Komentari na knjigu ‘Propovijed na Maslinskoj Gori’, pogl. ‘Davanje milostinje’, A.W.Pinka

‘Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide! Inače nećete imati plaće kod svoga Oca nebeskoga (generalna odredba, odnosi se na sva tri ‘aktivna’ izražaja, na milodar, na molitvu i na post!).

Zato, kada daješ milostinju (‘milostinja’ ovdje obuhvaća ne samo ‘pomoć’ siromašnima u nevolji već sve naše ‘akcije’ ljubavi prema bližnjem), ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, nek ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, nagradit ćete otvoreno.’  Matej 6:1-4

Sada ulazimo/zalazimo u četvrtu diviziju Propovijedi našega Gospodina, sekciju koja uključuje prvih 18 stihova šestog poglavlja Evanđelja po Mateju, gdje je generalni subjekt pod razmatranjem aktivno prakticiranje dobrih djela (aktivna/živa ljubav) sa ciljem/idejom čovjekovog opravdanja pred Bogom (spasenja!). Kako ćemo vidjeti, Krist ovdje uzima jedan sasvim drugačiji aspekt Istine, no ipak jedan koji je vrlo blizak onome što je prije okupiralo Njegovu pažnju. Tamo je On na očigledan način ukazao kako od Svojih sljedbenika zahtjeva puno više nego što to čini religija književnika i Farizeja (Matej 5:20, 47). Ovdje On inzistira kako se od čovjeka također potražuje/kako je apsolutno nužna i puno viša kvaliteta (od one koju su potraživali Farizeji i književnici; vidi ‘Gospodinove Propovijedi – 31’ G.Mayerhofer). Tamo je On upozorio svoje slušaoce/učenike/sljedbenike protiv pogrešnih doktrina/učenja Židovskih učitelja, ovdje ih upozorava protiv njihovih (vlastitih) zlih djela (evil practices), posebice protiv grijeha licemjerja i okrenutosti prema svijetu (literalno ‘wordly-mindedness’ = čovjekova ljubav/želje/strasti/požude pripijena/i ili okrenuta/i prema stvarima od svijeta i tijela).

‘Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima tako da bi vas oni vidjeli! Inače nećete imati plaće kod svoga Oca nebeskoga. (Matej 6:1). Kod nas (literalno: ‘u našem umu’; odnosi se na autora/e ove knjige) ne postoji nikakve sumnje da na ovom mjestu treba pretpostaviti prijevod Revizirane Verzije Riječi: ‘Pazite da ne činite svoja dobra djela/svoje pravednosti pred ljudima, tako da bi vas oni vidjeli’, iako Revizirana Verzija ispravno koristi ‘milostinju’ u stihu iz Mateja 6:2. Ovaj prvi stih objavljuje generalni princip u odnosu prema čovjekovoj moralnoj i duhovnoj obavezi (misli se na ‘pravednost/opravdavanje’), koji je u slijedećim stihovima ilustriran, povećan i pojačan u tri specifične obaveze, imenom, milostinja, molitva i post – čin pravednosti (ili ‘opravdavanja pred Bogom’) je ono što se ima u vidu.  Tako imamo slučaj u kojem se apstraktnoj imenici (pravednost-kako se čovjek može opravdati u Božjim očima-što mora činiti da bi se opravdao/spasio) daje konkretan smisao (molitva, milostinja & post): na isti način se ta imenica koristi i u Mateju 3:15 & 5:20; u sva tri odlomka ona ima silu ‘pravednosti’ ili dobrih djela’.

U stihovima iz Mateja 6:2-4 se generalni princip, koji je postavljen u uvodnoj rečenici, aplicira prema čovjeku (manward), prema Bogu (Godward) i prema sebi (selfward), a tri specificirane obaveze se odnose na naše vlasništvo, naše duše i naša tijela. Te tri vrste pravednosti/dobrih djela milostinje, molitve i posta su zauzimale vidno mjesto u svim vodećim religijskim sistemima, te su kao takve bile skoro univerzalno smatrane kao glavno sredstvo za postizavanje spasenja i kao najčišći dokaz pravednosti i svetosti. U njihovim najozbiljnijim trenucima, svi, osim najraspuštenijih (ili ‘najpokvarenijih’ ljudi), su bili voljni prakticirati neki od oblika ili stupnjeva samo-negiranja, ili pak djelo posvećivanja, sa nadom da će na taj način zadovoljiti velikog Boga čijeg su se bijesa bojali.

U učenju Qu’rana, molitva, post i milostinja su osnovne obaveze koje se zahtijevaju od Muslimana. Molitva će, kaže se, čovjeka dovesti na pola puta do Raja. Post će ga dovesti do samih kapija, a milostinja će mu osigurati ulazak. Veliku važnost koju Rimokatolici pridaju davanju milostinje – posebice kada su ti milodari upućeni njima – kao i bezosjećajnom ponavljanju molitvi, te suzbijanju tjelesnosti, je jako dobro poznata tako da ne zahtijeva daljnje rasprave. Slične ideje se mogu postići/dobiti i među drugim religijama, posebice u Budizmu-lamaizmu kod njihovih molitvenih točkova. No, u ovom našem stihu/stavku nam Krist ukazuje da u očima Božjim, kao samo formalna (ili ‘običajna’) djela, ta religijska djela ne vrijede ništa.

‘Pazite da ne dajete svoje milodare/milostinje pred ljudima da vas oni vide! Inače nećete imati plaće kod svoga Oca nebeskoga (Matej 6:1).’ Trebalo bi biti očigledno da naš Gospodin ne prekorava davanje milostinje kao takvo, već radije osuđuje ono hvalisavo/razmetljivo činjenje dobrih djela koje je učinjeno sa ciljem samo-propagande. U stvari, ovaj specifični ukor od strane Spasitelja uzima kao zdravo za gotovo da su učenici imali naviku pomaganja siromašnima, i to bez obzira na to što je većina od njih i sama morala raditi za svoj dnevni kruh. Ono protiv čega je Krist upozorio je davanje nepotrebne reklame za vrijeme izvršavanja ove obaveze, čime se ljudska slava/hvala čini našim konačnim ciljem. Kako li su samo Farizeji (o kvaliteti Farizeja, tj. o onome što ta sekta predstavlja, naučava Matej 23!) najsramotnije griješili baš po ovom pitanju. Edersheim daje slijedeći citat kao primjer/obrazac, ‘Onaj koji kaže, Ja dajem ovaj ‘sela’ (vjerovatno ‘milodar’) da moja djeca mogu živjeti, i da mogu zaslužiti Kraljevstvo Nebesko, pazi, to je savršena pravednost.’ Ukazati milost onima koji su u nevolji je stvar opće (common) ljudskosti. Velika je greška pretpostaviti da je prakticiranje dobrotvornosti (ili ‘milostivosti’) svojstveno samo Kršćanskoj eri [čitamo u Qu’ranu: ‘Pravednost se ne sastoji u tome što ćete za vrijeme molitve okrenuti vaše lice prema istoku ili zapadu (značenje: ‘ceremonijalna/formalna/običajna religija lišena duhovne pozadine je samo farsa i više šteti nego što doprinosi spasenju’); ne, pravednici su oni koji vjeruju u Boga i Sudnji dan (značenje: ‘u duhovni život ili vječan život nakon smrti za kojeg je ovaj ovdje život, zemaljski, samo priprema’), anđele, u Knjigu i proroke (značenje: ‘koji žive po onome što objavljuje Riječ Božja’); pravednici su oni koji daju svoje bogatstvo, iz ljubavi prema Bogu, svojem bližnjem, djeci bez roditelja, siromasima, putnicima i svima koji pitaju, koji oslobađaju zarobljene; koji se svakodnevno mole i daju svoj obavezni religijski milodar; koji drže zadanu riječ kad god su zadali obećanje; koji su strpljivi u nevolji, u siromaštvu i u borbi (značenje: ‘u kušnjama’ ili ‘nevoljama’ koje im Bog pošalje za njihovo vlastito dobro’). To su (i jedino to) istiniti & pobožni, to su pravednici/takvi su ljudi opravdani pred Bogom.’ Qu’ran 2:177]. Bog je zakonom odredio/zapovjedio Svojim ljudima, ‘Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji, što ti ga JAHVE, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca, niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje’ Ponovljeni Zakon 15:7,8. ‘Ako tvoj brat zapadne u nevolju te ne bude mogao održavati svoje odnose sa tobom, pomozi mu; primi ga, iako je stranac i putnik, neka sa tobom živi’ Levitski zakonik 25:35. Job (također) izjavljuje, ‘Ja sam bio otac siromašnima’ Job 29:16. Psalmist kaže, ‘Blažen je onaj koji misli na siromaha, Gospod će ga izbaviti u vrijeme nevolje’ Psalam 41:1.

‘Onaj koji prezire svog bližnjeg, griješi: ali onaj koji se smiluje siromasima, sretan je’ – baš tu (Mudre izreke 14:21) je čovjeku dan cijeli prostor (ili ‘jako puno prostora’) za vježbanje milosti pod Mojsijevom odredbom. ‘Onaj koji se sažali nad siromahom, Gospodinu posuđuje; i On će mu platiti dobročinstvo’ (Mudre Izreke 19:17): da, jer siromašni, baš kao i bogati, su Njegova djeca, a Gospodin neće ostati nikome dužnik. ‘Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga nitko neće čuti’ (Mudre Izreke 21:13); jedva da trebamo reći kako je ovaj princip i dalje/dan danas na snazi. ‘Tko daje siromahu, ne trpi oskudicu; a tko odvraća oči svoje, bit će proklet’ (Mudre Izreke 28:27). U vremenu velikog propadanja u Izraelu (ili, ‘u vrijeme velikog Izraelovog otuđenja od Boga’), Jahve je protiv njih iznio slijedeće optužbe, ‘Jer znam mnoge vaše zločine, i vaše grijehe pregoleme: tlačite pravednika & primate mito, odbijajuć siromaha na gradskim vratima … prodajete pravednike za srebro i nevoljnika za sandale, gazite po glavi siromahu i sirotinju na zlo vodite (Amos 5:12; 26, 7).’

Stoga je naj-ne-Kršćanski-je govoriti, ‘Mi imamo dovoljno da osiguramo naše porodice: bogati a ne radni ljudi moraju davati milostinje’. Ako je ljubav prema Bogu prožela naša srca onda ćemo mi osjećati one koji su u nevolji (!), i prema našim mogućnostima ćemo biti spremni pomoći onima koji su u potrebi, posebice onima koji pripadaju Božjoj kući Vjere; da, ako situacija to zahtjeva, mi bi trebali sa radošću negirati sebe/naše vlastite ugode/komfor tako da bi mogli više učiniti za one koji su u nevolji [za vrijeme pisanja spisa/učenja ‘Psalam 112’, a pogotovo pod-subjekta ‘Zlatno pravilo’, sam baš ovaj pokret/osjećaj ponajviše imao na umu, naime, ‘negiranje vlastitih komfora’ sa ciljem da bi mogli ‘što više učiniti za one koji su u nevolji’; u tom pravcu ide moje nastojanje, imenom, izgradnja svijesti, a posljedično tome i zajednice takvih ljudi, čiji će dnevni zadatak biti ‘požrtvovnost u pomaganju bližnjem na uštrb vlastitih tjelesnih i materijalnih užitaka’]. I nemojmo previdjeti da Krist ovdje određuje davanje milostinje kao ‘pravednost’. Apostol je udario u istu žicu kada je svojim slušaocima pročitao Psalam 112:9: ‘Kako stoji zapisano, on razdijeli, dadne siromasima, njegova će pravednost trajati zauvijek (2 Korinćani 9:9).’ Oni koji odbijaju dati siromasima (ili, ‘oni koji u svom materijalistično-tjelesnom snu misle samo na sebe i svoje užitke’) su krivi (!!) za najveću nepravdu, jer budući da su samo upravitelji onoga što posjeduju (obavezno vidi/pročitaj ‘Sinovi ovog svijeta-Crv koji nikad ne spava – 90-97’!!), oni kradu/uskraćuju od onih u potrebi njihovo pravo/njihov dio. 

Stoga, čineći davanje milostinje jednom od suštinskih grana praktične pravednosti, naš Gospodin nas uči kako pomaganje (succouring) siromaha nije nešto što nam je ostavljeno na volju, djelo slobode, već nešto što nam je naloženo Božanskom zapovijedi. U tolikoj mjeri je stvar osiguravanja sredstava za one koji su u potrebi ostavljena našoj vlastitoj odluci, naime radi se o čistoj pravednosti, i ako na tom mjestu propadnemo time činimo strašan prekršaj i nad Božjim zakonom i nad vlastitom prirodom (so far from the matter of providing for the needy being left to our own option, it is one of bare justice, and failure therein is a grievous breach both of the Law of God and of nature). Ali davanje milostinje siromasima nije samo djelo pravednosti, to je također i vježba (exercise) dobrote.

Grčka riječ, koja se koristi na ovom mjestu, ‘milostinja’ je izvedena iz korijena koji predstavlja ‘suosjećanje’ ili ‘milostivost’ (biti milostiv). To nas vodi iza samog djela, do duha koji nas nagoni/navodi na to djelo: nije samo darivanje dobara ili novaca ono što sačinjava ‘milostinju’, već milostivo srce darivaoca koje je prepuno suosjećanja.

Iz ovog što smo do sada ukazali mi možemo također otkriti i tko su oni koji su određeni da ih pomognemo, kakve su to osobe kojima sa pravom možemo darivati naše milostinje, jer mi ne smijemo djelovati slijepo u ovoj stvari. To su oni (ljudi) koji su u takvoj situaciji da uistinu izvlače iz nas sažaljenje: kao djeca bez roditelja, stare udovice (!), osakaćeni, bolesni, i slijepi. Ako bi se ovog principa slijepo držali, moramo biti na oprezu protiv ne-diskriminiranog davanja, koje jako često čini više štete nego koristi – hrabreći ljenost i neumjerenost. Očigledno, zdravi i snažni prosjaci koji koriste dobročinstvo drugih ljudi nisu određeni da prime naše milostinje: ‘Ovo vam zapovijedamo, da ako itko ne bude radio, neće ni jesti/neka i ne jede (2 Solunjanima 3:10)!’ Stoga, u podržavanju ljenčina/neradnika mi postajemo sudionici (u grijehu) sa onima koji preziru Božanski autoritet (usporedi ovaj cijeli stavak sa ‘Doktrina o novčiću’!!).

‘Pazite da ne dajete vaše milostinje pred ljudima, tako da vas oni vide.’ Ovo upozorenje nam služi da izbjegnemo nezakonito (ili ‘ono koje nije u skladu sa Božjim zakonom ljubavi’) davanje milostinje, jer čak i dobro djelo može biti učinjeno na krivi način. Jao, kako li je samo prijetvorno i očajnički pokvareno naše srce da čak i naša najdobrotvornija djela mogu proizaći iz pokvarenih želja, i stoga mogu biti ne samo isprazna već i zla (literalno: ‘on ih može smatrati’) u očima Onog sa kojim se parbimo (with Whom we have to do). Djela ljubavi prema bližnjem su posebice uvredljiva u očima našeg milostivog Boga kada se izvršavaju iz želje da se postigne/podigne vlastiti ugled, svetost ili pak velikodušnost među našim bližnjima. Jao, koliko puno tog odvratnog ponosa, te hvalisave ljubavi prema bližnjem, je u današnje vrijeme i u religioznom i ne-religioznom (secular) svijetu.

Ono na što Krist upozorava svoje učenike je tajni ponos u njihovim srcima. Taj ponos je dvojak: od uma i volje (i osjećaja). Ponos uma je iskvarena dispozicija gdje se čovjek misli/razmišlja o sebi kao o boljem nego što u stvari jeste; to je bio grijeh Farizeja (Luka 18:12) i Laodiceja (Otkrovenje 3:16). Ta obmana je najopasnija stvar, posebice u slučaju spasavajuće milosti, jer je uzrokovala da mnogi zavaravaju sebe zamišljajući da su ponovno rođeni dok su u stvari mrtvi u svojim prijestupima i grijesima, te je uzrokovala da stvarni Kršćani zamišljaju kako (u svojim srcima) imaju više milosti nego što je u stvari imaju. Ponos volje je unutarnji osjećaj koji čovjeka čini razdvojenim od posjeda (estate) u kojeg (ili ‘okolnosti u koje’) ga je Gospod postavio, na-vodeći ga da žarko želi više (ili ‘bolje’): to je bio grijeh Adama i Eve (Postanak 3:5, 6).

Iz ovih iskvarenih principa ponosita čovjekova uma i njegove volje izvire ta praksa ili vježba ponosa u čovjekovom životu putem čega je on odlučan učiniti što god je u njegovoj moći ne bi li promovirao/promicao svoju vlastitu hvalu i slavu. Takav ponos nije nešto što je svojstveno samo nekolicini ljudi, već se pronalazi u svakom čovjeku po njegovoj prirodi – kod svih osim kod Gospodina Isusa Krista. A gdje taj ponos nije suzbijen i obuzdan od Boga, on je toliko snažan da neće dozvoliti da ga prepriječe ni pod koju cijenu, jer čovjek će rađe počiniti bilo kakav grijeh nego što će pokoriti (thwarted = iskriviti) svoju ponosnu volju: poput Faraona kada je zapitao, ‘Tko je taj Jahve da bi ja trebao slušati Njegov glas i osloboditi Izraela (Izlazak 5:2)?’; poput Abšaloma, koji je bio odgovoran za progonstvo/protjerivanje vlastitog oca iz njegova kraljevstva; i kao Ahitofel, koji se objesio kada je njegov savjet bio odbijen. Baš takva vrsta ponosa je uzrokovala pad samog Sotone (Izaija 14 & 1 Timotej 3:6).

Stoga, ‘obratite pažnju’, reče Krist: poduzmite sve moguće mjere da se zaštitite protiv ovog grijeha. Kako? Prije svega, sa bespoštednim samo-ispitivanjem (!!). Što smo žustriji u želji da saznamo za/otkrijemo ponos naših srdaca, to smo manje u mogućnosti da nas naše ponosno srce prevari. Drugo, sa iskrenim samo-osuđivanjem: ‘Ako bi sami sebe sudili/prosuđivali, ne bi bili suđeni/kažnjavani (1 Korinćani 11:31).’ Ako bi se ponizili pred Bogom, mi bi u tom slučaju morali sebe omrznuti zbog našeg iskvarenog ponosa te ga pokajnički priznati pred Njime. Treće, podsjećajući sami sebe na Božji sud nad ovim grijehom. Heroda su pojeli crvi jer je sebi pripisao slavu koja je pripadala Bogu (Djela Apostolska 12:23). ‘Bog je milostiv prema poniznima no protivi se ponosnima (1 Petrova 5:5).’ Četvrto, tako što ćemo meditirati nad strašnim Kristovim patnjama u Gethsemani i na Golgoti (‘Sjećajući se Moje patnje, vi ne možete biti ponosni; sjećajući se Moje ljubavi, vi ne možete mrziti; a sjećajući se Moje žrtve, vi ne možete biti zli!’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Gospodinove Propovijedi – 24’ G.Mayerhofer); ništa neće efektivnije poniziti ponosno srce do spoznaja da su moji vlastiti grijesi uzrokovali smrt Božjeg jagnjeta (vidi Izaija 53!!).

‘Inače nećete imati plaće kod svoga Oca nebeskoga (Matej 6:1).’ Vrijednost neke akcije je određena principom iz kojeg proizlazi. Ako dajemo milostinju siromasima samo zato što je takav običaj na taj način samo ograničavamo druge ljude. Ako dajemo milostinju onima koji su u potrebi tako da bi se time povećao naš vlastiti utjecaj/ugled i snaga, to je prikaz naših tjelesnih ambicija. Ako dajemo sa ciljem da se postigne ovosvjetska/materijalna korist, to je manifestacija žudnje za stvarima našeg bližnjeg (covetousness); ako to činimo da bi nas drugi hvalili, to proizlazi iz želje da se zadovolji naš ponos; a ako to činim da bi time olakšao/ublažio patnje svoga bližnjeg, onda je to ništa drugo nego obična ljudskost (!!). Ali ako dajem milostinju onima koji su u potrebi zbog Božanskog autoriteta i sa željom da udovoljim Bogu (iz ljubavi prema Bogu!!), vršeći akciju iz poštovanja prema Njegovoj volji, sa kojom se želim usaglasiti u svakom pogledu/u svim stvarima, onda je to duhovni čin i kao takav je Gospodinu mio (acceptable unto the Lord; tekst zadnjeg stavka je A.Pink kondenzirao iz John Browna).

‘Stoga kada daješ milostinju ne trubi pred sobom kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću (Matej 6:2).’ ‘Ne trubite’ je figurativni način da se kaže, ‘Ne nastojte privući pažnju drugih ljudi k sebi’. Riječ ‘licemjer’ (Grčki = Hypocrite = ‘onaj koji stavlja svoju masku i pretvara se da je ono što nije’) je ovdje znakovita, jer u stvarnosti označava glumca koji nosi masku iza koje igra svoju ulogu. Farizeji su se pretvarali (posed) da su najpobožniji obožavaoci Boga i zaljubljenici u svoje bližnje, dok su u stvari samo bili pravedni u vlastitim očima i jedino što su tražili je bila ljudska hvala: iza izvanjske pričine pobožnosti i velikodušnosti oni su bili robovi svjetskih i sebičnih strasti. Oni su svoja djela ljubavi prema bližnjem izvodili na mjestima gdje su se gledaoci skupljali u gomilama. Njihova ‘nagrada’ je bilo divljenje plitkih ljudi, baš kao sto je ‘prašina’, zmijina hrana.

Grijeh kojeg Krist ovdje kudi je puno teži (grievous) nego se to obično misli, i, možemo dodati, puno rasprostranjeniji. Mnogi su od Gospodinovih vlastitih ljudi bili krivi po tom pitanju. On se sastoji u tome da pravimo čovjeka, radije nego Boga, sucem i onim koji opravdava naše akcije. A zar mi sami vrlo često ne propadamo u ovu zamku? Kada činimo ono što je ispravno/pravedno, te time proizvedemo nezadovoljstvo kod našeg bližnjeg, zar nismo više ožalošćeni nego zbog grijeha kojim smo uvrijedili samog Boga? Ako je to tako, zar to onda ne dokazuje da naša srca više mare za čovjekovu nego Gospodinovu cenzuru? Zar nismo duboko povrijeđeni kada naši bližnji sramote Boga? Zar smo više u strahu da uvrijedimo bližnjeg nego vječnoga Boga. A kada se nađemo bolno pritješnjeni, što nas više tješi: utjeha naših zemaljskih prijatelja ili Gospodinova obećanja?

‘Ali kada dajete vaše milostinje, neka ne zna vaša ljevica ono što čini vaša desnica (Matej 6:3).’ Ova Božanska odredba je određena da ograniči iskvarenu ambiciju našeg srca koje žudi za ljudskom hvalom. Ona ide mnogo dalje nego zapovijed u stihu iz Mateja 6:2. Tamo je Gospodin zabranio hvalisavo davanje milostinje koje je kao takvo učinjeno sa ciljem samo-propagande/reklamiranja i aplaudiranja od strane našeg bližnjeg; dok ovdje On zabranjuje bilo kakvo samo-zadovoljstvo ili samo-ugodu za vrijeme izvršavanja ovakvog dobrog djela. Čudno je kako komentatori u stihu iz Mateja 6:3 ne vide ništa više nego ponavljanje onog što je već bilo rečeno u Mateju 6:2, propuštajući na taj način silu riječi ‘neka ne zna tvoja ljevica ono što čini vaša desnica’ u popriličnoj mjeri. Mi moramo davati milostinju u svoj jednostavnosti, jedino sa namjerom i željom da udovoljimo samo Bogu. Kada smo to dobro djelo učinili, mi bi ga trebali (tako reći) ‘otpustiti’ iz naših umova i ne čestitati si na njemu (ili ‘ne uživati zbog njega’), već se odmah koncentrirati na ono što nas tek čeka/što je ispred nas.

‘Tako da tvoja milostinja bude u tajnosti (Matej 6:4).’ Ovdje imamo još jednu situaciju u kojoj se Kristov jezik ne smije shvatiti literalno i apsolutno/doslovno, pošto bi u tom slučaju bilo kakav čin milosti kojeg bi (na ovaj ili onaj način) primjetili naši bližnji, bio zabranjen. Prvi Kršćani zasigurno nisu uvijek skrivali svoje donacije, kao što je to jasno vidljivo iz Djela Apostolskih 11:29, 30. Tajnost sama u sebi može postati ogrtač za pohlepu, a pod pretvaranjem da skrivamo naša dobra djela mi u stvari možemo gomilati naš novac da bi ga na kraju potrošili na sebe. Ponekad neka ugledna osoba može sa pravom pokrenuti svoju nazadnu/sporu braću vlastitim primjerom liberalnosti. Stoga mi ne smijemo razumijeti Krista na ovom mjestu kako je zabranio svaku akciju ljubavi prema bližnjem koju drugi ljudi mogu vidjeti/primjetiti, već Ga prije trebamo shvatiti kako je mislio da bi mi ta djela trebali izvoditi što ne-nametljivije moguće, brinući se ponajviše o tome kako ćemo time postići Božje odobrenje (making it our chief concern to aim at the approbation of God therein).

‘Tako da tvoja milostinja može biti u tajnosti; a Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, će te nagraditi otvoreno (Matej 6:4).’ Iako čak i u našim najboljim izvedbama (misli na aktivnu ljubav prema bližnjem) nema ničeg zaslužnog, da, iako je sve što mi činimo prljavo, ipak ‘Bog nije nepravedan da zaboravi ono što ste učinili, ljubav koju ste iskazali prema njemu služeći u prošlosti a i u sadašnjosti svetima (Hebrejima 6:10). ’Ipak, to moraju biti plodovi/djela vjere – jer Mu je bez vjere nemoguće udovoljiti’ –  i rad ljubavi, ako želimo primiti Božju hvalu (ili odobrenje). Božje rukovodstvo djeluje na takav način da, na kraju, sebična osoba uvijek bude razočarana, dok svi oni koji traže/žude za dobrom drugih na kraju budu dobitnici (ili ‘oni što zarade’). Što više mi istinski ciljamo na Očevo odobrenje, to ćemo mi biti manje zabrinuti bilo zbog hvale bilo zbog prezira ovoga svijeta. Božanska nagrada, u danima koji dolaze, će nam biti uručena ‘otvoreno’, ispred cijelog (ili ‘sakupljenog’) svemira. ‘Stoga ne sudite prerano, prije nego dođe Gospodin, On će osvijetliti što je u tami i otkriti nakane srdaca, i tada će svatko primiti zasluženu pohvalu od Boga (1 Korinćani 4:5).’

Lorens N. ‘Dodatak Učenju Akademije – Psalam 112’

Knjigu ‘Propovijed na Maslinskoj Gori’, A.W.Pinka, možete pronaći na www.onlinebible.org