašim vlastitim očima vi izgledate mudri, a mene smatrate glupanom; ipak u mojoj prostodušnosti sam vjerovao, a vjerujem i dalje, kako je Bog stvorio svemir; a pošto priroda pripada svemiru, i tako je univerzalna, ona je bila stvorena u isto vrijeme. Ako je, međutim, priroda sama sebe stvorila, zar onda ona ne bi postojala od vječnosti? Ali oh, kakvo ludilo!’ Onda se jedan od tako zvanih mudraca sve više i više približio, i postavljajući svoje lijevo uho blizu govornikovih usta, pošto je njegovo desno uho bilo začepljeno sa komadićem vunene tkanine, zapitao što je upravo rekao. Potonji je ponovio svoje primjedbe. Nakon toga se ovaj drugi osvrnuo unaokolo da vidi da li je u blizini bio neki svećenik; i primjetivši jednog kako stoji pored govornika, odgovori: ‘Ja također priznajem kako je univerzalna priroda od Boga, ali…’ Onda je otišao, šapćući svojim drugovima, ‘To sam rekao pošto je u blizini stajao svećenik; ali i vi i ja znamo da je priroda od prirode; a kako je priroda stoga Bog, ja sam prema tome rekao kako je univerzalna priroda [5] od Boga, ali…’ Svećenik je, međutim, prisluškujući šaputanje, rekao: ‘Vaša vas je mudrost, koja je ništa drugo nego filozofija, zavela, i zatvorila je unutrašnjosti vaših umova tako da nikakvo svjetlo od Boga i Njegovih nebesa ne može utjecati i prosvjetliti vas: vi ste ga u potpunosti utrnuli.’ I dodao je: ‘Razmotrite, prema tome, i odlučite među vama odakle dolaze vaše duše, koje su vječne. Da li iz prirode, ili su one također bile istovremeno u tom velikom kaosu?’

            Kada je ovo čuo prijašnji se govornik povukao do svojih drugova, pitajući ih da mu pomognu u riješavanju ovog zamršenog problema; i došli su do zaključka kako ljudska duša nije ništa drugo nego eter, da misao nije ništa drugo nego modificiranje etera posredstvom djelovanja sunčevog svjetla, i da eter pripada prirodi. I rekoše: ‘Svatko zna kako mi govorimo uz pomoć zraka, i da je misao ništa drugo nego govor u čišćem zraku koji se naziva eter. Prema tome, misao i govor čine jedno. Svatko to može promatrati na osnovu onog što se zbiva tijekom djetinstva. Djetešce najprije uči govoriti, a onda razgovarati samo sa sobom, to jest, razmišljati. Što je onda misao nego modificiranje etera, a zvuk govora nego njegovo prilagođavanje? Mi prema tome zaključujemo da je duša, koja razmišlja, proizašla iz prirode.’

[6] Neki od njih, ne u nesuglasici već da bi razjasnili ovu stvar, rekoše kako su duše došle u postojanje kada se eter pojavio iz tog velikog kaosa, i onda su sebe u najvišem predjelu odvojile u bezbrojne pojedinačne oblike, koji su sebe umetnuli u ljude kada su ovi počeli razmišljati iz čišćeg zraka; a ove forme su onda nazvane dušama. Čuvši ovo drugi je rekao: ‘Slažem se sa time da su pojedinačne forme proizvedene iz etera u višim predjelima mogle biti nebrojene; ali ipak, broj ljudi koji su bili rođeni nakon stvaranja je prekoračio broj tih formi. Kako su onda te eterične forme mogle biti dovoljne? Ja sam prema tome formirao mišljenje kako im se ljudske duše, koje prilikom njihove smrti kroz usta napuštaju tijelo, vraćaju nakon nekoliko tisuća godina, kada uđu i prođu kroz život sličan onome kojeg su živjeli ranije. Dobro je poznato da mnogi mudri ljudi vjeruju u takav proces, i doktrinu o seobi duša.’ Kao dodatak ovome je od strane ostalih bilo iznešeno još nekoliko drugih nagađanja, koja ću ispustiti pošto su u potpunosti apsurdna.

[7] Nakon kraćeg vremena se vratio svećenik, i onaj koji je ranije govorio o tome kako je Bog stvorio svemir, mu je prenio njihove zaključke u svezi duše. Kada ih je čuo, svećenik reče: ‘Govorili ste baš kao što ste razmišljali u prirodnom svijetu, i ne znajući kako više niste u tom svijetu, već u drugom, koji se naziva duhovnim svijetom. Svi koji su postali čulni i tjelesni potvrđujući svoje vjerovanje u prirodu, prepostavljaju kako su i dalje u istom svijetu u kojem su bili rođeni i gdje su odrasli; pošto su u tom svijetu njihova tijela bila materijalna, ali ovdje su oni u supstancijalnom tijelu, a supstancijalni čovjek vidi sebe i one oko njega baš kao i materijalni čovjek. Jer supstancijalno je prvobitni element materijalnog; a pošto vi razmišljate, gledate, mirišete, kušate i govorite kao što ste to činili u prirodnom svijetu, vi prema tome vjerujete da je priroda ista u oba svijeta, iako se, u stvari, priroda ovog svijeta razlikuje, i toliko je udaljena od prirode materijalnog svijeta kao što je supstancijalno udaljeno od materijalnog, ili duhovno od materijalnog, ili ono što je prije od onog što je poslije. Pošto je priroda u svijetu u kojem ste ranije živjeli u sebi mrtva, vi ste prema tome, potvrđujući svoje vjerovanje u nju, postali, tako reći, mrtvi u vezi s onim što se tiče Boga, neba i Crkve, a također i vaših vlastitih duša. Usprkos tome, svaki čovjek može, bez obzira da li je zao ili dobar, njegovog razumijevanja što se tiče biti uzdignut u svjetlo u kojem su anđeli nebeski, i može onda vidjeti kako postoji Bog i život nakon smrti; te da čovjekova duša nije formirana od etera, i time od prirode materijalnog svijeta, već da je duhovna, i prema tome će živjeti zauvijek. Razumijevanje može biti u tom anđeoskom svjetlu pod uvjetom jedino da prirodne ljubavi koje su svjetovne i prianjaju uz svijet i njegovu prirodu, i koje su također tjelesne i prianjaju uz tijelo i ono što mu pripada (proprium), budu otklonjene.’

[8] Nakon toga je Gospodin otklonio te ljubavi, i bilo im je dozvoljeno razgovarati sa anđelima; i iz njihovog razgovora u tom stanju su percipirali kako postoji Bog, i da su živjeli u drugom svijetu nakon smrti. Oni su, prema tome, bili obuzeti sramom, i uzvikivali su: ‘Bili smo ludi!’ Kako ovo, međutim, nije bilo njihovo pravo stanje pa im je posljedično tome u vrlo kratkom vremenu postalo mučno i dosadno, okrenuli su se od svećenika, i više ga nisu slušali. Vratili su se svojim ranijim ljubavima, koje su bile samo prirodne, svjetovne i tjelesne, šetajući se ulijevo od zajednice do zajednice sve dok nisu izašli na cestu na kojoj su užici njihovih vlastitih ljubavi bili nošeni ka njima. Stoga rekoše: ‘Krenimo ovom cestom.’ Uputili su se tom cestom nadolje pa su napokon pristigli do onih koji su bili u užicima sličnih ljubavi. Nastavili su hodati još dalje, ali pošto je njima užitak bio činiti zlo, koje su oni činili mnogima na tom putu, bili su zatvoreni u zatvor, i postali su demoni. Onda se njihov užitak okrenuo u patnju, jer su kaznom i strahom od kazne bili ograničeni od daljnjeg udovoljavanja svojim prijašnjim užicima, koji su sačinjavali njihovu prirodu. Zapitali su one koji su bili u istom zatvoru da li će ovo zauvijek biti njihov život. Neki od njih su odgovorili: ‘Mi se ovdje nalazimo već nekoliko vjekova, i ostat ćemo ovdje zauvijek; jer priroda koju smo stekli na svijetu se ne može promijeniti, ili izbaciti kaznom; a ako ikad i bude izbačena ovim sredstvima, nakon kratkog vremena se vrati.’

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 79’ 

Spread the Truth