III

SAZNANJA (COGNITIONES*) O ISTINI I O DOBRU NISU STVARI KOJE PRIPADAJU ISTINSKOJ VJERI SVE DOK ČOVJEK NIJE U DOBROČINSTVU, VEĆ SU SPREMIŠTE MATERIJALA OD KOJEG SE VJERA DOBROČINSTVA MOŽE FORMIRATI

25. Od svoje najranije mladosti čovjek ima osjećaj prema saznavanju. Uz pomoć njega on nauči mnoge stvari koje će mu koristiti u životu, ali također i mnoge stvari koje mu neće biti od koristi. Kako odrasta, on, angažirajući se u nekom zaposlenju, prima pojedina znanja koja se odnose prema njegovom poslu, koji onda postaje njegova primjena (use); i on razvija osjećaj prema njemu. Na taj način se javlja osjećaj ljubavi prema primjeni, a to pak stvara osjećaj za sredstva koja ga naučavaju kako obavljati posao koji je njegova primjena. Kod svakog čovjeka u svijetu se može primjetiti ovakav napredak, pošto svatko ima neko zaposlenje unutar kojeg, da bi ga valjano napravio, napreduje od primjene koju ima u vidu, preko sredstava, do stvarne primjene koja je u učinku. Ali pošto je ova primjena, međutim, zajedno sa sredstvima uz pomoć kojih se ostvaruje, jedino poradi života u ovom svijetu, osjećaj kojeg čovjek osjeća za tu primjenu je jedino prirodan.

*U djelima E.Swedenborga su ‘znanja o dobru i istini’ jasno razlučena od naučnih znanja koja su pohranjena u čovjekovoj memoriji. U ovom prvom slučaju autor koristi latinsku riječ ‘cognitiones’, a u potonjem ‘scientifica’. U Swedenborgovim djelima izraz ‘cognitiones’ uključuje posebna znanja poput znanja o istinama i dobrima iz Riječi, te znanja više prirode koja su posljedica razumijevanja i percepcije; iz tog razloga sam pri prevođenju izraza ‘cognitiones’ koristio izraz ‘saznanja’ a pri prevođenju izraza ‘scientifica’, izraz ‘znanja’.

26. Ali kako svaki čovjek ne gleda na primjene samo zbog života u ovom svijetu, već on na njih gleda također i zbog svog života na nebu (jer u taj život će on ući nakon svog života u ovom svijetu, i u njemu će nastaviti živjeti do u vječnost), stoga svatko od svog djetinstva pribavlja za sebe iz Riječi, ili iz Crkvene doktrine, ili iz propovijedi, saznanja o tome što je dobro i istinito koja će mu koristiti u tom životu. To znanje on pohranjuje u svoju prirodnu memoriju u većoj ili manjoj mjeri i to u skladu sa svojom prirođenom ljubavi prema saznavanju, te sukladno tome kako se ta ljubav povećava zahvaljujuci različitim podsticajima.

27. No sva ta saznanja, bez obzira na njihov broj i prirodu, su jedino spremište materijala od koje se vjera dobročinstva može formirati; a ta vjera se ne može formirati osim u onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe. Ako on odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, onda se ta saznanja povezuju sa vjerom u kojoj je duhovni život. Ako, međutim, on ne odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, ta saznanja su samo znanja koja se ne sjedinjuju sa vjerom u kojoj ima ikakvog duhovnog zivota.

28. Ovo spremište materijala je posebice nužno, pošto se bez njega vjera ne bi mogla formirati. Jer saznanja o tome što je istinito i dobro ulaze u i formiraju vjeru. Ako ona nedostaju, vjera ne dolazi u postojanje, pošto u potpunosti prazna i pusta vjera nije moguća. Ako ih je samo nekoliko, vjera je neznatna i siromašna; ali ako ih ima u izobilju, onda je vjera bogata i puna, u skladu sa izobiljem tih saznanja.

29. Treba znati, međutim, da su saznanja koja sačinjavaju vjeru saznanja o pravoj istini i dobru, a nikako ne saznanja o onome što je lažno. Jer vjera je istina, kako je bilo iznad u poglavljima 5-11; a neistina, pošto je sušta suprotnost istini, uništava vjeru. Niti dobročinstvo može postojati tamo gdje postoje samo neistine; jer, kako je bilo rečeno iznad u poglavlju 18, dobročinstvo i vjera čine jedno, baš kao što i dobro i istina čine jedno. Iz ovoga također slijedi kako nedostatak saznanja o pravim istinama i dobrima uključuje nedostatak vjere; da nekoliko njih formira određenu vjeru; da mnogo njih čini vjeru koja je jasna i svijetla u proporciji sa njihovim izobiljem. Kakva je kvaliteta čovjekove vjere koja izvire iz dobročinstva, takva je i njegova inteligencija.  

30.        Postoje, štoviše, mnogi koji nemaju unutarnje spoznavanje i priznavanje istine, a ipak imaju vjeru dobročinstva. To su oni koji su za vrijeme svoga života gledali u Gospoda, i koji su iz religijskih principa izbjegavali zlo. No oni su, zbog briga i poslova u svijetu, bili spriječeni misliti o istinama; isto tako zbog nedostatka istine u njihovih učitelja. Međutim, oni su ipak unutarnje, što će reći, u njihovom duhu, u spoznaji istine, pošto su u osjećaju prema njoj. Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi te od anđela prime poduku, oni spoznaju i priznaju istinu i primaju je sa velikim zadovoljstvom. No stvari stoje drugačije sa onima koji u svom životu nisu gledali u Gospoda, i koji nisu izbjegavali zlo zbog religijskih principa. Ti u svojim unutrašnjostima, ili u svome duhu, nemaju nikakav osjećaj za istinu, te posljedično tome istu i ne spoznavaju i priznavaju. Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi i kada od anđela primaju poduku, oni nisu voljni spoznati i priznati istine te posljedično tome iste ne primaju. Jer zlo od života iznutra mrzi istine, dok ih dobro života iznutra voli.

31.        Saznanja o istini i dobru koja prethode vjeri, nekim osobama izgledaju kao da su povezana sa vjerom; ali ona to ipak nisu. Njihovo razmišljanje i govorenje kako vjeruju nisu i dokaz da oni uistinu vjeruju, niti da su ta saznanja u odnosu sa vjerom; jer ona se sastoje samo od misli da je to tako, ali ne i u unutarnjem spoznavanju i priznavanju da je to istina; a vjera da je to istina, dok se ne zna da li ona to uistinu jeste, je određena vrsta uvjerenosti koja je jako udaljena od unutarnjeg spoznavanja i priznavanja. No čim se usadi dobročinstvo, ta saznanja postaju principi vjere, no samo u onoj mjeri u kojoj je dobročinstvo u vjeri.U prvom stanju, prije nego se percipira dobročinstvo, vjera takvim ljudima izgleda kao da je na prvom mjestu, a dobročinstvo na drugom; no u drugom stanju, kada se dobročinstvo percipira (osjeća), vjera biva postavljena na drugo mjesto a ljubav dobročinstvo na prvo mjesto. Prvo stanje se naziva ponovno formiranje, a drugo regeneracija. Kada je čovjek u ovom potonjem stanju, mudrost u njemu raste dnevno, a dobro dnevno umnožava istine i čini ih plodonosnima. Čovjek je tada poput stabla koje daje plodove, i u tim plodovima on postavlja sjeme koje onda stvara nova stabla, sve dok se na kraju ne formira vrt. Onda on uistinu postaje čovjek, a nakon smrti anđeo, u kojem dobročinstvo sačinjava život, a vjera formu, koja je lijepa u skladu sa kvalitetom dobročinstva; ali ova vjera se onda više ne naziva vjerom, već inteligencijom.Iz svega ovoga je očigledno kako je sve u vjeri od dobročinstva, a ništa u njoj od nje same; a također i da dobročinstvo stvara vjeru, a ne obrnuto. Saznanja o istini koja prethode su baš kao zalihe pospremljene u žitnicu, koje ne hrane čovjeka sve dok, u svojoj želji za hranom, on iz njih ne uzme žito.

32.        Nadalje; sada će biti objašnjeno kako se vjera formira iz dobročinstva. Svaki čovjek ima prirodan um i duhovan um, prirodan um za svijet a duhovan um za nebo. Čovjek je po pitanju svoga razumijevanja u oba uma; ali ne i što se tiče njegove volje, sve dok ne odbacuje od sebe zla i okreće se od njih zbog toga što su grijesi. Kada on to čini, njegov je duhovan um onda otvoren i u odnosu na njegovu volju; a kada je i ona otvorena, onda od nje utječe u prirodan um duhovna toplina sa nebesa. Ta toplina je u svojoj suštini dobročinstvo i ona daje život saznanjima o istini i dobru koja su u prirodnom umu, te od njih formira vjeru.Slučaj je ovdje posve isti kao i u slučaju stabla, koje u sebe ne prima nikakav vegetativni život prije nego što toplina koja izvire iz sunca utječe u njega, gdje se sjedinjuje sa svjetlom, što se događa u proljeće. Postoji, štoviše, potpuna usporednost između oživljavanja čovjekova života i vegetacije drveta u ovom pogledu, s time da se potonje odvija uz pomoć topline ovog svijeta, a ovo prijašnje uz pomoć nebeske topline; iz ovog razloga je Gospod jako često čovjeka uspoređivao sa stablom.

33.        Iz ovih par razmatranja može biti očigledno da saznanja o istini i dobru nisu povezana sa vjerom (nisu u sebi stvarna vjera) prije nego je čovjek u dobročinstvu; već da su ona spremište materijala od kojeg se vjera ljubavi prema bližnjem može formirati. Saznanja o istinama postaju istine u regeneriranom čovjeku, baš kao i saznanja o dobrima, pošto je znanje o dobrima u razumijevanju, no osjećaj za dobro je u volji; a ono što je u razumijevanju se naziva istinom, dok se dobrim naziva ono što je u volji.