Dok sam meditirao nad stihovima iz Knjige Postanka 29:1-6 (O procesu preporoda duše… Mir Isusa Krista)…

            ‘I Jakov je podigao svoja stopala i otišao u zemlju sinova istoka.’ Postanak 29:1

Ekipica moja draga, draga braćo i sestre, pozdravljam vas i blagoslivljam u svetom imenu Isusa Krista!

Vratio se evo iz grada Korčule, gdje su mi tijekom trodnevnog boravka sa Ekipicom, točnije, tijekom mojih jutarnjih i popodnevnih meditacija u samoći na plaži, opet bile produbljene i proširene neke za spasenje duša važne duhovne stvarnosti… pa mi se čini kako bi bio grijeh ne podijeliti bar ono najvažnije od toga sa vama koji o tome niste mogli slušati uživo, jel tako?! J

Dakle, jedna od stvari koje me trenutno posebice (= ova mi je tema = ‘7 dana stvaranja čovjeka’, tj. ‘izlazak iz Egipta i put kroz pustinju do Obećane Zemlje’ naravno stalno na pameti, no u zadnje vrijeme je nekako iskočila u prvi plan J) okupiraju jeste preporod ili ponovno rađanje čovjekove duše (= to je bilo potaknuto najprije stanjem i razmišljanjem naše I. H., pa onda stanjem i osjećajima Ekipice u Korčuli kada su bili uvedeni u iskušenja, i na kraju stanjem i unutarnjim doživljajima S.), o kojem u vladajućim Crkvama nema ama baš nikakvog znanja i nauke, pa su stoga i ljudi vjernici u potpunom ne-znanju o ovoj za njih po-najvažnijoj temi, i kako slijedi NE-PREPOROĐENI!

‘Oni koji pripadaju Crkvi (= ovo se odnosi na sve sekte unutar Kršćanske Crkve, znači i na Reformirane, i na Katolike, Pravoslavce, itd.) u današnje vrijeme znaju toliko malo o preporađanju da u stvari ne znaju ama baš ništa o tome. Oni čak ne znaju ni to da je preporađanje proces koji se odvija kroz cijeli kurs života nekoga tko je preporađan i nastavlja se u sljedećem životu. Niti oni znaju da su tajne preporađanja tako bezbrojne da teško da je i najmanji njihov dijelić poznat čak i anđelima, ili da su oni koje anđeli znaju ono što sačinjava inteligenciju i mudrost koje posjeduju. Oni koji u današnje vrijeme pripadaju Crkvi znaju toliko malo o preporodu budući puno govore o opraštanaju grijeha i opravdavanju, vjerujući da grijesi mogu biti oprošteni trenutačno. Neki vjeruju kako su grijesi oprani poput prljavštine sa tijela uz pomoć vode, i da je čovjek opravdan ili učinjen pravednikom posredstvom vjere jedino, što će reći, posredstvom povjerenja (trust) koje traje samo trenutak.

Razlog zašto ljudi unutar Crkve vjeruju na način kako vjeruju je da oni ne znaju što je grijeh ili zlo. Ako bi oni posjedovali takvo znanje oni bi znali kako se ničiji grijesi ni kojim sredstvima ne mogu oprati, nego da su ovi odvojeni ili izbačeni postrance da bi ih se spriječilo da se pojave, kada Gospod održava prisutnost dobra unutar tog čovjeka. Oni bi također znali da se to ne može ostvariti ukoliko se zlo ne izbacuje cijelo vrijeme, što je učinjeno sredstvima čiji broj nema granica i većim su dijelom neopisiva… Jer ljudsko je biće tako prepuno zla da on ne može ikada biti oslobođen čak od jednog grijeha. Već je jedino po milosrđu Gospoda, ako će prihvatiti to milosrđe, on čuvan/uzdržavan od grijeha i održavan u dobru.

Način prema tome na koji čovjek prima novi život i biva preporođen je sadržan u svetištu Riječi, to jest, u njezinu unutarnjem značenju (He, he, he, tko bi reko’, ha?! J). Glavni razlog zašto unutarnje značenje sadrži tu informaciju je da kada Riječ biva čitana od strane čovjeka, ona uzrokuje da anđeli (koji su sa njime) postanu svjesni blaženstva koje im mudrost donosi i istovremeno da uživaju u tome što služe kao sredstva.’     E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 5398’

Da stvar bude zanimljivija, naš je dragi i voljeni Isus Krist, Koji čita sve misli našeg srca, u moje ruke, sasvim ‘slučajno’J (= ‘ušao’ sam u tu knjigu pročitati jedan paragraf), ponovno stavio 5 knjigu Swedenborgovih ‘Nebeskih Tajni’, koju je onda otvorio na mjestu gdje se tumači 29 poglavlje Knjige Postanka (knjiga inače počinje sa tumačenjem 28-og poglavlja), gdje je, pogađate već, tema BAŠ onaj dio preporađanja ili novog rađanja čovjeka koji mene u ovo vrijeme posebice zanima, o kojem sam naglašeno podučavao Ivanu i kasnije Ekipicu, a to je instrukcija tj. poduka o istinama vjere iz kojih i po kojima se onda prirodni čovjek obnavlja i preporađa,

‘Nitko ne može biti preporođen, ukoliko on ne zna one stvari koje pripadaju novom životu, to jest, one koje pripadaju duhovnom životu. Stvari koje pripadaju novom životu, ili duhovnom životu, su istine u koje treba vjerovati, i dobra koja treba činiti: prijašnje pripadaju vjeri, a potonje dobročinstvu. Nitko ne može znati ove stvari sam od sebe; jer čovjek shvaća jedino one stvari koje su mu bile predstavljene osjetilima: iz ovih stvari je on za sebe priskrbio svjetlo koje se naziva prirodnim svjetlom (lumen); od kojeg vidi jedino što pripada svijetu i sebi samome, ali ne što pripada nebu i Bogu; ove on mora naučiti iz otkrovenja (= Božje Riječi). Kao, na primjer, da je Gospod (Isus Krist) koji je Bog od vječnosti, došao u svijet kako bi spasio čovječanstvo; da On ima svu vlast i moć na nebu i na Zemlji; da su cijela vjera i cijelo dobročinstvo, time sva istina i dobro, od Njega; da postoji nebo i pakao; i da će čovjek živjeti vječno, u raju ako je činio dobro, ali u paklu ako je činio zlo.

Ove, i mnoge druge stvari, pripadaju vjeri, i trebaju biti poznate čovjeku koji se treba preporoditi; jer onaj tko ih zna, može o njima misliti, nakon toga ih željeti, i konačno ih činiti, i tako imati novi život.’

E.Swedenborg ‘Novi Jeruzalem i njegova nebeska doktrina (Preporod) – 177, 178’

… i to što mi je najbolje, samo počinjanje ovog procesa! J

U ime toga svega, iskoristio bi prvih nekoliko stihova tog poglavlja kao temelj za ovu našu malu raspravu,

‘Činjenica da čovjek koji se preporađa u zreloj dobi napreduje u skladu sa redom opisanim u unutarnjem značenju ovog poglavlja (Postanak 29) i onih koji slijede je poznata nekolicini. Ta je činjenica poznata nekolicini budući nekolicina pauziraju da bi reflektirali na stvar i također jer su nekolicina u sadašnje vrijeme u stanju biti preporođeni; jer pristigli su posljednji dani Crkve kada nikakva dobročinstva više ne postoji, niti vjere, premda je tvrdnja ‘ljudi se vjerom spašavaju’ na svačijim usnama; a ne poznavajući ovo oni stoga imaju još manje znanja o tome što je dobročinstvo. A budući su im jedino poznati izrazi vjera i dobročinstvo i nemaju znanja o tome što su oni u njihovoj biti, bilo je stoga izjavljeno kako je nekolicina sposobna reflektirati o redu u skladu sa kojime je čovjek nanovo stvoren ili preporođen, i također da ih je nekolicina sposobno biti preporođeno (= evo me Duh podsjeća dok ovo prevodim, ‘kako je to jedan od razloga zašto je u Mateju 24:19, koji govori o takvom stanju Crkve/vjernika u posljednje vrijeme, rečeno ‘teško trudnicama i dojiljama’, pri čemu se naravno misli na ‘ovaj proces stvaranja i hranjenja novog duhovnog čovjeka’).’             E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3761:1’

dakle, u Hr. Bibliji čitamo:

(stih 1) Jakov nastavi put i dođe u zemlju istočnu.

Ovdje je krivi prijevod ne samo u našoj Hr. Bibliji, već također i u svim ostalim važnim Biblijama na svijetu, budući u ni jednoj Crkvi nema znanja o Svetoj Nauci o Korespondencijama, bez koje je apsolutno nemoguće pravilno prevesti Božju Riječ, što će vam vjerujem i ovim putem biti jasno ukazano.

Mi ćemo ovdje iskoristiti ovaj krivi prijevod da bi vas uputio u nešto prilično važno za one koji proučavaju i žele dublje razumjeti Riječ Božju, radi se o PRAVILU prve i posljednje rečenice u nekom poglavlju iz Riječi.

Dakle, ako hoćemo kako valja razumjeti o čemu taj pojedini dio Riječi govori, tj. kakve upute za nas sadržava, mi moramo najprije steći generalnu ideju … pomoću koje onda možemo dalje razumjeti pojedinačne dijelove, tj. rečenice, ili pak same riječi toga poglavlja.

Nebeska nauka naučava ‘kako čovjek bez generalne ideje ne može razumjeti ništa pojedinačno i specifično’(E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3819’), i također, ‘da generalne ili općenite stvari moraju prethoditi (u razumijevanju) i da onda pojedinačne i specifične slijede (‘Nebeske Tajne – 4707’).’

Drugim riječima, prije nego čovjek krene u dublja tumačenja bilo kojeg dijela bilo kojeg poglavlja ili pot-poglavlja Božanske Riječi, on najprije mora dokučiti koja je tu generalna ideja ili koja je glavna tema tog dijela Riječi. Kada je jednom to otkrio, onda se sve unutar toga poglavlja odnosi, i mora se odnositi, spram te glavne teme ili vodeće ideje.

Nadalje, pravilo prve i zadnje rečenice, što je PRAVILO KOJIM JE PISANA BOŽANSKA OBJAVA KOJU MI POZNAJEMO KAO RIJEČ BOŽJA (naglašavam kako nisu sve knjige u Bibliji ‘Riječ Božja’)… kaže kako se u PRVOJ rečenici otkriva što je ono što se obrađuje u tom poglavlju, ili dijelu Riječi, tj. ono što vlada tamo, a što vlada onda uključuje sve stvari koje slijede, koje se iz nužnosti odnose prema tome, a u ZADNJOJ rečenici pak se otkriva koji je njegov cilj, tj. u što gleda to poglavlje (N.T. 1018, 804, 899, 1058, 2114, 4667).

Lako je razumljivo onda nakon toga kako će sve ono ‘između’ biti ništa do li put koji nas dovodi do toga cilja J.

E sad, sa ovime na pameti: pravilan prijevod prve rečenice, koja je ponavljam JAKO, JAKO, JAKO VAŽNA da bi se shvatilo o čemu u stvari govori = u što gleda neko poglavlje, ovdje 29-o, tj. na koji se dio našeg preporađanja duše ono odnosi, budući je u unutarnjem duhovnom značenju Riječi Božje, koje nas treba ponajviše zanimati, glavna tema preporod ili ponovno rođenje ljudske duše (!), stvaranje Crkve u čovjeku bi mogli reći, dakle glasi:

            ‘I Jakov je podigao svoja stopala i otišao u zemlju sinova istoka’.

Kao što možete vidjeti, u prijevodu naše Hr. Biblije nedostaju sljedeći dijelovi iz Božje Riječi, 1. ‘podigao svoja stopala’, i 2. ‘sinovi’.

Prevoditelj, kojemu naravno nije za zamjeriti na ovoj i ovakvim greškama, nije bio upoznat sa time da Riječ u sebi sadrži i duhovno unutarnje i božanstveno najunutarnije značenje, koji su povezani korespondencijama, koje bi trebalo poštovati da se ne naruši i uništi neprekinuti slijed duhovnih događaja/stanja o kojem ta unutarnja značenja govore, jer Riječ je u ta dva unutarnja značenja pisana u neprekinutom slijedu (i ovo također nije, i ne može biti, poznato nikome tko to nije dobio sa neba, a od iznimne je važnosti, budući Riječ najprije obrađuje ‘začeće’, pa ‘nošenje u utrobi’, pa ‘rađanje’ pa ‘dojenje’ pa ‘djetinstvo’ božanstvenog čovjeka = 7 dan, koji je cilj preporoda, pa onda njegovo ‘mladalačko doba’, pa onda njegovu ‘zrelu dob’, i to u neprekinutoj seriji baš kao što je i čovjekov život, i prolazak kroz ova prirodna stanja, isto tako jedan neprekinuti slijed odrastanja!),

‘Obratimo pažnju na temeljnu istinu, da je Riječ Božja pisana u serijama, i stoga da postoji predivan slijed i sveza/koherencija ideja i osjećaja od početka do kraja. Jer Riječ je Božanski Um otkriven ljudima. Ona je kako slijedi živa (Nebeske Tajne – 3, 1408, 1776, 3424, 9383. Ivan vi: 63), i ono je u čemu mi živimo, i krećemo se, i postojimo-svi ljudi, svi duhovi, i sva priroda. Cijelo je Božansko Otkrovenje dano u serijama, a to je čak istina i za svaku ljudsku kompoziciju/uređenje koja je konstruirana u skladu sa principima reda. U stvari, sve stvoreno, sva priroda- jeste u serijama. Nema ničega što postoji da nema svoje mjesto u nekim serijama. To je istina naračun serija Božanske Riječi, po kojoj su sve stvari bile stvorene, i stvorene na njezinu vlastitu sliku (Ivan 1:3). Da su Swedenborgova Otkrovenja pisana u serijama, to otkriva Istinska Kršćanska Religija, br. 351. Slijedi, prema tome, da je znanje o serijama, i doktrini koja vodi u serijama, nužno za razumijevanje Riječi, ili ijednog dijela tamo.

Doista je općenito priznato u svijetu da se smisao ijedne dane izjave jednog autora, posebice u slučaju dvojbe ili nejasnosti, treba odrediti u kontekstu u kojem se pojavljuje; niti se smatra poštenim to protumačiti drugačije. Prepoznavanje ovog principa je posebice važno pri studiranju Božanskog Otkrovenja, gdje je svaka stvar povezana sa onom koja prethodi i sa onom koja slijedi, u PREDIVNOM REDU.

Iz Otkrovenja E.Swedenborga mi doznajemo: Da u unutarnjem značenju sve stvari nose značenje u skladu sa onime što je bilo obrađeno u serijama (Nebeske Tajne – 1041). Da korespondencija cijelog neba jeste korespondencija sa Riječi u serijama (De Verbo – 10). Da se unutarnje značenje u mnogim odlomcima ne može tako dobro pojaviti jedino iz značenja riječi, već iz serija stvari koje se obrađuju, i njihove povezanosti sa onime što je bilo ranije i što slijedi (N.T. – 2161, 4981). Da se unutarnje značenje ne može tako dobro pojaviti iz neposrednog značenja riječi, ali se i dalje pojavljuje iz serije stvari (N.T. 2166). Da je unutarnje značenje takvo da su riječi skoro kao ništa, već značenje tamo teče iz serija koje su predstavljene kao ideja, i doista pred anđelima duhovna ideja (N. T. 2953). Da se ono što riječi iz Mateja 24:42-51, uključuju može vidjeti iz serija stvari koje su obrađene; jer cijelo poglavlja obrađuje posljednje vrijeme Crkve i dolazak Gospoda (N. T. 4422). Da se ljepota serija stvari ne može pojaviti kada je značenje svake riječi dano odvojeno (N. T. 1756). Da same serije ne mogu blistati u njihovoj istinskoj kvaliteti u objašnjenju pojedinačnih riječi, jer na taj način sadržaji izgledaju nepovezani, i kontinuiranost značenja  je uništena (N.T. 2343).

, kojega svako ovo ‘izostavljanje’ riječi, ili pak ‘krivo prevođenje u neznanju o korespondencijama’ (isto, i još više, važi za ‘doktrinom crkve obojano’ prevođenje!), prekida, zbog čega je uostalom i rečeno ono na kraju Riječi, u Knjizi Otkrovenja 22:18, 19:

‘Ja svjedočim svakomu tko sluša riječi proroštva u ovoj knjizi: Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi. I tko oduzme od riječi proroštva u ovoj knjizi, Bog će mu oduzeti udio na stablu života i na svetom gradu –  na svemu što je napisano u ovoj knjizi.’

E sad, Sveta Nauka o Korespondencijama pomoću koje je pisana Riječ Božja, a koju je naš voljeni Otac nebeski, Isus, ponovno objavio u pero Svojeg vjernog sluge (= ta se Nauka i percepcija izgubila kada su ljudi, u tzv. brončanom dobu, propali u materiju i tijelo; ona je bila poznata ljudima u tzv. zlatnom i srebrnom dobu čovječanstva, čega su ostaci Grčki mitovi i Egipatski hijeroglifi), Emanuela Swedenborga, naučava po onome što je objavljeno u prvoj rečenici, kada ju ispravno prevedemo, kako je tema ovog poglavlja ‘uzdizanje iz izvanjske istine spram unutarnjeg dobra’, tj. ‘uspon spram istina koje se odnose na ljubav’, koje su spoznaje u svezi ljubavi spram bližnjega i spram Isusa Krista.

‘Sinovi’, riječ koju na tom mjestu ne nalazimo u Hr. Bibliji i ostalim najvažnijim Biblijama u svijetu, predstavljaju kao i svugdje drugdje u Riječi ‘istine’ (ili neistine ako je takav kontekst!), a ‘istok’ pak predstavlja ljubav i u najvišem smislu samog Isusa Krista, tj. Boga. ‘Jakov’, predstavlja našeg prirodnog ili izvanjskog čovjeka, kao i naša djela u svijetu, dok ‘podizanje stopala’ predstavlja produhovljavanje istog ili njegovo pročišćavanje kroz upravo spomenute zapovijedi Ljubavi J!

Unutar samog 29-og poglavlja je opisan red kako se to ostvaruje u čovjeku, koji je kako rekosmo glavni predmet rasprave u duhovnom značenju, inače bi svi ovi zapisi bili besmisleni i ne bi bilo razloga da ih se uvrsti u, i smatra Svetim Pismom, a on je generalno sljedeći,

1. Najprije čovjek nauči istinu, koja je onda u njegovom izvanjskom, ili u pamćenju, i koja se tada naziva istina vjere.

2. Zatim dolazi primjena te istine u životu,

3. Nakon toga dobročinstvo koje nastaje iz nje, i

4. Konačno nebeska ljubav.

Ova 4 koraka u duhovnom napretku od ‘izvanjskog’, koje je ‘Jakovljevo podizanje stopala’, prema ‘zemlji sinova Istoka’, čime je predstavljeno ulaženje u tu ‘nebesku ljubav’, je u ovom poglavlju naznačeno sa četiri Jakovljeva sina koja je imao sa Leom, naime, Rubenom, Šimunom, Levijem i Judom (svako ime naravno označava jedno novo progresivno stanje u ovom procesu preporađanja J).

Ovo poglavlje dakle završava tako što ‘Lea rađa Judu’, a kako je to ona ‘naša’ zadnja rečenica, i cilj ove ‘etape’ na putu preporađanja duše, tumačenje te zadnje rečenice:

‘A kad je još  jednom začela i sina rodila, izjavi: “Ovaj put ću ispovijedat (u Hr. Bibliji je ovdje prijevod = hvalit) Jehovu.”  Stoga sinu nadjenu ime Juda. Potom prestade rađati.’

Naznačava novo stanje u procesu čovjekova preporoda od onog što je vanjsko prema unutarnjem i dubljem, koje slijedi u nizu nakon prva tri gore opisana, koje je ulazak u stanje gdje se u čovjeku rađa Isus Krist, tj. Njegova Božanska Ljubav, iz koje on onda djeluje, i iz koje, tako reći, ispovijeda Isusa Krista u saznanju kako je svako dobro i svaka istina u čovjeku od Njega, a svako zlo i neistina od čovjeka samoga, što je ispovijed koja nastaje iz Božanske ljubavi u čovjeku, koja tako svjedoči o Isusu Kristu, koji je ‘Juda’ u najvišem smislu te riječi, kao što se vidi recimo iz sljedećeg stiha u Otkrovenju 5:5:

‘A jedan od starješina  reče: “Ne plači! Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih.’

Najpraktičnije rečeno, kraj ovog ovdje predstavljenog procesa u preporađanju čovjeka, je u tome da istina vjere, ovdje ona koja se odnosi na ljubav spram Krista i bližnjega, koja je najprije bila u čovjekovu pamćenju (= ‘izvanjska istina’), postane život njegove ljubavi (= ‘unutarnje dobro’), tj. da njega na djelovanje ne potiče istina, koja mu je u umu, i time van njega, već dobro ljubavi koje mu je u srcu J!

‘Te istine, što će reći, one koje se odnose na ljubav spram bližnjega i u svezi ljubavi spram Krista, se najprije moraju naučiti prije nego čovjek može biti preporođen i moraju također biti priznate i uzvjerovane. I ukoliko su te istine priznate i uzvjerovane, i obdarene sa životom, taj je čovjek također preporođen i te su istine usađene u njegovo prirodno, gdje postoje kao u njihovom vlastitom tlu.’  E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3762:2’

To je dobro ljubavi, ili nebeska ljubav, ono što onda u svijetu, u djelima čovjeka, svjedoči kako u čovjeku živi Isus Krist! Ivan 15:8

2 Najednom opazi studenac u polju. Tri su stada ovaca oko njega plandovala, jer  se na tome studencu napajahu. Velik se kamen nalazio studencu  na otvoru.

3 Jedino kad bi se svi pastiri ondje skupili, mogli bi odvaliti kamen s otvora i ovce napojiti; tada bi opet prevalili kamen na njegovo mjesto, na otvor studenca.

E sad, prvoga dana, nakon jutarnjeg kupanca i meditacije na plaži, a tijekom naših sad već redovnih jutarnjih propovijedi i naučavanja, tumačio sam po ovim stihovima tko su oni kojima je doslovno značenje slova Božje Riječi, koja je ovdje predstavljena sa ‘studencem’ ili ‘bunarom’, ‘otvoreno’, i koji tako mogu dobiti istinsku poduku iz Riječi u svezi njihova preporađanja, a tko su oni kojima je pak ta Riječ u doslovnom značenju slova zatvorena, i koji ne vide ništa osim onog što tamo piše, koji posljedično tome ne prihvaćaju da postoji unutarnje duhovno i najunutarnije božanstveno značenje Riječi, govoreći, ‘Studenac’ je dakle Riječ Božja, većini poznata kao Biblija (iako nisu sve knjige tamo ‘Riječ Božja’, recimo Apostolske poslanice to nisu, budući u sebi nemaju ova dva unutarnja značenja, niti su pisane u serijama itd. itd.), a to što je ‘u polju’ znači kako je ona bila osigurana za potrebe Crkve, tj. poradi podučavanja vjernika u svezi toga što moraju vjerovati i raditi da bi se spasili.

‘Polje’ (field), reći će Swedenborg, predstavlja Crkvu budući je Crkva tako reći tlo u kojeg se siju sjemenja dobra i istine iz Riječi. Jer Crkva ima Riječ, koja je izvor tog sjemenja.

‘Napajanje’ je dakle poduka iz te Riječi. ‘Okupljanje tamo svih pastira’ ukazuje na to da se iz te Riječi sve Crkve i njihovi vjernici podučavaju, koji su naznačeni sa ‘stadima’ (= ‘stado’ predstavlja one koji su u posjedu dobra i istine iz Riječi Božje, ili koji se podučavaju o dobru i istini iz Riječi), tj. da od tamo proizlaze sva doktrinalna učenja. To što je ‘preko otvora studenca bio veliki kamen’, ukazuje da je ta Riječ zatvorena ili ‘zaključana’.

I evo nas dakle do onog što je meni posebice bilo zanimljivo, a to je: Kada je dakle, i kome, Riječ Božja zatvorena i zapečaćena Knjiga, tj. tko su ti ‘Židovi’ među Kršćanima koji posjeduju Riječ, i čitaju je, i cijene je, no ama baš ništa ne razumiju, ili pak jako malo, iz Nje. Prepuštam u to ime riječ našem dobrom Šveđaninu, koji je to u svojim ‘Nebeskim Tajnama – 3769’ objasnio na sljedeći način:

‘Za Riječ se kaže kako je zatvorena kada se razumije čisto u skladu sa značenjem slova i sve je otud uzeto za doktrinu (= ovo se recimo odnosi na ‘tri osobe Božanstva’ koje se spominju u značenju slova Riječi o čemu je u zadnje vrijeme bilo dosta govora). Ona je još više zatvorena kada su one stvari priznate kao doktrina koje favoriziraju žudnje koje idu uz samo-ljubav i ljubav spram svijeta, jer ove posebice naguravaju velik kamen na otvor zdenca, to jest, oni zatvaraju Riječ. U tom slučaju ljudi niti znaju niti žele znati da ikakvo unutarnje značenje postoji unutar Riječi. Ipak oni mogu vidjeti da Riječ ima unutarnje značenje iz mnogih mjesta gdje je unutarnje značenje iskorišteno da bi se objasnilo doslovno značenje, i također iz generalno prihvaćenih učenja unutar Crkve koja su, posredstvom različitih objašnjenja, dovedena da podupiru doslovno značenje.

            [2] Što je naznačeno sa time da je Riječ zatvorena postaje posebice jasno na primjeru Židova koji svaku pojedinačnu stvar tumače doslovno, i kao posljedica toga vjeruju kako su bili odabrani ispred svakog drugoga u svijetu, i da dolazi Mesija koji će ih voditi u zemlju Kanansku i uzvisiti ih nad svim narodima i ljudima na svijetu. Jer Židovi su vođeni ljubavima zemaljske i tjelesne prirode, koje su takve da zatvaraju Riječ u potpunosti ukoliko se to tiče unutarnjih učenja. Štoviše, oni čak ne znaju ni to da li nebesko kraljevstvo postoji, da li će živjeti nakon smrti, što je unutarnji čovjek, ili čak postojanje ičega duhovnoga, a kamoli da će Mesija doći da bi spasio duše. Činjenica da je Riječ u njihovom slučaju zatvorena se može također vidjeti sasvim jasno iz činjenice da premda oni žive među Kršćanima oni unatoč tome ne prihvaćaju ama baš ništa od Kršćanskog učenja, u skladu sa sljedećim riječima iz Izaije:

‘On odgovori: “Idi i reci tom narodu: ‘Slušajte dobro, al’ nećete razumjeti, gledajte dobro, al’ nećete spoznati. Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.” Ja rekoh: “Dokle, o Gospode?” On mi odgovori: “Dok gradovi ne opuste i ne ostanu bez žitelja, dok kuće ne budu bez ikoga živa, i zemlja ne postane pustoš.’  Izaija 6:9-11; Matej 13:14, 15; Ivan 12:40, 41.

[3] U onoj mjeri u kojoj je netko pod utjecajem ljubavi spram sebe samoga i ljubavi spram svijeta, i žudnjama koje idu uz te ljubavi, Riječ je za njega zatvorena. Jer te ljubavi imaju sebe kao cilj, jedan cilj koji njeguje prirodno svjetlo ali trne nebesko svjetlo. Kao rezultat toga ljudi jasno vide stvari koje pripadaju vlastitom ja i svijetu, ali ama baš ništa od onih koje pripadaju Gospodu i Njegovom kraljevstvu. Kada je takav slučaj oni mogu doista čitati Riječ, ali je njihov željeni cilj povećati osobni položaj i bogatstvo, ili da ih drugi mogu vidjeti; ili ju inače čitaju budući je to gotova stvar i prema tome samo po navici, ili ju čitaju kao religijsku dužnost, ali bez ikakva unapređenja života kao cilj. Ovim je ljudima Riječ na različite načine postala zatvorena, za neke tako zatvorena da ne žele znati baš ništa osim onog što njihova vlastita učenja- kakva god ona mogla biti – izjavljuju.

[4] Ako bi itko rekao, na primjer, kako moć otvaranja i zatvaranja neba nije bila podarena Petru već vjeri ukorijenjenoj u ljubavi, što je vjera koja je naznačena ‘Petrovim ključevima’, oni to nikada ne bi priznali budući im na putu stoje ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu. Ako bi itko rekao kako se svece ne smije obožavati nego jedino Gospoda, oni ni to ne bi prihvatili. Niti bi vjerovali ako bi netko rekao da kruh i vino u Svetoj Večeri naznačavaju ljubav Gospodnju spram cijele ljudske rase i čovjekovu ljubav spram Gospoda zauzvrat. A ako bi itko rekao kako vjera – druga nego dobro vjere, što je dobročinstvo – ne postiže ništa, oni bi dali potpuno drugo objašnjenje. I tako bi bilo sa svime drugime. Ljudi poput ovih ne vide ama baš ništa od istine sadržane u Riječi i ne žele vidjeti. Umjesto toga oni kruto prianjaju uz njihova vlastita doktrinalna mišljenja. Oni čak ne žele ni čuti o postojanju unutarnjeg značenja u kojem svetost i slava Riječi počivaju. Umjesto toga kada čuju o njegovu postojanju oni su revoltirani zbog njihova gnušanja na sam pomen njega. Tako je Riječ bila zatvorena. Ipak Riječ je takva da otvara put pravo u nebo, i kroz nebo do Gospoda, i zatvorena je jedino u odnosu na čovjeka, to jest, ukoliko je on predmetom zala samo-ljubavi i ljubavi spram svijeta gdje se to tiče ciljeva u njegovu životu, i predmetom je lažnih pretpostavki koje rezultiraju iz ovih zala. Iz ovog čovjek može vidjeti što je naznačeno ‘velikim kamenom koji je naguran preko otvora studenca.’    E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3769’

Ukratko, slijed misli ovdje, a u odnosu na našu temu, je sljedeći: Ako se čovjek želi preporoditi, on mora najprije dobiti poduku iz Riječi Božje, koja je u tu svrhu bila osigurana za čovjeka vjernika, u kojoj se nalaze znanja o istinama vjere i dobrima dobročinstva spram bližnjega. No da bi on ono što je tamo i razumio kako treba, tj. da bi mu te tamo riječi imale pravog smisla, on Riječi mora pristupiti na pravi način, znači iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, tj. dobru i istini, i u iskrenoj želji da sebe promjeni u skladu sa tamo danim uputama.

4 “Odakle ste, braćo moja?” – zapita ih Jakov. “Iz Harana”, odgovore.

5 “Poznajete li”, pitaše ih dalje, “Nahorova sina  Labana?” “Poznajemo”, odgovore.

6 “Je li zdravo?” – opet ih  upita. “Zdravo je; a evo mu dolazi kći Rahela sa stadom”, odgovore.

He, he, he … ovdje sam se baš nekako razveselio kad sam sa plaže, gdje sam meditirao nad riječima ‘Jel ima mir?’, tj. ‘Da li u sebi nosi mir?’, došao u kuću kod L. i znajući što me čeka otvorio Hr. Bibliju gdje je to mjesto prevedeno kao ‘Je li zdravo?’ J

Uz ovo je pak slijedila još jedna propovijed, ovaj puta o onome za što tvrdim kako je jedina stvar koju Sotona ne može simulirati, a to je mir duše, budući je taj mir, kako ću i sada po Pismu dokazati, moguć jedino kada je u čovjekovo srce ušao i tamo se nastanio Isus Krist, tj. kada je njegova ljubav/volja Kristova, i otud su njegova djela učinjena iz i po toj ljubavi/volji… budući JEDINO tim putem i na taj način Isus Krist ulazi u nečije srce, i tamo se nastanjuje!

‘Odgovori mu Isus: “Ako Me tko ljubi, čuvat će Moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.’  Ivan 14:23

‘Otac’ je naravno Bog s obzirom na Njegovu Ljubav! J

E sad, u stihu 4 čitamo kako je Jakov pitao ‘ekipicu pored studenca’, ‘Odakle ste braćo’, što kada otključamo uz pomoć Svete Nauke o Korespondencijama i primjenimo praktično na nas same, govori o sličnoj stvarnosti o kojoj čitamo u Mateju 7:15-20, naglasak na zadnja dva stiha, što će reći, ‘ovdje čovjek mora analizirati kakve su kvalitete njegova dobra djela koja vrši u svijetu’, ‘tj. koja je kvaliteta njegova dobročinstva’! ‘Dobročinstvo’ predstavljaju ‘braća’, dok upit o kvaliteti tog dobročinstva predstavlja pitanje ‘odakle ste’.

Praktično gledano i to tako da svima bude jasno o čemu je ovdje riječ, mi pitanje ‘odakle ste’ moramo shvatiti u odnosu na dobročinstvo ili religijski život koji vodimo u svijetu na način da se pitamo ‘koji je izvor tome svemu’, tj. ‘što nas motivira na dobročinstvo’?

‘Braćo moja, odakle ste?’ naznačava, Koji je tu izvor dobročinstva? To je jasno iz značenja ‘braće’ kao ljudi koji su vođeni od strane dobra, i posljedično tome kao samog dobra i prema tome dobročinstva, što je obrađivano u brojevima 367, 2360, 3303, 3459, i iz značenja ‘Odakle ste?’ kao, Koji je izvor? Iz ovih razmatranja je također očigledno da stvari koje su u značenju slova izražene kao pitanje i odnose se na osobe u unutarnjem značenju padaju u mentalnu sliku koja se ne odnosi prema nijednoj osobi. Jer kada povijesni opisi koji pripadaju slovu napuste čovjeka i prijeđu u nebo oni prestaju biti išta među anđelima nebeskim. Iz ovog je jasno kako Jakovljevo pitanje upućeno ljudima iz Harana, ‘Braćo moja, odakle ste?’ naznačava, Koji je izvor dobročinstva tamo?’

Dublja značenja ovoga jesu da dobročinstvo koje izgleda kao dobročinstvo u vanjskoj pojavi nije uvijek dobročinstvo iznutra. I prema cilju u kojeg gleda čovjek prepoznaje kakva je to vrsta dobročinstva i odakle potječe. Dobročinstvo koje potječe iz sebičnih i svjetovnih ciljeva u vidu nije iznutra dobročinstvo. Niti se doista treba nazivati dobročinstvom. Ali dobročinstvo koje izvire iz bližnjega, općeg dobra, neba, i tako Gospoda, kao cilja u vidu je samo dobročinstvo i sadržava osjećaj za činjenje dobra iz srca, i prema tome sačinjava užitak života, koji u drugom životu postaje blaženi užitak. Izuzetno je važno za čovjeka da zna ovo ako će doznati kakvo je kraljevstvo Gospodnje unutar njega samoga. Istraživanje u svezi ovog dobročinstva, ili što dođe na isto, u svezi ovog dobra, je predmet ovih stihova.’             E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3776’

Drugim riječima, svatko se sam mora zapitati ovo pitanje kada čini neku vrstu dobra (= ili kad je bilo što napravio, znat će da li je to od Krista po tome da li u duši nakon toga osjeća potpuni mir J)! Sa M. sam znao imati razgovore na ovu temu, budući je ona sama dolazila i ‘jadikovala’ kako nije u stanju učiniti nikakvo istinsko dobro, budući uvijek u svemu što čini primjećuje sebičan motiv, tj. ljubav prema sebi i svijetu!

E sad, nakon što su ‘braća’ rekli odakle su, o čemu govori stih 5, čime je prikazana ta izvjesna kvaliteta dobra o kojoj se govori na tom mjestu (= važno je reći kako čovjek na početku preporoda nije odmah u stanju činiti istinsko dobro, tj. da u procesu preporađanja i duševnog usavršavanja to dobro u njemu mijenja svoju kvalitetu, tj. postaje sve više i više božanstveno; dobro na ovom mjestu, i generalna grupa dobra odakle to dobro potječe, je ono što imena ‘Haran’, ‘Nahor’ i ‘Laban’ u petom stihu naznačavaju), budući svako ime u Riječi označava kvalitetu imenovanog, slijedi ono naše nadasve zanimljivo pitanje, ‘Da li je u njemu mir?!’, ili ‘Je li miran?’

Tko razumije što slijedi, puno će toga razumjeti u svezi svoga vlastitog duhovnog života, zato molim vas nepodijeljenu pažnju ovdje:

‘I on im reče, Ima li mir’, što znači, ‘Da li ono – to dobro – dolazi iz kraljevstva Gospodnjeg? Ovo je jasno iz značenja ‘mira’ koje se obrađuje ispod. U povijesnom značenju je to upit u svezi toga da li Laban ‘ima mir’, ali u unutarnjem značenju je to upit u svezi dobra kojeg Laban predstavlja. Jer ‘Laban’ je paralelno dobro koje izvire iz zajedničke loze, to jest, onakva vrsta dobra kakva postoji među poganima koji pripadaju Univerzalnoj Crkvi, tj. kraljevstvu Gospodnjem, vidi odmah iznad u 3778 (= ovdje je to dakle ono najopćenitije dobro koje proizlazi iz istinà kako je Bog jedan, i kako Ga treba obožavati, i sve Mu pripisivati, i kako treba činiti dobro drugim ljudima). Iz ovog je očigledno što te riječi znače – Da li dolazi iz kraljevstva Gospodnjeg?

[2] Što se tiče ‘mira’, ovaj u najvišem značenju naznačava samog Gospoda, i od toga je u unutarnjem značenju Njegovo kraljevstvo. Mir je također Gospodnje Božansko koje afektira najunutarnije dobro koje tamo vlada ljudima (!!!). Činjenica da su takve stvari u Riječi naznačene sa ‘mirom’ postaje jasna iz mnogih mjesta, kao u Izaiji (ispravio sam neke stvari u ovom prijevodu, no obratite pažnju da se sve ove kvalitete, ili ‘imena’, odnose na Krista Isusa, Koji jeste dakle Sam ‘Otac Vječni’, a ne netko PORED Oca!):

‘Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima će Mu biti vlast. Ime će Mu biti: Predivni, Savjetnik, Bog, Junačina, Otac Vječni, Knez Mira. Rastu vladavine Njegove i mira neće biti kraja, nad prijestoljem Davidovim i nad kraljevstvom njegovim.’   Izaija 9:6, 7

Ovdje ‘Knez Mira’ jasno stoji za Gospoda, ‘rast vladavine i mira’ za stvari koje postoje u Njegovu kraljevstvu, i tako također stoji za samo kraljevstvo. U istom proroku:

‘Mir će biti djelo pravde, a trud pravednosti trajan pokoj i sigurnost. Narod će Moj prebivati u nastambi mira.’   Izaija 32:17, 18

Ovo se odnosi na kraljevstvo Gospodnje, gdje ‘mir, ‘pokoj’ i ‘sigurnost’ slijede uzastopno. ‘Nastanba mira’ stoji za nebo.

[4]… U Luki:

‘U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas (ovo se naravno ne odnosi na ljude, već na dobra ljubavi i istine vjere, koji su naznačeni ‘apostolima’; jer ako čovjek u svom srcu ima prave istine vjere, i zatim prave osjećaje dobročinstva, i otud proizlazeća djela, i tako ako je Isus Krist u njemu odakle ovi potječu, onda on ima mir!).’ Luka 10:5, 6.

U Ivanu:

‘Mir vam ostavljam, mir vam Svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje (opet isto tumačenje, ako čovjeka rukovodi ljubav spram Isusa Krista, tj. ako je Krist u njemu, on ima mir, a ako ga rukovodi neki materijalni interes, onda je nespokojan; zato se mir nikako ne može simulirati).’  Ivan 14:27

U istom Evanđelju:

‘Isus reče, Ove stvari vam rekoh da u Meni možete imati mir.’ Ivan 16:33

[5] Na svim ovim mjestima ‘mir’ u najvišem značenju naznačava Gospoda Isusa Krista, u reprezentativnom značenju Njegovo kraljevstvo i dobro od Gospoda u tom kraljevstvu(kad kaže ‘Njegovo kraljevstvo i dobro od Gospoda u tom kraljevstvu’, pri tome misli na čovjekovu dušu i stanje dobra u toj duši), i tako naznačava Božansko koje utječe u dobro ili u osjećaje za dobro, što također, iz onog što je najunutarnije, donosi osjećaje radosti i sreće.’  E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3780’

‘Mir’ kojeg čovjek osjeća, i unutarnja radost i blaženstvo u radu u Vinogradu Gospodnjem, ili pri služenju Kristu Isusu i svoj Njegovoj djeci, jeste dakle posljedica upliva od strane Njega Samoga, tj. Njegove ljubavi, u osjećaj za dobro, ili samo dobročinstvo u čovjekovoj duši, što ovaj osjeća kao upravo spomenuta i od svakoga željena duševna stanja.

Ako čovjeka ne pokreće istinsko dobro, ako on ne vrši volju Isusa Krista nego svoju, tj. Sotone, onda to Božansko od Krista nema gdje utjecati, i on u duši jednostavno neće naći mira!

Stoga, svaki se čovjek treba pitati da li su djela koja vrši u svijetu, i riječi koje izgovara bližnjima, pitanje što je ekipici pored studenca postavio ‘Jakov’, od Isusa Krista ili od njega samoga, tj. da li njega na to potiče i motivira ljubav spram Krista i bližnjega, tj. Božanska ljubav, ili ljubav spram sebe samoga i nekih svjetovnih dobitaka, znači Sotona.

Ako je ovo prvo slučaj, onda je u njemu mir, tj. ‘on ima mir’, budući je sa njime Sam Isus Krist, koji je u najuzvišenijem značenju Riječi Božje MIR!

Ako pak on ne osjeća taj blaženi mir, i jednu postojanu radost i spokojstvo i sigurnost u nutrini svojega bića (Izaija 32:17, 18), onda to znači da tamo i dalje vlada njegovo vlastito ja, da se tamo još nije nastanio kao u Svojem prebivalištu naš voljeni Otac, Krist Isus.

Po plodovima ćete u vašem životu dakle prepoznati kvalitetu vašeg razmišljanja i djelovanja, jer, svima to mora biti jasno:

‘Mira za opake i grešnike, tj. one koji svoju korist i svoj užitak traže u onome što čine, nema i ne može biti!’   Izaija 48:22; 57:21

(Duboki mir, spokoj i sigurnost koje ja neprestano osjećam i to u sve povećavajućoj mjeri, su po meni posljedica mojeg 100% življenja po Riječi Čiste Istine kako ju je po Berthi Dudde objavio Isus Krist, gdje nam je, kako je uostalom i najavljeno u Ivanu 16:13, 25, Njegova volja otkrivena sasvim jasno tj. nedvosmisleno, gdje se u svoj jasnoći otkrivaju istine da bi Njega spoznali za Onog Koji doista jeste, i da bi Ga zavoljeli kako treba, i onda upute kako bi iz te ljubavi mogli najprikladnije služiti svoj Njegovoj djeci, a našoj braći i sestrama; opet ovdje upućujem na tu jako važnu Objavu BD 7708!)

Eto Ekipica moja draga,

                   Radosti moja velika…

                   Toliko za ovo javljanje iz mojeg malog mista…

                   (vraćam se naravno sa novim učenjima na ovu važnu temu!)

                   Neka vas u svemu što namjeravate i činite,

                                      u svemu što mislite i govorite,

                            motivira i pokreće ljubav našeg voljenog Isusa Krista!

Lorens J

(Blato – 18-20 Kolovoz, 2010)