O preporodu ili ponovnom rođenju čovjekove duše – 4 (Bijeg u Egipat)
‘A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: “Ustani, reče, uzmi Dijete i majku Njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti Dijete da Ga pogubi. On ustane, uzme noću Dijete i majku Njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospod reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina Svoga.’ Matej 2:13-15 (Hošea 11:1)
Ekipica moja draga, braćo i sestre, pozdravljam vas i blagoslivljam u Kristu Isusu! J
Sljedeća etapa na našem unutarnjem putovanju ka preporađanju duše, i doista, jedna od onih koje su STVARNO NEIZOSTAVNE ako mislimo ostvariti ovaj najuzvišeniji cilj, je etapa koja je u Riječi Božjoj, u povijesnoj slici, predstavljena sa ‘odlaskom djetešceta Isusa u Egipat’.
No, da bi shvatili veliku važnost tog Njegovog ‘bijega’ i ‘boravka u’ Egiptu nužno će biti još prije toga steći duhovni uvid u sljedeće zgode i nezgode:
- Josipovu sumnju u vjernost Marije kada je ona začela Isusa po Duhu Svetome, budući je mislio kako mu ‘radi iza leđa’, i njegovu nakanu da ju takvu otpusti.
- Rođenje Isusa u Bethlehemu Judejskome.
- Veliki nemir Heroda, kralja, i svog Jeruzalema, kada su dočuli za rođenje Isusovo, te njegova želja da ubije Onog Kojeg je smatrao za prijetnju svome prijestolju.
I tek kada smo fino razumjeli na koje se osjećaje i misli, tj. stanja u našoj tek-se-treba preporoditi duši odnose ova povijesna zbivanja, jer ne zaboravimo, mi smo TEK na POČETKU preporoda, biti će nam jasno zašto je anđeo uputio Josipa da ode u Egipat i tamo ostane sve do smrti neprijateljski raspoloženog djecoubojice Heroda.
*
‘Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.’ Matej 1:18, 19
Dakle, što su ovdje, u ovom početnom stadiju našeg preporađanja, ‘Marija’ i ‘Josip’ kada ovu cijelu zgodu preselimo, kako i priliči, u našu vlastitu dušu?!
‘Marija’, kao žensko, predstavlja čovjeka vjernika s obzirom na njegovo dobro, znači ljubav i osjećaj za Istinu, u ovom slučaju čistu ljubav i iskreni osjećaj za Istinu (‘djevica’), dok pak ‘Josip’, kao muško, predstavlja čovjeka vjernika s obzirom na Istinu, znači mudrost, tj. razumijevanje Istine.
Još preciznije, stari Židov ‘Josip’, koji nas sada više zanima, predstavlja način razmišljanja ili obličje koje je do začeća po Duhu Svetom, tj. primanja Božanske Istine (duhovno značenje ‘Svetog Duha’, jeste ‘Božanska Istina’; ‘trudnoća’ predstavlja ‘stanje formiranja dobara od istina’), čovjekovo dobro uzimalo u svijetu na svom putu ka ostvarenju (jer dobro ljubavi ili osjećaj ljubavi se uvijek na putu ka svom ostvarenju ‘oblači’ u razumijevanju gdje tako reći dobija svoju kvalitetu izražaja u svijetu; ‘ostvarenje’ je ovdje ‘način obožavanja Boga’), i kao takav jeste slika Židovske reprezentativne ceremonijalne Crkve kakva je bila Crkva Gospodnja na Zemlji prije dolaska Krista, a koja je kao takva bila ‘pripremni izražajni oblik za Istinsku Kršćansku duhovnu Crkvu koja je trebala slijediti’ (o ovoj razlici također čitamo u Ivanu 4:20-24, molim vas da obratite pažnju na te stihove), te nadalje predstavlja onaj način razmišljanja o, te prakticiranja religije karakterističan za izvanjsko, konvencionalno ceremonijalno Kršćanstvo… a to je također kvaliteta obožavanja karakteristična za sve još ne-preporođene ljude i time također za malu djecu (jer ne-preporođeni čovjek je, premda može biti i u zrelim godinama, duše što se tiče još nerazvijen kao malo dijete) i mladež.
Takav način religijskog (ne)razmišljanja, koji u sebi još nema, ili ima tek malo istinskog duhovnog života, tj. takva vjera koja još nije u sebi živa (početak te ‘žive vjere’, je ovdje spomenuto ‘začinjanje Isusa Krista u djevici Mariji po Duhu Svetome’), a ovo ste svi sigurno doživjeli u susretima sa svojom okolinom, u većini slučajeva odbija čuti o ‘istinskom Kršćanstvu’… o ‘snazi i moći vjere u Isusa Krista’… oni to čuju, kao i da ne čuju, i u većini slučajeva, na žalost, jednostavno ‘otpuste tu ideju’… tj. tvrde kako vi govorite ‘protiv njihove vjere’, što će reći, ‘Josip u njima sumnja kako je Marija začela sa nekim drugim, znači u preljubu’ (ako razumijete ovu izvanjsku situaciju, ona će vam dati uvid u zbivanja u duši takvih ljudi, ili vašoj vlastitoj duši čak, budući te stvari potpuno korespondiraju).
Ako upravo rečeno primjenimo na Objave Čiste Istine kako ih je od Krista primila Bertha Dudde, to izgleda otprilike ovako: kada takav konvencionalni, ceremonijalni Kršćanin (Josip u negativnom smislu) dođe u kontakt sa Čistom Istinom (Duhom Svetim), ona njega uopće ne zanima, jer on sam nema ‘osjećaj za Čistu Istinu’ (sumnja u Djevicu Mariju)… što se onda očituje kao ‘optuživanje kako su sve te Objave Čiste Istine maslo Sotone’.
No oni pravedni među njima (Josip u pozitivnom smislu), znači oni koji se mogu preporoditi tijekom ovog zemaljskog života, u tom njihovom ‘još neprosvljetljenom tj. prirodnom stanju’, što je duhovno značenje ‘sna’ (jer ‘san’ u Riječi predstavlja ‘još nejasnu spoznaju kakvu čovjek prima izvani’), onda mogu primiti poduku iz Riječi (‘anđeo’ predstavlja tu poduku)… nakon čega slijedi ‘prosvjetljenje’ (jasnija spoznaja od one prvotne = ‘Kad se Josip ustao iz sna…’; pravilan je ovdje prijevod ‘ustao iz sna’, jer to ‘ustajanje’ ili ‘uzdignuće’ predstavlja ‘prijelaz iz nejasnog mračnog stanja shvaćanja, prema ‘jasnijem stanju percepcije’)… i ‘prihvaćanje tog principa u umu’ (‘…učini kako mu naredi anđeo Gospodnji:), tj. sjedinjenje tog dobra i te nove jasnije spoznaje u čovjeku (= ‘uze k sebi svoju ženu.’ stih 24).
*
Zanimljivo je ovdje poradi šire perspektive pogledati kome je bila povjerena ‘Žena’ (odnosi se naravno na Mariju), znači Kršćanska Crkva (‘žena’ u Riječi uvijek predstavlja Crkvu, recimo u Hošei 2:2, 5 i naknadnim stihovima, gdje je ‘žena bludnica’ Židovska Crkva u vrijeme dolaska Kristova, a tako se naziva jer je bila izopačila i krivotvorila cijelu Njegovu Riječ = to ‘izopačenje’ dobra i ‘krivotvorenje’ istine je duhovni ‘preljub’; s druge strane, ‘bludnica’ pak o kojoj govori Otkrovenje 17 & 18, jeste Rimokatolička Crkva, što postaje jasno kada se ta dva poglavlja razumiju s obzirom na njihovo duhovno značenje, te onda tamo otkrivena kvaliteta poredi sa načinom obožavanja kakvog prakticira to religijsko uvjeravanje; jedan takav duhovni ‘blud’ je oduzimanje vlasti Kristu i pripisivanje njima samima na osnovu krivo protumačenih riječi koje je Gospod uputio Petru u Mateju 16:17-19), na kraju procesa preporoda, o čemu čitamo u Ivanu:
‘Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!” Ivan 19:26
Dakle, ‘Crkva’ je u tom završnom stadiju povjerena Ivanu, što će reći, Kršćanska Crkva u njezinom savršenom obliku, ima vanjski izražaj kvalitete ‘Ivan’, a ‘Ivan’ u Riječi Božjoj predstavlja dobro milosrđa/dobročinstva spram bližnjega.
Drugim riječima, kad je Gospod sa Križa svoju Crkvu (zbog čega je ni nije nazvao ‘majko’, već ‘ženo’!) povjerio Svom najomiljenijem Apostolu, time je htio reći sljedeće: ‘U budućnosti će Moja Crkva biti jedino tamo gdje se nalazi dobro milosrđa/dobročinstvo spram bližnjega!’
‘Josip’ i ‘Ivan’ se dakle trebaju gledati kao ono naše ‘prvo’ i ‘posljednje’ rečeno… ‘ceremonijalno’ ili ‘konvencionalno’ prirodno Kršćanstvo (sa kojim korespondira Židovska Crkva)… je na početku puta (djece što se tiče, to se odnosi na onu fazu kada ona, još ne razmišljajući previše o religiji, ‘imaju religiju svojih roditelja’; odu sa njima u Crkvu na misu, odu na procesije, slave Božić, a sve to da o tome ni najmanje dublje ne razmišljaju, i da u stvari ni ne znaju što u stvari slave itd. itd.)… dok je vitalni duševni princip još u povojima, i ne-preporođen, no na kraju preporoda, to je jedno ‘duhovno aktivno Kršćanstvo, DJELO-TVORNO Kršćanstvo žive vjere i aktivne ljubavi prema bližnjemu’, kakvo je predstavljeno ‘Ivanom’, najomiljenijim Apostolom našeg Gospoda J.
‘Marija’, tj. ‘Istinska Kršćanska Crkva’, sada više ne boravi u ‘kući sa Josipom’, znači ‘običajnim tj. ceremonijalnim Kršćanstvom’, već sa ‘Ivanom’, u kojem je i koji kako smo rekli predstavlja ‘vjeru/Petar ljubavlju/Jakov djelotvornu/Ivan (zbog čega je Gospod uvijek sa Sobom uzimao ovu trojicu Apostola, naravno poradi upravo ukazane korespondencije J!)’ (feat: W.Bruce ‘Komentar na Evanđelje po Sv. Mateju – 2:18’)
Pavle, a Pavle je ZNAO!, je to ovako izrazio:
‘Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.’ Galaćanima 5:6
(Inače, upućuje Krist kroz Jakoba Lorbera, na svim nebesima, od svih sinova Božjih Ivan je najsilniji! J)
*
‘Kad se Isus rodio u Betlehemu Judejskome…’ Matej 2:1
Prije nego razotkrijemo što ovo ‘rođenje Isusa u Bethlehemu Judejskom’ predstavlja u našoj vlastitoj duši, pogledajmo same širine vizije radi zašto se Isus Krist morao roditi u Bethlehemu Judejskom, tj. kakvo je generalno značenje tog mjesta u Riječi Božjoj:
‘U Svetom Pismu mjesto predstavlja stanje, iz razloga da je u duhovnom svijetu mjesto određeno stanjem (= hoće reći, kako svatko tamo dobije svoje mjesto boravka u skladu sa njegovom duševnom kvalitetom koju je zaradio na Zemlji!). Da bi se ova Istina predstavila reprezentativno na Zemlji, Kanan je bio odabran kao slika neba, i svaka lokacija u svetoj zemlji je postala simbol nekog pojedinačnog stanja ili principa koji ulazi u generalno stanje. – (ovo upravo rečeno je jedna od osnova za čitanje i duhovno razumijevanje Božje Riječi)
Značenje Bethlehema se ukazuje iz prve okolnosti zabilježene u svezi sa njime (i ovo je jedan od temeljnih zakona, što se posebice vidi kada obratimo pažnju na to kako su nekome ili nečemu bila dana imena!). Kako je Jakov putovao iz Betela do Mamrea, da bi išao svome ocu Izaku, on je prošao kroz Efratu, gdje je Rahela porodila Benjamina (Postanak 35). Ovo je putovanje predstavljalo napredak od manje ka više savršenom stanju, Efrata predstavlja posredno stanje, kroz koje je nužno proći na putu od jednog ka drugome. Posebice, ono je predstavljalo napredak izvanjskog čovjeka, koji je Jakov, ka sjedinjenju sa unutarnjim čovjekom, koji je Izak; a Benjamin, koji je bio rođen na putu, je predstavljao princip koji služi kao sjedinjavajući medij između njih. Bethlehem i Benjamin imaju, prema tome, isto generalno značenje. Reprezentativni karakter Benjamina je bio prikazan u kasnijem periodu u tome što je bio medij kroz kojeg su Josip i njegova braća kasnije bili pomireni, ili radije, kroz kojeg je blagonakloni i oprostivi Josip pomirio i ujedinio njegovu nemilosrdnu braću sa sobom (Postanak 45).
Značenje Bethlehema je nadalje naznačeno njegovim položajem. On je bio u zemlji Judejskoj, ali na granici gdje je bio povezan sa zemljom Benjaminovom; a kako Judeja i Benjamin, kada su formirali kraljevstvo Judeje, predstavljaju unutarnje i izvanjsko božanstvene Crkve, i božanstvenog čovjeka, Bethlehem je predstavljao sjedinjavajući medij između njih. Kao sjedinjavajući medij, Bethlehem je reprezentirao u uzvišenom smislu, zapisanu Riječ, kao medij za sjedinjavanje Boga i čovjeka (vi koji imate Swedenborgovu knjigu ‘Nebo i Pakao’, predlažem vam da pročitate poglavlje koje o ovome govori, znači, o Riječi koja sjedinjuje/povezuje čovjeka sa nebesima i Gospodom, br. 303-310). I ovdje vidimo značenje njegova imena (na hebrejskom jeziku) – kuća kruha (!) – Riječ je smočnica nebeskog kruha, koji hrani dušu.
Sve se, prema tome, ujedinilo (riječ je ‘urotilo’) da bi učinilo Bethlehem rodnim mjestom za Spasitelja, kod Kojeg je sve što je bilo povijesno bilo također reprezentativno (isto jako važno za razumijevanje svih zbivanja oko Gospoda kako su zapisana u Evanđeljima). Isus je bio rođen u Bethlehemu da bi reprezentirao kako je On bio Riječ koja je postala tijelom, Posrednik između Boga i čovjeka; istinski Kruh koji je sišao sa neba da bi dao život svijetu. Ljudska priroda koju je Božanstvo prisvojilo i proslavilo/deificiralo u svijetu je sama forma Božja, medij kroz kojeg On pomiruje njegovu buntovničku djecu sa Sobom, izvor kojeg im On dodjeljuje iz Njegove ljubavi, koja je život (ovo je ovdje ubačeno također iz razloga da se još jednom naglasi kako je kontakt između palih ljudi i našeg Nebeskog Oca JEDINO putem i kroz Njegovo proslavljeno Ljudsko Tijelo budući je On u i po tom Ljudskom Tijelu pomirio ljudsku rasu sa Sobom = 2 Korinćanima 5:18, 18).’ W.Bruce ‘Komentar na Evanđelje po Sv. Mateju – 2:1’
E sad, kad ovo ‘rođenje’ Spasitelja (ili još bolje, ‘vjere koja nas spašava’!) ‘preselimo’ u našu dušu, i ako pri tome imamo na umu kako je ‘začinjanje’ primanje izvjesnog principa, ovdje ‘vjere u Isusa Krista’ (Božanske Istine Riječi), u našu dušu, dok je ‘rođenje’ njezino o-živo-tvorenje u djelima u svijetu, i time oživljavanje tog principa u duši, jer naša vjera tek počne živjeti kada ju iznutra dobročinstvo oživljava (Jakovljeva 2:17, 26), polako će nam postati jasno u kojem se to stanju, Beth-lehemu, Spasitelj počinje rađati (ili ‘živjeti’) u našoj duši, naime, KAD POČNEMO ŽIVJETI NAŠU VJERU tako što ČINIMO MILOSRDNA DJELA (= živimo Zapovijedi Ljubavi)! J
‘Bethlehem Judejski’ kada se to tiče naše vlastite duše dakle predstavlja ‘sjedinjenje istine i dobra u našem prirodnom čovjeku’, tj. djela u svijetu u kojima su sjedinjeni naša vjera/duhovni princip i dobročinstvo/božanstveni princip.
‘Da li mi govorimo rođenju u nama Isusa, kao predmeta naše vjere, ili rođenju vjere kojoj je predmet Isus, to dođe na isto; jer Gospod u nama prebiva po vjeri; štoviše, u samim istinama u koje vjerujemo, jer ove su od Njega samoga. Beth-lehem unutar nas je vjera izvedena iz dobročinstva, ili, što je isto, istina izvedena iz dobra. Vjera koja nije od dobročinstva, istina koja nije od dobra, još nije aktualna i živuća. Vjera je novo-rođena kada najprije počne živjeti od dobročinstva. To je Beth-lehem.’
William Bruce, Pastor Crkve Novog Jeruzalema, ‘Komentar na Evanđelje po Sv. Mateju – 2:5’
*
‘Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime… Herod će tražiti Dijete da Ga pogubi.’ Matej 2:1, 13
E sad, ovo je onaj najvažniji dio ovog uvodnog izlaganja kojeg moramo dobro razumjeti da bi nam kasnije sjelo kako treba uputstvo glede ‘odlaska u Egipat’.
Kako smo već bili naučili, čovjek je u ne-preporođenom stanju, znači kao prirodna osoba, iz nužnosti prožet ljubavlju prema sebi i svijetu, i kao takav u sebi nema ama baš nikakvog duhovnog dobra, što će reći, ‘zemlja je njegova pusta’… i nadalje, kao takvome mu u umu, gdje vlada ponos prema vlastitoj inteligenciji (ili ‘oholost vlastite inteligencije’), nema ni jedne stvarne istine, već samo obmane osjetila koje podupiru zla u njegovoj volji tako da bi ta volja ostvarila svoje užitke, koje on naziva dobrom, i tako sebe nahranila… što će reći… ‘zemlja mu je uz to i prazna’ (Postanak 1:2).
Takav čovjek, i to smo već bili rekli, ima doduše duhovnog unutarnjeg čovjeka, koji je ‘nebo’, no on ni ne zna za njegovo postojanje, budući je sav u svom tijelu, koje je njegova ‘zemlja’, i time vanjskom svijetu… i kao takav se poređuje sa ‘bezdanom’ (Postanak 1:2)… što će reći, u paklu je… i eto… ta vladavina ‘zla i neistine’ u čovjekovoj duši prije preporoda … znači dominacija pakla… je vladavina Heroda (kad kaže ‘u dane Heroda kralja…’, stih 2:1, misli se da čovjek živi u upravo spomenutim ‘stanjima’, tj. da njime ‘vlada’ zlo i neistina; ‘dan’ u duhovnom značenju predstavlja ‘stanje’)… koji se, zajedno sa cijelim Jeruzalemom (‘Herod’ se odnosi na zlo u našoj volji, znači na iskvarenu volju, a ‘Jeruzalem’ na neistinu u razumijevanju, znači na uznešeno razumijevanje; vjerujem da ste svi već naučili kako u Riječi, štoviše, u svakom njezinom djeliću, postoji vjenčanje dobra i istine, tako da dvojni izrazi, koje često nalazimo, nisu ponavljanja, već se jedan uvijek odnosi na stanje u čovjekovoj volji, a drugi pak na stanje u njegovu razumijevanju J; oni od vas koji hoće znati više o tom vjenčanju, a ono je važno budući korespondira sa vjenčanjem između Krista i Njegove Crkve, znači Njega i Njegovih Vlastitih, mogu na ovu temu pogledati IX poglavlje već spomenute Swedenborgove knjige, ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem’; knjiga je dostupna za skidanje kod njega u sekciji na Stranici moje Proročke Škole) ‘uznemirio kada su čuli da se rodio Isus’… Koji je pak, kako su to znali ‘Mudraci sa Istoka’, koji predstavljaju ‘duhovnu inteligenciju u čovjeku’ (= iz ‘duhovne inteligencije’ znači, kad je podignut na nebesko svjetlo dok čita Riječ i takav još ne-preporođen um prepoznaje da se ‘rodio Kralj Židovski’; Matej 2:2; da to ‘uzdignuće’ nije dozvoljeno, čovjekova iskvarena volja se nikako ne bi mogla preporoditi), sišao na Zemlju, ili ovdje, ‘ušao u čovjeka’, da bi ‘pokorio i nadvladao te paklove, njega produhovio i uspostavio Svoju vladavinu na vijeke’ J!
Praktično gledano, kada naš stari proprium ili naša samo-ljubav i ljubav prema svijetu, percipiraju, a percipiraju po tome što se počnu pojavljivati neki drugi ciljevi i tražiti neki drugi užici, a užici su ono što daje život našoj ljubavi, da se budi duhovno, i da ono treba na kraju zavladati, tj. da prirodni čovjek, koji do tada vlada mora postati podređen, tj. sluga duhovnome, što dalje znači da će čovjek uskratiti zadovoljstvo svojim do tada razularenim strastima i požudama, nastane naravno ‘generalna panika u sistemu’… i taj naš prirodni čovjek, ‘Herod’, nastoji na sve moguće načine to spriječiti kako bi mogao zadržati vlast, tj. ubiti tek porođeno duhovno u nama, znači maloga Isuseka (= Njegovo dobro i istinu)… najprije ‘lukavstvom’ (Matej 2:7, 8) … no kad mu to nije uspjelo… onda i otvorenim napadom (Matej 2:16)!
Ti ‘otvoreni napadi’… kada ‘zlo i opakost i neistina i zablude’ u nama postanu skroz očiti… jer u strahu za svoj vlastiti život, za svoje užitke, više ‘nemaju što izgubiti’, su dakle u Riječi prikazani sa ‘Herodovim bijesom kad je doznao da mu Mudraci nisu donijeli traženu vijest, i njegovim masakrom nad svom djecom do 2 godine u Bethlehemu’ (stih 16). ‘Djeca’ predstavljaju istinu nevinosti (‘Rahela’, o kojoj govori proročanstvo iz Jeremije 31:15, predstavlja ‘osjećaj spram duhovne istine’, pa tako taj ‘masakr’ u povijesno duhovnom značenju predstavlja situaciju u Židovskoj Crkvi u vrijeme Kristova Dolaska, što će reći, ‘u njoj više nije bilo nikakvog osjećaja spram duhovne istine’)… ili ‘dječju poslušnost spoznatim Božanskim Istinama’.
I ovo stanje vjerujem većina poznajete, jel tako?! J Čim ste primili Isusa u život… tj. spoznali ono Dobro… Istinito… Uzvišeno… i čim ste to isto htjeli ‘poroditi’ u svijetu … tj. odlučili ste živjeti po toj Božanskoj spoznaji… odjednom su vam se sa svih ‘strana’ počele pojavljivati situacije… ili tome protivni ljudi… koji su vas htjeli od toga odvratiti … ili u tome spriječiti… najprije ‘nježno’… ali ako ste vi ipak u tome ustrajali … onda su nastali otvoreni napadi…
Ista stvar se događa i u samoj duši… odjednom ste postali svjesni izvjesnog otpora u vama… a samo-ljubav, budući biva zakinuta za svoje užitke… počne biti ‘agresivna’… ‘razdražljiva’ itd. itd… a ljubav prema svijetu pak počne ‘slati’ tjeskobe i brige u svezi raznih stvari vezanih za materijalni opstanak… sigurnost… itd. itd.
*
A sve to nas sada dovodi do najvažnijeg… upute anđela kako se ‘zaštititi od napada tog i takvog Heroda’, pa kaže:
“Ustani, reče, uzmi Dijete i majku Njegovu te bježi u Egipat.’ Matej 1:13
Da bi razumjeli ovu jako, jako, jako važnu uputu, tj. da bi čovjek na samom početku svojeg preporađanja znao kako se zaštititi od nasilja kojeg nad tek porođenim duhovnim želi sprovesti njegova stara još nad njim vladajuća priroda, trebamo prije svega doznati što u Riječi Božjoj, u njezinu duhovnom značenju, predstavlja ‘Egipat’, za što ćemo riječ prepustiti Emanuelu Swedenborgu, kojemu je Krist Osobno došao i otvorio tu Riječ da bi ju mi mogli duhovno razumjeti, a koji u svojoj knjizi ‘Ivanovo Otkrovenje Otkriveno – 503’ daje sljedeće detaljno objašnjenje:
‘Sada će biti rečeno što je predstavljeno sa ‘Egiptom’ u Riječi. ‘Egipat’ predstavlja prirodnog čovjeka u sjedinjenju sa duhovnim, i time osjećaj istine i otud nauku* i inteligenciju; ali, u suprotnom značenju, on predstavlja prirodnog čovjeka razdvojenog od duhovnog, i onda ponos spram čovjekove vlastite inteligencije, i otud ludilo u duhovnim stvarima. ‘Egipat’ predstavlja prirodnog čovjeka u sjedinjenju sa duhovnim, i onda osjećaj istine, i otud nauku i inteligenciju, u sljedećim odlomcima (prijevodi Riječi su u svemu što se do kraja navodi već popravljeni koliko je to u mojoj mogućnosti):
‘U onaj će se dan u zemlji egipatskoj pet gradova zakleti Jehovi nad Vojskama. U onaj će dan biti žrtvenik Jehovin usred zemlje egipatske. Onda će Jehova biti poznat u Egiptu, i Egipćani će u taj dan (po)zna(va)ti Jehovu.’ Izaija 19:18-21
‘U onaj će dan ići cesta od Egipta do Asirije, da Asirija može doći u Egipat, i Egipat u Asiriju, i Egipćani mogu služiti sa Asirijom. U onaj će dan Izrael biti treći s Egiptom i Asirijom, blagoslov usred zemlje; koga će Jehova nad Vojskama blagosloviti, govoreći: “Nek’ je blagoslovljen Moj narod egipatski, djelo mojih ruku Asirija i baština moja Izrael.” Izaija 19:23-25
Egipat ovdje je prirodno, Asirija racionalno, a Izrael duhovno; ovo troje čine jedno u čovjeku crkve (vjerniku; ovdje je važno uočiti kako oni slijede po redu jedan iza drugoga, dakle, prvo znanje, pa onda inteligencija, pa onda mudrost života; kad kaže ovdje ‘znanje’, to je ono što on naziva ‘nauka’). Otud se kralj Egipatski naziva ‘sinom mudraca’, ‘sinom kraljeva drevnih’ (naša Biblija daje ‘učenik’ umjesto ‘sina’); i Egipat je bio nazvan ‘kamenom temeljcem (Hr. Biblija daje ‘glavar’ umjesto ‘kamen temeljac’, no, kako se sve ovo odnosi na istinu u umu, ili inteligenciju koja je posljedica pravilnog razmišljanja ili ‘slaganja’ poznatih činjenica, nužno je da budu ‘sin’ i ‘kamen’, budući i jedan i drugi izraz u Riječi uvijek stoje za istinu; ‘Egipat’ u pozitivnom i nama zanimljivom smislu također predstavlja ‘korisno znanje pohranjeno u pamćenju’, znači ‘znanje o istinama i dobrima iz Riječi Božje tamo’, a kako je to znanje ‘temelj’ kasnije inteligencije, i duhovnosti, tj. za one stvari koje su od vjere, koje su predstavljene ‘plemenima’, on se naziva ‘kamenom temeljcem’. E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 1462:2’) plemena’ (Izaija 19:11, 13); i rečeno je o Solomonu:
Da je njegova mudrost nadmašivala mudrost Egipćana (1 Kraljevi 4:30). I da je uzeo faraonovu kći za ženu, i doveo je u Davidov grad (1 Kraljevi 3:1).
I da je sagradio Faraonovoj kćeri kuću nalik (Hr. Biblija daje ‘pored trijema’) trijemu (1 Kraljevi 7:8)
[2] Iz istog je razloga također:
Josip bio odveden u Egipat, gdje je bio postavljen za vladara nad cijelom zemljom (Postanak 41:37-57). Pošto ‘Egipat’ predstavlja prirodnog čovjeka s obzirom na osjećaj za istinu i otud nauku (= stjecanje znanja iz Riječi Božje i onda posredstvom tog znanja…) i inteligenciju, prema tome:
Josip, Marijin muž, kada ga je upozorio anđeo, je otputovao u Egipat sa Gospodom djetešcetom (Matej 2:14, 15). U skladu sa predskazanjem:
‘Dok Izrael bijaše dijete, Ja Ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina Svoga.’ Hošea 11:1
[‘Da je Gospod kao djetešce bio odveden u Egipat predstavlja prvu poduku Gospoda u znanjima iz Riječi.’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 1462:6’]
‘Ti uzrokova da vinova loza izađe iz Egipta, Ti si ju posadio, i uzrokova da pusti korijenje.’ Psalmi 80:8, 9.
Jer čovjek je rođen prirodan, postaje racionalan, i nakon toga duhovan, tako je vinova loza iz Egipta posađena i pušta korijen. Poradi ove reprezentacije također:
Abraham je putovao u Egipat (Postanak 12:10, i naknadni stihovi).
I Jakovu je bilo zapovjeđeno da ode sa njegovim sinovima u Egipat, i također da prebiva tamo (Postanak 46 i naknadna poglavlja).
Otud, također, zemlja Kananska, kojom je predstavljena Crkva, je opisana s obzirom na njezin opseg/površinu:
Sve do rijeke Egipatske (Postanak 15:18; 1 Kraljevi 4:21; Mihej 7:12).
I Egipat je uspoređen:
Sa vrtom Edenskim, vrtom Božjim (Ezekijel 31:2, 8; Postanak 13:10)
A nauke prirodnog čovjeka se nazivaju:
Poželjne stvari (Hr. Biblija daje ‘dragocjenosti’) Egipatske (Danijel 11:43).
I fino vezeni lan iz Egipta (‘fino vezeni lan iz Egipta’ predstavlja istine pohranjene u pamćenju koje poslužuju; jer ‘istine koje su u pamćenju’, koje pripadaju prirodnom čovjeku, trebaju ‘posluživati’ unutarnjem čovjeku za postizavanje duhovne inteligencije. Feat: E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 1462:4) (Ezekijel 27:7; pored ostalih odlomaka, gdje se o Egiptu povoljno govori; kao u Izaiji 27:12-13; Ezekijel 29:13-16; 31:1-18; Hošea 11:11; Zaharija 10:10-11; 14:16-18; Psalmi 68:31-32; Izaija 19:23-24).
[*Kada spominje ovdje ‘nauku’, ne misli se na prirodne nauke, već na nauku o Bogu = naučavanje o Bogu, tj. ‘činjenično znanje kakvo ga sadrži Riječ, koje je stečeno vanjskim putem, znači čitanjem, slušanjem, i koje je kao takvo pohranjeno u pamćenje’, to je Egipat kojeg mi ovdje tražimo J; u to znanje kojeg trebamo naučiti također spada i nauka o korespondencijama; drugim riječima, definicija ‘nauke’ kakvu daje recimo moj Babylon riječnik: ‘Sistem znanja stečen sistematskim istraživanjem i ograniziran u generalne zakone’ se također može primjeniti i ovdje, no mi kao naš predmet pažnje moramo imati Božansku Riječ te istine vjere i dobra ljubavi koje Ona sadrži.]
[3] Ali ‘Egipat’ u suprotnom značenju (skoro sve u Riječi Božjoj može imati obadva značenja, znači može biti za i protiv Boga, tj. može se odnositi na dobro i na zlo, na istinu i na neistinu) predstavlja prirodnog čovjeka razdvojenog od duhovnog, i onda ponos spram vlastite inteligencije, i otud ludilo u duhovnim stvarima, u ovim odlomcima:
‘Budući se Faraonovo srce uzdignulo u njegovoj visini, i svoj je vrh postavio među debelim granama, stranci će ga posjeći, i dolje zbaciti. U dan kada ćeš u pakao sići, preko njega ću bezdan navući, i ležat ćeš među neobrezanima.’ Ezekijel 31:10, 18
Temelji će Egipatski biti isprevrtani; ponos njegove snage će pasti; i njegovi će gradovi biti opustošeni sred napuštenih gradova. Zapalit ću oganj u Egiptu, i razagnat ću Egipat među narodima, i raspršit ih po zemljama. (Ezekijel 30:1 do kraja)
‘Teško onima što silaze u Egipat po pomoć ne gledajuć’ s uzdanjem u Sveca Izraelova (Isusa Krista); jer Egipćanin je čovjek, a ne Bog; konji su mu meso, a ne duh.’ (Izaija 31:1, 3)
Egipat se podiže poput rijeke; reče, podići ću se, prekrit ću zemlju, uništit ću: dođite, vi konji, bijesnite, vi kočije; mač će vas rastrgati, i krvi će se napiti; za tebe nema iscjeljenja (Jeremija 46:2, 8-11).
Kako vi kažete Faraonu, ‘Ja sam sin mudraca, sin drevnih kraljeva?’ Gdje su sada tvoji mudraci? Neka znaju: prinčevi Zoanski budalasti postaše; zaveli su Egipat, kamen temeljac plemena; u Egiptu više neće biti posla, da se može učiniti glava i rep (Izaija 19:1-17).
Prorokuj protiv Egipta: O kitu [Hr. Biblija daje ‘krokodil’; ovdje je zanimljivo primjetiti na koji se način naruši korespondencija u Riječi, i tako nehotice izvrši nasilje nad Njom od strane neupućenih prevoditelja, naime, prevoditelj koji ne zna kako u Riječi postoje duhovno unutarnje i božanstveno najunutarnije značenje, sa kojima je značenje Slova Riječi povezano u točnoj korespondenciji, kada vidi da se spominje rijeka, a zna kako kitovi ne žive u rijekama, ne prevodi ‘kit’ već ‘krokodil’ J = izvorna riječ znači također i ‘vodena zmija’, što bi sigurno bio pravilniji prijevod premda ‘riba’ i ‘gmaz’ nemaju istu korespondenciju; no, kako je ovdje riječ o Faraonu, koji predstavlja princip razmišljanja prirodnog čovjeka koji pokušava zaći u tajne vjere iz ‘generalnih principa znanja kojeg ima pohranjenog u pamćenju’, što je duhovno značenje ‘kita’ (= ‘ribe’ predstavljaju ‘pojedinačna znanja u pamćenju’, a ‘kit’ njihove generalne principe, tj. ‘općenita znanja’), što je pogrešan put, on je ovdje spomenut u negativnom kontekstu], koji ležiš sred rijeka svojih; budući si rekao, Rijeka je moja, sam sam je učinio; zbog toga ću ti kuke zabiti u čeljusti, i učinit ću da se zalijepe za ljuske tvoje, i ostavit ću te u divljini; i stoga je zemlja Egipatska postala pustinja i pustoš (Ezekijel 29:1-12). I na drugim mjestima, kao u Izaiji 30:2, 7; Jeremiji 2:17, 28, 36; 42:13-18; Ezekijelu 16:26, 28-29; 23:2-33; Hošei 7:11, 13, 16; 9:1, 3, 6; 11:5; 12:1; Joelu 3:19; Tužaljkama 5:2, 4, 6, 8; Ponovljenom Zakoniku 17:16; 1 Kraljevima 14:25, 26; 2 Kraljevima 18:21.
[4] Budući su Egipćani postali takvi, prema tome, oni su bili opustošeni s obzirom na dobra i istine crkve. Njihova opustošenja(važno je ovdje napraviti razliku između ‘kušnji’ i ‘opustošenja’, budući se i jedno i drugo odvija tijekom borbe između dobra i zla u čovjeku, tj. istine i neistine; u slučaju čovjeka koji može biti preporođen, te se borbe nazivaju kušnje, budući on onda nadvladava zlo i neistinu, te napreduje, tj. polako ih se oslobađa i na njihovo mjesto dolaze dobra i istine; u slučaju čovjeka koji se ne može preporoditi tijekom zemaljskog života, a isto važi i u duhovnom svijetu, te borbe su progresivno uzastopno lišavanje te duše dobara i istina, pa je onda njegovo stanje progresivno sve gore i gore; pošasti u Egiptu, su dakle takvo jedno progresivno pogoršavanje čovjekova duševna stanja, sve dok na kraju on ne završi u paklu, što je predstavljeno ‘potapljanjem Egipćana u Crvenom moru’) su opisana pomoću čudesa tamo izvršenih, koja su bile pošasti, i predstavljale su toliko puno požuda prirodnog čovjeka razdvojenog od duhovnog, koji djeluje jedino iz vlastite inteligencije i oholosti otud. Pošasti koje označavaju ove požude su bile ove:
Vode u rijeci su se pretvorile u krv, do takvog stupnja da su ribe pomrle, a rijeka se usmrdjela (Izlazak 7:17-18).
Iz rijeka i lokvi su izašle žabe i prekrile zemlju Egipatsku; da se prašina zemaljska pretvorila u uši (naša Biblija daje ‘komarce’ no riječ je o štetnim insektima koji ne moraju nužno biti komarci; Daničić u Srpskom prijevodu daje također ‘uši’); da su bili poslani rojevi štetnih insekata (Hr. Biblija daje ‘obade’, Daničić ‘bubine’) (Izlazak 8:3-4, 17-18, 21, 24).
Gnjojni čirevi su izbili na ljudima i životinjama; daždilo je tuču pomiješanu sa vatrom (Izlazak 9:8-10)
Bili su poslani skakavci; nad cijelom je zemljom Egipatskom bila gusta tama (Izlazak 10:4-6, 13-15)
Svi su prvorođenci u zemlji Egipatskoj umrli (Izlazak 11:4-6).
I konačno, Egipćani su bili potopljeni u Crvenom Moru (Izlazak 14:28)
Ovima je predstavljen pakao. Što ove stvari pojedinačno predstavljaju, može se vidjeti u Nebeskim Tajnama, gdje su one objašnjene. Otud je očigledno, što je naznačeno sa ‘pošastima i bolestima Egipatskim’ (Ponovljeni Zakonik 7:15; 28:60); što sa ‘utapljanjem u rijeci Egipatskoj’ (Amos 8:8; 9:5); i otkud je da se Egipat naziva ‘zemljom ropstva’ (Mihej 6:4); ‘zemljom Hamovom’ (Psalmi 106:22); također ‘peć zažarena’ (Ponovljeni Zakonik 4:20; 1 Kraljevi 8:51).
[5] Razlog zašto ‘Egipat’ ne predstavlja jedino inteligenciju nego također i ludilo u duhovnim stvarima, je budući je Drevna Crkva, koja se rasprostirala kroz mnoga kraljevstva Azije, bila također u Egiptu, kada su Egipćani nadmašivali sve druge u kultiviranju nauke o korespondencijama između duhovnih stvari i prirodnih, kako se vidi iz njihovih hijeroglifa. Ali kada se ta nauka okrenula od strane njih u magiju, i postala idolopoklonička, onda je njihova inteligencija u duhovnim stvarima postala ludost; zbog čega, ‘Egipat’, u suprotnom značenju, predstavlja takvo ludilo. Iz onog što je bilo rečeno, može se sada vidjeti, što je naznačeno sa ‘velikim gradom koji se duhovno naziva Sodoma i Egipat (Otkrovenje 11:8).’
*
He, he, he, super je Swedenborg, u prvoj i najvjerojatnije zbog pre-opširnosti ne-dovršenoj verziji (zastao je nakon 6 knjiga, na 19-poglavlju, tad je naime dobio uputu od Gore da mora napisati drugu verziju knjige, pa je napisao objavljene dvije knjige ‘Ivanovo Otkrovenje Otkriveno’; sve u svemu, on je ‘malo’ Ivanovo Otkrovenje protumačio u 8 knjiga! J) tumačenja ‘Ivanovog Otkrovenja’ (Ivanovo Otkrovenje Objašnjeno), on je duhovno značenje ‘Egipta’ protumačio u jednom pasusu u 72 stavka, što će reći, duhovno je objasnio sva mjesta u cijeloj Riječi gdje se pojavljuje Egipat J!
Ja ovdje neću prevesti svih 72 stavka, već samo one stavke koji sadrže dodatna tumačenja duhovnog značenja ‘Egipta’, kao i one koji govore o tome zašto je za čovjeka prijeko potrebno na početku njegova preporoda ‘pobjeći pred Herodom u Egipat’, tj. ‘podučiti se/steći znanja o istinama i dobrima iz Riječi Božje’ :
Ivanovo Otkrovenje Objašnjeno – 654.
[4] Ali prije nego mi ovo dokažemo iz Riječi treba biti poznato da svaki čovjek ima jedno unutarnje koje vidi iz nebeskog svjetla, koje se naziva unutarnji-duhovni čovjek, ili unutarnji-duhovni um, i izvanjsko koje vidi iz svjetla svijeta, koje se naziva izvanjski-prirodni čovjek, ili izvanjski-prirodni um. Kod svakog čovjeka crkve unutarnje mora biti sjedinjeno sa izvanjskim, ili unutarnji-duhovni čovjek sa izvanjskim-prirodnim čovjekom; i kada su oni sjedinjeni, onda duhovni čovjek, budući je na nebeskom svjetlu, ima prevlast nad prirodnim čovjekom, koji je na svjetlu svijeta, i vlada kako gospodar vlada nad njegovim slugom, i podučava ga kao učitelj njegove učenike. Čovjek je čovjek crkve i jedan anđeo iz ovog sjedinjenja (ovo je dakle situacija nakon preporoda!). Ali kada prirodan čovjek nije sjedinjen sa duhovnim, i njemu podređen (što je situacija prije preporoda), kako je posebice slučaj kada je duhovan čovjek zatvoren – a on je zatvoren kod onih koji negiraju Božanske stvari Riječi i crkve, jer takvi ne vide ništa iz nebeskog svjetla – onda je prirodni čovjek u sljepilu po pitanju duhovnih stvari, i posredstvom njegovog racionalnog izopačuje/krivo tumači sve istine crkve, i posredstvom njegovih ideja ih okreće u neistine. Pitanje sjedinjenja duhovnog čovjeka sa prirodnim, i razdvajanje prirodnog čovjeka od duhovnog, je puno obrađivano u Riječi, posebice gdje se govori o Egiptu, budući Egipat predstavlja prirodnog čovjeka u obadva značenja, i kada je sjedinjen sa duhovnim čovjekom, i kada je od njega razdvojen. A gdje je obrađivan prirodan čovjek razdvojen od duhovnog, Egipat je cenzuriran i odbačen;
[74] Kvaliteta prirodnog čovjeka, kada je podređen duhovnom, i kada je razdvojen od njega, je potpuno opisana u unutarnjem značenju Izlaska. Kvaliteta prirodnog čovjeka kada je podređen, i time sjedinjen sa duhovnim, je opisana gdje se obrađuje Josip i sinovi Izraelski pozvani onamo od strane Josipa, i boravak u zemlji Gošen, koja je bila najbolja od svih zemalja Egipatskih. Gdje je obrađivan Josip, prevlast Gospoda nad prirodnim čovjekom je opisana, jer ‘Josipom’, u duhovnom značenju, je naznačen Gospod, a ‘Egiptom’ prirodan čovjek, a ‘sinovima Izraelskim’ duhovni čovjek. Ali nakon toga kvaliteta prirodnog čovjeka, kada je razdvojen od duhovnog, je opisana sa Faraonovim prisiljavanjem Izraela da teško služi; a njegovo opustošenje naknadno u pogledu istina i dobara crkve je opisano sa čudesima tamo izvršenim, koja su bila toliko puno pošasti; i konačno, njegovo uništenje, sa utapljanjem Faraona i sve njegove vojske u Crvenom Moru.
[5] A budući Egipat, u širem značenju, predstavlja prirodnog čovjeka, prema tome Egipat također predstavlja istinsko naučno i lažno naučno, jer istine i neistine u prirodnom čovjeku se nazivaju naučno. A budući su istinsko i lažno naučno predstavljeni sa Egiptom, vjera je također njime predstavljena, a budući je vjera od istine, a istina je od vjere, prema tome je vjera sjedinjena sa dobročinstvom također predstavljena sa Egiptom u dobrom značenju, i vjera razdvojena od dobročinstva u lošem značenju. Jer vjera je sjedinjena sa dobročinstvom kada je duhovni čovjek sjedinjen sa prirodnim, i onda Egipat predstavlja istinsko naučno; ali vjera je razdvojena od dobročinstva kada je prirodan čovjek razdvojen od duhovnog, i onda Egipat predstavlja lažno naučno. Jer kada je prirodan čovjek razdvojen od duhovnog čovjeka onda čovjek nema istina, i ako vadi istine iz Riječi, ili iz doktrine crkve, on ih ipak falsificira pomoću ideja njegova razmišljanja; prema tome sva istina kod takvog čovjeka crkve postaje neistina.
[6] Toliko o značenju Egipta u Riječi. Sada će stoga biti najprije dokazano iz same Riječi da Egipat predstavlja prirodnog čovjeka sjedinjenog sa duhovnim, ili naučno (= on što je čovjek naučio iz Riječi, što ima pohranjeno u pamćenju) oživljeno pomoću upliva duhovnog svjetla, ili, što je isto, vjeru sjedinjenu sa dobročinstvom (= Bethlehem!!), što je u sebi vjera. Nakon toga će biti dokazano da Egipat, u protivnom značenju, predstavlja prirodnog čovjeka razdvojenog od duhovnog, ili naučno neoživljeno pomoću upliva duhovnog života, ili, što je ista stvar, vjeru razdvojenu od dobročinstva, koja u sebi nije vjera. Da Egipat predstavlja prirodnog čovjeka sjedinjenog sa duhovnim, također naučno oživljeno pomoću upliva duhovnog svjetla, koje je u sebi istinsko naučno, ili istina prirodnog čovjeka, i što je isto, vjeru sjedinjenu sa dobročinstvom, koja je u sebi vjera, je očigledno iz sljedećih odlomaka:
[15] Svaki čovjek u kojem se crkva treba usaditi mora najprije biti podučen o činjenicama, jer ukoliko prirodni čovjek nije podučen posredstvom činjenica, čovjek ne može postati racionalan, a ako on ne postane racionalan on ne može postati duhovan, jer čovjekovo racionalno sebe sjedinjuje sa jedne strane sa duhovnim, to jest, sa nebom, a s druge strane sa prirodnim, to jest, sa svijetom. Iz ovog razloga i budući je crkva trebala biti ustanovljena među sinovima Izraela prema tome je kod njih najprije trebao biti podučen prirodni čovjek, to jest, u istinama prirodno i također naučno shvaćenima.
Kako bi ovo moglo biti reprezenirano i predstavljeno, dogodilo se da je Abraham, čije je potomstvo trebalo reprezentirati (Kristovu) crkvu, a on sam da bude njezina glava (jer u najvišem smislu ‘Abraham’ je Krist), putovao u Egipat sa njegovom ženom, i tamo boravio jedno vrijeme (Postanak 12:10, i naknadni stihovi); i nakon toga, Jakov sa njegovim sinovima, koji su se onda nazvali sinovima Izraelskim, je po zapovjedi otišao u Egipat, i boravio u Gošenu, koji je bio najbolji kraj u Egiptu, i ostao tamo dugo vremena (Postanak 46, i naknadna poglavlja).
[16] Ovo je bilo učinjeno sa namjerom da bi oni mogli najprije biti podučeni u istinama naučno i prirodno, prije nego budu podučeni duhovno. Jer po istinama naučno i prirodno shvaćenima svatko za sebe priskrbljuje racionalno u koje duhovno može utjecati i postati djelotvorno; jer čovjek prima nebesko svjetlo, koje je duhovno svjetlo, kroz racionalno, koje pripada njegovom razumijevanju, i kroz racionalno prosvjetljeno od duhovnog on razmatra/pregledava znanja i naučne činjenice, odabirući takve koje su u slaganju sa istinskim istinama i dobrima neba i crkve, koji su duhovni, i odbacuje one koji se ne slažu. Tako čovjek u sebi ustanovljava crkvu (ono što čini ‘crkvu’ u čovjeku su ‘dobro i istina’, tj. ‘dobročinstvo i vjera’). To je razlog zašto je rečeno o Abrahamu i Jakovu kako su zbog gladi u zemlji Kananskoj oni otišli u Egipat da bi tamo privremeno boravili; rečeno je ‘naračun gladi’, budući ‘glad’ pretpostavlja manjak/nedostatak znanja o istini i dobru, i također vatrenu žudnju za njima, a ‘privremeno boraviti’, u Riječi, predstavlja ‘biti podučen’.
[17] Iz ovog je očigledno što je naznačeno ovim riječima u Davidovim Psalmima:
‘Ti uzrokova da vinova loza izađe iz Egipta, narode si istjerao, a nju zasadio. Ti si joj tlo očistio, i učinio da pusti korijenje, tako da je napunila zemlju; poslao si mladice njezine do mora, i njezine male grančice do Rijeke.’ Psalmi 80:8, 9, 11
‘Vinova loza iz Egipta’ predstavlja crkvu, koju su sinovi Izraelski reprezentirali. ‘Tjeranjem naroda’ je predstavljeno izbacivanje zala iz prirodnog čovjeka, koji su izbačeni posredstvom istina; ‘zasađivanjem, čišćenjem tla, i činjenjem da pusti korijena’, je predstavljeno podučavanje u skladu sa redom, to jest usađivanje znanja i naučnih činjenica, onda da bude u divljini i bude kušana, i nakon toga da bude uvedena u zemlju Kanansku, tj., u crkvu; ove stvari su predstavljene u njihovom redu sa ‘zasadio si je, počistio si tlo, učinio da pusti korijena, tako da je ispunila zemlju’. Sa ‘slanjem njezinih mladica čak do mora’ je predstavljen rast u inteligenciji i njezin raspon do krajnjih stvari dobra i istine crkve; a ‘slanjem malih grančica do Rijeke’ je predstavljeno ‘do Racionalnog’. Da ‘rijeka’, naime ‘Eufrat’, predstavlja Racionalno se može vidjeti iznad (br. 569)
[18] U Hošei:
‘Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina Svoga.’ (11:1)
‘Izrael’, u duhovnom značenju, predstavlja crkvu, a u najvišem značenju Gospoda, Koji, budući je On sve u nebu, jeste također sve od crkve. A budući su sinovi Izraelski trebali reprezentirati crkvu, a bilo je u skladu sa Božanskim redom da oni najprije trebaju biti podučeni u takvim stvarima koje mogu služiti Racionalnom i posredstvom ovog Duhovnom, oni su najprije putovali u Egipat, i nakon toga su bili odvedeni u pustinju da mogu proći kušnje, i da se prirodni čovjek posredstvom ovih može podložiti. Jer čovjek ne postaje racionalan sve dok se beskorisne i lažne nauke (scientifics) nisu otklonile (= dok ne odbaci isprazno ili nekorisno znanje!), i prirodni je čovjek tako pročišćen, što se događa uglavnom posredstvom kušnji.
[19] Budući ‘Izrael’, u najvišem smislu, naznačava Gospoda, prema tome je također Gospod Osobno, kada je bio djetešce, bio odveden dolje u Egipat, u skladu sa ovim riječima u Mateju:
‘A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: “Ustani, reče, uzmi Dijete i majku Njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti Dijete da ga pogubi. On ustane, uzme noću Dijete i majku Njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospod reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina Svoga.’ (2:13-15)
Ovo također predstavlja prvu poduku Gospoda; jer Gospod je bio podučen poput svakog drugog čovjeka, ali vrlinom Njegovog Božanskog On je primio sve stvari više inteligentno i mudro nego svi drugi. Ali ovaj odlazak u Egipat je jedino reprezentirao instrukciju/poduku; jer kako su sve reprezentacije Židovske i Izraelske Crkve gledale u Njega, prema tome ih je On također reprezentirao u Sebi Samome i ostvario ih, je tako je On ispunio sve stvari Zakona. Budući su reprezentacije bile krajnosti neba i crkve, i budući sve prethodne stvari – koje su racionalne, duhovne, i božanstvene stvari – ulaze u krajnosti i u njima su, prema tome je bilo da je Gospod bio u krajnostima posredstvom njih. A budući sva snaga počiva u krajnostima, prema tome je od prvobitnih posredstvom krajnjih On podredio sve paklove, i vratio u red sve stvari na nebesima. Iz ovog razloga cijeli je život Gospoda u svijetu bio reprezentativan, čak također s obzirom na stvari koje su iznijeli Evanđelisti u svezi Njegove muke na križu, koja je reprezentirala kvalitetu crkve u to vrijeme kako je protivna Božanskom, i protivna svim dobrima i istinama neba i crkve.
[20] Iz ovih je stvari očigledno što je naznačeno sa Egiptom, gdje se Crkva koju Gospod treba ustanoviti obrađuje u sljedećim odlomcima.
U Izaiji:
‘Ovako govori Jehova: “Rad (Hr. Biblija daje ‘radnici’) Egipta i roba (a ovdje ‘trgovci’) Kuša, i Sebejaca (Hr. Biblija daje ‘Sabejaca’, no ovdje nije riječ o ljudima, već o njihovu ‘naporu’ i ‘robi kojom trguju’, budući se ovdje radi stjecanju istina i dobara!), ljudi dugački (Hr. Biblija daje ‘rasta visoka’), prijeći će tebi i tvoji će biti; za tobom će ići okovani, tebi će se klanjati i molit će ti se: ‘Jedino je u tebi (Hr. Biblija daje ‘kod tebe’) Bog, i pored tebe nema drugoga.'” (45:14)
Ove su stvari rečene o Gospodu, Koji se obrađuje u cijelom ovom poglavlju. Pod ‘radom/trudom Egipatskim’, i ‘robom Kuša (Etiopije) i Sabejaca’, je predstavljen užitak prirodne ljubavi koji nastaje iz stjecanja znanja o istini i dobru; sama ta znanja su predstavljena sa Sabejcima, koji se nazivaju ‘ljudi dugački’ od dobra, jer ‘dužina’ predstavlja dobro i njegovu kvalitetu, a ‘širina’ istinu i njezinu kvalitetu. Da će oni biti nadodani crkvi, te priznati i obožavati Gospoda, je predstavljeno time što će ‘prijeći k tebi, tvoji će biti, i tebi se klanjati.’ Da će prirodni čovjek u njima služiti duhovnome, i time Gospodu, je predstavljeno riječima, ‘za tobom će ići okovani’, jer kaže se da su okovani za one u kojima su žudnje prirodnog čovjeka ograničene; da će priznati Gospoda (Isusa Krista) jedinog za Boga je naznačeno riječima, oni će se ‘Tebi će se moliti, u Tebi je jedino Bog, i pored Tebe nema drugoga.’
[21] U Davidovim Psalmima:
‘Koji su pretili će doći iz Egipta, Etiopija će pružiti njezine ruke ka Bogu; velikani iz Egipta, Etiopija nek’ pruži ruke Bogu! Sva kraljevstva svijeta, pjevajte Bogu, slavite Gospoda.’ (68:31, 32)
Oni koji su ‘pretili iz Egipta’ predstavljaju narode koji su u osjećaju spram znanja istine, a ‘Etiopija’ predstavlja one koji ih usvajaju iz užitka prirodnog čovjeka. Ovo značenje ‘Etiopije’ je očigledno iz drugih odlomaka u Riječi gdje je spomenuta, kao u Postanku 2:13; Sefaniji 3:5, 9, 10; Danijelu 11:43. Da će narodi primiti dobra i istine neba i crkve od Gospoda je predstavljeno riječima, ‘Sva kraljevstva svijeta, pjevajte Bogu, slavite Gospoda.’
[22] U Hošei:
‘U slavi će k’o ptica će dohrliti iz Egipta, k’o golubica iz zemlje Asirske, i naselit ću ih po kućama njihovim.’ (11:11)
Ove su stvari također rečene o Gospodu koji će ustanoviti Crkvu među narodima. Rečeno je, ‘ko’ ptica iz Egipta’, budući ptica predstavlja misli od naučnih istina; I ‘k’o golubica iz zemlje Asirske’, budući golubica predstavlja racionalno dobro iz duhovnog, a ‘Asirija’, samo racionalno. Time što će ih ‘naseliti po kućama njihovim’ su predstavljene unutrašnjosti uma formiranog posredstvom istina od dobra, i time sigurne od obuzetosti sa neistinama zla (jer čovjeka, kako smo već bili rekli, mogu maltretirati zli duhovi samo dok je u neistinama).
Dakle, ukratko rečeno, a uzimajući u obzir sve do sada objašnjeno, ‘bijeg pred Herodom’, tj. ‘odlazak u Egipat’ kojeg je anđeo naredio Josipu, u ovoj početnoj fazi duševnog preporađanja, bi generalno rečeno predstavljao ‘nužnu poduku, tj. stjecanje činjeničnog znanja o istinama i dobrima iz Božanske Riječi’ (= naučavanje o Božanskim stvarima koje su sadržane u Riječi), znači,
- Temeljito čitanje Riječi Božje,
- Pohranjivanje pri tome znanja u čovjekovo pamćenje,
- A sve to sa ciljem da to znanje (Egipat) kasnije može služiti kao ‘materijal’ za formiranje racionalnog ili inteligencije u čovjeku (Asirija), i naknadno preko i od tog racionalnog, da bi se moglo razviti duhovno (Izrael),
- Znanje koje će naknadno, što je glavni zadatak preporoda, poslužiti čovjeku da se od njega bori protiv zala i neistina u prirodnom čovjeku, što se događa posredstvom kušnji, od tamo ih otjera, i tako nadvlada.
Najpraktičnije gledano, svaka se duša ako hoće postići preporod mora dobro upoznati sa Božjom Riječju, sa istinama vjere tamo, tj. Isusovim naučavanjem, kao i kvalitetom dobra, tj. Njegovim primjernim djelovanjem, budući bez tog znanja on nema mogućnosti postati racionalan i tako inteligentan, niti naknadno duhovan, i tako nema ni sposobnosti ni mogućnosti ući u borbu sa svojom iskvarenom prirodom, i nadvladati.
Ovo je ujedno i odgovor onima koji se zapitkuju ‘zašto oni tako sporo napreduju na ovom duhovnom putu’, a do sada se u svojoj duhovnoj ljenosti nisu potrudili ni jednom pročitati sva 4 Evanđelja i njihova praktična tumačenja u Apostolskim Poslanicama! L
*
Htio bi još prije ‘odjave’ popratiti i zbivanja u prvom danu stvaranja kako ga opisuje Knjiga Postanka, o kojem čitamo:
‘I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.’ Postanak 1:4, 5
Dakle, u prvom danu stvaranja, tj. u prvom stanju na putu ka preporodu, čovjek treba u sebi ‘rastaviti svjetlo od tame’, tj. u tom stanju on počne spoznavati što je duhovna istina, a što neistina kojoj je sve do tada bio podređen, tj. koju je u svom nepreporođenom stanju on smatrao za jedinu ‘istinu’ (do tada je on bio u Izaija 5:20, 21 stanju, tj. smatrao je tamu svjetlom, a svjetlo tamom!).
A da bi on to i napravio, on najprije mora spoznati što je Istina, i onda od nje što je neistina, a time što je dobro a što zlo, a on to nikako ne može spoznati od sebe samoga (jer sam po sebi, sve vidi i čini naopako!), već to mora naučiti iz Otkrovenja, a to je Otkrovenje Božanska Riječ!
U Ljubavi Kristovoj …
Lorens J
Ps. Daljnja učenja u ovoj seriji će biti dana na uvid samo onima koji su se potrudili i pročitali tj. proučili bar 4 Evanđelja i sve Apostolske Poslanice J! Kažem to budući će daljnje upute u ovim učenjima pretpostavljati to znanje i taj ‘napor’ (to ‘putovanje’).
(Blato – 17-21 Rujan, 2010)
