Koji će vjernici pri Drugom Dolasku Gospodnjem na Sud biti budalaste djevice?!… II. (Duhovne stvarnosti koje se kriju iza riječi ‘Zatvore se vrata’ & ‘Ne poznam vas’)…

“Koje bijahu pripravne, uđoše s Njim na svadbu i zatvore se vrata.’Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori  nam!’ A On im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’    Matej 25:10-12

Ekipica moja draga i mila, radosti moja velika, pozdravljam vas i blagoslivljam u imenu koje je nad svakim drugim imenom (Filipljanima 2:9), u pre-svetom imenu Isusa Krista! J

Danas bi nastavio izlagati poredbu o ‘mudrim i budalastim djevicama’ preko koje nas, kako smo već to naglasili prošli puta, naš voljeni Isus Krist misli upoznati sa, i pripremiti za ‘događaje’ sa kojima će se duša svakog od nas susresti pri njezinom ulasku u Duhovno Kraljevstvo, bez obzira da li se taj ‘ulazak’ odvije prije ili za vrijeme Posljednjeg Suda.

‘Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.’  2 Korinćanima 5:10

*

Kao uvod ću vam skrenuti pažnju na nešto iz Pisma na što je Duh Isusov (Filipljanima 1:19) meni skrenuo pažnju u međuvremenu, a što vjerujem pobija ono uvriježeno mišljenje među Protestantima kako se ‘ulje’ spomenuto u ovoj poredbi odnosi na pomazanje Osobom (!!!) Svetog Duha kojeg čovjek primi nakon prihvaćanja Krista i krštenja u vodi, i kako je to ono što razdvaja ili pravi razliku između mudrih i budalastih djevica:

“Stoga, tko god SLUŠA ove Moje riječi i IZVRŠAVA ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti  kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni.” “Naprotiv, tko god SLUŠA ove Moje riječi, a NE VRŠI ih, bit će kao budalast čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti  kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.’            Matej 7:24-27

Dakle, ove je riječi voljeni Isus Krist izrekao nakon Propovijedi na Maslinskoj Gori, što je Propovijed koja PREVLADAVAJUĆE govori o Ljubavi prema bližnjemu (Matej 6:24-34, recimo, govori o jednoj vrsti vjere, ne onoj koja spašava čovjeka, već onoj po kojoj čovjek živi nakon što je primio Spasenje!)… i stoga … jasno je sljedeće:

Da je ono što jedne vjernike u Crkvi radi ‘mudrima’ a druge ‘budalastima’ ništa drugo nego to što su jedni, nakon što su čuli od drugih ili sami pročitali Riječ, živjeli po tome što su čuli ili pročitali, a drugi su pak mislili kako je dosta to čuti ili u to vjerovati a ne i živjeti po tome … tj. ne živjeti Ljubav koju ta Riječ naglašava i na koju upućuje.

Da ovi potonji kao posljedica tog krivog shvaćanja u sebi i sa sobom rade nešto zbog čega će sebi onemogućiti ulazak u Kraljevstvo Svjetla, bez sumnje ukazuju ove Riječi Gospodnje:

‘Tada ću  im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od Mene, vi  bezakonici (tj. ‘vi koji činite zlo’, što je isto kao i ‘vi koji ne činite dobro’)!'”    Matej 7:23

… kao i one kasnije iz naše poredbe o djevicama iz Mateja 25:10-12:

‘… i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori  nam!’ A On im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’

Glavna je naša namjera u ovom učenju ukazati što to čovjek sebi radi dok ne sprovodi u djelo Ljubavne upute našeg voljenog Isusa Krista, a ‘što’ obuhvaćaju tj. u sebi ‘skrivaju’ ‘ružne’ riječi poput ‘ne poznam vas’, ‘nosite se od Mene’, ili pak reakcije poput ‘zatvaranja vrata’.

*

Protestanata što se tiče, moje je iskustvo sa terena da oni kao ‘tijelo’, za razliku od velike većine Katolika, pokazuju izuzetno veliki interes za darove Duha… a posve mali za ono što je najvažnije u Pismu… za Ljubav’… i da su prema tome prije svega (premda ne isključivo) oni na koje se odnose sljedeće riječi iz Pisma koje je naš voljeni Isus izrekao NAKON što je okupljenima izrekao važne Ljubav-ne upute sa Maslinske Gore:

‘Mnogi će Me u onaj dan(= Sudnji Dan) pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u Tvoje ime prorokovali, u Tvoje ime đavle izgonili, u Tvoje ime mnoga čudesa činili?’   Matej 7:22

Možda griješim, no koliko sam ja osobno upoznat … vjernici Protestanti u puno većoj mjeri od Katolika prorokuju, izgone đavle i u ime Isusovo vrše mnoga čudesa!

E sad, glede ‘zanemarivanja Ljubavi’ kod Protestanata, pokazali su živi primjeri ovdje iz Blata, gdje su obadva naša prijatelja Evanđelista na kraju sami priznali da u njihovoj Protestantskoj zajednici nedostaje topline Kristove Ljubavi, kako đabe doista svi darovi Duha ako su u nekoj zajednici ljudi ‘budalasti’, tj. ako razdvajaju vjeru od Ljubavi, čemu u potvrdu vadim sljedeće iz Pavlove ‘ostavštine’:

1 Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske (= ovo se odnosi na Dar ‘govorenja u jezicima’ i na Dar ‘tumačenja jezika’ na kojima Protestanti osobito inzistiraju!; 1 Korinćanima 12:10), a Ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.

2 Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje (ovo se odnosi na Darove ‘znanja’, ‘mudrosti’, ‘razlučivanja duhova’ i ‘prorokovanja’; 1 Korinćanima 12:8, 10); i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao (ovo se pak odnosi na Dar ‘vjere’, 1 Korinćanima 12:9), a Ljubavi ne bih imao – ništa sam!

3 I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže (ovo se odnosi na ‘milodare i post’), a Ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.

4 Ljubav je velikodušna, dobrostiva je Ljubav, ne zavidi, Ljubav se ne hvasta, ne nadima se;

5 nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;

6 ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;

7 sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.

8 Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.

9 Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.

10 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.

11 Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.

12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!

13 A sada: ostaju vjera, ufanje i Ljubav – to troje – ali najveća je među njima Ljubav.

Vi koji ovo što kolega Pavle piše još ne razumijete… pročitajte molim vas tekst više puta… jer je izuzetno važno razumjeti kako je LJUBAV NAJVAŽNIJA OD SVEGA (tu ‘Ljubav’ kolega Pavle na kraju 12-og poglavlja 1 Korinćana, koje govori o Darovima Duha, u stihu 31, nazivlje ‘najizvrsniji put’)… kako sve drugo ne vrijedi ništa ako nema čovjek Ljubavi … tj. da sve drugo vrijedi baš onoliko i ništa više od onog koliko tome što imamo život daje Ljubav!

(Vi mi molim vas javite ako sam kojim slučajem krivo razumio 1 Korinćane 13!)

Da je to tako … nedvosmisleno ukazuju sljedeće riječi iz Mateja 7:21, 23:

“Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji Mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca Mojega, Koji je na nebesima… Tada ću  im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od Mene, vi  bezakonici (tj. ‘vi koji činite ZLO’, ili ‘vi koji ne živite Ljubav’)!'”

Da je volja Oca na nebu, Koji je Ljubav (1 Ivanova 4:8, 16), da živimo život Ljubavi, tj. da Ljubimo jedni druge… to nedvosmisleno u svojim Poslanicama ukazuje najveći od svih Apostola, i Kristu najomiljeniji, Ivan, od čega ću izdvojiti samo sljedeće:

‘Jer ovo je navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge.’ 1 Ivanova 3:11

‘Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti.’  1 Ivanova 3:14

‘I ovo je zapovijed Njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed.’  1 Ivanova 3:23

‘Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i Ljubav je njegova u nama savršena.’  1 Ivanova 4:12

‘Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi Njegove vršimo.’   1 Ivanova 5:2

‘I sada te molim, Gospođo, ne kao da ti novu zapovijed pišem, nego onu koju smo imali od početka: da ljubimo jedni druge.’  2 Ivanova 1:5

E sad, ovo je od Apostola koji je Kristu bio oslonjen na Srce, i koji je dobro popamtio što je Krist dao kao Najvažniju Zapovijed, a On nam je zapovjedio:

‘Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što Sam Ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.’  Ivan 13:34

‘Ovo je Moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što Sam Ja vas ljubio!’  Ivan 15:12

‘Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.”     Ivan 15:17

Tko dakle Ljubav ne stavlja na PRVO MJESTO … taj se oglušuje o direktnu Zapovijed Gospodnju, i svojim životom niječe Pismo … što mu mora donijeti mnoge loše posljedice.

***

E sad, Protestanti prije svega, jer Ljubav tako reći skidaju sa njezina prijestolja, i tako u srce ne primaju u punini Onog Koji je Sama Ljubav (1 Ivanova 4:16), zatim jer se drže 100% slova Pisma u doslovnom značenju, tj. jer apsolutno odbijaju primiti da u Riječi postoji duhovno i božanstveno značenje, po onome što sam imao prilike doživjeti u razgovorima sa njima, a iz čiste nužnosti, imaju krivu sliku o Ljubavi našeg Nebeskog Oca, i načinu kako On sprovodi Svoju pravednost nad onima koji se oglušuju o Njegove Zapovijedi Ljubavi, a time i o Njegovoj Mudrosti i Sili, od čega je jedna od najodvratnijih lažnih ideja ona o vječnom prokletstvu, tj. doktrina: ‘Jednom kada završiš u paklu, tamo ćeš vječno ostati!’ – koje li odvratnosti J!:

11. Pakao i vječna osuda

Osobe koje nisu primile Krista tijekom svog zemaljskog života, nakon tjelesne smrti beznadno su i zauvijek izgubljene, te osuđene na muku u ognjenom jezeru u kojem neće imati mogućnost čuti Evanđelje, niti pokajati se zbog svojih grijeha. Ognjeno jezero je stvarno mjesto. Izrazi vječnost i zauvijek, koji se koriste pri opisivanju trajne kazne za nespašene duše u ognjenom jezeru, također imaju smisao beskonačnosti. Isti smisao sadrže i opisi radosti i uživanja svetih u Božjoj prisutnosti. (Hebrejima 9:27; Matej 25:31-46; Marko 9:43-48; 16:15,16)

Ovo je dakle što recimo Protestanti iz ‘Riječi Života’ vjeruju. Dakle, sve navedeno iz Pisma oni razumiju doslovno… što ih bez spoznanja o nauci o korespondencijama kojima je Pisana Riječ, NE APOSTOLSKE POSLANICE, dovodi do krive i lažne ideje o Božjoj Pravednosti, Božjoj Ljubavi, Mudrosti i Sili.

Čak je i naš novi prijatelj Derek Prince, koji je stvarno dobio i prakticirao sve Darove Duha, i velik je bio borac za Krista, ovdje ‘kratak’, naime, i on doslovno shvaća riječi iz Luke 19:27:

‘A moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i zakoljite ih pred mojim očima!'”

… te tvrdi kako nije pravilno u Bogu vidjeti SAMO Boga Ljubavi… već i onu Njegovu drugu stranu (čitaj ‘okrutnog suca’)… što je naravno kriva tvrdnja i samo ukazuje na nerazumijevanje Božje prirode, Njegovih zakona i Njegovih djelovanja među i sa ljudima.

U to ime, da bi još jednom ukazao koliko je važno razumjeti Riječ ne po slovu već po Duhu Ljubavi koji oživljava slovo (vidi BD 7884!!!), ja ću vam pomoći shvatiti 2 važne situacije spomenute na kraju ove poredbe o ’10 djevica’, ‘situacije’ koje nas se itekako tiču, naime:

1. ‘Zatvaranje vrata’
2. Riječi ‘ne poznajem vas’

*

Što slijedi je Srpski prijevod nekoliko poglavlja iz najpopularnijeg Swedenborgovog djela, ‘Nebo i Pakao’ … kojeg ću iskoristiti poradi uštede vremena i budući mislim da nikome tko uloži malo više pažnje neće biti teško premostiti jezičnu barijeru J.

Tko od vas razumije ono što slijedi… može također vidjeti kolika je vrijednost Swedenborgovog otkrovenja, i to zašto se on nalazi na Stranici Akademije J!

Gospod nikoga ne baca u Pakao nego to čini sam duh

545. Kod mnogih je prevladalo mišljenje da Bog okreće svoje lice odčoveka, odbacuje ga, i da ga tera u Pakao, te da je na njega ljut zbog njegovog zla; kod nekih ovo mišljenje ide dalje, da Bog kažnjavačoveka i da mu čini zlo. (– ponavljam, ovo misli čak i ‘veliki’ Derek Prince L) Ovo mišljenje oni potvrđuju onim što nalaze u doslovnom smislu Reči, gde stoji nešto slično, ne znajući za duhovni smisao Reči koji je drugačiji, i koji objašnjava doslovni smisao; (- dakle, uočite da se ovo konkretno tiče našeg ‘problema’ ‘zatvaranja vrata’! a ne samo Derekovog ‘On ih je dao zaklati!’, naglasak na ‘On ih je dao…’; Derek kao i svi Protestanti, mada se ovo tiče Crkve uopće, jedino doslovno shvaća Riječ, isto kao i Poslanice Apostola i Djela što su Spisi Božanskog nadahnuća ali NISU Riječ Božja koja spaja nebo i zemlju sa Gospodom i ima u sebi tri značenja, prirodno ili doslovno, duhovno i najunuarnije Božansko!) da naime pravi nauk Crkve, koji dolazi iz unutarnjeg smisla, uči drugačije, da naime Bog nikada ne odvraća Svoje lice od čoveka, i da ga nikada ne odbacuje, da On nikoga ne baca u Pakao i da se ne ljuti ni na koga. (= ovdje se dakle ‘mi’ razlikujemo i odvajamo od Dereka i Protestanata, i ostalih Kršćana koji su ograničeni na privide prisutne u slovu Pisma!) Svak čiji je um prosvetljen opaža kad čita Reč da je ovo istinito, pošto mu ovo opažanje dolazi od same Reči, jer Bog je Sâmo Dobro, Sâma Ljubav, i Sâma Milost; tako isto svaki čovek opaža da Sâmo Dobro ne može nikome činiti zlo, i da Sâma Ljubav i Sâma Milost ne mogu nikoga odbaciti, jer je ovo suprotno samoj suštini milosti i ljubavi, prema tome suprotno Sâmom Božanskom. Dakle, oni koji misle iz prosvetljenog razuma, kad čitaju Reč (Božju), jasno opažaju, da se Bog nikada ne odvraća od čoveka; (= znači ono ‘ne poznajem vas’ nije doslovno rečeno od strane Boga-Oca, već samo ‘izražava’ stvarnost o međuodnosu između bezbožnog čovjeka i Njegova Stvoritelja za koju je čovjek sam kriv koji je odbio Božje milosrđe tijekom zemaljskog života!) i pošto se nikada ne odvraća, On postupa s njim po Dobroti, ljubavi i milosti, a to znači da mu hoće dobro, da ga voli, i da je milostiv prema njemu. A iz ovoga oni (‘oni’ ste vi koji niste slijepo vezani za smisao Slova Riječi Božje) vide da doslovni smisao Reči, u kome se ovo kaže, skriva u sebi duhovni smisao, i da se ovi izrazi, koji se koriste kao doslovni smisao da bi se Reč prilagodila čovekovom shvatanju i njegovom prvom i početnom pojmu, moraju objasniti u skladu s duhovnim smislom.

Što slijedi sada objašnjava prirodu stvari koja je izrečena u riječima

‘Ne poznajem vas’ i ‘zatvaranje vrata pred nosem budalastih djevica’

546. Oni koji su prosvetljeni dalje vide da su dobro i zlo dve oprečnosti, da su oprečni kao Nebo i Pakao, i da je sve dobro od Neba, a sve zlo od Pakla; i da pošto Božansko Gospodnje sačinjava Nebo (br. 7-12), od Gospoda samo dobro utiče učoveka, a od Pakla samo zlo; tako Gospod neprekidno odvlačičoveka od zla i vodi ga ka dobru, dok Pakao neprekidno čoveka usmerava ka zlu. Kada čovek ne bi bio između ove dve oprečnosti, ne bi mogao imati misao ili volju, još manje slobodu ili neki izbor. Jer sve ovo čovek ima kroz ravnotežu između dobra i zla; stoga, kad bi se Gospod okrenuo od čoveka, i kad bi čovek ostao sam, on ne bi više bio čovek. Iz ovoga je jasno da Gospod utiče u čoveka samo dobrim, kako u dobrog, tako i u zlog čoveka; ali s tom razlikom što Gospod neprekidno odvlači rđavoga od zla, a dobrog neprestano vodi k dobru. Ova razlika leži u samome čoveku, jer je on prijemnik.

547. Iz ovoga se može utvrditi dačovekčini zlo od Pakla, i da čini dobro od Gospoda. Međutim, zato što veruje da što god radi radi od sebe, on prijanja uz zlo kao uz nešto svoje. Na taj način čovek je uzrok svoga zla, nikako Gospod. Zlo u čoveku je Pakao u njemu, jer isto je kad se kaže zlo ili kad se kaže Pakao. I pošto je čovek uzročnik svoga zla, to njega u Pakao vodi njegovo vlastito zlo, a nikako Gospod. Jer Gospod je ne samo daleko od toga da vodi čoveka u Pakao, nego je On taj koji čoveka oslobađa od Pakla, a On to čini onoliko koliko čovek sam ne želi i ne voli da bude u svome zlu. Ono što čovek hoće i voli, to isto on hoće i voli i posle smrti (br. 470-484). Onaj ko hoće i voli zlo na svetu, hoće i voli isto to zlo u drugom životu, s tom razlikom što više ne dozvoljava da bude odvraćan od toga zla. Tako se čovek koji je u zlu vezuje za Pakao, i svojim Duhom je tamo stvarno, a posle smrti ništa toliko ne želi koliko da bude sa onima koji su zli kao on. Stoga, čovek sam sebe baca u Pakao posle smrti, a ne Gospod.

Drugim riječima, čovjek koji je u zlu, ili koji je ostao iskvarena zla karaktera nakon zemaljskog života, u duhovnom svijetu tako reći ne poznaje Gospoda Koji je samo dobro, budući su zlo i dobro suprotnosti koje se uništavaju, i tako on sam sebe odvaja od Gospoda i zatvara si vrata od raja gdje Gospod obitava, bacajući sebe u pakao!

Što slijedi je sada direktno izvješće sa terena, jer kako ste već neki naučili, Swedenborg je 27 godina bez prestanka, nakon što mu je Isus Krist osobno prišao i otvorio oči, živio istovremeno i na Zemlji u tijelu ali i u duhovnom svijetu svojim duhom, gdje je imao priliku osobno posvjedočiti zbivanjima i međuodnosima u tom svijetu. Ovo dakle nije pjesnički osvrt, ovo je ‘novinarsko’ izvješće sa terena:

548. Biće rečeno i kako se ovo odigrava. Kadačovek uđe u drugiživot, njega prvo primaju Anđeli, koji mu pomažu, i koji s njim razgovaraju o Gospodu, o Nebu, i o anđeoskom životu, poučavajući ga u isto vreme o istinama i o dobrima. Međutim, ako je čovek, sada duh, znao o ovim stvarima na svetu pa ih u srcu odricao i prezirao, (= sjetite se ‘budalastih djevica’, dakle, to su oni ljudi koji su čuli Istinu, ali nisu živjeli po njoj, tj. nisu svoju Ljubav promijenili u Božju Ljubav, nisu promijenili svoj iskvareni pakleni karakter kakav su imali na početku zemaljske misije u nebeski karakter, ili još, nisu činili dobro, već su bili i ostali zli-kovci! = Titu 3:3) on posle nekoliko razgovora s Anđelima želi i traži da se udalji od ovih Anđela. Anđeli ga ostavljaju čim ovo primete. (= ovo molim vas imajte na umu kada budete u budućnosti gledali kako ‘ostavljam’ tj. ne ‘prisiljavam’ ljude da ostanu sa mnom a koji se udaljavaju od mene kada im donosim Krista ili Njegovu Čistu Istinu) Tada, posle nekoliko razgovora s ostalima, on se na kraju udružuje s onima koji su u zlu koje je slično njegovom (= baš kao na Zemlji, jer ono što na Zemlji jedne vuče u Crkvu a druge u kafić, jeste žudnja njegova srca, istu žudnju on nosi sa sobom u duhovno kraljevstvo, i ta je žudnja, a ne Bog, ono što njemu onemogućuje da uđe na UVIJEK OTVORENA ZA SVIH vrata raja, tj. što se ponaša kao da ‘Boga ne poznaje’) (vidi napred br. 445-452). Kad se ovo dogodi, on odvraća svoje lice od Gospoda i okreće ga prema Paklu s kojim je bio povezan dok je živeo na svetu, u kojem Paklu žive oni koji vole slično zlo. Iz ovoga je jasno da Gospod privlači k Sebi svakoga Duha preko Anđela i pomoću uticaja iz Neba; ali Duhovi koji su u zlu opiru se, i tako reći otkidaju se od Gospoda privučeni svojim zlom, to jest Paklom, kao nekim konopcem. Prema tome, pošto njih vuče njihovo zlo i ljubav prema tome zlu koju ljubav oni slede, to treba ustanoviti da se oni sami slobodno bacaju u Pakao. (= dakle ponovno ću naglasiti: čovjekov karakter ljubavi kojeg je on izgradio ili ne na svijetu, je ono što ga odvaja ili tjera od Gospoda i raja, tj. što mu ‘zatvara rajska vrata pred nosićem’; jednom kada ovo razumijete, biti će vam jasno zašto je nužno na Zemlji živjeti život Ljubavi tj. promijeniti svoj karakter u onaj nebeski!) Ljudi na svetu, zbog već stečene ideje o Paklu, ne mogu da veruju da je ovo istina. A u stvari, onima koji nisu u Paklu, njima izgleda da se sve ovako odigrava, dok onima koji se sami bacaju u Pakao to izgleda drugačije, jer oni ulaze u Pakao svojevoljno. Oni koji ulaze u Pakao zbog svoje goruće ljubavi prema zlu, ti izgledaju kao da se bacaju u Pakao glavačke, glavom nadole a nogama nagore. Upravo zbog ovog izgleda ima se utisak da njih baca u Pakao Božanska sila. (Ali o ovome više u br. 574). Iz ovoga je sada jasno da Gospod ne baca nikoga u Pakao, nego da to čini sam duh, kako dok živi na svetu, tako i posle smrti, kada dođe među duhove.

E sad, kada je ovo bilo objašnjeno, i kad ste vidjeli što se doista događa kada čovjek ostavi tijelo prilikom smrti i kada uđe u duhovno kraljevstvo, onda ćete vjerujem lako razumjeti sljedeće riječi iz naše poredbe o mudrim i ludim djevicama, naime:

‘Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam  se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo  nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'” “Dok one odoše kupiti, dođe Zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s Njim na svadbu. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori  nam!’ A On im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ ‘   Matej 25:8-12

Dakle, karakter kojeg je čovjek za sebe izgradio na Zemlji, ne može biti promijenjen u trenutku kada čovjek jednom uđe u duhovno kraljevstvo, osim nakon tisuće i tisuće godina … nekad čak i vječnosti prođu …

Ljudi imaju potpuno krivu ideju o Božanskoj Milosti … oni misle da je dovoljna jedna molitva koju će onda Bog uslišiti i da će sva njihova zla biti izbrisana i njihov karakter izmijenjen od onog krvoločnog vučjeg, u onog jagnjećeg pitomog … no, to je potpuno kriva ideja … što mislim zaključne riječi ove poredbe jasno ukazuju … naime, da Gospod ne može uslišiti takvu molitvu … ne da On ne bi … da se on oglušuje na vapaje Svoje djece… no to bi se potpuno kosilo sa Njegovim Božanskim Redom … i ujedno bi značilo uništenje cijelog čovjekovog života … budući su paklenski duhovi sazdani od zla … i naglo mijenjanje zla u dobro u njima … bi bilo istoznačno njihovom potpunom uništenju.

Zato je rečeno iznad, kako se do te promjene dolazi polagano … čak izuzetno polagano … za što su nekada potrebne vječnosti!

Sam E.Swedenborg nije doživio u svom općenju sa duhovima i anđelima ni jedan takav slučaj … da je čovjek prešao iz pakla u raj … a Swedenborgu je bio dan uvid u zadnjih 6 000 godina … tj. od Adama na ovamo …

***

Da bi upravo rečeno još bolje razumjeli, a također da bi stvarno shvatili koliko je važno životom u i prema Kristovoj Ljubavi, tj. prema Zapovijedima Ljubavi, promijeniti naš iskvaren karakter u onaj nebeski, naravno sve to NAKON što smo bili pod Križem i skinuli okove grijeha, tako da ne bi sami sebi ‘zatvorili vrata’ raja pri ulasku u duhovno kraljevstvo, ubacit ću još neka važna poglavlja iz Swedenborgova ‘Neba i Pakla’:

Čovek je posle smrti onakav kakav je bio na svetu

470. Svakom je Hrišćaninu poznato iz Reči daživot čoveka ostaje posle smrti isti, jer je tamo (u Reči) na više mesta rečeno da će čoveku biti suđeno i da će biti nagrađen po delima. (vidi recimo iznad onaj citat iz 2 Korinćana 5:10) Svako ko misli iz dobra i istine, mora uvideti da onaj ko živi dobro ide u Nebo, a onaj koji živi rđavo, u Pakao. Nasuprot ovome, zao čovek neće da veruje da će njegovo stanje posle smrti biti u skladu s njegovim životom na svetu, nego misli, osobito kad je bolestan, da se Nebo svakome daje iz čistog Milosrđa ma kako da je čovek živeo, i da se daje po veri, koju (takav zao čovek) odvaja od života. (= ovo je dakle katastrofalno razmišljanje, i ukazuje na potpuno nerazumijevanje zakona Božanskog Reda!; katastrofalno je jer se ljudi koji ovo misle ne trude sebe promijeniti uz korištenje raspoložive svima Božje Snage, već su uvjerenja kako će ih Bog sam promijeniti; oni koji ‘vjeru odvajaju od života Ljubavi’ su ‘budalaste djevice’)

471. Daćečovek biti suđen i nagrađen po delima, čita se u Reči na više mesta, od kojih ću ovde navesti samo dva:

“Jer će doći sin čovječji u slavi Oca svojega s Anđelima svojijem, i tada će se vratiti svakome po djelima njegovijem” (Mat. 16. 27); – “Blago mrtvima koji umiru u Gospodu otsad. Da, govori Duh, da počinu od trudova svojijeh; jer djela njihova idu za njima” (Otkr. 14. 13); – “I daću vam svakome po djelima vašima” (Otkr. 2. 23); – “I vidjeh mrtvace male i velike gdje stoje pred Bogom, i knjige se otvoriše; i druga se knjiga otvori, koja je knjiga života; i sud primiše mrtvaci, kao što je napisano u knjigama, po djelima svojima. I more dade svoje mrtvace, i smrt i pakao dadoše svoje mrtvace; i sud primiše po djelima svojima” (Otkr. 20. 12, 13). – “I evo ću doći skoro, i plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovijem” (Otkr. 22. 12). – “Svaki dakle koji sluša ove moje riječi i izvršuje ih, kazaću da je kao mudar čovjek koji sazida kuću svoju na kamenu; a svaki koji sluša ove moje riječi a ne izvršuje ih, on će biti kao čovjek lud koji sazida kuću svoju na pijesku” (Mat. 7. 24, 26). – “Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode! ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji oca mojega koji je na nebesima. Mnogi će reći meni u onaj dan: Gospode! Gospode! nijesmo li u ime tvoje prorokovali, i tvojijem imenom đavole izgonili, i tvojijem imenom čudesa tvorili? I tada ću im ja kazati: “nikad vas nijesam znao; idite od mene koji činite bezakonje”” (Mat. 7. 21, 22, 23). – “Tada ćete stati govoriti: mi jedosmo pred tobom i pismo, i po ulicama našijem učio si. A on će reći: kažem vam, ne poznajem vas otkuda ste; otstupite od mene svi koji nepravdu činite” (Luka 13. 26, 27). – “Tada ću im platiti po djelima njihovijem i po onom što su činili rukama svojim” (Jerem. 25. 14). “Jer su oči tvoje otvorene na sve putove Ljudske da daš svakome prema putovima njegovijem i prema plodu djela njegovijeh” (Jerem. 32. 19). – “Pohodiću ga za putove njegove i platiću mu za djela njegova” (Osija 4. 9). – “Prema putovima našim i po djelima našim” (Zah. 1. 6). – Kada predskazuje Strašni Sud, Gospod pominje samo dela, i kaže da će u večni život ući oni koji su činili dobra dela, a u prokletstvo oni koji su činili zla dela (Mat. 34. 32-46), kao i na još mnogo mesta gde je reč o spasenju i osudi čoveka. Očigledno je da su dela spoljašnji život čoveka u kome se izražava kakvoća njegovog unutarnjeg života.

472. Ali pod delima se ne misli samo na dela onakva kakva su u njihovom spoljašnjem obliku, nego prvenstveno na onakva kakva su u svom unutarnjem obliku. Naime, svak zna da delo proizlazi izčovekove volje i mišljenja, jer bi inače to bio pokret sličan onome kojičine automati i strojevi. Stoga je delo, posmatrano samo po sebi, samo učinak koji svoju dušu vuče iz života volje i mišljenja, i to u toj meri, da je delo u stvari volja i misao u učinku, odnosno volja i misao u spoljašnjem obliku. Odatle sledi: Kakvi su volja i misao koji proizvode to delo, takvo je i delo. Ako su volja i misao dobri, i dela su dobra. Ako su volja i misao rđavi, i delo je rđavo, iako u spoljašnjem obliku ta dva dela izgledaju slična. Hiljade Ljudi može postupiti jednako, odnosno učiniti slično delo, tako da se izvana ne može naći skoro nikakva razlika. Pa ipak, posmatrana pojedinačno, ona su različita, jer proizlaze iz različitih volja. Uzmimo kao primer iskreno i pravično postupanje prema bližnjemu. Jedan može da bude iskren i pravičan prema bližnjemu sa ciljem da pokaže da je iskren i pravičan; drugi, radi sveta i dobitka; treći, radi nagrade i zasluge; četvrti, zbog prijateljstva; peti, iz bojazni od zakona, gubitka dobrog glasa i službe; šesti, da bi nekoga privukao na svoju stranu iako je ona rđava; sedmi, da bi obmanuo; i tako svaki sa drugačijim porivom. Iako, dakle, ljudska dela izgledaju dobra, jer je dobro kad čovek postupa časno i pravično, ipak su ona rđava, pošto nisu učinjena iz Ljubavi prema časti i pravdi nego iz Ljubavi prema sebi i svetu, a u tom slučaju i čast i pravičnost služe kao što sluge služe kod Gospodara, koji ih otpušta kad mu više nisu korisne. Oni koji postupaju iz Ljubavi prema časnom i pravičnom, i oni deluju časno i pravično prema bližnjemu na način koji po spoljašnjem obliku izgleda isti kao i postupanje onih prethodnih. Neki od ovih postupaju tako iz poslušnosti, odnosno prema istini vere, jer je tako naređeno u Reči; drugi, prema dobru vere ili po savesti, jer im to njihova religija propisuje; treći, iz Ljubavi prema bližnjemu, jer treba se brinuti za dobro bližnjega; četvrti, iz Ljubavi prema Gospodu, jer treba činiti dobro radi dobra, koje oni vole zato što dolazi od Gospoda, jer ono sadrži Njegovo Božansko, jer je dobro u svojoj suštini Božanskog obeležja. Dela svih ovih su iznutra dobra jer, kao što je rečeno, ona su u potpunosti onakva kakvi su volja i misao iz kojih su proistekli, a bez kojih ne bi postojala dela nego samo mrtvi pokreti. Po ovome se može videti šta se u Reči (Božjoj) razume pod delima.

473. Pošto dela potiču od volje i misli, to ona isto tako potiču i iz Ljubavi i vere, te su onakva kakve su i ljubav i vera. Jerčovekova Ljubav i njegova volja, ista su stvar, a takođe ičovekova vera i njegova misao. Naime, čovek hoće ono što voli, i misli ono što veruje, pa stoga to hoće i to radi koliko god može. Svak može da zna da su Ljubav i vera u volji i misli čovekovoj, a ne van nje, jer volja je ta koja gori Ljubavlju, a misao obasjava verom. Stoga su osvetljeni samo oni, koji misle mudro i po toj svetlosti razmišljaju o istinama i hoće te istine, ili, što je isto, veruju u istine i vole ih.

474. Ali treba da se zna da voljačiničoveka, misao samo ukoliko proizlazi iz volje, a dela samo ako proizlaze iz njih obe; ili, što je isto, da Ljubav čini čoveka, vera samo ukoliko proističe iz Ljubavi, a dela samo ako proizlaze iz obe. Odatle sledi, da je volja ili Ljubav sam čovek, jer ono što proizlazi pripada onome iz čega proizlazi. A proizlaziti, to je proizvoditi i predstavljati nešto u podobnom obliku, kako bi se to opazilo i pojavilo. Po ovome se može videti šta je vera ako je odvojena od Ljubavi, to jest da ona uopšte nije vera, nego samo jedno znanje koje u sebi nema nikakvog duhovnog života (!!!). Isto tako se može videti šta je to delo bez Ljubavi, naime da to nije živo nego mrtvo delo, kojemu Ljubav prema zlu i vera u obmanu daju privid života. Taj privid života zove se duhovna smrt.

475. Osim toga, treba znati da je ceočovek u delima, a da volja i njena misao, odnosno Ljubav i njena vera, nisu potpune pre nego uđu u dela, koja sučovekovo Spoljašnje. Jer ona su ono poslednje u čemu se završavaju volja i misao, bez kojih su one kao nezavršene stvari, stvari koje još ne postoje i koje još nisu u čoveku. Misliti i hteti a ne delovati kad je to moguće, to je kao zapaljen predmet koji se gasi, jer je zatvoren u posudu, ili kao seme koje, bačeno u pesak, ne raste nego gine sa celom klicom. S druge strane, misliti i hteti a potom i delovati, to je zapaljen predmet koji na sve strane širi toplinu i svetlost, i kao seme koje se, bačeno u plodnu zemlju, razvija da bi postalo stablo ili cvet. Svak zna da hteti a ne delovati kad se to može, nije hteti; i da voleti a ne činiti dobro kad se to može, nije voleti. To je samo misliti da se hoće i da se voli, to je dakle samo jedna odvojena misao koja se rasipa i nestaje. Ljubav i volja sazdavaju samu dušu dela, čije su telo časni i pravični postupci čovekovi. Čovekovo duhovno telo, odnosno telo čovekovog duha, upravo odatle potiče, naime ono se oblikuje pomoću onoga što čovek radi u skladu sa svojom Ljubavi i voljom (vidi br. 463). Ukratko, sve čovekovo se nalazi u njegovim delima.

476. Iz ovogašto prethodi može se videtišta se podrazumeva pod životom koji ostaje kod čoveka posle smrti, to jest da su to njegova Ljubav i vera, i to ne samo u mogućnosti, nego i u zbilji, a to znači u delima, jer ona sadrže u sebi sve što pripada Ljubavi i veri čovekovoj.

477. Onošto ostaječoveku posle smrti, to je njegova vladajuća Ljubav (amor regnans), koja se nikada više u večnosti ne menja. (Mi znamo preko Lorbera i Dudde, da se, premda mogu proći vječnosti, ova ljubav IPAK MOŽE promijeniti, tj. da u kući našeg Nebeskog Oca postoje i ‘stanovi’ tj. škole i za najgore vragove sa Božanskim programom koje na kraju ipak mogu dati zadovoljavajuće rezultate J) Kod čoveka ima više Ljubavi, ali se one sve nadovezuju na vladajuću Ljubav i čine sa njim jedinstvo. Sve stvari u volji, koje se slažu s vladajućom ljubavi, nazvane su ljubavima jer ih čovek voli. Ali ih ima unutarnjih i spoljašnjih; ima ih koje su neposredno vezane s vladajućom Ljubavi, a i onih koje su sa njom vezane samo posredno; ima ih koje su joj bliže i koje su joj udaljenije. No sve su one na razne načine u službi glavne ili vladajuće ljubavi. Uzete zajedno, sačinjavaju jednu vrstu carstva, jer su na takav način raspoređene u čoveku, iako on o tome u potpunosti ne zna ništa. Samo po nešto od toga mu se pokazuje u drugom životu, jer prema njihovom rasporedu prostiru se čovekova osećanja i misli nebeska Društva, ako se ta ljubav sastoji od ljubavi prema Nebu, a u paklena društva ako se ta Ljubav sastoji od ljubavi prema Paklu. Da se svaka misao i svako osećanje Duhova i Anđela rasprostire u Društva, vidi se u članku o Mudrosti Anđela i o Obliku Neba po kojem se vrše udruživanja i opštenja.

478. Ovošto je do sada rečeno deluje samo na misao razumskogčoveka. Ali, da bi se to bolje predočilo čulnom opažanju, dodaću iskustva kroz koja će ove iste stvari biti oslikane i potvrđene:

1. Prvo, čovek je posle smrti svoja ljubav ili volja.
2. Drugo, čovek večno ostaje onakav, kakav je u pogledu svoje volje ili svoje vladajuće ljubavi.
3. Treće – Čovek, čija je Ljubav nebeska i duhovna, dolazi u nebo, a čija je telesna i svetska, ide u Pakao.
4. Četvrto – Čovekova vera ne ostaje ako ne proističe iz nebeske Ljubavi.
5. Peto – zbiljska ljubav, to jest čovekov život, opstaje u čoveku.

479. Čovek je posle smrti svoja vlastita ljubav ili volja.Ovo mi je bilo dokazano velikim brojem iskustava. Celo je Nebo izdeljeno u Društva prema razlikama u dobru ljubavi, a svaki Duh koji je podignut u Nebo i koji postaje Anđeo, nošen je prema Društvu u kome je njegova vladajuća ljubav. Kada tamo dođe, kao da je u rođenoj kući. Anđeo to opaža pa se pridružuje onima koji su mu slični. Ako ponekad i napusti to (Društvo), primećuje u sebi neki otpor, a to je želja da se vrati svojima, odnosno svojoj vladajućoj ljubavi. Tako se u Nebu obrazuju Društva. Tako je isto i u Paklu, gde se okupljaju prema Ljubavima koje su suprotne nebeskoj ljubavi. (= a tako je bogme i na Zemlji J) Da se Nebo sastoji od Društava koja se razlikuju po ljubavima, vidi se iz br. 41-50 i br. 200-212. Da je čovek posle smrti svoja vlastita ljubav, to ishodi iz toga što je tada iz njega odstranjeno i kao odnešeno sve što se ne slaže sa njegovom vladajućom ljubavi: Tako se on uvodi u svoju ljubav. Tako isto je i sa zlim čovekom, s tom razlikom što se ovome oduzimaju istine, dok su se onome oduzimala zla, tako da svak postaje svoja vlastita ljubav. To se dešava onda kada čoveka dovedu u treće stanje, o čemu će se još govoriti. Kada je to završeno, on neprestano okreće lice prema Svojoj ljubavi, imajući je stalno pred očima ma na koju se stranu okrenuo (vidi br. 123, 124). Ostajući uvek vezani za svoju vladajuću ljubav, Duhovi mogu da se kreću gde god im se svidi, i svesni su toga. I pored toga, neki misle da bi se mogli odupreti svojoj vladajućoj ljubavi, i mnogi su pokušavali da urade nešto što se protivi toj ljubavi, ali uzalud. Njihova ljubav je kao veza ili konopac kojim su kao opleteni, da tako kažem. Vukući ih za taj konopac, može ih se svuda vući, i oni ga se ne mogu nikada osloboditi. Ista je stvar na svetu s ljudima koje vodi njihova ljubav, pomoću koje drugi mogu da ih vode. To je naročito izraženo onda kada postanu Duhovi, jer tada nije dozvoljeno skrivati svoju pravu ljubav, glumeći neku drugu. Da je čovekov Duh njegova vladajuća ljubav, pokazuje i svako opštenje u drugom životu. Koliko jedan Duh svojim rečima i pokretima pogoduje ljubavi nekog drugog Duha, toliko ovaj ima otvoreno, veselo i živo lice. Naprotiv, kad jedan govori nešto što se protivi ljubavi drugog prisutnog, lice ovoga počinje da se menja, tamni i iščezava, da na kraju on sam nestane kao da ga tu nema. To me je često čudilo, jer tako nešto ne može postojati na svetu. Međutim, bilo mi je rečeno da se to upravo dešava sa čovekovim duhom na Zemlji. Naime, kada jedan čovek oseća odvratnost prema nekom drugom, njegov Duh se udaljava od prisustva odvratne osobe. Da je čovekov Duh njegova vlastita ljubav, video sam i po tome, što Duh shvata i usvaja sve što prija njegovoj ljubavi, a odbacuje i udaljava od sebe sve što joj ne odgovara. Ljubav je, dakle, kao neko sunđerasto i porozno drvo koje upija samo onaj sok u zemlji koji je potreban njegovom rastu; ili kao životinje svih vrsta, koje poznaju svoju hranu, i lakomo traže ono što odgovara njihovoj prirodi, a odvraćaju se od svega što im ne odgovara. Tako, svaka se ljubav hrani onim što joj prija: zla ljubav obmanama, a dobra ljubav istinama. Ponekad mi beše dano da gledam kako neki dobri a jednostavni Duhovi žele da pouče neke zle Duhove o istini i o dobru, ali bi ovi uvek bežali daleko, pa kad bi došli k svojima, naslađivali bi se zabludama koje odgovaraju njihovoj ljubavi. Zatim mi beše dano da vidim kako dobri Duhovi razgovaraju o istinama. Dok su svi dobri prisutni željno upijali svaku reč, dotle su se rđavi ponašali kao da ništa ne čuju. U Svetu Duhova pokazuju se putevi, jedni koji vode u Nebo, drugi u Pakao, svaki put prema nekom Društvu. Dobri Duhovi idu samo onim putevima koji vode u Nebo i prema Društvu koje je u dobru njihove ljubavi, a ne vide puteve koji vode u drugim smerovima. Zli Duhovi, naprotiv, idu samo putevima koji vode u Pakao ka onom Društvu, koje je u zlu njihove ljubavi. Ostale puteve oni ne vide. A ako ih i vide, neće njima da idu. Takvi putevi u Duhovnom svetu jesu stvarne pojavnosti (apparentiae reales), koje odgovaraju istinama ili obmanama. Ova iskustva potvrđuju ono što je na osnovu razuma ranije bilo rečeno, a to je da je svaki čovek posle smrti svoja vlastita ljubav i svoja volja. Kaže se vlastita volja, zato što sama volja nekog čoveka jeste njegova ljubav.

480. Čovek ostaje večno onakav, kakav je u pogledu svoje volje ili svoje vladajuće ljubavi.I ovo mi je potvrđeno velikim brojem iskustava. Beše mi dano da govorim s nekim Duhovima koji su živeli pre dve hiljade godina, a čiji je život poznat jer je opisan u povesnim knjigama. Ti su Duhovi bili još uvek slični sebi samima, i bili su sasvim onakvi kakvi su i opisani, slični u pogledu ljubavi koja je upravljala njihovim životom. Bilo ih je i poznatih iz povesti koja kaže da su živeli pre sedamnaest stoleća, pa onih od pre četiri veka, i od pre tri, i tako dalje, s kojima mi beše dano da govorim, pa videh da u njima još uvek vlada ono isto osećanje, bez ikakve razlike, osim razlike u zadovoljstvima njihove ljubavi, koja su se bila pretvorila u saobrazna duhovna zadovoljstva. Anđeli mi rekoše da se ničija vladajuća ljubav ne menja u večnosti, zato što je svak svoja vlastita ljubav. Promeniti tu ljubav u Duhu, to bi bilo oduzeti mu ili ugasiti život. Saznao sam i uzrok: Posle smrti čovek se više ne može preobraziti poučavanjem, zato što tada poslednja ravan, koja se sastoji od prirodnih znanja i osećanja, miruje i ne može se otvoriti jer nije

duhovna (vidi br. 464), i zato što Unutarnje uma ili Duha počiva na toj ravni kao što kuća počiva na temelju. Zbog toga čovek ostaje u večnosti onakav kakva mu je na svetu bila ljubav. Anđeli se jako čude da čovek ne zna da je svak onakav kakva mu je vladajuća ljubav, te da mnogi veruju da se čovek spasava neposrednim Milosrđem i samom verom, ma kakav da mu je život bio; da ne znaju da je Božansko Milosrđe posredno, da se ono sastoji u tome, da Gospod vodi čoveka, kako na svetu, tako i u večnosti, i da Gospod vodi one koji ne žive u zlu; na kraju, da ljudi ne znaju da je vera osećanje istine, koje proizlazi iz nebeske ljubavi Gospodnje.    (= dakle, stvarno se nije lako promijeniti kada smo sa Zemlje otišli paklenog karaktera, i stoga, ne bi se trebalo ‘opustiti’ na Zemlji kada se to tiče čitanja Božje Riječi, učenja Istina od tamo i sukladnog života!)

481. Čovek,čija je ljubav nebeska i duhovna, dolazi u Nebo, a čija je telesna i svetska bez nebeske i duhovne, ide u Pakao. To sam mogao da zaključim po svima onima koji su bili uzdignuti u Nebo ili bačeni u Pakao. Život onih uzdignutih u Nebo proisticao je iz nebeske ili duhovne Ljubavi, a život onih bačenih u Pakao dolazio je od telesne i svetske ljubavi. Nebeska ljubav, to je voleti ono što je dobro, iskreno i pravedno radi njih samih, i postupati u skladu s njima. Oni koji tako rade, kroz to imaju život dobra, iskrenosti i pravednosti, a to je nebeski život. Oni koji vole te tri stvari radi njih samih, i koji ih uvode u svoj život, oni vole Gospoda iznad svega, zato što one proističu iz Njega. Oni vole i bližnjega, zato što su one bližnji koga treba voleti. Naprotiv, ako se dobro, iskreno i pravedno voli samo radi sebe, to je telesna ljubav, jer se iz nje izvlače ugled, počasti i dobici. Takvi u dobru, iskrenosti i pravednosti ne gledaju Gospoda i bližnjega, nego sebe i svet. Takvi osećaju zadovoljstvo u varanju. Naime, kada je prevara

pokretač dobrog, iskrenog i pravednog postupanja, onda je to zlo, neiskrenost i nepravednost, koje se tada vole. A pošto ljubavi određuju život, stoga se ljudi, čim stignu u Svet Duhova, ispituju kakvi su, da bi se povezali s onima koji su u sličnoj ljubavi. Oni koji su u nekoj nebeskoj ljubavi, povezuju se s onima u Nebu, a oni koji su u nekoj paklenoj ljubavi, s onima u Paklu. A kada prođu prvo i drugo stanje, oni se odvajaju, tako da se više i ne vide i ne poznaju. Naime, svak postaje svoja ljubav, ne samo u pogledu svog Unutarnjeg koje pripada njegovom umu, nego i u pogledu Spoljašnjeg – lica, tela i govora, jer svak postaje slika svoje ljubavi, čak i u Spoljašnjem. Oni koji su u telesnim ljubavima, izgledaju tromi, tamni, crni i izobličeni. A oni koji su u nebeskim ljubavima, izgledaju živahni, svetli, beli i lepi. Osim toga, oni se potpuno razlikuju po ćudi i mislima. Oni koji su u nebeskim ljubavima, razumni su i mudri, a oni koji su u telesnim, glupi su i skoro bezumni. Ponekad je dozvoljeno da se ispituje Unutarnje i spoljašnje misli i osećanja onih koji su u nekoj nebeskoj ljubavi. Njihovo Unutarnje izgleda kao svetlost, kod nekih i kao plamena svetlost, dok im Spoljašnje ima boje nebeske duge. Ali Unutarnje onih koji su u telesnoj Ljubavi izgleda kao nešto crno, jer je zatvoreno, kod nekih kao crnpurasta vatra, a to su oni koji su u sebi negovali zlobne obmane. Njihovo Spoljašnje izgleda čađavo i neprijatno za vid. (Unutarnje i Spoljašnje uma i Duha pokazuju se pogledu u Duhovnom svetu kad god to Gospod hoće). Oni koji su u telesnoj Ljubavi, ništa ne vide u Svetlosti Neba, ona je za njih tama, dok im svetlost Pakla, koja je kao svetlost užarenog ugljevlja, izgleda kao jasna svetlost. U Svetlosti Neba njihov unutarnji vid se uvija u tminu u toj meri, da postaju kao bezumni, pa zato od nje beže, skrivajući se u pećine i jame čija dubina odgovara njihovim obmanama i zlima. Naprotiv, oni koji su u nebeskoj ljubavi, sve vide jasnije i lepše, sa sve više razuma i mudrosti, što se više njihovo Unutarnje uspinje u Svetlosti Neba. Oni koji su u telesnoj ljubavi, ne mogu živeti u toplini Neba jer je to nebeska ljubav, nego žive u toplini Pakla, a to je ljubav prema zlostavljanju onih koji im ne povlađuju. Otuda su mržnje, preziranja, neprijateljstva i osvete jedina zadovoljstva te ljubavi. Kada su u tim zadovoljstvima, tada su u svome životu. Oni ne znaju šta je to činiti dobro radi samog dobra. Oni, naime, čine dobro samo s nekim zlim ciljem. Oni koji su u telesnoj ljubavi, ne mogu ni disati u Nebu. Kad se jedan takav Duh i dovede tamo, on je kao u ropcu. Naprotiv, oni koji su u nebeskoj Ljubavi, sve slobodnije dišu i punije žive, što su dublje u Nebu. Po svemu ovome što je rečeno, može se videti da su nebeska i duhovna ljubav u stvari Nebo u čoveku, jer je tu ljubav upisano sve što pripada Nebu, i da su telesna i svetska ljubav Pakao u čoveku. Po tome je jasno da čovek, čija je ljubav nebeska i duhovna, dolazi u Nebo, a onaj, čija je ljubav telesna i svetska bez nebeske i duhovne, ide u Pakao.   – stanite i razmislite dobro, ne žurite, i shvatite što je razlog da čovjek završi u paklu, tj. tko mu zatvara vrata od raja, Bog-Otac, ili on sam time što je za vrijeme života na Zemlji zadržao i još pogoršao svoj pakleni karakter sa kojim je došao na Zemlju kao palo biće!

482. Čovekova vera ne ostaje ako ne proističe iz nebeske ljubavi.(= ovo se konkretno tiče Protestanata tj. onih koji odvajaju vjeru od djela Ljubavi) To mi je pokazano tolikim brojem iskustava, da bih ispunio čitave tomove kada bih ih sve naveo. Mogu posvedočiti da kod onih koji su u telesnoj i svetskoj ljubavi bez nebeske i duhovne ne postoji nikakva vera, te da postoji samo izvesno znanje ili uverenje da je neka stvar istinita, zato što ta stvar služi njihovoj ljubavi. Dosta njih koji su zamišljali da imaju veru bilo je odvedeno k onima koji su je stvarno imali, i tada su kroz opštenje uvideli da nemaju baš nikakve vere. (= upravo rečeno vam je razlog zašto takvi ‘vjernici’ oko sebe ne zrače nikakvu toplinu, i na licima nemaju radosti, u riječima blagosti, premda govore o vjeri i o Istinama iz Riječi Božje! = ta ‘zima’ oko njih je odmah opisana ispod) Zatim su priznali da vera nije u tome da se samo veruje u istinu i u Reč, nego da se sastoji u nebeskoj ljubavi prema istini, u htenju i primenjivanju te istine zbog unutarnjeg osećanja. (= ovdje su opisane dakle ‘mudre’ i ‘budalaste’ djevice!) Beše mi pokazano da njihovo uverenje, koje su oni nazivali verom, liči na zimsku svetlost koja nemajući u sebi topline, čini da na zemlji sve zamre, stegnuto mrazom i pokriveno snagom. A čim Svetlost Neba samo dodirne to uverenje, ono se ne samo gasi, nego postaje kao gusta magla kroz koju se ništa ne vidi. Istovremeno se i njihovo Unutarnje ispunjava mrakom u toj meri, da više ništa ne shvataju, te na kraju, u skladu s obmanama, postaju bezumni. (= za mene je BEZUMLJE vjerovati u vječno prokletstvo, tj. ne shvatiti da je Bog-Stvoritelj, kad je stvarao duhove, i kad je vidio što će od toga ispasti, zasigurno iz Svoje Ljubavi i kroz Svoju Mudrost, smislio neki put izlaska iz paklova za one najgore duhove!) Stoga se tim duhovima oduzimaju sve istine koje su znali iz Reči i iz učenja Crkve, da bi se ispunili obmana koje se slažu sa zlom njihovog života; jer svi su kao utopljeni u svoju ljubav, a tada odbacuju sve istine, jer su one u suprotnosti s lažima koje izviru iz njihovog zla, odbacuju ih jer ih mrze i jer su im odvratne. Iz svih iskustava koje imam o Nebu i Paklu, mogu posvedočiti da su svi oni, koji su propovedali sâmu veru a vodili zao život, u Paklu, u koji sam ih video kako se bacaju na hiljade. O tome će biti reči u posebnom delu o Poslednjem Sudu i srušenom Vavilonu. – ja sam čitao naravno o tim njegovim iskustvima i izvještajima iz duhovnog svijeta, gdje se ovo 100% pokazalo istinitim!

483. Zbiljska ljubav, to jestčovekov život, opstaje u čoveku. Ovo rezultira kao zaključak iz onoga što je izneto prema iskustvu, kao i iz onoga rečenog o čovekovim delima. Zbiljska ljubav jeste delo.

484. Treba znati da sva dela pripadaju moralnom i građanskomživotu, te da se stoga odnose na iskreno i ispravno, i na pravedno i pravično. Iskreno i ispravno pripadaju moralnomživotu, a pravedno i pravično građanskom. Međutim Ljubav, iz koje ta tela potiču, ili je nebeska ili paklenska. Dela moralnog i građanskog života su nebeska ako su

učinjena iz nebeske ljubavi, jer ono što je učinjeno iz nebeske ljubavi, učinjeno je po Gospodu, a sve što je učinjeno po Gospodu, to je dobro. Međutim, dela moralnog i građanskog života su paklenska ako su učinjena iz paklenske ljubavi, jer stvari učinjene iz te ljubavi, koja je ljubav prema sebi i prema svetu, učinjena su po samom čoveku, a sve ono što Je učinjeno po samom čoveku, to je zlo. Jer čovek, sam po sebi, to je njegovo Vlastito (proprium), odnosno samo zlo.

U Ljubavi Kristovoj …

                        Lorens J

(Blato – 11, 13-14 Kolovoza, 2011)