Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

I. VJERA JE JEDNO UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE

Print Friendly, PDF & Email

I

VJERA JE JEDNO UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE

1. Pod vjerom se u današnje vrijeme ne podrazumijeva ništa drugo nego mentalna pretpostavka kako određena stvar jeste takva, pošto ju Crkva naučava, i pošto nije jasna razumijevanju. Jer rečeno je: ‘Vjeruj, i ne sumnjaj’. Ako na to odgovoriš, ‘ali ja to ne razumijem’, bit će ti rečeno kako je baš to razlog zašto moraš vjerovati. Vjera današnjeg vremena je, stoga, vjera u ono što je ne-znano (ne-s-poznato), te se sa pravom može nazvati slijepom vjerom, a kako je takva vjera nešto što je netko rekao, (i to) u nekoj drugoj osobi, to je ‘rekla-kazala’ vjera. Iz onoga što slijedi će se vidjeti da takva vjera nije duhovna vjera.

2. Stvarna vjera nije ništa drugo nego jedno spoznavanje i priznavanje kako određena stvar jeste takva pošto je to istina. Jer osoba koja ima istinsku vjeru misli i govori slijedeće: ‘Ovo je istinito, i stoga ja vjerujem u to’. Jer vjera je povezana sa istinom, a istina sa vjerom. Štoviše, ako čovjek ne shvaća kako je nešto istinito, on kaže: ‘Ja ne znam da li je ovo istinito ili ne, i stoga ja u to ne vjerujem. Kako mogu vjerovati u nešto što ne razumijem, to bi možda moglo biti lažno!?’

3. No, uobičajena primjedba je da nitko ne može razumjeti duhovne ili teološke stvari pošto su one natprirodne. Duhovne istine se, međutim, mogu razumijeti isto tako dobro kao i prirodne istine; a premda razumijevanje tih istina možda i nije sasvim jasno, ipak je moguće, u trenutku kada ih čovjek čuje, percipirati da li je riječ o istinama ili ne. To je posebice slučaj kod onih koji imaju osjećaj za istinu. Ove stvari mi je bilo dozvoljeno saznati uz pomoć višestrukog iskustva. Bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa ljudima koji su neobrazovani, sa onima čiji um je zamračen i zatupljen, a također i sa onima koji su bili rođeni unutar Crkve i koji su čuli nešto o Gospodu, o vjeri i o dobročinstvu, no koji su ipak utonuli u neistine i zloću. Također mi je bilo dozvoljeno pričati sa njima u svezi mudrosnih tajni; i oni su sve razumjeli i priznali. No oni su tada bili na svjetlu razumijevanja kojeg posjeduje svaki čovjek, osjetivši istovremeno ponos zbog toga što ih se inteligentno podučava. Sve ove stvari, međutim, su se dogodile za vrijeme mojih druženja sa duhovima. Mnogi koji su tada bili prisutni sa mnom su se uz pomoć tih iskustava uvjerili kako se duhovne stvari mogu isto tako razumjeti kao i prirodne stvari, što će reći, kada se čuju ili čitaju; ali one se razumiju sa poteškoćom od strane samog čovjeka kada on u svom razmišljanju kreće od samog sebe. Razlog zašto se duhovne stvari mogu razumijeti je što se čovjek, njegova razumijevanja što se tiče, može uzdignuti do nebeskog svjetla, na kojem se pojavljuju samo duhovne stvari koje su u sebi istine vjere. Jer nebesko svjetlo je duhovno svjetlo. 

4. To je stoga razlog zašto oni koji su u duhovnom osjećaju istine imaju unutarnju potvrdu o istini. Kako su anđeli u ovom osjećaju, oni u potpunosti odbacuju dogmu da razumijevanje mora biti podređeno (poslušno) vjeri, jer oni kažu, ‘Što je to kada čovjek vjeruje u neku stvar, a ne vidi da li je to u što vjeruje istina?’ Ako pak netko i dalje ustraje da u tu stvar treba vjerovati, oni odgovaraju, ‘Da li ti vjeruješ da si Bog kojem trebam vjerovati, ili da sam ja toliko lud da vjerujem u izjavu u kojoj ne vidim nikakve istine? Prisili me vjerovati. Uslijed toga se dogmatik povlači. Anđeoska mudrost se sastoji samo u ovome, da anđeli vide i razumiju sve ono što misle. 

5. Postoji duhovna ideja o kojoj samo nekolicina ljudi imaju znanje, koja utječe u one koji imaju osjećaj za istinu, i koja im iznutra proglašava kako je ono što čuju ili pak čitaju istinito ili ne. Ova ideja je prisutna kod onih koje Gospod prosvjetljuje dok čitaju Riječ; a biti u prosvjetljenju nije ništa drugo nego biti u percepciji i posljedično tome u unutrašnjem spoznavanju i priznavanju da je ovo ili ono istinito. Oni koji su u ovakvom prosvjetljenju su oni za koje se kaže kako ih Jehova podučava, kao u Izaiji 54:13; Ivanu 6:45; o kojima je rečeno u Jeremiji:

‘Pazite, dolaze dani… kada ću napraviti novi savez… ovo će biti savez … Ja ću zakon Svoj postaviti u njihove unutrašnjosti, i upisat ću ga u njihova srca… i neće više svaki čovjek učiti svoga bližnjega, ni svaki čovjek svoga brata, govoreći: Spoznajte Jehovu: jer svi će Me poznavati.’   Jeremija 31:31, 33-34.

6. Ako ovo do sada rečeno uzmemo u obzir postaje očigledno kako su vjera i istina jedno. To je ujedno razlog zbog kojeg su drevni ljudi, koji su zbog svog osjećaja prema istini razmišljali znatno više o istinama nego današnji čovjek, umjesto riječi Vjera običavali koristiti riječ Istina. Iz istog tog razloga su u Hebrejskom jeziku istina i vjera izražene sa jednom riječju, naime, Amuna ili Amen.

7. Razlog zašto je Gospod koristio izraz ‘vjera’ u Evanđeljima i Otkrovenju leži u tome što Židovi nisu vjerovali da je istina kako je Gospod obećani Mesija Kojeg su najavljivali Proroci; a tamo gdje se u istinu nije vjerovalo, tamo se onda spominjala vjera. No ipak, jedna je stvar imati vjeru i vjerovati u Gospoda, a druga pak imati vjeru i vjerovati bilo kojem čovjeku. Razlika će biti objašnjena u nastavku teksta.

8. Vjera koja je rastavljena od istine je ušla i provalila u Crkvu zajedno sa Papinskom vlašću, pošto je glavni čuvar te religije bilo nepoznavanje istine (neznanje o istini). Stoga je i čitanje Riječi bilo također zabranjeno; u suprotnom njihovi vođe ne bi mogli biti obožavani kao božanstva, niti bi njihovi sveci bili zazivani, niti idolopoklonstvo uvedeno do te mjere da se njihova mrtva tijela, kosti i grobnice smatraju svetima, te kao takva okreću u izvore prihoda. Iz svega ovoga je vidljivo kakve ogromne neistine stvara slijepa vjera.

9. Slijepa vjera je preživjela (održala se) kasnije i kod mnogih Protestanata (u Reformiranim Crkvama), pošto su oni rastavili vjeru od dobročinstva. Oni koji rastavljaju to dvoje ne mogu biti nego u neznanju o istini, i oni će nazivati vjerom samo misao o tome kako je određena stvar takva, bez unutarnjeg spoznavanja i priznavanja da je ta stvar uistinu takva. I kod njih je neznanje također čuvar (jamstvo) njihovim dogmama; jer sve dok neznanje i neupućenost vlada zajedno sa uvjerenjem kako teološke stvari nadilaze razumijevanje, oni mogu govoriti bez da im se netko suprotstavlja, dok drugi mogu vjerovati kako su njihove dogme istinite, te da ih oni sami razumiju.

10. Gospod je rekao Tomi:

‘Toma, zato što si Me vidio, ti uzvjerova; blaženi su oni koji nisu vidjeli, a ipak uzvjerovaše.’ Ivan 20:29.

Ovime se ne misli na vjeru koja je odvojena od unutarnjeg spoznavanja istine, već da su blaženi oni koji ne vide Gospoda sa svojim očima, kao što je to bio slučaj sa Tomom, a ipak vjeruju u Njegovo postojanje; jer to se vidi na svjetlu istine koja proizlazi iz Gospoda.

11. Pošto je vjera unutarnja spoznaja i priznanje istine, a pošto su vjera i istina jedno, kako je bilo rečeno iznad, slijedi kako izvanjsko spoznavanje i priznavanje bez unutarnjeg nije vjera; a također i da uvjerenje u ono što je lažno nije vjera. Izvanjsko spoznavanje i priznavanje bez unutarnjeg je vjera u ono što je nepoznato; a vjera u ono što je nepoznato nije ništa nego znanje koje je stvar memorije; a ako se potvrdi, onda postaje uvjerenje. Oni koji su u ovakvoj vjeri i ovakvom uvjerenju misle da je neka stvar istinita pošto je netko drugi tako rekao, ili pak misle da je stvar istinita zato što su je oni potvrdili; a ipak neistina može biti isto tako lako potvrđena (dokazana) kao i istina, a nekad čak i bolje. Razmišljati kako je nešto istinito zato što je potvrđeno je razmišljati kako je istinito ono što je netko drugi rekao, pa to onda potvrditi bez prethodnog razmatranja.

12. Ako bi bilo tko mislio u sebi, ili pak rekao nekome drugome, ‘Tko je u stanju imati unutarnju spoznaju i priznanje istine što je vjera?, ja to sigurno nisam’, ja ću mu reći na koji način on to može postići; Izbjegavaj (odbacuj od sebe) zla kao grijehe, i pristupaj Gospodu, pa ćeš je imati onoliko koliko god poželiš. Da je onaj koji od sebe odbacuje (koji izbjegava) zla zato što su grijesi u Gospodu, može se vidjeti u knjizi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem’, pogl. 18-31; da takva osoba ljubi i vidi istinu, u pogl. 32-41; a da takva osoba ima vjeru, u pogl. 42-52.

Spread the Truth