LJUBAV PREMA BLIŽNJEM, ILI, DOBRO-ČINSTVO
84. Najprije će biti is/u-kazano na što se misli pod ‘bližnjim’ (ili ‘započet ću sa definicijom BLIŽNJEG’), jer njega treba voljeti, i on je taj prema kome se dobro-činstvo treba vršiti. Bez da se zna što se misli pod ‘bližnjim’ (ili ‘što predstavlja bližnji’), dobro-činstvo se može vršiti/prakticirati bez razlučivanja i na isti način prema zlim i dobrim (ljudima), pri čemu dobro-činstvo postaje ne-dobro-činstvo (ili ‘prestaje biti dobro-činstvo’); budući da zli ljudi, posredstvom koristi koju su primili, čine zlo bližnjemu, ali dobri ljudi čine dobro.
85. Opća je pretpostavka (ili ‘generalno se vjeruje’) u današnje vrijeme, da je svaki čovjek bližnji u istom stupnju (= na isti način), i da dobro treba činiti svakome tko potražuje pomoć. Ali Kršćanska mudrost/razboritost zahtjeva da se kvaliteta čovjekovog života dobro ispita, i sa time u skladu (= dakle u skladu sa procjenom našeg razumijevanja) prakticira dobro-činstvo. Čovjek pripadnik unutarnje/duhovne Crkve (= duhovni vjernik) to čini praveći razliku, i stoga inteligentno. Ali čovjek pripadnik izvanjske/prirodne Crkve (= prirodni vjernik), pošto ne može tako dobro razlikovati stvari, djeluje ne praveći razliku (= ne-razlučujući među bližnjima!).
86. Razlike u bližnjemu, sa kojima pripadnik Crkve treba biti vrlo dobro upoznat (ili ‘koje svatko tko pripada Crkvi mora zasigurno znati’), jesu u skladu sa dobrom koje je (ili ‘ovise o dobru koje je prisutno’) sa svakime. A pošto svo dobro proizlazi iz Gospodina, Gospodin Osobno je u najvišem smislu i u najpotpunijem stupnju Bližnji, izvor dobra. Iz ovog slijedi kako je svatko bližnji u onoj mjeri u kojoj je sa njime Gospodin; a pošto svatko prima Gospodina, to jest, dobro koje proizlazi iz Njega, različito, prema tome ne postoje dvoje ljudi koji su ‘bližnji’ na isti način; Jer svi koji su na nebesima, i svi na Zemlji koji su dobri, se razlikuju po pitanju dobra (koje je u njima = kvalitete dobra = u njihovoj dobroti). Nikad kod dvije osobe ne postoji dobro koje je potpuno isto; dobro mora biti različito tako da bi svaka vrsta dobra mogla zasebno postojati (= ostati u postojanju). Ali sve te varijacije, i stoga sve različitosti u ‘bližnjemu’, koje su u skladu sa primanjem (ili ‘koje ovise o primitku’) Gospodina, to jest, u skladu sa primanjem dobra od Njega, nikad ne mogu biti poznate ni jednom čovjeku, zaista, čak niti jednom anđelu, osim općenito, drugim riječima, po vrstama i pod-vrstama; niti Gospodin zahtjeva išta više od čovjeka pripadnika Crkve, osim da živi u skladu sa onime sa čime je upoznat.
87. Pošto je dobro u svakom pojedincu različito, iz toga slijedi da kvaliteta tog dobra određuje stupanj, i razmjer u kojem je bilo (ili ‘na kojem stupnju i kako je ne)tko bližnji. Ova činjenica je očigledna iz Gospodinove poredbe o čovjeku koji je pao u ruke pljačkašima, a svećenik, a također i Levit, su prošli pored njega dok je polumrtav ležao. Ali kojeg je Samarićanin, nakon što je previo njegove rane, i izlio ulje i vino na njih, podigao na svoju vlastitu životinju i odveo ga do konačišta, davši naredbe da se o njemu treba pobrinuti. Ovaj čovjek je nazvan bližnji(m) pošto je prakticirao dobro milosrđa (Luka 10:29-37). Iz ovog se može (do)znati da je bližnji onaj koji je u dobru (ili ‘ovo ukazuje da se pod ‘bližnjim’ misli na one koji su u stanju dobra’); ulje i vino također, koje je Samarićanin izlio na rane, predstavljaju dobro i njegovu istinu.
88. Iz ovog što je bilo rečeno je sada jasno kako je ‘bližnji’, u univerzalnom smislu, dobro, pošto je čovjek ‘bližnji’ u skladu sa kvalitetom/prirodom dobra koje je sa njime (ili ‘kojeg ima’) od Gospodina. A budući da je dobro ‘bližnji’, isto tako je i ljubav ‘bližnji’, jer svo dobro pripada ljubavi; zbog čega je, također, svaki čovjek ‘bližnji’ u skladu sa kvalitetom/prirodom ljubavi koju ima od Gospodina.
89. Dokaz da ljubav uzrokuje/određuje tko je ‘bližnji’, i da je svatko bližnji u skladu sa kvalitetom njegove ljubavi, se može vidjeti u slučaju onih koji su u ljubavi prema sebi. Oni za ‘bližnjeg’ priznaju one koji ih najviše vole, to jest, u razmjeru u kojem su oni njihovi. Ove oni grle/prihvaćaju; ove oni ljube; njima čine dobro; i ove oni nazivaju braćom: ili radije, pošto su zli, oni ih nazivaju bližnjima iznad svih drugih; ostale oni priznaju kao bližnje u onoj mjeri u kojoj su od njih voljeni; i time u skladu sa kvalitetom i opsegom njihove ljubavi. Ideja takvih ljudi o bližnjemu izvire iz njih samih, pošto je ljubav ona koja uzrokuje i odlučuje (tko im je bližnji). Oni, međutim, koji ne ljube sebe više od drugih, kao što je slučaj sa svima (ili ‘što je stanje svih’) koji su u Gospodinovom kraljevstvu, će formirati njihovu ideju o bližnjemu od Njega Kojeg trebaju voljeti iznad svih stvari, to jest, od Gospodina. Oni će također cijeniti/smatrati svakoga kao bližnjeg u skladu sa kvalitetom/prirodom njegove ljubavi prema Gospodinu, i koju prima od Gospodina. Iz ovog postaje sasvim jasno odakle čovjek pripadnik Crkve treba izvući porijeklo bližnjeg (ili ‘formirati svoju ideju o bližnjemu’); i da je svatko ‘bližnji’, u skladu sa dobrom koje ima od Gospodina, ili samom dobrotom (ili ‘i posljedično tome, da je samo dobro bližnji’).
90. Da je takav slučaj, Gospodin također naučava u Mateju (25:34-40); jer On je rekao onima koji su bili u dobru da ‘su Mu dali jesti, da su Mu dali piti, da su Ga primili u kuću, obukli Ga, posjetili Ga, i došli k Njemu kad je bio u zatvoru;’ i nakon toga, da ‘onoliko koliko su učinili za jednog od Njegove najmanje braće, da su toliko i Njemu učinili.’ U ovih šest vrsti dobra, shvaćenih u duhovnom smislu, su uključene sve različite vrste ‘bližnjeg’. Iz ovog je, također, očigledno da, kada se voli dobro onda se voli Gospodin Osobno; jer Gospodin je Onaj odakle je dobro, Koji je u dobru, i Koji je samo dobro.
91. Ali ‘bližnji’ nije samo pojedinačna osoba, već također i ljudi u množini. Izraz uključuje manje i veće zajednice, vlastitu domovinu, crkvu, Gospodinovo kraljevstvo i iznad svega Gospodina Osobno. Svi ovi su ‘bližnji’ kojem treba činiti dobro iz ljubavi. Postoje također uzlazni stupnjevi ‘bližnjeg’. Zajednica sastavljena od mnogo ljudi je ‘bližnji’ na višem stupnju nego pojedinačna osoba. Vlastita zemlja/država je na jednom još višem stupnju, crkva na jednom još višem. Na još višem stupnju je Gospodinovo kraljevstvo; a Gospodin je u najvećem stupnju. Ovi uzlazni stupnjevi su poput prečki na ljestvama, na vrhu kojih stoji Gospodin.
92. Zajednica je više ‘bližnji’ nego pojedinačna osoba, pošto je sastavljena od mnogo ljudi. Dobročinstvo treba biti prakticirano prema njoj na isti način kao prema pojedincu, to jest, u skladu sa dobrom koje se u njoj nalazi. Stoga treba biti prakticirano različito prema zajednici poštenih ljudi i prema zajednici ljudi koji nisu pošteni. Zajednica se voli tako što se (čovjek) brine za njezino dobro iz ljubavi prema dobru.
93. Vlastita zemlja/država je više ‘bližnji’ nego zajednica, pošto je određena vrsta roditelja. Tamo je čovjek rođen; njegova zemlja/država ga hrani i štiti od povrede. Dobro treba činiti vlastitoj zemlji/državi u skladu sa njezinim potrebama, koje se prije svega odnose na nabavku hrane, te svjetovni i duhovni život njezinih stanovnika. Svatko tko voli svoju zemlju/državu, i čini joj dobro iz dobre volje, u drugom životu voli Gospodinovo kraljevstvo, jer tamo je Gospodinovo kraljevstvo njegova zemlja/država. Svatko tko voli Gospodinovo kraljevstvo voli Gospodina, pošto je Gospodin sve-u-svemu Njegovog kraljevstva.
94. Crkva je više ‘bližnji’ od vlastite zemlje/države, jer svatko tko se brine za crkvu brine se za duše i vječni život ljudi svoje zemlje/države. Tako svatko tko se brine za crkvu iz ljubavi voli ‘bližnjeg’ na uzvišenijem stupnju, pošto je nebo i sreća vječnog života ono što traži i želi za druge.
95. Gospodinovo kraljevstvo je ‘bližnji’ na još uzvišenijem stupnju, jer Gospodinovo kraljevstvo se sastoji od svih koji su u stanju dobra, i onih na Zemlji i onih koji su na nebesima. Tako je Gospodinovo kraljevstvo dobro u svim njegovim aspektima zajedno (ili ‘kompleks dobra u svim njegovim aspektima’). Kada se ono voli, na taj način se vole i pojedinci koji su u stanju dobra.
96. Ovo su stupnjevi ‘bližnjeg’, i ljubav se uspinje (do viših nivoa), kod onih koji su u stanju ljubavi prema bližnjem, u skladu sa ovim stupnjevima (ili ‘posredstvom ovih stupnjeva’). Ali ovi stupnjevi su stupnjevi uzastopnog/sukcesivnog reda, u kojem ono što je prvo ili više/superiornije treba biti pretpostavljeno onome što je zadnje/iduće ili niže/inferiornije. A pošto je Gospodin ‘bližnji’ na najvišem stupnju, i Njega treba uzeti u obzir u svakom stupnju kao cilj naših nastojanja (end in the view; ili ‘i na Njega treba gledati kao na cilj kojem svaki stupanj teži’), posljedično tome Njega treba voljeti iznad svih ljudi i iznad svih stvari. Iz ovog se sada može ustvrditi kako ljubav prema Gospodinu sebe povezuje/sjedinjuje sa ljubavlju prema bližnjem.
97. Obično se kaže (ili ‘uobičajena je izreka’) da je svatko sebi/svoj bližnji; čime se misli, da se svatko najprije treba pobrinuti o sebi samome. Doktrina o dobročinstvu, međutim, naučava kako to treba biti shvaćeno. Svatko se treba pobrinuti o sebi tako da može imati nužne životne potrepštine, naime, hranu, odjeću, mjesto stanovanja, i nekoliko drugih stvari koje su iz nužnosti potraživane od strane civilnog života u kojem se nalazi. Ove on treba osigurati, ne samo za sebe, već i za one koji mu pripadaju; i uistinu ne samo za sadašnje vrijeme, već također za budućnost. Jer ukoliko čovjek sebi ne osigura nužne stvari za život, on ne može biti u stanju prakticirati dobročinstvo, pošto (nje)mu samome sve nedostaje.
98. Na koji način bi, međutim, svatko trebao biti sebi/svoj bližnji, može se vidjeti iz sljedeće usporedbe. Svatko bi trebao osigurati hranu i odjeću za svoje tijelo; ovo mora doći prvo (ili ‘ovo mora biti prvi cilj/objekt’), pa ipak u svrhu toga (ili ‘ali to treba biti učinjeno sa ciljem’) da zdrav um može biti u zdravom tijelu. Svatko bi trebao također osigurati hranu za svoj um; to jest, on bi ga trebao opskrbiti sa takvim stvarima koje pripadaju inteligenciji i mudrosti, tako da on na taj način (ili ‘sa ciljem da’) može biti u dobroj formi/spreman i od koristi njegovim bližnjim-sugrađanima, ljudskoj zajednici, njegovoj zemlji/državi, Crkvi, i time Gospodinu. Onaj koji tako čini se brine o svojoj dobrobiti za vječnost (ili ‘u vječnosti’). Iz ovog je jasno da je prva stvar tamo gdje joj je kraj/cilj, zbog kojeg stvar treba biti napravljena (ili ‘poradi kojeg mi trebamo djelovati’); jer sve stvari se odnose prema kraju/cilju (ili ‘u to gledaju’). Slučaj je također poput čovjeka koji kada gradi kuću najprije postavlja temelj: ali temelj mora biti za kuću, a kuća u svrhu stanovanja (ili ‘ali temelj je za kuću, a kuća za stanovanje’). Onaj koji gleda na sebe kao svog bližnjeg (ili ‘koji vjeruje kako je on sebi/svoj bližnji’) na prvom mjestu, je poput onog koji temelj, a ne kuću ili stanovanje, smatra za svoj kraj/cilj; dok je pak stanovanje prvi i konačni kraj/cilj: a kuća zajedno sa temeljem, je jedino sredstvo (koje vodi) prema kraju/cilju.
99. Kraj/cilj objašnjava kako bi svatko trebao biti sebi/svoj bližnji, i kako bi se on trebao brinuti za sebe na prvom mjestu. Ako je bilo čiji kraj/cilj postati bogatiji od drugih, jedino bogatstva radi, zadovoljstva, ili uživanja nadmoćnosti nad drugima, i tome sličnog, njegov kraj/cilj je opak/zao; i takav čovjek ne voli svoga bližnjeg, već sebe samog. Ali ako je ičiji kraj/cilj akumulirati bogatstvo kako bi bio u stanju biti od koristi svojim bližnjim-sugrađanima, ljudskoj zajednici, svojoj zemlji/državi, i Crkvi; također, ako je njegov cilj dobiti/dokopati se javnih službi/poslova u istu svrhu, on voli svoga bližnjeg. Sam kraj/cilj zbog kojeg čovjek djeluje, čini čovjeka; jer cilj (= u tom kraju) je njegova ljubav, pošto svatko ima za svoj prvi i posljednji kraj/cilj što voli iznad svih stvari.
Do sada smo govorili o bližnjem; sada ćemo govoriti o ljubavi prema njemu, to jest, DOBROČINSTVU.
100. Mnogi vjeruju kako se ljubav prema bližnjem sastoji u davanju siromasima, u pomaganju ubogima, i u tome da se svima čini dobro; ali dobročinstvo se sastoji u mudrom/inteligentnom djelovanju, i to sa ciljem da iz tog proizađe neko dobro. Onaj koji pomaže siromašnog i ubogog zlikovca kroz njega čini zlo bližnjem, jer kroz pomoć koju pruža, on ga utvrđuje u zlu (ili ‘potvrđuje njegovo zlo’), i opskrbljuje ga sa sredstvima da drugima može činiti zlo. Drugačije je sa onim koji svoju podršku daje dobrima.
101. Ali dobročinstvo se(be) proteže puno šire od siromašnih i ubogih; jer dobročinstvo se sastoji u ispravnom/pravednom djelovanju u svakom radu, i vršenju naših obaveza/dužnosti u svakoj službi. Ako sudac sprovodi pravdu pravde radi, on prakticira dobročinstvo; ako kažnjava krivca i oslobađa nevinog, on prakticira dobročinstvo, jer time on uzima u obzir dobrobit svojih bližnjih sugrađana i svoje zemlje/države. Svećenik koji naučava istinu, i vodi prema dobru, istine i dobra radi (= iz ljubavi prema istini i dobru), prakticira dobročinstvo. Ali onaj koji takve stvari čini zbog sebe i svijeta, on ne prakticira dobročinstvo, jer on ne voli bližnjeg, već sebe.
102. Slučaj je isti u svim drugim primjerima, bilo da je čovjek u nekoj službi ili nije; kao sa djecom prema roditeljima, i sa roditeljima prema djeci; sa slugama prema gospodarima, i sa gospodarima prema slugama; sa podanicima prema kralju, i sa kraljem prema podanicima: tkogod od ovih vrši svoju obavezu/dužnost iz načela obaveze/dužnosti, i što je pravedno iz načela pravde, prakticira dobročinstvo.
103. Razlog zašto takve stvari pripadaju ljubavi prema bližnjem, ili dobročinstvu, je zato što je, kao što je gore bilo rečeno, svaki čovjek bližnji, ali na različit način. Manja i veća zajednica je više bližnji (od pojedinca); naša zemlja/država je još više bližnji; Gospodinovo kraljevstvo još više; i Gospodin iznad svega; a u univerzalnom smislu, dobro, koje proizlazi iz Gospodina, je(ste) bližnji; posljedično tome također iskrenost i Pravda. Prema tome onaj koji čini bilo kakvo dobro dobra radi, i onaj koji djeluje iskreno i pravedno poradi iskrenosti i pravde, voli bližnjeg i prakticira dobročinstvo; jer on to čini iz ljubavi prema onome što je dobro, iskreno, i pravedno, i posljedično iz ljubavi prema onima u kojima su dobro, iskrenost i pravednost.
104. Dobročinstvo je prema tome unutarnja naklonost (ili ‘unutarnji osjećaj’), iz koje(g) čovjek želi i čini dobro, i to bez naknade/plaće za svoj rad; užitak njegovog života se sastoji u tom činjenju dobra (ili ‘u tome da čini to dobro’). Kod onih koji čine dobro iz unutarnje naklonosti/osjećaja, dobročinstvo je prisutno u svakoj stvari koju misle i govore, i koju će oni namjeravati učiniti i sprovesti u djelo; može se reći da je čovjek i jedan anđeo, njegovih unutrašnjosti što se tiče, dobročinstvo, kada je dobro njegov bližnji. Tako široko se(be) dobročinstvo prostire.
105. Oni koji za svoj kraj/cilj imaju ljubav prema sebi i svijetu, ni u kojem slučaju ne mogu biti u dobročinstvu; oni čak ni ne znaju što je dobročinstvo; i oni uopće ne mogu shvatiti da je namjeravati i činiti dobro bližnjem bez naknade kao cilj, nebo u čovjeku, i da je u tom osjećaju tako velika sreća poput one u anđela nebeskih, koja je neizreciva; jer oni vjeruju, ako su lišeni užitka koji proizlazi iz slave časti i bogatstva, da im više ništa radosti ne može biti dano; a u stvari tek tada započinju nebeske radosti, koje beskrajno nadilaze ove druge.
E.Swedenborg ‘Novi Jeruzalem i njegova nebeska doktrina – 84-105
