Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

II. UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE, ŠTO JE VJERA, NE POSTOJI KOD NIKOG DRUGOG OSIM KOD ONIH KOJI SU U DOBROČINSTVU

Print Friendly, PDF & Email

II

UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE, ŠTO JE VJERA,

NE POSTOJI KOD NIKOG DRUGOG OSIM KOD ONIH KOJI SU U DOBROČINSTVU

13. Iznad je bilo rečeno što je vjera; ovdje će biti objašnjeno što je dobročinstvo (milosrđe). Dobročinstvo je u svojim prvim korijenima osjećaj za dobro; a kako dobro voli istinu, osjećaj za dobro stvara osjećaj za istinu, a uz pomoć osjećaja za istinu, spoznavanje i priznavanje istine, što je vjera. U ovakvom nizu, osjećaj za dobro dolazi u vidljivo postojanje te postaje dobročinstvo. Ovo je napredak dobročinstva od njegovog izvorišta, što je osjećaj za dobro, kroz vjeru, koja je u sebi spoznavanje i priznavanje kako je nešto istinito, do svojeg krajnjeg cilja, što je dobročinstvo. Krajnji cilj je vršenje dobrih djela. Ovo ukazuje kako ljubav, ovdje osjećaj za dobro, stvara vjeru – koja je ista stvar kao i spoznavanje te priznavanje istine – kroz koju pak opet stvara dobročinstvo – što je isto kao i djelovanje ljubavi kroz vjeru.

14. Ali ovo će biti jasnije objašnjeno u nastavku teksta. Dobro nije ništa drugo nego primjena (use); stoga je dobročinstvo u svojim prvim počecima osjećaj za primjenu. A pošto primjena voli sredstva, osjećaj za primjenu stvara osjećaj za sredstva, odakle proizlazi znanje o tim sredstvima. Kroz njih se, u njihovim serijama, manifestira osjecaj primjene, te postaje dobročinstvo.

15. Napredovanje ovih stvari je u potpunosti nalik onom gdje sve stvari koje su od volje, kroz razumijevanje, napreduju prema tjelesnoj akciji. Volja ne stvara ništa iz sebe odvojeno od razumijevanja, niti razumijevanje stvara išta samo od sebe odvojeno od volje. Sa ciljem da bilo što može doći u vidljivo postojanje, ovo dvoje moraju djelovati sjedinjeni. Ili, što je isto: osjećaj, koji pripada volji, ne stvara ništa iz sebe osim uz pomoć misli, koja pripada razumijevanju, jer sa ciljem da bi bilo što moglo doći u vidljivo postojanje ovo dvoje moraju djelovati sjedinjeno. Uzmite u obzir: ako oduzmete od misli sve osjećaje koji pripadaju nekoj ljubavi, da li možete nakon toga išta misliti? Ili, što je isto, ako iz misli oduzmete osjećaj, da li možete govoriti? Ili, ako osjećaju oduzmete misao ili razumijevanje, da li išta možete učiniti? Potpuno ista stvar je i sa dobročinstvom i vjerom.

16. Ovo se može ilustrirati uz pomoć usporedbe sa stablom. Stablo je u svojim prvim počecima sjeme, u kojem se nalazi nastojanje za stvaranjem ploda. Ovo nastojanje, kojeg podstiče toplina, prvo stvara korijen, iz kojeg onda izbijaju ili niču grane i lišće, te naposlijetku i plodove; i na taj način je nastojanje da se proizvede plod došlo u vidljivo postojanje. Iz ovoga se vidi kako je nastojanje da se stvori plod neprekidno u cijelom napretku sve dok ne dođe u postojanje; jer ako bi to nastojanje prestalo, vegetativna sila bi trenutno nestala.Primjena je slijedeća. Stablo je čovjek. Nastojanje da se proizvedu sredstva je u čovjeku od volje u razumijevanju: deblo sa granama i lišćem su, u čovjeku, sredstva uz pomoć kojih volja napreduje do učinka, i nazivaju se istine vjere; a plodovi, što su krajnji rezultati ovog nastojanja stabla da proizvede plod, su u čovjeku, primjene (uses). Njegova volja se manifestira u tim primjenama kao rezultatima. Iz ovoga se može vidjeti kako je volja da se stvore primjene uz pomoć razumijevanja neprestana u cijelom napretku, sve dok se ne manifestira. U svezi volje i razumijevanja, te njihovog sjedinjenja, vidi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 43’.

17. Iz do sada rečenog je očigledno da dobročinstvo, u onoj mjeri u kojoj se radi o osjećaju za dobro ili za primjenu, stvara vjeru kao sredstvo uz pomoć kojeg se može manifestirati; dosljedno tome da dobročinstvo i vjera djeluju sjedinjeno u obavljanju tih primjena; a također da vjera ne stvara dobro primjene iz sebe, već iz dobročinstva; jer vjera je u stvari za dobročinstvo sredstvo uz pomoć kojeg djeluje. Obmana je, stoga, pretpostavljati kako vjera stvara dobro kao što stablo stvara plodove. Stablo nije vjera, već je stablo čovjek.  

18. Treba znati da dobročinstvo i vjera čine jedno, kao što volja i razumijevanje čine jedno, pošto se dobročinstvo odnosi prema volji a vjera prema razumijevanju. Također treba znati da dobročinstvo i vjera čine jedno, kao što osjećaj i misao čine jedno, pošto se osjećaj odnosi prema volji a misao prema razumijevanju; isto tako da dobročinstvo i vjera čine jedno poput dobra i istine, pošto se dobro odnosi prema osjećaju, koji pripada volji, a istina pak prema misli, koja pripada razumijevanju. Jednom riječju, dobročinstvo i vjera čine jedno, kao suština i forma, pošto je suština vjere dobročinstvo, a forma dobročinstva je vjera. Otud je očigledno kako je vjera bez dobročinstva poput forme bez suštine, koja u sebi nije ništa; i da je dobročinstvo bez vjere poput suštine kojoj nedostaje forma, koja je u sebi također ništa.

19. Sa dobročinstvom i vjerom u čovjeku je stvar u potpunosti ista kao i sa sistoličnim (skupljajućim) i dijastoličnim (širećim) radom srca, i radom pluća koji se naziva disanje. Štoviše, korespodencija ovih organa sa voljom i razumijevanjem u čovjeka, stoga sa dobročinstvom i vjerom, je potpuna. Zbog toga se u Riječi, kada se spominje srce, misli na volju sa njezinim osjećajima, a kada se spominje duša (anima), ili pak duh (spiritus), na razumijevanje sa njegovim mislima. Otud, ‘ispustiti dušu (animam)’, ili ‘predati dušu’, znači prestati disati, ili iz-dahnuti. Iz ovog slijedi da vjera bez dobročinstva ne može postojati, niti dobročinstvo bez vjere; i da je vjera bez dobročinstva poput disanja pluća bez srca, što se ne može dogoditi u nijednom živom stvoru vec jedino u automatu; i da je dobročinstvo bez vjere poput srca bez pluća, koje ne može omogućiti svjestan život; i stoga, da dobročinstvo sprovodi svoje primjene uz pomoć vjere kao što srce sprovodi svoje funkcije uz pomoć pluća. Tako velika je, uistinu, sličnost između srca i dobročinstva, i između pluća i vjere da se u duhovnom svijetu, samo iz čovjekova disanja, zna priroda njegove vjere, a po kucanja njegova srca, kakva je priroda njegovog dobročinstva. Jer anđeli i duhovi žive uz pomoć srčane aktivnosti i uz pomoć disanja baš kao i ljudi; i otud oni, baš poput ljudi u ovom svijetu, osjećaju, misle, djeluju i govore.

20. Pošto je dobročinstvo u sebi ljubav prema bližnjemu, sada će biti objašnjeno što se podrazumijeva pod ‘bližnjim’. U prirodnom značenju, bližnji je čovjek, skupno i pojedinačno. Čovjek skupno je Crkva, država i zajednica; dok je čovjek pojedinačno naš sugrađani, koji se u Riječi naziva bratom i drugom. No, u duhovnom značenju je bližnji dobro; a kako se dobro sastoji u primjeni, bližnji je u duhovnom značenju primjena. Jer tko voli čovjeka samo kao osobu? On ga sigurno voli zbog nečeg u njemu vrlinom čega je on ono što jeste, i stoga zbog njegova karaktera, jer to je čovjek. Ova karakteristika ili kvaliteta, koja je ono što se u čovjeku voli, je njegova primjena, i naziva se dobro; stoga, to je bližnji. A kako je Riječ u svojem najunutarnijem biću duhovna, stoga, u njezinom duhovnom značenju, ‘voljeti dobro’ je ono što predstavlja ‘voljeti bližnjega’.

21. Jedna je stvar, međutim, voljeti bližnjega iz dobra ili koristi (use) koju on donosi nama samima, a sasvim druga stvar je voljeti bližnjega iz dobra ili koristi koju mi možemo donijeti njemu. Ovo prvo je ono što čak i zao čovjek može učiniti; ali drugo, to nitko osim dobrog čovjeka ne može učiniti. Jer on voli dobro iz dobra, ili on voli primjenu (use)  iz osjećaja prema njoj. Razliku između ove dvije vrste ljubavi je Gospod opisao u Mateju 5:42-47. Mnogi kažu, ‘ja volim tog čovjeka zato što me voli i zato što mi čini dobro’. Ali voljeti ga samo iz tog razloga nije voljeti ga unutarnje, osim ako onaj koji tako voli i sam nije u dobru te dosljedno tome voli dobrotu onog drugog. Jedan je u dobročinstvu, a drugi je jedino u prijateljstvu, koje nije dobročinstvo. Onaj koji voli bližnjeg iz ljubavi prema bližnjemu sjedinjuje sebe sa dobrom svoga bližnjega, i ne sa njegovom osobom osim u onoj mjeri, i toliko dugo koliko je on u dobru. Takav čovjek je duhovan, i voli svoga bližnjega na duhovan način. Onaj, međutim, koji voli drugog na prijateljski način sebe sjedinjuje sa njegovom osobom i istovremeno sa njegovom zloćom. Takva osoba nakon smrti ne može lako biti rastavljena od osobe koja je u zlu, ali druga može. Dobročinstvo to ostvaruje uz pomoć vjere, pošto je vjera istina; a čovjek koji je u dobročinstvu temeljito istražuje svoj duh i otkriva uz pomoć istine što treba voljeti, te u ljubavi i u podjeljivanju blagodati on uzima u obzir prirodu primjene u druge osobe.

22. Ljubav prema Gospodu je u stvari Ljubav u pravom smislu te riječi, a ljubav prema bližnjemu je dobročinstvo. Sa čovjekom nikakva ljubav prema Gospodu nije moguća osim u dobročinstvu; u dobročinstvu Gospod Sebe sjedinjuje sa čovjekom. Kako je, u svojoj suštini, vjera dobročinstvo, slijedi da nitko ne može imati vjeru u Gospoda ako nije u dobročinstvu. Postoji sjedinjenje od dobročinstva kroz vjeru; kroz dobročinstvo se Gospod sjedinjuje sa čovjekom, a kroz vjeru se čovjek sjedinjuje sa Gospodom. Da je to sjedinjenje međusobno, vidi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 102-107’.

23. Ukratko: u onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, i gleda u Gospoda, u istoj toj mjeri je on u dobročinstvu, te je stoga u istoj toj mjeri i u vjeri. Da je čovjek u dobročinstvu u istoj onoj mjeri u kojoj izbjegava (odbacuje od sebe) zla kao grijehe, i gleda u Gospoda, se može vidjeti u ‘Doktrini o Životu za Novi Jeruzalem – 67-73’, a također i u poglavljima 74-91; a da on u istoj toj mjeri ima vjeru, u poglavljima 42-51. Što je dobročinstvo ako se razumije na pravi način se može vidjeti u poglavlju 114.

24. Iz svega do sada rečenog je očigledno kako spasavajuća vjera, koja je u sebi unutarnje spoznavanje i priznavanje istine, ne može postojati u nikome drugome osim u onima koji su u dobročinstvu.

Spread the Truth