Mučeništvo Svetog Polycarpa
(Zapisano 22 Veljače, 156 godine nakon Krista)
Crkva Božja u Smyrni Crkvi Božjoj u Philomeliumu (u Phrygiji, u Maloj Aziji) i svim zajednicama svete sve-obuhvatne Crkve svugdje.
Pišemo vam, braćo, u svezi onog što se zbilo sa onima koji su svjedočili sve do smrti (witness unto death = može još i ‘koji su svojom smrću dali svjedočanstvo’), posebice sa blaženim Polycarpom, koji je dokončao progonstvo zapečativši ga, tako reći, svojim vlastitim svjedočanstvom.
Izrezani bičevima dok im građa tijela nije postala vidljiva, sve do samih vena i arterija, oni su sve otrpljeli/izdržali. Čak su ih i gledatelji sažaljevali i oplakivali. Plemeniti Kristovi mučenici su postigli takvu uzvišenu snagu duše da nitko od njih nije zaplakao ili zajecao. Oni su svima nama dokazali kako su u času njihova mučenja oni bili oslobođeni od tijela, ili radije da je Gospod Sam stajao pored njih i govorio sa njima.
Na isti su način oni otrpjeli užasne muke kad su bili bačeni divljim zvijerima. Bili su podređeni i svakojakim drugim mučenjima, jer tiranin se nadao kako će ih produženim mučenjem navesti da zaniječu njihovu vjeru, ako bi to bilo moguće.
Pakleni je Kušač iskoristio mnoge naprave protiv njih, ali zahvaljujući Gospodu on je protiv svih njih bio bespomoćan. Plemeniti je Germanicus osnažio slabosti ostalih svojom postojanošću. On se junački hrvao sa divljim zvijerima. Kada ga je prokonzul pokušao uvjeriti, govoreći kako se sažalio nad njegovom mladošću, on je silom povukao divlje zvijeri prema sebi, htijući da što brže bude oslobođen od ovog bezbožnog i nepravednog života. Cijela gomila, užasnuta heroizmom ove Bogu-privržene (= u smislu, ‘koji su u ljubavi prema Bogu’) i Bogo-bojazne Kršćanske sekte, je vikala: ‘Vodite ateiste (‘away with’ se može prevesti i kao ‘smrt ateistima’)! Krenite! Potražite Polycarpa!’
Jedino se jedan čovjek, izvjesni Quintus iz Phrygije, koji je tek nedavno došao od tamo, pretvorio u kukavicu kada je ugledao divlje zvijeri. On je bio onaj koji je dobrovoljno sebe predao sudu te je također neke druge uvjerio da naprave isto. Nakon iskrene zamolbe prokonzul ga je uvjerio da se zakune (Cezaru) i žrtvuje (njihovim bogovima).
Prema tome, braćo, ne smatramo hvale vrijedno ako neki od nas dobrovoljno sebe predaju. Evanđelje nas to ne uči. Ali Polycarp se, tome nasuprot, kada je najprije čuo za ovo, ponašao zadivljujuće ne pokazujući straha… Kada ga nisu pronašli, uhitili su dva mlada roba, od kojih je jedan pod mučenjem postao izdajnikom.
Povevši sa sobom mladog roba, stražari su krenuli u potragu za njime u Petak navečer sa eskadronom konjanika i njihovim uobičajenim naoružanjem. Kasno te večeri su ga našli u gornjoj sobi male kolibe. Bili su zapanjeni njegovom dubokom starošću i njegovim spokojnim dostojanstvom… On je smjesta naredio da im se posluži hrana i piće, onoliko koliko su htjeli, te ih je zatražio da mu dopuste jedan sat neprekinute molitve… A kada je trenutak odlaska došao, oni su ga posjeli na magarca i na taj su ga način doveli do grada.
Bio je veliki Šabat. Herod, načelnik policije, i Nicetes, njegov otac, su mu odjahali u susret. Uzeli su ga u njihovu kočiju i sjedeći pored njega nagovarali govoreći: ‘Što je pogrešno ako se kaže ”Gospode!” i ”Cezare!’ i žrtvuje (poput pogana), i sve ostalo, i na taj način spasiš svoj život?’
Najprije im on nije odgovorio, ali kada ga nisu ostavili na miru, rekao je: ‘Nisam voljan napraviti što me savjetujete.’ … Kada je ušao u arenu prolomila se takva ogromna galama da se nikoga nije moglo razumjeti.
Kada je bio poveden naprijed, prokonzul ga je zapitao da li je on Polycarp. To je potvrdio. Prokonzul ga je htio uvjeriti da zaniječe svoju vjeru, nagovarajući ga: ‘Uzmi u obzir svoju duboku starost’, i sve druge stvari koje obično kažu u takvim slučajevima. ‘Zakuni se Cezarom; obrati svoj um. Reci, ”Smrt ateistima”.’ Polycarp je, međutim, sa ozbiljnim izrazom na licu promatrao cijelu gomilu okupljenu u areni. Svojom je rukom prošao preko njih, duboko uzdahnuo, te pogledavši na nebo rekao: ‘Ovo su ateisti (= isto ako iznad, mada se ‘away with’, kada je Kršćanin pod razmatranjem, teško može prevesti kao ‘smrt ateistima’)!’
Ali prokonzul je dalje navaljivao na njega, i rekao mu je: ‘Zakuni se i oslobodit ću te! Prokuni Krista!’
A Polycarp je rekao: ‘Osamdeset šest godina sam Ga služio, i On mi nikada nije nanio nikakve štete. Kako bi mogao huliti protiv mojeg Kralja i Spasitelja?’
Kada ga je prokonzl i dalje pritiskao govoreći: ‘Zakuni se Cezarom’, on je odgovorio: ‘Ako žudiš za praznom pobjedom time što ćeš me prisiliti da se zakunem Cezarom u skladu sa tvojom namjerom, i ako se praviš kako ne znaš tko sam ja, počuj moju iskrenu ispovijed: Ja sam Kršćanin. Ako si voljan naučiti što je Kršćanstvo, odvoji vrijeme kad me možeš čuti.’
Prokonzul je odgovorio, ‘Pokušaj uvjeriti ljude.’
Polycarp mu je odgovorio, ‘Tebe smatram dostojnim da ti dam objašnjenje, jer nama je bilo rečeno da vlastima i autoritetima koje je Bog postavio moramo odavati poštovanje sve dok nam to ne čini štetu. Ali što se gomile tiče, ne smatram ih vrijednim moje obrane.’
Nakon toga je prokonzul proglasio: ‘Ja imam divlje zvijeri. Bacit ću te pred njih ako ne promijeniš svoj um.’
‘Neka dođu’, odgovorio je, ‘Ne dolazi u obzir za nas promijeniti se iz boljeg na gore, već je tome suprotno vrijedno časti: okrenuti se od zla ka pravdi.’
Prokonzul je nastavio: ‘Ako omalovažavaš divlje zvijeri i ne promijeniš svoj um, dat ću da te bace u vatru.’
Polycarp mu je odgovorio, ‘Ti mi prijetiš sa vatrom koja gori ne duže od sata i nakon kratkog vremena se gasi, jer ti ne poznaješ vatru dolazećeg suda i vječne kazne/osude za bezbožnike. Zašto čekaš? Čini štogod ti je volja!’
Dok je Polycarp govorio ove i slične riječi, on je bio pun hrabrosti i radosti. Njegovo je lice sjajilo unutarnjim svjetlom. On nije ni najmanje bio uznemiren svim ovim prijetnjama. Prokonzul je bio zapanjen. Tri puta je slao glasnika da iz centra arene objavi, ‘Polycarp je priznao kako je Kršćanin!’
Čim je to glasnik objavio, cijelo je mnoštvo, i pogani i Židovi, svo stanovništvo Smyrne, nekontroliranim gnjevom vikalo iz petnih žila: ‘On je učitelj Azije! Otac Kršćana! Uništitelj naših bogova! On je mnoge uvjerio da ne žrtvuju i da se ne klanjaju.’ Ovo su oni uzvikivali i oni su zahtjevali od Filipa, visokog svećenika javnog obožavanja, da pusti lava na Polycarpa. On je objasnio kako nije imao dozvolu to napraviti budući su borbe sa divljim životinjama bile zatvorene. Onda se digao jednoglasan povik da se Polycarp treba živ zapaliti, Na ovaj je način bila ispunjena vizija u kojoj je on vidio svoj jastuk kako gori dok se molio. Vjernima koji su bili sa njime je on bio izgovorio proročke riječi, ‘Ja moram živ izgorjeti!’
Nakon toga se sve zbilo brže nego je to moguće ispričati. Gomila je hitala pokupiti cjepanice i potkresano granje iz radionica i javnih kupaonica; Židovi su kao i obično bili posebice gorljivi u ovom poslu. Kada je lomača bila gotova, Polycarp je skinuo svoju vanjsku odjeću, otkopčao svoj kaiš, i pokušao odvezati svoje cipele. Ovo on obično nije radio sam budući je svaki od vjernika bio gorljiv u tome da prvi dotakne njegovo tijelo. Već prije njegovog mučeništva je on bio vrlo puno slavljen poradi dobrote njegova življenja.
Ogrjev za lomaču je bio vrlo brzo nakupljen oko njega. Kada su ga htjeli zakucati čavlima, odbio je. ‘Pustite me. Onaj koji mi daje snagu otrpjeti vatru će mi također dati snagu ostati na stupu bez da ustuknem, bez osiguranja vaših čavala.’
Kada je izgovorio Amen i završio svoju molitvu, dželati su zapalili vatru.
Na kraju, kada je bezbožna gomila vidjela da njegovo tijelo nije moglo biti konzumirano od strane vatre, oni su naredili dželatu da zabode bodež u njegove grudi… Kada je kušač, klevetnik i zlikovac, neprijatelj rase pravednika, vidio svu veličinu njegova mučeništva i njegov besprijekoran život od početka… on je obećao Nicetesu, ocu Herodovom i bratu Alkinom, da zatraži prokonzula da ne preda tijelo… ‘iz straha’, to su bile njegove riječi, ‘da će odbaciti Raspetog i početi obožavati ovog čovjeka.’ Oni su to rekli kroz podbadanje i nagovaranje Židova koji su također gledali kada smo ga pokušali izvaditi iz vatre. Oni nisu znali da mi nikad nećemo napustiti Krista. On je patio za spasenje svih onih koji su spašeni na cijeloj Zemlji, jedan bez grijeha za grešnike. Mi nikad ne možemo obožavati ikoga drugoga. Mi obožavamo njega jer On je Sin Božji. Mučenicima mi pružamo ljubav koju im dugujemo kao učenicima i sljedbenicima Gospodnjim. Oni su, naposlijetku, ljubili njihova kralja i učitelja sa bezgraničnom ljubavlju. Kako samo mi žudimo da možemo biti njihovi pratioci i su-druzi sljedbenici! Kada je oficir na dužnosti vidio metež kojeg su prouzročili Židovi, on je postavio tijelo nasred lomače i zapalio ga, kakav je bio njihov običaj. Tako smo nakon toga mi bili u stanju pokupiti njegove kosti, više vrijedne nego dragulji i više dragocjene od zlata, i položiti ih u našu grobnicu. Tamo ćemo se okupiti zajedno onoliko često koliko nam to Bog podari, u veselju i radosti, koliko god budemo u stanju. Tamo ćemo slaviti obljetnicu njegovog mučeništva i smrti kao rođendan, u sjećanju na one koji su se borili i izvojevali pobjedu ranije, i za snaženje i pripremu onima koji se sa njom tek trebaju suočiti. Takvo je naše izvješće o blaženom Polycarpu koji je, računajući one iz Filadelfije, bio dvanaesti mučenik u Smyrni.