Oluja na moru …
‘Kad uđe u lađu, pođoše za Njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A On je spavao. Oni pristupiše i probudiše Ga govoreći: “Gospode, spasi, pogibosmo!” Kaže im: “Što ste plašljivi, malovjerni?” Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi su u čudu pitali: “Tko je taj čovjek da Mu se i vjetrovi i more pokoravaju?” Matej 8:23-27
Prijatelji dragi, braćo i sestre, pozdravljam vas i blagoslivljam u Kristu Isusu!
Kako vidim i čujem, ovih se dana u životima nekolicine od vas doista ‘uzburkalo valovlje’, tj. izvanjske su vas okolnosti ‘pritisnule’ čak do te mjere da ste eto i u vjeri (skoro?) pokleknuli…
No, ne brinite… svaki od nas to mora proći na svom putu ka pre-porodu duše ili pak pročišćavanju od onih dubljih zala i neistina koji i dalje tamo obitavaju… baš kao što je sve to nužno da bi uvidjeli koliko li smo samo slabi i nemoćni jednom kad smo prepušteni sebi samima … tj. kad smo bilo zbog primamljivih materijalnih stvari ovog svijeta, bilo zbog požuda našeg tijela zaboravili na Onog Koji je naša jedina Sigurnost i naše jedino Utočište … u Kojem jedinome naša duša može pronaći ispunjenje i zadovoljenje… i time toliko traženi spokoj…
[= to ‘zaboravljanje’, tj. ‘okretanje’ od Isusa Krista ka svjetovnome, ili prirodnome/tjelesnome, je u značenju Slova Pisma ove ‘zgode na moru’ predstavljeno riječima, ‘Isus Krist je spavao’; vjerujem da znate kako On NIKAD NE SPAVA, i da se te riječi odnose na jedno od stanja koja prolazimo na putu preporađanja! = to prirodno stanje, kada je tijelo ili materijalno izbilo u prvi plan, a duhovno ili Gospod tako reći biva potisnuto, se, u odnosu spram duhovnog stanja ili stanja ‘budnosti’, naziva ‘san’ Uostalom, baš zbog svega toga nas On i poziva na ‘budnost’, govoreći: ‘Bdijte i molite da ne padnete u napast.’ Marko 14:38; ‘Bdjeti i moliti’ znači imati neprestano Isusa Krista pred sobom i uz sebe (= u svojim mislima), ništa ne započinjati bez Njega, tj. hodati i djelati sa Njime pod rukom, ili još, živjeti život po Njegovoj volji i u skladu sa Njegovim Zapovijedima Ljubavi!J]
S druge strane gledano, sve su te kušnje i sa njima naši padovi dozvoljeni od strane našeg voljenog Oca Nebeskog da bi nas nagnale da, u strahu pred nevoljom, pred gubitkom svega (ili nečeg) do čega nam je stalo, bile to stvari, bili to najmiliji, ili pak naše vlastito zdravlje (= pouka iz Knjige o Jobu), uteknemo k Njemu Koji jedini ima silu odbraniti nas… time da bi se očvrsnula naša povezanost i prisnost sa Njime… a prije svega naša još pre-slaba vjera…
‘…Situacija kakva je bila dok Sam bio na brodu sa Mojim učenicima korespondira sa svačijim vlastitim brodom života, u kojem Ja spavam kao Božanska Iskra sve dok svakojake nesreće ne prisile osobu da u Meni pronađe utočište!
Kod većine ljudi je isto kako je bilo sa Mojim učenicima: Dok nisu u opasnosti, oni ne dolaze k Meni. Moji su učenici vjerovali kako su bili izgubljeni i pozvali su Me. U teškim situacijama, kada mu krhkost svih stvari otkrije očitu stvarnost nezamaskiranu, čovjek traži utjehu i mir unutar svoga srca, koje on uzalud očekuje iz izvanjskog svijeta. Do onda Sam Ja spavao također unutar njega. On Me nije smatrao za nešto bitno (ili ‘prijeko potrebno’) i stvarno, već kao nešto imaginarno, nestvarno, i kao pričinjanje što su drugi, obično svećenici, podučavali ljude jedino iz razloga da bi povećali njihovu vlastitu moć, dok je čovjekova duhovna dobrobit bila ignorirana.
Ali kada je mali brod života bacan uokolo od strane svjetovnih oluja, onda se javljaju briga, sumnje i strahovi. Sve doktrine koje su kroz njegovo obrazovanje stalnim ponavljanjem bile usađene u čovjeka se vraćaju u pamćenje, ali on otkriva da niti dogme niti lijepi aforizmi ne uspijevaju donijeti spokojstvo i mir njegovoj preplašenoj duši. Onda se čovjek okreće uspavanom Božanskom duhu unutar njega, tražeći potporu u do tad zanemarenom unutarnjem centru ljudskog života, tako da ne budne satrt pod silom okolnosti. I kada je otkrio ovo unutarnje blago, kada je shvatio koliko su samo malo vrijedne materijalne stvari kad ih usporedimo sa jednim jedinim bljeskom misli iz ovog svetišta, onda će se valovi umiriti, vjetrovi strasti i tjeskobnosti/uznemirenosti će biti utišani, i spokojnost i mir će se povratiti izvanjskom svijetu. U stvari, sâm ovaj izvanjski svijet nije bio poremećen, jedino pogled na njega [= čovjekovo gledište na stvari koje mu se događaju!; čovjek dakle ne može promijeniti ono što mu je od Boga određeno (= Matej 5:36), no on može promijeniti svoje gledište na to!; drugim riječima, ‘oluja’ ili ‘nemir’ nastaju jedino kada je čovjek u srcu odvojen od Isusa Krista i kad nema bezuvjetnu vjeru u Njegovu ljubav i mudrost, tj. Njegovo vođenje, budući je tada u strahu da mu se u životu događa nešto za njega loše, tj. da će ga zadesiti ‘pogibao’]. Onda Božanska iskra probuđena u čovjekovom srcu kaže uplašenoj duši: ‘Ali zašto si tako neodvažan kada u sebi nosiš takvog Gospodara nad svime što je fizičko?’
Gledajte, to je duhovna korespondencija sa pojedinačnim ljudskim životom tog čina na moru…
…Prema tome, vi, također, morate uložiti svaki napor da bi u sebi probudili Božansku iskru, da bi ju kultivirali i razumjeli, tako da na grubim životnim morima i u olujama strasti, okolnosti i događaja, vi ne izgubite hrabrost kao što su jednom Moji učenici na bordu, već bez prestanka imate na umu da je vaš Otac sa vama. Njegov se glas možda neće uvijek čuti, no On ne spava, baš kao što Moja Božanska Iskra nije spavala u malom brodu Mojih učenika, već je strpljivo čekala na još jednu neodvažnost koja bi otkrila slabost Mojih učenika.
Tamo Sam Ja ukorio vjetrove i more, tako da su utihnuli; tako će osoba koja će Me tražiti unutar sebe imati, zahvaljujući Božanskom probuđenom duhu unutar njega, spokojnost i mir – najprije u svom vlastitom srcu, i onda će ga biti u stanju prenijeti također na vanjski svijet. Sjetite se ovoga i ne očajavajte u trenutku kad vaše želje nisu smjesta ispunjene na način kako bi vi to voljeli! Vi, također, morate postati snažni u vjeri i imati pouzdanje u Božanski duh unutra u vama! Amen
Od Gospoda Isusa Krista, Koji je utjelovljeni Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac, a putem Unutarnje Riječi, primio Njegov sluga, ‘pisar’ G.Mayerhoffer, i zapisao u ‘Gospodnje Propovijedi – 50’
*
Ono na što bi se čovjek trebao posebice koncentrirati u takvim trenucima je taj njegov ‘strah’, tj. ta naša ‘prezabrinutost’, ili pak ‘osjećaj kako će sve propasti’, putem čega nam se nedvojbeno ukazuje na odvojenost u našoj ljubavi od, i na manjkavost naše vjere u, Isusa Krista, kao našeg brižnog Oca Nebeskog i kao Boga Svemogućega (Otkrovenje 1:8) Kojem je dana ‘sva vlast na nebu i na Zemlji’ (Matej 28:18), baš kao i ‘vlast nad svakim tijelom’ (Ivan 17:2) [= razlog zašto Isus Krist ‘nije mogao nikakvo čudo napraviti u svome zavičaju’ (= Matej 13:54-58) je bio taj što ljudi u Njemu nisu vidjeli Boga Svemogućega u tijelu; ista je stvar i danas, oni koji u Njemu vide ‘samo’ Sina Božjega, i mimo Njega se mole ‘Ocu’ kao drugome Bogu, i time ukazuju kako ne razumiju Njegovo utjelovljenje u Kristu i silu koju On prikazuje kroz to Svoje Proslavljeno Ljudsko Tijelo, ne mogu u sebi osjetiti blagoslove Njegova djela Spasenja, što će reći, On u njima ne može izvršiti sva ona ozdravljenja koja su nužna da bi se čovjek preporodio, time usavršio, i tako pripremio za sjedinjenje sa Njime u ljubavi!]… pa je uzvišena svrha svih tih kušnji ništa drugo nego snaženje tih naših vitalnih duhovnih principa…
‘Svaka kušnja’, reći će W.Bruce, Pastor Crkve Novog Jeruzalema (‘Komentar na Evanđelje po Mateju’), ‘naznačava slabost naših principa, i kušnje služe da bi ih osnažile. Kušnja je zamračivanje naših uvjerenja, umrtvljivanje naše ljubavi. To je privremena nadmoćnost prirodnih nad duhovnim principima u nama. Strah je potomak sumnje – nedostatak savršenog povjerenja u naše oslanjanje na Gospodnju Providnost (1 Ivanova 4:18 = da je On uvijek tu uz nas, i da unatoč prividu, On vodi sve konce i upravlja svim situacijama!). Zašto ste plašljivi? Je pitanje koje Spasitelj pita svako drhtavo srce. Da smo mi bili u stanju u svakom vremenu kušnje sa pouzdanjem reći, ‘Gospod je moja snaga’ (Psalmi 118:14), mi bi bili također sposobni reći, ‘Koga da se bojim?’ (Psalmi 27:1) Gospod, Koji je postavio pitanje, je dao odgovor kada je rekao, ‘O vi malovjerni.’
Dakle, ovakve ‘prijeteće’ prirodne ‘nevolje’ (= kad su okolnosti takve da nam se čini kako ‘sve propada’), i popratne UNUTARNJE ‘oluje’, služe da bi čovjeku ukazale na njegovu preslabu ljubav i posljedičan manjak vjere, i stoga ih treba sa zahvalnošću i poniznošću primiti u saznanju da dolaze od ruke Gospodnje, te Mu naknadno duboko zahvaliti na tome što nas tim putem osvješćuje i snaži.
E sad, kada će mir ponovno ući u čovjekovu dušu, tj. kada će se ‘more i vjetrovi’ duše umiriti? Pa čim on spozna svoju nejakost … čim pogne svoju glavu i prizna sebi kako bez Gospoda doista ne može učiniti ništa (Ivan 15:5)… te Mu se cijelim bićem okrene zazivajući Ga u pomoć…
Onda će se Krist doista ‘probuditi’ i ‘ustati’ u našoj uspavanoj duši… i silom će Svoje Riječi ‘umiriti more i vjetrove’ … nakon čega će u našoj duši, sada osnaženoj u ljubavi i obnovljenoj u vjeri, doista zavladati ‘velika utiha’… tj. jedna nova sigurnost, spokojnost i mir.
U Ljubavi Kristovoj
Lorens J
(Zagreb – 19-20 Svibanj, 2010)