Obožavanje Boga se ne sastoji u molitvama i izvanjskoj revnosti, već u životu ljubavi i dobročinstva spram bližnjega (1 Ivanova 4:19-21)…

[3] Obožavanje Boga se ne sastoji u molitvama i izvanjskoj revnosti, već u životu ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega; molitve su jedino vanjštine tog obožavanja, jer one proizlaze iz čovjeka kroz njegova usta, posljedično tome ljudske molitve su takve kakvi su oni sami s obzirom na njihov život (ljubavi i vjere). Nema nikakve veze da li se čovjek ponaša ponizno, da li kleči i uzdiše kada moli; (ili ‘ništa ne znači ako se čovjek…’) jer to su izvanjske stvari, i ukoliko izvanjske stvari ne proizlaze iz unutarnjih one su samo kretnje/geste i zvukovi bez života. U svakoj stvari koju čovjek izgovori se nalazi osjećaj, i svaki čovjek, duh, i anđeo je njegov vlastiti osjećaj, jer njihov osjećaj je njihov život; sam osjećaj je ono što govori, a ne čovjek bez njega; prema tome, kakav je osjećaj takvo je i moljenje. Duhovni osjećaj je ono što se naziva ljubavlju i dobročinstvom/milosrđem spram bližnjega; biti u tom osjećaju je istinsko obožavanje Boga; moljenje je ono što proizlazi; ili, primaran je u obožavanju Boga život ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega, a sekundarno je u njemu moljenje. Iz ovog je jasno da oni koji postavljaju Božansko obožavanje u usmenu pobožnost, a ne u praktičnu pobožnost (piety), uvelike griješe.

[4] Praktična pobožnost je djelovati u svakom radu/zaposlenju i svakoj obavezi/službi na iskren i ispravan način, i iz pravde i pravednosti/nepristranosti, i to poradi toga što je to zapovjeđeno od strane Gospoda u Riječi Božjoj; jer na taj način čovjek u svakom radu gleda u nebo i u Gospoda, i na taj način je sjedinjen sa Njime. Ali djelovati iskreno i ispravno, pravedno i nepristrano, jedino poradi straha od zakona, gubitka ugleda ili časti ili dobitka, i ne razmišljati ni malo (tj. ne pridavati im nikakvu važnost) o Božanskom zakonu, o zapovijedima (u) Riječi, i o Gospodu, a ipak se revno moliti u crkvama, to je vanjska pobožnost; i kakogod se to sveto moglo pričinjati, to nije pobožnost, već je radije licemjerstvo, ili nešto obučeno/pripasano što proizlazi iz navike, ili jedna vrsta nagovora/uvjerenja iz lažnog vjerovanja da se Božansko štovanje sastoji samo u tome; jer takav čovjek ne gleda u nebo i u Gospoda sa srcem, već jedino sa očima; srce gleda u vlastito ja i u svijet, a usta govore iz navike tijela (tj. po navici) jedino i njegove memorije (tj. onog što je tamo pohranjeno u pamćenju); ovime je čovjek sjedinjen sa svijetom a ne sa nebom, i sa sobom  samim a ne sa Gospodom. Iz ovog se može vidjeti što je pobožnost, a što je Božansko štovanje, i da je praktična pobožnost istinsko obožavanje Boga. O ovome vidi također što je rečeno u djelu ‘Nebo i Pakao’, (br. 222, 224, 358-360, 528-530); i u ‘Doktrini Novog Jeruzalema’ (br. 123-129), gdje se također nalaze ove riječi:

‘Pobožnost je razmišljati i govoriti pobožno; provoditi puno vremena u molitvi; biti ponizan u takvim vremenima; često posjećivati crkve, i privrženo slušati rasprave tamo; svake godine često prisustvovati sakramentu Večere, te isto tako drugim službama obožavanja u skladu sa postavkama/odrebama crkve. Ali život ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega je željeti dobro i činiti dobro bližnjemu; djelovati u svakom radu/zaposlenju iz pravednosti i nepristranosti, iz dobra i istine, i također u svakoj obavezi/službi; ukratko, život ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega se sastoji u vršenju korisnih primjena (uses). Obožavanje Boga se primarno sastoji u takvom životu, a sekundarno u pobožnom životu; onaj, stoga, koji razdvaja jedno od drugoga, to jest, koji živi život pobožnosti a ne istovremeno život ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega, ne obožava Boga. Jer život pobožnosti je vrijedan u onoj mjeri u kojoj je život ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega sjedinjen sa njime; jer život ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega je primarna stvar, i onakav kakav je taj život, takav je i život pobožnosti (br. 124, 125).’

[5] Da Gospod insinuira (suptilno usađuje/ulijeva) nebo u čovjekovu praktičnu pobožnost, ali ne u usmenu ili vanjsku pobožnost od te razdvojenu, mi je bilo posvjedočeno putem mnogo iskustva. Jer vidio sam mnoge koji su svo obožavanje postavili u usmenu i izvanjsku pobožnost, dok u njihovom stvarnom životu nisu obraćali pažnju na Gospodnje zapovijedi u Riječi, vjerujući kako ono što je iskreno i pravo, pravedno i pošteno, mora biti učinjeno ne s obzirom na religiju, time iz duhovnog motiva (jer je to Božanski Zakon i doprinosi spasenju), već jedino s obzirom na civilni zakon i također moralni zakon, da bi mogli izgledati iskreni i pravedni poradi ugleda, i to radi časti i dobitka, vjerujući kako će ih ovo uvesti u nebo prije od drugih. U skladu sa njihovim vjerovanjem, oni su bili uzdignuti u nebo; ali kada su anđeli percipirali da su oni obožavali Boga jedino sa njihovim ustima, a ne sa srcem, i da njihova izvanjska pobožnost nije proizlazila iz praktične pobožnosti, koja je od života, izbacili su ih dolje; nakon toga su ovi bili združeni sa onima koji su bili u životu nalik njihovom, i bili su tamo lišeni njihove pobožnosti i svetosti, pošto su ovi iznutra bili uprljani zalima/opakostima života. Iz ovog je također bilo jasno, da se obožavanje Boga sastoji primarno u životu ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnega a sekundarno u vanjskoj pobožnosti.

[6] Kako se samo obožavanje Boga primarno sastoji u životu, a ne u molitvama, Gospod je rekao da tijekom molitve ne treba koristiti mnoštvo riječi, i ponavljati se, i to u sljedećim riječima:

‘Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišeni. Ne nalikujte na njih.’   Matej 6:7, 8

Sada, kako se obožavanje Boga primarno sastoji u životu ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega, a sekundarno u molitvama, pod ‘molitvama’ se u duhovnom značenju Riječi, naznačava obožavanje iz duhovnog dobra, to jest, iz života ljubavi i dobročinstva/milosrđa spram bližnjega, jer ono što je primarno je ono što je naznačeno u duhovnom značenju, dok se značenje slova sastoji od sekundarnih stvari, koje su posljedice, i koje korespondiraju.

E. Swedenborg ‘Otkrovenje Objašnjeno – 325:3-6’