Razgovor kojeg je E.Swedenborg vodio na nebu sa jednim sotonom, koji je za života na svijetu bio ateista… njegovo stanje i sudbina…

Peto nezaboravno iskustvo:

Jednom se sotona, uz dopuštenje, popeo iz pakla zajedno sa ženom i došao u kuću u kojoj sam se nalazio. Ugledavši ih zatvorio sam prozor i u razgovor sa njima ušao kroz njega. Zapitao sam sotonu odakle dolazi, na što on odgovori, ‘Iz društva svojih suradnika.’ Isto pitanje sam postavio ženi, i dobio sam sličan odgovor. Ona je bila iz društva sirena, takvih koje su bile vrlo umješne, koristeći se fantazijama, u prisvajanju svih modusa i oblika ljepote i ukrašavanja. Jednom bi prisvojili prekrasnu formu Venere, a drugom prilikom milostiv izgled djevojke sa Parnasa, a opet bi drugi put sebe ukrasili krunama i haljinama poput kraljica, te bi hodali grandiozno, oslanjajući se na srebrne štapove. Takve su kurtizane u svijetu duhova, i one se zaokupljaju umjetnošću maštovitih prikazivanja. Ove pojave su potstaknute čulnom mišlju iz koje su sve ideje unutarnje misli bile isključene. Kada sam zapitao sotonu da li je ona bila njegova žena, odgovorio je: ‘Što je žena? Ja to ne znam, a niti itko u mojoj zajednici; ona je moja kurtizana.’ Onda je ona u njega inspirirala požudu, što sirene čine velikom umješnošću, nakon čega ju je poljubio, govoreći,

[2] ‘Oh, ljubavi moja!’ Ali da bi nastavili sa ozbiljnijim stvarima, zapitao sam sotonu koje je bilo njegovo zanimanje. ‘Ja sam’, reče on, ‘naučnik’. Zar ne vidiš lovorov vijenac na mojoj glavi?’ Taj vijenac je svojom umješnoću formirala njegova ljubav te ga odostraga postavila na njegovu glavu. Onda sam rekao: ‘Pošto si došao iz zajednice gdje postoje naučne škole, reci mi, što ti i tvoji drugovi vjerujete po pitanju Boga?’ On je odgovorio: ‘Za nas je Bog svemir, kojeg mi također nazivamo priroda. Priprosti među našim ljudima ga nazivaju atmosferom, pod čime misle na zrak, dok pod njime naši mudraci također misle na eter. Bog, nebo, anđeli, i tome slične stvari, o kojima su na ovom svijetu od strane mnogih izmišljene različite bajke, su prazne riječi, ili izmišljotine, sugerirane umu od strane meteorima nalik privida koji se igraju pred očima mnogih na ovom mjestu. Zar nisu sve stvari koje se pojavljuju na Zemlji stvorene od strane sunca? Zar nisu svi krilati i gmižući insekti stvoreni kada se ono približava u proljeće? Zar ptice, pokrenute njegovom toplinom, ne vode ljubav i razmnožavaju svoju vrstu? Zar zemlja, ugrijana njegovom toplinom, ne uzrokuje da sjemenje počinje stvarati, najprije biljke pa onda plodove, kao svoje potomke? Zar nije svemir, prema tome, Bog a priroda njegova božica, koja, poput zaručnice svemira, začinje, rađa, odgaja, i hrani ove stvari?’

[3] Nadalje sam zapitao što on i njegova zajednica vjeruju o religiji. On je odgovorio: ‘Religija za nas, koji smo učeniji od gomile ljudi, nije ništa drugo nego opčinjavanje običnih ljudi, koja obavija njihove osjećaje i stvaralačku maštu poput rijetke atmosfere, u kojoj unaokolo lebde pobožne ideje poput leptira u zraku; a njihova vjera, koja povezuje te ideje u sistem, je poput svilene bube u njezinoj čahuri, iz koje se pojavljuje kao kralj leptira. Jer nepismena gomila, iz želje za letenjem, voli imaginarne stvari koje nadilaze tjelesna osjetila, te misli koje stvaraju. Oni čak za sebe prave krila, da se mogu vinuti u visine poput orlova i hvalisavo klicati prema onima na zemlji, ‘Gledajte me!’

Mi vjerujemo u ono što vidimo, i volimo što dodirujemo.’ Onda je dodirujući svoju ljubav rekao: ‘Ovo vjerujem, pošto je vidim i dodirujem; ali što se tiče te druge besmislice, mi nju izbacujemo kroz prozor, odbacujući ju od nas uz gromoglasan smijeh.’

[4] Nakon toga sam ga zapitao što on i njegovi drugovi vjeruju u svezi neba i pakla. On je uz podrugljiv osmjeh odgovorio: ‘Što je nebo nego uzvišeni eterični svod, a što su anđeli tamo nego točkice, koje vrludaju oko sunca, a arhanđeli komete sa dugim repovima, na kojima gomile njih prebivaju? A pakao, što je to osim močvara, gdje žabe i krokodili postaju vragovi u maštanjima priprostih ljudi? Sve druge ideje o nebu i paklu su samo prijevara, koju su izmislili neki crkveni velikaši da bi ih priglupa gomila slavila.’ Sve ove stvari je on govorio baš onako kako je o njima razmišljao dok je bio u svijetu, ne znajući da sada živi nakon smrti, i zaboravljajući na sve ono što je čuo kada je po prvi puta ušao u duhovni svijet. Stoga je također, kada sam ga ispitivao u svezi života nakon smrti, odgovorio da je to bio plod ljudske mašte; i da je najvjerojatnije određeno isparenje čovjekolikog oblika koje se uzdizalo iz zakopanog leša, ili neka tako zvana avet, o kojoj ljudi šire bajke, sugerirala takvu stvar popularnoj mašti.

            Čuvši ovo više se nisam mogao suzdržati a da ne prasnem u smijeh, i rekoh: ‘Sotono, ti si mahnit i lud. Zar nisi sad u čovječjem obliku? Zar ne govoriš, vidiš, čuješ, i hodaš? Prisjeti se da si jednom živio u drugom svijetu, kojeg si zaboravio, i da sada živiš nakon smrti, i da si govorio baš kao i ranije.’ Onda mu je bila ponovno vraćena sposobnost prisjećanja: vratilo mu se pamćenje i on, sasvim posramljen, uzvikne: ‘Ja sam lud! Ugledao sam nebo iznad sebe, i čuo sam anđele kako izgovaraju neizrecive stvari; ali to je bilo kada sam prvo došao ovdje. Sada ću ovo upamtiti kako bi mogao reći mojim drugovima koje sam upravo napustio, i možda će se i oni također posramiti.’ Nastavio je ponavljati kako će ih nazvati luđacima; ali kako je sišao dolje, njegovo prisjećanje je prekrio zaborav. Tako kada je pristigao među njih, bio je isto tako lud kao i oni, i nazivao je ludilom ono što je čuo od mene. Tako razmišljaju i razgovaraju sotone nakon smrti. Oni koji su sebe učvrstili u neistinama se nazivaju sotonama, a vragovi su pak oni koji su sebe učvrstili u opakostima života.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 80’