O preporodu ili ponovnom rođenju čovjekove duše (Psalmi 51:5)…
‘Sama Istina svjedoči (Amen) kako je sljedeće Istina (Amen): Ako se čovjek ne rodi odgore, on ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” Ivan 3:3
Ekipica moja draga, braćo i sestre, pozdravljam vas i blagoslivljam u Kristu Isusu! J
Drago mi je vidjeti kako je prvo od učenja na ovu temu (‘Dok sam meditirao nad Knjigom Postanka 29:1-6’) naišlo kod vas na prijemčiva srca i otud na vaše oduševljenje, pa nam stoga nema druge nego polako ali sigurno nastaviti po utvrđenom planu.
Sijećam se kako sam jednom ranije, tijekom svojih prečitavanja Evanđelja, bio obratio pažnju te zabilježio ona mjesta u Pismu na kojima je Isus Krist dao izričite upute u svezi toga što nam treba napraviti ili ne-napraviti ako ćemo baštiniti Njegovo nebesko kraljevstvo, od kojih je jedna od najvažnijih bila sljedeća:
‘Sama Istina svjedoči (Amen) kako je sljedeće Istina (Amen): Ako se čovjek ne rodi odgore, on ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” Ivan 3:3 +
‘Sama Istina svjedoči (Amen) kako je sljedeće Istina (Amen): ako se čovjek ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.’ Ivan 3:5
Svih vas molim da stvarno zastanete na ovom mjestu i dobro, dobro razmislite o ozbiljnosti ovih riječi (i to ne samo tijekom čitanja ovog učenja, nego i kasnije, dok ste u svijetu među ljudima!), jer ima li nedvosmislenije izjave od ove, u kojoj nas naš voljeni Otac nebeski obavještava kako se svi mi jednostavno MORAMO pre-poroditi, tj. roditi u duhu (odgore), što će reći promijeniti našu ne-duhovnu prirodu kakva je kada započinjemo našu zemaljsku avanturu (Titu 3:3), jer ako to ne napravimo, naš će karakter, naša duša, biti skroz neprikladna da može obitavati u nebeskim svjetlosnim sferama, i tako u raju, tj. u Njegovoj blizini.
‘Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.’ Psalmi 51:5
Pitam se, da li postoji itko među vama koji po ove dvije rečenice iz Ivana + ova iz Psalma 51 ne zaključuje kako to također znači da je čovjekova priroda kad dođe na ovu Zemlju iskvarena (ima naravno i čistih duša koje dolaze na ovu Zemlju, tj. ne-palih duša, kao i palih koje su se već dosta bile pročistile na jednom od drugih nebeskih tijela u svemiru, no i u njihovom slučaju, tijelo je opet sačinjeno od Sotonske supstance, znači od grijeha i otpora, koje onda vrši pritisak i gnjavi, i sve do preporoda vlada, nad utjelovljenom dušom = Jakov 1:14; bilo kako bilo, ja predlažem da problemu pristupamo iz ove perspektive, tj. da nitko za sebe ne umišlja kako je čista ili ne-pala duša, već štoviše, baš pali i tako Bogu protivan duh),
‘Od svojih roditelja čovjek nije rođen u duhovan život, nego u prirodan život. Duhovan se život sastoji u tome da se Boga ljubi iznad svih stvari a bližnjega kao sebe samoga; i doista u skladu sa pravilima/uputama vjere koje je Gospod podučavao u Riječi. Prirodan se život, međutim, sastoji u tome da se ljubi vlastito ja i svijet više nego bližnji, da, više od Boga Samoga.’ E.Swedenborg ‘Novi Jeruzalem i njegova nebeska doktrina – 174’
… kako on iz te prirode stremi jedino ne-Božanskom djelovanju,
‘Od njegovih roditelja svaki je čovjek rođen u zlima ljubavi spram sebe i svijeta. Sva zla koja su navikom postala, tako reći, prirodna, su prenešena na potomstvo (Izlazak 20:5); tako uzastopno od roditelja, djeda i baka, i predaka, u dugim serijama unatrag. Naračun toga zla dolje izručena postaju na kraju tako velika da je cijeli vlastiti čovjekov život ništa nego zlo. Ovaj stalni silazak je slomljen i promijenjen jedino kroz život vjere i dobročinstva od Gospoda.’ E.Swedenborg ‘Novi Jeruzalem i njegova nebeska doktrina – 175’
… i kako će, ako takav ostane do kraja, znači ako ostane nepreporođen u trenutku umiranja, iz nužnosti završiti gdje su oni koji su protu-Božanski nastrojeni, znači u paklu.
‘Spram onoga što čovjek dobija (roditeljskim) nasljedstvom, on neprestano naginje, i propada u to; iz ovog izvora on sebe potvrđuje u tom pojedinačnom zlu, i od sebe samoga također nadodaje više. Ova su zla sasvim protivna duhovnom životu, i za njega su uništavajuća; prema tome, ako čovjek ne primi od Gospoda novi život, koji je duhovan život; ukoliko on, prema tome, nije začet nanovo, rođen nanovo, i podučen nanovo, to jest, nanovo stvoren, on je proklet; jer on želi ništa drugo, i otud ne misli ništa drugo, nego ono što je od ega i svijeta, na isti način poput onih koji su u paklu (= ovo govori čovjek koji je 27 godina uživo gledao takve ljude u paklu).’E.Swedenborg ‘Novi Jeruzalem i njegova nebeska doktrina (Preporod) – 176’
*
Već sam bio rekao vama koji ste o ovome sada uživo slušali za vrijeme moga boravka u Korčuli kod L., kako se ovom temom
‘Onaj koji ne primi duhovni život, to jest, onaj koji od strane Gospoda nije nanovo rođen, ne može ući u nebo. To Gospod naučava u Ivanu 3:3: Sama Istina svjedoči (Amen) kako je sljedeće Istina (Amen): Ako se čovjek nanovo ne rodi, on ne može vidjeti kraljevstva Božjega!”
E.Swedenborg ‘Novi Jeruzalem i njegova nebeska doktrina (Preporod) – 173’
… ja aktivno bavim već 11 godina, znači od samog početka svoga duhovnog života, o čemu sam također i pisao više puta, u ime čega ću ovdje izdvojiti nešto iz jednog poglavlja (‘Doktrina o Božanskom Uplivu’) 2 knjige (‘Kajin i Abel’) svoga 2 sedmoknjižja (‘Protiv Babilona’), gdje čitamo sljedeće:
1. U Evanđelju po Ivanu 2:23-25 – 3:1-21 čitamo kako je za vrijeme Gospodnjeg boravka u Jeruzalemu, o blagdanu Pashe, jedne noći na vrata Njegova konačišta pokucao Nikodem, Farizej, član židovskog Velikog vijeća, koji je, nakon što ga je Gospod ‘ugostio’, u jednom trenutku rekao: ‘Pošto si Ti Učitelju očito prorok poslan od Boga, jer nitko ne može činiti čuda kakva Ti činiš a da Jehova nije sa njime, Tebi je zasigurno poznato u kakvom smo mi (Židovi-Farizeji; mi čitamo – svi njima slični, duhovno nerazvijeni & materijalno opredjeljeni, tjelesno čulni-od Boga odvojeni ljudi) jadnom i žaljenja vrijednom stanju, a pošto je nama Kraljevstvo Božje bilo obećano od Tvojih prethodnika (misli na proroke), da li bi mogao biti toliko dobar pa mi reći kad će se sve to ispuniti, tj. kad će na Zemlju doći Kraljevstvo Božje, i ako dođe, što će se od čovjeka potraživati da u njega uđe?’
2. Na to mu je Gospod odgovorio kratko ali izričito, otkrivajući ujedno (tako-na taj način) vječno ne-promjenjivi i ne-zaobilazni uvjet (sve što je Gospod izrekao, bilo kroz proroke bilo osobno, jeste vječni i nepromjenjivi uvjet, ili pak zakon koji vlada u Kraljevstvu Božjem; to isto se još od milja zove ‘istina vjere’) ulaska u obećano Kraljevstvo: ‘U istini, u istini ti govorim, ako se čovjek ponovno ne rodi ne može vidjeti (postati-ući u) Kraljevstvo Božje!’Ivan 3:3. Nikodem je čuvši taj odgovor ostao zaprepašten, te je ne shvaćajući Gospodnje riječi (shvaćajući ih doslovno-prirodno-odvojeno od duhovne suštine, što je isto kao i da ih nije shvatio, pošto svaka duhovna istina shvaćena prirodno postaje apsurd) uzviknuo (ovdje prilažemo ‘punu’ verziju tog razgovora zabilježenu samim Gospodom u Velikom Ivanovom Evanđelju 1:17-20): ‘Ali dragi Učitelju, o čemu Ti to pričaš? Kako je moguće da se čovjek ponovno rodi? Zar čovjek koji je odrastao-narastao, star i tvrd, može ponovno ući u majčinu utrobu kroz njezina mala vratašca i onda se ponovno roditi? To je dragi moj Učitelju prilično nemoguće. Ili Ti ne znaš ništa o Kraljevstvu Božjem, bar ne pravu stvar, ili znaš, ali mi ne zeliš reći, plašeći se da bi Te ja mogao uhapsiti i baciti u zatvor. O, ne boj se toga, pošto ja nisam nikad do sada čovjeka lišio slobode, osim zbog ubojstva i lopovluka. Ti si veliki dobročinitelj ovog jadnog naroda i izliječio Si na čudesan način skoro sve bolesne u Jeruzalemu, kroz Božju moć u Sebi. Kako bi ja onda mogao staviti ruke na Tebe? Vjeruj mi dragi Učitelju, ja uzimam očekivano Kraljevstvo Božje jako ozbiljno. Stoga, ako znaš neke detalje u svezi njega, reci mi na način da bi ih i ja razumio. Predstavi nebeske stvari sa nebeskim i zemaljskim stvarima, koristeći pri tom zemaljske riječi i to u (meni) jako dobro razumljivim slikama, ili će inače tvoja informacija-obavijest-odgovor-učenje biti za mene korisna kao i Egipatski hijeroglifi, koje ja uopće ne mogu čitati, a kamoli razumjeti. Ja jedino znam, iz mojih proračuna, da bi Kraljevstvo Božje već moralo biti ovdje, no do dana današnjeg ne znam gdje je i kako bi čovjek mogao ući i biti primljen u njega. Želio bi da mi na to pitanje odgovoriš čisto i jasno tako da ga mogu razumjeti.’
3. Gospod Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac na to uzvrati isto tako kratko no jezgrovito, dodajući sada i pod-zahtjeve tog, za čovjekov pre-porod i ‘ulazak’ u Nebesko Kraljevstvo, neophodnog uvjeta: ‘U istini, u istini ti govorim, ni jedan čovjek ne može ući u Kraljevstvo Božje ako se ne rodi od vode i Duha. Što je rođeno od tijela, tijelo je, što je rođeno od Duha duh je.’ Ivan 3:5, 6. (kraj izvatka)
Dakle, moja bi glavna namjera u ovom učenju (na početku ove serije učenja o preporodu) bila isto tako potaknuti svakoga na razmišljanje o njegovoj ‘startnoj poziciji’ u utrci (1 Korinćanima 9:25-27) na ovoj Zemlji, tj. o njegovoj vlastitoj ljudskoj prirodi, i to prije svega iz tri razloga, prvi:
1. Zato što će ga svjesnost o vlastitoj iskvarenosti, i naknadna svjesnost o korespondentnom mjestu boravka u onostranom, znači u paklu, što je ‘mjesto’ koje zasigurno čeka svakoga ako tu svoju prirodu ne promijeni (‘paklena vatra’, ili ‘oganj’ o kojem čitate u Riječi, nije ništa drugo nego stanje čovjeka koji ‘izgara od mržnje, zavisti, požude, osvetoljubivosti i ostalih paklenih strasti’, koje su, budimo pošteni, ono što vlada nad čovjekom sve dok se on ne preporodi!), primorati da se zamisli u svezi toga što mora napraviti da bi to stanje promijenio u ono koje je zadovoljavajuće, drugi:
2. Da bi manje bili iznenađeni kada zamjetite na drugima (daj Bog da to najprije u sebi zamjetite) kako ‘izbijaju’ svakojaka zla i opakosti, čemu se eto neki čude li čude, a sve to u neznanju kako je ‘izbijanje tih zala’ nužno, i prema tome DOZVOLJENO od strane Isusa Krista Koji je Onaj Koji čovjeka preporađa, ili nanovo stvara, tj. Koji na njemu radi tijekom tog procesa (zbog čega se uostalom i kaže kako se ‘On odmorio sedmog dana, kada je božanstveni čovjek, koji je Njegova slika i prilika, bio stvoren!’ J), da bi ih čovjek u sebi uočio, spoznao, priznao, zatim ih zamrzio, pa onda odlučio boriti se protiv njih u pomoć Gospoda Isusa, zatim ih nadvladati i onda do kraja života više u njih ne upasti! J, i treći:
3. Što će onda čovjek, umjesto da se ih se plaši, jedva čekati da upadne u raznorazne kušnje (Jakovljeva 1:2-4), u znanju da se na taj način omogućava borba protiv, pročišćavanje od, te eventualno uklanjanje zala i neistina kojima je preplavljena njegova duša (o kušnjama će, tj. o ’40 godina Izraela u pustinji’, naravno biti još puno puno govora u budućnosti J).
***
No, da bi sva ona učenja koja će slijediti na ovu temu vi razumjeli kako treba, da bi recimo razumjeli na što se u nama odnose ovi stihovi iz Postanka 1:1, 2, a svaka se ovdje riječ odnosi na nešto u našem duševnom sistemu (!), sa kojima započinje Božja Riječ:
‘U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom.’
… Koja kako smo već rekli, za svoju glavnu temu u unutarnjem značenju ima baš preporod naše duše, tj. ta je Riječ od strane našeg Nebeskog Roditelja dana posebice zbog toga da bi nas vodila kroz proces preporoda naše duše, koji je u stvari i glavni zadatak ovog našeg zemaljskog bivstvovanja, i da vas ne bi bunilo kad se kaže kako u ovim stihovima,
‘U početku’ naznačava ‘gore ukazanu negativnu početnu startnu poziciju zemaljskog čovjeka’, koja je ‘da je on prirodan, ili duhovno mrtav čovjek, kojemu je svako djelo u svijetu potaknuto jedino ljubavlju spram sebe i svijeta’, stoga,
‘Zemlja’ ili ‘njegov životu u svijetu’, jeste ‘pusta’, tj. ‘nema istinskog dobra u onome što čini’ (jer kako god to drugačije izgledalo u svijetu, u svakom tom ‘dobrom djelu’ još ne-preporođenog čovjeka je sam taj čovjek, znači nešto od njegovog vlastitog, bilo da je ljubav prema sebi, bilo prema nekom materijalnom dobitku, bilo prema ‘njegovima vlastitima, recimo djeci, što se isto tako računa kao ljubav prema sebi; to čovjekovo ‘vlastito’, ili ‘njemu svojstveno’ E.Swedenborg naziva ‘proprium’, o kojem u njegovim Nebeskim Tajnama – 210′ piše ovako: ‘Što je proprium? Ljudski se proprium sastoji od svega što je zlo i lažno što se izljeva iz ljubavi spram vlastitog ja i ljubavi spram svijeta. On uključuje da ljudi ne vjeruju u Gospoda ili u Riječ nego u sebe same, i u njihovom zamišljanju kako ono što ne shvaćaju kroz osjetilnu evidenciju ili kroz činjenice uopće ne postoji. Oni kao posljedica toga postaju ništa nego zlo i neistina i tako o svemu imaju iskrivljeno gledište. Stvari koje su zle oni vide kao dobre, a one koje su dobre kao zle; stvari koje su lažne oni vide kao istinite, a one koje su istinite kao lažne. Stvarnosti oni zamišljaju kako su ništa, a stvari koje su ništa oni zamišljaju kako su sve. Oni nazivaju mržnju ljubavlju, gustu tamu svjetlom, smrt životom, i obrnuto. U Riječi se takvi ljudi nazivaju ‘sakatima i slijepima’. To je dakle ljudski proprium koji je u sebi pakleni i proklet.’), i isto tako,
‘da u svojem umu on ima samo neistine kojima on potvrđuje upravo spomenuta zla iz svoje volje’, što je pak naznačeno sa ‘zemlja bijaše prazna’(u tekstu niže ćete naučiti kako svaki čovjek ima dva ‘sjedišta’ života, naime, volju i razumijevanje, te da se sve u Riječi Božjoj odnosi spram njih dvoje, budući obadva moraju biti obnovljeni i preporođeni ako će čovjek biti spašen!)… i premda on ima
‘unutranjeg i vanjskog čovjeka’, tj. ‘viši i niži osjećaj i misao’, što su gore ‘nebo’ i ‘zemlja’, on ovog ‘neba’ ili unutranjeg čovjeka nije ni svjestan, budući je vanjski ili prirodni čovjek onaj koji vlada (svrha je preporoda duše okrenuti taj raspored stvari, tj. podrediti vanjskog ili prirodnog čovjeka unutarnjem ili duhovnom koji je prije toga bio obnovljen i preporođen u istini i dobru).
I zato se to njegovo cjelokupno ne-preporođeno stanje poređuje sa ‘bezdanom’, što će reći, on je takav, ne-duhovan, i od Boga odvojen, u paklu (ponavljam, ovime počinje Božja Riječ, i ovime je ukazano stanje SVAKOG nepreporođenog čovjeka!).
I da bi nadalje, dok čita ovo:
‘Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?’ Matej 16:25, 26 (ovo su bile one riječi koje su me ‘zaustavile’ i ‘zamislile’ kad sam se po prvi puta susreo sa Pismom one večeri u Australiji, o čemu sam pisao u jednom učenju za svog Blog ‘Moj život sa i bez Krista’, učenju pod nazivom ‘Čudesna sila i moć Božanske Riječi’J)
i tome slična mjesta u Pismu,
Recimo u Mateju 10:37, gdje su ‘otac i majka’ baš ovi stari i ne-preporođeni volja i razumijevanje prirodnog čovjeka… itd. itd.’
on znao kako se ‘život’ kojeg mora promijeniti, tj. pre-poroditi, i kojeg bi mu bilo najbolje ‘izgubiti’, odnosi na upravo spomenuti život njegove nepreporođene volje i razumijevanja, i da će on izgubiti vječni život sa Kristom ako se ne preporodi, tj. ako do kraja života ostane u tim paklenim ljubavima spram sebe samoga i materijalnog svijeta, te da će tako uvelike ‘nauditi svojem duhovnom i stvarnom životu’, ovdje vam dajem na uvid neka najosnovnija znanja koja bi svi vi trebali imati pri ruci kada se u budućnosti budete odnosili prema učenjima iz ove serije o Preporodu duše (što slijedi je iz krunidbenog djela Emanuela Swedenborga, ‘Istinska Kršćanska Religija’, što je zadnja knjiga koju sam preveo i koja bi se, ako to bude Kristova volja, trebala uskoro pojaviti u Hr knjižnicama J):
I. POSTOJE TRI UNIVERZALNE LJUBAVI, NEBESKA LJUBAV, LJUBAV PREMA SVIJETU, I LJUBAV PREMA SEBI SAMOME.
394. Započet ćemo sa sagledavanjem ove tri ljubavi, pošto su one univerzalne i temelj su svim ostalima, i pošto dobročinstvo ima nešto zajedničko sa svakom od njih. Jer nebeska ljubav naznačava ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu; a pošto svaka od ovih gleda na primjenu kao svoj krajni cilj, nebeska ljubav se može nazvati ljubav spram primjena. Ljubav prema svijetu nije samo ljubav prema bogatstvima i imovini, već također prema svemu što svijet nudi za užitak tjelesnih osjetila; poput ljepote koja ugađa oku, harmonije uhu, miomirisa čulu mirisa, delicija okusu, i mekoće čulu dodira; također pristojnu garderobu, udobna boravišta, i zadovoljstva društvenog života; i time sve užitke koji su izvedeni iz ovih i mnogih drugih stvari. Ljubav prema sebi samome nije samo ljubav prema časti, slavi, ugledu i istaknutosti u društvu, već također prema stjecanju i traženju službe, i time vladanju (dominiranju) nad drugima. Dobročinstvo ima nešto zajedničko sa svakom od ove tri vrste ljubavi, pošto je, samo po sebi, ljubav spram primjena; jer dobročinstvo želi činiti dobro bližnjemu, a dobro je isto što i primjena. Dakle svaka od ove tri ljubavi gleda na primjene kao na svoj krajnji cilj; jer nebeska ljubav gleda na duhovne primjene; ljubav prema svijetu na prirodne primjene, koje se mogu nazvati civilnim primjenama; a ljubav prema sebi samome gleda na tjelesne primjene, koje se mogu nazvati kućanskim, koje se vrše za sebe samoga i vlastitu obitelj.
395. Ove tri ljubavi su u svakom čovjeku od stvaranja, i prema tome od rođenja, i usavršavaju ga kada se održavaju u njihovom pravilnom redu, ali ga uništavaju kada nisu tako regulirane. Ovo će biti ukazano u sljedećem članku; ali ovdje može biti spomenuto kako su ove tri ljubavi ispravno podređene kada nebeska ljubav sačinjava glavu, ljubav prema svijetu grudi i želudac, a ljubav prema sebi samome stopala i potplate stopala. Ljudski um, kao što je učestalo bilo napomenuto iznad, je podijeljen na tri predjela, iz najvišeg čovjek promatra Boga, iz drugog ili srednjeg svijet, a iz trećeg ili najnižeg sebe samoga. Pošto je ovo priroda uma, on može biti uzdignut, i sebe može uzdići, nagore, pošto može gledati prema Bogu i nebu, može biti proširen, i može sebe proširiti na sve strane, pošto može gledati prema svijetu i prirodi od koje svijet čini jedan dio; i može biti poslan, i može sebe poslati nadolje, pošto može gledati prema zemlji i paklu. Po ovim pitanjima tjelesna vizija naliči mentalnoj viziji, kako ova također može gledati nagore, uokolo i nadolje.
[2] Ljudski um je poput kuće na tri kata koji međusobno komuniciraju pomoću stepenica; anđeli nebeski borave u najvišem od ovih katova, u srednjem, ljudi ovog svijeta, a u najnižem, zli duhovi (genii). Kada su ove tri ljubavi pravilno podređene, čovjek se po volji može uspeti. Kada se popne do najvišeg kata, on je u društvu sa anđelima kao jedan anđeo; kada se iz ovog spusti dolje do srednjeg kata on je tamo u društvu sa ljudima kao čovjek-anđeo; a kada se spusti iz ovog još niže on je u društvu sa zlim duhovima kao svjetovan čovjek, i ove on podučava, prekorava i podređuje.
[3] Kada su ove tri ljubavi valjano podređene one su tako koordinirane da je najviša ljubav, što je nebeska ljubav, iznutra u drugoj, ljubavi prema svijetu, i kroz ovu, unutar treće ili najniže, što je ljubav prema sebi samome; a ljubav koja je unutra usmjerava prema svojem zadovoljstvu ono što je izvani. Prema tome, ako je nebeska ljubav iznutra unutar ljubavi prema svijetu, i kroz ovu unutar ljubavi prema sebi samome, čovjek, prilikom prakticiranja svake od ovih ljubavi, vrši primjene od Boga neba. Ove tri ljubavi su u njihovom djelovanju poput volje, razumijevanja i akcije; jer volja putem upliva ulazi u razumijevanje, i tamo za sebe osigurava sredstva putem kojih prosljeđuje prema akciji. Međutim, više će se u vezi s ovime vidjeti u sljedećem članku, gdje će biti ukazano da ove tri ljubavi, kada su pravilno podređene, usavršavaju čovjeka, ali ga izopačuju i uništavaju kada nisu.
396. Kako bi se, međutim, sadržaji sadašnjeg poglavlja, i onih koja slijede o Slobodnoj Volji, Ponovnom Formiranju i Preporodu, i srodnim subjektima, mogli jasno predstaviti na svjetlu razuma, nešto mora najprije biti rečeno o sljedećim predmetima:
1. Volji i Razumijevanju.
2. Dobru i Istini
3. Ljubavi općenito.
4. Ljubavi prema sebi samome i ljubavi prema svijetu pojedinačno.
5. Unutarnjem i vanjskom Čovjeku, i
6. Prosto Prirodnom i Senzualnom čovjeku.
Ovi subjekti će biti obrađeni u cjelini, inače bi čovjekova mentalna vizija pri pokušaju razumijevanja onog što slijedi bila poput čovjeka koji luta ulicama grada u gustoj magli, i ne može pronaći put nazad kući. Jer što je teologija bez razumijevanja? Ako razumijevanje nije prosvjetljeno kada se čita Riječ, ono je puput nezapaljene lampe u ruci, onakve kakvu je pet ludih djevica nosilo koje nisu imale ulja. Sada ćemo nastaviti i po redu razmotriti svaki predmet.
397. (1) Volja i Razumijevanje. 1. Čovjek je obdaren sa dvije sposobnosti, voljom i razumijevanjem, koje sačinjavaju njegov život. One su različite jedna od druge, ali su tako stvorene da mogu biti jedno, i kada su sjedinjene se nazivaju um. Ove, prema tome, sačinjavaju ljudski um (Swedenborg zove ‘um’ ono što mi inače zovemo duša; dok on zove ‘duša’ ono što mi inače zovemo ‘Božanski duh u čovjeku’), i tamo je cijeli čovjekov život u njegovim prvim principima, i od ovih je prisutan u tijelu.
2. Kako se sve stvari u svemiru, koje su u skladu sa redom, odnose prema dobru i istini, tako se sve stvari u čovjeku odnose prema volji i razumijevanju. Dobro u njemu pripada njegovoj volji a istina njegovom razumijevanju; jer ove dvije sposobnosti, ili vitalna principa u čovjeku, su pojedinačno njihovi primatelji i subjekti, volja je primatelj i subjekt svih stvari koje pripadaju dobru, a razumijevanje svih stvari koje pripadaju istini. Oni su jedino sjedište dobra i istine u čovjeku, i posljedično tome ljubavi i vjere; jer ljubav pripada dobru, a dobro ljubavi, i vjera pripada istini, a istina vjeri.
3. Volja i razumijevanje također sačinjavaju čovjekov duh, jer njegova mudrost i inteligencija, njegova ljubav i dobročinstvo, i također njegov život generalno počivaju u njima; tijelo je samo njihov pasivan organ.
4. Ne postoji ništa što je važnije znati nego kako volja i razumijevanje sačinjavaju jedan um. Oni to čine baš kao što dobro i istina formiraju jednoga; jer među njima postoji vjenčanje poput onog između dobra i istine. Priroda ovog vjenčanja će biti očigledna iz onog što će sada biti rečeno u svezi dobra i istine; naime, da kao što je dobro sam bitak (esse) neke stvari a istina njezino postojanje (existere), tako je čovjekova volja sam bitak njegova života, a njegovo razumijevanje je tome posljedično postojanje njegova života; jer dobro koje pripada volji prisvaja formu u razumijevanju, i tako sebe čini vidljivim.’
398. (2) Dobro i Istina. 1. Sve stvari u svemiru koje su u Božanskom redu se odnose prema dobru i istini. Ne postoji ništa na nebu ili u svijetu što se ne odnosi prema ovo dvoje; pošto obadvoje, i dobro i istina, proizlaze od Boga, od Kojeg su sve stvari.
[2] 2. Iz ovog je očigledno da je čovjeku nužno znati što su dobro i istina, kako se jedno odnosi prema drugome, i kako su ujedinjeni. Ovo znanje je posebice nužno za pripadnika Crkve; jer kao što se sve nebeske stvari odnose prema dobru i istini, tako također i sve stvari Crkve, pošto su dobro i istina neba isto tako dobro i istina Crkve.
[3] 3. U skladu je sa Božanskim redom da dobro istina trebaju biti ujedinjeni, a ne razdvojeni; time da trebaju biti jedno, a ne dvoje. Jer oni proizlaze iz Boga ujedinjeni, i oni su ujedinjeni u nebu, i prema tome trebaju ostati ujedinjeni u Crkvi. Unija dobra i istine se na nebu naziva nebesko vjenčanje, jer tamo su svi u ovom vjenčanju. Iz tog razloga se nebo u Riječi uspoređuje sa vjenčanjem, i Gospod se naziva Zaručnikom i Mužem, dok se nebo i Crkva nazivaju Zaručnicom i Ženom. Nebo i Crkva se tako nazivaju pošto oni koji se tamo nalaze primaju Božansko dobro u istinama.
[4] 4. Sva inteligencija i mudrost koju anđeli posjeduju je izvedena iz tog vjenčanja, ali ništa od toga iz dobra odvojenog od istine, niti iz istine odvojene od dobra. Isto je i sa pripadnikom Crkve.
[5] 5. Pošto je unija dobra i istine poput vjenčanja, očigledno je da među njima postoji uzajamna ljubav, i uzajamna želja za ujedinjenjem. Pripadnik Crkve, prema tome, koji nema takvu ljubav i želju, nije u nebeskom vjenčanju; posljedično tome Crkva još nije u njemu; jer unija između dobra i istine je ono što sačinjava Crkvu.
[6] 6. Postoje mnoge vrste dobara, no generalno gledano postoji duhovno dobro i prirodno dobro; a ovi su obadvoje ujedinjeni u pravom moralnom dobru. Kao što ima puno vrsta dobra tako također ima puno vrsta istine; pošto istine pripadaju dobru, i u stvarnosti su forme dobra.
[7] 7. Kao što je slučaj sa dobrom i istinom, tako je u suprotnom smislu sa zlom i neistinom. Jer kao što se sve stvari u svemiru koje su u skladu sa Božanskim redom, odnose prema dobru i istini, tako se sve stvari koje su protivne Božanskom redu odnose prema zlu i neistini. Zatim, kao što između dobra i istine postoji uzajamna ljubav za ujedinjenjem, tako također postoji slična ljubav između zla i neistine. Posljedično tome, kako sva inteligencija i mudrost nastaju iz unije dobra i istine, tako isto svo ludilo i budalaština nastaju iz unije između zla i neistine. Unija zla i neistine, kada se promatra iznutra, nije vjenčanje, već preljub.
[8] 8. E sad, pošto su zlo i neistina suprotnosti dobru i istini, očigledno je da istina ne može biti ujedinjena sa zlom, niti dobro sa neistinom zla. Jer ako je istina združena sa zlom, onda više nije istina, već neistina, pošto je krivotvorena; a ako je dobro združeno sa neistinom zla, onda više nije dobro, već zlo, pošto je izopačeno. Uspros tome, neistina koja nije utemeljena u zlu može biti ujedinjena sa dobrom.
[9] 9. Nitko tko je utemeljen u zlu, i tome posljedično u neistini, iz potvrđivanja i života, ne može znati što su dobro i istina, pošto vjeruje kako je njegovo zlo dobro, i kako je njegova neistina istina. U drugu ruku, svatko tko je utemeljen u dobru i posljedično tome u istini, iz potvrde i života, može znati što su zlo i neistina; pošto su svo dobro i njegova istina u suštini nebeski, ali svo zlo i njegova neistina su u njihovoj suštini pakleni. A sve što je nebesko je na svjetlu, dok je sve što je pakleno u mraku.
Ovo je sada važno, budući se čovjekov ‘život’ mora pre-poroditi, tj. promijeniti ako će on biti spašen; zato je jako važno razumjeti što je u stvari čovjekov život!
399. (3) Ljubav općenito. 1. Sâm čovjekov život je ljubav, i kakva je ljubav, takav je život; u stvari, takav je cijeli čovjek; ali ono što čini čovjeka je dominirajuća ili vladajuća ljubav. Ova ljubav ima mnoge druge koje su joj podređene i koje su izvedene iz nje. One su različite u pojavnosti, ali ipak su sve uključene u vladajuću ljubav, i sa njom formiraju jedno kraljevstvo. Vladajuća ljubav je, tako reći, njihov kralj i glava; ona ih usmjerava, i, posredstvom njih kao posrednih sredstava, ona promatra i konstruira svoj vlastiti krajnji cilj, koji je prvi i posljednji od svih; i to ona čini i direktno i indirektno.
[2] 2. Objekt vladajuće ljubavi je ono što čovjek ljubi iznad svih stvari. Štogod čovjek ljubi iznad svih stvari je neprestano prisutno u njegovim mislima, pošto je u njegovoj volji, i sačinjava sâm njegov život. Na primjer, onaj koji ljubi bogatstva, bilo novac ili vlasništva, iznad svih stvari, u njegovom umu neprestano razmišlja o tome kako bi ih mogao pribaviti; on se uvelike raduje kada ih postigne, i duboko žaluje prilikom njihova gubitka; jer njegovo je srce u njima. Onaj koji ljubi sebe samog iznad svih stvari promatra sebe u svim stvarima; on misli o sebi, govori o sebi, i djeluje u korist sebe samoga; jer njegov život je život vlastitog ja.
[3] 3. Štogod čovjek ljubi iznad svih stvari formira krajnji cilj kojeg uvijek ima u vidu, i on ga promatra u svim stvarima, generalno i pojedinačno. On čuči u njegovoj volji popt neprimjetne riječne struje, i nosi ga ovim i onim putem, u kojim god aktivnostima je angažiran; to je njegov oživljujući princip. To je ljubav koju jedan čovjek gleda otkriti u drugome; i kada ju percipira, on ga ili uzima pod svoju kontrolu posredstvom nje, ili djeluje združeno sa njime.
[4] 4. Čovjekov karakter je u potpunosti takav kakav je njegov vladajući princip života. Time se on razlikuje od drugih, i u skladu sa njime je formirano njegovo nebo ako je dobar, i njegov pakao ako je opak. To je ono što sačinjava sâmu njegovu volju, njegov proprium, i njegovu prirodu, jer to je sâm bitak (esse) njegova života. On se ne može promijeniti nakon smrti, pošto je on sâm čovjek.
[5] 5. Sve što čovjeku pruža užitak, zadovoljstvo i sreću je izvedeno iz njegove vladajuće ljubavi i u skladu je sa njom. Jer ono što čovjek voli to on naziva ugodnim, pošto to tako osjeća. To što formira predmet misli, ali što ne voli, on također može nazivati ugodnim, ali to nije užitak njegovog života. Štogod je ugodno čovjekovoj ljubavi to sačinjava njegovo dobro; a štogod je neugodno je za njega zlo.
[6] 6. Postoje dvije ljubavi iz kojih, kao iz njihove fontane, sva dobra i sve istine dobijaju svoje postojanje; i postoje dvije ljubavi iz kojih izviru sva zla i neistine. Dvije ljubavi iz kojih sva dobra i istine postoje, su ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu; dok su dvije ljubavi iz kojih nastaju sva zla i neistine, ljubav prema sebi samome i ljubav prema svijetu. Potonje, kada prevladavaju, su u potpunosti protivne prijašnjima.
[7] 7. Dvije ljubavi, koje su kao što je upravo bilo rečeno ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu, sačinjavaju nebo u čovjeku, jer one vladaju na nebu; i kao što one sačinjavaju nebo u čovjeku, one takođe sačinjavaju Crkvu u njemu. Dvije ljubavi iz kojih nastaju sve raznolikosti zla i neistine, i koje su kako je bilo rečeno ljubav prema sebi samome i ljubav prema svijetu, sačinjavaju pakao u čovjeku, jer one vladaju u paklu; i posljedično tome one uništavaju Crkvu u njemu.
[8] 8. Dvije ljubavi iz kojih izviru sva dobra i istine, i koje su, kako je upravo bilo rečeno, nebeske ljubavi, otvaraju i formiraju unutarnjeg duhovnog čovjeka, pošto one počivaju tamo. U drugu ruku, dvije ljubavi iz kojih su izvedena sva zla i neistine, i koje, kao što je upravo bilo rečeno, jesu paklene ljubavi, kada su prevladavajuće, zatvaraju i uništavaju unutarnjeg duhovnog čovjeka, i čine ga prirodnim i senzualnim, u skladu sa opsegom i prirodom njihove dominacije.
400. (4) Ljubav prema Sebi samome i Ljubav prema Svijetu pojedinačno. 1. Ljubav prema sebi samome se sastoji u tome da čovjek želi dobro jedino sebi samome, i nikome drugome osim poradi sebe samog; čak ne ni Crkvi, vlastitoj zemlji, bilo kojoj ljudskoj zajednici, ili sugrađanima. Ova ljubav se također sastoji u činjenju dobra ovima, ali jedino u svrhu vlastitog ugleda, časti i slave; i ako osoba ne vidi kako će ovi tim djelima biti osigurani, on govori u svome srcu, ‘Što ima veze? Zašto bi to trebao napraviti? Kakve koristi će tu biti za mene?’ i onda ništa nije napravljeno. Otud je očigledno kako onaj koji je u ljubavi prema sebi samome ne ljubi Crkvu, svoju zemlju, zajednicu, svoje sugrađane, ili bilo što uistinu dobro, već jedino sebe samoga i ono što posjeduje.
[2] 2. Čovjekom dominira ljubav prema sebi samom kada u svojim mislima i akcijama ne mari za bližnjega, time nimalo za narod, a još manje za Gospoda, već jedino za sebe i svoje vlastite. Posljedično tome, dok je sve što čini primarno poradi njega samoga i njegovih vlastitih, ako bi išta napravio za narod ili za bližnjega, to je jedino pojavnosti radi, i da bi osigurao za sebe određenu pogodnost.
[3] 3. Kaže se ‘Za sebe samoga i njegove vlastite’ jer čovjek koji ljubi samog sebe također ljubi svoje vlastite, posebice svoju djecu i svoju unučad, a općenito sve koji djeluju u jedinstvu sa njime, i njih on naziva svojima. Usprkos tome, njegova ljubav prema ovima nije ništa nego ljubav prema sebi samome, jer on na njih gleda tako reći kao da su u njemu, i sebe samog u njima. Među onima koje naziva svojim vlastitima su oni koji ga veličaju, slave i simpatiziraju; sve druge on izvani tretira kao ljude, ali iznutra samo nešto malo bolje od ništarija.
[4] 4. Onaj čovjek je u ljubavi prema sebi samome koji prezire svog bližnjega u poredbi sa samim sobom, i koji ga smatra za neprijatelja ako mu ovaj ne pokazuje znakove naklonosti, te iskazuje poštovanje i pažnju. Još više je on dominiran sa ljubavlju prema sebi samome koji iz takvih razloga mrzi i progoni bližnjega; a još više onaj koji izgara od osvete protiv njega, i gleda kako bi ga uništio. Takvi ljudi naposlijetku dođu do toga da uživaju u okrutnosti.
[5] 5. Istinska priroda ljubavi prema sebi samome se može jasno vidjeti pri poređenju sa nebeskom ljubavi. Nebeska ljubav se sastoji u tome da se, poradi njih samih, ljube primjene ili dobra koja čovjek vrši za Crkvu, za svoju zemlju, za ljudsku zajednicu, i za sugrađane; no onaj koji ove stvari ljubi poradi samog sebe, taj ih ljubi baš kao što ljubi svoje sluge, pošto mu one poslužuju. Slijedi, prema tome, da onaj koji je u ljubavi prema sebi samome, žudi da Crkva, njegova zemlja, ljudska zajednica i njegovi sugrađani njemu poslužuju, prije nego da bi on trebao služiti njima; on sebe postavlja iznad njih, a njih ispod sebe.
[6] 6. Štoviše, u onoj mjeri u kojoj je čovjek u nebeskoj ljubavi, koja se sastoji u ljubavi prema korisnoj službi i dobrim djelima, i u doživljavanju iskrenog užitka prilikom njihove izvedbe, on je vođen Gospodom; pošto je to ljubav u kojoj Gospod Osobno jest, i koja teče iz Njega. U drugu ruku, u onoj mjeri u kojoj je bilo tko u ljubavi prema sebi samome, on je vođen samim sobom, to jest svojim propriumom, koji je ništa nego zlo; jer on je njegovo nasljedno zlo, koje se sastoji u tome da čovjek ljubi sebe samoga iznad Boga, i svijet iznad neba.
[7] 7. Ljubav prema sebi samome je također takve prirode da u onoj mjeri u kojoj joj je to dopušteno, to jest, u onoj mjeri u kojoj su izvanjska ograničenja otklonjena, poput straha od zakona i njegovih kazni, gubitka ugleda, časti, zarade, službe i života, ona njeguje silnu požudu ka sprovođenju dominacije ne samo nad cijelim svijetom, već također nad nebom, i zaista nad Samim Bogom; ona ne poznaje niti granice niti kraja. Ova žudnja čuči u svakom čovjeku kojim dominira ljubav prema sebi samome, iako se to ne mora prikazati pred svijetom, gdje se on drži ograničen upravo spomenutim sponama i ograničenjima. Kada se takav čovjek susretne sa nepremostivom preprekom, on jednostavno pauzira dok ona nije otklonjena. Na taj način on sam ne zna da takva suluda, neograničena požuda čuči unutar njegove ljubavi. Svatko može vidjeti da je to tako iz slučaja ljudi oboružanih silom i kraljeva koji, kada nisu podložni nikakvim provjerama, ograničenjima i nepremostivim preprekama, pustoše i podređuju pokrajine i kraljevstva, sve dok ih prati uspjeh, težeći ka neograničenom silom i slavom. Ovo je još očiglednije u slučaju onih koji bi svoju vladavinu proširili na nebo, i sebi prebacili svu Božansku moć Gospodnju; njihova žudnja za silom je nezasitna.
[8] 8. Postoje dvije vrste dominacije, jedna ljubavi prema bližnjemu, a druga ljubavi prema sebi samome. Ove dvije vrste dominacije su direktno protivne jedna drugoj. Onaj koji vlada iz ljubavi prema bližnjemu, žudi promicati dobrobit sviju, i ne voli ništa više nego vršiti primjene, i služiti drugima; (jer služiti drugima je činiti im dobro iz dobre volje u vršenju primjena). Ovo je njegova ljubav i užitak njegova srca. Štoviše, on se raduje kada je uzdignut na uzvišene pozicije, ne zbog časti, već zbog toga što se sfera njegove korisnosti proširila, i sada uključuje primjene od veće važnosti. Takva je dominacija kakva se prakticira na nebu. U drugu ruku, onaj koji vlada iz ljubavi prema sebi samome ne želi promicati ničiju dobrobit osim svoju i svojih vlastitih. Primjene koje vrši su učinjene poradi njegove vlastite časti i slave, koje on smatra kao jedine primjene. On služi drugima kako bi sam mogao biti služen, slavljen i u mogućnosti sprovoditi dominaciju. On traži uzvišene pozicije, ne poradi dobra koje bi mogao činiti, već kako bi mogao postići superiornost i slavu, i tako uživati užitke svoga srca.
[9] 9. Ljubav spram dominacije ostaje također sa svakim nakon njegovog života u svijetu; no onima koji su ju prakticirali iz ljubavi prema bližnjemu je na nebesima također povjerena dominacija. Onda, međutim, nisu oni koji vladaju, već primjene i dobra koja ljube; i kada ovi vladaju, Gospod vlada. Oni, međutim, koji su u svijetu vladali iz ljubavi prema sebi samima, su nakon njihova života u svijetu svrgnuti, i svedeni na ropstvo.
Iz ovog što je bilo rečeno se sada može jasno vidjeti koji su u ljubavi prema sebi samima. Nema veze da li oni izvani izgledaju oholi ili ponizni, jer takve kvalitete pripadaju unutarnjem čovjeku, kojeg većina ljudi prikriva, dok vanjskog treniraju prisvojiti pojavnost koja pripada ljubavi prema narodu i bližnjemu, pojavnost koja je protivna njihovoj stvarnoj prirodi. Ovo oni čine poradi sebe, znajući da ljubav prema narodu i bližnjemu unutarnje afektira ljude i da će biti cijenjeni sukladno tome kako izgleda da su pod utjecajem ove ljubavi. Ljubav prema narodu i bližnjemu afektira ljude pošto nebo ulazi u nju putem upliva.
[10] 10. Zla koja prevladavaju u onima koji su u ljubavi prema sebi samima su, generalno, prezir prema drugima, zavist, osjećaji neprijateljstva prema onima koji im ne idu na ruku, sa zbiljskim neprijateljstvom naračun toga; također mržnja u različitim oblicima, osveta, lukavstvo, prevara, nemilostivost i okrutnost. Gdje ima takvih zala, tamo je također prezir prema Bogu i Božanskim stvarima, koja su dobra i istine Crkve. Ako je ovima ukazano ikakvo poštovanje, to je sa usnama jedino, a ne sa srcem. Kako takva zla rezultiraju iz ljubavi prema sebi samome, postoje također i slične neistine, jer neistine imaju svoje izvorište u zlu.
To su one žudnje koje moramo nadvladati u preporodu, tj. ona priroda koju moramo promijeniti, ili ‘izgubiti’ kako kaže Pismo iznad!
[11] 11. Ljubav prema svijetu se sastoji u žudnji da se bilo kakvim sredstvima prisvoji bogatstvo drugih, također u želji za bogatstvom, te u prepuštanju svijetu da čovjeka povuče na dolje i odvede ga od duhovne ljubavi, što ljubav prema bližnjemu jeste, i na taj način od neba. Oni su u ljubavi prema svijetu koji žude različitim sredstvima prisvojiti dobro drugih za vlastitu dobrobit, posebice lukavstvom i prijevarom, i koji ni najmanje ne cijene dobro bližnjega. Oni također priželjkuju imovinu drugih, i u onoj mjeri u kojoj se ne plaše zakona i gubitka ugleda na račun zarade, oni ih lišavaju njihove imovine i potpuno ih opljačkaju.
[12] 12. Ljubav prema svijetu, međutim, nije toliko protivna nebeskoj ljubavi kao što je to ljubav prema sebi samome, pošto zla prikrivena u njoj nisu tako velika.
[13] 13. Ljubav prema svijetu je mnogostruka. Ona se sastoji u ljubavi prema bogatstvu poradi položaja, u ljubavi prema položaju i častima kao sredstvima za postizavanje bogatstva, u ljubavi prema bogatstvu kao sredstvima za namicanje svjetovnih užitaka, u ljubavi prema bogatstvu samo radi njega samoga, što je ljubav tvrdica, i tako dalje u drugim slučajevima. Krajnji cilj zbog čega se žudi za bogatstvom se naziva njezinom primjenom; i iz krajnjeg cilja ili primjene ljubav dobija svoj karakter, jer prirodu ljubavi određuje krajnji cilj kojem je usmjerena: druge stvari služe kao sredstva.
[14] 14. Ukratko, ljubav prema sebi samome i ljubav prema svijetu su u direktnoj suprotnosti ljubavi prema Gospodu i ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu, kakve su iznad opisane, su paklene ljubavi. One su, zaista, vladajuće ljubavi u paklu, i čine pakao u čovjeku; ali ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu su nebeske ljubavi, i također vladaju na nebu, i čine nebo u čovjeku.
401. (5) Unutarnji i Vanjski Čovjek. 1. Čovjek je tako stvoren kako bi istovremeno bio u duhovnom i u prirodnom svijetu. Duhovni svijet je gdje su anđeli, a prirodni svijet gdje se nalaze ljudi. Pošto je čovjek tako stvoren on je obdaren sa unutrnjim i vanjskim; vrlinom unutarnjeg on je u duhovnom svijetu, a vrlinom vanjskog on je u prirodnom svijetu. Njegovo unutarnje se naziva unutarnjim čovjekom, a njegovo vanjsko se naziva vanjskim čovjekom.
[2] 2. Svaki čovjek ima obadvoje, i unutarnje i vanjsko; ali postoji razlika u slučaju dobrih i zlih. Sa dobrima, unutarnje je u nebu i njegovom svjetlu, a vanjsko je u svijetu i na svjetlu njegove inteligencije. Ovaj intelektualni vid svijeta je u njihovom slučaju osvijetljen nebeskim svjetlom; i na taj način unutarnje i vanjsko djeluju u jedinstvu, poput uzroka i posljedice, ili poput onog što je prijašnje i onog što je potonje. U drugu ruku, sa zlim čovjekom je unutarnje u paklu i na njegovom svjetlu, koje je, ako ga usporedimo sa nebeskim svjetlom, potpuna tama, dok njihovo vanjsko može biti na intelektualnom svjetlu sličnom onome kojeg uživaju dobri ljudi; to jest, unutarnje stanje zlih je izvrnuto. To je razlog zašto zli mogu govoriti i naučavati u vezi s vjerom, dobročinstvom i Bogom, ali ne, poput dobrih, iz vjere, dobročinstva i Boga.
[3] 3. Unutarnji čovjek je onaj koji se naziva duhovnim čovjekom, pošto je na nebeskom svjetlu, a to svjetlo je duhovno; a vanjski čovjek je onaj koji se naziva prirodnim čovjekom, pošto je on na intelektualnom svjetlu svijeta, a to svjetlo je prirodno. Čovjek čiji unutarnji je na nebeskom svjetlu, a čiji prirodni je na intelektualnom svjetlu svijeta, je duhovan čovjek po pitanju obadvoje; jer duhovno svjetlo iznutra osvjetljava prirodno svjetlo, i čini ga poput svoga vlastitoga. Slučaj je obrnut sa opakima.
[4] 4. Unutarnji duhovni čovjek, gledan u sebi, je anđeo nebeski; i, dok živi u tijelu, iako nije svjestan činjenice, on je združen sa anđelima, među koje je onda uveden nakon svog oslobađanja od tijela. Ali sa zlim čovjekom, unutarnji čovjek je sotona, i dok živi u tijelu, on je također združen sa sotonama, i među ove je uveden nakon njegovog oslobađanja od tijela.
[5] 5. Unutrašnjosti uma onih koji su duhovni ljudi su u stvari uzdignute gore prema nebu; jer nebo je glavni objekt kojeg oni promatraju; ali sa onima koji su samo prirodni, unutrašnjosti uma su okrenute od neba i usmjerene prema svijetu, pošto je to njihov glavni objekt razmatranja.
[6] 6. Oni koji imaju jedino generalnu ideju u vezi s unutarnjim i vanjskim čovjekom, vjeruju kako je unutarnji čovjek koji misli i želi, a vanjski koji govori i djeluje; pošto su razmišljanje i htjenje unutarnji, dok su govor i djelovanje vanjski. Treba znati, međutim, da kada čovjek misli i želi ispravno u svezi Gospoda i bližnjega, i u svezi stvari koje njima pojedinačno pripadaju, on onda razmišlja i želi iz duhovnog unutranjeg, pošto on to čini iz vjere istine i ljubavi dobra; ali kada čovjek razmišlja zlo u svezi njih i želi im zlo, on onda razmišlja i želi iz paklenog unutarnjeg, pošto iz vjere neistine i ljubavi zla. Ukratko, sve dok je čovjek utemeljen u ljubavi prema Gospodu i ljubavi prema bližnjemu, on je u duhovnom unutarnjem, iz kojeg razmišlja i želi, i također govori i djeluje; ali u onoj mjeri u kojoj je čovjek u ljubavi prema sebi samome i ljubavi prema svijetu, on razmišlja i želi iz pakla, bez obzira kakve bile njegove riječi i akcije.
[7] 7. Od strane Gospoda je tako osigurano i određeno da je, srazmjerno kako čovjek razmišlja i želi iz neba, duhovni čovjek otvoren i razvijen; ovo otvaranje je u nebo, čak do Gospoda, a razvoj je u smjeru onih stvari koje pripadaju nebu. U drugu ruku, međutim, u onoj mjeri u kojoj čovjek razmišlja i želi, ne iz neba već iz svijeta, unutarnji duhovni čovjek je zatvoren, a vanjski je otvoren, i razvijen; a to otvaranje je u svijet, i razvoj je prema onim stvarima koje pripadaju paklu.
[8] 8. Oni kod kojih je unutarnji duhovni čovjek otvoren u nebo do Gospoda, su na nebeskom svjetlu, i u prosvjetljenju od Gospoda, i posljedično tome u inteligenciji i mudrosti. Oni vide istinu iz svjetla istine, i imaju percepciju dobra iz ljubavi prema njemu. Ali oni kod kojih je unutarnji duhovni čovjek zatvoren, ne znaju što je unutarnji čovjek; niti vjeruju u Riječ, niti u život nakon smrti, niti u stvari koje pripadaju nebu i Crkvi. Štoviše, kako su jedino na prirodnom svjetlu (lumen), oni vjeruju kako je priroda samu sebe stvorila, a ne kako ju je stvorio Bog; oni vide neistinu kao istinu, i percipiraju zlo kao dobro.
[9] 9. Unutarnje i vanjsko koji se ovdje obrađuju su unutarnje i vanjsko čovjekovog duha. Njegovo tijelo je samo posebno nadodano vanjsko, unutar kojeg ostali postoje; jer tijelo ne čini ništa samo od sebe, već djeluje iz duha koji je unutar njega. Treba znati kako čovjekov duh, nakon odvajanja od tijela, zadržava svoju sposobnost razmišljanja i htijenja, govora i djelovanja; jer razmišljanje i volja sačinjavaju njegovo unutarnje, a govor i akcija sada sačinjavaju njegovo vanjsko.
402. (6). Prosto Prirodan i Senzualan Čovjek. Samo nekoliko ljudi zna koji su oni koji su naznačeni kao senzualni ljudi, i koji je njihov karakter. No, kako je od važnosti da se to dozna, oni će stoga biti opisani
[1] 1. Onaj se naziva senzualnim čovjekom koji sve stvari prosuđuje uz pomoć svojih tjelesnih osjetila, i koji ne vjeruje ništa osim onog što može vidjeti sa svojim očima i dodirnuti sa svojim rukama. On takvim stvarima pripisuje stvarnost, negirajući je svima ostalima; i prema tome, senzualan čovjek je prirodan čovjek na najnižem stupnju.
[2] 2. Unutrašnjosti njegova uma, koje vide od nebeskog svjetla, su zatvorene, tako da on tamo ne vidi ništa od istine koja pripada nebu i Crkvi. On prakticira svoje razmišljanje na stvarima koje su najviše vanjske, i ne razmišlja unutarnje iz bilo kakvog duhovnog svjetla.
[3] 3. Kako se nalazi na najgrubljem prirodnom svjetlu, on je unutarnje suprotstavljen onim stvarima koje pripadaju nebu i Crkvi; ipak izvani on može raspravljati njima u korist, sa žestinom koja je razmjerna stupnju autoriteta kojeg može postići uz njihovu pomoć.
[4] 4. Senzualni ljudi rasuđuju oštroumno i domišljato, pošto je njihova misao toliko blizu njihovog govora da se skoro nalazi u njemu, i tako reći je na samim njihovim usnama, i zbog toga što oni svu inteligenciju postavljaju u govorenje jedino iz pamćenja.
[5] 5. Neki od njih mogu potvrditi štogod im se svidi, i sa puno domišljatosti uspostaviti neistine, za koje naposlijetku vjeruju kako su istine. Njihovo je rasuđivanje i potkrijepljivanje, međutim, utemeljeno na zabludama osjetila, pomoću kojih su priprosti ljudi obmanuti i uvjereni.
[6] 6. Senzualni ljudi su prepredeniji i maliciozniji od svih drugih.
[7] 7. Unutrašnjosti njihova uma, pošto ovi komuniciraju sa paklovima, su iskvarene i prljave.
[8] 8. Oni koji su u paklovima su senzualni, i što su više senzualni to dublje paklove nastanjuju; a sfera paklenih duhova se ujedinjuje, odostraga, sa senzualnim principima u čovjeku.
[9] 9. Senzualni ljudi ne vide ni jednu pravu istinu na svjetlu, već oko svega dvojbe, raspravljaju i prepiru se. Ove prepirke na udaljenosti zvuče puput škrgutanja zuba; ali to je jednostavno sukob neistine sa neistinom, i neistine sa istinom. Očigledno je, prema tome, što je u Riječi naznačeno sa ‘škrgutanjem zuba’, pošto rasuđivanje iz iluzija čula korespondira sa zubima.
[10] 10. Obrazovani i učeni ljudi, koji su sebe duboko potvrdili u neistinama, posebice ako su sebe potvrdili protiv istina iz Riječi, su više senzualni od drugih, iako oni takvi ne izgledaju svijetu. Krivovjerja su velikim dijelom proizašla od takvih ljudi.
[11] 11. Licemjeri, prijetvorni, pohotni, preljubnici i pohlepni su velikim dijelom senzualni.
[12] 12. Oni koji su rasuđivali jedino iz senzualnih stvari, i svađali su se protiv pravih istina iz Riječi, i posljedično Crkve, su od strane drevnih ljudi bili nazvani zmijama sa drveta poznanja dobra i zla.
Pod senzualnim stvarima se misli na one stvari koje sebe predstavljaju tjelesnim osjetilima, i koje se stječu uz pomoć njih. Ovi daljnji zaključci se stoga mogu napomenuti sljedećim izrazima.
[13] 13. Čovjek putem senzualnih stvari ima komunikaciju sa svijetom, a putem racionalnih stvari, koje su iznad ovih, sa nebom.
[14] 14. Senzualne stvari, iz prirodnog svijeta, opskrbljuju sa onime što je od koristi za unutarnje stvari uma u duhovnom svijetu.
[15] 15. Postoje senzualne stvari koje poslužuju razumijevanju, naime, različite prirodne stvari koje se nazivaju fizičkim stvarima; i postoje senzualne stvari koje poslužuju volju, naime, užici tjelesnih osjetila.
[16] 16. Čovjek ima samo malo mudrosti ukoliko njegovo razmišljanje nije uzdignuto iznad senzualnih stvari. Mudar čovjek razmišlja iznad senzualnih stvari; a kada je to slučaj on dolazi u jasnije svjetlo (lumen), i na kraju u nebesko svjetlo (lux), iz kojeg ostvaruje percepciju istine koja sačinjava istinsku inteligenciju.
[17] 17. Ovo uzdignuće uma iznad senzualnih stvari, i njegovo povlačenje od njih, je bilo poznato drevnim ljudima.
[18] 18. Ako su senzualne stvari na posljednjem mjestu, njihovim posredstvom je otvoren put za razumijevanje, i štogod je u njima istinito se može pokupiti i pročistiti postupkom ekstrakcije. Ako su, međutim, senzualne stvari na prvom mjestu, one zatvaraju taj put, i čovjek vidi istine kao u magli, ili kao po noći.
[19] 19. Senzualne stvari su kod mudrog čovjeka, na posljednjem mjestu, i podređene su unutarnjim stvarima; ali kod nemudrog čovjeka su one na prvom mjestu, i imaju kontrolirajući utjecaj. Ovi se sa pravom nazivaju senzualnim ljudima.
[20] 20. Čovjek neke senzualne stvari ima zajedničke sa zvijerima, a neke također ne. U onoj mjeri u kojoj netko razmišlja iznad senzualnih stvari, on je čovjek. Nitko, međutim, ne može razmišljati na ovaj način i vidjeti istine Crkve, ukoliko ne priznaje Boga i živi u skladu sa Njegovim zapovijedima; jer Bog je onaj koji uzdiže i prosvjetljava.
II. OVE TRI LJUBAVI, KADA SU PRAVILNO PODREĐENE, ČINE ČOVJEKA SAVRŠENIM; ALI KADA NISU PRAVILNO PODREĐENE, ONE GA IZOPAČUJU I IZVRĆU.
403. Prije svega nešto treba reći u vezi s podređivanjem ove tri univerzalne ljubavi, nebeske ljubavi, ljubavi prema svijetu, i ljubavi prema sebi samome; onda u vezi s uplivom i uklapanjem jedne u drugu; i konačno, u vezi s čovjekovim stanjem sukladno njihovom podređivanju. Ove tri ljubavi su u međusobnom odnosu poput tri predjela u tijelu, najviši od kojih je glava, srednji su grudi sa trbuhom, a treći koljena, stopala i potplati stopala. Kada je nebeska ljubav glava, a ljubav prema svijetu grudi sa trbuhom, i ljubav prema sebi samome stopala sa potplatima stopala, onda se čovjek nalazi u savršenom stanju u kojem je bio stvoren; jer onda dvije niže ljubavi služe najvišu, baš kao što tijelo sa svim njegovim djelovima služi glavi. Sukladno tome, kada je nebeska ljubav glava, ona se pomoću upliva spušta u ljubav prema svijetu, koja se uglavnom sastoji od ljubavi prema bogatstvima, te putem njihove instrumentalnosti vrši primjene. Onda se pomoću te ljubavi ona spušta u ljubav prema sebi, koja je ponajviše ljubav prema uzvišenom položaju, i posredstvom ove također vrši primjene. Ove tri ljubavi, prema tome, se udružuju u vršenju primjena, putem upliva jedne u ostale.
[2] Tko ne vidi da kada čovjek iz duhovne ljubavi, koja je od Gospoda i naznačena je sa nebeskom ljubavlju, žudi vršiti primjene, onda ih prirodni čovjek vrši posredstvom njegovih bogatstava i ostalih imovina, a senzualni čovjek surađuje na svoj vlastiti način, i nalazi čast u njihovom vršenju? Štoviše, tko ne razumije kako su čovjekove akcije u tijelu učinjene u skladu sa stanjem njegova uma u njegovoj glavi, i da ako je um u ljubavi prema primjenama, tijelo ih vrši posredstvom svojih udova? Razlog tome je, da su volja i razumijevanje u njihovim prvim principima u glavi, i u onome što je iz ovih izvedeno u tijelu, baš kao što je čovjekova volja u njegovim djelima, i njegova misao u njegovu govoru; ili, da proširimo poređenje, kao što je plodan princip u sjemenu u svim dijelovima stabla posredstvom kojih stvara plodove, koji su njegova primjena; ili kao što vatra i njezino svjetlo unutar kristalne vaze čine vazu toplom i prozirnom. Nadalje, kada su ove tri ljubavi pravedno i pravilno podređene u čovjeku, duhovni vid njegova uma i prirodni vid njegova tijela, zbog svjetla koje u njih utječe kroz nebo od Gospoda, se mogu usporediti sa Afričkom jabukom, koja je providna sve do centra gdje su pohranjene njezine sjemenke. Nešto slično naznačavaju ove riječi Gospodnje:
‘Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, svo će tijelo tvoje biti svijetlo.’ Matej 6:22, 23; Luka 11:34.
[3] Ni jedan čovjek zdrave pameti ne može prokleti bogatstvo, jer u državnom tijelu je ono poput krvi u čovjeku; niti on može osuditi počasti pripojene javnim službama, pošto su one kraljeve ruke i potporni stupovi državi, pod uvjetom da su prirodne i senzualne ljubavi onih koji vrše službe podređene duhovnoj ljubavi. Postoje također administrativne službe na nebu, i njima pripojene počasti; ali oni koji ih ispunjavaju ne ljube ništa više nego vršiti primjene, pošto su duhovni.
404. Stanje čovjeka je međutim potpuno drugačije ako je ljubav prema svijetu ili bogatstvu glava, to jest, ako je to vladajuća ljubav; jer onda je nebeska ljubav prognana iz glave i premještena u tijelo. Čovjek onda pretpostavlja svijet nebu, i doista obožava Boga, ali samo iz prirodne ljubavi, koja u svo obožavanje postavlja zaslugu. On također čini dobro bližnjemu, ali sa ciljem da dobije nadoknadu. Takvi ljudi primaju na sebe nebeske stvari poput odjeće, koja čini da se pred očima ljudi pojavljuju slavni, ali zamračeni pred očima anđela. Jer kada je ljubav prema svijetu posjeduje unutarnjeg čovjeka, a nebeska ljubav vanjskog, prijašnja ljubav zamračuje sve stvari od Crkve, i skriva ih kao pod velom.
Postoji mnogo raznolikosti u ljubavi prema svijetu. Ona postaje više škodljiva kako naginje ka pohlepi, i ponosu i uzvišenosti nad drugima iz ljubavi prema sebi; jer onda nebeska ljubav postaje crna. Drugačije je, međutim, ako naginje ka rastrošnosti; jer onda je manje štetna kada kao svoj cilj ima svjetovnu raskoš, poput lijepih kuća, luksuznih okruženja, bogate odjeće, slugu, konja i kočija u velikom stilu, i tako dalje. Priroda svake ljubavi je određena krajnjim ciljem u kojeg gleda i kojeg teži postići.
Ljubav prema svijetu se može usporediti sa tamnim kristalom koji apsorbira svjetlo, i jedino blijedo reflektira mračne boje. Ona je također poput izmaglice ili oblaka koji presreće sunčeve zrake; ili poput nefermentiranog vina, koje je ugodno ukusu ali uznemirava stomak. Kada je promatrana sa neba, čovjek opsjednut sa ovom ljubavlju izgleda poput grbavca, koji hoda pognute glave i očiju fiksiranih na zemlju. Ako podigne svoju glavu prema nebu, on nateže mišiće, i brzo se vraća u pogrbljen položaj. Takvi ljudi su od strane drevnih ljudi u Crkvi bili nazivani Mammonima, a od strane Grka Plutonima.
405. Ako je, međutim, ljubav prema sebi samome, ili ljubav spram vladanja nad drugima, glava, onda nebeska ljubav prolazi kroz tijelo ka stopalima. Kako se ljubav prema sebi povećava, nebeska ljubav se spušta kroz gležnjeve do potplata stopala; i ako se još više povećava, nebeska ljubav prolazi kroz cipele i zgažena je pod nogama. Postoji ljubav spram vladanja nad drugima koja nastaje iz ljubavi prema bližnjemu i postoji ljubav spram vladanja nad drugima koja nastaje iz ljubavi prema sebi samome. Oni koji su u prijašnjoj traže prevlast u svrhu promoviranja javnih i privatnih primjena; ovima je, također, autoritet povjeren na nebesima.
[2] Carevi, kraljevi i vojvode, koji su rođeni i poučavani vladati, ako sebe ponize pred Bogom, su ponekad manje pod utjecajem ljubavi koja traži vlastiti interes nego oni nižeg porijekla koji traže superiornost iz ponosa. Oni koji su u ljubavi spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi samima tretiraju nebesku ljubav kao određeno podnožje, na kojima odmaraju svoja stopala kako bi impresionirali priproste ljude. Kada, međutim, oni nisu u njihovom vidokrugu, oni ju bacaju u kut, ili izbacuju van kroz vrata. Razlog tome je da oni ljube jedino sebe same, i posljedično tome uranjaju njihovu volju i misli u njihov proprium. Ovaj je u sebi nasljedno zlo, i potpuno je protivan nebeskoj ljubavi.
[3] Zla koja nasrću na one koji su u ljubavi spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi samima su generalno ova: prezir prema drugima, zavist, neprijateljstvo spram onih koji im ne idu na ruku (koji im ne povlađuju), i zbiljska agresivnost iz tog razloga, mržnja, osveta, nemilostivost, grubost i okrutnost. Gdje ova zla postoje, tamo je također prezir prema Bogu i Božanskim stvarima, naime, istini i dobru Crkve. Ako bi oni ispovijedali štovanje prema ovima, to je jedino sa usnama, da ne bi bili prokazani od strane svećenstva i kriticizirani i osuđeni od svih drugih.
[4] Ova ljubav spram vladanja nad drugima je jedne vrste kod svećenstva a druge kod puka. Kod svećenstva se penje nagore kada su ograničenja otklonjena sve dok oni ne žude postati bogovi; dok sa običnim pukom ona raste sve dok ne žele biti kraljevi; do takvog stupnja ludilo ove ljubavi utječe na um.
[5] Nebeska ljubav u slučaju savršenog čovjeka drži najviše mjesto, i tako reći je glava onih ljubavi koje slijede; i ljubav prema svijetu je ispod nje, poput grudi pod glavom; a ljubav prema sebi samome je opet ispod ove, poput stopala. Slijedi, prema tome, da ako bi ljubav prema sebi samome formirala glavu čovjek bi bio potpuno izvrnut. On bi onda anđelima izgledao poput osobe koja leži sa svojom glavom nagnutom prema zemlji a svojom stražnjicom prema nebu; a prilikom obožavanja on bi izgledao kao da pleše na svojim rukama i stopalima poput mladunčeta pantere. Štoviše, takve osobe bi se pojavljivale u obliku različitih zvijeri sa dvije glave, jednom sa licem divlje životinje, i drugom podno nje sa ljudskim licem koje bi neprestano bilo gurano prema naprijed od strane druge, i prisiljeno ljubiti tlo. Svi ovi, zajedno sa takvima koji su bili opisani iznad u br. 402, su senzualni ljudi.
Eto … ovdje ćemo za sada prekinuti …
… i ostaviti jedno vrijeme da se ove istine prime …
(u nastavku slijedi o nevinosti i zlu u male dječice)
Ljubim i grlim u Kristu Isusu
Lorens J
P.S. Za domaći rad, budući u ovome morate aktivno sudjelovati ako ćete izvući bilo koje koristi iz ovih učenja, trebate provesti izvjesno vrijeme u molitvi meditirajući nad svim gore navedenim stihovima iz Božje Riječi!
(Blato – 21-24 Kolovoz, 2010)
