Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Protiv doktrine o spasenju samo vjerom (Lorens N., J. Lorber, E. Swedenborg)

Protiv doktrine o spasenju samo vjerom

(Nakon čitanja M. Lutherovih komentara na Pavlovu poslanicu Galaćanima)

‘Zar ne znate da se Luther ustao (iz groba), i sada je odbacio svoje zablude u vezi s opravdanjem putem vjere u tri Božanske Osobe od vječnosti? On je, prema tome, bio prebačen do društva blaženih u novom nebu, i smije se kada vidi svoje sljedbenike koji se i dalje drže tih apsurdnih stajališta.’

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 137:8’

Gospodin Isus Krist Emanuel, Koji je utjelovljeni ili nama vidljivi Jehova Otac, Vječni Bog, Stvoritelj i Održavatelj cijelog Stvaranja, je u Svom Novom Otkrovenju neprestano naglašavao jednu jedinu stvar kao nužnu za čovjekovo/naše spasenje, naime:

‘Ukratko, Moje cijelo učenje se sastoji od slijedećeg: prepoznajte u Meni Duh jednog i jedinog istinskog Boga, i volite Ga iznad svega, i vi, kao braća među sobom, volite također jedni druge u Moje ime kao što svaki od vas voli samoga sebe. Više vam ne treba, jer sa ovime ćete od strane Mog Duha biti uzdignuti u svu istinu i mudrost iz Mene.’    Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 10/194:12’ J.Lorber

Čitajući M.Lutherove komentare na Pavlovu poslanicu Galaćanima, uvidjeh da ‘otac’ Reformiranih crkava o najvažnijim i najvećim ‘Zapovijedima ljubavi’ (Matej 22:34-40; Marko 12:29-31) ima sasvim drugačije mišljenje:

‘Diskusije/dokazivanja radi pretpostavimo da bi vi mogli ispuniti Zakon u duhu prve zapovijedi Božje: ‘Voli Gospodina, Boga svoga, svim svojim srcem.’ To vam ne bi činilo/donijelo dobra. Osoba jednostavno nije opravdana djelima Zakona… Istinski put postajanja Kršćaninom je biti opravdan vjerom u Isusa Krista, a ne sa djelima Zakona.      M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 2:16’

‘Što je ta ljubav prema bližnjem o kojoj skolastici tako puno govore? Zar Zakon ne zapovijeda ljubav prema bližnjem? Činjenica je da Zakon ne zapovijeda ništa drugo osim ljubavi prema bližnjem, što možemo naučiti  na osnovu (= u smislu ‘zaključiti na osnovu promatranja’) slijedećih stavaka iz Svetih Pisama: ‘Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim srcem, i svom svojom dušom, i svom svojom snagom’ (Ponovljeni Zakon 6:5). ‘Iskazujem milosrđe tisućama koji Me ljube i vrše Moje zapovijedi’ (Izlazak 20:6). ‘O tima dvjema zapovijedima (o)visi cijeli Zakon i Proroci’ (Matej 22:40). Ako Zakon zahtjeva/nalaže ljubav prema bližnjem, ljubav prema bližnjem je (prema tome) dio Zakona a ne vjere. Pošto je Krist svrgnuo/uklonio/protjerao (displaced) Zakon koji zapovijeda/nalaže ljubav prema bližnjem, slijedi da je ljubav prema bližnjem bila ukinuta (zajedno) sa Zakonom kao činbenik/faktor u našem opravdavanju (= spasenju), i jedino je vjera ostala.’

M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 3:12’

Drugim riječima, Martin Luther, lider Reformiranih Crkava, u potpunosti odbacuje djela ljubavi prema Bogu i bližnjem kao nužna za spasenje, štoviše, on svako takvo nastojanje smatra sotonskim i bogohulnim. Ova mala rasprava je usmjerena protiv te krivovjerne i za ljudsku dušu (= čovjekovo spasenje) izuzetno štetne doktrine.

***

U Jakovljevoj poslanici nalazimo ove izuzetno ilustrativne riječi:

Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: “Hajdete u miru, grijte se i sitite”, a ne dadnete im  što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: “Ti imaš vjeru, a ja imam djela.  Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.” Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova?  Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. Ne opravda li se slično, djelima, i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih putom izvede? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako  je i vjera bez djela mrtva.’                 Jakovljeva 2:14-26

Međutim, M.Luther, koji je Jakova smatrao ‘lažnim’ apostolom, što je pak najvjerojatnije bio razlog da je njegovu poslanicu isključio iz svog kanona, o ovoj temi razmišlja na ovaj način:

‘Istinsko Evanđelje (kazu)je da smo opravdani samo sa vjerombez djela Zakona. Lažno evanđelje (kazu)je da smo opravdani sa vjerom, ali ne bez djela Zakona. Lažni apostoli su propovijedali pogodbeno/uvjetno Evanđelje. A to čine i papisti (= papine pristaše, Rimokatolici). Oni priznaju/odobravaju da je vjera temelj spasenja. Ali dodaju uvjetnu klauzulu da vjera može spasiti jedino kada je opskrbljena/opremljena sa dobrim djelima. To je pogrešno. Istinsko Evanđelje deklarira/izjavljuje/objavljuje da su dobra djela ono što uljepšava vjeru, ali da je sama vjera dar Božji i Božje djelo(vanje) u našim srcima.’    M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 2:4, 5’

***

U jednoj od knjiga Novog Otkrovenja, naš Nebeski Otac ukazuje:

‘Svaki od vas mora uzeti na svoja ramena križ i slijediti Me, ili ne može biti tamo gdje sam Ja, živjeti i djelovati okružen sa Mojom djecom, koja će zauvijek biti Moja desna ruka, činiti što Ja činim i živjeti kako Ja živim. Zbog tog razloga je Gospodin Osobno došao živjeti u mom svijetu (= na Zemlju) kao čovjek, (zbog toga je) propatio sve zamislive nevolje/oskudice/teškoće ljudskog života na Zemlji, i naposlijetku čak dozvolio slijepom čovječanstvu da ubije njegovo tijelo na križu na naj-ponižavajući i naj-bolniji način. I sve to samo zbog toga da bi ljudska bića moga svijeta mogla postati bogovi – naravno, ako to žele. Ali sama činjenica da se netko rodio na svijetu u kojem je Gospodin Osobno prisvojio tijelo, neće biti dovoljna za postizavanje dječjeg (= roditelj-dijete) odnosa sa Bogom; on (= da bi to postignuo, čovjek) mora dobrovoljno ispuniti sve uvjete koje je Gospodin Osobno propisao/odredio.’

Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Biskup Martin – 175:4-6’ J.Lorber

S druge strane, u svezi ‘uzimanja križa na leđa’ i ‘hodanja Gospodinovim stopama’, što usput rečeno sâm Gospodin zahtjeva od nas (vidi Matej 10:38, 39; 16:24-26; Marko 8:34-38; 10:17-21; Luka 9:22-27; 14:26-35), M.Luther pak naučava:

Tko god naučava da su dobra djela neophodna/obavezna za spasenjete da čovjek, da bi postigao/došao na nebo mora podnositi/trpjeti nevolje/patnje i slijediti Kristov primjer i primjer svetaca, taj je poslanik/službenik Zakona, grijeha, bijesa i smrti, jer savjest zna kako je za čovjeka nemoguće ispuniti Zakon… svi koji kažu da samo/jedino vjera u Krista ne opravdava čovjeka, pretvara Krista u poslanika/službenika grijeha, učitelja Zakona, i okrutnog tiranina Koji (od čovjeka) zahtjeva nemoguće.’           M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 2:17’

***

U istom otkrovenju nalazimo i ove riječi:

‘Pružanje/davanje Moje milosti je Moje djelo, i nikome nije uskraćeno. Međutim, prihvaćanje te milosti i djelovanje u skladu sa njom je osobni zadatak svakog slobodnog duha i, također i vaš zadatak. I to je razlog što te hvalim – jer ti si prihvatio Moju milost tako dobro i djelovao u skladu sa njome. Ja Svoju milost darujem mnogima, oni to znaju, i hvale Me zbog toga. Međutim kada treba djelovati u skladu sa tom milošću, oni ignoriraju (= ne poštuju) Moju milost i ostaju nepromijenjeni u svojim lošim svjetovnim navikama. Dok su u tijelu, oni ga maze/njeguju i ostaju senzualni/čulni do posljednjeg trenutka. Nakon što pristignu u duhovni svijet oni su puno gori nego na Zemlji, pošto ovdje mogu imati što god (po)žele. Moja milost i dalje nastavlja teći prema njima, ali ju oni ignoriraju, a to je za njih nešto naj-škodljivije. Ti si, međutim, kako to tvoja djela ukazuju, poštovao Moju milost, i zato zaslužuješ Moju (po)hvalu.’

Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Biskup Martin – 144:11-13’ J.Lorber

Martin Luther naprotiv naučava ‘čistu’ milost, što će reći, najoštrije osuđuje i samu pomisao na bilo kakvo čovjekovo ‘sudjelovanje’ u akciji spasenja:

‘Mi preziremo Božju milost kada se pridržavamo Zakona sa namjerom/idejom da bi se opravdali. Zakon je dobar, i koristan, ali ne opravdava. Pridržavati se Zakona sa ciljem da bi se opravdali znači odbaciti milost, negirati Krista, prezirati Njegovu žrtvu, i biti izgubljen.’        M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 2:21’

Iz tog razloga je u ‘Formuli Konkordije’ (= tu knjigu su napisali/sastavili ljudi koji su u Augsburgu 1530 sudjelovali na donošenju Augsburške Konfesije) ustanovljeno (d) Čovjek, griješnik, je opravdan pred Bogom, ili oslobođen od svojih grijeha i najpravednije osude prokletstva (koja čeka griješnike), te prihvaćen (adopted) među Božju djecu, čistom milošću, bez ikakvog mjerila na njegovoj strani (bez ikakve zasluge, bez da on ima ikakvog udjela u tome), bila ta djela prošla, sadašnja ili buduća i to jedino na račun mjerila/zasluge Isusa Krista koja se tom čovjeku pripija kao pravednost (is imputed to him for righteousness). str. 684 (broj stranica je preuzet iz ‘Kratkog Izlaganja – 14’ E.Swedenborga koji je u ovu svrhu koristio ‘Formulu Konkordije’ izdanu u Leipzigu 1756).

***

‘Mi ovdje imamo dovoljno argumenata da bi zaključili kako se čovjek opravdava samo sa vjerom. Kako Zakon može utjecati na naše opravdavanje, kada Pavle tako jasno kaže da mi moramo biti mrtvi za Zakon ako želimo živjeti za Boga (ili ‘po Božju’)? Ako smo mrtvi za Zakon i Zakon je mrtav za nas, kako (taj Zakon) može ikako doprinijeti našem opravdavanju? Za nas ne ostaje ništa drugo nego biti opravdani samo sa vjerom.’   

M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 2:19’

Gospodinov komentar na Lutherovu doktrinu o ‘opravdavanju/spasenju samo vjerom’, je slijedeći:

‘Ali što bi trebao reći o crkvi koja ne naučava ništa drugo osim vjere, i u potpunosti odbacuje djela (= ne priznaje/poriče/odriče se djela ljubavi prema bližnjem kao nužnih/važnih za spasenje)? Jasno stoji zapisano: ‘Vjera bez djela (ljubavi prema bližnjem) je mrtva.’ I Ja Osobno sam više puta naglasio/rekao, ‘Budite vršioci riječi, a ne samo ljeni/besposleni slušatelji (Matej 7:24-27; Luka 6:46-49; Rimljanima 2:13; Jakovljeva 1:22-25; 2:14-20)!’ Iz čega je očigledno (ili ‘čime se upućuje/je naznačeno/ukazano’) da od same vjere nema koristi (ili ‘da sama vjera ne donosi čovjeku dobrobiti’); već radije, ona mora postati aktivna/živa kroz ljubav (= dobru volju aktivne, vjerne ljubavi).

Od kakve je koristi za Zemlju sunčevo svjetlo, ako nije povezano sa energetičnom toplinom (ili ‘ako to svjetlo istovremeno ne znači i aktivirajuću toplinu’)? Od kakve je koristi za čovjeka svo naučno znanje (ili ‘svo znanje i sve nauke’) ako ga ne upotrijebi? Ili od kakve bi koristi bilo (= kakvu dobrobit donosi), po zimskoj hladnoći, samo vjerovati da bi goruća cjepanica u peći mogla zagrijati sobu? Zar se soba zagrijava vjerom (ili ‘zar bi vjera mogla zagrijati sobu’)?

Ukratko, najčvršća vjera bez djela (ljubavi prema bližnjem) se može usporediti sa glupavim/blesavim čovjekom koji misli/zamišlja kako se u hladnoj sobi može zagrijati ako se prekrije sa toplim mislima. To je zaista najjeftiniji prekrivač, no hoće li taj prekrivač ikoga ugrijati? Baš kao što njegov misaoni pokrivač ne donosi nikakve koristi, tako i od vjere bez djela (ljubavi prema bližnjem) nema nikakve koristi/dobrobiti (= to ne pridonosi čovjekovu spasenju). Vjerovanje/vjera je jedino prihvaćanje (ili ‘organ za prihvaćanje’) učenjâ, koje daje smjernicu (= koje naučava/daje instrukciju o) specifičnoj/određenoj aktivnosti. Zato je Moje pitanje svakome tko samo primi ovu smjernicu/instrukciju ali ne djeluje sa njom u skladu: ‘Od kakve koristi će on imati od te smjernice/instrukcije (ili ‘od kakve će mu koristi biti ta smjernica/instrukcija’)?’

Zato je Meni draža bilo koja crkva u kojoj se stvari ipak događaju (ili ‘zato je Meni draža aktivna crkva od one u kojoj se ništa ne događa’). Jer bolje je dati nekome mali komad kruha nego napraviti tisuće planova za pružanje pomoći siromašnima, ne dajući ništa. Ispravno/pravilno je planirati (ili ‘planiranje je dobra stvar’), ali ti planovi moraju biti ostvareni/sprovedeni u djelo (ili ‘ali nakon njih mora slijediti davanje’); inače je vjera opet bez djela (ljubavi i kao takva niti vrijedi pred Bogom niti pridonosi čovjekovu spasenju), a tako jadno čovječanstvo gladuje.’

     Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Zemlja i Mjesec – 73’ J.Lorber

Čemu E.Swedenborg dodaje:

Sada moram nešto reći u svezi ovog/slijedećeg, da vjere nema ako nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti (charity). Pretpostavlja se da vjera postoji, tako dugo dok čovjek vjeruje u doktrinalne stvari crkve (ili ‘u crkveno učenje’), tako da je (= vjere) ima u onih koji (na taj način) vjeruju. Ali sâmo vjerovanje (ili ‘vjerovanje samo po sebi’) nije vjera, već htjenje i činjenje onog u što se vjeruje, to je vjera (ili ‘već je vjera ako čovjek želi i čini ono u što vjeruje’). Kada čovjek samo vjeruje u doktrinalne stvari crkve (ili ‘kada se u učenja crkve samo vjeruje’), onda te stvari (= istine) nisu u čovjekovom životu, već jedino u njegovoj memoriji (ili ‘onda ta učenja ne ulaze u njegov način života već jedino u njegovu memoriju’), i stoga u mislima njegovog prirodnog čovjeka (ili ‘i prema tome samo u ono što njegov vanjski čovjek misli’); niti one ulaze u njegov život, prije nego li uđu u njegovu volju, i stoga u njegova djela/akcije (ili ‘ta učenja jedino ulaze u njegov način života kada uđu u njegovu volju i stoga u njegovu akciju/njegovo djelovanje’): onda po prvi puta vjera postoji u čovjekovu duhu (ili ‘tada je njegov duh po prvi puta angažiran’). Jer čovjekov duh, čiji je život njegov stvarni život (which is his life itself = a život tog duha je ono od čega se čovjekov život uistinu sastoji), je formiran od/pomoću njegove volje, a njegovim razmišljanjem jedino u onoj mjeri u kojoj to razmišljanje proizlazi (arises) iz  njegove volje. Čovjekova memorija, i misao koja (ili ‘razmišljanje koje’) od tamo (ili ‘iz toga’) proizlazi, je samo ulaz (= ulazna vrata) kroz kojeg se vrši (ili ‘je mogućeno’) upoznavanje/predstavljanje.

Bilo da kažete volja, ili ljubav, to je isto (ili ‘nema razlike ako kažete ljubav ili volja’), pošto svatko želi ono što voli, i voli ono što želi. Volja je ono što prima ljubav (ili ‘volja djeluje kao primatelj ljubavi’), a intelekt, čija funkcija je razmišljanje, je ono što prima vjeru (ili ‘kao primatelj vjere’). Čovjek može znati, misliti, i razumjeti mnoge stvari, ali one koje se ne slažu (ili ‘koje nisu u harmoniji’) sa njegovom voljom ili ljubavlju, on odbacuje od sebe čim je ostavljen sam sebi (= nasamo), da bi meditirao o njima iz svoje vlastite volje ili ljubavi. Prema tome, on ih također odbacuje nakon života u tijelu, kada živi kao duh, jer u čovjekovu duhu ostaje samo ono što je ušlo u njegovu volju ili ljubav, kao što je bilo rečeno gore. Na sve druge stvari on nakon smrti gleda kao nešto strano, što izbacuje kroz vrata, i tretira sa averzijom, pošto nisu od (ili ‘nisu dio’) njegove ljubavi (= pošto ne pripadaju njegovoj ljubavi).

Ali druga je stvar kada/ako čovjek ne samo da vjeruje u doktrinalne stvari crkve koje su iz Riječi (ili ‘u crkvena učenja izvučena iz Riječi’), već ih uistinu i želi, i čini, pošto on onda ima istinsku/stvarnu vjeru. Vjera je osjećaj za istinu koji proizlazi iz želje za istinom (i to samo) zato što je istina, pošto je to (= željeti samu istinu zato što je istina) istinski duhovni element u čovjeku. Taj osjećaj je jako daleko od prirodnog osjećaja, koji se sastoji od želje za istinom, ali ne zbog istine, već zbog vlastite slave, ugleda i zarade. Istina sagledana odvojeno od takvih stvari je (ili ‘ako se istina sagledava odvojeno od takvih stvari onda je ona’) duhovna, pošto je u svojoj suštini Božanska. Prema tome, željeti istinu (samo) zato što je istina, je isto što i priznati i voljeti Božanstvo. Te dvije stvari su tako usko povezane da ih se na nebu gleda/smatra za jedno, jer Božansko koje proizlazi iz Gospodina u nebu je Božanska istina, kao što se može vidjeti u djelu ‘Raj i Pakao’ (128-132); a oni koji ju primaju i čine dijelom svog života su anđeli nebeski (ili ‘anđeli na nebu’). Ove stvari su rečene sa ciljem da bi se znalo (= da bi se objavilo) slijedeće, vjera nije samo vjerovati, već također i željeti i činiti, prema tome, tamo gdje nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti tamo nema ni vjere (ili ‘tako da vjere ne može biti tamo gdje nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti’). Ljubav prema bližnjem/milosrdnost (charity) ili ljubav (love) je željeti i činiti.

U današnje vrijeme je vjera u crkvi tako rijetka da se jedva može reći kako postoji (ili ‘kako u crkvi ima vjere’). To je postalo jasno/očigledno iz ispitivanja/istraživanja mnogih ljudi, i učenih i prostih, koji su nakon smrti kao duhovi bili ispitani/istraženi da bi se uvidjelo kakva je na svijetu bila njihova vjera. Pronađeno je da je svatko od njih pretpostavljao da se vjera sastoji jednostavno od vjerovanja, i od toga da čovjek sebe uvjeri da je to (u što je on sebe uvjerio uistinu) tako. Bolje obrazovani (ili ‘više učeni’) među njima su pretpostavljali da se vjera sastoji u povjerenju i u sigurnosti da su spašeni Gospodinovom pasijom i Njegovim posredovanjem. Jedva da je neki od njih znao da nema vjere, ako nema  milosrdnosti/djela ljubavi prema bližnjem (ili ‘da bez milosrdnosti/djela ljubavi prema bližnjem i ljubavi ne može biti vjere’), ili ljubavi. U stvari, oni nisu znali ni što je ljubav prema bližnjem, niti su poznavali razliku (ili ‘u čemu se sastoji razlika’) između razmišljanja i htjenja. Većina je okrenula leđa ljubavi prema bližnjem (= djelima ljubavi prema bližnjem/milosrdnim djelima), govoreći kako ljubav prema bližnjem/milosrdnost ne proizvodi/postiže/afektira ništa, već jedino vjera. Kada im je bilo rečeno da su ljubav prema bližnjem i vjera jedno, poput volje i razumijevanja/intelekta, i da ljubav prema bližnjem ima svoje sjedište u volji, a vjera u razumijevanju, i da bi odvojiti jedno od drugog bilo isto kao i odvojiti volju od razumijevanja, oni to nisu razumjeli (ili ‘za njih je to bilo nerazumljivo’). Otud (ili ‘iz toga’) mi je postalo očigledno/jasno da u današnje vrijeme jedva da postoji ikakve vjere. To im je (duhovima tih ljudi) bilo ukazano i u životu/praksi (ili ‘njima je o ovome bio ukazan/pružen i snažan dokaz ‘). Oni koji su bili u lažnom uvjerenju da imaju vjeru, su bili uvedeni u anđeosku zajednicu, gdje je postojala istinska vjera (ili ‘koja je posjedovala istinsku vjeru’), i kada im je bila omogućena komunikacija sa tom zajednicom, oni su jasno (u)vidjeli da nemaju vjeru, štoviše, oni su to poslije toga (ili ‘činjenica koju su oni onda’) priznali u prisutnosti mnogih ljudi. Ista stvar je također bila ukazana (ili ‘isti dokaz je bio ukazan/dan’) na druge načine onima koji su ispovjedali vjeru, i koji su mislili kako su (za života na zemlji) vjerovali, bez da su živjeli život vjere, što je ljubav prema bližnjem/milosrdnost. Svaki od njih je priznao da nije imao vjeru, pošto je život njegova duha bio lišen vjere, ali je izvan njegova života, dok su živjeli u prirodnom svijetu, ostala kao ‘neka-misao-o-tome’.

Takvo je stanje u crkvi u današnje vrijeme, u njoj nema vjere pošto nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti. A gdje nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti, tamo nema ni duhovnog dobra, jer to dobro postoji jedino iz ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti (ili ‘jer ljubav prema bližnjem/milosrdnost je jedini izvor tog dobra’). Bilo mi je rečeno sa neba da neki ljudi ipak imaju dobra (u sebi; ili ‘da u nekim ljudima još ima dobra’), ali to dobro se ne može nazvati duhovnim dobrom, već jedino prirodnim dobrom. To je zbog toga što su prave/stvarne Božanske istine u mraku/zamračene, a (jedino) Božanske istine uvode u ljubav prema bližnjem/milosrdnost (ili ‘vode do ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti’), naučavaju o njoj, i gledaju u nju kao u svoj kraj i svoju svrhu. Prema tome, ne može postojati ni jedan drugi način kako bi ljubav prema bližnjem došla u postojanje osim putem istina koje ju formiraju (ili ‘osim prisutnošću istina kao svog izvora’). Božanske istine iz kojih su izvedene doktrine crkava (ili ‘na kojima su bazirana crkvena učenja’) se zanimaju samo sa vjerom, na osnovu čega se nazivaju doktrine o vjeri, i ne gledaju u život (te vjere, tj. djela ljubavi koja te istine vjere naučavaju). Istine koje jedino gledaju na vjeru a ne na život, ne mogu čovjeka učiniti duhovnim; jer sve dok su izvan života (ili ‘i sve dok nisu dio njegova života’) one su samo prirodne istine, o kojima čovjek zna razmišlja kao i o (svim) drugim stvarima. Zato u današnje vrijeme nema duhovnog dobra, već jedino prirodnog dobra kod određenih ljudi. 

Štoviše, svaka crkva je na početku duhovna, jer kreće/započinje sa ljubavlju prema bližnjem/milosrđem, ali u procesu vremena se ona okreće od ljubavi prema bližnjem/milosrđa prema vjeri, i onda od unutarnje crkve postaje izvanjska crkva (ili ‘i onda umjesto unutarnje postaje iz-vanjska crkva’). Kada postane izvanjska onda je njezin (ili ‘onda ona postiže/dosegne svoj’) kraj, pošto ona onda sve postavlja u znanje, a ništa u život (ili ‘pošto se onda sva važnost pridodaje znanju a malo ili nimalo životu’). Kako čovjek postaje iz-vanjski umjesto unutarnji, tako je proporcionalno u njemu zamračeno duhovno svjetlo, sve dok na kraju više ne vidi (ili ‘nije u stanju vidjeti’) Božansku istinu iz same istine, tj. iz nebeskog svjetla (ili ‘na nebeskom svjetlu’), jer Božanska istina je nebesko svjetlo, već jedino iz prirodnog svjetla (ili ‘već jedino na prirodnom svjetlu’); koje je takve prirode, da kada je sâmo i ne osvjetljeno/popraćeno sa duhovnim svjetlom, vidi Božansku istinu kao da je u mraku (ili ‘po noći’), i nema drugog načina prepoznavanja/spoznavanja da li je istina (ili ‘da li je riječ o istini’) osim putem njezinog propovijedanja od strane lidera, gdje je kao takva generalno primljena od onih koji slušaju. Otud proizlazi da njihova intelektualna sposobnost ne može biti ilustrirana/oslikana od strane Gospodina, jer u onoj mjeri u kojoj prirodno svjetlo sjaji u (čovjekovoj) intelektualnoj sposobnosti, u toj istoj mjeri je duhovno svjetlo zamračeno. Prirodno svjetlo sjaji u (čovjekovoj) intelektualnoj sposobnosti, kada su svjetovne, tjelesne, i zemaljske stvari više voljene od duhovnih, nebeskih i Božanskih stvari; u toj mjeri je čovjek također i iz-vanjski.

E.Swedenborg ‘Posljednji Sud i razoren Babilon – 36-38’

I na drugom mjestu:

Što se tiče vjere koja je lišena (djela) ljubavi prema bližnjem, treba još/dalje reći da vjera koja je lišena (ili ‘vjera bez djela’) ljubavi prema bližnjem nije vjera već samo znanje u memoriji o takvim/onim stvarima koje sačinjavaju vjeru. Jer istine vjere gledaju u ljubav prema bližnjem kao u svoj krajnji cilj (= ono što imaju krajnje u vidu), i kasnije/nakon toga proizlaze (= se nastavljaju) iz ljubavi prema bližnjem kao njihov prvi cilj (ono što imaju prvo u vidu). Iz ovog je očigledno da one stvari koje sačinjavaju vjeru ne postoje kod onih (ljudi) koji (u sebi) nemaju ljubav prema bližnjem, čak i ako imaju znanje o istinama vjere, što je jako dobro poznato. To znanje (o onome što sačinjava vjeru pohranjeno u memoriji) je ono što oni nazivaju vjerom. A kada koriste činjenice koje znaju (ili ‘znanja koja imaju’) o istini i dobru vjere da bi podržali/potvrdili neistine i zloće, oni više nemaju istine i forme dobra vjere, pošto one postaju poput neistina i zala kojima takve istine i forme dobra poslužuju. Jer sada se u njima vide baš te neistine i zla koja podržavaju/potvrđuju.

Stvari koje sačinjavaju istinsku vjeru gledaju prema nebu i Gospodinu, dok one koje sačinjavaju vjeru odvojenu od ljubavi prema bližnjem (= djela ljubavi) gledaju prema dolje – a kada podržavaju neistine i zloće – prema paklu, iz čega se također vidi da vjera odvojena od ljubavi prema bližnjem nije vjera. Sve ovo ukazuje što se podrazumijeva pod prokletstvom vjere odvojene (ili ‘iz svega ovoga se može vidjeti što znači prokletstvo vjere odvojene’) od ljubavi prema bližnjem, naime, da je to prokletstvo falsificirane istine vjere i izopačenog/krivotvorenog dobra vjere. Jer kada je istina falsificirana ona više nije istina već neistina, a kada je dobro izopačeno/krivotvoreno ono više nije dobro već zlo; a sama vjera više nije vjera sastavljena od istine i dobra već od neistine i zla, bez obzira kako izgledala i zvučala na vani (= u izvanjskoj formi). Nadalje, a ovo je tajna, karakter/kvaliteta svačije vjere je određena karakterom njegova života (= ljubavi). Ako je stoga njegov život proklet, onda je prokleta i njegova vjera; jer to je vjera sastavljena od neistine kada je njegov život život zla (= u zlu). Da je to tako nije vidljivo (= ne izgleda za života) u svijetu, ali se to jasno vidi/ukazuje u drugom životu. Kada su zli u tamo lišeni istine i dobra koje (po)znaju (= imaju u memoriji) onda se tamo iz zla pojavljuju neistine koje su bile skrivene kod tih ljudi.

Kod nekih zlih ljudi postoji određeno uvjerenje da je istina vjere istina; i to uvjerenje se isto tako naučava kao (= i pretpostavlja se da je takvo uvjerenje u stvari) vjera. Ali to nije vjera pošto je pobuđena sa namjerom da bi poslužila kao sredstvo uz čiju pomoć se može steći bogatstvo, važna pozicija u društvu i ugled. Sve dok te istine koje znaju služe kao sredstvo do tog cilja, oni ih vole (ili ‘one su voljene’) zbog svoje zle namjere. Ali kad one više ne služe na taj način onda su ostavljene/napuštene, i zaista (ili ‘i ne samo to, već su’) smatrane za neistine. Da bi se opisala ova vrsta uvjerenja se koristi izraz ‘nagovarajuća/uvjerljiva vjera’ (persuasive faith), i to je ono što predstavljaju ove Gospodinove riječi iz Mateja:

‘Mnogi će Me u onaj dan pitati: Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u Tvoje ime prorokovali, u Tvoje ime đavle izgonili, u Tvoje ime mnoga čudesa činili? Tada ću im kazati: Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od Mene, vi zlikovci/zlotvori!’   Matej 7:22, 23

Istu vjeru predstavljaju i ‘svjetiljke bez ulja’ u pet ludih/budalastih djevica, koje su također rekle:

‘Gospodine! Gospodine! Otvori  nam! A On im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznajem vas!’   Matej 25:11, 12

Istine vjere su predstavljene sa ‘svjetiljkama’, a dobra ljubavi prema bližnjem sa ‘uljem’, tako da su ‘svjetiljke bez ulja’ istine vjere lišene dobra (ili ‘dobrih djela’) ljubavi prema bližnjem.

E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 7778:2-4’

***

U svezi čovjekove slobodne volje po pitanju duhovnih stvari, Reformirane crkve su po uzoru na svog lidera jako striktne, Formula Konkordije izričito naglašava:  (g) Djela slobodne čovjekove volje nisu samo nekorisna već i jako štetna (!) pri čovjekovom opravdavanju jer miješaju dobra djela sa doktrinom o opravdavanju (samo sa vjerom) i sa njima zasluge i milost Božju. (str. 708)

Ovu ‘temeljnu’ istinu iz doktrine Reformiranih ili Protestantskih Crkava E.Swedenborg u svojoj knjizi ‘Otkrovenje Otkrito’ objašnjava ovako:

O čovjekovoj slobodnoj volji

Oni (Reformirane/Protestantske crkve) prave razliku između čovjekovih stanja prije pada, nakon pada, nakon primanja vjere i obnavljanja, i nakon uskrsnuća. (Uče) kako je čovjek nakon pada u potpunosti nesposoban za(po)četi (bilo što), misliti, shvatiti, vjerovati, željeti, djelovati ili kooperirati sam od sebe/vlastitim silama kad je riječ o duhovnim ili pak Božanskim stvarima; ili pak aplicirati ili akomodirati sebe Božjoj milosti; njegova prirodna volja je (sposobna) jedino za one stvari koje su protiv Boga, tj. koje Ga ne-zadovoljavaju (ili ‘koje su Mu neprijatne, koje Ga ljute); stoga je čovjek u duhovnim stvarima kao stablo/panj (!), no on ipak ima kapacitet, ne aktivan već pasivan, kojim (ili ‘uz čiju pomoć’) se može okrenuti ili pak ne okrenuti dobru milošću Božjom; u čovjeku je nakon pada ipak ostala slobodna volja, tako da bi mogao čuti ili (ako to nije njegova volja) ne čuti Riječ Božju, pa stoga iskrica vjere može biti probuđena (kindled) u njegovom srcu, koja prihvaća/prigrli opraštanje od grijeha poradi Krista te donosi utjehu/pomirenje. Ljudska volja, međutim, uživa slobodu prakticiranja civilne pravde, i biranja stvari koje su subjekt razumijevanja.

E.Swedenborg ‘Otkrovenje Otkrito – predgovor’

Da bi ju u potpunosti odbacio u knjizi koja je ‘okrunila’ njegovo duhovno poslanstvo:

BEZ SLOBODNE VOLJE/SLOBODE IZBORA U DUHOVNIM STVARIMA, NITI BI RIJEČ BOŽJA BILA OD IKAKVE KORISTI, NITI BI POSLJEDIČNO TOME BILO CRKVE

U cijelom Kršćanskom svijetu je jako dobro poznato da je Riječ, šire govoreći (u širem smislu), Zakon, tj. (ili ‘što će reći’), knjiga zakona u skladu sa kojima čovjek mora živjeti sa ciljem da bi mu bio dodijeljen (ili ‘da bi postigao’) vječni život. Da li se tamo (= u Riječi) išta češće govori/naučava nego da čovjek mora činiti dobro a ne zlo, i da mora vjerovati u Boga a ne u idole? Riječ je isto tako puna zapovijedi i nagovaranja prema tim/takvim akcijama/djelima (= da se ta djela/te akcije vrše/čine), sa blaženstvima i obećanjima nagrade za one koji tako čine, te prokletstvima i kaznama za one koji tako ne čine. Čemu bi sve to služilo (= koja bi bila svrha svega toga) ko čovjek ne bi imao (ili ‘nema’) slobodnu vjeru u duhovnim stvarima, što će reći, u stvarima koje se tiču spasenja i vječnog života, što bi sve to bilo nego prazne riječi koje ničemu ne služe (ili ‘zar to onda ne bi bile riječi bez ikakvog značenja koje ničemu ne služe’)? A ako bi itko prionuo ideji (= čvrsto uhvatio ideje) da mu nedostaje (= da uopće nema) snage ili slobode u duhovnim stvarima (učenje Protestantskih crkava koje su zasnovane na Luterovoj doktrini), čime bi bio odvojen od bilo kakve snage volje u tim stvarima, zar mu ne bi onda Sveto Pismo izgledalo kao prazan komad papira bez ijednog sloga na njemu, ili poput komada papira na kojeg je cijela mastionica bila prolivena, ili kao kovrčice i točke bez ikakvih slova, što će reći, knjiga u kojoj nema ničeg?

Jedva da bi postojala ikakva potreba ovo (ovdje rečeno) dokazati iz Riječi, ali pošto su u današnje vrijeme crkve zaronile tako duboko u mentalnu beživotnost/besmislenost u duhovnim stvarima, koje da bi potvrdili navode određene stavke (iz Riječi) koje su krivo protumačili, ja sam obavezan citirati neke druge stavke koji govore čovjeku kako djelovati i vjerovati. Ti stavci su:

‘Kraljevstvo Božje će vam biti oduzeto i dat će se narodu koji rađa njegovim plodom.’  Matej 21:43

‘Donosite/stvarajte plodove vrijedne pokajanja; već je sjekira položena na korijen stabla. Tako da će svako stablo koje ne stvara/daje plod biti posječeno i bačeno u vatru.’   Luka 3:8, 9

(Da ‘stablo’ u Riječi Božjoj predstavlja ‘čovjeka’, vidi E.Swedenborg ‘Otkrovenje Otkrito – 400’; da ‘vatra’, u negativnom smislu, o kojem je ovdje riječ, predstavlja ‘pakao’, tj. ‘pakleno stanje u kojem se nalazi zao čovjek’ vidi E.Swedenborg ‘Raj i Pakao – 566-573’; a da ‘plodovi’ predstavljaju ‘dobra djela ljubavi prema bližnjem’ vidi E.Swedenborg ‘Otkrovenje Otkrito – 934’)

‘Isus reče, zašto Me zovete, Gospodine, Gospodine, a ne činite što kažem/zapovijedam? Tko god dolazi k Meni i sluša što govorim i po tome živi (ili ‘koji sluša Moje riječi i vrši ih’) je nalik čovjeku koji gradi kuću na stijeni. Ali onaj koji sluša (= zna istine vjere) i ne čini (= ne živi po njima, tj. koji ne čini dobro koje te istine naučavaju), je poput čovjeka koji svoju kuću gradi na zemlji bez temelja.’  Luka 6:46-49

‘Isus reče, Moja majka i Moja braća su oni koji čuju Riječ Božju i žive po njoj (= vrše je).’  Luka 8:21

‘Mi znamo da Bog ne čuje/sluša griješnike, ali ako itko obožava Boga i čini Njegovu volju, Njega sluša/čuje.’   Ivan 9:31

‘Ako znate ove stvari (= istine vjere), blaženi ste ako po njima živite (= ako činite dobro ljubavi koje one naučavaju).’    Ivan 13:17

‘Onaj koji ima Moje zapovijedi i vrši ih, taj Me voli, i Ja ću (nje)ga voljeti.’  Ivan 14:21

‘Ovako (= u ovome) se proslavlja Moj Otac, da donosite puno ploda.’  Ivan 15:8

‘Vi ste Moji prijatelj ako činite sve što vam naređujem. Ja sam vas odabrao da donesete/rodite plod, i da vaš plod ostane.’   Ivan 15:14

‘Učinite stablo dobrim; stablo se poznaje po njegovim plodovima.’ Matej 12:33 

‘Donesite/stvorite plodove vrijedne pokajanja.’  Matej 3:8

‘Onaj koji je posijao sjeme na dobru zemlju je onaj koji čuje Riječ i donosi plod.’   Matej 13:23

‘Onaj koji bere (reap) plod prima svoju plaću, i skuplja (gathers) za vječni život.’  Ivan 4:36

‘Operite se, očistite se, uklonite vaša opaka djela; naučite činiti dobro.’  Izaija 1:16, 17

‘Sin Čovječji će doći u slavi Svog Oca, i onda će naplatiti svakome prema njegovim djelima.’  Matej 16:27

‘Oni koji su činili dobra djela će izići da bi uskrsnuli u život.’   Ivan 5:29

‘Njihova djela ih prate.’ Otkrovenje 14:13

‘Evo, dolazim brzo i plaća Moja sa Mnom, tako da svakome mogu dati prema onome što je učinio (= prema njegovim djelima).’  Otkrovenje 22:12

‘Jehova, Čije su oči otvorene, da udijeli svakome prema njegovom ponašanju; On je sa nama učinio prema našim djelima.’  Jeremija 32:19; Zaharija 1:6

Gospodin naučava istu lekciju i u Svojim usporedbama/parabolama, od kojih mnoge ukazuju kako će oni koji čine dobro biti prihvaćeni a oni koji čine zlo odbijeni; kao u usporedbi/paraboli o radnicima u vinogradu (Matej 21:33-44), o talentima i minama, sa kojima su morali trgovati (Matej 25:14-30; Luka 19:13-25). Isus je također rekao o vjeri:

‘Onaj koji vjeruje u Mene neće nikad umrijeti.’  Ivan 11:25, 26

‘Ovo je Očeva volja, da svaki koji vjeruje u Sina ima život vječni.’  Ivan 6:40

‘Onaj koji vjeruje u Sina ima život vječni; onaj, međutim, koji ne vjeruje Sinu neće vidjeti život, već bijes Božji obitava u njemu.’  Ivan 3:36

‘Bog je tako volio svijet da je dao Svog jedinorođenog Sina, tako da svaki koji vjeruje u Njega ne propadne, već da ima život vječni.’  Ivan 3:15, 16

Nadalje:

‘Volite/ljubite Gospodina Boga svoga sa svim svojim srcem i svom svojom dušom i svom svojom pameću. I volite/ljubite bližnjeg kao samog sebe. O tim dvjema zapovijedima ovise Zakon i Proroci.’   Matej 22:37-40

Ali ovo je samo beznačajna/neznatna selekcija ovakvih stavaka iz Riječi, koji su poput nekoliko pinti vode izvađenih iz mora.      E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 383’

Zanimljivo za reći, ali M.Luther ne samo da se nije slagao sa ‘idejom’ o postojanju čovjekove slobodne volje po pitanju duhovnih stvari, već ju je on smatrao ‘paklenom’ dok je na sve njezine ‘zastupnike’ ‘bacio’ otvoreno prokletstvo:

‘Mi proklinjemo čovjekovu slobodnu volju, njegovu snagu, i pravednost. Mi kažemo da mi postižemo/dobijamo milost čistom milošću Božjom poradi Krista… zajedno sa Pavlom mi otvoreno izjavljujemo/proglašavamo prokletstvo svakoj doktrini koja se ne slaže sa našom. Mi ne propovijedamo zbog ljudske hvale, ili zbog naklonosti prinčeva. Mi propovijedamo zbog naklonosti Božje čiju milost i milostivost objavljujemo. Tko god naučava evanđelje suprotno našem, ili drugačije od našeg, budimo otvoreni reći da ga je poslao vrag.’       M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 1:10’

***

Na kraju se ispostavlja kako je cijela ta ‘doktrina’ zasnovana na krivom razumijevanju Pavlovih riječi iz njegovih poslanica Rimljanima 3:27-31 i Galaćanima 2:16, naime Luther je uvjerenja kako na tim mjestima,

‘Pavle (kada u svojim poslanicama spominje ‘zakon’) ne misli samo na Ceremonijalni Zakon, već na cijeli Zakon.’

M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 2:19’

Ali kako stvari uistinu stoje, tj. na koji je ‘zakon’ Pavle mislio u svojim poslanicama, u svojoj ‘Istinskoj Kršćanskoj Religiji’ ukazuje E.Swedenborg:

‘Vidio sam (ili ‘pojavila su se’) u duhovnom svijetu dva stada, u jednom su bile koze a u drugom ovce. Pitao sam se tko su bili ti ljudi, pošto sam znao da, kada se u duhovnom svijetu vide životinje, to uistinu nisu životinje, već korespondencije osjećaja i iz tih osjećaja proizašlih misli u prisutnih ljudi. Stoga sam se približio, i kako sam prilazio, životinjska sličnost je nestala (ili ‘životinjske forme su nestale’), i umjesto njih sam ugledao ljudska bića (ili ‘i umjesto njih su se mogli vidjeti ljudi’). I postalo je jasno/očigledno kako su oni koji sačinjavaju stado kozâ oni (ljudi) koji su se(be) uvjerili/potvrdili u doktrini o opravdavanju samo sa vjerom, dok su oni koji su sačinjavali stado ovaca bili oni koji su vjerovali kako su ljubav prema bližnjem i vjera jedno, baš kao što su dobro i istina jedno.

Zatim sam govorio sa onima koji su izgledali kao koze i rekoh: ‘Zašto ste se tako sastali/okupili?’ Većina od njih su bili svećeničkog reda, i ponosni na svoj ugled zbog učenosti/znanja, pošto su poznavali tajne (čovjekova) opravdavanja samo sa vjerom.

Oni rekoše kako su se sastali da bi održali savjet (= da bi vijećali), pošto su čuli kako (neki tvrde da) je Pavlova izjava ‘Kako je čovjek opravdan (ili ‘kako se čovjek opravdava’) samo sa vjerom bez djela određenih zakonom (= bez djelâ zakona; Rimljanima 3:28)’ bila krivo shvaćena (= nije bila shvaćena na pravi način). Jer (tvrdilo se) Pavle na tom mjestu pod ‘vjerom’ nije mislio na vjeru sadašnje crkve, što je vjera u tri Božanske osobe od vječnosti, već na vjeru u Gospodina Boga, Spasitelja Isusa Krista; također da pod ‘djelima koja određuje zakon‘ (= djelima zakona) on nije mislio na djela koja određuje/propisuje zakon Deset Zapovijedi, već na djela Mojsijevog zakona, koji je propisan za Židove; stoga da su iz/na osnovu krivog/lažnog tumačenja ovih nekoliko riječi ljudi izvukli/ustanovili dva čudovišno kriva/neistinita zaključka, prvi, da vjera (tamo) predstavlja (ili ‘da je Pavle tamo mislio na’) vjeru sadašnje crkve, i drugi, da djela (tamo) predstavljaju ona (ili ‘da je Pavle tamo mislio na’) djela propisana zakonom Deset Zapovijedi. Sasvim je jasno/očigledno (oni tvrde) da je Pavle mislio na djela propisana Mojsijevim zakonom, koja su bila namjenjena Židovima, a ne djela Deset Zapovijedi, iz onog što je on rekao Petru,  kojeg je kritizirao/optužio zbog toga što je pratio Židovske običaje, iako je znao da se ‘Nitko ne opravdava djelima koja propisuje zakon, već vjerom Isusa Krista (Galaćanima 2:14-16).’ Vjera Isusa Krista je vjera (ili ‘predstavlja vjeru’) u Njega i od Njega (kao što se može vidjeti u 338). A pošto je pod ‘djelima koja propisuje zakon’ Pavle razumio djela propisana Mojsijevim zakonom, on je napravio razliku između zakona vjere i zakona djelâ, i između Židova i pogana, ili između ‘obrezivanja’ i ‘ne-obrezivanja’. ‘Obrezivanje’ ovdje predstavlja Židove, kao i svugdje drugdje. Štoviše, Pavle završava sa ovim riječima:

‘Ukidamo li tako/onda vjerom zakon? Daleko od toga, naprotiv, tim zakon utvrđujemo (govoreći to u svezi sa prethodno rečenim = u jednom stavku).’  Rimljanima 3:27-31

On također kaže u prethodnom poglavlju:

‘Neće, dakle, pred Bogom biti opravdani/pravedni oni koji slušaju zakon, nego će oni biti priznati opravdanima/pravednima (= opravdat će se oni) koji vrše zakon.’   Rimljanima 2:13

On na drugom mjestu kaže:

‘Bog će svakoga nagraditi prema njegovim djelima (Rimljanima 2:6).’

I opet:

‘Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za zemaljskoga života činio.’    2 Korinćanima 5:10

Pored drugih stavaka u njegovim spisima. Iz svega ovoga je jasno kako je Pavle odbacio vjeru bez dobrih djela, baš kao i Jakov (Jakov 2:17-26).

Daljnji dokaz da je Pavle pod djelima koja su propisana zakonom mislio na Mojsijev zakon se može izvući iz činjenice da se u Mojsijevim knjigama svi pravilnici/statuti koji su zapisani za Židove nazivaju ‘zakon’, i prema tome su to ‘djela koja propisuje/određuje zakon (ili ‘djela određena zakonom’); npr. (prijevod u Hrvatskoj Bibliji na mjestima koja slijede ne prati originalni tekst, naime hebrejska riječ hrwt towrah toraw or hrt torah to-raw‘ nedvojbeno ima samo jedno značenje i to – Zakon; Hrvatska Biblija na svim ovim mjestima daje krive prijevode te riječi, naime ‘obred’, ‘propis’ ili ‘odredba’!):

‘Ovo je zakon žrtve prinosnice.’  Levitski Zakonik 6:14, 18 na dalje

‘Ovo je zakon žrtve-paljenice, prinosnice, okajnice, naknadnice i posvetnice.’  Levitski Zakonik 7:37

‘Ovo je zakon koji se odnosi na zvijeri i ptice.’  Levitski Zakonik 11:46 na dalje

‘Ovo je zakon za ženu koja rodi dijete, sina ili kćer.’  Levitski Zakonik 12:7

‘Ovo je zakon za gubu.’  Levitski Zakonik 13:59; 14:2, 32, 54, 57

‘Ovo je zakon za čovjeka koji ima izljev.’  Levitski Zakonik 15:32

‘Ovo je zakon u slučajevima ljubomore.’  Brojevi 5:29, 30

‘Ovo je zakon za Nazirejca.’ Brojevi 6:13, 21

‘Ovo je zakon čišćenja.’ Brojevi 19:14

‘Ovo je zakon u svezi crvene krave.’ Brojevi 19:2

‘Ovo je zakon za kralja.’  Ponovljeni Zakon 17:15-19

U stvari, cijela se Mojsijeva knjiga naziva ‘Knjiga Zakona‘ (Ponovljeni Zakon 31:9, 11, 12, 26; također u Luki 2:22; 24:44; Ivan 1:45; 7:22, 23; 8:5).

Oni su nastavili govoriti (ili ‘tome su također dodali’) kako su u Pavlovim zapisima vidjeli da bi ljudi trebali živjeti u skladu sa Zakonom Deset Zapovijedi, i da se zakon ispunjava kroz ljubav prema bližnjem (Rimljani 13:8-11); i da je on također rekao da ‘Postoje tri stvari, vjera, nada i ljubav prema bližnjem, i od njih je najveća ljubav prema bližnjem (1 Korinćani 13:13).’ Stoga je jasno kako on nije na prvo mjesto postavio vjeru. Oni su rekli kako su ove teme razlog zbog kojeg su se oni okupili na raspravu.

Ja sam se međutim, da ih ne bi uznemiravao, povukao; i onda su oni opet sa udaljenosti izgledali poput koza, ponekad kao da leže a ponekad kao da stoje, ali su okrenuli svoja leđa stadu ovaca. Kada su raspravljali, izgledalo je kao da leže, dok su pri donošenju odluka/zaključaka stajali na nogama. Ja sam svoj pogled imao fiksiran na njihove rogove, i sa iznenađenjem sam primjetio da su jednom rogovi na njihovim čelima izgledali usmjereni prema naprijed i gore, a drugi puta su se pak savijali prema njihovim leđima da bi se konačno u potpunosti okrenuli prema nazad. Onda su se oni iznenada okrenuli ka stadu ovaca, ali su i dalje izgledali poput koza. Stoga sam ponovno otišao do njih te ih zapitao: ‘Što (radite) sada?’ Oni su odgovorili kako su donijeli odluku/zaključak da jedino vjera stvara dobra djela ljubavi prema bližnjem, kao što stablo proizvodi plod.

Onda se čuo udar groma, i bljesak munje se vidio kako dolazi od gore. Nakon toga se pojavio jedan anđeo, koji je stojeći između dva stada, vikao stadu ovaca: ‘Ne slušajte ih. Oni nisu odbacili svoju prijašnju vjeru, koja je da samo vjera donosi opravdanje i spasenje (= koja je da samo vjera opravdava i spašava), a da prakticiranje ljubavi prema bližnjem ne igra nikakvu ulogu (ili ‘tome ništa ne doprinosi’). Niti je vjera stablo; čovjek je stablo (ili ‘vjera nije stablo, već je čovjek stablo’). Pokajte se i gledajte u Gospodina, i onda ćete imati vjeru; prije toga, vjera koju imate nije vjera koja u sebi ima ikakvog života.

Onda su se koze, čiji su rogovi bili savitnuti unatrag, željele pridružiti/približiti ovcama. Ali je anđeo koji je stajao između njih podijelio ovce na dva stada; zatim je rekao onima na lijevoj strani: ‘Idite i pridružite se ovcama; ali vas upozoravam, vuk dolazi, koji će ih ugrabiti, i vas zajedno sa njima.’ 

Nakon što su dva stada ovaca bila razdvojena, a oni na lijevoj strani čuli anđelove prijeteće riječi, oni se međusobno pogledaše i rekoše: ‘Popričajmo sa našim prijašnjim pratiocima/drugovima.’ Nakon toga je stado koje je bilo na lijevoj strani govorilo sa stadom na desnoj strani rekavši: ‘Zašto ste napustili naše pastire? Zar nisu vjera i ljubav prema bližnjem/milosrdnost jedno, kao što su stablo i njegovi plodovi jedno? Jer stablo se kroz svoje grane (ili ‘putem svojih grana’) širi sve do voća; Otrgnite od grane onaj dio kroz kojeg stablo neprestano utječe u plod, zar neće plod propasti, i sa plodom i svo sjeme koje je trebalo izrasti u novo stablo? Pitajte naše svećenike zar to nije tako?’

Zato su oni pitali svećenike, koji su gledali okolo u druge, a oni su im namigivali da bi ih dobili da kažu kako su dobro govorili. Nakon toga svećenici odgovoriše: ‘Dobro ste govorili, ali što se tiče širenja vjere (= toga da se vjera nastavlja) u dobra djela, kao što se stablo nastavlja u svoje plodove, mi znamo mnoge tajne koje se ne smiju otkriti na ovom mjestu. Na lancu ili koncu koji povezuje vjeru i ljubav prema bližnjem ima mnogo čvorova, i jedino mi svećenici, smo ih u stanju odriješiti.

Onda se jedan od svećenika, koji je pripadao desnom stadu ovaca, ustao i rekao: ‘Oni su vama rekli da je to tako, ali oni svojima kažu da to nije tako, pošto oni drugačije misle  (ili ‘jer oni ne misle ono što govore’).’ ‘Na koji način oni onda misle?’ drugi su pitali; ‘Zar ne misle onako kako naučavaju?’

‘Ne’, on odgovori, ‘oni misle da svako dobro ljubavi prema bližnjem, koje se naziva dobrim djelom, koje je čovjek učinio poradi spasenja i vječnog života, ni najmanje nije dobro, pošto vršeći samo djelo osoba želi sebe spasiti (ili ‘zbog toga što je čovjekova želja da sebe spasi djelom koje sam počinjava’), polažući pravo na (ili ‘pripisujući tako sebi’) pravednost i mjerilo/zaslugu Spasitelja. Oni misle da je ovo istinito za svako dobro djelo (ili ‘oni tvrde da stvari tako stoje sa svakim dobrim djelom’) u kojem je čovjek svjestan svoje vlastite slobodne volje. Oni prema tome misle (= tvrde, dokazuju) da uopće ne postoji (ili ‘da ne postoji nikakva’) veza između vjere i ljubavi prema bližnjem, i da se vjera čak ni ne osigurava i čuva dobrim djelima.

Ali oni koji su pripadali lijevom stadu rekoše: ‘Ti govoriš laži da bi ih optužio. Zar nam oni otvoreno ne propovijedaju ljubav prema bližnjem i njezina djela, koja nazivaju djela vjere (works of faith)?’

‘Vi ne razumijete njihove propovijedi,’ on odgovori; samo svećenik koji je prisutan ih može shvatiti i razumijeti. Ono što oni imaju na umu (ili ‘ono što oni pod time misle’) je samo moralna ljubav prema bližnjem, i njezina civilna i politička dobra djela. Oni ta(kva) djela nazivaju djela vjere, ali to ona zasigurno nisu, jer ih i jedan ateist također može vršiti isto tako dobro i u istom obliku. Prema tome oni jednoglasno kažu da nitko nije spašen bilo kakvim djelima, već jedino sa vjerom. Poslužimo se usporedbom da bi ovo ilustrirali. Oni kažu da stablo jabuke stvara jabuke, ali da ako čovjek čini dobro da bi se spasio, baš kao što stablo neprestanim širenjem od sebe stvara jabuke, (on)da su jabuke iznutra gnjile i prepune crviju. Oni isto tako kažu da vinova loza stvara grožđe, ali ako bi čovjek činio duhovna dobra djela kao što vinova loža stvara grožđe, on bi stvarao gorko/divlje grožđe.’

Onda su pitali: ‘Što su za njih dobra (ili ‘koja je onda priroda njihovih’) djela ljubavi prema bližnjem, koja su plodovi vjere?’

On je odgovorio, ‘Oni ih smatraju, možda, za nešto neperceptibilno, smješteno negdje u blizini vjere, ali bez ikakve veze sa njom, poput čovjekove sjene, koja ga slijedi kada on gleda prema suncu, i koju ne može vidjeti dok se ne okrene oko sebe.’ Ili bi prije mogao reći da su poput konjskih repova, koji se u današnje vrijeme na mnogim mjestima skraćuju/odrežu, pošto ljudi kažu: ‘Kakve koristi od njih? Oni ne služe ničemu, i ako ostanu priljubljeni uz konja, oni se lako isprljaju.’

Čuvši ovo, netko je u stadu na lijevoj strani postao ozlojađen te reče: ‘Zasigurno mora postojati neka veza/povezanost, jer kako bi se inače ta djela mogla zvati djela vjere? Moguće da su dobra djela ljubavi prema bližnjem uvedena od strane Boga u čovjekovo voljno djelovanje, recimo, putem nekog osjećaja, neke težnje, poticanja ili zanimanjem volje putem tihe percepcije u mislima i tako nagovaranjem, putem kajanja i stoga savješću, i otuda nagovaranjem (urge therefrom), poslušnošću Zapovijedima (= 10 Zapovijedi), kakvu imaju/im ukazuju dijete ili mudar čovjek, ili putem nekih sličnih sredstava. Inače, kako se mogu zvati/nazivati plodovi(ma) vjere?

Na ovo je svećenik odgovorio, ‘I ne mogu; jer i ako kažu da se bilo što događa putem tih sredstava, oni ipak pune svoje prodike riječima koje dokazuju da takva djela nisu od vjere. Ipak postoje neki koji naučavaju takva djela, iako kao znak vjere, a ne kao sponu koja vjeru povezuje sa ljubavlju prema bližnjem. Postoje neki, međutim, koji su smislili teoriju o povezivanju uz pomoć Riječi.’

Na to su neki rekli, ‘Zar to nije način kako je uspostavljena veza?’ Ali je on odgovorio, ‘To nije ono što oni misle, već (oni zamišljaju) da se to događa samo slušanjem Riječi. Jer oni tvrde/drže kako je cijela čovjekova racionalna i voljna sposobnost u stvarima koje se tiču vjere nečista i da traži zaslugu (ili ‘i zaprljana osjećajem zasluge’ = čovjek misli da je on zaslužan), pošto u duhovnim stvarima čovjek više nije u stanju razumijeti ili željeti ništa, djelovati ili kooperirati, ne više od klade.’

Međutim, kada je jedan od njih čuo da se vjeruje kako je čovjek ovakav u svim stvarima koje se tiču vjere i spasenja, on reče: ‘Čuo sam kako netko govori: ‘Posadio sam vinograd. Sada ću se napijati vina dok se ne napijem.’ Ali drugi ga je čovjek zapitao: ‘Da li (ili ‘zasigurno’) ćeš vino piti iz svog vlastitog vrča koristeći se svojom vlastitom desnom rukom?’ ‘Ne’, on reče, ‘Ja ću piti vino iz nevidljivog vrča i uz pomoć nevidljive ruke.’ ‘Onda se’, reče/odgovori drugi čovjek, ‘zasigurno nećeš napiti.’

Nešto kasnije je isti čovjek rekao: ‘Molim te saslušaj me. Ja ti savjetujem da piješ vino koje dolazi iz razumijevanja Riječi (= Riječi koja je shvaćena). Zar ne znaš da je Gospodin Riječ? Zar nije Riječ od Gospodina? Zar on nije prema tome u njoj? Ako stoga (ili ‘posljedično tome’) činiš dobro iz Riječi, zar ga ne činiš iz/od Gospodina, u skladu sa Njegovim riječima i Njegovom voljom (ili ‘iz/od Njegovih riječi i Njegove volje’)? I ako onda gledaš u Gospodina, On Sam će te voditi i naučavati, a ti ćeš sam činiti to dobro iz/od Gospodina. Zar itko tko čini nešto po Kraljevoj riječi i uz njegovo ovlaštenje, može reći: ‘Ja činim ovo u skladu sa mojim vlastitim riječima ili ovlastima, i svojom vlastitom voljom.’

Nakon toga se okrenuo svećenstvu i rekao: ‘Vi svećenici Božji, ne zavodite stado u stranu.’ Kada su čuli ove primjedbe većina stada koje je bilo na lijevoj strani je otišla i pridružila se stadu na desnoj strani.

Onda su neki od svećenika počeli govoriti: ‘Mi smo čuli stvari koje nismo nikada prije čuli. Ali mi smo pastiri, i mi nećemo napustiti ovce.’ I oni također odoše, i rekoše: ‘Ovaj čovjek je rekao istinu. Kako netko tko djeluje iz/od Riječi, stoga od/iz Gospodina, u skladu sa Njegovim riječima i Njegovom voljom, može reći: ‘Ja to činim od sebe?’ Zar itko tko nešto čini na Kraljev zahtjev, u skladu sa njegovim riječima i njegovom voljom, kaže: ‘Ja to činim od sebe?’ Mi sada vidimo Božansku Providnost, i zašto veza između vjere i dobrih djela, koju prepoznaju pripadnici crkve, nije bila otkrivena/pronađena. Ona nije mogla biti otkrivena/pronađena, jer ne bi mogla postojati; pošto nije bilo vjere u Gospodina, koji je Riječ, i stoga nije ni bilo vjere koja dolazi iz Riječi.’

Ali ostali svećenici, koji su pripadali stadu ovaca, odoše mašući svojim šeširima i vičući: ‘Samo vjera, samo vjera, živjela samo vjera.’

 E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 506’

***

Lutherovo potpuno nerazumijevanje istinske prirode Zakona ilustriraju i ove njegove riječi:

‘Nazivajući Zakon ‘svjetovnim elementima’ Pavle misli reći kako je Zakon nešto materijalno, svjetovno, zemaljski. On može obuzdavati/ograničavati zlo, ali ne izbavlja od grijeha. Zakon (djela ljubavi koja propisuje Zakon) ne opravdava; on ne dovodi čovjeka do neba (ili ‘uvodi čovjeka u nebo’). Ja ne postižem vječni život zato što ne ubijam, ne činim preljuba, kradem, itd. Takva potpuno izvanjska pristojnost ne sačinjava Kršćanstvo. Pogani se drže (ili ‘vrše’) istih ograničenja da bi izbjegli kaznu ili da bi osigurali za sebe neku prednost ili dobar glas… kada Zakon vrši svoju uzvišenu funkciju on optužuje i proklinje savjest. Svi ti efekti Zakona se ne mogu nazvati Božanskim ili nebeskim. Ti efekti su elementi svijeta. Nazivajući Zakon ‘svjetovnim elementima’ Pavle misli na cijeli Zakon…’

 M.Luther ‘Komentar na Pavlovu poslanicu Galaćanima 4:3’

Protiv ovih apsurdnih i za život vjernika izuzetno štetnih ideja (= o Božanstvenosti i svetosti Zakona i njegovom istinskom mjestu pri akciji čovjekova spasenja) je E.Swedenborg istupio u svojoj ‘Doktrini o Životu za Novi Jeruzalem’:

DESET ZAPOVIJEDI NAUČAVAJU KOJA ZLA SU GRIJESI

Koja nacija u cijelom svijetu ne zna kako je krasti, počiniti preljub, počiniti ubistvo, te svjedočiti lažno, zlo? Da nacije ovo nisu znale, te da svojim zakonima nisu spriječile da se ova zla počinjavaju, one bi prestale postojati, jer svaka bi zajednica, država ili kraljevstvo bez ovih zakona bila uništena. Nitko ne može pretpostaviti kako je Izraelski narod bio, iznad svih drugih naroda, toliko glup da nije poznavao kako su ove stvari u sebi zle. Čovjek bi se mogao pitati zašto su onda ovi zakoni, univerzalno poznati po cijelom svijetu, morali biti objavljeni na tako čudesan način sa Planine Sinajske od strane Samog Jehove. No primite k znanju: razlog zbog kojeg su oni bili objavljeni na tako čudesan način je bio da bi ljudi sa-znali da ovi zakoni nisu samo civilni i moralni zakoni, već također i duhovni zakoni: te da čovjek koji djeluje sa njima u suprotnosti ne samo da čini zlo svome bližnjem i svojoj zajednici, već također grijesi i protiv Boga. Iz toga razloga su ovi zakoni, njihovim objavljivanjem na Planini Sinajskoj od strane (samog) Jehove, postali također i religiozni zakoni; jer očigledno je da sve ono što Jehova Bog zapovijedi, On zapovijedi kao religijski princip, te da isto treba i činiti zbog Njega, a također i zbog čovjeka, da bi se mogao spasiti.

Ovi zakoni su bili prvi principi u Riječi, a samim time i prvi principi Crkve koja je trebala biti ustanovljena među Izraelskim narodom. Štoviše, oni su ukratko kompleks svih onih stvari od religije uz čiju pomoć je omogućeno Gospodinovo sjedinjenje sa čovjekom, i čovjekovo sa Gospodom; posljedično tome su oni bili sveti više nego išta drugo.

Njihova najuzvišenija svetost se može uočiti iz slijedecih okolnosti. Jehova Osobno, (što će reći, Gospod), je sišao dolje na Planinu Sinaj, u vatri, u pratnji anđela, te objavio te zakone Svojim živim glasom. Ljudi su se pripremali tri dana da bi to mogli vidjeti i čuti. Planina je bila ograđena tako da nitko ne bi prišao bliže i umro. Ni svećenici ni starješine nisu prišli blizu, već jedino Mojsije. Zakoni su bili zapisani na dvije kamene ploče, Božjim prstom. Mojsijevo lice je sjajilo kada ih je s planine donio dolje po drugi puta. Ploče su nakon toga bile položene u kovčeg koji je bio postavljen u najunutarnije svetište šatora. Iznad kovčega je bilo postavljeno pomirilište (mercy-seat), iznad kojeg su bili postavljeni zlatni kerubi. Ovo svetište je bilo najsvetija stvar u njihovoj Crkvi, i zvala se Sveto-najsvetije (Holy of holies). S vanjske strane vela, unutar kojeg je bilo ovo Sveto-najsvetije, su bili postavljeni mnogi objekti koji su reprezentirali nebeske i Crkvene svete stvari, poput zlatnog svijećnjaka sa sedam lampi, zlatnog žrtvenika za paljenice, pozlaćeni stol na kojem je bio prineseni kruh (shew bread) sa zavjesama unaokolo, napravljenim od čistog lana, purpurnog i crvenog. Svetost ovog cijelog šatora je proizlazila jedino od Zakona koji je bio u kovčegu.

Zbog svetosti šatora, koja je proizlazila iz Zakona u kovčegu, svim ljudima Izraela je bilo zapovijeđeno da se utabore oko njega po određenom redu, prema svojim plemenima, te da marširaju iza njega po određenom redu, dok ga je oblak prekrivao preko dana, a vatra po noći. Zbog svetosti Zakona, i Gospodinove prisutnosti u njemu, je Gospodin govorio sa Mojsijem preko pomirilišta (mercy-seat) među kerubima, zbog čega se kovčeg zvao ‘Jahvino prisustvo’. Dalje, Aronu nije bilo dopušteno da uđe unutar vela, osim sa žrtvom i tamjanom. Pošto je Zakon bio sama svetost Crkve, David ga je uveo u Sion. Kasnije je bio postavljen posred Jeruzalemskog hrama gdje je konstituirao njegovo svetište. 

Zbog Gospodinove prisutnosti u i oko Zakona su se uz pomoć kovčega činila (razna) čuda. Tako su Jordanske vode bile podijeljene, i dok je kovčeg odmarao posred rijeke, ljudi su prešli na drugu stranu po suhom tlu. Zidovi Jeriha su pali pošto se kovčeg nosio oko njih. Filistejski bog, Dagon, je pao ispred njega, a poslije je ležao na vratima svoga hrama sa odrezanom glavom. Stanovnici Bet Šemeša, na tisuće njih, je bilo pobijeno zbog njega; pored ostalih čuda. Sve to se dogodilo jedino zbog Gospodinove prisutnosti u Njegovih Deset Riječi, što su odredbe sadržane u Deset Zapovijedi.

Takva moć i svetost je počivala u Zakonu zato što je on obuhvaćao sve stvari od religije; pošto se on sastojao od dvije ploče, jedne koja je sadržavala sve stvari koje se odnose prema (ili ‘u svezi’) Bogu, i druge, koja je sadržavala sve stvari koje se odnose prema (ili ‘u svezi’) čovjeku. Stoga su odredbe Zakona bile zvane Deset Riječi. One su tako nazvane zato što ‘10’ predstavlja ‘sve’. No, na koji način Zakon obuhvaća sve stvari od religije će biti objasnjeno u poglavlju koje slijedi.

Pošto se putem (by means = sredstvo uz pomoć kojeg se) ovog Zakona ostvaruje sjedinjenje/veza između Gospoda i čovjeka te, (s druge strane), čovjeka sa Gospodom, on se naziva ‘Savez’, i ‘Svjedočanstvo’, ‘Savez’ zato što sjedinjuje, a ‘Svjedočanstvo’ zato što svjedoči, jer ‘savez’ predstavlja sjedinjenje, a ‘svjedočanstvo’ njegovu ovjeru (attestation). Iz tog razloga su bile dvije ploče, jedna za Gospoda a druga za čovjeka. Sjedinjenje ishoduje (is effected) Gospod, ali jedino onda kada čovjek čini stvari koje su bile zapisane na njegovoj ploči. Jer Gospodin je neprestano prisutan i (uz to) operativan (operative/working = onaj koji radi, koji djeluje), te želi ući; ali je čovjekova zadaća (ili ‘ono što čovjek mora učiniti’), da u slobodi (ili ‘slobodnom voljom’) koju dobija (ili ‘ima’) od Gospoda, otvori; jer Gospod kazuje:

‘Pazi, Ja stojim na vratima i kucam; ako bilo koji čovjek čuje Moj glas, i otvori vrata, Ja ću ući k njemu, i večerati sa njime, i on sa Mnom.’        Otkrovenje 3:20

Na drugoj ploči, koja je za čovjeka, nije rečeno da čovjek mora činiti ovo ili ono dobro, već je rečeno da on ne smije činiti ovo ili ono zlo kao, ‘Ne ubij, Ne učini preljuba, Ne ukradi, Ne svjedoči lažno, Ne žudi za imovinom svoga bližnjeg.’ Razlog tome je da čovjek ne može sam od sebe učiniti nikakvo dobro, ali kad on ne počinjava (ta) zla, onda on čini dobro, i to ne od sebe već od Gospoda. Da je čovjek u stanju Gospodinovom silom odbaciti zla od sebe, ako preklinje/zamoljeva za tu silu, će biti ukazano u nastavku teksta.

Ono što je gore (poglavlje 55) bilo rečeno u svezi objave/proglašavanja, svetosti, i sile Zakona, se može pronaći na slijedećim mjestima (ili ‘u slijedećim odlomcima’) u Riječi:

Da je Jehova sišao na Planinu Sinaj u vatri, i da se planina tresla i dimila, i da su se čuli gromovi, vidjele munje, zatim gust oblak i zvuk trube, u Izlazak 19:16,18; Ponovljeni Zakon 4:11; 5:22-26.

Da su se prije Jehovinog silaska ljudi pripremali i posvećivali u trajanju od tri dana, u Izlazak 19:10,11,15.

Da su granice bile postavljene oko Planine da netko ne bi prišao ili dodirnuo njezinu granicu, i umro; a čak ni svećenici nisu smjeli pristupiti (Planini), već jedino Mojsije, u Izlazak 19:12,13,20-23; 24:1,2.

Da je Zakon bio objavljen sa Planine Sinajske, u Izlazak 20:2-17; Ponovljeni Zakon 5:6-21.

Da je Zakon bio zapisan prstom Božijim na dvije ploče od kamena, u Izlazak 31:18; 32:15,16; Ponovljeni Zakon 9:10.

Da je Mosijevo lice, kada je po drugi puta spustio te ploče sa planine, sijalo, u Izlazak 34:29-35.

Da su se ploče čuvale (ili ‘da su bile postavljene’) u kovčegu, u Izlazak 25:16; 40:20; Ponovljeni Zakon 10:5; 1 Kraljevi 8:9.

Da je iznad kovčega bilo postavljeno ‘pomirilište’ (mercy-seat), a iznad njega zlatni kerubi, u Izlazak 25:17-21.

Da kovčeg, zajedno sa ‘pomirilištem’ i kerubima, sačinjava najunutarnije u šatoru (tabernacle), a da su zlatni svijećnjaci, zlatni oltar sa miomirisnim tamjanom i pozlaćeni stol na kojem su bili kruhovi (loaves of faces), sačinjavali vanjski dio hrama, dok su deset zavjesa od najfinijeg ljubičastog i crvenog lana sačinjavali njegov najizvanjskiji dio, u Izlazak 25:1-do kraja; 26:1-do kraja; 40:17-28.

Da se mjesto na kojem je bio kovčeg zvalo Sveto Najsvetije (Holy of holies), u Izlazak 26:33.

Da se sav Izraelski narod utaborio oko Prebivališta po redu prema njihovim plemenima, te su tako išli/marširali iza njega svako prema svom rodu i porodici, u Brojevi 2:1-do kraja.

Da je nad Prebivalištem bio oblak po danu a vatra po noći, u Izlazak 40:38; Brojevi 9:15-do kraja; 14:14; Ponovljeni Zakon 1:33.

Da je Gospodin govorio sa Mojsijem sa mjesta iznad kovčega, između keruba, u Izlazak 25:22; Brojevi 7:89.

Da je kovčeg, zbog Zakona koji je bio u njemu, bio zvan ‘Jehova-u-njemu’ (Jehova-There), jer kada se kovčeg kretao naprijed, Mojsije bi rekao, ‘Ustani Jahve’; a kada se odmarao, ‘Vrati se, o Jahve’, u Brojevi 10:35,36; a vidi također 2 Samuel 6:2; Psalam 132:7,8.

Da zbog svetosti toga Zakona Aronu nije bilo dozvoljeno da uđe unutar vela osim sa žrtvom i sa tamjanom, u Levitski Zakon 16:2-14, itd.

Da je kovčeg bio donešen u Sion od strane Davida sa žrtvama i uz povike, u 2 Samuel 6:1-19.

Da je tom prilikom, Uza, koji je dodirnuo kovčeg, umro, u 2 Samuel 6:7.

Da je kovčeg bio postavljen posred Jeruzalemskog hrama, gdje je sačinjavao oltar/svetište (shrine), u 1 Kraljevi 6:19 i dalje. 8:3-9.

Da su zbog Gospodinovog prisustva i sile/moći u Zakonu koji je bio u kovčegu, vode Jordana bile zaustavljene/razdvojene, dok su ljudi, sve dok je kovčeg mirovao posred rijeke, prolazili na drugu stranu po suhom tlu, u Jošua 3:1-17; 4:5-20.

Da su se zidine Jeriha, kada se kovčeg nosio oko njih, srušile, u Jošua 6:1-20.

Da je Dagon, bog Filistejaca, pao na zemlju pred kovčegom, nakon čega je o-bez-glav-ljen ostao ležati pred vratima hrama, u 1 Samuel 5:1-4.

Da su zbog kovčega ljudi Bet Šemeša bili pobijeni, i to na tisuće njih, u 1 Samuel 6:19.

Ploče od kamena, na kojima je Zakon bio zapisan, su se zvale ‘Ploče Saveza’, dok je kovčeg zbog njih bio zvan ‘Kovčeg Saveza’, a sam Zakon se zvao ‘Savez’, kako se može vidjeti u Brojevi 10:33; Ponovljeni Zakon 4:13,23; 5:2,3; 9:9; Jošua 3:11; 1 Kraljevi 8:21; Otkrovenje 11:19; i na mnogim drugim mjestima.

Razlog zbog kojeg se Zakon zvao ‘savez’ počiva u tome što ‘savez’ predstavlja sjedinjenje/spajanje; i baš zbog toga je rečeno za/o Gospodu da će biti:

Savez narodu (Izaija 42:6; 49:8); te se naziva:

Glasnik saveza (Malahija 3:1); a Njegova krv:

Krv saveza (Matej 26:28; Zaharija 9:11; Izlazak 24:4-10).

I zbog toga se Riječ naziva ‘Stari Savez’, i ‘Novi Savez’ (Latin. ‘foedus’ = savez/sporazum; Swedenborg koristi ispravan Latinski prijevod Grčke riječi, koja je u prošlosti bila pogrešno prevedena na Latinski kao ‘testamentum’, odakle potječe današnji Testament).Štoviše, u savez (foedus) se ulazi zbog ljubavi, prijateljstva, druženja, i stoga zbog sjedinjenja/spajanja.

Zapovijedi Zakona se nazivaju Deset Riječi, kako vidimo u Izlasku 24:28 i Ponovljenom Zakonu 4:13; 10:4. One se tako zovu zato što ‘10’ predstavlja/označava ‘sve’, dok ‘riječi’ predstavljaju ‘istine’; tamo, naime, ima više od 10 riječi. Kako ‘10’ predstavlja/označava ‘sve’, stoga je

Zavjesa u šatoru bilo 10 (Izlazak 26:1);

A iz istog razloga je Gospodin rekao:

‘Kako je jedan čovjek, koji je trebao ići osvojiti kraljevstvo, zvao desetoricu od svojih slugu, te im je dao 10 funti da sa njima trguju (Luka 19:13).’

A iz istog razloga je Gospodin također,

Usporedio Kraljevstvo nebesko sa deset djevica (Matej 25:1).’

Iz istog razloga je također,

Zmaj opisan da ima deset rogova, a na njima deset diadema (Otkrovenje 12:3).’

A na isti način i zvijer koja je izašla iz mora (Otkrovenje 13:1).’

I druga zvijer također (Otkrovenje 17:3,7).’

Također i zvijer u Danijelu (Danijel 7:7, 20, 24).’

Isto je predstavljeno sa deset u Levitskom Zakoniku 26:26, i u Zahariji 8:23, a i na drugim mjestima. To su izvori desetine, pošto ‘deseti dio’ (ili ‘desetina’) predstavlja nešto od svega.

SVE VRSTE UBISTVA, PRELJUBA, LOPOVLUKA, LAŽI (LAŽNOG SVJEDOČANSTVA), ZAJEDNO SA NJIHOVIM POŽUDAMA, SU ZLA KOJA TREBA IZBJEGAVATI (ILI ‘KOJA TREBAJU BITI ODBAČENA’) KAO GRIJEHE

Dobro je poznato kako je Sinajski Zakon bio zapisan na dvije ploče, i da prva ploča sadrži one stvari koje se odnose prema Bogu, a druga, one stvari koje se odnose prema čovjeku. Da prva ploča sadržava stvari koje se odnose prema Bogu, a druga, one stvari koje se odnose prema čovjeku, se ne vidi u literalnom smislu (ili ‘smislu slova’). No ipak su u njima sadržane sve stvari, zbog čega se i zovu Deset Riječi, što predstavlja ‘sve istine u kompleksu/cjelini’ (što se može vidjeti gore u pogl. 61). Ali na koji način su sve te stvari sadržane u njima se ne može prikazati/objasniti u par riječi, no/ali može biti shvaćeno iz onog što je bilo predstavljeno u knjizi ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem – 67’ (što bi čitaoc trebao pogledati). Baš zbog toga se kaže SVE vrste ubistava, preljubništva, lopovluka i lažnog svjedočenja.

Prevladavajuće uvjerenje je da nitko ne može ispuniti Zakon; a Zakon je, ne ubiti, ne počiniti preljuba, ne ukrasti i ne svjedočiti lažno. Svaki civilni i moralni čovjek može ispuniti ove Zakonske odredbe u civilnom i moralnom životu, no prevladavajuće je religijsko uvjerenje da ih čovjek ne može ispuniti u svom duhovnom životu. Iz ovog slijedi kako se apstinencijom od ovih zala jedino izbjegavaju kazne i gubici u svijetu, a ne izbjegavaju kazne i gubici u duhovnom svijetu (ili ‘nakon što čovjek napusti ovaj svijet’). Odatle čovjek kod kojeg prevladava gore spomenuto religijsko uvjerenje, misli kako su ta zla zakonski dozvoljena od strane Boga (ili ‘u očima Božijim’), no ne-zakonska u očima svijeta.

Kao posljedica ovakvih misli, koje proizlaze iz ovakvog religijskog uvjerenja, čovjek je u požudama/pohotama svih ovih zala (ili ‘žudi za svakim zlom ove prirode’), te od njih odustaje samo zbog ovog svijeta (straha od civilne kazne ili moralne osude), te stoga nakon smrti, iako za svog života u svijetu nije počinio ubistvo, preljub, krađu ili pak lažno svjedočanstvo, ipak žudi za njima, te ih počinjava kada mu se izvanjsko koje je posjedovao u svijetu oduzme. Svaka pohota koju je imao ostaje sa njime nakon smrti, i baš zbog toga (ili ‘zahvaljujuci tome’) takvi ljudi djeluju kao jedno sa paklom, i ne mogu imati drugačiju sudbinu od njegovih/paklenih stanovnika. 

Sasvim drugačija sudbina, bilo kako bilo, čeka one koji, pošto su te stvari protiv Boga, nisu željeli počiniti ubistvo, preljub, ukrasti ili svjedočiti lažno. Nakon određenih borbi protiv tih zala, oni nemaju nikakve želje za njima, te ih posljedično ne žude počiniti. Oni u svojim srcima kažu kako su ta zla grijesi, te kao takvi u sebi pakleni i vražji. Nakon smrti, kada se izvanjski dio kojeg su posjedovali (ili ‘koji im je bio dan na korištenje’) u svijetu oduzme od njih, oni djeluju kao jedno sa nebom, a kako su u Gospodu, onda također dođu u nebo.

Opće prihvaćen princip u svakoj religiji je da se čovjek mora ispitati (ili ‘istražiti koje je kvalitete njegova duša’), zatim pokajati, te na kraju odustati od grijeha (ili ‘ne griješiti više’). A ako čovjek ne čini tako, onda je on proklet (ili ‘u stanju prokletstva’). Da je ovo opće prihvaćeno pravilo u svakoj religiji može se vidjeti gore u poglavljima 4-8. Naučavanje o 10 Zapovijedi je također opće prihvaćena stvar u cijelom Kršćanskom svijetu, jer na taj način se mala djeca iniciraju u Kršćansku religiju, a te zapovijedi su u rukama sve djece baš kao i mladih ljudi. Njihovi roditelji i učitelji ih upućuju (ili ‘im govore’) kako je činiti ta zla grijeh u očima Božijim, i zaista, dok svojoj djeci tako govore oni ne znaju za išta drugo. Svi mi bi trebali biti u velikom čudu kada ti isti roditelji, a i ta djeca kada odrastu, misle kako (više) nisu pod tim istim Zakonom, te da nisu u stanju izvršiti stvari koje mu pripadaju. Zar može postojati i jedan drugi razlog zbog kojeg su oni (vremenom) naučili razmišljati na taj način, osim što osjećaju ljubav prema zlu te posljedično imaju krive ideje uz čiju pomoć to isto zlo opravdavaju (ili ‘kojim mu poslužuju’). To/takvi su, dakle, oni ljudi koji naredbe/odredbe Zakona ne smatraju religijskim odredbama. Da ti isti ljudi žive (ili ‘u sebi nemaju’) religiju će biti ukazano (ili ‘će se vidjeti u knjizi’) ‘Doktrina o Vjeri za Novi Jeruzalem‘.

Među svim narodima u cijelom svijetu koji imaju religiju, postoje odredbe slične onima u Zakonu (10 Zapovijedi), i svi oni koji prema svojoj religiji žive u skladu sa njima su spašeni, dok su svi oni koji prema svojoj religiji ne žive u skladu sa njima prokleti. Oni koji žive u skladu sa njima prema onome što naučava njihova religija su nakon smrti podučeni od strane anđela, te primaju istine i spoznaju/priznaju Gospodina. Razlog tome je da oni odbacuju/ne počinjavaju zla zbog toga što su grijesi, te su stoga u dobru, a svako dobro voli istinu, te ju iz/zbog svoje ljubavne želje prima (kako je bilo ukazano gore u poglavljima 32-41). Ovo je smisao Gospodinovih riječi Židovima:

‘Kraljevstvo Božije će vam biti oduzeto, i dat će se narodima koji daju ploda.’  Matej 21:43

A također i ovih riječi:

‘Kada dođe Gospodar vinograda  … On će …. uništiti zlikovce te će predati svoj vinograd u ruke drugog upravitelja/gazde koji će mu na vrijeme donijeti plodove.’    Matej 21:40, 41

I ovih riječi:

‘Ja vam govorim da će mnogi doći sa istoka i sa zapada .. i sa sjevera i juga … i počinuti/posjesti se u kraljevstvu Božijem, dok će sinovi kraljevstva biti bačeni u krajnju tamu.’  Matej 8:11,12; Luka 13:29

Čitamo u Marku,

‘Kako je određeni bogataš došao Isusu, i zapitao Ga što da čini da bi baštinio život vječni, te da mu je Isus rekao: ‘Ti znaš zapovijedi, Ne učini preljuba, Ne ubij, Ne ukradi, Ne svjedoči lažno, Ne služi se prevarama, Poštuj svojeg oca i majku.’ A bogataš mu na to reče: ‘Svih tih stvari sam se ja držao od svoje mladosti.’ Isus ga na to pogleda sa ljubavlju (ili ‘zavoli ga’), te mu reče: ‘Jedna stvar ti nedostaje, idi, prodaj sve što imaš, podaj to siromasima, pa ćeš imati blago na nebesima, zatim dođi, uzmi svoj križ i slijedi Me!’  Marko 10:17-22

Rečeno je da ga je Isus ‘pogledao sa ljubavlju/zavolio’. To je bilo zbog toga što je čovjek rekao da se držao tih zapovijedi od svoje mladosti. Ali pošto su mu nedostajale tri stvari, poimenice, on nije svoje srce oslobodio (ili ‘makao’) od bogatstva (smisao riječi = ‘i dalje je u svom srcu imao ljubav prema stvarima od ovog svijeta’), nije se borio protiv svojih požuda, te i dalje nije priznavao/spoznavao Gospodina kao Boga (tj. ‘da je Gospodin Isus Krist jedini Bog, inkarnirani Jehova), Gospodin reče kako bi trebao (ako želi ući u kraljevstvo Božije) ‘prodati sve što ima’, čime je htio reći (ili ‘što znači’) kako bi svoje srce trebao maknuti od bogatstva (ili ‘kako bi svoje srce trebao očistiti od ljubavi prema novcu i stvarima od ovog svijeta); da bi trebao ‘na svoja leđa uzeti križ’, čime je htio reći da bi se trebao boriti (ili ‘da bi trebao prevladati’) svoje tjelesne požude; i na kraju da bi Ga trebao ‘slijediti’, čime je htio reći da bi trebao spoznati/priznati Gospodina kao (inkarniranog Jehovu ili jedinog) Boga (Koji ima svu vlast nad nebom i zemljom; vidi Matej 28:18). Gospodin je govorio ove stvari, baš kao i sve druge, u korespodencijama (vidi ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem – 17’). Jer ni jedan čovjek nije u stanju odbaciti od sebe zlo zbog toga što je grijeh ako ne spozna/prizna Gospodina te mu priđe (and goes to Him), i ako se ne bori protiv zala te na taj način otkloni/ukloni/odstrani (tjelesne) požude. No o ovim stvarima će biti više riječi u poglavlju o borbi protiv zala.

E.Swedenborg ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 6 & 7 poglavlje

***

I na kraju, Gospodin i naš Otac Nebeski Isus Krist Jehova nam otkriva kako stvari uistinu stoje sa vjerom i djelima ljubavi prema bližnjem, (= mi u Crkvi Novog Jeruzalema naučavamo slijedeće = živimo u skladu sa ovim Gospodinovim riječima):

‘Kao što Pismo kaže, ‘Tko vjeruje u Me, iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’ Ovaj tekst (Ivan 7:38) je poput jame u koju se hvataju lavovi, pantere i tigrovi; on je također i poput ugaonog kamena o kojeg se za noći mnogi spotiču i teško povrijede. Zašto je to tako? S vremena na vrijeme sam Ja zahtjevao vjeru, ali svugdje sam kroz riječi i djela propovijedao – LJUBAV. Ja sam rekao: ‘Ako bi imali vjeru, mogli bi pomaknuti planine (Matej 21:21)!’ I još sam rekao: ‘Budite aktivni a ne lijeni slušaoci Moje Riječi!’

Ja sam također rekao da oni koji kažu ‘Gospodine, Gospodine!’, time vjerujući (= ukazujući na taj način kako vjeruju) u Sina Božjeg, neće ući u Kraljevstvo Božje, već jedino oni koji vrše volju Moga Oca (Matej 7:21). Ja sam također rekao: ‘Koji god živi u skladu sa Mojom Riječju, taj Me voli. Njemu ću doći i Sebe obilno objaviti/pokazati/objelodaniti (Ivan 14:21).’ Nadalje sam rekao: ‘Dajem vam samo jednu jedinu zapovijed, naime, da volite jedni druge, kao što Ja volim vas! Po tome će ljudi znati da ste uistinu Moji učenici (Ivan 13:35).’

Sada Ja pitam: Uistinu, što je čovjeku za činiti? Da li da se zadovolji jedino sa preporučenom vjerom, ili da se pouzda samo u ljubav, vjerujući jedino u ono sa čime ga ljubav prema Meni inspirira, koju je apsorbirao kroz život u skladu sa Mojom Riječju? Da li sam Ja, prema tome, bio dvosmislen/neodređen/nejasan u Svom učenju? Ili sam Ja Onaj Koji namješta svoja jedra prema vjetru (= kako vjetar puše), te gomili vjernih propovijedam kako jedino vjera vrijedi a onima koji su aktivni (u ljubavi) kako vrijedi jedino aktivnost (u ljubavi)?

Farizeji su bili čvrsti/odani vjernici Mojsijeva zakona, iz zemaljskih/vremenih a ranije također i iz duhovnih razloga. Međutim, svi oni su jako često bili oštro prekoravani s Moje strane za svoju nevjeru. Zašto Ja nisam bio zadovoljan sa njihovom čvrstom vjerom? Zašto sam dozvolio da Farizej, koji je uvijek bio u skladu sa zakonom (= koji je uvijek vršio ono što mu nalaže zakon), ode iz hrama ne-opravdan, a griješni carinik opravdan (Luka 18:9-14)?

Ja vam govorim: Vi iz ovog labirinta sami nikad ne bi pronašli izlaz. Ali Ja ću ovdje, poput onog Makedonskog junaka, sa jednim udarcem razmrsiti čvor. Stoga slušajte (govori Gospodin i naš Nebeski Otac Isus Krist Jehova, Koji je Jedini Bog, Stvoritelj i Održavatelj cijelog svemira):

Kad god sam govorio o vjeri, Ja sam pri tome mislio na živu vjeru zasnovanu/utemeljenu na ljubavi! Ali samu vjeru (bez djela ljubavi = koja ne izvire iz ljubavi) sam uvijek odbacivao (= odricao se nje) I kada sam rekao u Svetom Pismu: ‘Iz nutrine onog koji vjeruje u Mene će poteći potoci žive vode’, time sam rekao ni više ni manje do: ‘Onaj koji ima živu vjeru zasnovanu/utemeljenu na ljubavi će ući u (svu) nebesku mudrost i moć.

Vaše vlastito iskustvo vas uči da nikakvo nebo nije obećano za jedino vjeru (= čovjeku koji samo vjeruje). Vi ste također vjerovali u Mene od djetinstva – ali zapitajte se koliko je kapi žive vode na taj način poteklo iz vašeg bića. Da li vam je vaša višegodišnja vjera omogućila da na primjer jasnije percpirate besmrtnost vaše duše? Vama mnoge stvari u svezi vašeg zagrobnog života još nisu jasne (u smislu, ‘u mnogim stvarima glede zagrobnog života vi još nemate potpuno jasnu sliku’). A što je o drugim živim efektima na vas vjerne?

Iz ovog vašeg vlastitog iskustva vi možete jasno spoznati da Ja ni u kojem slučaju nisam mogao u tom tekstu misliti na samu vjeru (= vjeru koja je odvojena od djela ljubavi), već jedino na onu vjeru koja je kombinirana sa ljubavlju prema Bogu i prema bližnjem. Jer samo/jedino vjera poput te je isto tako malo u stanju učiniti nešto vrijedno što doprinosi vječnom životu kao što je jedan supružnik u stanju začeti djecu sam sa sobom i iz sebe. On mora uzeti ženu i onda će svojom vatrenom ljubavlju biti u stanju začeti djecu sa njom.

U prirodnoj korespondenciji, djeca su uspoređena sa potocima žive vode koji izviru iz slabina. Nadalje, ‘tijelo’ ili ‘slabine’ u tom tekstu predstavljaju, kao materijalna slika, aktiviranu ljubav kao takvu. (Raz)otkriven, cijeli tekst znači slijedeće: ‘Koji god u svom srcu ima o Meni uzvišeno mišljenje, on će pronaći/otkriti kako ga njegova aktivnost privodi vječnom životu (‘Prema tome, budite uvijek milostivi i težite k tome da činite dobro jedni drugima; nadmašite jedni druge u činjenju dobra, istinski volite jedni druge kao što Ja volim vas – i cijelom svijetu ćete ukazati da ste Moji Učenici i u svom duhu u potpunosti Moja istinska djeca! Jer to/ovo je odredište Božje djece, naime, da na ovoj zemlji prakticiraju ono što će u nekom budućem vremenu činiti u Mojim nebesima, gdje se svako djelo može izvesti/(iz)vršiti jedino ljubavlju. I nikakva mudrost, osim one koja je potstaknuta vatrom ljubavi, neće nikad postići ulazak u Moja nebesa ili će joj biti dozvoljeno da išta čini.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj i Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 4/97:5-9’ J.Lorber)!’

Prema tome, kad god se u Mojoj Riječi spominje vjera, Ja nikada nisam mislio na praznu vjeru, već uvijek na vjeru ispunjenu ljubavlju. I ako želite vidjeti potoke žive vode kako teku iz vaših butina, vaša vjera mora najprije biti aktivirana kroz djela ljubavi (prema bližnjem)!’ 

Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj i Jedini Bog ‘Tumačenja Svetih Pisama – 34’ J.Lorber

Čemu E.Swedenborg dodaje:

‘Čovjek koji razdvaja Gospodina, ljubav prema bližnjem i vjeru, nije forma koja ih može primiti (= koja u sebe može primiti Gospodina, ljubav prema bližnjem i vjeru) već prije forma koja ih uništava. Jer onaj koji (ili ‘tko god’) Gospodina razdvaja od ljubavi prema bližnjem i vjere, razdvaja od njih (ili ‘oduzima ljubavi prema bližnjem i vjeri’) život, a kada je to učinjeno, ljubav prema bližnjem i vjera ili (ili ‘a ljubav prema bližnjem i vjera bez života’) prestaju postojati ili su jalovi. Da je Gospodin sâm život se može vidjeti gore (pogl. 358). Onaj koji priznaje Gospodina i stavlja ljubav prema bližnjem na stranu, priznaje Gospodina samo na (= sa svojim) usnama; njegovo priznavanje i ispovijest su u potpunosti hladni, i nedostaje im bilo kakve vjere, jer im nedostaje duhovne suštine, pošto je suština vjere ljubav prema bližnjem. S druge strane, onaj koji prakticira ljubav prema bližnjem i ne priznaje Gospodina kao Boga neba i zemlje, jedno sa Ocem (kao što On Osobno naučava), prakticira (ili ‘može prakticirati’) samo prirodnu ljubav prema bližnjem u kojoj nema vječnog života. Ljudi u crkvi znaju da svako dobro koje je u sebi (= koje je suštinski) dobro dolazi od Boga, posljedično tome od Gospodina, koji je ‘istiniti Bog i vječni život’ (1 Ivan 5:20). Ista je stvar sa ljubavlju (ili ‘ista stvar važi i za ljubav’) prema bližnjem, pošto su dobro i ljubav prema bližnjem jedno.

Vjera odvojena od ljubavi prema bližnjem nije vjera, pošto je vjera svjetlo čovjekova života, a ljubav prema bližnjem je njegova toplina. Prema tome, odvajanje ljubavi prema bližnjem i vjere je poput odvajanja topline od svjetla (= postiže se isti rezultat). Čovjekovo stanje onda postaje nalik stanju svijeta u zimu, kada sve na zemlji umire. Jer, da bi ljubav prema bližnjem bila stvarna ljubav prema bližnjem i da bi vjera bila stvarna vjera, oni ne mogu biti više odvojeni od volje i razumijevanja. Ako su ovo dvoje odvojeni razumijevanje nestaje (is reduced to nothing), a zatim odmah i volja. Ista je stvar sa ljubavlju prema bližnjem i vjerom, pošto ljubav prema bližnjem boravi/obitava u volji, a vjera u razumijevanju.

Razdvojiti ljubav prema bližnjem i vjeru je kao razdvojiti suštinu od forme. U svijetu učenih je poznato da suština bez forme, ili forma bez suštine, nije ništa. Jer suština nema i ne može imati nikakvu kvalitetu osim iz svoje forme, niti je forma postojeći entitet osim iz svoje suštine. Posljedično tome, ni jednom ni drugom se ništa ne može pripisati ako su međusobno odvojeni. Ljubav prema bližnjem je također suština vjere, a vjera je forma ljubavi prema bližnjem baš kao što je dobro (kako je bilo rečeno iznad) suština istine, a istina je forma dobra.

Ovo dvoje, naime, dobro i istina, su u svakoj stvari i u suštini svih stvari koje imaju/dolaze u postojanje. Pošto se, prema tome, ljubav prema bližnjem odnosi prema dobru, a vjera prema istini, njih se može ilustrirati uz pomoć usporedbi sa mnogim stvarima u/na ljudskom tijelu, i sa mnogim stvarima/fenomenima na zemlji. Točna/odgovarajuća usporedba je sa disanjem pluća i sistoličnim kretanjem srca; pošto ljubav prema bližnjem ne može više biti odvojena od vjere do srce od pluća; jer ako kucanje srca prestane, istodobno prestaje disanje pluća; a ako prestane disanje pluća, sva čula klonu, svi mišići su lišeni pokreta, i u jako kratkom vremenu i srce također stane i život ode u potpunosti (ili ‘i svi znakovi života prestanu’). To je odgovarajuća usporedba, pošto srce korespondira sa voljom i stoga također sa ljubavlju prema bližnjem, a disanje pluća sa razumijevanjem, i prema tome sa vjerom; jer (kako je rečeno iznad) ljubav prema bližnjem obitava u volji, a vjera u razumijevanju; to i ništa drugo je značenje ‘srca’ i ‘daha’ u Riječi.

Odvajanje ljubavi prema bližnjem i vjere se također u potpunosti slaže (= odgovarajuća usporedba) sa odvajanjem krvi i mesa, jer krv odvojena od mesa je usirena, i postaje pokvarena krv, dok meso odvojeno od krvi postepeno postaje smrdljivo i u njemu se stvaraju crvi. Stoga također, u duhovnom smislu, ‘krv’ predstavlja istinu mudrosti i vjeru, a ‘meso’ dobro ljubavi i ljubav prema bližnjem. Značenje ‘krvi’ se može vidjeti u Otkrovenju Otkritom – 379, a značenje ‘mesa’ u poglavlju 382 iste knjige.

Da bi ljubav prema bližnjem i vjera bili išta, oni ne mogu biti odvojeni više od hrane i vode ili kruha i vina u čovjekovom tijelu; jer hrana i kruh konzumirani bez vode ili vina, samo napuhuju stomak, i poput neprobavljive mase ga uništavaju, postajući smrdljiva prljavština. Voda ili vino bez hrane ili kruha također napuhuju stomak, baš kao i posudice i pore, koje na taj način lišene hrane, slabe tijelo čak do smrti. To je također odgovarajuća usporedba, pošto ‘hrana’ i ‘kruh’ u duhovnom smislu predstavljaju dobro ljubavi i ljubav prema bližnjem, a ‘voda’ i ‘vino’ istinu mudrosti i vjeru, kao što se može vidjeti u Otkrovenju Otkritom – 50, 316, 778, 932.

Ljubav prema bližnjem sjedinjena sa vjerom i, također, vjera sjedinjena sa ljubavlju prema bližnjem, se može usporediti sa licem zgodne djevojke koje je lijepo zbog miješanja crvene i bijele u njemu. To je također odgovarajuća usporedba, pošto su otuda ljubav (love) i ljubav prema bližnjem (charity) u duhovnom svijetu crvene od sunčeve vatre tamo, dok je istina i vjera otud bijela od svjetla tog sunca. Ljubav prema bližnjem odvojena od vjere može prema tome biti uspoređena sa licem koje je upaljeno od bubuljica, a vjera odvojena od ljubavi prema bližnjem sa samrtnički bijelim licem leša. Vjera odvojena od ljubavi prema bližnjem može također biti uspoređena sa paralizom jedne strane čovjekova tijela, koja se zove hemiplegija, od koje, kada se proširi, čovjek umire. Isto tako se može usporediti sa plesom Sv. Vita ili Sv. Guya, koji je prouzrokovan tarantulinim ugrizom. Racionalna sposobnost postaje poput čovjeka tako ugriženog; poput njega suludo pleše i na taj način sebe smatra živim, dok u stvari ne može sakupiti različite razloge u jedan, i misliti o duhovnim istinama, više od onog koji je za sna u krevetu potlačen sa noćnim morama. Ove primjedbe će biti dovoljne da bi se demonstrirale dvije točke/teze ovog poglavlja: prvo, da vjera bez ljubavi prema bližnjem nije vjera, i da ljubav prema bližnjem bez vjere nije ljubav prema bližnjem, i da ni jedno ni drugo nemaju života doli od Gospodina (ili ‘i da su oboje beživotni ako im Gospodin ne daje život’); i drugo, da Gospodin, ljubav prema bližnjem i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja u čovjeku (ili ‘baš kao što u čovjekovom životu volja i razumijevanje čine jedno’); a ako su odvojeni svaki od njih biva uništen, poput bisera smrvljenog u prah.’ 

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 367’

***

I još k tome:

Sâma ljubav prema bližnjemu ne proizvodi dobra djela, još manje to čini sâma vjera; ali dobra djela su proizvedena pomoću ljubavi prema bližnjemu i vjere zajedno.

To je zbog toga što ljubav prema bližnjemu bez vjere nije ljubav prema bližnjemu, a vjera bez ljubavi prema bližnjemu nije vjera, kao što je bilo ukazano iznad u br. 355-358; prema tome, ljubav prema bližnjemu ne može postojati samostalno, niti vjera može postojati samostalno. Stoga se ne može reći niti da ljubav prema bližnjemu, a niti vjera, samostalno proizvode dobra djela. Isto važi i za volju i razumijevanje. Volji ili razumijevanju nije moguće postojati samostalno, i prema tome nijedno od njih samostalno ne proizvodi ništa; ali svo stvaranje je rezultat toga što obadvoje djeluju zajedno, i ostvareno je pomoću razumijevanja iz volje. Ova sličnost nastaje iz činjenice da je volja sjedište ljubavi prema bližnjemu, a razumijevanje vjere. Prijedlog kaže da sâma vjera proizvodi još manje dobrih djela od sâme ljubavi prema bližnjemu, pošto je vjera istina, i njezina funkcija je prozvoditi istine; a ove osvjetljuju ljubav prema bližnjemu i njezinu praksu. Ovo Gospod naučava u ovim riječima:

‘Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.’ Ivan 3:21.

Stoga, sve dok čovjek čini dobra djela u skladu sa istinama, on ih čini na svjetlu, to jest, inteligentno i mudro.
            Sjedinjenje ljubavi prema bližnjemu i vjere je poput vjenčanja muža i žene. Od muža kao oca, i od žene kao majke, je rođeno svo prirodno potomstvo. Slično tome, od ljubavi prema bližnjemu kao oca, i od vjere kao majke, je rođeno svo duhovno potomstvo, što su znanja o dobru i istinama. Iz ovog se može razumjeti što je naznačeno pomoću generacija duhovnih obitelji. U Riječi također, u njezinom duhovnom značenju, muž i otac predstavljaju dobro ljubavi prema bližnjemu, a žena i majka, istinu vjere. Iz ovog je opet očigledno da niti sâma ljubav prema bližnjemu, niti sâma vjera, ne mogu proizvesti dobra djela, baš kao što samo muž, niti sama žena, ne mogu proizvesti djecu. Istine vjere ne samo da osvjetljavaju ljubav prema bližnjemu već također određuju njezin karakter, i štoviše, hrane ju. Prema tome, čovjek koji ima ljubav prema bližnjemu a ne istine vjere je poput onog koji hoda u vrtu po noći, koji ubire plod sa stabla bez znanja da li je dobar ili loš. Pošto istine vjere ne samo da osvjetljavaju ljubav prema bližnjemu, već također određuju njezin karakter, kao što je upravo rečeno, slijedi da je ljubav prema bližnjemu bez istina vjere poput stabla bez soka, ili poput osušene smokve, ili poput grožđa iz kojeg je vino bilo iscijeđeno. Nadalje, pošto istine hrane vjeru, kao što je upravo bilo rečeno, slijedi da ljubav prema bližnjemu bez istina vjere, nema u sebi više hrane nego što bi ju čovjek primio koji jede izgoreni kruh, i pije sa njime zagađenu vodu iz bare stajačice.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 377’

***

Dajmo na kraju svemu zaključak:

‘Kada čovjek sebe liši (ili ‘sebi oduzme/uskrati’) ljubavi prema bližnjem, on u tom slučaju sebe odvaja od Gospodina, pošto jedino ljubav prema bližnjem (charity), što će reći, milosrdnost (love toward the neighbor), i milostivost, čovjeka sjedinjuje sa Gospodinom. [‘Samo ljubav prema bližnjem, ili ljubav i milostivost/suosjećanje, su ono što zajedno sjedinjuje Gospodina i čovjeka (ili ‘što nas sjedinjuje sa Njime’), a nikad samo vjera bez ljubavi prema bližnjem, jer to nije vjera već samo znanje, kakvo čak i vražja družina može imati i uz pomoć kojeg su u stanju prevariti i zavesti poštene/čestite ljude i pretvarati se da su anđeli svjetla. Izuzetno opaki propovijednici ponekad imaju običaj djelovati na sličan način; oni propovijedaju sa gorljivošću koja izgleda kao izražaj unutarnje pobožnosti ali u njihovom slučaju to u stvari nije ništa drugo do ono što imaju na svojim usnama. Da li ima itko kome u tolikoj mjeri nedostaje moć prosuđivanja da vjeruje kako samo vjera koja počiva u memoriji ima silu/moć išta postići, ili da samo misao koja izvire iz istog izvora to može, kad svatko iz vlastitog iskustva zna da nitko ne pridaje nikakvu vrijednost riječima i onome sa čime se čovjek slaže, bez obzira kakve su prirode, ako oni nisu izražaj njegove volje i namjere. Volja i namjera su ono što ih čini prihvatljivima i što jednu osobu sjedinjuje sa drugom. Aktivnost volje je stvarna osoba, a ne misao ili izjava o onome što on ne želi. Čovjek stječe svoju osobitu/određenu prirodu i dispoziciju aktivnošću svoje volje, jer njegova volja je ono što ga pokreće (ili ‘što utječe na njega = što ga afektira’). Ako itko misli ono što je dobro, suštinski element vjere, što je ljubav prema bližnjem, je sadržan u njegovom razmišljanju, pošto sadrži volju za dobrom (= za činjenjem dobra). Ali ako tvrdi da su njegove misli dobre (= da misli ono što je dobro) a ipak živi zlim životom, on nikako ne može htjeti išta drugo do zlo, i posljedično tome vjera ne postoji (= tamo nema vjere).’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 379’]. Gdje nema ljubavi prema bližnjem, tamo je razdvajanje (ili ‘bez ljubavi prema bližnjem su Gospodin i čovjek razdvojeni’), čovjek je ostavljen sam sebi, tj. svojim vlastitostima (proprium = ono što je čovjeku vlastito = ljubav prema sebi i prema svijetu). U tom slučaju je sve što misli lažno/neistinito, a što god poželi je zlo/loše. Ovo/to su stvari koje ubijaju čovjeka, ili uzrokuju da on u sebi uopće nema života.’

E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 389’

***

O sudbini Luthera, Calvina i Melanchtona (= začetnika Protestantizma/Reformacije) u duhovnom svijetu

Razgovarao sam sa Melancthonom, i onda sam ga (ili ‘da bi ga onda’) zapitao u svezi njegovog stanja; ali on nije bio voljan odgovoriti (na to pitanje). Zbog čega su me o njegovoj sudbini informirali drugi, koja (= a njegova sudbina) je da je on naizmjenično u ćeliji od izrezbarenog kamenja, a naizmjenično u paklu, i da se on u svojoj ćeliji, zbog zime, pojavljuje obučen u medvjeđu kožu, a zbog nečistoće u toj sobi on ne prima pridošlice sa ovog svijeta, koje ga žele posjetiti zbog njegova uglednog imena (ili ‘ugleda kojeg uživa njegovo ime’). On i dalje govori samo o vjeri, koju je na svijetu ustanovio/utvrdio više od drugih.

Razgovarao sam, ali samo jednom, sa Calvinom; on je bio u nebeskoj zajednici, koja se pojavljuje naprijed, iznad glave; i on je rekao da se nije slagao sa Lutherom i Melancthonom u svezi samo vjere (doktrine o čovjekovom spasenju jedino putem vjere), pošto su djela (ljubavi) u Riječi tako često spominjana, a njihovo vršenje preporučeno, i da prema tome, vjera i djela trebaju biti sjedinjeni. Čuo sam od jednog od upravitelja te zajednice, da je Calvin bio prihvaćen u ovu zajednicu, pošto je bio čestit/pošten i nije stvarao nemir/nered.

Kakva je Luterova sudbina, to će biti rečeno na drugom mjestu, jer ja sam ga često čuo i vidio. Ovdje ću samo reći, da je on često želio odustati od svoje samo vjere (doktrine o čovjekovom spasenju jedino putem vjere), ali uzalud; i da je on stoga i dalje u svijetu duhova, koji je na pola puta (ili ‘sredini’) između raja i pakla; gdje nekad jako teško pati.

E.Swedenborg ‘Nastavak u svezi Posljednjeg Suda i u svezi Duhovnog Svijeta – 47, 54, 55’

***

MISAO O ISTINI TAMO GDJE SE NALAZE NEISTINE. LUTHER.

Razgovarao sam sa Lutherom, i zapazio kako je on imao želju misliti u suprotnosti sa samo vjerom (= doktrinom da samo vjera spašava). Ali sam percipirao/shvatio da on to nije bio u stanju, pošto su njegovu misao ispunile neistine, i to spriječile. Sfera misli je izgledala ispunjena (ili ‘područje njegovih misli je izgledalo ispunjeno’) sa potvrdama o vjeri (= sa neistinama koje/kojima je on potvrđivao doktrinu da samo vjera spašava čovjeka), koje nisu dozvolile ulazak istinâ koje bi se tome protivile/suprotstavljale; tako da neistine moraju najprije biti otklonjene prije nego istine uđu (= neistine se najprije moraju maknuti da bi istine mogle ući). To je on, isto tako, promatrao; i, zbog/poradi toga on reflektira/razmišlja o razlogu zašto bi on i dalje morao biti u tim neistinama, iako je čuo toliko puno stvari koje su bile sa njima u suprotnosti, i koje je on također priznao. A kada je želio otkloniti (te) neistine, on je percipirao kako je užitak ljubavi, koji je izvirao iz toga što ih je on (= neistine/neistinitu doktrinu o samo vjeri koja spašava čovjeka) izmislio i branio, to spriječio; prema tome i to, također, mora najprije biti otklonjeno. On je bio nošen iz jedne (nebeske) zajednice u drugu, a također i do one u kojoj je bio u istini; ali nije bio u stanju/mogućnosti ostati tamo, pošto je to bilo u suprotnosti sa užitkom njegova ponosa. On je rekao kako se molio Bogu da bi mogao razumijeti i objaviti/manifestirati istinu, ali da je na to dobio odgovor da će mu biti dano (da razumije i da objavi/manifestira istinu) ako (on to) bude u stanju primiti.

MELANCTHON I LUTHER

Tu je prišao izvjestan čovjek iz sjevernog dijela, bliže zapadu, na velikoj udaljenosti, gdje se nalaze umješniji. Bio je to vrag najumješnije i najmalicioznije vrste. Kada je hodao, njegov hod je zvučao teško i bučno/nespretno. Zvučalo je kao da hoda medvjed; i on je, u tih nekoliko dana koliko je bio oko mene, počinio mnoge stvari na maliciozan način. Nisam znao tko je to bio (ili ‘tko je on’); ali je bio (raz)otkriven. On je došao do Lutera u njegovu odaju, i tamo se odmah (po)sjeo ispred njega te govorio sa njime, govoreći kako ga je poznavao, i kako sa njime govorio dok je bio u svijetu. On je također razotkrio jako puno stvari koje mu je onda (= dok su bili u svijetu) rekao, iz čega je Luther znao da je to bio on (tj. Melancthon), i da je sa njim raspravljao jako puno stvari o samo vjeri, odvojenoj od dobrih djela. Luter (ga) je (za)pitao kakvo je njegovo sadašnje stanje. On je izjavio kako je povremeno u zasvođenoj ćeliji, a povremeno u paklu, (gdje je) zatvoren pod sucem (judge); i da je onda, dok je u svojoj ćeliji, obučen u togu presvučenu medvjeđom kožom, koja ga štiti od zime; da tamo ponekad piše o mnogim stvarima, uglavnom samo o vjeri; također, da se, koliko god to često činio, moli Bogu da bi mogao pisati dobro, i onda su mu od strane anđela diktirane stvari u svezi dobra ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti, ali kada ih iznova čita on ne razumije ništa; prema tome ih odbacuje. Ponekad je on, međutim, u paklu, pod sucem. Tamo je, poput ostalih koji su tamo, u nepoštenom poslu (ili ‘čini opake/loše stvari’). Imao je snažnu požudu za kažnjavanjem, a također je i jako loše tretirao mnoge ljude. On je (zbog toga) bio učestalo kažnjavan. Čuo sam suca kako govori o tome kako je (bio) kažnjen. Ima veliki strah od suca, pošto je on jako moćan.

CALVIN

Calvin je bio u nebeskoj zajednici, ali daleko udaljen od sredine (zajednice), i bio je i dalje u istoj crkvenoj doktrini u kakvoj je bio u svijetu. On je razgovarao sa mnom, rekavši kako se dopisivao sa Luterom u svezi vjere i dobrih djela, i Luter je obratio pažnju (na njegove riječi) i da je ukazao kako bi, u slučaju da se prihvati samo vjera, onda stvari koje su u Riječi (= misli se na one dijelove Riječi koji ukazuju kako čovjek treba ‘činiti dobro’) bile osporavane (u smislu da bi to onda bilo u kontradikciji sa tim dijelovima Riječi), a one ipak moraju biti sjedinjene (= u smislu da se ta doktrina ipak mora slagati sa cijelom Riječju); također (je rekao), kako je Luter oklijevao čitati njegove knjige, odgovorivši da ako bi prihvatio djela onda ne bi dovoljno odstupio/uzmaknuo od Papinske religije; nakon toga su komunicirali putem pisma i Calvin je ostao u vjeri koja je popraćena dobrim djelima, ali Luter u samo vjeri (bez dobrih djela), vjerujući kako ih vjera uistinu stvara kao što stablo stvara plod, govoreći da postoji veza/sjedinjenje – ali on o tome nije mislio poput svojih sljedbenika. On je pisao Calvinu, kako ne može uspostaviti djela (ljubavi kao nužna za spasenje) pošto su (takva djela) od čovjeka, u kojem nema dobra (= koji je nesposoban činiti dobro = iz kojeg nikakvo dobro ne može proizaći), pošto je u njima zasluga (= jer si čovjek u tom slučaju pripisuje zaslugu; smatra se zaslužnim za to dobro). Calvin je bio primljen u njegovu zajednicu pošto je bio pošten i nije stvarao nered. To sam čuo od onog koji je bio upravitelj te zajednice.

MELANCTHON I LUTHER.

Dalje je bilo rečeno da u njegovoj (Melancthonovoj) zasvođenoj odaji ima mnogo članaka/artikala, koji su neskladni/neljubazni i odbijajući/neprijatni i, kada vidi, da, kod drugih koji pišu (= u njihovim odajama), ima više elegantnih stvari oko njih, on pita tome za razlog; rečeno mu je da je to zbog toga što oni misle također i o dobrim djelima (kao i o vjeri). Kada to čuje, on također želi misliti o njima; ali, kako ne može (= nije u stanju), on moli Boga da bi to mogao (= da mu to omogući); i onda nešto utječe/pritječe sa neba, kao da je diktirano, što on zapisuje; ali, ipak, kada poslije toga to čitâ, (isto) ne razumije; ali ipak, njegova odaja tada izgleda ukrašena raznim stvarima, no one su uskoro otklonjene. Mnogi dolaze k njemu iz drugih zemalja, posebice Englezi; ali ih on ne prima, i to zbog neuglednih/nakaznih stvari u njegovoj odaji. On je, međutim, otkrio kako stvoriti pričine ukrasa/dekoracija (ili ‘prividne dekoracije’) uz pomoć fantastičnih lukavstava/načina; ali te/one su otklonjene dok govori, i stvari onda izgledaju uobičajeno; stoga posjetioci odlaze i više se ne vraćaju.

Nakon toga je Luther dobio zasvođenu odaju u Melancthonovom susjedstvu; ali je bila elegantnija nego Melancthonova odaja, pošto je on neprestano govorio o djelima koja čovjek treba činiti iz poslušnosti, iako on u njih nije stavio/postavljao nikakve spasavajuće djelotvornosti/učinkovitosti. Čuo sam, nekoliko puta, u svezi njega, da je želio odbaciti svoje principe o odvajanju (vjere i djela ljubavi prema bližnjem), i da je to pokušavao učiniti, ali bez rezultata, pošto se, prije nego istina, ili svjetlo sa nebesa, može ući, najprije mora raspršiti gusti oblak koji se pojavljuje u njegovom umu. Isto je bilo rečeno i sljedbenicima Zinzendorfa, od kojih su neki željeli odbaciti svoje vlastito odvajanje (vjere od djela ljubavi prema bližnjem), trudeći se prihvatiti njihovo (vjere i djela ljubavi) sjedinjenje, ali im je bilo rečeno da ne mogu, pošto su neistine, koje moraju najprije biti raspršene, blokirale put; i, također (im je bilo rečeno), da su poput pet (ludih) djevica koje nisu imale ulja u svojim svjetiljkama, koje su nakon toga (‘nakon toga’ ovdje predstavlja ‘nakon života u svijetu lišenog ljubavi prema bližnjem, tj. kad su lišeni te ljubavi ušli u duhovni svijet) kupile ulje.

(‘Milošću Božjom mi znamo da smo opravdani samo vjerom (ili ‘samo kroz vjeru’) u Krista. Mi ne miješamo zakon i milost, vjeru i djela. Mi ih držimo razdvojene.’  M.Luther ‘Komentar na Pavlovu Poslanicu Galaćanima 2:18’)

Luter je ispričao da mu je jedan anđeo, poslat od strane Gospodina, rekao da se čuva (samo) vjere, pošto u tome nema ničeg; i prema tome ju (vjeru odvojenu od djela ljubavi prema bližnjem) je on izbjegavao jedno određeno vrijeme, preporučujući djela (ljubavi prema bližnjem); ali je (nakon toga), ipak, nastavio odvajati djela od vjere, i stoga je prokleo (= gnušao se) Jakovljeve Poslanice, i odbacio Otkrovenje. 

             E.Swedenborg ‘Duhovna Iskustva – 6039-6042’

***

Sudbina onih koji su za života u svijetu bili pobornici doktrine o samo vjeri

Oni koji su samo u vjeri (ili ‘ljudi koji su uhvaćeni/ulovljeni u samo vjeru’ = koji samo ‘vjeruju’ a ne čine dobra djela, tj. koji smatraju da dobra djela ništa ne pridonose spasenju) vjeruju u trenutno spasenje i čistu milost; i prema tome oni preklinju/mole samo za milost i vjeruju kako su trenutno spašeni u trenutku kada prime vjeru, bilo to čak i u posljednjem trenutku njihova života (= pred smrt). Oni također vjeruju da se oproštenje/otpust svih grijeha sastoji u brisanju svih zala (ili ‘da oproštenje svih grijeha znači brisanje svih zala’). Oni nemaju shvaćanje oproštenja/otpuštanja uz pomoć pokajanja života (ili ‘oni ne žude za opraštanjem kroz pokajanje od života’), već jedino oproštenje/otpuštanje uz pomoć vjere koja proizlazi iz razmišljanja o takvim stvarima koje oni nazivaju svojom vjerom (ili ‘koje oni nazivaju načelima/dogmama svoje vjere’). Stoga su oni u neznanju o svim sredstvima (ili ‘zato oni ignoriraju sva sredstva’) spasenja. Bilo im je ukazano da su takve stvari zabluda, koja je bila reprezentirana kao stvorenje iznutra prepuno otrovnih zmija. Priroda njihove obmane mi je bila ukazana na komičan način, naime, da oni misle da je to kao izbaciti/istjerati zmije kroz njihove stražnje dijelove (riječ koja se ovdje koristi ‘posterior’, lat. ‘posteriora’, se, kada je subjekt životinja, odnosi na stražnji dio tijela, onaj blizu repa).      

Kada razmišljaju iz svoje doktrine (ili ‘u skladu sa svojom doktrinom’) o samo vjeri, i kada im se proturječi sa izjavom iz Jakovljeve Poslanice (koja kaže/ukazuje/naučava) da ljudi trebaju ukazati/dokazati svoju vjeru djelima (Jakov 2:18), onda se pojavljuje tako reći (ili ‘ono što liči na’) nož koji leti da bi pogubio one koji percipiraju da je slučaj takav (ili ‘koji su takvog mišljenja’), i s jedne  strane dolazi Luterova ideja (ili ‘se pojavljuje Luterova slika’), a s druge, u pravcu u kojem leti nož, Jakovljeva ideja (ili ‘slika’), iako Luter i Jakov osobno nisu prisutni, i to zbog toga što je  Luter (iz svog kanona) isključio Jakovljevu Poslanicu*.

*Luter je u svom Njemačkom prijevodu Novog Testamenta pomakao/pomjerio Poslanicu Hebrejima i Jakovljevu Poslanicu na kraj sa Judinom Poslanicom i Otkrovenjem, te je ove četiri knjige ostavio bez brojeva, za razliku od ostalih knjiga, tako da se one tamo pojavljuju (ili ‘izgledaju’) skoro kao dodatak/prilog. Njegova namjera je bila izbaciti/odstraniti ih iz kanona, ali ih on nikad nije bio u stanju u potpunosti odvojiti.

Ispod, na lijevu stranu su ljudi koji su sebe uvjerili o samo vjeri kao stvar doktrine (= hoće reći da su sa uvjerenjem prihvatili tu doktrinu), ali su ipak živjeli život ljubavi prema bližnjem (= ipak su činili dobra djela) iz/od principa (ili ‘u skladu sa principom’) da vjera stvara djela ljubavi prema bližnjem. Ti, pošto su dobro živjeli, su (ipak) prihvaćeni i imaju vezu sa nebom. Ipak ne direktnu vezu, i to zbog toga što oni smatraju (= jer su se priljubili uz princip) da (je) vjera (ta koja) stvara djela ljubavi prema bližnjem, iako je vjera stvar od mišljenja (= koja pripada mislima), a misao ne stvara ništa već jedino naučava što treba učiniti. Čak i ako čovjek onda čini što ona naučava (= ta djela), onda to nije iz/od (ili ‘rezultat’) nikakve vjere; jer znanje/koncepti o istini ne postaje/ju znanje vjere sve dok čovjek ne vrši te istine (ili ‘dok ih čovjek ne primjeni u praksi/životu’). Pretpostaviti drugačije je isto kao vjerovati da vid rukovodi rukama te uzrokuje da čovjek vrši zadatke/dužnosti, ili nogama te uzrokuje da on hoda bez da se spotiče, dok u stvari vid ne čini ništa od toga, već naučava i donosi stvari na uvid (ili ‘već informira i ukazuje’).

Bilo im je ukazano da je baš suprotno slučaj tako što je jednom od njih bilo dano da hoda na cesti i da istovremeno vjeruje kako je razumijevanje ono što ga (ili ‘kako ga njegov intelekt’) vodi. On je onda putovao tim putem od istoka do zapada (= prema zapadu) ili od juga do sjevera (= prema sjeveru), krećući se stoga od istina do neistina (= prema neistinama), i u stanje mraka. Ali onda je stanje u njemu bilo promijenjeno tako da je bio vođen svojom voljom ili ljubavlju. On je onda hodao od zapada prema istoku i od sjevera prema jugu, ulazeći stoga u dobro i u istinu, u stanje svjetla. Bilo im je također rečeno da je u slučaju onih koji su imali ovakvo vjerovanje (ili ‘koji vjeruju kao što oni vjeruju’), njihovo stanje postepeno izokrenuto, i da se oni onda po prvi puta počinju regenerirati (ili ‘regeneriraju’) i ulaze u anđeoski život.

Ljudi koji su uhvaćeni u principe iz doktrine o samo vjeri (= da samo vjera spašava), ali su ipak vodili/živjeli dobar život, sačinjavaju/formiraju određene zajednice u kojima su oni u sredini, dok su na krajevima oni koji nisu takve (= koji su lošije) kvalitete, i konačno (na samim krajevima se nalaze) oni koji su zli, tako da su oni (koji su ipak vodili dobar život) okruženi sa zlim ljudima. Bilo im je rečeno da i dalje žive među zlim ljudima.

Putem osobnog iskustva sam naučio (ili ‘bilo mi je obznanjeno putem živog iskustva’) da su ljudi koji su bili samo u vjeri i koji su vodili moralan život, napravili za sebe nebesa, gdje (ili ‘u kojima’) se oni sebi pričinjavaju kao da su na svjetlu; ali bilo mi je ukazano da je to svjetlo kao u zimu, jer kada su anđeli gledali u njihovom pravcu, umjesto tog svjetla se pojavila gusta tama. Ljudi koji idu tamo, i istovremeno su u ljubavi prema bližnjem, osjećaju bol u grudima, stomaku i koljenima.

E.Swedenborg ‘Posljednji Sud (post mortem) – 195 (197) – 199 (201)’

***

U SVEZI ONIH KOJI SU SAMO U VJERI (KOJI VJERUJU KAKO SAMO VJERA SPAŠAVA ČOVJEKA)

Oni koji su u sebe utisnuli ideju kako samo vjera spašava, se pojavljuju/pokazuju u skladu sa kvalitetom njihove vjere. Oni koji su u to dublje vjerovali (more inwardly), su na desno, dolje, na razini ispod potplata. Tamo su, također, i oni koji formiraju zajednicu dubljeg prijateljstva (u svezi te zajednice vidi 4439). Oni od njih koji nisu toliko duboko u sebe utisnuli doktrinu da samo vjera spašava, već samo znaju i tako reći vjeruju u nju kada razmišljaju iz doktrine, su također na desno, dalje naprijed, i dublje dolje. Tu također dolaze i oni koji su i ispovijedali/predavali a i branili samo vjeru; ali oni od njih koji su prošli (= živjeli svoj zemaljski) život u zlu, su tamo pušteni ispod zemlje na jako duboko mjesto, i više prema naprijed gdje se ukazuju tako reći okruženi vodama. To područje se nadaleko proširuje. Ali oni koji su u potpunosti/sasvim vjerovali kako samo vjera spašava, i stoga su (u potpunosti) odbacili dobra djela, jer ona ništa ne pridonose ljudskom spasenju, i oni od njih koji su to gorljivo naučavali i prenosili/nametali drugima, se pojavljuju naprijed, na dohvat ruke na desno, u visini lica. Kad bilo što dotječe od tamo, percipira se kao da je došlo od Luthera; i, zanimljivo za reći, kada se naučava Jakov, koji je rekao da trebaju (ili ‘da bi trebali’) pokazati svoju vjeru putem djela, onda se pojavljuje nož koji (= u smislu da izgleda kao da nož) leti od tamo da bi ubio one koji osjećaju da je to tako. Ali oni koji su znali da je (njihova) vjero-ispovijest da samo vjera spašava: ali to nisu naučavali, niti su to u sebe utisnuli dublje (osim da su se sa time samo složili), i koji su živjeli dobar i pravedan život, su u donjoj zemlji.’ 

E.Swedenborg ‘Duhovna iskustva – 4653’

***

Dvije zgode ‘za pamćenje’ (Memorabilije) iz duhovnog svijeta sa duhovima koji su na Zemlji vjerovali kako vjera jedina opravdava čovjeka

Četvrto iskustvo. Jednom sam bio u razgovoru sa nekima od onih koji su u Apokalipsi naznačeni sa zmajem; i jedan od njih reče, ‘Dođi sa mnom i pokazat ću ti neke od stvari koje su ugodne našim očima i koje pružaju užitak našim srcima.’ Onda me odveo kroz tamnu šumu do vrha brežuljka, odakle sam se mogao osvjedočiti o pogledu koji im je pružao užitak. Ugledao sam amfiteatar izgrađen poput cirkusa, sa redovima slojevito posloženih klupa, na kojima su sjedili promatrači. Oni na najnižim sjedalima su mi na udaljenosti izgledali poput satira i Priapa, neki od njih su nosili takvu odjeću kakvu je pristojnost nalagala a neki na sebi nisu nosili ništa. Na sjedištima iza njih su se nalazili preljubnici i kurtizane, kao što je bilo očigledno iz njihova ponašanja. Onda mi je zmajček-duh rekao, ‘Sada ćeš vidjeti naš hobi.’ Činilo mi se kako vidim mlade bikove, ovnove, ovce i jagnjad kako su izvedeni u arenu; i kada su bili unutra, vrata su bila otvorena, i izjurili su mladi lavovi, pantere, tigrovi i vukovi, koji su sa velikom strašću napali stada i krda te su ih, trgajući ih na komadiće, uništili. Nakon toga su satiri nad klaonicom razasuli pijesak.
[2]        Duh mi je onda rekao, ‘Ovo su naše razonode u kojima uživamo.’ Odgovorio sam, ‘Gubi se, demone; uskoro ćeš vidjeti kako se ovaj amfiteatar pretvara u vatru i sumpor.’ Na to se on nasmijao i otišao. Nakon toga sam razmišljao zašto su od strane Gospoda dozvoljene takve stvari; i u svom srcu sam primio odgovor, da su one dozvoljene sve dok u svijetu duhova ima takvih zmajeva; ali kada se njihovo vrijeme u tom svijetu dokonča, takve predstave se pretvaraju u paklene užase.
[3]        Sve što se tamo vidjelo je bio privid prouzročen zmajevom moći obmanjivanja. Stoga mladi bikovi, ovnovi, ovce, telad i jagnjad nisu bili stvarni; ali zmajevi su prouzročili da prava dobra i istine Crkve, koje su za njih predmeti mržnje, prisvoje takav izgled; dok su lavovi, pantere, tigrovi i vukovi bili prividi požuda koje vladaju u onima koji naliče satirima i Priapima. Oni čiji su stidni djelovi bili nepokriveni su bili takvi da su vjerovali kako se zlo ne pojavljuje pred očima Božjim; dok su oni koji su bili odjeveni vjerovali da on uistinu vidi zla, ali ne osuđuje one koji imaju vjeru. Preljubnici i kurtizane su bili krivotvoritelji istina Riječi. U duhovnom svijetu se sve stvari, na udaljenosti, pojavljuju sukladno korespondencijama; i takve pričine se nazivaju reprezentacijama duhovnih stvari u prirodnim formama.
[4]        Nakon ovog sam ih ugledao kako izlaze iz šume. Duh-zmajček je bio okružen sa satirima i raskalašenim duhovima koje su pratili preljubnici i kurtizane kao njihove sluge i poslužitelji. Njihovo društvo se povećavalo kako su napredovali, i ja sam slučajno čuo njihov razgovor. Neki su govorili kako na livadi mogu vidjeti stado ovaca sa jagnjadi, i da je to ukazivalo kako se nalaze u blizini jednog od gradova Jeruzalemaca, gdje se ljubav prema bližnjemu drži na prvom mjestu. Nakon toga rekoše: ‘Ajmo i osvojimo taj grad, izbacimo njegove stanovnike i opljačkajmo njihove stvari.’ Sukladno tome su se približili, ali je grad bio okružen zidom, i pod zaštitom anđela. Onda oni rekoše: ‘Osvojimo ga na lukavstvo; pošaljimo nekog tko je vješt u izvrtanju činjenica, tko može učiniti da crno izgleda bijelo, a bijelo crno, i tko svakoj stvari može dati boju koja mu odgovara.’ Tako su pronašli jednog iskusnog u metafizici koji je mogao izvrnuti stvarne ideje u izražajne/terminološke ideje, prikrivati stvarnosti pod plaštem formula, i na taj način sa njima odletjeti, poput sokola sa svojim plijenom pod krilima.
            On je bio podučen kako se ponašati sa građanima, reći (im) kako su oni bili iste religije, i kako žele biti primljeni unutar zidina. Približavajući se kapijama, zakucao je; i kada su bile otvorene, reče kako je želio razgovarati sa najmudrijim čovjekom u gradu. Zatim je ušao, i bio je odveden do jednog od građana kojem se obratio na slijedeći način: ‘Braća su moja izvan grada, i žele biti primljeni. Oni su iste religije kao i vi sami; i vi i mi smatramo vjeru i ljubav prema bližnjemu za dvije suštinske stvari religije. Jedina razlika je da vi ljubav prema bližnjemu nazivate primarnom, a vjeru proizlazećom, dok mi kažemo da je vjera primarna a ljubav prema bližnjemu proizlazeća; ali što ima veze koja se naziva primarnom ili proizlazećom, pod uvjetom da postoji vjerovanje u obadvoje?’
[5]        Gradski mudrac je odgovorio: ‘Nemojmo razgovarati sami o ovoj stvari, već u prisustvu drugih, koji će djelovati kao arbitri i suci; inače nećemo donijeti nikakvu odluku.’ Smjesta su drugi bili okupljeni, i ovima je duh-zmajček uputio iste riječi kao i ranije. Onda je gradski mudrac odgovorio: ‘Izjavio si kako je ista stvar, da li se ljubav prema bližnjemu ili vjera smatra za prvu suštinsku stvar Crkve, po uvjetom da postoji suglasnost da obadvoje sačinjavaju Crkvu i njezinu religiju; pa ipak razlika je poput one između prijašnjeg i potonjeg, između uzroka i posljedice, između principjelnog i instrumentalnog, i između suštinskog i formalnog. Ja se koristim ovakvim jezikom pošto sam percipirao da si iskusan u metafizici, umjetnosti koju mi nazivamo izvrtanjem činjenica, a koju neki nazivaju vračanjem. Pustimo ove izraze. Razlika je poput one između onog što je iznad i onog što je ispod; u stvari, ako si voljan vjerovati, razlika je poput one između umova onih koji borave u višim i nižim predjelima ovog svijeta; jer što je primarno sačinjava glavu i grudi; a što je izvedeno iz toga stopala i tabane nogu. Međutim, složimo se najprije u svezi toga što su ljubav prema bližnjemu i vjera, naime, da je ljubav prema bližnjemu osjećaj ljubavi spram činjenja dobra bližnjemu, poradi Boga, spasenja i vječnog života; a vjera je misao, utemeljena u pouzdanju, u vezi s Bogom, spasenjem i vječnim životom.’
[6]        Nakon toga je poslanik rekao: ‘Odobravam da je to vjera, a isto tako da je ljubav prema bližnjemu ljubav spram činjenja dobra poradi Boga, pošto je On to zapovijedio, ali ne u svrhu spasenja i vječnog života.’ Kao odgovor na ovo djelomično slaganje i neslaganje, gradski mudrac reče: ‘Zar ljubav ili žudnja nije primarna, a misao je izvedena iz nje?’ Ali poslanik zmajčeka reče, ‘Ja to negiram.’
            Drugi je odgovorio: ‘To ne možeš negirati. Zar čovjek ne razmišlja iz određene žudnje? Oduzmi žudnju, da li bi on uopće mogao razmišljati? To bi bilo kao oduzeti zvuk iz govora; da li bi onda uopće mogao govoriti? Zvuk se odnosi prema ljubavi, a govor prema misli; jer ljubav sebe izražava u zvuku, ali misao u riječima. Isto je sa plamenom i svjetlom; ako je plamen oduzet, svjetlo je također ugašeno. Isto tako je i sa ljubavlju prema bližnjemu i vjerom, pošto se ljubav prema bližnjemu odnosi prema ljubavi, a vjera prema misli. Zar onda ne možeš razumjeti da je primarno u potpunosti u sekundarnom, baš kao što je plamen u svjetlu? Iz ovih razmatranja je jasno da ako ne smatraš za primarno ono što je primarno, ti nisi utvrđen u drugome. Prema tome, ako staviš vjeru na prvo mjesto; dok je u stvarnosti ona na drugom, na nebu ćeš se pojaviti kao izokrenut čovjek, sa stopalima gore a glavom dolje, baš kao šarlatan, koji naopačke hoda na svojim rukama. Ako je tvoja pojava na nebu takva, onda će tvoja dobra djela, ili ljubav prema bližnjemu u djelu, nalikovati onome što šarlatan čini sa svojim stopalima, pošto ne može koristiti svoje ruke. Tvoja ljubav prema bližnjemu je, prema tome, prirodna a ne duhovna, pošto je izokrenuta.’
[7]        Poslanik je ovo razumio, pošto svaki vrag može razumjeti istinu kada ju čuje, ali ju ne može zadržati; jer ponavljajući osjećaj zla, što je požuda tijela, izbacuje istinu iz misli. Nakon ovoga je gradski mudrac jedno vrijeme objašnjavao prirodu vjere kada se na nju gleda kao na prvu suštinsku stvar religije, ukazujući kako je ništa nego prirodna, uvjeravanje lišeno duhovnog života, i posljedično tome kako uopće nije vjera; i dodao je, ‘Mogao bi skoro reći da u vašoj vjeri nema više duhovnosti nego u misli vezanoj za Mogulsko carstvo, sa tamnošnjim rudnicima dijamanata, te carevim blagom ili njegovom palačom.’ Čuvši to duh-zmajček je otišao gnjevan, i sve ispričao svojim drugovima izvan grada. Kada su čuli da je rekao kako je ljubav prema bližnjemu ljubav spram činjenja dobra bližnjemu poradi spasenja i vječnog života, svi oni povikoše, ‘To je laž;’ a sam zmaj je uzviknuo, ‘Kakva opakost! Zar nisu sva djela ljubavi prema bližnjemu koja su učinjena poradi spasenja, zaslužna djela?’
[8]        Onda su rekli jedno drugome: ‘Okupimo ovdje još više naših ljudi, i opkolimo ovaj grad, i izbacimo ta oličenja ljubavi prema bližnjemu.’ Međutim kada su proslijedili ka izvršenju, tamo se tako reći pojavila vatra sa neba, koja ih je uništila. Ta vatra je bila reprezentacija njihovog bijesa i mržnje protiv stanovnika grada, koji su vjeru sa prvog mjesta prognali na drugo, u stvari na najniže mjesto ispod ljubavi prema bližnjemu, izjavljujući kako njihova vjera uopće nije vjera. Oni su izgledali kao da ih je vatra uništila, pošto se pod njihovim stopalima otvorio pakao, koji ih je progutao. Incidenti slični ovima se se dogodili na mnogim mjestima u vrijeme Posljednjeg Suda, i to je ono što predstavlja slijedeći odlomak u Apokalipsi:

‘Zmaj će izići da bi zaveo narode sa četiri kraja zemlje… i skupiti ih u boj… Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad. Ali oganj siđe s neba te ih proguta.’
Apokalipsa 20:8, 9.

Peto iskustvo. Jednom sam vidio dokument koji je sa neba bio poslan dolje do određene zajednice u svijetu duhova, gdje je Crkva imala dva crkvena velikaša, sa podređenima kanonicim i starješinama. Sadržavao je potsticanje za njih da priznaju Gospoda Isusa Krista kao Boga neba i zemlje, kao što je On Sam naučavao u Mateju, 28:18; i da se odreknu njihove doktrine u vezi s vjerom koja opravdava bez djela zakona, pošto je pogrešna. Papir je bio pročitan, i mnogi su napravili izvadke; i sadržaji su oformili predmet mnogih promišljanja i vrlo razložnih rasprava. Međutim, nakon određenog vremena nakon što su ga primili, rekoše jedni drugome, ‘Počujmo crkvene velikaše.’ Poslušali su ih, ali oni su mu proturječili i osudili ga; jer bili su otvrdnuta srca zbog neistina koje su naučili dok su živjeli na zemlji. Prema tome su, nakon kraće konzultacije, oni vratili dokument nazad u nebo odakle je došao. Uslijed toga je, nakon određenog negodovanja, većina laika povukla njihovo ranije odobravanje; a svjetlo njihove prosudbe u duhovnim stvarima, koje je ranije blistavo sjajilo, je iznenada bilo pogašeno. Nakon što su po drugi puta bili potstaknuti preispitati stvar, ali uzalud, primjetio sam kako ta zajednica propada pod zemlju, na koju dubinu to nisam vidio. Tako je bila otklonjena iz vidokruga onih koji obožavaju jedino Gospoda, i koji imaju averziju prema doktrini o opravdavanju samo vjerom.
[2]        Nekoliko dana poslije, ugledao sam oko stotinjak osoba kako se podižu iz niže zemlje do koje se spustila ta mala zajednica. Prišli su mi, i jedan od njih je rekao: ‘Poslušaj našu neobičnu priču. Pri našem silasku, mjesto je nalikovalo močvari, koja je uskoro postala suho tlo, i onda se pojavio mali grad, u kojem su mnogi od nas dobili svoju kuću. Sljedećeg dana smo održali konzultaciju u svezi toga što nam je za činiti. Mnogi su rekli da treba pristupiti Crkvenim velikašima i blago ih kritizirati, pošto su papir vratili na nebo odakle je bio poslat dolje, i na taj način navukli na nas ovu katastrofu. Sukladno tome odabrali su nekolicinu koji su otišli do crkvenih velikaša.’ Onda ih je jedan od nas koji je nadmašivao druge u mudrosti adresirao kako slijedi: ‘Mi smo vjerovali kako su Crkva i religija posebice procvali među nama, pošto smo čuli kako se priča da smo uživali najveće svjetlo Evanđelja. Nekima od nas je, međutim, bilo podareno prosvjetljenje sa neba i percepcija da u današnje vrijeme u Kršćanskom svijetu više nema nikakve Crkve, pošto nema religije.’
[3]        Crkveni velikaš je odgovorio: ‘Što to govorite? Zar Crkva ne postoji tamo gdje se čita Riječ, gdje se priznaje Krist Spasitelj, i dijele sakramenti?’ Na to je naš prijatelj odgovorio: ‘Ovi zaista pripadaju Crkvi, jer oni ju sačinjavaju; ali oni ne sačinjavaju Crkvu izvan čovjeka, već unutar njega.’ Nastavio je: ‘Može li Crkve biti gdje se obožavaju tri Boga, i gdje je cijela doktrina utemeljena na jednoj jedinoj izjavi apostola Pavla koja je lažno protumačena, i posljedično tome ne na Riječi? Može li Crkva postojati kada se ne pristupa Spasitelju svijeta, koji je Osobno Bog Crkve? Nitko ne može negirati da se religija sastoji od izbjegavanja zla i činjenja dobra. Ima li ikakve religije gdje se naučava da vjera jedina spašava, odvojeno od ljubavi prema bližnjemu? Ima li ikakve religije gdje se naučava da je ljubav prema bližnjemu koja proizlazi iz čovjeka samo moralna i civilna? Tko ne vidi da u takvoj ljubavi prema bližnjemu nema religije? U samoj vjeri nema ništa od čina ili djela, dok se religija pak sastoji u činjenju/djelovanju. Ne postoji narod na cijelom svijetu koji je iz ljubavi prema bližnjemu, što su dobra djela,  izvadio/odvojio svu spasavajuću vrlinu; pošto se sve od religije sastoji u dobru, a sve od Crkve u doktrini koja naučava istinu i koja naučava dobro posredstvom istina. Kakvu bi mi imali čast da smo prihvatili što je bilo sadržano u tom dokumentu koji nam je bio poslan dolje sa neba!’
[4]        Velikaš je zatim odgovorio: ‘Pričaš previše bahato. Vjera u djelu, koja u potpunosti opravdava i spašava, sačinjava Crkvu; a vjera u stanju, što je vjera koja proizlazi i usavršava, sačinjava religiju. To je ono što vi, djeco moja, morate razumjeti.’ Ali naš mudri prijatelj je rekao: ‘Počujte nas, oci! U skladu sa vašim učenjem čovjek zamišlja kako vjera u djelu nije više od klade. Može li cjepanica tako oživjeti da postane Crkva? Opet, po vašem mišljenju, vjera u stanju je natavak i napredak vjere u djelu. Pošto, prema tome, u skladu sa vašim učenjem sva spasavajuća vrlina počiva u vjeri, a ništa u dobru ljubavi prema bližnjemu, koje proizlazi iz čovjeka, gdje je onda religija?’ Onda je velikaš rekao: ‘Ti prijatelju govoriš na ovaj način, pošto ne znaš tajne opravdavanja pomoću vjere jedino; a onaj koji ove ne zna je u neznanju o unutarnjoj prirodi puta spasenja. Tvoj put je vanjski i pučki; hodaj njime ako hoćeš; samo ovo znaj, da je svo dobro od Boga, a ništa od čovjeka; i, prema tome, u duhovnim stvarima čovjek sam od sebe nema moći. Kako on, onda, može sam od sebe činiti ikakvo duhovno dobro?’
[2]        ‘Na ovo je naš prijatelj koji je vodio razgovor srdačno odgovorio: ‘Ja poznajem vaše tajne opravdavanja bolje nego ih vi sami poznajete, i kažem vam jasno da unutar njih ne vidim ništa nego samo obmane. Religija se sastoji u priznavanju Boga, i bježanju od vraga te preziru prema njemu. Bog je sâma dobrota, a vrag je sâmo zlo. Koji čovjek na cijelom svijetu, koji je uopće religiozan, ovo ne zna? Priznati Boga i voljeti Ga je činiti dobro, pošto je dobro Božje i od Boga; a bježati od vraga i prezirati ga je izbjegavati zlo, pošto je ovo vražje i od vraga. Dakle, da li vaša vjera u djelu, koju vi nazivate vjerom koja potpuno opravdava i spašava, ili, što je ista stvar, da li vaše djelo opravdavanja pomoću vjere jedino, naučava čovjeka da čini ikakvo dobro koje je Božje i od Boga, ili da odbacuje zlo koje je vražje i od vraga? Ne ni najmanje; jer vi ste postavili da spasenje ne ovisi niti o činjenju dobra niti o izbjegavanju zla. Nadalje, što je vaša vjera u stanju, koju vi nazivate proizlazećom i usavršavajućom vjerom, nego isto što i vjera u djelu? Kako se ova može usavršiti, kada vi isključujete svo dobro koje dolazi od čovjeka kao od njega samog, tako što govorite u vašim tajnama, kako može čovjek biti spašen pomoću ikakvog dobra od njega samog, pošto je spasenje slobodan dar? Kakvo dobro može doći od čovjeka osim onog koje je zaslužno, a ipak sva zasluga pripada jedino Kristu? Prema tome, činiti dobro poradi spasenja bi bilo pripisati sebi samom što pripada jedino Kristu, a to bi bilo željeti opravdati i spasiti sebe samoga. Vi dodajete, nadalje, kako itko može činiti dobra djela, kada Sveti Duh vrši sve stvari, bez ikakve pomoći od strane čovjeka? Kakva je onda potreba od ikakvog dobra na čovjekovoj strani, koje je određeno da bi mu pomoglo, pošto svo dobro koje dolazi od čovjeka u sebi nije dobro? i još puno toga sličnoga. Zar nisu ovo vaše tajne? Ali u mojim očima one su samo domišljatosti i trikovi izmišljeni da bi eliminirali dobra djela, ili dobro ljubavi prema bližnjemu, sa ciljem uspostavljanja vaše vjere jedino.
[6]        ‘Kao posljedica toga vi gledate na čovjeka, po pitanju vjere, i općenito, po pitanju svih duhovnih stvari Crkve i religije, kao na kladu, ili beživotan kip; a ne kao na čovjeka stvorenog na sliku Božju, kojem je bila dana, i daje mu se neprestano, sposobnost razumijevanja i htjenja, da vjeruje i voli, i govori i djeluje u potpunosti kao sam od sebe, posebice u duhovnim stvarima; jer po vrlini ovih je čovjek čovjek. Ako čovjek u duhovnim stvarima ne bi razmišljao i djelovao kao sam od sebe, koja bi onda bila korist od Riječi, Crkve, religije i obožavanja? Vi znate da je činiti iz ljubavi dobro bližnjemu ljubav prema bližnjemu ; ali vi ne znate da je ljubav prema bližnjemu duša i suština vjere; i pošto je ljubav prema bližnjemu ovo obadvoje, što je onda vjera razdvojena od ljubavi prema bližnjemu, nego mrtva? A ‘mrtva vjera nije ništa drugo nego prikaza. Ja ju tako nazivam pošto apostol Jakov ne naziva vjeru bez dobrih djela samo mrtvom, već vražjom.
[7]        Onda je jedan od crkvenih velikaša, čuvši kako se njegova vjera naziva mrtvom, vražjom i prikazom, postao tako bijesan da je poderao mitru sa svoje glave, i bacio ju na stol, govoreći: ‘Ja ju neću ponovno uzeti sve dok se ne osvetim neprijateljima vjere naše Crkve;’ i protresao je svojom glavom, mrmljajući i uzvikujući, ‘Taj Jakov! Taj Jakov!’ Na prednjem dijelu njegove mitre se nalazila jedna tanka zlatna pločica sa ugraviranim riječima, ‘Vjera jedina opravdava.’ Onda se iznenada tamo pojavila izdižući se iz zemlje zvijer sa sedam glava, sa stopalima poput medvjeđih, tijela poput leopardova, a usta kao lavljih, baš poput zvijeri koja je opisana u Apokalipsi 13:1, 2, čiji kip je bio napravljen i kojem su se klanjali, stihovi 14, 15. Ova prikaza je uzela mitru sa stola te ju, rastegnuvši je pri dnu, postavila na svojih sedam glava. Uslijed toga se zemlja otvorila pod njezinim nogama, i ona je potonula dolje u niže predjele. Vidjevši ovo velikaš je uzviknuo, ‘Nasilje! Nasilje! Onda smo ih napustili, i gle, pred nama su se pojavile stepenice kojima smo se popeli, i vratili iznad zemlje, gdje smo ugledali nebo u kojem smo bili ranije.’ Ovo mi je bili ispričano od strane onog duha koji se, sa stotinama drugih, popeo iz niže zemlje. 

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 388, 389’

***  *  ***

Spread the Truth