O Tri Boga u literalnom smislu Riječi
(Matej 28:16-20; Postanak 18:1-5)
197. ‘Jedanaestorica učenika odoše u Galileju, na goru gdje im je Isus odredio. Kad ga ugledaše, pokloniše Mu se. A neki bijahu sumnjali. Tada im se približi Isus te im reče: ‘Dana Mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima Mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio! Ja sam sa vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.’ Matej 28:16-20
198. Kako smo već nebrojeno puta ukazali, te isto ‘crno na bijelo’ potvrdili iz razgovora (isti utisak se dobija i nakon čitanja njihovih molitvenika, knjiga ili pak proučavanja njihovih internet stranica) sa pripadnicima vladajućih crkava/doktrina, današnji Kršćanski svijet, koji iskušava ‘duhovno opustošenje kakvog nikad nije bilo niti će ga ikada više biti’, najavljenog prorokom Danijelom (Danijel 9:27; 11:31; 12:11), ne (s)poznavajući istinsko Božanstvo (Božje biće, Njegovu ljubav kao i načine uz čiju pomoć se ta ljubav ostvaruje) živi u ‘čvrstom’ uvjerenju kako postoje tri zasebna Boga, te se posljedično tome moli/klanja Nevidljivom Bogu Ocu, preko Boga Sina Koji je od strane ‘nemilosrdnog i nesposobnog’ Boga Oca bio poslat da ‘svojom krvlju’ iskupi i preuzme na sebe njihove grijehe (jer Otac je, kao milostivi svemogući Bog, bio ispunjen bijesom te to nije htio i nije mogao napraviti sam), a Koji sada, nakon obavljena ‘posla’, sjedi sa desne strane Boga Oca i zajedno sa Njime šalje trećeg Boga, golubicu, da ih obnovi, utješi i na kraju spasi. Neki u ovoj besmislici idu još dalje i još dublje tvrdeći kako je taj isti ‘Sin-Bog-a-ipak-ne-Bog-jer-Bog-je-samo-jedan’ ostavio ili predao svoju izvršnu vlast crkvenim poglavarima, tj. papama, i njihovim podređenima, poimenice biskupima i svećenicima. Da stvar bude još gora neki od njih (misli se na one koji zastupaju doktrinu o ‘samo vjeri koja spašava bez djela ljubavi’) propovijedaju kako se od čovjeka u ovoj Bozanskoj drami uglavnom ne traži i ne može tražiti više do li da ‘čvrsto’ vjeruje kako će ga milostivi Bog Otac, zbog žrtve Svoga Sina, abrakadabra spasiti gdje god i kako god Mu se svidi bez obzira kakav on život živio ili pak trenutno živi. Zbog svega toga (posljedica toga je da čovjek ne obraća pažnju, tako reći ne reflektira, na zlo u sebi koje se time svakodnevno povećava) je čovjek današnjeg vremena, u praksi, ne na papiru, u ne malo slučajeva gori i od najgore životinje, naime, on je doduše čovjeku nalik tijelom (iako zbog svog načina prehrane te raznih otrova koje unosi u sebe, čak i tijelom sve manje i manje) ali njegova djela (životinja se ne sveti, ne kolje, ne uništava ni svoju okolinu a ni svoje vlastito tijelo sa raznoraznim otrovima/opijatima, te zna sa kime se može a sa kime ne može pariti) su sramota za ‘divotu stvaranja’ koju je u svojoj bezgraničnoj ljubavi i mudrosti stvorio naš Gospodin i Otac, Isus Krist Jehova Jedini Bog.
199. Isto tako smo više puta izjavili kako u ovakvim doktrinama (doktrina je teološka filozofija izvedena iz Riječi Božje, koja je u sebi sâma Božanska istina, i koja jest i mora biti jedini izvor, tj. temelj svih Kršćanskih doktrina; vidi Ivan 1:3) nema ni jedne jedine duhovne istine, što svoju istinitost vuče iz zakona logike koji kaže, – Ako prva ili glavna istina nije istinita, onda će sve ono što slijedi iz te prve neistine, pošto iz nje izvire, biti u sebi neistinito (Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘R.Blum – od pakla do raja – 1/108:22’ J.Lorber). Takva i njoj slične ‘neistine’, ili ‘tvorevine ljudskih ruku/ljudske inteligencije’, se u Riječi Božjoj nazivaju ‘idoli’, dok se crkve u kojima se to sve skupa zbiva, zovu idolopoklonske crkve.
200. Stoga ćemo u izlaganju koje slijedi ukazati na (ili ‘razotkriti’) prvu i najveću neistinu takvih crkava/doktrina (‘Moj sluga mora nemilosrdno razotkriti posljedice neistinitog razmišljanja lažnih doktrina, i on se ne smije plašiti reći istinu u lice onima koji zastupaju laž, jer dobro sjeme može biti posijano i ono dozrijeva jedino nakon što je polje bilo očišćeno od beskorisnog korova koji mora biti uništen na nemilosrdan način… gdje je u polju narastao korov, tamo se dobro sjeme ne može razviti i takvo je polje postalo beskorisno za njegova vlasnika. Stoga, Moje sluge moraju najprije otkloniti/isčupati korov iz polja, što je izuzetno težak posao koji zahtjeva upornost/istrajnost i snagu.’Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Bertha Dudde, br. 5335, 12 Ožujak 1952’), tj. skrenut ćemo pažnju na veliku sramotu koja je prisutna u Kršćanskim crkvama (kažem ‘sramotu’ jer se zbog te ‘besmislice’ Kršćanstvu smije cijeli svijet), naime Ideju o tri zasebna Boga (koja je izvedena iz literalnog smisla Riječi). Time se nadovezujemo na prvi subjekt ove knjige, imenom ‘Molitvu Gospodnju’, u kojoj smo naglasili kako je Ideja o Bogu nešto suštinski najbitnije za život svakog vjernika, nešto od čega sve počinje i čemu se sve vraća, nešto što će nam jednog dana, kako sa lica mjesta izvještava E.Swedenborg (vidi recimo ‘Nebo i Pakao – 2-6‘ i ‘Istinska Kršćanska Religija – 15’), određivati položaj i status na nebu.
201. Ideja o tri Boga koja vlada u Kršćanstvu je ‘zloćudni tumor’ na mozgu duhovnog čovjeka koji će (po staroj dobroj navici tumora) prije ili poslije usmrtiti cijelo tijelo, bez obzira koliko recimo srce ili pak ostali organi bili zdravi. Drugim riječima, kriva ideja vodi u neistinu, neistina vodi u zloću a zloća pak vodi u pakao, bez obzira koliko se čovjeku činilo kako je on u ‘dubini’ svoje duše dobar.
202. Ovaj tekst je već bio završen kad mi se dogodilo nešto što zaslužuje biti umetnuto u ovo učenje (što je na najbolji mogući način potvrdilo do sada rečeno). Naime, jučer, dok sam zarađivao svoju ‘koricu kruha’, prođu ispred mene dvije jako simpatične gospođe (u svojim ranim 50-ima), koje sam usput rečeno već vidio nekoliko puta, i sa kojima se na cesti uvijek pozdravljam. One su na svojim reverima imale bedževe kakve obično nose pripadnici ‘Crkve Isusove’ (koja je poznatija pod nazivom ‘Mormonska Crkva’), sa kojima sam se u zadnje vrijeme već nekoliko puta susreo/popričao. No jučer sam ih, nakon uobičajenog pozdrava, ne izdržavši priupitao ‘kakav prijevod Biblije nose sa sobom?’, imajući u glavi ideju da možda imaju neki drugi prijevod do li King James verziju (koju ja imam na svojim policama), koja je pisana na teškom arhaičnom engleskom (u to vrijeme sam razmišljao o još jednom prijevodu Riječi Božje).
203. Dame mi na to ljubazno odgovore kako ‘imaju (baš) King James verziju’, na što im se ja zahvalim te, nakon pozdrava, nastavim sa poslovima. One su se udaljile dva tri koraka, te su ponovo zastale, pa me jedna (malčice nesigurno) upita ‘da li imam još neko pitanje?’, na što ja mirno odgovorim, ‘ne’. Ona me ponovno upita, ‘je li sigurno?’, na što ja sa smješkom odgovorim, ‘zasigurno ne’. Na to se druga gospođa malo primakne te kaže: ‘Da li bi ti htio čuti našu poruku?’ ‘Naravno’, odgovorim ja. Onda ona nastavi: ‘Mi pripadamo crkvi (‘Mi vjerujemo u) Isusa Krista, Johna Smitha proroka i dvanaest apostola.’ Ovdje treba reći, da skratimo dijaloge, kako oni pod Johnom Smithom prorokom te apostolima misle na ‘novo otkrovenje’ dano Johnu Smithu, nešto slično kao ‘nova Biblija’ (ili ‘nastavak’ Biblije), dok su apostoli dvanaestorica ‘probuđenih’ iz 70-ih godina, za koje se vjeruje da im je Isus (baš kao i starim apostolima) ostavio svu svoju Božansku moć. Na moje pitanje ‘da li oni u to čvrsto vjeruju’ (da Gospod može prebaciti na čovjeka ‘Svoju izvršnu moć’), one su mirno odgovorile sa ‘da’.
204. Ja sam ih onda zapitao ‘da li oni vjeruju u Gospodina Isusa Krista’, na što su one odgovorile ‘apsolutno, On je temelj naše vjere!’. Ja sam ih nakon toga upitao ‘da li to onda znači da oni vjeruju u Riječ, koja jest ‘Gospodin Isus Krist’ (vidi Ivan 1:1-4,14), tj. da li oni vjeruju kako ‘sve istine neke doktrine imaju (moraju imati) svoj izvor u Riječi’, koja kao vječna nepromjenjiva istina ‘jeste Bog’?, oni odgovoriše sa ‘da’. Onda sam ih ja upitao ‘da li, dosljedno tome, vjeruju da je Isus Krist u stvari Jehova Otac Koji je uzeo tijelo, tj. jedini Bog?’ (vidi Ivan 1:1-2,14; Izaija 9:1-5; 7:14) Oni su na to rekli kako ‘Jehova ne postoji (?) već da je Isus Krist Jehova’. Ja sam ih na to zapitao ‘da li to onda znači da je Gospodin Isus Krist onaj Stvoritelj i jedini Bog, još zvan Otac, tj. da su Otac i Sin jedno?’ (vidi Ivan 14:8-11; 10:30 itd.), oni rekoše ‘Ne’, već da je ‘Isus Sin Božji, dok je Otac Stvoritelj’.
205. Na to sam ih ja ‘zapanjen’ upitao ‘da li to znači da je Otac isto kao i Jehova koji je Stvoritelj?’ (vidi Izaija 63:16), one rekoše ‘Ne, Jehova ne postoji, Isus je Jehova’. Onda sam ih zapitao ‘što misle o izjavi iz Izaije 42:8 gdje Jahve kaže: ‘Ja Jahve Mi je ime, Svoje slave drugom ne dam, niti časti Svoje kipovima!’, oni na to ponoviše ‘da je Jahve Isus Krist’. Ja sam ih na to upitao ‘pa koliko onda ima Bogova’, na što su one odgovorile ‘dva, Otac i Sin’ (doslovnim riječima je jedna od njih rekla ovako: ‘Kad razmislim ja sam čvrstog uvjerenja da su DVA Boga’). Ja sam ih na to upitao ‘kako onda objašnjavaju izjave u kojima se kaže kako su ‘Otac i Sin’ jedno’, na što su one odgovorile da su ‘oni jedno u svrsi’. Na to sam ih ja upitao ‘da li znaju što znači svrha’, pa su me blijedo gledale. Onda sam im ja objasnio ‘kako je svrha namjera ili kraj ljubavi koji počiva u nekom dobru’, na što su se one složile, izjavljujući kako ‘sve počinje i sve završava u ljubavi’. Onda sam im ja na to rekao kako ‘to znači da postoji ‘jedan Bog’, tj. ‘jedna ljubav’, tj. jedan Gospodin Bog Koji je Isus Krist, zvan u Starom testamentu Jahve’ (vidi Izaija 45:18). One su rekle ‘da su Boga dva, kao što smo ja i moj otac dva u tijelu, ali da su jedno, kao što bi moj otac i ja bili jedno ako imamo isti cilj.’ Na što sam ih ja upitao ‘da li su svjesni da nije moguće na taj način usporediti beskonačno vječno Božanstvo, sa ljudima koji su konačni?’, one su se složile, ne percipirajuci da to uništava sve njihove dotadašnje misli i ideje (‘Pod ‘jedinstvom’ između Oca/Božanske suštine i Sina/prirodne suštine se ne misli na uniju/jedinstvo kakvo postoji između dvoje ljudi koji su odvojene jedinke vezane jedino ljubavlju, kao što je to slučaj na primjer sa ocem i sinom u prirodnom svijetu, kada otac voli sina ili pak sin voli oca, ili kada brat voli svoga brata, ili prijatelj prijatelja. Radije je to stvarno sjedinjenje/stvarna unija u jednu jedinstvenu cjelinu, tako da Gospodinove Dvije suštine, Božanska i prirodna, nisu dvije već jedna, što Gospodin naučava na više mjesta. A kako su one jedno, cjelokupno Gospodinovo ljudsko postojanje/biće je Božansko Biće ili Jehova.’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3737’) .
206. Onda sam ih ja zapitao ‘da li znaju da su karakteristike Božanstva vječnost i beskonačnost?’, na što su one rekle da ‘znaju’. Onda sam ih ja upitao ‘da li je moguće da postoje dvije beskonačnosti i dvije vječnosti?’, na što su one rekle da ‘nije moguće’. Onda sam im ja rekao, opširno navodeći navode iz proroka i evanđelista kao potvrdu, da ‘to znači kako je Gospodin Isus Krist jedini Bog, poimenice Otac Jehova (jer inače ne bi mogao biti ravnopravan Bog u odnosu na Oca, pošto ne bi imao vječnu ljubav ni bekonačnu mudrost) u kojem je trojstvo, poimenice Božanska suština zvana Otac, proslavljeno Božansko tijelo ili Božanska istina i na prirodnom nivou, zvana Sin, te Božanska aktivnosti koja proizlazi iz Oca kroz Sina, tj. Sveti Duh’, na što su one rekle ‘ne, već su njih dvoje dva Boga, kao što smo moj otac i ja dva čovjeka’, ponovo se stavljajući u kontradikciju, te uništavajući svoju malo-prijašnju misao. Tome u potvrdu su rekli kako se ‘u literalnom smislu Riječi izričito kaže da su Otac i Sin dvije osobe’ (navele su Luku 3:21-22), pa ih u tome nije moglo razuvjeriti ni moje opširno navođenje navoda koji su tome u potpunoj suprotnosti.
207. Nakon što sam uvidio da je njihovo ‘duhovno racionalno stanje’ nezadovoljavajuće, tj. da im ni najjednostavnije prirodne i duhovne međurelacije nisu jasne/shvatljive, polako sam izašao iz razgovora govoreći ‘Da, da, Ne, ne’ (Matej 5:37), dok su se one ljubazno zahvalile na ‘mojim riječima’, izražavajući ujedno divljenje (!) ‘posvemašnjoj mudrosti’ koja izvire iz mene. Na kraju ipak rekoše kako ‘mene mora da je netko gadno zaveo’, tj. ‘someone misguided you’ u originalu.
208. No, da vidimo, kako nam i priliči, što o svemu tome kaže Onaj Koji o svemu ponajviše zna, imenom, Gospodin Isus Krist Jehova, Stvoritelj i Jedini Bog: ’Priđe Mi jedan Farizej i reče: ‘Gospodine i Učitelju, u Svojoj raspravi si nam rekao kako će Tvoji učenici koji budu širili Tvoje istinsko učenje o životu, polagajući ruke na ljude, krstiti sve one koji su istinski prihvatili Tvoje učenje. Što znači snažiti ih u ime Oca, Koji je ljubav, u ime Riječi, što je Sin koji je mudrost Očeva, i u ime Svetog Duha, tj. svemoguće volje Oca-Božanske ljubavi i Sina-Božanske mudrosti. Ja mislim, ipak, da će se na taj način pojaviti mnoga različita mišljenja/stajališta, koja bi se lako mogla spriječiti kada bi se svi oni koji će vjerovati u Tebe krstili od strane tvojih učenika samo u Tvoje ime ili u Ime Očevo, jer u buduća će vremena ova tri imena – iako najsvetija i najviša – najvjerojatnije uvući ljude, one lišene dobrog razumijevanja, u vjerovanje o postojanju tri odvojena Boga, kao tri Božanske ličnosti. Baš na taj način su stari Egipćani, u procesu vremena, napravili od drevnog čistog vjerovanja u jednog istinskog Boga, veliki broj Bogova od mnogih kvaliteta (ili ‘pojedinačnih manifestacija’) Jehove. Nakon toga ih je slijepa ljudska fantazija promijenila u razna zasebno postojeća i specifično aktivna Božanska bića. Onda su nagradili hramove u kojima su im se klanjali na specijalne izmišljene načine. No istovremeno su toliko duboko zaglibili/potonuli u do tad neviđeni materijalizam da su tim ‘zamišljenim’ Božanskim osobama, često pridavali najobičnije ljudske slabosti i izopačene strasti (vidi 57).
209. To se također i ovdje može dogoditi u procesu vremena, možda nakon nekoliko stoljeća kad će još gluplji i još zasljepljeniji ljudi početi zamišljati tri Boga, (i to) samo na osnovu imenovanja uzvišene strukture/koncepcije, koju su čuli za vrijeme krštenja. Tada, zasigurno, neće proći previše vremena dok takvi ljudi u svojim hramovima/crkvama, koja/e će izgraditi specijalno za njih, ne krenu naveliko obožavati tri Boga. Bilo kako bilo, ako se to stvarno dogodi, onda sigurno neće proći previše vremena prije no što ljudi, posve istim načinom, krenu obožavati Tvoje učenike – koje su upoznali po imenu – kao i njihove nasljednike, na potpuno isti način, moleći im se u hramovima koje su im prije toga nagradili. Prema mome mišljenju sve to bi se moglo izbjeći na najlakši i trajni način ako bi se ljudima objavio samo jedan Bog i sa jednim imenom za sve ljude. Što Ti kažeš o tome?’
210. Rekoh Ja (Govori Gospodin Isus Krist Jehova): ‘Govorio si vrlo dobro i korektno, no bez obzira na sve to Ja ne mogu izostaviti Moju naredbu da ipak postupiš kao što sam rekao, jer sa ta tri naziva se sâmo biće Božanstva, kao cjelina, objašnjava te posve jasno privodi/predstavlja ljudskoj percepciji/razmišljanju/pažnji.’ Istina je da će tako, na neki način, za nekog tko nema tako dobro razumijevanje, ‘trostruka Božanska ličnost’ (Threefold divine personality) proizaći iz ovih riječi. Ali sa ciljem da se reflektira na sve aspekte najunutarnije/najsvetije istine, ovo se ne može izraziti drugačije nego što jeste.
211. Gledaj, čovjek je bio stvoren potpuno na sliku Božju (Postanak 1:26, 27), i tko god sebe želi potpuno upoznati, mora shvatiti da on kao jedno jedino ljudsko biće u sebi također ima tri osobnosti. Čovjek prvo ima tijelo, kojem su osigurana sva nužna tjelesna čula i djelići tijela, od najvećih do jedva shvatljivo najmanjih, koji su mu nužni za slobodan i neovisan život. To tijelo ima, za dobrobit razvoja duhovne duše, svoj vlastiti prirodan život koji je u svakom pogledu različit od duhovnog života duše. Tijelo živi na materijalnoj hrani od koje se formira krv i ostali hranjivi sokovi za različite dijelove tijela. Srce ima svoj vlastiti specijalni živi mehanizam po kojem se mora stalno širiti i skupljati ispočetka. Time će krv koja čini tijelo živim, zajedno sa ostalim vitalnim sokovima, biti upućena/pumpana u sve dijelove tijela, dok će sa svojim skupljanjem srce unijeti krv ispočetka da bi je zasitio sa novim hranjivim sastojcima sa kojima će se, ponovnim ispumpavanjem, nahraniti najudaljeniji dijelovi tijela. U svim tim brojnim i najrazličitijim dijelovima tijela živi jednak broj različitih prirodnih duhova, koji iz krvi vade one substance koje služe svrsi i koje su nužne da se taj dio tijela (kojeg kontrolira taj duh) hrani i održava. Onda se supstance usvajaju/pripijaju tijelu u onim dijelovima koji su pod kontrolom baš tih istih duhova. Na taj način oni tijelo čine jačim i moćnijim. Bez te stalne srčane aktivnosti, čovjek, što se tijela tiče, ne bi ostao živ ni jedan sat.
212. Gledaj, sa ovom životnom aktivnošću, duša nema zaista ništa, jer ova aktivnost nema dodirne točke sa slobodnom voljom duše, ne više od same aktivnosti pluća, jetre, gušterače ili stomaka, bubrega, te ostalih nebrojenih dijelova tijela. Duša ih uopće ne poznaje, pa se također ne može brinuti za njih. Ipak tijelo je kao potpuno odvojena osoba jedno te isto ljudsko biće, i čini i djeluje kao da su ovo dvoje potpuno isto postojanje. No na kraju tko od vas može reći da su duša i tijelo jedna i ista stvar? Ako bi sada uzeli u obzir samo dušu, onda bi vidjeli da je i ona sama u sebi potpuno ljudsko biće, koje u svom supstancijalno duhovnom ima također, za svoju dobrobit, potpuno iste dijelove kao i tijelo, doduše na višem, duhovnom nivou, te se sa njima koristi baš kao što se tijelo koristi sa svojim materijalnim dijelovima. Stoga ako duša na jednu stranu, a tijelo na drugu stranu, predstavljaju dvoje potpuno drugačijih ljudskih bića, od kojih svaki ima svoju individualnu zasebnu aktivnost, do te mjere da međusobno ne mogu razumjeti kako se i zašto ta aktivnost odvija, na svjetlu stvarne svrhovitosti života oni ipak nisu ništa drugo do jedno jedino ljudsko biće. Dosljedno tome nitko ne može tvrditi o sebi, a ni o drugome, kako on nije jedna osoba već dvo-osobno ljudsko biće, pošto tijelo mora služiti duši, a duša, sa svojom voljom i razumom mora služiti tijelu. Stoga je dosljedno tome duša jednako odgovorna za djela koja je učinila dok se koristila tijelom, kao što je odgovorna za svoja zasebna djela koja se sastoje od raznih misli, želja ili požuda.
213. Kad malo bolje pogledamo život duše kao takve, ubrzo ćemo otkriti da je ona suštinsko tjelesno biće, koje samo u sebi nije uzvišenije nego u najboljem slučaju duša jednog majmuna. Iako ona posjeduje instinktivnu misaonu funkciju koja je na nešto višem nivou od jednostavne životinje, intelekt te uzvišeno slobodno mišljenje o nekim stvarima i njihovim međurelacijama nikako ne dolazi u obzir (would be out of question). Ovaj visoki potencijal duše, onaj koji je najviši i kao takav jednak Bogu, dolazi od čistog suštinskog duhovnog, trećeg čovjeka koji živi u duši. Kroz njega, on može razlikovati ono što je istinsko od onog što je lažno, kao i ono što je dobro od onog što je zlo, i iz njega je u mogućnosti razmišljati slobodno u svim zamišljenim pravcima, te u potpunoj slobodi odabirati svoje ciljeve. Kao što će on – podržan od svog duha – usmjeriti sebe sa svojom slobodnom voljom prema onome što je uistinu istinito i dobro, tako će on polako, u istoj mjeri/proporcionalno, sebe učiniti potpuno jednakim sa duhom koji živi u njemu. Prema tome; jakim, moćnim i mudrim, te tako jednakim sebi, kao biće rođeno u duhu. Kada se ovo dogodi, duša je potpuno jedno biće kao i duh, baš kao što će se uzvišeniji dijelovi savršene duše – koja se u stvarnosti sastoji od vrlo različitih prirodnih duhova u tijelu – potpuno promijeniti u duhovno supstancijalno tijelo, koje možete zvati ‘tijelo duše’, te će se konačno promijeniti u suštinsko tijelo duha pod kojim se treba razumijeti istinsko uskrsnuće tijela, u najmlađem, naj-istinskijem danu života duše, što započinje sa čovjekovim ponovnim rođenjem u duhu, bilo za vrijeme ovog života na Zemlji ili – što će ga koštati malo više muke i vremena – u životu nakon života. Iako je tada potpuno novorođeni čovjek u duhu jedno savršeno ljudsko biće, njegovo se biće u sebi sastoji, ipak, od do u vječnost itekako dobro razlučivog trojstva. Kako je to moguće, objasnit ću vam jasno i glasno, stoga slušajte.
Tri čovjekova tijela i njihove aktivnosti
214. Ako bar malo reflektirate na temu primjetit ćete da u svakoj stvari i svakom objektu postoji razlikujuće trojstvo. Ono što prvo zapada za oko jeste vanjska forma, jer bez nje ni jedna stvar ili objekt ne bi mogli biti zamišljeni, niti bi imali svojeg postojanja. Kad ovo prvo postoji, drugo je naravno ono što je sadržano, ili sadržaj postojeće stvari ili objekta, jer bez ovog, oni također ne bi mogli doći u postojanje niti bi imali ikakvog vanjskog oblika ili izgleda. No koji je treći, koji je nužan za postojanje stvari ili objekta kao i ova prva dva? Gledajte, to je unutrašnja snaga u svakoj stvari koja tu sadržinu ili objekt održava u vezi, te kao takva formira njeno stvarno biće. A kako se ova moć sastoji od sadržaja i dosljedno tome vanjske forme stvari ili objekta, ona je također istinsko biće sveg što postoji, bez obzira kakve je prirode to postojanje. A bez ove moći, postojanje nekog bića ili objekta bi bilo nezamislivo kao i bez sadržaja ili vanjske forme. Sad se vidi kako je ova tri dijela lako izdvojiti jer niti je vanjska forma isto što i suština ili sadržaj, niti je sadržaj isto što i ‘vezujuća moć’. A opet, ova tri dijela su posve jedno, jer ako ne bi bilo moći/inicirajuće sile, ne bi bilo ni sadržaja a bogme zasigurno ne bi bilo ni forme.
215. No vratimo se sad nazad našoj duši. Duša mora, zbog svog sigurnog i nepobitnog postojanja, imati i svoju vanjsku formu, poimenice onu od ljudskog bića. Dosljedno tome, vanjska forma je ono što mi zovemo tijelo ili meso, bila ona materijalna ili suštinski duhovna. Stoga kada se duša – što se njene forme tiče – sastoji od ljudskog bića, ona će zajedno sa formom imati i svoj korespodentni sadržaj ili suštinu. Ovaj sadržaj, ili unutrašnje tijelo duše, je njezino suštinsko biće, stoga duša. A ako je sve ovo prisutno, onda također mora postojati i sila koja se sastoji od cijele duše. A ovo je duh koji je konačno sve u svemu, jer bez tog duha bi bilo nemoguće imati čvrstu supstancu, a bez nje ne bi imali ni tijelo ni vanjsku formu. Iako su ove tri različite osobnosti jedno cijelo potpuno biće, one se ipak moraju spomenuti odvojeno, a mi ih moramo razlikovati međusobno.
216. U duhu, ili vječnoj suštini, živi ljubav, kao snaga/moć koja sve postiže, najviša inteligencija i živa čvrsta volja. Sve to skupa dovodi u postojanje jezgru duše i daje joj formu ili postojanje tijela. Stoga, jednom kad je duša ljudskog bića prisutna – u skladu sa voljom i inteligencijom duha – duh se povlači duboko u centar dajući sada postojećoj duši, u skladu sa svojom najdubljom slobodnom voljom i inteligencijom, slobodnu volju kao odvojenu od same sebe, i slobodnu, kao neovisnu inteligenciju, tako da ih duša može, dijelom sa svojim vanjskim čulima, a dijelom sa mogućnošću unutrašnje percepcije, postići za sebe i usavršiti, kao vlastito djelo ove potpuno slobodne inteligencije. Kao posljedica ovog stanja koje je stvoreno iz nužnosti i u kojem se duša osjeća kao da je odvojena od svog duha, duša je sposobna primiti vanjsko kao i unutrašnje otkrovenje. Ako ga primi, prihvati i djeluje u skladu sa njime, postat će također jedno sa svojim duhom, te na taj način doći do sve veće i veće neograničene slobode duha, ne samo što se tiče inteligencije i slobode volje prema sad prosvjetljenoj inteligenciji, već također i moć i silu da ostvari sve od onog što prepoznaje i želi. I tako opet iz ovog možete vidjeti kako duša – kao misao duha promijenjena u živu suštinu/srž, koja je u stvarnosti sam duh – može i dalje na određeni način biti shvaćena kao nešto drugo što je proizašlo iz duha, bez da je nešto drugo, do duh sam.
217. Činjenicu da duša naposlijetku postaje vidljiva kao individualnost, te obučena u vanjsko tijelo izgleda kao treća osoba, možete vidjeti u svakodnevnom iskustvu. Tijelo je za dušu izvanjsko otkrovenje njenog dubokog najunutarnijeg duha, i ima svrhu okretanja inteligencije i slobodne volje duše izvana prema unutra, ograničiti je, te tek od tog trenutka tražiti i pronaći unutrašnju bezgraničnost inteligencije, volje i njihove istinske moći, i sa time, kao beskonačno proslavljena i potpouno neovisna osoba postati jedno sa najunutanijim duhom, koji je u stvarnosti jedino što istinski postoji u jednom ljudskom biću.
218. Stoga sada, sa ovim Mojim objašnjenjem možete nadam se jasno vidjeti kako je čovjek kao takav – baš kao i svaka druga stvar na nižem nivou – sastavljen od posve različitog trojstva, možemo preći sa ovog objašnjenja od najuzvišenije važnosti, na zaključak u svezi Božjeg trostrukog bića, tako da bi vi mogli posve jasno i čisto vidjeti zašto vam Ja, zbog uzvišene unutrašnje žive istine moram naglašeno savjetovati da krstite ljude u ime Oca, Sina i Duha Svetoga – što znači; da snažite one što vjeruju u Mene i koji su u stvari prihvatili Moje učenje. Stoga slušajte još jednom vrlo pažljivo ovo što će izaći iz Mojih usta sa ciljem da bi sve bilo potpuno i istinski kompletirano. Gledajte, kao što većina od vas jako dobro zna, jer se to objašnjava i o tome piše u knjigama proroka, da Ja, Isus, Krist – također zvan Sin Čovječji, iako definiran i nazvan mnogim imenima, poimenice Otac, Sin i Duh Sveti – jesam istinski Bog. A opet, Bog je jedno pojedinačno veličanstvo u najuzvišenijem savršenom ljudskom obliku. Kao što sad znate dobro, duša, njezino vanjsko tijelo, i njezino unutrašnje biće (duh) su ujedinjeni na takav način da čine samo jedno postojanje, ili ako hoćete jedna su individualna sadržina. No ipak, njihove forme u odnosu jedna prema drugoj jesu vrlo različito ‘troje’. Tako su također Otac, Sin i Duh ujedinjeni, kako je rečeno u Svetim spisima otaca i proroka koje sam baš spomenuo. Jednom je David izrazio želju da njegova duša, tijelo i duh budu čisti (blameless) u očima Božjim. Kad riječi starog i mudrog kralja tako zvuče, zar se čovjek ne bi mogao pitati: ‘Što? Zar se David sastoji od tri osobe ili tri čovjeka? Ako to nikako nije moguće za čovjeka, kod kojeg se tri dijela osobnosti zbog njegovog razvoja i istinske savršenosti života, mogu jasno uočiti, kao bi Bog, koji je od vječnosti u sebi u najvećoj savršenosti Jedno, mogao razdvojiti na tri različite osobe, ili čak tri Božanstva/Boga?
219. Slušajte, ako je istinito/sigurno da je Bog kao Stvoritelj svih živih bića – a ipak drugačiji od svih ostalih bića koja je stvorio – bio, jeste i bit će vječan, zar nije onda za njega nepromjenjiva (immovable) nužnost da ostane u tom specifičnom centru? Ako je već čovjeku bilo dano da se kreće sa svojim tijelom slobodno u svim pravcima, a još više slobode mu je bilo dano u duhu, kako bi onda Bog sa svojom neograničenom slobodom mogao sebe ograničiti u onome u čemu je neograničenu slobodu dao čak svojim stvorenjima? Ja vam kažem; Božanska beskonačnost također ima mogućnost kretati se u svemu beskrajno slobodno. Stoga bi On također imao pravo promijeniti Svoju slavu u meso/tijelo sa ciljem da postane vidljiv te razumno prisutan ispred svojih stvorenih ljudskih bića kao vječno potpuno savršeni Čovjek. Ali beskrajna slava Božja nema moći – i ne može je nikako imati – da stvori bogove izvan Sebe koji su potpuno jednaki Njemu. Jer kad bi On to mogao napraviti, onda bi On mogao stvoriti izvan ovog beskrajnog svemira, također druge potpuno jednako beskrajne svemire, o čemu već sa prilične udaljenosti svaka osoba koja uopće ima imalo mozga, može vidjeti da je najveća bez-smislenost. Jer ako je svemir beskrajan u svim zamišljenim pravcima, gdje bi onda vi dragi moji ljudi smjestili još jedan potpuno jednak u kvaliteti, beskrajan svemir, gdje bi on počinjao? Drugi savršeni Bog sa potpunom beskrajnom slavom je stoga potpuno nezamisliv baš kao i drugi beskrajan svemir. Stoga sada možete jasno vidjeti da Ja Koji sada baš kao i vi hodam kao Sin Čovječji u mesu/tijelu, nisam drugi već jedan jedini Bog Koji sam bio od vječnosti prije svih stvorenih bića, a također ću takav i ostati do vječnosti. Stoga Ja ne mogu/ne smijem učiniti ništa što je protivno Mojoj vječnoj slavi, već samo ono što joj pridonosi. Ako sam Ja izvan Sebe stvorio još dva druga Boga, primjerice Sina i Duha Svetoga, tako da bi oni bili individualno drugačiji od Mene, onda bi oni neminovno mogli tražiti za sebe svu Moju neograničenu moć, bez koje ni jedan Bog ne bi mogao biti zamišljen, kao što nitko normalan ne može zamisliti drugi ili treći beskrajan svemir koji bi mogao biti podijeljen na taj način, ograničavajući se međusobno. No, ako bi ovo i bilo moguće zamisliti, što bi onda bilo sa Božjom neograničenom vlašću koja može biti samo jedna? Stoga može postojati samo jedan takav beskrajan Božanski autoritet (Endless divine sovereign authority). Jer ako bi bili troje, onda bi se Božje beskrajno jedino Kraljevstvo moglo podijeliti, a njegovo postojanje bi bilo nezamislivo i nemoguće kao i postojanje tri beskonačna svemira, koja bi bila jedno pored drugog. Jedno Kraljevstvo jednog Boga može postojati od vječnosti, jer samo je On jedini Kralj i Gospodar u njemu, kao što je zapisano u knjigama proroka, koji su govorili ono što im je Bog rekao: ‘Bog Svoju slavu neće dati nikome!’ (Izaija 42:8). Jer jedino Ja, Krist, sam jedini Bog. Ljudska bića, anđeli, kraljevi i moćnici, da, kao i sve stvari na nebu i na svim planetama, klanjaju se ispred Mene, i u vječnosti će se samo ispred Mene klanjati, i nikad ispred nekog drugog, baš kao što su svemirske udaljenosti koje izgledaju beskrajne u vašim očima progutane od strane jednog beskrajnog prostora cjelokupnog stvaranja, i uspoređene sa njime izgledaju kao ništavilo.
220. Ako bi se pod imenom Oca, Sina i Svetog Duha, razumio, ne jedan samoopstojeći Bog – jedno pra-biće – već umjesto njega Sin kao drugi/odvojen od Oca, i ako bi također prihvatili od njih odvojenog Svetog Duha, kakav bi to onda Bog Otac bio? Kada je rečeno u knjigama proroka – koje su neshvaćene zbog ljudske grube primitivne pameti – kojoj su sami uzrok – da je Otac Sinu dao svu moć na nebu i na zemlji (Matej 28:18), na svim zemljama planetama u cijelom svemiru, te da mu je dao Svetog Duha kao pomoćnika/suradnika da posveti i nadgleda novo učenje koje dolazi sa neba, koje vam je sad otkriveno i nad kojim jedino Sin, što sam Ja, ima vlast, baš kao i nad svim drugim stvarima, onda vas Ja pitam: ‘Kakav bi to Bog Otac bio? Možete li još i tada vidjeti Boga u Njemu? A ako u vašoj materijalističko-ljudskoj sljepoći i dalje možete zamisliti još jednog Boga, onda bi ga zasigurno zamislili kao bespotrebnog i neaktivnog, jer sigurno morate jasno uočiti da pored ovakvih uvjeta On više ništa ne može postići/ostvariti niti nad ičime više može vladati ili uređivati. Sigurno bi morali shvatiti, u vašoj crnoj ljudskoj svijesti da je Bog Otac zauvijek prebacio svoju vlast na Sina zbog svoje poodmakle dobi – baš kao što je stari Faraon u Egiptu predao svoju vlast Josipu – a također možda da je vlast prebacio na Sina zbog umora ili slabosti, pa da onda može svoju ‘penziju’ uživati na miru odmarajući stare kosti u dangubici. Zar stvarno mislite kako je Otac ostario, pa sad želi odbaciti Svoj posao jer sad ima pored Sebe Sina Koji je u svakom pogledu svemoguć kao On, a također jednako moćnog svemogućeg Svetog Duha kojeg je On stvorio izvan Sebe, izvan Svog Sina, pa da će oni sada imati na svojim plećima svu vlast dok je On, Otac, njima predao nasljedstvo.
221. O kako izuzetno poganski glup, tup i slijep bi morao biti ljudski razum da padne u takvo ludilo. Ako postoje Sin i Sveti Duh koji su različiti od Oca, te bi postojali pored Njega, kao što je to slučaj sa anđelima i ljudskim bićima, onda oni ne bi mogli biti ništa drugo do stvorena bića, jer kao takvi onda nisu primili svoje biće – bez obzira koliko ono bilo savršeno – od samih sebe, tj. kao rezultat njihove vlastite vječne savršene moći, već jedino od jednog Stvoritelja. Bilo kako bilo, kako onda može postojati potpuni Božanski odnos ili stvarno jedinstvo između duha bez tijela i forme, i duha sa tijelom i formom? Zar se može reći da je Sin – koji je u tijelu Osoba i, kao što vidite, ima tijelo – u Ocu ako Otac nema tijela, ni oblika ni forme? Ili da li može beskonačni Otac, bez tijela, oblika i forme biti u Sinu? Štoviše; ako je Sveti Duh kao treća osoba, proizašao od Oca i Sina, onda kako ta osoba može imati iste kvalitete kao njih dvoje koji su jednako vječni? Ili može li ono što svoje postojanje prima od druge osobe, biti ravnopravno onome koji to postojanje ima u samom sebi? Zar vječnost može ikad biti jednaka -uspoređena uvijek prolazećim vremenom, ili se beskonačnost može ograničiti? Čak i ako bi čovjek prihvatio da su sva vremena u vremenima sadržana u vječnosti te da se u njoj kreću i pokreću, onda bi svejedno bilo nemoguće misliti/izreći da vrijeme, bez obzira koliko mu je trajanje, može uključivati/obuhvaćati vječnost. Baš kao što čovjek može misliti ili izjaviti da beskonačni pra-prostor može zasigurno sadržavati sve prostore – koji, bez obzira koliko da su veliki, ipak ostaju limitirani – i kao takvi nikad ne mogu sadržavati pra-prostor. Stoga ako bi Sveti Duh stvarno, kao bilo koje drugo stvoreno biće pro-izašao iz Oca i Sina kao takvih, onda bi On očito bio Bog u vremenu a ne od vječnosti (ili ‘Bog vremena a ne Bog vječnosti’). Bez obzira na to, takav Bog bi onda, uostalom kao i sve što je ovovremeno, u procesu vremena prestao postojati. Ali ako je to slučaj ovdje, onda tko bi bio u mogućnosti dati vječni život svim ljudima i anđelima te ga takvog održavati? Da bi ova stvar od izuzetno velike važnosti bila još jasnija i čišća, nastavit ćemo ovaj subjekt, stoga Me dobro slušajte.
Gospodin kao Sin
222. Ako je dakle (po onome što uče vladajuće doktrine) Sin bio prisutan od vječnosti, onda kako bi On mogao biti rođen/stvoren (procreated)? A kad je Sveti Duh također bio tu od vječnosti, kako onda može proizlaziti (came forth) od Oca i Sina te imati Svoj početak u Njima? Ako bi u skladu sa vašim razumom i umom tri Božanske osobe – sporne u vašem slučaju, od kojih će budući ljudi napraviti tri Boga – bile vječne, što znači BEZ POČETKA, onda ni u kojem slučaju neka od njih ne može dati početak ili postojanje drugoj osobi Božanstva. Ja sam, kao što sam sad među vama kao Čovjek u tijelu, Sin, i nisam nikad bio rođen/stvoren od nikog do od Sebe samog, te dosljedno tome Ja jesam Svoj najveći Otac od vječnosti. Gdje bi drugo Otac mogao biti ako ne u Sinu, a gdje bi drugo Sin mogao biti ako ne u Ocu? Stoga jedini Bog i Otac u jednoj osobi. Ovo moje tijelo je stoga proslavljen oblik Oca za doborobit ljudi i anđela, tako da mogu za njih biti jedan razumljiv i vidljiv Bog (Ivan 1:1-4,14; 14:8,9). Sad Me možete vidjeti, slušati Me, te govoriti sa Mnom, te kao takvi ostati živi. Jer prije je bilo tako da nitko nije mogao vidjeti Boga i ostati živ. Ja sam sada Bog u svakom pogledu. U meni je Otac. A moć koja iz mene proizlazi u skladu sa Mojom ljubavlju, mudrošću i svemogućom voljom, što ispunjava sve vječne beskonačne prostore i koja je kao takva svuda aktivna, jest Sveti Duh. Kao što Me vi sad možete vidjeti kao Bogo-Čovjeka ispred vas, tako sam Ja sa svojim cjelim originalnim središnjim Bićem zasigurno potpuno te nepodijeljeno tu među vama, ovdje u sali za večeranje na Maslinskoj Gori. Stoga kao najviši istinski Bog i Čovjek u isto vrijeme Ja nisam nigdje drugdje, ne na ovoj Zemlji a još manje na drugoj. A opet, sa moći koja je Sveti Duh, i koja proizlazi iz Mene, ispunjavam sva nebesa te beskonačne materijalne prostore sa Svojom aktivnošću, mogu vidjeti sve, od najvećeg do najmanjeg dijelića svemira, Ja razumijem sve, znam sve, odlučujem o svemu, stvaram, vodim i vladam nad svime.
223. Sada kad vam je ovo jasno objašnjeno od moje strane (ili ’kad ste čuli iz Mojih usta’), onda vam je jasno iz kojeg razloga (ili ’zbog čega’) morate stavljati ruke na ljude te ih snažiti u ime Oca, Sina i Svetog Duha, one ljude koji vjeruju u Mene i koji također djeluju u skladu sa Mojim učenjem, NAKON ŠTO IM JE BILO OBJAVLJENO. Stoga ako ste shvatili razlog zašto, onda ćete također uočiti da ljudi koji su istinski i ispravno od vas podučavani, neće lako pasti u grešku prihvaćanja tri Boga kao takva, jer ste ih vi označili kao tri kvalitete. No Ja vas također upozoravam da date ljudima stvarno i istinito svjetlo, jer ako ono bude nedostajalo, ljudi će istinu lako i brzo promijeniti u razne krive doktrine, a onda će poslije biti teško razuvjeriti ih i izvesti na pravi put istine.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 8/24-27:6’ J. Lorber
224. Situaciju koja će nam pomoći da još bolje shvatimo ovaj ‘problem’ o Tri Boga koja se spominju u literalnom smislu Riječi, te Jednog jedinog u umu duhovno probuđenog čovjeka, nalazimo u Postanku 18, u dijelu Riječi koji je pisan takozvanim ‘Povijesnim stilom’. Situacija u Postanku 18 je naime strukturalno posve slična onoj iz Mateja 28:16-20: ‘Jahve mu se ukaza u hrastovom lugu Mamre dok je on, za dnevne žege, sjedio na ulazu u šator. Podigavši oči, opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko od njega. Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: ‘Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge!’ Postanak 18:1-5
225. Ovdje također odmah zapada za oko kako se prvo spominje Jehova, tj. Gospodin, u jednini (u Mateju 28:18 čitamo: ‘Dana Mi je sva vlast na nebu i na zemlji’), a odmah poslije se spominje ‘trojstvo’ ili trostruka ‘specifikacija’ Gospodinova bića (u Mateju 28:19 čitamo: ‘Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’), tj. ‘tri čovjeka’. Kako je ovo povijesni stil pisanja Riječi, treba naglasiti da su ovdje zabilježeni događaji, povijesno stvarni, tj. uistinu su ‘tri čovjeka stajali ispred Abrahamovog šatora, koji se nalazio u hrastovom lugu Mamre’. No da bi to bila Riječ Božja (a ne neka druga ‘povijesna’ knjiga), svaka od tih ‘živih’ situacija je reprezentativna nekoj nebeskoj stvarnosti, dok u najvišem smislu uvijek predstavlja sâmog Gospoda, jer bez toga Ona ne bi bila Božanska Riječ, niti bi se tada u njoj nalazile istine i dobra objavljene ljudima u cilju spasenja njihove duše, baš kao što tada taj ‘samo’ povijesni zapis ne bi nikako bio ‘put do neba i vječna neraskidiva veza između Boga i ljudi’.
226. Ovdje bi nam oduzelo previše vremena/prostora dokazivati, stoga ćemo samo ustvrditi, kako Židovski oci, poimenice Abraham, Izak i Jakov, na najunutarnijem nivou tumačenja Riječi predstavljaju/reprezentiraju Gospodinovo ili Božje trojstvo, poimenice Abraham predstavlja Njegovu Božansku suštinu zvanu Otac, Izak predstavlja njegovo racionalno ili duhovno, što je kasnije Sveti Duh, dok Jakov predstavlja njegovo izvanjsko prirodno (tijelo) ili kasnije proslavljeno ljudsko, tj. Riječ. Cijeli se Postanak stoga u svom unutrašnjem smislu bavi sa Isusovim djetinstvom, njegovim hodočašćem na zemlji te kušnjama koje je ‘izdržavao’ u procesu ‘proslavljivanja’ svog ljudskog, tj. pripajanja i racionalnog i tjelesnog dijela onom dijelu koji je bio Božanski od početka, tj. od začeća, poimenice Jehovi Ocu.
227. Stoga kada se za Abrahama u ovom tekstu kaže kako mu se ‘Jehova ukazao kraj hrastovog luga Mamre, dok je on sjedio na vratima svog šatora, u vremenu kad je dan postajao topliji’, to u unutrašnjem smislu predstavlja percepciju Gospodina Isusa Krista iz njegovog Božanskog, zvanog Otac [ovu ‘egzibiciju’ uma ćete najlakše izvesti ako zamislite da je Gospodin ovu scenu iz Postanka 18 ‘sanjao’ (zbog lakšeg zamišljanja!), tj. da se ona događa unutar Njega. Kad se to zamisli onda će vam biti lakše shvatiti kako je sve unutar opisane slike, projekcija neke od njegovih vlastitosti, baš kao i u snovima, pa će vam se um naviknuti na činjenicu da je Abraham u tom ‘snu’ njegovo Božansko po začeću, ili najunutarniji dio Gospoda, zvan u literalnom smislu Novog Testamenta ‘Otac’].
228. Kvalitetu te percepcije predstavlja ime Mamre (= pretilost/fatness = Božansko dobro tj. ljubav koja proizlazi iz Gospodina = Gospodinova ljubav; vidi E. Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 5943’), što u našem slučaju znači ‘percepciju u svezi stanja ljudske rase koja je duboko preplavljena zlom’ (što se vidi iz daljnjeg teksta, tj. slijeda misli koji govori o uništenju Sodome i Gomore, gdje je Sodoma izopačena/izopačenje ljubav/i prema sebi, dok je Gomora iz te ljubavi proizlazeći ponos prema vlastitoj inteligenciji, ili ako hoćete ponos vlastite inteligencije). To što je Abraham ‘sjedio na vratima šatora’ predstavlja ‘svetost ljubavi’ iz koje je on to percipirao, pošto je Gospod prije svog proslavljivanja, ili u prvoj fazi Svoga života na zemlji dok još nije bio ‘cijeli’ Jehova, percipirao iz svog Božanskog u Sebi, pa su Mu te percepcije bile sukcesivno kvalitetnije, tj. stalno su se mijenjale na bolje i uzvišenije. Da je to jedino moguće iz Božanske ljubavi, tj. da je to posljedica Božanske ljubavi ukazuje tekst koji dalje kaže: ‘dok je dan postajao topliji’. ‘Dan’ kao i ostala vremenska ograničenja predstavlja ‘stanje’, dok ‘toplina’ predstavlja ‘ljubav’. Moglo bi se reći također ‘dok ga je Božanska ljubav oživljavala/prožimala sve više i više (čovjek sav svoj život zahvaljuje ljubavi, koja se kao takova manifestira u obliku određene topline, štoviše ljubav kao takva jeste duhovna vatra-toplina, i ona kao takva jest uzrok naše tjelesne topline).’
229. Prije nego krenemo na dio koji nas ovdje najviše zanima, poimenice ‘tri osobe u literalnom dijelu teksta’, tj. ‘tri aspekta jednog Boga predstavljena u literalnom smislu zbog lakšeg razumijevanja kao tri osobe’, treba još nešto dodati u svezi samog povijesnog dijela Riječi. U povijesnom dijelu Riječi su čak i izgovorene riječi stvarno povijesno izgovorene, no ni jedna od njih ne bi bila zapisana/zabilježena, niti bi mogla biti Riječ, tj. Sveta Najsvetija, ili sâmo Božanstvo, koje ovdje služi kao objava o Kraljevsvu Božjem, put za spasenje ljudske duše te vezu sa nebom i Gospodom, da svaka ta povijesna riječ ili situacija koja se događala sa Židovskim narodom te njezinim pripadnicima, u sebi nije reprezentativna, tj. matematički točno korespodentna, u prvom slučaju sa Gospodom, a odmah poslije sa njegovom istinskom crkvom i ljudima u njoj. To doduše nije moguće shvatiti ako se ovi tekstovi čitaju isključivo povijesno, no ako se oni, baš kao i objekti ili slike koje smo objašnjavali u prva dva poglavlja Postanka, koriste samo kao ‘materijalni objekti pomoću kojih možemo zamisliti duhovne stvarnosti’, odmah cijela Riječ postane Božanska, i posve posve drugačija od svega što smo do sada pročitali.
230. To što je Gospodin Isus Krist (ili na unutarnjem nivou tumačenja Riječi, – regenerirani ili duhovno obnovljeni pripadnik Njegove Crkve), ovdje Abraham, u to vrijeme svoje relativne kvalitete ‘podigao oči’, znači da je ‘gledao unutar sebe’, tj. da je percipirao iz Božanskog u sebi. ‘Oči’ ovdje znače ‘unutrašnje oko’ ili percepciju. U njegovom slučaju to je ‘Božanska percepcija-svevidnost’. Ono što je najunutarnije je u Riječi izraženo kao ‘najviše’. Čovjek zamišlja da je ono najuzvišenije, poimenice Gospod ili nebo, negdje iznad, dok ono nije u stvari ‘gore’ već svugdje, to znači i ‘gore i dole’, ali ‘unutra’. ‘I vidje tri čovjeka kako stoje iznad njega’, predstavlja aspekte Božanstva, ili Božansku suštinu zvanu Otac, Božansku aktivnost (ili ‘Božansku volju da se sprovede željena i zamišljena aktivnost) zvanu Sveti Duh, te Božansko proslavljeno ljudsko-Sin. Gospod je gore ukazao kako svugdje postoji ‘trojstvo’ (tj. da sve što postoji postoji u trojstvu), kao i da je to trojstvo jedno cjelovito ‘jedinstvo’. Ovdje je baš o tome riječ, a svatko tko imalo ima mogućnost refleksije će se uvjeriti, baš kao i kod teksta iz Mateja, da se to trojstvo naziva jedinstvom, te sa druge strane kako je ‘Jedno’ manifestirano u trojstvu. Tamo Gospodin kaže: ‘Dana Mi je sva vlast nad nebom i zemljom’, znači u jednini. Dok su ovdje riječi koje u slijedećoj rečenici upućuje trojici ljudi što stoje ispred njega ove – ‘Gospodine moj!’, znači opet u jednini.
231. Štoviše, u daljnjem razvoju događaja u ovom poglavlju, gdje se Jehova sâm, Koji kako rekosmo stoji ispred njega kao ‘trojica’, obraća Abrahamu u jednini, kao u stihovima 10, 13, 15, 17, 19, 20, 21, 23, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33. Iz svega toga bi svima (pogotovo ako još jednom pročitaju poglavlja 208-223) trebalo postati jasno kako su tri čovjeka koja se ‘pojaviše’ ispred Abrahama, ništa drugo do tro-aspekti Gospodina, još zvani trojstvo, poimenice Božanska suština zvana Otac, Božansko Tijelo zvano Sin, te Božanska aktivnost koja proizlazi iz Oca u Sinu, zvana Sveti Duh. Stoga, da ponovimo, na ovom su mjestu povijesni događaji točni, no oni kao takvi reprezentiraju Gospodinovu percepciju (ovdje unutar još-ne-proslavljenog-ljudskog, koja kaže literalno: ‘I on ugleda’, što u unutarnjem duhovnom smislu znači da je On u tom trenutku ‘percipirao’ stanje ljudskog roda iz svoje ‘svevideće Božanske suštine’), daljnje sudbine ‘u materiju propalog’ ljudskog roda (‘vidjeti’ u unutrašnjem smislu znači ‘razumijeti ili spoznati’, kao i biti ‘prosvjetljen’). Također ukazuje moment svjesnosti o Božanskoj percepciji unutar Gospodinovog racionalnog.
232. ‘I potrči prema njima’, predstavlja njegovo približavanje u ljubavi onim stvarima koje je percipirao. ‘Sa vrata šatora’, ukazuje na stanje svetosti u kojem je On to napravio, pošto ‘šator’ predstavlja svetost ljubavi, kako su se u ta vremena ljudi iz ljubavi klanjali Jahvi u šatorima. ‘Te se poklonio do poda’, izražava reprezentativnim tjelesnim pokretom stanje poniznosti duha koje je Gospodin osjetio kao posljedicu gore opisane percepcije, te njoj dosljedni užitak (svako duhovno stanje ima svoju korespodentnu tjelesnu kretnju). Ovdje je ‘klanjanje do poda’, tjelesna reakcija na Gospodinovu spoznaju da Njegova percepcija dolazi od Božanstva, znači ‘poniznost’.
233. ‘I reče’, predstavlja misao proizašlu iz te percepcije. To je dosta lako za shvatiti pošto je riječ čovjekova izgovorena misao, a misao je čovjekova uobličena percepcija. Iz svega ovoga je sasvim jasno kako ‘Gospodine moj’, predstavlja trojstvo u jednom, tj. Božansku sustinu, Božansko proizlazeće ili Sveti Duh, te Božansko ljudsko tijelo, koji kao takvi postoje u Gospodu (koje je On tad percipirao ‘od gore’), zbog čega mu se on ovdje obraća u jednini. Ovdje se prepoznaju temelji Kršćanske doktrine, koja je u današnje vrijeme potpuno iskrivljena u vladajućim crkvama, iako Atanasijev kredo u kojeg oni svi ‘na papiru’ vjeruju kaže jasno i glasno: ‘Ne postoje tri nestvorena, ni tri beskonačna, ni tri vječna, ni tri svemoguća Boga, već JEDAN!’
234. Stoga riječi ‘ako sam sada stekao milost u tvojim očima’ predstavljaju duboko štovanje (respectful regard) koje je Gospodin osjetio u Sebi pri tadašnjem stanju poniznosti, u odnosu na Božansku percepciju u Sebi. Ovdje se uočava i ‘osjetilna’ korespodencija koja je prisutna u svakom dijeliću Riječi, koja uključuje i slijedeće riječi ‘Nemoj, preklinjem te, mimoići svoga slugu’. Na ovom mjestu se može popratiti osjećaj posvemašnje poniznosti i skrušenosti, koju bi ja ovdje naveo kao nužnu pri regeneraciji ili sjedinjavanju čovjeka sa Gospodom, koja je kako smo rekli potpuno korespodentna Gospodinovom sjedinjenju sa Božanskom suštinom u sebi, zvanom Jehova. Na ovom mjestu se može takođe uočiti razlika između Božanskih umova ili anđela koji u Riječi percipiraju ovaj najunutarniji smisao osjećaja, te duhovnih umova ili anđela koji u Riječi shvaćaju subjekt ili sam smisao teksta. Ideje koje su formirane u umu nebeskih anđela su dakle potpuno drugačije od ideja u umu jednog od duhovnih anđela, čiji um se zadržava na samom subjektu (ili ‘zanima samim subjektom’) iz Riječi.
235. ‘Sluga’ koji se ovdje spominje, i na kojeg se odnosi tekst – ‘preklinjem te nemoj me lišiti milosti’, jeste Gospodinovo ljudsko prije nego je postalo Božansko. Treba reći da je do samog momenta potpune unije, točnije do zadnje kušnje na križu, to ljudsko bilo ništa drugo do sluga, koji je u sebi nosio nasljedni grijeh od majke, ili ljudsku nesavršenost (Psalam 51:5; Hr.Biblija 51:7), koju je naposlijetku On za vrijeme svog života na zemlji, sa tim kušnjama potpuno ‘odbacio’. Da je Gospodin potpuno odbacio nasljedno ljudsko od Majke vidi se po tome što On Mariju u Riječi nije nazvao Majkom ni jedan jedini put (vidi Marko 3:32-35; Matej 12:46-50; Luka 8:20-21). Da se Isus obraćao Ocu u Sebi za vrijeme Svog puta ka slavi kao drugome baš zbog te prirođene ‘nečistoće’, te da se taj Njegov ljudski dio do samog proslavljenja zove ‘sluga’, vidi se recimo iz proroka Izaije 37:35; 42:1,19; 43:10; 49:5,6; 50:10; 52:12,13; 53:2,3,10,11.
Lorens N. ‘Sedmi dan-Božanski čovjek – 197-235’
(tumačenja Postanka 18:1-3 su većim dijelom preuzeta iz ‘Nebeskih Tajni – 2142-2159’ Emanuela Swedenborga)
