Bezumnik reče u svom srcu: ‘Nema Boga!’
‘Otkriva se doista sa neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo Njegovo, vječna Njegova moć i Božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše Mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četvoronožaca, i gmazova.’ Rimljanima 1:18-22
Presveti Autor (= Gospodin Isus Krist) kaže: ‘Oni koji guše Božju istinu u nepravednosti, dijele se u dvije zle vrste: onih koji niječu i kažu: ‘Ne vjerujem u Boga jer Ga ne vidim’, i rušiteljâ, luđakâ, koji bi htjeli srušiti Boga. A budući da to ne mogu učiniti, mrve s golemim i uzaludnim naporom spomenik svjedočanstva Božjega i – udri, udri, udri – ne učine nego to da s njega padne prašina i plijesan i da Ga tako učine ljepšim i sjajnijim. Jer igrajući tako otvorenim kartama ne čine drugo osim što izazivaju svetu reakciju kod ispravnih ljudi. Te dvije kategorije nesretnika koji sebi sprečavaju mir na zamlji i mir nakon zemlje, osim svega, lašci su, ili ispovijedaju da su bezumni. Jer čovjeku nije moguće nijekati Boga. Ako samo promotri sama sebe – skladnu tvorbu svoje naravi u kojoj se životinjsko i duhovno miješa bez sukoba i nesklada, stvarajući divnu cjelinu – ako samo to promotri, čovjek ne može nijekati postojanje Boga govoreći: ‘Ne vjerujem jer ne vidim Boga.’
Ne koristi govoriti o ponizujućoj teoriji evolucije da bi se opravdalo samoniklo čudo razumnoga čovjeka. Evolucija nikada ne bi mogla dati nekoj životinji vidljivo ljudsko savršenstvo. Govoreći o onima koji ne prihvaćaju duhovni svijet govorim samo o materijalnom ljudskom savršenstvu, i stoga vidljivom. Ali i samo ono dovoljno je da se negira razvoj životinje u čovjeka i da posvjedoči o Božanskom stvaranju.
Bog je vidljiv ‘u Svojim nevidljivim savršenstvima, u Svojoj vječnoj moći i Svome Božanstvu’ razumu razumnog čovjeka, ‘pomoću stvorenih stvari’. Sve – od iglice inja do sunca, od mora do vulkanâ, od crva do čovjeka, od plijesni na stablima do gigantskih sekvoja od svjetlosti do tmina – govori o Bogu, pokazuje Ga u Njegovoj Božanskoj moći. Zbog toga sam rekao da su oni koji niječu Boga, vidljivoga u svim stvarima, lašci ili da ispovijedaju da su bezumni (‘Bezumnik reče u srcu: Nema Boga.’ Psalam 14:1). Ali nisu, ne, bezumni.
Robovi su laži, oholosti, mržnje. Samo to su. Jer doista znaju da Bog postoji, ali Ga niječu, odbijaju, nastoje prezreti Ga namjesto da Ga hvale i slave, i mrze Ga namjesto da su Mu zahvalni za njegovu beskrajnu brigu za njih iako je ne zaslužuju.
Da Bog nije Bog, tj. Onaj Koji je iznad nepomirljivosti i osvete, da je Bog sličan njima, zar bi im davao zrak, svjetlost, sunce, hranu? Neka se ne prigovara: ‘To daje radi dobrih, a zbog njih to uživaju svi. Ne može učiniti da dobri umru da bi zlima uskratio zrak, svjetlost, sunce, hranu.’ A tko bi Ga mogao spriječiti? Sve je Bogu moguće. Ali On je Onaj Koji daje da sunčeve zrake padaju na dobre i na zle (Matej 5:43-48; Luka 6:27-35) da dobrima iskaže naklonost a zle opomene, dajući im vremena da se obrate. Jer Bog je strpljiv, a Njegova osveta je oproštenje dano sedamdeset puta sedam (Matej 18:21-35; Luka 17:3, 4) i sedamstotina puta sedam. On je strpljiv dokle god ima života u čovjeku. Zatim sudi i protiv Njegova suda nema priziva.
Posljednja riječ je Njegova, i takva je da će i najuporniji manijak od svih ljudi izaći iz svoga huliteljskog ludila, i zaprepašten, poput onoga koga iz mračne tamnice izvedu na jako svjetlo, osvijetljen Božanskom Svjetlošću kao munjom ući u sebe vičući; ‘Prokleto moje oholo mišljenje! Nijekao sam istinu i ona me udara zauvijek. Klanjao sam se onomu čega nema a nijekao sam ono što postoji. Mogao sam dobiti nepokvarljivu nagradu koja dolazi od savršeno Nepokvarljivoga. Pretpostavljao sam joj mnogostruku pokvarenost i, zagnjurit ću u nju zauvijek, vječan ali pokvaren.’
Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac, objavljeno Mariji Valtorta dna. 7 Siječnja 1948 i zapisano u njezinoj knjizi ‘Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima’
