Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Božansko Trojstvo (E. Swedenborg)

Print Friendly, PDF & Email

Božansko Trojstvo

(iz E.Swedenborgovog krunidbenog djela
‘Istinska Kršćanska Religija’)

163. Mi smo (do) sada raspravljali o sljedećim temama/predmetima (= obrađivali ih): Bog Stvoritelj i (istovremeno) Stvaranje, onda Gospodin Iskupitelj i (istovremeno) Iskupljenje, i sada konačno Sveti Duh i (istovremeno) Božansko Djelovanje (= o načinu Božanskog djelovanja = na koji način Bog djeluje/radi). Pošto smo tako obrađivali/raspravljali Trojedinog (ili ‘Tri-u-jednom’) Boga, mi sada moramo obraditi (ili ‘moramo se sada pozabaviti’, ili pak ‘sada moramo raspraviti’) Božansko Trojstvo, predmet/subjekt sa kojim su Kršćani upoznati, a ipak predmet/subjekt o kojem oni ništa ne znaju. Jer jedino uz pomoć ove doktrine se postiže (ili ‘jer to je jedini način kako se postiže’) ispravna ideja o Bogu; a ispravna ideja o Bogu je u Crkvi (ili ‘za vjernike’ = ‘zajednicu vjernika’) poput svetišta i oltara u Hramu, ili poput krune na glavi i žezla u ruci kralja koji sjedi na svome prijestolju. O ovoj doktrini (o)visi cijelo teološko tijelo, poput lanca o prvoj karici; i ako hoćete (= ako ste spremni) vjerovati, svatko ima svoje mjesto na nebu u skladu sa njegovom idejom o Bogu (ili ‘ideja koju svatko ima o Bogu određuje njegovo mjesto na nebu’), jer ta ideja je određena vrsta kriterija (riječ koju koristi je ‘touchstone’ = crni kamen kojim se u Swedenborgovo vrijeme testirala kvaliteta zlata ili srebra) kojim se zlato i srebro, tj. priroda dobra i istine, testiraju u čovjeku, pošto čovjek nema spasavajućeg dobra (ili ‘ne može u sebi imati ni jednog dobra koje vodi do spasenja’) osim (= a da to dobro ne dolazi) od Boga, niti pak ijednu istinu koja svoju kvalitetu ne dobija iz dobra koje je duboko unutar nje. Međutim, sa ciljem da bi se priroda Božanskog Trojstva mogla jasno vidjeti (= ‘sa oba oka’), objašnjenje o Božanskom Trojstvu će biti podijeljeno u sekcije, i to slijedećim redom:

(1)    Postoji Božansko Trojstvo, koje se sastoji od Oca, Sina i Svetog Duha.

(2)    To troje, Otac, Sin i Duh Sveti, su tri bitnosti/suštinske sastavnice (essentials) jednog Boga, koje čine jedno, kao što duša, tijelo i aktivnost/djelovanje čine jedno u čovjeku.

(3)    Prije stvaranja svijeta ovo Trojstvo nije postojalo; ali nakon stvaranja svijeta, kada se Bog utjelovio, ono je bilo osigurano i došlo je u postojanje, i onda je bilo u Gospodinu Bogu, Iskupitelju i Spasitelju, Isusu Kristu.

(4)    Trojstvo Božanskih Osoba od vječnosti, ili (Trojstvo koje je postojalo) prije nego je svijet bio stvoren, je ideja (ili ‘uključuje/sa sobom povlači ideju/razmišljanje’) o Trojstvu Bogova; i ta ideja (ili ‘to razmišljanje’) se ne može otkloniti usmenom ispovijesti vjere u jednog Boga (= ako čovjek govori kako postoji jedan Bog’)

(5)    Trojstvo Osoba nije bilo poznato (u) Apostolskoj Crkvi, već je bilo izmišljeno na Saboru u Nikeji (= drevni grad u Maloj Aziji), nakon čega je bilo uvedeno u Rimokatoličku Crkvu, i od tamo u Crkve koje su se odvojile od nje.

(6)    Iz Nikeje (= ideje o Trojstvu kakva je bila definirana na Saboru u Nikeji) a također i iz Atanasijeve doktrine u svezi Trojstva se pojavila vjera koja je pokvarila/izopačila cijelu Kršćansku Crkvu.

(7)    Odatle je proizašla ona ‘grozota opustošenja i nevolje, kakve nikad ranije nije bilo niti će je ikad biti’, koju je Gospodin predskazao u Danijelu, u Evanđelistima i u Otkrovenju.

(8)    Nadalje, da novo nebo i nova zemlja nisu bili utemeljeni od strane Gospodina, nitko se ne bi spasio.

(9)    Od trojstva osoba, od kojih je svaka osoba odvojeno/individualno Bog, prema (ili ‘kako stoji u’) Atanasijevom Kredu/Vjerovanju, su nastale mnoge nepodudarne i apsurdne ideje u svezi Boga, koje nisu ništa drugo nego fantazije i obmane.

164. (1) POSTOJI BOŽANSKO TROJSTVO, KOJE SE SASTOJI OD OCA, SINA I SVETOG DUHA

Postojanje Božanskog Trojstva se jasno vidi iz Riječi, posebice iz ovih odlomaka:

   ‘Anđeo Gabrijel reče Mariji: Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti. Zato će se to Sveto Biće koje ćeš roditi zvati Sin Božji.’ Luka 1:35

Ovdje su spomenuti svo troje, Svevišnji, Koji je Bog Otac, Duh Sveti i Sin Božji.

   ‘Kada je Isus bio kršten, gle, otvoriše se nebesa i Ivan je ugledao Duha Božjega gdje silazi kao golub, i spušta se na Nj. I čuo glas s neba kako govori: Ovo je Sin Moj, Ljubljeni, sa Kojim sam pre-zadovoljan (ili ‘Koga sam odabrao’)!’    Matej 3:16, 17; Marko 1:10, 11; Ivan 1:32

To se još jasnije vidi iz ovih Gospodinovih riječi Njegovim učenicima:

   ‘Pođite dakle i učinite Mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.’    Matej 28:19

I nadalje iz ovih riječi u Ivanu:

   ‘Jer troje je što svjedoči na nebu, Otac, Riječ i Duh Sveti.’   1 Ivanova 5:7

Kao dodatak ovim odlomcima je zabilježeno/činjenica da se Gospodin molio Svojem Ocu, da je On govorio o Njemu i sa Njime, govoreći kako će On poslati Svetog Duha, što je On također učinio. Štoviše, Apostoli su u svojim poslanicama često spominjali Oca, Sina i Duha Svetoga. Iz ovih referenci/odlomaka je očigledno da postoji Božansko Trojstvo, koje se sastoji od Oca, Sina i Svetog Duha.

165. Ali kako treba shvatiti ove odlomke, da li postoje tri Boga, koji su u suštini i posljedično tome u imenu jedan Bog, ili da li su tri aspekta jednog subjekta tako nazvana, koji su prema tome jedino kvalitete ili obilježja jednog Boga, ili da li ih treba shvatiti na neki drugi način (= ili postoje neke druge solucije), to razum bez pomoći (ili ‘prepušten sam sebi’) nikako ne može razlučiti. Gdje ćemo se onda okrenuti za savjet/pomoć (ili ‘što nam je onda činiti’)? Nema drugog puta/načina nego da čovjek pristupi Gospodinu Bogu Spasitelju, i čita Riječ pod Njegovim vodstvom, jer On je Bog Riječi; i on (čovjek koji tako pristupa Gospodinu čitajući Riječ) će biti prosvjetljen, i vidjet će istine koje će i njegov razum također priznati/spoznati. Ali u drugu ruku, ako ne pristupate Gospodinu, čak i ako bi tisuću puta čitali Riječ, i u njoj percipirali Božansko Trojstvo i Jedinstvo Boga, vi ćete i dalje biti uvjereni (ili ‘vi i dalje nećete biti u stanju shvatiti drugačije nego’) da postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka odvojeno/individualno Bog, i prema tome da postoje tri Boga. Ova ideja je, međutim, nepodnošljiva/odvratna zdravoj/generalnoj percepciji svih ljudi svugdje u svijetu; i stoga, da bi izbjegli sramotu/kritiku, neki su izmislili dogmu/doktrinu da iako u stvarnosti/svoj istini postoje tri Boga, ipak vjera zahtjeva da se oni ne nazivlju tri, već jedan Bog (ili ‘da mi ne govorimo o tri već o jednom Bogu’); dodajući tome, da ih ne bi preplavili/e prigovori/osude (ili ‘da bi izbjegli osude koje bi se zbog ovakvog suludog razmišljanja nagomilale na njih’), kako se posebice u ovoj točci (ili ‘po ovom pitanju’) razumijevanje treba držati zarobljenim, tj. zavezanim u poslušnosti (ovoj krivoj) vjeri (= kako čovjek u ovo mora vjerovati bez razmišljanja!); i da se ovo ubuduće mora ustanoviti kao zakon Kršćanskog reda u Kršćanskoj Crkvi.

[2] To je bio paralizirajući rezultat ne čitanja Riječi pod Gospodinovim rukovodstvom (= ova slijepa vjera je rezultirala u neistini sa katastrofalnim posljedicama); i svaki onaj koji ju tako ne čita (= pod Gospodinovim rukovodstvom), ju mora čitati vođen vlastitom inteligencijom; a ljudska inteligencija je s obzirom na stvari koje se vide samo na duhovnom svjetlu (ili ‘u stvarima koje su osvjetljene duhovnim svjetlom’), a takve su sve suštinske stvari koje pripadaju Crkvi (ili ‘sve suštinske crkvene doktrine’), slijepa poput sove. Kada takav čovjek čita te odlomke u Riječi koji se odnose prema (= koji govore o) Trojstvu, i odatle formira mišljenje da iako su tri (Boga), da su ipak jedan (Bog), to je njemu enigmatično poput odgovora koji dolazi iz proročišta u Delfima. Pošto on taj odgovor ne razumije, on ga samo mrmlja (= ‘vrti po zubima’), jer ako bi ga pobliže istražio (= sebi predočio), to bi jednostavno bila enigma/zagonetka, koja postaje sve mračnija što ju čovjek više pokušava riješiti; sve dok na kraju on ne počinje misliti o tome bez da koristi svoje razumijevanje, što je kao da pokušava gledati bez da koristi svoje oči. Ukratko, oni koji čitaju Riječ pod vodstvom svoje vlastite inteligencije, što je slučaj sa svima koji ne spoznaju/priznaju Gospodina (Isusa Krista) kao Boga neba i zemlje (= utjelovljenog Jehovu i stoga jedinog Boga i Stvoritelja), i koji posljedično tome ne pristupaju jedino Njemu i jedino Njega obožavaju, se mogu usporediti sa djecom koja se igraju, i koja zavežu maramicu oko svojih očiju i pokušavaju hodati pravom linijom. Oni čak i zamišljaju da hodaju pravo, ali ipak sa svakim korakom oni čas idu u jednu stranu čas u drugu, i završe hodajući u suprotnom pravcu, sve dok se ne spotaknu o kamen i padnu na zemlju.

[3] Takvi ljudi se također mogu usporediti sa kapetanima brodova koji, ploveći bez kompasa, usmjeravaju svoj brod prema stijenama, i tako nestanu u moru. Oni su također poput čovjeka koji po gustoj magli hoda širokim poljem, i vidi škorpiona, i pretpostavlja da je riječ o ptici; i dok ga pokušava uhvatiti i uzeti u svoju ruku, on prima smrtonosni ubod. Oni se također mogu usporediti sa kormoranom ili jastrebom koji se, kad ugleda mali dio leđa velike ribe iznad vode, strmoglavi dolje svojim kljunom na nju; ali je povučen pod vodu od strane ribe i utaplja se. Oni su također poput čovjeka koji je ušao u labirint bez vodiča ili konopca kojim označava put; što dublje prodire to će on teže pronaći svoj izlaz. Čovjek koji ne čita Riječ pod Gospodinovim rukovodstvom, već pod vodstvom svoje vlastite inteligencije, zamišlja kako je oštro-vidan poput Linseusa (div iz Grčke mitologije poznat po oštro-vidnosti), i da ima više očiju od Argusa (div is Grčke mitologije sa 100 očiju), dok u stvari on iznutra ne vidi (ili ‘ne može razlučiti’) ni jednu istinu, već jedino ono što je neistinito. Ali uvjerivši sebe kako kako je to istinito, njemu se to pričinja kao polarna zvijezda po kojoj on usmjerava sva jedra svojih misli. On onda ne razlikuje istinu više od krtice, a ono što razlikuje on savija tako da podržava njegove vlastite iluzije, i tako izvrće i falsificira svete stvari iz Riječi.

166. (2) TO TROJE, OTAC, SIN I DUH SVETI, SU TRI BITNOSTI/SUŠTINSKE SASTAVNICE (ESSENTIALS) JEDNOG BOGA, KOJE ČINE JEDNO, KAO ŠTO DUŠA, TIJELO I AKTIVNOST/DJELOVANJE ČINE JEDNO U ČOVJEKU (ili ‘KOD ČOVJEKA’)

U svemu (ili ‘u svakoj stvari’) postoje generalne i pojedinačne suštinske sastavnice (essentials) koje zajedno sačinjavaju jednu suštinu/bit. Čovjekove generalne suštinske sastavnice (essentials) jesu njegova duša, tijelo i djelovanje/aktivnost; a da to troje sačinjavaju jednu suštinu je očigledno iz činjenice (ili ‘iz ovog’) da jedno postoji po drugom (ili ‘da jedno proizlazi iz drugog’), i poradi drugog, u kontinuiranim/neprekidnim serijama; jer čovjek svoje početke ima/dobija iz duše, koja je sama suština čovjekovog sjemena (semen). Ona, štoviše, ne samo da započinje/potiče/inicira već također i stvara po svom vlastitom redu dijelove tijela (ili ‘sve ono što pripada tijelu’), i kasnije sva djelovanja, ili operacije, koje rezultiraju iz ko-operacije (= zajedničkog djelovanja) duše i tijela. Na taj način, iz stvaranja jednog iz drugog (ili ‘pošto je jedan stvoren od drugog’), i njihovog međuprožimanja i sjedinjenja, je očigledno da su ovo troje jedne suštine, i prema tome se nazivaju tri suštinske sastavnice (essentials).

167. Svatko priznaje da su ove tri suštinske stastavnice (essentials), naime, duša, tijelo i djelovanje/aktivnost bile i jesu u Gospodinu Bogu Spasitelju. Da je Njegova duša bila od Jehove Oca to može nijekati jedino Antikrist; jer u Riječi oba Testamenta se On naziva Jehovinim Sinom, Sinom Svevišnjeg, Jedinorođenim; prema tome, Božansko od Oca je, poput duše u tijelu/čovjeku, njegova prva suštinska sastavnica (essential). Iz toga slijedi da je Sin, kojeg je Marija rodila, tijelo te Božanske duše (ili ‘tijelo toj Božanskoj duši’), jer u otrobi majke ništa nije dano/priskrbljeno/omogućeno (provided/furnished = u smislu, ‘duša se ničim ne opskrbljuje’) osim tijela začetog i izvedenog iz te duše; i to je shodno tome Njegova druga suštinska sastavnica (essential). Djelovanja/aktivnosti sačinjavaju treću suštinsku sastavnicu (essential), pošto ona/e potječu od duše i tijela koji zajedno djeluju; a što god potječe je iste suštine kao i ono iz čega je poteklo (ili ‘što god je proizvedeno je iste prirode kao i proizvodni činioci’). Da su tri suštinske sastavnice (essentials), Otac, Sin i Sveti Duh, jedno u Gospodinu, poput duše, tijela i djelovanja/aktivnosti u čovjeku, je jasno vidljivo iz Gospodinovih riječi, da su On i Otac jedno, i da je Otac u Njemu i On u Ocu; i također da su On i Sveti Duh jedno, pošto je Sveti Duh Božansko što proizlazi/potječe iz Gospodina od Oca, kao što je u potpunosti bilo ukazano/dokazano iz Riječi iznad u poglavljima 153, 154. Dokazivati ovo ponovno bi bilo kao prepuniti stomak do pucanja, i kao puniti stol sa hranom nakon što su se svi već najeli.

168. Kada je rečeno da su Otac, Sin i Sveti Duh tri suštinske sastavnice (essentials) jednog Boga, poput duše, tijela i djelovanja/akcije u čovjeku, ljudskom umu izgleda kao da su ove tri suštinske sastavnice (essentials) tri Osobe, što je nemoguće; ali kada se razumije da su Božansko od Oca koje sačinjava dušu, i Božansko od Sina koje sačinjava tijelo, i Božansko od Svetog Duha ili proizlazeće Božansko koje sačinjava djelovanje/akciju, tri suštinske sastavnice (essentials) jednog Boga, izjava postaje razumljiva. Jer Bog Otac je Njegovo Božansko, Sin od Oca je Njegovo Božansko, i Sveti Duh koji proizlazi iz oboje je također Njegovo Božansko; a oni, pošto su ovo troje jedne suštine i jednog uma, zajedno sačinjavaju jednog Boga. Ako se, međutim, ta tri Božanska atributa (Divinities; Divine essentials) nazivaju Osobama, i svakoj osobi se pripisuju individualne karakteristike, (i to) pripisivanje (imputation) Ocu, posredništvo Sinu, i djelovanje Svetom Duhu, onda Božanska Suština, koja je bez obzira na to (ili ‘u stvari’) jedna i nedjeljiva, postanje podijeljena, tako da ni jedan od troje nije Bog u punini, već svaki od njih ima silu koju dijeli sa tri (sub-triple power). To je zamisao/shvaćanje koje svaki čovjek sa zdravim razumom (ili ‘koji ima zdravo razumijevanje’) mora odbaciti.

169. Svima je dakle očigledno iz trojstva koje postoji u svakom čovjeku da u Bogu postoji Trojstvo (= u smislu, ‘svatko to može percipirati). U svakom čovjeku ima duša, tijelo i djelovanje/aktivnost; isto tako i u Gospodinu, ‘Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina Božanstva’, kao što Pavle kaže u Kološanima 2:9; Trojstvo u Gospodinu je prema tome Božansko, ali u čovjeku je ljudsko. Svatko u mističnoj dogmi kako postoje tri Božanske Osobe, a ipak jedan Bog, i da taj Bog, iako je On jedan, ipak nije jedna Osoba, može vidjeti da pri tome ne sudjeluje ljudski razum (u smislu, ‘da je razumijevanje bilo isključeno prilikom izmišljanja iste’; da čovjek ne povjeruje, no ovo bezumno razmišljanje je i dalje prevladavajuće u Kršćanskom svijetu!). Ovdje je riječ o uspavanom razumu koji prisiljava usta da govore poput papige; Kada usta govore, od kojih je razum otišao i gdje razum uskraćuje pristanak/slaganje, što je onda takav govor nego gluparija/ludost? U današnje vrijeme je ljudski razum po pitanju Božanskog Trojstva okovan, poput čovjeka u zatvoru sa zavezanim rukama i nogama; i može se također usporediti sa djevicom u Vestinskom svetištu koja je živa zakopana pošto je dozvolila svetoj vatri da se ugasi. Međutim Božansko Trojstvo treba sjati poput lampe u umovima ljudi u Crkvi (ili ‘koji sačinjavaju Crkvu’), pošto je Bog u Svojem Trojstvu i u Svojem Jedinstvu Sve u svim svetostima nebesa i Crkve. Jer napraviti jednog Boga od duše, drugog od tijela, i trećeg od djelovanja, je isto kao napraviti tri odvojena dijela od te tri suštinske sastavnice jedne osobe; a to bi bilo isto kao razrezati ga na djelove i uništiti ga.

170. (3) PRIJE STVARANJA SVIJETA OVO TROJSTVO NIJE POSTOJALO; ALI NAKON STVARANJA SVIJETA, KADA SE BOG UTJELOVIO, ONO JE BILO OSIGURANO I DOŠLO JE U POSTOJANJE, I ONDA JE BILO U GOSPODINU BOGU, ISKUPITELJU I SPASITELJU, ISUSU KRISTU.

U današnje vrijeme se u Kršćanskom svijetu (ili ‘u Kršćanskoj Crkvi’) smatra (u smislu, ‘priznaje se’) kako je Božansko Trojstvo postojalo prije stvaranja svijeta. To je zasnovano na vjerovanju da je Jehova Bog začeo Sina od vječnosti, i da je Sveti Duh onda proizašao iz oboje, i da je svaki od ovo troje ponaosob ili odvojeno/pojedinačno Bog, pošto je svaki posebice (ili ‘jedinstvena’) osoba koja opstaje po Sebi (u smislu, ‘koji je sam sebi dovoljan, koji sam sebe izdržava, koji samostalno opstoji’). Ovo se, međutim, kako nije u skladu sa razumom (u smislu, ‘kako ovo ni jedan razum ne može shvatiti’), prozvalo tajnom, kojoj se može pristupiti (ili ‘u koju se može prodrijeti’) jedino ako se pretpostavi da ovo troje imaju jednu suštinu, pod čime se misli na (sljedeće karakteristike Božanstva) vječnost, neizmjernost, svemoć i posljedično tome jednaku Božanstvenost, Slavu i Veličanstvenost. Ali ovo/ovakvo trojstvo je trojstvo tri boga, i to nije (ili ‘u nikojem slučaju nije’) Božansko Trojstvo, kako će biti ukazano u nastavku teksta. Štoviše, Trojstvo Oca, Sina i Svetog Duha koje je bilo omogućeno/osigurano i koje je došlo u postojanje nakon što se Bog utjelovio i stoga nakon stvaranja svijeta, jeste Božansko Trojstvo, pošto je to trojstvo jednog Boga, kako se jasno vidi iz sveg što je prethodilo. Ovo Božansko Trojstvo je u Gospodinu Bogu, Iskupitelju i Spasitelju, Isusu Kristu, pošto su tri suštinske sastavnice (essentials) jednog Boga, koje sačinjavaju jednu suštinu, u Njemu. Da je u Njemu sva punina Božanstva, kako Pavle izjavljuje, je očigledno također iz Gospodinovih vlastitih riječi, da je sve što Otac ima Njegovo, i da Sveti Duh ne govori od/iz sebe već od/iz Njega; i konačno, da je On, kada je uskrsnuo, za razliku od svih drugih ljudi, sa Sobom iz grobnice uzeo Svoje cijelo ljudsko tijelo, i meso i kosti:

Matej 28:1-8; Marko 16:5, 6; Luka 24:1-4; Ivan 22:11-15,

To je On također otvoreno posvjedočio Svojim učenicima, govoreći:

   ‘Pogledajte ruke moje i noge, da sam to Ja Osobno: Opipajte/uhvatite Me i vidite jer duh nema tijela i kostiju, kao što vidite da Ja imam.’   Luka 24:39

Iz ovog se svaki čovjek može uvjeriti, ako to hoće (ili ‘ako je voljan’), da je Gospodinovo Ljudsko (tijelo) Božansko, i prema tome da je u Njemu Bog Čovjek a Čovjek Bog.

171. Trojstvo koje je sadašnja Kršćanska Crkva prihvatila i uvela u svoju vjeru je slijedeće, da je Bog Otac začeo Sina od vječnosti, da je Sveti Duh onda pro-izašao iz oboje, i da je svaki (od ova tri) ponaosob Bog (God by Himself). Ovo trojstvo se od strane ljudskih umova može shvatiti/zamisliti jedino kao trijarhija, (tj.) kao vladavina tri kralja u jednom kraljevstvu, ili kao (kad) tri generala (upravljaju) nad jednom vojskom, ili kao (kad) tri gospodara (gospodare) u jednoj kući, od kojih svaki ima jednaku moć; što mora rezultirati u uništenju. Ako bi bilo tko htio zamisliti ovu trijarhiju, ili ju predstaviti svojoj mentalnoj viziji, a ipak je povezati sa idejom o jedinstvu (u smislu, ‘i sebi istovremeno predstaviti jedinstvo njezinih članova’), on bi bio prisiljen zamisliti ju jedino kao čovjeka sa tri glave na jednom tijelu, ili kao tri tijela pod jednom glavom. Takav čudovišan lik Trojstva će se pokazati (ili ‘mora ukazati’) onima koji vjeruju kako postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka ponaosob Bog; i koji ih kombiniraju/spajaju u jednog Boga, ali negiraju da je Bog, pošto je On jedan, prema tome jedna Osoba. Ideja da je Sin Božji rođen od vječnosti, (da je) sišao i uzeo Ljudsko se može usporediti sa bajkama drevnih ljudi, u kojima se kaže kako su ljudske duše bile stvorene na početku svijeta, i da one ulaze u ljudsko tijelo i postaju ljudi; i isto tako sa apsurdnom idejom da duša jednog čovjeka prelazi u drugog, kao što su mnogi u Židovskoj crkvi vjerovali; na primjer da je Ilijina duša prešla u tijelo Ivana Krstitelja, i da će se David vratiti u svom vlastitom tijelu ili nekog drugog čovjeka te vladati nad Izraelom i Judom, pošto je rečeno u Ezekijelu

   ‘Postavit ću nad njima jednoga pastira, i On će ih pasti, slugu svoga Davida. on će im biti pastir, a Ja, Jehova, bit ću njihov Bog i. Moj sluga David bit će im knez’;

I na drugim mjestima pošto nisu znali da se pod ‘Davidom’ u ovim odlomcima misli na Gospodina.

172. (4) TROJSTVO BOŽANSKIH OSOBA OD VJEČNOSTI, ILI (TROJSTVO KOJE JE POSTOJALO) PRIJE NEGO JE SVIJET BIO STVOREN, JE IDEJA (ILI ‘UKLJUČUJE/SA SOBOM POVLAČI IDEJU/RAZMIŠLJANJE’) O TROJSTVU BOGOVA; I TA IDEJA (ILI ‘TO RAZMIŠLJANJE’) SE NE MOŽE OTKLONITI USMENOM ISPOVIJESTI VJERE U JEDNOG BOGA (= AKO ČOVJEK GOVORI KAKO POSTOJI JEDAN BOG’)  

Savršeno je jasno iz sljedećeg odlomka u Atanasijevom Vjerovanju da je Trojstvo Božanskih osoba od vječnosti Trojstvo Bogova:

   ‘Otac je jedna osoba, druga osoba je Sin, i treća (osoba) je Sveti Duh. Otac je Bog i Gospodin, Sin je Bog i Gospodin, i Sveti Duh je Bog i Gospodin; ipak nisu (ili ‘ne postoje’) tri Boga i Gospodina, već jedan Bog i Gospodin, jer baš kao što smo mi prisiljeni Kršćanskom istinom priznati svaku od ovih osoba kao zasebnog (!!) Boga i Gospodina, tako nam je katoličkom religijom zabranjeno govoriti o tri Boga ili tri Gospodina.’

Ovo Vjerovanje je bilo prihvaćeno u cijeloj Kršćanskoj Crkvi kao ekumensko i univerzalno, i izvor je sveg aktuelnog znanja i spoznavanja Boga. Svatko tko ga čita sa otvorenim očima može vidjeti da su članovi Sabora u Nikeji, odakle se Atanasijevo Vjerovanje tako reći posmrtno ‘porodilo’, shvatili Trojstvo kao Trojstvo Bogova. Iz toga slijedi da oni ne samo da su shvatili Trojstvo kao Trojstvo Bogova, već da ni jedna druga ideja o Trojstvu nije prihvaćena/aktuelna u Kršćanskom svijetu, pošto je ovo Vjerovanje (ili ‘ovaj Kredo’) izvor odakle svi dobijaju svoje znanje o Bogu, i svatko se obavezuje na vjerovanje koje je indicirano (ili ‘vjeru koja je indicirana’) njegovim riječima.

[2] Ja apeliram svima, laicima i svećenstvu, magistrima i doktorima na univerzitetima, i također posvećenim biskupima i nadbiskupima, i kardinalima u njihovim grimiznim haljinama, zaista i samom Rimskom Papi, da kažu da li se u današnjem Kršćanskom svijetu pod Trojstvom shvaća išta drugo nego trojstvo Bogova; neka se svaki od njih posavjetuje sam sa sobom i nek govori iz onog što mu je na pameti (ili ‘što mu leži na umu’); jer iz riječi ove univerzalno prihvaćene doktrine u svezi Boga je to jasno poput vode u kristalnom vrču, i također da postoje tri osobe, od kojih je svaka ponaosob Bog i Gospodin; i nadalje da s obzirom na Kršćansku istinu svaka (od tih zasebnih Božanskih) osoba pojedinačno treba biti priznata i spoznata kao Bog i Gospodin, ali da Katolička i Kršćanska religija ili vjera zabranjuje izreći ili imenovati tri Boga i Gospodina; prema tome istina i religija, ili istina i vjera, nisu jedna stvar već dvije stvari; jedna nasuprotna drugoj. Ali da sve ovo ne bi bilo ismijano pred svijetom bilo je dodano da nisu tri Boga i Gospodina, već jedan Bog i Gospodin; jer tko se ne bi smijao ideji o tri Boga? A ipak, zar ima itko tko ne vidi proturječje u ovom dodatku?

[3] Da su, međutim, oni rekli kako Ocu pripada Božanska suština, Sinu Božanska suština, i Svetom Duhu Božanska suština, ali ipak ne postoje/nisu tri Božanske suštine, već jedna i ne-djeljiva, ili da budemo još precizniji, da su shvatili Oca kao izvorno (originating) Božanstvo, Sina kao Božansko Ljudsko iz tog izvora (from that origin), i Sveti Duh kao Božansko koje proizlazi (proceeding) od njih, pošto ovo troje pripadaju jednom Bogu, onda bi misterija mogla biti objašnjena (ili ‘onda bi se ova misterija mogla objasniti’). Ili opet, ako Božansko Oca shvatimo kao nešto što naliči duši u čovjeka, Božansko Ljudsko kao nešto što naliči tijelu koje pripada toj duši, a Sveti Duh kao nešto što naliči aktivnosti koja dolazi od oboje, onda tri suštine postaju razumljive kako pripadaju jednoj te istoj osobi, i tako sačinjavaju jednu, ne-djeljivu suštinu.

173. Razlog zašto se ideja o tri Boga ne može izgnati verbalnim priznavanjem vjerovanja (ili ‘usmenom ispovijesti vjere’) u jednog Boga počiva u tome što je ova ideja bila usađivana u memoriju od djetinstva na dalje, a ono što nečija memorija sadržava to je izvor njegovih misli. Memorija u čovjeka naliči na preživajući stomak u ptica i životinja. Oni u njega stavljaju hranu, i onda žive od nje konzumirajući je zalogaj po zalogaj, vadeći je (iz tog stomaka) s vremena na vrijeme gutajući ju u pravom stomaku, gdje je hrana probavljena i odakle cirkulira da bi tijelu osigurala njegove potrebe. Ljudsko razumijevanje je pravi stomak, kao što je memorija prvi stomak (= onaj koji naliči stomaku u preživača gdje se hrana ‘pohranjuje’ do trenutka ‘konzumacije’). Svatko može vidjeti da ideja o tri Božanske osobe od vječnosti, pošto je ta ideja ista kao i ideja o tri Boga, ne može biti prognana verbalnim priznavanjem vjere u jednog Boga, samo iz činjenice da ona i dalje nije protjerana, i da je i dalje aktualna kod poznatih ljudi koji se protive njezinom odbacivanju/protjerivanju. Jer oni inzistiraju da su tri Božanske osobe jedan Bog, ali su tako tvrdoglavi da negiraju kako je Bog, pošto je jedan, također jedna osoba (ovo je za mene vrhunac ljudske gluposti i ludosti a što je najtragičnije, velika većina Kršćana i dalje ne-razmišljajući = ne koristeći svoj razum, razmišlja baš na ovaj način!). Ali svatko tko je mudar zasigurno razmišlja u svom srcu da ‘osobu’ u stvari ne može shvatiti kao osobu, već kao predikat određene kvalitete (= već da ‘osoba’ označava određenu kvalitetu’)? Ali nitko ne zna kakve kvalitete, i zbog tog neznanja ideja (o tri Božanske osobe) ostaje usađena u memoriji od djetinstva (kad su ju prvi puta čuli u Crkvi od ‘slijepih’ učitelja) na dalje, poput korijena stabla u zemlji koji, čak i ako je stablo odrezano, i dalje izbacuje mladice.

[2] No, prijatelju moj, nemoj samo odrezati stablo, već iskopaj i korijen, i onda u svoj vrt posadi stabla koja daju dobar plod. Pobrini se prema tome da tvoj um nije opsjednut (= u smislu, ‘da mu na putu ne stoji’) idejom o tri Boga, dok u tvojim ustima, koja su potpuno lišena idejâ, odzvanja zvuk ‘jedan Bog’. U tom slučaju su, zajedno gledano, razumijevanje iznad memorije koje razmišlja o tri Boga, i razumijevanje ispod memorije koje ustima omogućava da izgovore riječi ‘jedan Bog’, poput klauna na pozornici, koji može igrati dvije uloge naglo skačući sa jedne na drugu, govoreći jednu stvar na jednoj strani a suprotnu na drugoj, svađajući se sam sa sobom, nazivajući sebe na jednoj strani mudrim a na drugoj pak ludim. Rezultat ovog mora zasigurno biti da, kad stoji po sredini i gleda u jednu ili drugu stranu, on ne razmišlja kako to (= taj njegov stav, tj. njegova pozicija) ima bilo kakve posljedice, i da možda ne postoji niti jedan Bog niti tri Boga, i prema tome da Bog uopće ne postoji. Obožavanje prirode (= naturalizam) koje u današnje vrijeme toliko uzima maha ne proizlazi iz ni jednog drugog izvora.

[3] Nitko na nebu ne može izgovoriti riječi ‘Trojstvo osoba, od kojih je svaka ponaosob/pojedinačno Bog’. Jer sama se nebeska aura, medij putem kojeg su valovi njihovih misli transmitirani, kao što se zvukovi transmitiraju kroz zrak, tome snažno suprotstavlja. Jedina osoba koja to može učiniti na nebu je licemjer; ali zvuk njegova glasa proizvodi u nebeskoj auri škrgutajući zvuk poput onog kojeg stvaraju zubi kada stružu jedni o druge, ili pak vrišteći zvuk poput vrane koja pokušava pjevati poput ptice pjevice. Meni je također bilo rečeno sa nebesa da je nemoguće protjerati/prognati ideju o Trojstvu Bogova, jednom kada je ta ideja usađena u um putem dokazivanja (= kada jet a ideja bila usađena u čovjekov um putem pronalaženja dokaza za to iz literalnog smisla Riječi), ako čovjek samo oralno prizna jednog Boga, kao što je stablu nemoguće proći kroz svoje vlastito sjeme ili pak čovjekovom obrazu kroz dlaku vlastite brade.

174. (5) TROJSTVO OSOBA NIJE BILO POZNATO (U) APOSTOLSKOJ CRKVI, VEĆ SU GA IZMISLILI NA SABORU U NIKEJI, ŠTO JE VODILO DO NJEGOVA UVOĐENJA U RIMOKATOLIČKU CRKVU, I NA TAJ NAČIN U CRKVE KOJE SU SE ODVOJILE OD NJE

Apostolska crkva ne predstavlja/označava samo crkvu koja je na različitim mjestima postojala u vrijeme Apostola, već također (crkvu) i u sljedeća dva tri stoljeća. Ali na kraju/kasnije su ljudi započeli skidati vrata hrama sa njegovih šarki, i poput lopova provaljivati u njegovo svetište. Hram označava crkvu, vrata hrama označavaju Gospodina Boga Iskupitelja, a svetište je Njegovo Božanstvo. Jer Isus kaže:

   ‘Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata. Kroza Me tko uđe, spasit će se.’   Ivan 10:1, 9

[2] Taj zločin su počinili Ari i njegovi sljedbenici. Stoga se sastao Sabor u Nikeji, gradu u Bitiniji, kojeg je sazvao Konstantin Veliki (325 g. poslije Krista); i njegovi članovi su, sa ciljem isključivanja/istjerivanja uništavajućeg Arijeva krivovjerja, izmislili, zaključili i zapisali doktrinu da su tri Božanske osobe, Otac, Sin i Sveti Duh, postojale od vječnosti, od kojih je svaki imao osobnost, i koji je došao u postojanje i ostao u postojanju Sobom (ili ‘po Sebi’) i u Sebi (by Himself and in Himself). Oni su takođe držali da je druga osoba, Sin, sišao dolje i na Sebe uzeo ljudsku formu izvršivši iskupljenje, putem/posredstvom čega (by this means) Njegovo Ljudsko ima/posjeduje Božansko po hipostatskoj uniji, kroz koju (ili ‘i putem te unije’) On ima blisku sličnost sa Bogom Ocem. Od tog vremena (ili ‘to je bio početak odakle’) su se mnoga bezbožnička krivovjerja u svezi Boga i Kristove Osobe počela širiti zemljom. Antikrist je onda započeo uzvisivati/podizati svoju glavu, podijelivši Boga na tri, a Gospodina Spasitelja na dva, uništavajući na taj način Hram kojeg je Gospodin nagradio/podigao uz pomoć Svojih Apostola. To je išlo tako daleko (u smislu, ‘i to sa takvim posljedicama’) da ni jedan kamen nije ostao na kamenu nerazvaljen, u skladu sa (ili ‘kako je predskazano’) Njegovim vlastitim riječima u Mateju 24:2. U tom odlomku se pod Hramom ne misli samo na hram u Jeruzalemu, već također i na Crkvu, čije se uništenje ili kraj obrađuje u cijelom tom poglavlju.

[3] Ali, zar se išta drugo moglo očekivati od tog Sabora, ili onih koji su slijedili nakon njega, koji su slično tako (ili ‘ako se uzme u obzir da su i oni također’) podijelili Božanstvo na tri dijela, i postavili utjelovljenog Boga ispod sebe, sebi pod noge? Jer oni su odvojili/odrezali glavu Crkve od njezina tijela, ‘penjući se drugim putem’, što će reći, oni su prošli mimo Gospodina Isusa Krista, uspinjući se ka Bogu Ocu kao drugom Božanstvu (ili ‘kao da je On bio drugi Bog’), jednostavno zadržavajući na svojim usnama izreku ‘Kristovom zaslugom’ (ili ‘Kristova zasluga’), sa ciljem da Bog, poradi nje (= Kristove zasluge) može biti milostiv (ili ‘tako da bi im se Bog Kristove zasluge radi smilovao’). Tako bi, mišljaše oni, opravdanje utjecalo direktno u njih, zajedno sa svime što ga prati, naime, sa otpuštanjem/opraštanjem grijeha, obnavljanjem, posvećivanjem, regeneracijom i spasenjem, i sve to bez ikakvog napora/intervencije na čovjekovoj strani koji/a tome doprinosi (= u smislu, ‘bez ikakvog čovjekovog aktivnog udjela u tome’).

175. Apostolska Crkva nije znala ništa o trojstvu Osoba, ili o tri Osobe od vječnosti, što se jasno vidi iz Vjerovanja te Crkve, koje je poznato pod nazivom Apostolsko Vjerovanje, gdje je rečeno (ili ‘koje sadrži slijedeće riječi’):

   ‘Ja vjerujem u Boga Oca Svemogućeg, Stvoritelja neba i zemlje; i u Isusa Krista, Njegovog jedinog Sina, našeg Gospodina, Koji je bio začet po Svetom Duhu, rođen od djevice Marije; i u Svetog Duha.’

Ovdje se nigdje i ničime ne spominje Sin od vječnosti, već Sin začet po Svetom Duhu, i rođen od djevice Marije; jer oni koji su sastavili to Vjerovanje su znali od Apostola

   da je Isus Krist bio istiniti Bog,  1 Ivanova 5:20;

   i da u Njemu obitava tjelesno sva punina Božanstva, Kološani 2:9;

   i da su Apostoli propovijedali vjeru u Njega, Djela 20:21;

   i da On ima svu vlast na nebu i na zemlji, Matej 28:18.

176. Kako čovjek može vjerovati Saborima kada oni ne pristupaju direktno Bogu Crkve? Zar Crkva nije Gospodinovo tijelo, i zar On nije njezina glava? A što je tijelo (ili ‘kakva korist je od tijela’) bez glave? I kakvo je to tijelo na koje su bile postavljene (ili ‘koje na sebi ima’) tri glave, pod čijim okriljem/vodstvom/pokroviteljstvom ljudi drže savjetovanja i donose odluke? Zar prosvjetljenje (koje je duhovne prirode kada dolazi jedino od Gospodina, Koji je Bog neba i Crkve, i također Bog Riječi) na taj način ne postaje sve više i više prirodno, i na kraju čulno? Onda ono ne percipira ni jednu jedinu teološku istinu u njezinom unutarnjem obliku bez da se takva istina odmah odbaci iz misli racionalnog razumijevanja, te poput pljeve iz vijalice biva otpuhnuta u zrak. U tom stanju uma neistine/greške potajno zauzimaju mjesto koje pripada istinama, a zrake svjetla zamjenjuje tama. Onda ljudi stoje kao u pećini, sa naočalima na nosu i bakljom u ruci, zatvarajući svoje oči duhovnim istinama koje su na nebeskom svjetlu, i otvaraju ih čulnim istinama koje pripadaju obmanjujućem svjetlu tjelesnih čula. Ista stvar se događa i kasnije kada se čita Riječ; um je onda uspavan za istine i probuđen za neistine, i postaje poput Zvijeri koja je opisana da izlazi iz mora,

   sa ustima poput onih u lava, tijela poput onog u leoparda, i stopala poput onih u medvjeda.’  Otkrovenje 13:2

[2] Rečeno je na nebu da su se pri zaključivanju Sabora u Nikeji dogodile one stvari koje je Gospodin predskazao Svojim učenicima:

   ‘Sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti i zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.’   Matej 24:29

Apostolska Crkva je u stvari bila poput nove zvijezde koja se pojavljuje na zvjezdanom nebu; ali Crkva je, nakon dva Nikejska Sabora, bila poput te iste zvijezde koja se kasnije zamračila i skroz rascjepila/nestala, što je događaj više puta zabilježen u prirodnom svijetu, u skladu sa promatranjima Astrologa. U Riječi je zapisano:

   da Jehova Bog obitava u nepristupačnom svjetlu.  1 Timotej 6:16

Tko bi Mu onda mogao pristupiti osim ako On obitava u pristupačnom svjetlu, što će reći, da se On nije spustio, i uzeo/obukao na sebe Ljudsko (= ljudsku formu), i u njemu postao Svjetlo svijeta (Ivan 1:9; 12:46)? Svatko može vidjeti da je pristupiti Jehovi Ocu u Njegovom vlastitom svjetlu nemoguće kao i uzeti jutarnja krila i sa njima odletjeti do sunca? Ili se hraniti sunčanim zrakama umjesto materijalnom hranom? Ili za pticu odletjeti u eter, ili jelenu odletjeti u zrak (ili ‘letjeti zrakom’)?

177. (6) IZ NIKEJE (= IDEJE O TROJSTVU KOJA JE BILA DEFINIRNA NA SABORU U NIKEJI) A TAKOĐER I IZ ATANASIJEVE DOKTRINE U SVEZI TROJSTVA SE POJAVILA VJERA KOJA JE POKVARILA/IZOPAČILA CIJELU KRŠĆANSKU CRKVU

Gore je iz Vjerovanja bilo ukazano (vidi 172) da su i Nikejska i Atanasijeva definicija Trojstva definicije o Trojstvu Bogova. Ta Vjerovanja su bila uzrokom vjere današnje Crkve, što je vjera u Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog Duha. U Boga Oca da će On uračunati (impute) pravednost Svojeg Sina Spasitelja i pripisati je čovjeku/ljudima; u Boga Sina kako će On u stvari posredovati i dodati Svoj autoritet; i u Svetog Duha, da će On u stvari ostvariti uračunatu pravednost Sina pripisujući je (ili ‘upisati na čovjeka Sinovljevu uračunatu pravednost’), i kad je ostvarena zapečatiti je, opravdavajući, posvećujući i obnavljajući čovjeka. To je vjera današnje Crkve, koja je sama po sebi dovoljan dokaz da se tu radi o priznavanju i obožavanju Trojstva Bogova (= tri odvojena i zasebna Boga).

[2] Vjera bilo koje crkve nije samo jedini izvor odakle teče svo obožavanje, već i sva njezina teologija (ili ‘sve njezine dogme’). Otud se može reći ‘kakva vjera takva i doktrina’. Iz ovog slijedi da je današnja vjera, pošto je vjera u Tri Boga, porušila/pokvarila sve u crkvi; jer vjera je prvi princip, a stvari od vjere (= doktrinalne stvari) su derivati, a derivati svoju suštinu dobijaju/imaju od njihovog prvog principa. Ako netko testira bilo koju (ili ‘jednu po jednu’) točku te doktrine, recimo vjerovanje u svezi Boga, osobe Krista, milosrdnosti, pokajanja, obnavljanja, slobodne volje, izbora, i svrhe sakramenata krštenja i Svete Večere, on će jasno vidjeti da svaka od njih sadrži ideju (ili ‘da je u svakoj od njih ideja’) o Trojstvu Bogova. A čak i ako u stvari ne izgleda da je ta ideja sadržana u njima, ta ideja je i dalje izvor odakle se one izlijevaju (= poput vode iz fontane). Pošto se takvo testiranje ovdje ne može sprovesti, iako bi takvo istraživanje bilo korisno sa ciljem da se ljudima otvore oči, Ja ću ovoj knjizi dodati jedan Dodatak, u kojem će to biti dokazano/ukazano.

[3] Vjerovanje crkve u svezi Boga je poput duše u tijelu; a njezine doktrine (ili ‘a doktrinalne stvari’) su poput organa tijela. Ili još, vjera u Boga je poput kraljice, a njezine dogme su poput dužnosnika/oficira na njezinom dvoru, a kako su svi oni ovisni o kraljičinoj riječi, tako dogme ovise o vjerovanju. Samo iz vjerovanja crkve može se vidjeti (u smislu, ‘dovoljno je poznavati vjerovanje neke crkve da bi se po ovom principu uvidjelo’) kakvo je razumijevanje Riječi u toj crkvi; jer vjera iznutra hvata (kao sa kukom) i vuče ka sebi kao konopcima što god može. Ako je kriva vjera, ona ondje počinjava preljub sa svakom istinom, zavodeći ju u stranu i falsifirajući ju, čineći tako čovjeka nerazumnim/suludim u duhovnim stvarima. Ako je, međutim, vjera istinita, onda ona uživa naklonost cijele Riječi (ili ‘onda ju podržava cijela Riječ’), i Boga Riječi, Koji je Gospodin Bog Spasitelj, Koji izlijeva svjetlo, i Koji udahnjuje Svoj Božanski pristanak u njega, čineći tako čovjeka mudrim.

[4] U Prilogu će se također vidjeti da je današnja vjera, koja je u svojem unutarnjem obliku vjera u tri Boga, iako/ali u izvanjskom obliku govori o jednom Bogu, ugasnula svjetlo u Riječi, i protjerala Gospodina iz Crkve (ili ‘oduzela Gospodina Crkvi’), na taj način promijenivši njezino jutro u noć. To je ono što su učinili heretici (ili ‘krivovjerja’) prije Nikejskog Sabora, zatim heretici (ili ‘krivovjerja’) u njemu i poslije njega. Ali kakvo pouzdanje se može postaviti u Sabore koji ‘u ovčinjak ne ulaze kroz vrata, već se penju drugim putem’, u skladu sa Gospodinovim riječima iz Ivana 10:1, 9? Njihove debate nisu previše daleko od slijepog čovjeka koji hoda po danu, ili čovjeka sa zdravim očima koji hoda po noći, od kojih ni jedan ni drugi ne vide zamku prije nego upadnu u nju. Na primjer, kakvo se pouzdanje može postaviti u Sabore (Rimokatoličke Crkve) koji su ustanovili poziciju Pape kao Božjeg vikara, kanonizaciju mrtvih, zazivanje mrtvih kao da su bogovi, obožavanje njihovih slika, autoritet davanja zadovoljenja, i podjelu Euharistije, da ne spominjemo mnoge druge stvari? Ili kakvo se pouzdanje može postaviti u Sabor koji je ustanovio užasno krivovjerje o predodređenju, kojeg je onda objesio poput barjaka ispred vrata svojih crkava? Radije, prijatelju moj, ti pristupi Bogu Riječi, i stoga samoj Riječi, i tako kroz vrata uđi u ovčinjak, to jest, u crkvu, i bit će ti dano prosvjetljenje, i onda ćeš za sebe vidjeti, kao da stojiš na vrhu planine, ne samo put kojim su mnogi ljudi krenuli, već također i svoje prijašnje korake i lutanja u mračnoj šumi koja leži podno planine.

178. Vjera u svakoj crkvi je poput sjemena, iz kojeg izviru sve njezine dogme. Ona se može usporediti sa sjemenom stabla, iz kojeg izrastaju svi njegovi gornji dijelovi uključujući i plod; i također sa ljudskim sjemenom iz kojeg je stvoren plod i, generaciju po generaciju, porodice. Prema tome ako čovjek zna kakva je vodeća vjera (ili ‘koji je vodeći princip vjere’), koja se poradi svoje dominirajuće uloge naziva spasavajućom (= u smislu, ‘u što čovjek mora vjerovati da bi se spasio’), čovjek može znati kakve je vrste (ili ‘karaktera’) Crkva. Sljedeći primjer će poslužiti da bi se ovo ilustriralo/objasnilo.

Pretpostavimo vjerovanje da je priroda stvoritelj svemira. Iz tog vjerovanja slijedi da je svemir ono što se naziva Bogom, i da je priroda njegova suština; da je eter najviši Bog, kojeg su drevni ljudi nazivali Jupiter, i da je zrak njegova božica, koju su drevni ljudi nazivali Juno, učinivši je Jupiterovom ženom; da je ocean bog nižeg ranga, kojeg se po drevnim ljudima može zvati Neptun; a pošto božanstvo prirode seže pravo do centra zemlje, da je i tamo također bog, kojeg se po drevnim ljudima može nazvati Pluton; da je sunce kuća za sastanke svih bogova, gdje se oni sastaju kad god Jupiter sazove sastanak; štoviše, vatra je život iz Boga, i prema tome ptice lete u Bogu, životinje hodaju u Bogu, i ribe plivaju u Bogu.

[2] Slijedi dalje kako su misli samo modificiranja etera, baš kao što je govor koji izražava misli modulacija zraka; i da su osjećaji ljubavi povremene promjene u stanju prouzrokovane zračenjem sunca koje udara u njih. Ovakvo razmišljanje također uključuje ideju da je život nakon smrti, uključujući raj i pakao, bajka koju je svećenstvo izmislilo da bi postignulo čast i bogatstvo, ali je ipak korisna bajka, koju se ne smije javno ismijati, pošto služi civilnu potebu da umove običnih ljudi drži čvrsto poslušnima sucima. Ipak oni koji su zakačeni za religiju su izvan dodira sa stvarnošću, njihove misli su divlje maštarije, njihovo ponašanje je apsurdno, a oni sami su robovi svećenika, pošto vjeruju u ono što ne mogu vidjeti i vide stvari daleko iza dosega njihovih umova. Sve te posljedice, i mnoge druge iste vrste, su sadržane u vjerovanju da je priroda stvoritelj svemira, i pojavljuju se iz nje kada se ono razotkrije. One su predstavljene/demonstrirane ovdje da bi se ukazalo kako je u vjerovanju današnje crkve, koja je iznutra vjera u tri Boga, iako izvani u jednoga, sadržano mnoštvo (ili ‘cijelo jato’) neistina. Iz toga (vjerovanja današnje crkve u tri Boga) se može izdvojiti/izvući onoliko neistina koliko u jednom jajašcu-loptici koju stvara ženski pauk ima sićušnih paukova. Da li postoji itko, čiji je um postao uistinu racionalan pod prosvjetljenjem kojeg daje Gospodin, tko to ne vidi? Ali kako to itko drugi može vidjeti sve dok su vrata koja vode do te vjere i njezinih izdanaka zatvorena i zasunjena sa pravilom kako je za ljudski razum nezakonito istraživati u njezine misterije?

179. (7) ODATLE JE PROIZAŠLA ONA ‘GROZOTA OPUSTOŠENJA I NEVOLJE, KAKVE NIKAD RANIJE NIJE BILO NITI ĆE JE IKAD VIŠE BITI’, KOJU JE GOSPODIN PREDSKAZAO U DANIJELU, U EVANĐELISTIMA I U OTKROVENJU

U Danijelu je zapisano:

   ‘Na kraju će na krilima odvratnosti doći grozota pustoši, sve do svršetka i odluke, kad će se oboriti na pustošnika.’  Danijel 9:27

U Matejevom Evanđelju, Gospodin kaže:

   ‘Onda će ustat mnogi lažni proroci i mnoge će zavesti. Kada dakle vidite da grozota pustoši, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka dobro razumije.’   Matej 24:11, 15

I nakon toga u istom poglavlju:

   ‘Jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti.’  Matej 24:25

Ova nevolja i grozota su tema (= se obrađuju) u sedam poglavlja u Otkrovenju. Na njih (ili ‘oni su ono na što’) se misli pod ‘crnim konjem i konjem sivcem koji su izašli iz knjige kada je Jaganjac otvorio njezine pečate (Otkrovenje 6:5-8).’; i pod ‘zvijeri koja izlazi iz bezdana, koja je zaratila sa dva svjedoka, i ubila ih (Otkrovenje 11:7-na dalje); i pod ‘zmajem koji je stajao ispred žene koja se trebala poroditi, da bi požderao njezino dijete, i gonio je u divljinu, gdje je iz svojih usta izbacio vodu poput rijeke da ju poplava odnese (Otkrovenje 12); također pod ‘zmajevim zvijerima, jednom koja izlazi iz mora, drugom iz kopna (Otkrovenje 13); također pod ‘tri duha nečista kao žabe, koji su izašli iz zmajevih usta, i usta zvijeri, i iz usta lažnog proroka (Otkrovenje 16:13)’; na njih se dalje misli kad kaže, ‘da je, nakon što je sedam anđela izlilo pehare gnjeva Božjega, u kojima je bilo sedam zadnjih zala, na zemlju, na more, na fontane i rijeke, na sunce, na prijesto zvijeri, na rijeku Eufrat, i konačno u zrak, bio veliki zemljotres, kakvog nije bilo od kada je ljudi na zemlji (Otkrovenje 16). ‘Zemljotres’ predstavlja uništenje crkve, koje je posljedica neistine (u njoj) i krivotvorenja istina; i to je također predstavljeno sa ‘velikom nevoljom kakve nikad nije bilo od početka svijeta (Matej 24:21).’  

Isto predstavljaju slijedeće riječi: ‘I anđeo baci srp na zemlju i obra vinograd zemaljski, a obrano baci u veliku kacu gnjeva Božjega. Gazila se kaca izvan grada te poteče krv iz kace konjima do uzda, tisuću i šest stotina stadija uokolo.’     Otkrovenje 14:19, 20

‘Krv’ predstavlja krivotvorenu istinu; u ovih sedam poglavlja postoje još mnogi slični odlomci.

180. U Evanđelistima (Mateju 24; Marku 13; i Luki 21) su opisana sukcesivna stanja propadanja i korupcije/pokvarenosti Kršćanske Crkve (ili ‘prikazano je kako je iz faze u fazu propadala i postala pokvarena Kršćanska Crkva’). U tim poglavljima se pod ‘velikom nevoljom, kakve nije bilo od početka svijeta, niti će je ikad više biti’, misli, kao i na svim/mnogim drugim mjestima u Riječi, na neistinu koja je prevladala nad istinom (ili ‘napala istinu’), i to do takve mjere da nije preostala ni jedna jedina istina koja nije krivotvorena ili uništena. To je također značenje ‘grozote opustošenja’ u tim odlomcima, te ‘grozote pustoši koja dolazi na krilima odvratnosti’, i ‘svršetka i odluke’ u Danijelu; a isto to je opisano u Otkrovenju, u onim odlomcima koji su upravo bili citirani. To se dogodilo pošto (ili ‘bilo prouzrokovano time što’) Crkva nije priznala Jedinstvo Boga u Trojstvu, i Njegovo Trojstvo u Jedinstvu u jednoj Osobi, već radije razdvajajući ga na tri osobe. Crkva je prema tome bila bazirana (ili ‘Crkvu su stoga zasnovali’) na mentalnoj ideji o tri boga, dok su na usnama istovremeno priznavali jednog Boga. Tako su ljudi sebe odvojili od Gospodina do takve mjere da im više nije preostala nikakva ideja o Božanstvu u Njegovoj Ljudskoj prirodi, dok je u stvari u Ljudskom (tijelu) Bog Otac Osobno; i poradi toga se On naziva ‘Otac od Vječnosti (Izaija 9:6), i kaže Filipu: ‘Onaj koji vidi (ili ‘koji je vidio’) Mene, vidi(o je) Oca.’   Ivan 14:7, 9

181. Ali ovdje se postavlja pitanje, koje je stvarno ishodište i izvor iz kojeg su potekli takva grozota opustošenja (Danijel 9:27), i takva nevolja kakve nikad nije bilo niti će je ikad više biti (Matej 24:21)? Odgovor mora biti da su potekli iz te vjere koja univerzalno prevladava u cijelom Kršćanskom svijetu, i iz njezina upliva, djelovanja i pripisivanja (imputation) kako se tradicionalno naučava. Zadivljujuće je da doktrina o opravdanju sa ovakvom vjerom, iako u sebi nije vjera već obmana, bude jedina smatrana za sve i sva (ili ‘igra vodeću ulogu’) u Kršćanskim Crkvama, što će reći, onda dominira/prevladava među svećenstvom skoro kao jedina suština teologije (ili ‘kao da je jedina teološka dogma’). Svi mladi svećenički regruti/novaci na njihovim fakultetima uče, gutaju i apsorbiraju baš ovu doktrinu; i nakon toga ju, kao inspirirani nebeskom mudrošću, naučavaju u njihovim crkvama, objavljuju u njihovim knjigama, i koriste da bi potražili i ostvarili ugled zbog uzvišene naobrazbe, slave i časti. Zbog toga im se uručuju diplome, titule i nagrade. A to se događa bez obzira na činjenicu da je samo kao posljedica te vjere sunce danas bilo zamračeno, mjesec lišen svoga svjetla, zvijezde su pale sa neba, i nebeske sile se uzdrmale, prema riječima Gospodinova proročanstva u Mateju 24:29. Bilo mi je dokazano (= pružen mi je bio dokaz) da je doktrina ove vjere zasljepila umove ljudi u današnje vrijeme do te mjere da oni nisu voljni, i prema tome nisu u stanju, vidjeti ni jednu jedinu Božansku istinu iznutra (= duhovno ju shvatiti) na sunčevu svjetlu, ili mjesečevu, već jedino izvanjski, u grubim crtama/konturama na svjetlu vatre po noći. Ja prema tome mogu predskazati slijedeće, da su (kojim slučajem) Božanske istine u svezi istinskog sjedinjenja ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti i vjere, raja i pakla, Gospodina, života nakon smrti i vječne sreće sa neba poslate dolje (na zemlju) i zapisane srebrnim slovima, one ne bi bile smatrane vrijednima čitanja od strane onih koji podržavaju doktrinu o opravdanju i posvećivanju samo sa vjerom; ali da je, u drugu ruku, rasprava o opravdanju samo sa vjerom bila poslana iz pakla, oni bi ju primili, prigrlili/izljubili i odnijeli kući na svojim grudima.

182. (8) NADALJE, DA NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA NISU BILI UTEMELJENI OD STRANE GOSPODINA, NITKO SE NE BI SPASIO

Čitamo u Mateju:

   ‘Jer tada će biti velika nevolja kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio.’  Matej 24:21, 22

Ovo poglavlje (Matej 24) obrađuje ‘kraj vremena’ (ili ‘kraj/dovršenje jednog perioda’), čime se misli na kraj sadašnje Crkve (ili ‘Crkve današnjih dana’); prema tome, pod ‘skraćivanjem dana onih’ se misli na njezino privođenje kraju i utvrđivanje nove (Crkve). Da li ima itko tko ne zna da se u slučaju da Gospodin nije došao na svijet i ostvario Iskupljenje/Spasenje, nitko ne bi spasio? A ostvariti Iskupljenje/Spasenje znači formirati/utemeljiti novo nebo i novu Crkvu. Gospodin je u Evanđeljima predskazao da će ponovno doći na svijet (u Mateju 24:30, 31; Marku 13:26; Luki 12:40), a također i u Otkrovenju, posebice u zadnjem poglavlju. Gore sam u sekciji o Iskupljenju/Spasenju (114-137) ukazao da Gospodin i danas ostvaruje djelo Iskupljenja, tako što formira novo nebo i započinje novu Crkvu, sa ciljem da bi se čovjek mogao spasiti.

[2] Velika tajna u svezi ‘nitko se ne bi spasio, da Gospodin nije započeo novu Crkvu’, je slijedeća (ili ‘je u ovome’): Sve dok Zmaj sa svojom posadom obitava u svijetu duhova, u kojeg je bio bačen, ni jedna se Božanska istina ujedinjena sa Božanskim dobrom ne može probiti do ljudi na zemlji bez da se izopači i falsificira, ili uništi. To je značenje slijedećih riječi u Otkrovenju:

   ‘Zmaj je bio zbačen na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi. Jao onima koji žive na zemlji i u moru, jer Đavao je sišao k njima, veoma gnjevan.’  Otkrovenje 12:9, 12, 13

Ali nakon što je Zmaj bio bačen u pakao (Otkrovenje 20:10), onda je

   ‘Ivan vidio novo nebo i novu zemlju, i Novi Jeruzalem kako silazi sa neba od Boga.’ Otkrovenje 21:1, 2

Pod ‘Zmajem’ se misli na one koji su u vjeri današnje (Kršćanske) Crkve.

[3] Ja sam u duhovnom svijetu nekoliko puta razgovarao sa onima koji su vjerovali kako se čovjek opravdava samo sa vjerom, i rekao sam im da je njihova doktrina pogrešna i apsurdna, da potiče/prouzrokuje bezbrižnost, sljepilo, pospanost i tamu u duhovnim stvarima, koji duši donose smrt. Ja sam ih preklinjao da od nje odustanu, ali sam na to dobio odgovor: ‘Da odustanemo od nje? To je zasigurno jedna od stvari o kojoj ovisi nadmoćnost svećeničke učenosti nad običnim pukom.’ Ali ja sam odgovorio da oni očigledno nisu kao svoj cilj imali spasenje ljudskih duša (ili ‘da spasenje ljudskih duša nije bilo dio njihove svrhe’), već jedino nadmoćnost njihova vlastitog ugleda. I prema tome, pošto su aplicirali istine iz Riječi svojim vlastitim lažnim principima (ili ‘koristili istine iz Riječi da bi podržali svoje svoje lažne principe’), i tako ih onečistili, oni su bili anđeli bezdana, zvani Abadoni i Apolioni* (Otkrovenje 9:11), čime se misli na (ili ‘koji predstavljaju’) one koji uništavaju Crkvu tako što u potpunosti krivotvore Riječ. Ali oni su odgovorili: ‘Kako to misliš?, naše znanje nam omogućava da proričemo tajne te vjere, i iz nje, kao iz svetišta, mi dajemo odgovore. Prema tome mi nismo Apolioni već Apoloni.’ Ozlojađen na ovo ja rekoh: ‘Ako ste Apoloni onda ste također i levijatani. Glavni među vama su vijugavi levijatani, a oni na nižim pozicijama su izduženi levijatani koje će Bog kazniti sa svojim ljutim i velikim mačem (Izaija 27:1).’ Ali oni su se na ove riječi smijali.

* Hebrejska i Grčka riječ za ‘uništitelja’.

183. (9) OD TROJSTVA OSOBA, OD KOJIH JE SVAKA OSOBA ODVOJENO/INDIVIDUALNO BOG, PREMA (ILI ‘KAKO STOJI U’) ATANASIJEVOM VJEROVANJU, SU NASTALE MNOGE NEPODUDARNE I APSURDNE DOKTRINE/IDEJE, KOJE NISU NIŠTA DRUGO NEGO FANTAZIJE I OBMANE

Iz doktrine o tri Božanske osobe od vječnosti, koja je u sebi glava svih doktrina (ili ‘koja je glavna nad svim doktrinama’) u Kršćanskim crkvama, su proizašle mnoge ideje o Bogu koje ne pristaju Kršćanskom svijetu i koje su ga kao takvog nedostojne, pošto Kršćanski svijet može i mora biti svjetlo svim ljudima i rasama na sve četiri strane svijeta u stvarima koje se tiču Boga i Njegova jedinstva. Svi koji žive izvan Kršćanske crkve, Muslimani a također i Židovi, i pored njih pogani bilo koje religije/kulta, odbacuju Kršćanstvo (ili ‘osjećaju odbojnost prema Kršćanstvu’) jedino poradi njihova vjerovanja u tri Boga. Misionari su ovog jako dobro svjesni, i stoga oni itekako paze da ne govore otvoreno o Trojstvu osoba kako je opisano u Nikejskom i Atanasijevom Vjerovanju (ili ‘kako to naučava Nikejsko i Atanasijevo vjerovanje’), pošto bi ih u tom slučaju njihovi obraćenici odbili/izbjegavali (= pobjegli bi od njih) i ismija(va)li.

[2] Apsurdne, smiješne i neozbiljne ideje koje su proizašle iz doktrine o tri Božanske osobe od vječnosti, i koje se i dalje pojavljuju u umu svakoga koji prianja uz njih vjerujući u riječi te doktrine (ili ‘koji zadržava vjerovanje u riječi te doktrine’), koje se od ušiju i očiju uzdižu do nivoa mentalne kontemplacije, su slijedeće: Da Bog Otac sjedi visoko nad glavom; Sin sjedi sa Njegove desne strane; a Sveti Duh ispred njih i sluša, te onda žuri kroz svijet da bi prema donešenoj odluci podijelio darove opravdanja, pripisujući ih ljudima i mijenjajući ih iz sinova gnjeva u sinove milosti, čineći ih odabranicima umjesto prokletnicima. Ja pozivam sve učene među svećenstvom i dobro obrazovane/upućene među laicima, da kažu da li u svojim umovima imaju bilo koju drugu sliku od ove zamišljene (= da li im se u umu pojavljuje bilo koja druga ideja od ove upravo opisane). Jer ta slika/ideja se pojavljuje u umu sama od sebe iz same doktrine (vidi duhovno iskustvo opisano gore u 16 poglavlju).

[3] Iz ove ideje se u umu također pojavljuje i znatiželja u svezi onog što su oni (= njih troje zasebnih bogova!) međusobno razgovarali prije stvaranja svijeta; da li su razgovarali o stvaranju svijeta, ili možda o onim ljudima koji će prema onima koji vjeruju kako je Adamov pad bio pred-određen tj. Bogom određen (Supralapsarians), biti predodređeni/spašeni i opravdani, ili također o Iskupljenju/Spasenju? Isto tako, što su oni međusobno razgovarali od stvaranja svijeta, Otac sa Svojim autoritetom i moći pripisivanja (power to impute), Sin sa Svojom moći posredništva; štoviše, to pripisivanje, što je odabiranje, je ovisno o milosti Sina koji posreduje generalno za svih, i individualno za neke; a ti (neki) primaju milost od Oca (= u smislu, ‘tim nekima se smilovao Otac’), Koji je na tu milost potstaknut ljubavlju prema Svojem Sinu kao i Njegovom patnjom/agonijom koju je vidio na križu. Da li ima itko tko ne vidi da su ovakve ideje o Bogu buncanja poremećenog uma? A ipak, u Kršćanskim crkvama to su svete stvari koje treba ljubiti sa usnama, ali u koje ne treba gledati (= u smislu, ‘ne treba ih istraživati’) nikakvom mentalnom vizijom, pošto su iznad razumijevanja; a(, uvjerava se u tim crkvama,) ako bi ih itko podignuo iznad nivoa memorije na nivo razumijevanja, one bi ga izludile. Ali to ipak ne isključuje ideju o tri Boga, već uvodi budalastu/glupu vjeru, na osnovu koje se čovjek, kada razmišlja o Bogu, može usporediti sa mjesečarem koji luta unaokolo u tamnoj noći, ili sa čovjekom slijepim od rođenja koji luta posred bijela dana.

184. Činjenica da su Kršćanski umovi opsjednuti sa idejom o Trojstvu Bogova (ili ‘činjenica da je ideja o Trojstvu Bogova fiksirana/učvršćena u umovima Kršćana’), iako oni tu istu ideju zbog sramote negiraju, je očigledna po dovitljivosti koju mnogi od njih prikazuju dokazujući na raznorazne načine da su tri jedan a jedan tri. Oni u tu svrhu koriste različite elemente iz geometrije, aritmetike, fizike, a u istu svrhu koriste i zamotuljke odjeće i komadića papira. Na taj način se igraju sa Božanskim Trojstvom na način kako se varalice/šarlatani međusobno igraju. Ta farsa se može usporediti sa vizijom koju imaju pacijenti u groznici, koji pojedinačni objekt (bilo da je riječ o osobi, stolu ili svijeći) vide kao tri, ili vide tri objekta kao jedan. To se također može usporediti sa igrom/trikovima onih koji rade sa mekim voskom oblikujući ga svojim prstima u različite oblike, čineći čas trokut da bi prikazali trojstvo, čas kuglu da bi prikazali jedinstvo, govoreći, ‘Zar to nije i dalje jedna te ista supstanca/suština (ili ‘zar ovdje i dalje nije riječ o jednoj te istoj supstanci’)?’ A ipak, Božansko Trojstvo je poput bisera velike vrijednosti; ali kada je podijeljeno na osobe onda je poput bisera izrezanog/podijeljenog na tri dijela, koji je (time) očigledno potpuno uništen.

E.Swedenborg ‘Istinska Krišćanska Religija – 163-184’ 

Spread the Truth