POGLAVLJE 5

KATEKIZAM ILI DEKALOG OBJAŠNJEN S OBZIROM NA NJEGOVA VANJSKA I  UNUTARNJA ZNAČENJA

282. Na cijelom svijetu ne postoji narod koji ne zna kako je ubiti, počiniti preljub, (u)krasti ili lažno svjedočiti zlo(-čin)/grijeh; također, da ukoliko protiv ovih grijeha/zlo(-čina) posredstvom zakona nisu bile poduzete mjere opreza, kraljevstvima, republikama i, zaista, bilo kakvom obliku organizirane zajednice, bi došao kraj. Nitko prema tome ne može pretpostaviti kako je Izraelski narod bio tako osobito glup pa da ne bi znao kako su ovo bili grijesi/zlo(-čini). Čovjek se stoga može čuditi da su ti zakoni, koji su širom svijeta univerzalno poznati, trebali biti proglašeni na tako čudesan način sa planine Sinajske od strane Jehove Osobno. Razlog zašto su oni bili proglašeni na tako čudesan način je da bi ljudi mogli (sa)znati kako su ti zakoni bili ne samo civilni i moralni već također i Božanski zakoni; i da je djelovati protivno njima bilo ne samo činiti zlo bližnjemu, to jest, protiv vlastitog sugrađana i države, već također (sa)griješiti protiv Boga. Ti zakoni su, stoga, njihovim proglašavanjem sa planine Sinajske od strane Jehove, postali također zakoni religije. Očigledno je da štogod Jehova zapovijeda, On zapovijeda kao princip religije, da bi se vršilo poradi spasenja. Ali prije nego bude dano objašnjenje Zapovijedi, nešto mora biti rečeno u svezi njihove svetosti, da bi moglo biti jasno kao su one u biti religijske.

DEKALOG JE U IZRAELSKOJ CRKVI BIO ONO NAJSVETIJE

283. Zapovijedi Dekaloga su bile prva načela Riječi, i posljedično prva načela Crkve koja je trebala biti uspostavljena među Izraelskim narodom. Štoviše, one su u sažetku bile pregled/kompleks cijele religije pomoću čega se ostvaruje sjedinjenje Boga sa čovjekom, i čovjeka sa Bogom; posljedično tome one su bile više svete od bilo čega drugog. Njihova najuzvišenija svetost je jasno vidljiva iz sljedećih okolnosti. Jehova Osobno, Gospod, je u prisustvu anđela sišao na planinu Sinaj u vatri, i zatim ih proglasio usmenom riječju. Oko Planine su bile postavljene međe tako da itko ne bi prišao i umro. Niti svećenici niti starješine se nisu približili, već jedino Mojsije. Zapovijedi su prstom Božjim bile zapisane na dvije kamene ploče. Mojsijevo lice je sjajilo kada je po drugi puta donio dolje dvije ploče. Ploče su kasnije bile položene u kovčeg, a ovaj je bio postavljen u najunutarnije svetište šatora. Iznad kovčega je bilo postavljeno pomirilište, iznad kojeg su bili postavljeni zlatni kerubi. Unutarnje svetište šatora, gdje se čuvao kovčeg, se nazivalo Svetim-naj-Svetijim. Ispred vela, iza kojeg je bio kovčeg, su bili postavljeni mnogi predmeti koji su reprezentirali svete stvari neba i Crkve, naime, stol obložen zlatom, na kojem je bio prinosni kruh, zlatni oltar tamjana, i zlatni svijećnjak sa sedam svijeća; i također zavjese unaokolo, napravljene od tananog lana, ljubičastog i crvenog. Svetost cijelog ovog šatora je bila izvedena jedino iz Zakona koji se nalazio u kovčegu. Na račun ove svetosti šatora, koja je dolazila iz Zakona u kovčegu, svim ljudima Izraela je bilo zapovjeđeno da se po redu utabore uokolo, u skladu sa njihovim plemenima, i da tako u redu marširaju iza njega, dok je nad njime danju bio oblak, a po noći vatra. Poradi svetosti Zakona, i prisustva Jehove u njemu, Jehova je sa Mojsijem razgovarao iznad pomirilišta među kerubima, i kovčeg se nazivao ‘Jehovino Prisustvo’. Aronu nije bilo dozvoljeno ući unutar vela, osim sa prinosima i tamjanom, da ne bi umro.

Poradi prisustva Jehove u i oko Zakona su pomoću kovčega, unutar kojeg se nalazio zakon, također bila izvedena čuda. Na taj način su vode Jordana bile podijeljene, i dok je kovčeg počivao usred rijeke, ljudi su prešli na suho tlo. Zidovi Jerihona su pali zbog toga što je kovčeg bio nošen oko njih. Dagon, bog Filistejaca, je pred njime najprije pao na svoje lice, a nakon toga je ležao, sa njegovom glavom i dlanovima ruku odsječenim, na podu svoga hrama. Bethshemiti, mnoge tisuće njih, su poradi njega bili ubijeni, i Uzzah je umro pošto ga je dodirnuo. Kovčeg je bio donešen, uz prinose i klicanje, od strane Davida u Sion; i nakon toga od strane Solomona u Jeruzalemski hram, gdje je sačinjavao njegovo svetište. Iz ovih i mnogih drugih okolnosti je očigledno da je Dekalog bio ono najsvetije u Izraelskoj Crkvi.

284. Što je iznad bilo izjavljeno u svezi proglašavanja, svetosti i sile Zakona je zabilježeno u sljedećim odlomcima Riječi.

‘Jehova je u vatri sišao na Planinu Sinaj, i onda se planina dimila i tresla, i čuli su se gromovi i vidjele munje, gust oblak i zvuk trublje.’  Izlazak 19:16-18; Ponovljeni Zakon 4:11; 5:22-26.

‘Ljudi su, prije Jehovinog silaska, sebe pripremali i posvećivali tri dana.’  Izlazak 19:10, 11, 15.

‘Oko Planine su bile postavljene međe, tako da nitko ne bi prišao ili dodirnuo njezinu granicu, i umro; i čak ni svećenici nisu imali dopuštenje pristupa, već jedino Mojsije.’  Izlazak 19:12, 13, 20-24; 24:1, 2.

‘Zakon je bio proglašen sa Planine Sinajske.’   Izlazak 20:1-17; Ponovljeni Zakon 5:6-21.

‘Zakon je bio upisan na dvije kamene ploče, i zapisan prstom Božjim.’   Izlazak 31:18; 32:15, 16; Ponovljeni Zakon 9:10.

‘Kada je Mojsije po drugi puta donio dolje ploče s planine, njegovo lice je sjajilo tako da je svoje like pekrio velom dok je razgovarao sa ljudima.’   Izlazak 34:29-35.

‘Ploče su bile položene u kovčeg.’  Izlazak 25:16; 40:20; Ponovljeni Zakon 10:5; 1 Kraljevi 8:9.

‘Iznad kovčega je bilo postavljeno Pomirilište, a iznad pomirilišta su bili postavljeni kerubi od zlata.’    Izlazak 25:17-21.

‘Kovčeg sa pomirilištem i kerubima je bio postavljen u šator, i sačinjavao je prvi i time njegov najunutarniji dio; stol obložen zlatom, na kojem je bio prinosni kruh, zlatni oltar sa tamjanom, i svijećnjak sa zlatnim svijećama, su sačinjavali vanjski dio šatora; a deset zavjesa od tananog lana, ljubičastog i crvenog, su sačinjavali najizvanjskiji dio.’  Izlazak 25:1 do kraja; 26:1 do kraja; 40:17-28.

‘Mjesto gdje se čuvao kovčeg se nazivalo Svetim-naj-Svetijim.’  Izlazak 26:44.

‘Sav narod Izraela se utaborio uokolo šatora po redu, u skladu sa njihovim plemenima, i po redu je marširao nakon njega.’  Brojevi 2:1 do kraja.

‘Nad šatorom je zatim bio oblak danju, a vatra noću.’  Izlazak 40:38; Brojevi 9:15 do kraj; 14:14; Ponovljeni Zakon 1:33.

‘Jehova je govorio sa Mojsijem iznad kovčega, među kerubima.’  Izlazak 25:22; Brojevi 7:89.

‘Kovčeg je, zbog Zakona koji se nalazio u njemu, bio nazvan, ‘Jehovino Prisustvo’; jer kada bi se kovčeg kretao naprijed, Mojsije je rekao, ‘Ustani Jehova’, a kada bi se odmarao, ‘Vrati se Jehova.’   Brojevi 10:35, 36; i vidi dalje, 2 Samuel 6:2; Psalam 132:7, 8.

‘Poradi svetosti Zakona Aronu nije bilo zakonski dozvoljeno ući unutar vela, osim sa prinosima i tamjanom.’  Levitski Zakon 16:2-14 i naknadni stihovi.

‘Zbog prisustva sile Gospodnje u Zakonu koji se nalazio u kovčegu, vode Jordana su bile podijeljene, i dok je on počivao na sredini, ljudi su prešli na drugu stranu na suho tlo.’   Jošua 3:1-17; 4:5-20.

‘Kada je kovčeg bio nošen oko zidova Jerihona oni su se srušili.’  Jošua 6:1-20.

‘Dagon, bog Filistejaca, je pao na zemlju ispred kovčega, i nakon toga je ležao, sa svojom odrezanom glavom i dlanovima ruku, na podu svoga hrama.’  1 Samuel 5.

‘Bethshemiti, mnoge tisuće njih, su poradi kovčega bili ubijeni.’  1 Samuel 5 i 6.

‘Uzzah je umro jer je dodirnuo kovčeg.’  2 Samuel 6:7.

‘Kovčeg je dio donešen u Sion od strane Davida uz prinose i klicanje.’  2 Samuel 6:1-19;

‘A Solomon ga je donio u Jeruzalemski hram gdje je sačinjavao svetište.‘   1 Kraljevi 6:19 i naknadni stihovi; 8:3-9.

285. Pošto je ovaj Zakon sredstvo sjedinjenja Gospoda sa čovjekom, i čovjeka sa Gospodom, on se prema tome naziva ‘Zavjetom/Savezom’ i ‘Svjedočanstvom’; zavjetom/savezom pošto sjedinjuje, a svjedočanstvom pošto potvrđuje članke zavjeta/saveza. Jer savez u Riječi predstavlja sjedinjenje, a svjedočanstvo potvrdu i posvjedočenje njegovih članaka. Poradi toga su bile dvije ploče, jedna za Boga a druga za čovjeka. Gospod ostvaruje sjedinjenje, ali jedino kada čovjek čini što je zapisano na njegovoj ploči. Jer Gospod je neprestano prisutan, i želi ući; ali čovjekov je dio, iz slobode koju mu Gospod podaruje, otvoriti vrta; jer On kaže:

‘Gle, Ja stojim na vratima i kucam; ako itko čuje Moj glas, i otvori vrata, Ja ću ući k njemu, i večerat ću sa njime, i on sa Mnom.’   Apokalipsa 3:20.

Ploče od kamena, na kojima je Zakon bio zapisan, su se nazivale pločama saveza, a kovčeg se po njima nazivao kovčegom saveza, a sâm Zakon savez, kao što se može vidjeti u Brojevima 10:33; Ponovljenom Zakonu 4:13, 23; 5:2, 3; 9:9;  Jošui 3:11; 1 Kraljevima 8:21; i na drugim mjestima.

Pošto savez predstavlja sjedinjenje, o Gospodu je rečeno:

‘da će biti za savez ljudima.’   Izaija 42:6; 49:8.

‘On se također naziva anđelom saveza.’  Malahija 3:1;

‘A Njegova krv, krvlju saveza.’  Matej 26:28; Zaharija 9:11; i Izlazak 24:4-10.

I prema tome se Riječ naziva Starim Savezom i Novim Savezom; jer u savez se ulazi zbog ljubavi, prijateljstva, združivanja i sjedinjenja.

286. Takva svetost i sila je počivala u Zakonu pošto je on obuhvaćao sve stvari religije. Jer bio je zapisan na dvije ploče, od kojih je jedna obuhvaćala sve stvari s obzirom na Boga, a druga sve stvari s obzirom na čovjeka;

‘Prema tome su se Zapovijedi Zakona nazivale Deset Riječi.’  Izlazak 34:28; Ponovljeni Zakon 4:13; 10:4.

One se tako nazivaju jer ‘deset’ predstavlja sve, a ‘riječi’ predstavljaju istine; pošto se tamo nalazilo više od deset riječi. Da ‘deset’ predstavlja sve, te da su ‘desetine’ bile određene zbog tog značenja, može se vidjeti u ‘Apokalipsi Otkritoj’, br. 101; a da Zakon obuhvaća sve stvari religije će se vidjeti u onome što slijedi.

DEKALOG, U ZNAČENJU SLOVA, SADRŽAVA GENERALNA PRAVILA DOKTRINE I ŽIVOTA;   ALI U DUHOVNIM I BOŽANSTVENIM ZNAČENJIMA, SVA PRAVILA UNIVERZALNO.

287. Vrlo dobro se zna da se Dekalog u Riječi naziva Zakonom par exellence, pošto sadržava sve što pripada doktrini i životu; i to ne samo sve u vezi s Bogom, već također sve u vezi s čovjekom. Zakon je prema tome bio zapisan na dvije ploče, jedna od kojih se bavi sa Bogom, i druga sa čovjekom. Također je poznato kako se sve što pripada doktrini i životu odnosi spram ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu; a sve što pripada ovim ljubavima je sadržano u Dekalogu. To je ono što naučava cijela Riječ, kao što je očigledno iz sljedećih riječi Gospodnjih:

‘Isus reče… Ljubi Gospodina Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim… i bližnjega svojega kao samoga sebe! O ovim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.’   Matej 22:37-40.

Zakon i Proroci predstavljaju cijelu Riječ. I opet:

‘Neki zakonodavac, da bi iskušao Isusa, zapita: Učitelju, što moram činiti, da postignem život vječni? On mu reče: Što stoji pisano u Zakonu? kako čitaš? On odgovarajući reče: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim, i bližnjega svojega kao samoga sebe! I Isus mu reče: Čini to, i živjet češ!’         Luka 10:25-28.

Dakle, pošto su ljubav prema Bogu i prema bližnjemu sve u Riječi, a prva ploča Dekaloga sadržava u sažetom obliku sve stvari koje se odnose spram ljubavi prema Bogu, a druga, sve stvari koje se odnose spram ljubavi prema bližnjemu, slijedi da Dekalog sadržava sve stvari koje pripadaju doktrini i životu. Kada čovjek razmotri dvije ploče očigledno je da su one tako povezane/spojene da Bog iz svoje ploče promatra čovjeka (ili ‘ima u vidu čovjeka’), a čovjek iz svoje zauzvrat promatra Boga (ili ‘ima u vidu Boga’); i na taj način je promatranje međusobno. Štoviše ono je takvo da Bog, Njega što se tiče, nikad ne prestaje motriti na čovjeka, i činiti štogod može u vezi s njegovim spasenjem; i ako čovjek prima i čini što je zapisano na njegovoj ploči, ostvareno je međusobno sjedinjenje, i rezultat je u skladu sa obećanjem Gospodnjim u Njegovim riječima zakonodavcu: ‘Čini to i živjet ćeš.’

288. Zakon je u Riječi jako često spominjan; i sada će biti izloženo što se njime naznačava u strogom smislu tog izraza, što u širem smislu, a što u najširem smislu. U strogom smislu tog izraza, Zakonom je naznačen Dekalog; u širem smislu zakonske odredbe koje je Mojsije dao Djeci Izraela, a u najširem smislu cijela Riječ. Vrlo dobro je poznato da je Zakonom u strogom smislu naznačen Dekalog; ali da su Zakonom u širem smislu naznačene zakonske odredbe koje je Mojsije dao Djeci Izraela je očigledno iz činjenice da su pojedinačne zakonske odredbe u Knjizi Izlaska, kao i u Levitskom Zakoniku, nazvane Zakonom; kao na primjer:

‘To je zakon za žrtvu radi prijestupa!’   Levitski Zakonik 7:1

‘To je zakon za žrtvu pričesnicu.’   Levitski Zakonik 7:11

‘To je zakon za žrtvu prinosnicu.’  Levitski Zakonik 6:14 i naknadni stihovi

‘To je zakon za žrtvu paljenicu, prinosnicu, okajnicu, naknadnicu, žrtvu posvetnicu i žrtvu pričesnicu.’   Levitski Zakonik 7:37.

‘To je zakon koji se odnosi na zvijeri i ptice.’  Levitski Zakonik 11:46, 47.

‘To je zakon koji se odnosi na  ženu kad rodi bilo muško bilo žensko čedo.’  Levitski Zakonik 12:7.

‘To je zakon za gubu.’  Levitski Zakonik 13:59; 14:2, 32, 54, 57.

‘To je zakon za čovjeka koji ima izljev.’ Levitski Zakonik 15:32.

‘To je zakon za ljubomoru.’  Brojevi 5:29, 30.

‘To je Nazirejski zakon.’  Brojevi 6:13, 21.

‘To je zakon (za čišćenje).’ Brojevi 19:14.

‘To je zakon za crvenu junicu.’ Brojevi 19:2.

‘Zakon za kralja.’  Ponovljeni Zakon 17:15-19.

Sve Knjige Mojsijeve se uistinu nazivaju Zakonom:

Ponovljeni Zakon 31:9, 11, 12, 26; i također u Novom Zavjetu, kao u Luki 2:22; 24:44; Ivanu 1:45; 7:23; 8:5; i drugim mjestima.

‘Djelima zakona’ je Pavle naznačio ove zakonske odredbe kada je rekao:

‘Čovjek je opravdan vjerom bez djela Zakona.’  Rimljanima 3:28.

To je očigledno iz onog što tamo slijedi, i također iz njegovih riječi Petru kojeg je okrivio za Judaizaciju, govoreći tri puta u jednom stihu,

‘da se ni jedan čovjek ne opravdava djelima Zakona.’  Galaćani 2:18.

Da se Zakonom u njegovom najširem smislu naznačava cijela Riječ je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Isus reče, Nije li zapisano u vašem Zakonu… Vi ste bogovi?’  Ivan 10:34.

Ovo je zapisano u Psalmima 82:6.

‘Ljudi Mu odgovoriše, Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek.’ Ivan 12:34;

Ovo je u Psalmima 89:29; Psalmima 110:4; Danijelu 7:14,

‘Da bi se ispunila riječ napisana u Zakonu njihovu: Mrze Me nizašto.’    Ivan 15:25;

Ovo je zapisano u Psalmima 35:19,

‘Farizeji rekoše: Je li itko od glavara ili farizeja povjerovao u Njega? Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona…’    Ivan 7:48, 49.

‘Lakše će nebo i zemlja  proći, negoli propasti i jedna kovrčica Zakona.’   Luka 16:17.

Zakonom je na ovim i mnogim drugim mjestima u Davidu naznačeno cijelo Sveto Pismo.

289. Dekalog, u njegovim duhovnim i božanstvenim značenjima sadržava univerzalno sva pravila doktrine i života, i na taj način sve stvari od vjere i ljubavi prema bližnjemu. To je zbog toga što Riječ u svakom dijelu značenja Slova, i generalno i pojedinačno, sadržava dva unutrašnja značenja, jedno koje se naziva duhovnim, a drugo božanstvenim, u kojima se Božanska Istina nalazi na njezinom vlastitom svjetlu, i Božansko Dobro u njegovoj vlastitoj toplini. Dakle, pošto je takva priroda Riječi generalno i u svakom njezinom dijelu, Deset Zapovijedi Dekaloga moraju biti protumačene u skladu sa ova tri značenja, koja se nazivaju prirodnim, duhovnim, i božanstvenim. Da je takva priroda Riječi može biti očigledno iz onog što je bilo ukazano iznad u br. 193-208, u poglavlju o Svetom Pismu ili Riječi.

290. Nemoguće je za bilo koga tko ne poznaje stvarnu prirodu Riječi razumjeti kako u svakom od njezinih detalja postoji beskonačnost značenja, to jest, da ona sadržava nebrojene stvari, koje čak ni anđeli ne mogu iscrpsti. Sve u njoj može biti uspoređeno sa sjemenom, koje može izrasti iz zemlje u veliko stablo i proizvesti obilje sjemenja, iz kojeg se opet slična stabla mogu proizvesti, i tako dalje sve do vječnosti. Takva je Riječ Gospodnja u svim njezinim djelovima, a takav je posebice Dekalog; jer ovaj je, kako naučava ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, kratak sažetak cijele Riječi. Da je to priroda Riječi Gospod također naučava u sljedećoj poredbi:

‘Kraljevstvo Božje je kao gorušćino sjeme, koje je čovjek uzeo i posijao ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svake biljke. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.’ Matej 13:31, 32; Marko 4:31, 32; Luka 13:18, 19. Usporedi također sa Ezekijelom 17:2-8.

Beskonačnost duhovnog sjemenja, ili istina u Riječi, se može jasno vidjeti iz mudrosti anđela, koja je u potpunosti iz Riječi, i koja se kod njih povećava do vječnosti. Što mudriji oni postaju to jasnije vide kako je mudrost bez kraja; i percipiraju kako se nalaze samo na ulazu u hodnik, i ne mogu, čak ni u najmanjem stupnju, postići Gospodnju Božansku Mudrost, koju nazivaju nedokučivo dubokom. Dakle, pošto je Riječ izašla iz ove nedokučive dubine, jer je od Gospoda, sasvim je jasno kako u svim njezinim dijelovima postoji određena beskonačnost.

PRVA ZAPOVIJED

NEMOJ IMATI DRUGIH BOGOVA UZ MENE

291. Ovo su riječi prve zapovijedi, Izlazak 20:3, i Ponovljeni Zakon 5:7. U prirodnom značenju, što je značenje Slova, to prije svega znači da se ne smiju obožavati idoli; jer nakon toga slijede riječi:

‘Ne pravi sebi lika, ni obličja bilo čega što je gore na nebesima, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer Ja, Jehova, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.’   Izlazak 20:3-6.

Ova Zapovijed prije svega znači da se ne smiju obožavati idoli, pošto je prije tog vremena, te nakon njega do dolaska Gospodnjeg, u velikom dijelu Azije prevladavalo idolopoklonstvo. Razlog ovom obliku obožavanja je bio da su sve Crkve prije dolaska Gospodnjeg bile reprezentativne i simbolične; a simboli i reprezentacije su bili takvi da su Božanske stvari bile prikazane pod različitim kipovima i skulpturama; a ove su, kada je njihovo značenje bilo izgubljeno, priprosti ljudi počeli obožavati kao bogove. Takvo obožavanje se vršilo među Izraelskim narodom kada su bili u Egiptu što se može jasno vidjeti po zlatnom teletu, kojem su se u pustinji klanjali umjesto Jehovi. Štoviše, jasno je iz mnogih odlomaka, i u povijesnoj i u proročkoj Riječi, da oni nisu nikad napustili takvo obožavanje.

292. Ova zapovijed, ‘Nemoj imati drugih bogova uz Mene’, u prirodnom značenju također naznačava da ni jedan čovjek, mrtav ili živ, ne smije biti obožavan kao bog, kao što se činilo u Aziji, i raznim susjednim zemljama. Mnogi od Poganskih bogova, poput Baala, Ashtarotha, Chemosha, Milcoma, i Beelzebua, su bili samo ljudska bića; a u Ateni i Rimu su to bili Saturn, Jupiter, Neptun, Pluton, Apolon, Palas i drugi. Neki od ovih su najprije bili obožavani kao sveci, onda kao bića sa božanskim silama, i konačno kao bogovi. Nadalje, živi ljudi su također bili obožavani kao bogovi, kao što se jasno vidi iz proglasa Dariusa Medijskog:

‘da nitko, u trajanju od trideset dana, ne smije upraviti nikakvu molbu Bogu, već jedino kralju, pod prijetnjom da će biti bačen u lavlju jamu.’    Danijel 6:8 do kraja.

293. U prirodnom značenju, što je značenje Slova, ova zapovijed također znači da se nitko osim Boga, i ništa osim onog što iz Boga proizlazi, ne smije voljeti iznad svih ostalih stvari, u skladu sa riječima Gospodnjim, Matej 22:35-37; Luka 10:25-28. Jer bilo koja osoba ili stvar koja se voli iznad svega ostalog, postaje za onog koji ju voli, bog i božanska. Tako kada čovjek voli sebe ili svijet iznad svih stvari, vlastito ja ili svijet postaju njegov bog. Iz ovog razloga takvi ljudi u srcu ne priznaju nikakvog boga. Oni su prema tome združeni sa njima sličnima u paklu, gdje su okupljeni zajedno svi koji su voljeli sebe i svijet iznad svih ostalih stvari.

294. Duhovno značenje ove zapovijedi je da se ni jednog drugog boga ne smije obožavati osim Gospoda Isusa Krista; pošto je On Jehova, koji je došao na svijet i ostvario djelo Iskupljenja, bez kojeg niti jedan čovjek a niti jedan anđeo ne bi bili spašeni. Da drugog boga pored Njega nema, je očigledno iz sljedećih odlomaka u Riječi:

‘I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, Njega smo čekali, On će nas spasiti; ovo je Jehova: Njega smo čekali, radovat ćemo se i veselit Njegovom spasenju.’   Izaija 25:9.

‘Glas onog koji viče u pustinji: Pripravite Jehovi put, poravnajte u pustoši stazu Bogu našemu… Otkrit će se tada Slava Jehovina i svako će je tijelo vidjeti. Gle, Gospod Jehova dolazi sa rukom snažnom…  Kao pastir će pasti stado svoje.’   Izaija 40:3, 5, 10, 11.

‘Sigurno je u tebi Bog, nema drugoga; Doista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov, Spasitelj.’  Izaija 45:14, 15.

‘Nisam li Ja, Jehova? Nema drugoga boga do Mene.’ Izaija 45:21, 22.

‘Ja sam Jehova, osim/pored Mene nema Spasitelja.’   Izaija 43:11; Hošea 13:4

‘I znat će svako tijelo da sam Ja, Jehova, tvoj Spasitelj i Iskupitelj.’  Izaija 49:26; Izaija 60:16.

‘A Iskupitelj naš, ime Mu je Jehova nad Vojskama.’ Izaija 47:4; Jeremija 1:34.

‘Jehova je moja hrid, moj Iskupitelj.’  Psalam 19:14

‘Ovako govori Jehova, Iskupitelj tvoj, Svetac Izraelov: Ja sam Jehova, Bog tvoj.’   Izaija 48:17; 43:14; 49:7; 54:8.

‘Ovako govori Jehova, Iskupitelj tvoj… Ja sam Jehova Koji sam sve stvorio…bez pomoći ičije.’ Izaija 44:24.

‘Ovako govori kralj Izraelov, i Iskupitelj njegov, Jehova nad Vojskama: Ja sam prvi i Ja sam posljednji: osim Mene Boga nema.’   Izaija 44:6.

‘Ime Mu je Jehova nad Vojskama; tvoj je Iskupitelj Svetac Izraelov, Bog cijele zemlje će Ga zvati.’   Izaija 54:5, 8.

‘Iako nas Abraham ne poznaje i ne priznaje nas Izrael; Jehova, ti si naš Otac, Iskupitelj naš – ime Ti je oduvijek.’  Izaija 63:16.

‘Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo… i zvat će se ovim Imenom: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.’   Izaija 9:6.

‘Evo dolaze dani… podići ću Davidu izdanak pravedni, i kralj će vladati… I evo imena kojim će Ga nazivati: ‘Jehova, Pravednost naša.’ Jeremija 23:5, 6; 33:15, 16.

‘Kaže mu Filip: Pokaži nam Oca… Nato će mu Isus… tko je vidio Mene, vidio je i Oca… Zar ne vjeruješ da sam Ja u Ocu i Otac u Meni.’ Ivan 14:8-10.

‘U Isusu Kristu prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’  Kološanima 2:9.

‘I mi smo u Istini, u Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. Dječice, klonite se idola!’   1 Ivanova 5:20, 21.

Iz ovih odlomaka se jasno vidi kako je Gospod naš Spasitelj Jehova Osobno, koji je istovremeno Stvoritelj, Iskupitelj, i Regenerator. Ovo je duhovno značenje ove zapovijedi.

295. Božanstveno značenje ove zapovijedi je da je Jehova Gospod beskonačan, neizmjeran, i vječan; da je On svemoguć, sveznajući, i sveprisutan; da je On Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak, koji je bio, jeste, i koji će biti; da je On sâma Ljubav i sâma Mudrost, ili sâmo Dobro i sâma Istina, i posljedično tome sâm Život; i time jedno jedino Biće iz kojeg proizlaze sve stvari.

296. Svi oni koji priznaju i obožavaju ijednog drugog Boga osim Gospoda i Spasitelja Isusa Krista, koji je Jehova Bog Osobno u ljudskom obliku, sagriješuju protiv ove prve zapovijedi; tako također i oni koji su sebe uvjerili o stvarnom postojanju tri božanske osobe od vječnosti. Budući da sebe potvrde u ovoj zabludi, oni postaju sve više i više prirodni i tjelesni, sve dok više ne mogu shvatiti ni jednu jedinu Božansku istinu; i ako ju i čuju i private, ipak je izopače i zamrače sa zabludama. Oni, prema tome, mogu biti uspoređeni sa onima koji borave u najnižem ili prizemnom katu kuće, koji na račun toga ne čuju ništa od razgovora koji se odvija među onima na drugom ili trećem katu, pošto strop iznad glave priječi zvuku da ih dosegne.

[2]        Ljudski um je poput kuće sa tri kata; na najnižem su oni koji su potvrdili svoje vjerovanje u tri božanske osobe od vječnosti, dok su na drugom i trećem katu oni koji priznaju i vjeruju u jednog Boga u vidljivoj ljudskoj formi, koji je Gospod Bog Spasitelj. Čulni i tjelesni čovjek, gledan sam po/u sebi, je, pošto je prosto prirodan, ništa nego životinja, i razlikuje se od brutalne zvijeri jedino u tome što je sposoban govoriti i rasuđivati. On je, prema tome, poput čovjeka koji živi u zvjerinjaku gdje se nalaze divlje zvijeri svake vrste, gdje čas izigrava lava, čas medjveda, sada tigra, leoparda ili vuka. On može čak izigravati ovcu, ali se onda podsmjehuje u svome srcu.

[3] Prosto prirodan čovjek razmišlja o Božanskim istinama jedino iz stvari od ovog svijeta, i time iz neistina čula, iznad kojih ne može udignuti svoj um. Prema tome, doktrina njegove vjere se može usporediti sa gulašom napravljenim od slame, kojim se on hrani kao slasnim zalogajem; ili sa kruhom i kolačima koje je Ezekijelu Proroku bilo zapovjeđeno napraviti od pšenice, ječma, graha, leće, i pira, pomiješanima sa čovječjom ili volujskom balegom, kako bi mogao reprezentirati Crkvu kakva je bila među Izraelskim narodom. Ezekijel 4:9 i naknadni stihovi.

Slično je sa doktrinom Crkve koja je utemeljna i izgrađena na tri božanske osobe od vječnosti od kojih je svaka pojedinačno Bog.

[4]        Čovjek može vidjeti nakaznu prirodu ove vjere ako bi mu onakva kakva jeste u sebi bila predočena. Na primjer, zamislite tri osobe koje stoje jedna pored druge, prva razlučiva po žezlu i kruni, druga drži u svojoj desnoj ruci Knjigu, što je Riječ, a u svojoj lijevoj križ od zlata poškropljen krvlju, a treća obdarena krilima stoji na jednoj nozi spremna uzletjeti i djelovati; i nad njima natpis: ‘Ove tri osobe, ili tri boga, su jedan Bog.’ Koji mudar čovjek, kada bi ugledao tu sliku, ne bi rekao u svome srcu, ‘Teško meni, kakva obmana!’ Drugačije bi uistinu bile riječi ako bi on ugledao sliku jedne Božanske Osobe, sa zrakama nebeskog svjetla oko Njezine glave, i natpisom, ‘Ovo je naš Bog, koji je ujedno Stvoritelj, Iskupitelj, i Regenerator, i time Spasitelj.’ Zar ne bi taj mudar čovjek hvalio takvu sliku, odnio je svojoj kući u divljenju, tako da njegov vlastiti um, kao i oni u njegove žene, djece i cijelog domaćinstva/slugu, mogu uživati u njoj?

DRUGA ZAPOVIJED

NE UZIMAJ UZALUD IMENA JEHOVE, BOGA TVOGA; JER JEHOVA NEĆE OPROSTITI ONOME KOJI UZALUD IZGOVARA IME NJEGOVO.

297. U prirodnom značenju, što je značenje Slova, ova zapovijed na naznačava jedino uzimanje samog imena uzalud, već također njegovu zlouporabu u različitim oblicima razgovora, posebice u obmanama i lažima, i u nepotrebnom zaklinjanju, ili kako bi se izbjegla krivnja, u zlim nakanama, koje su kletve, te u čarobnjaštvu i vradžbinama. Zakleti se, međutim, Bogom i Njegovom svetošću, Riječju i Evanđeljem, prilikom krunidbe, uvođenja u svećeničku službu, i prilikom imenovanja na položaje od povjerenja, nije uzimati ime Božje uzalud, ukoliko onaj koji se zaklinje, nakon toga ne prekrši svoje obaveze. Štoviše, ime Božje, pošto je u sebi sveto, se mora neprestano koristiti u svetim službama Crkve, kao i u molitvama, himnama, i svakom činu obožavanja; i također u propovijedanju, i rukopisima koji se bave crkvenim temama. Jer Bog je u svemu što pripada religiji; i kada se svečano zaziva On je posredstvom Svoga imena prisutan, i sluša; u tim stvarima se ime Božje posvećuje.

Da je ime Jehove Boga u sebi sveto to samo ime čini očiglednim, jer Židovi se, od najranijih dana, nisu usudili izgovoriti ‘Jehova’; i poradi njih ga niti Evanđelisti niti Apostoli ne bi spominjali. Umjesto Jehove oni su govorili Gospod, kao što se može vidjeti iz raznih odlomaka Starog Testamenta koji su prepisani u Novi, gdje je umjesto Jehove korišteno ime Gospod,

kao u Mateju 22:37, i Luki 10:27, kada se usporedi sa Ponovljenim Zakonom 6:5; i na drugim mjestima.

Da je ime Isus također sveto je dobro poznato iz proglasa Apostola da će se na to ime prignuti svako koljeno na nebu i na zemlji; i još pošto to ime ne može biti izgovoreno od strane ni jednog vraga u paklu. Postoje mnoga Božja imena koja se ne smiju uzimati uzalud, kao Jehova, Jehova Bog, Jehova Zebaot, Svetac Izraelov, Isus i Krist, i Sveti Duh.

298. U duhovnom značenju ime Božje naznačava sve one stvari koje Crkva naučava iz Riječi, i pomoću kojih se Gospod zaziva i obožava. Sve te stvari skupno su ime Božje. Prema tome, uzimati ime Božje uzalud znači koristiti bilo koju od tih stvari u ispraznom razgovoru, pri obmanjujućim tvrdnjama, lažima, kletvama, čarobnjaštvu, i vradžbinama; jer to je također klevetati i huliti na Boga, i posljedično tome na Njegovo ime. Da ime Božje implicira Riječ, i štogod Crkva posjeduje iz nje, i time svo obožavanje, se može vidjeti iz sljedećih odlomaka:

‘Od izlaska sunca će zazivati Moje ime.’  Izaija 26:8, 13; (Izaija 41:25).

‘Jer od istoka do zapada veliko će ime Moje biti među narodima, i na svakom mjestu će se prinositi kad Imenu mojemu… Oskvrnuli ste ime Moje kada govorite: Stol je Gospodnji okaljan…  i prezirete ga kada prinosite na žrtvu što je oteto, hromo i bolesno.’  Malahija 1:11-13.

‘Jer svi narodi će hodati, svaki u ime boga svojega, a mi, mi idemo u imenu Jehove, Boga našega.’  Mihej 4:5

‘Oni su trebali obožavati Jehovu na jednom mjestu gdje bi On odlučio postaviti Svoje ime.’    Ponovljeni Zakon 12:5, 11, 13, 14, 18; 16:2, 6, 11, 15, 16;

to jest, gdje će On uspostaviti Svoje obožavanje.

‘Isus reče, jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u Moje ime, tu sam i Ja sred njih.’  Matej 18:20

‘A onima koji Ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u Njegovo ime.’   Ivan 1:12.

‘Tko vjeruje u Njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.’  Ivan 3:18.

‘Da vjerujući imate život u imenu Njegovu.’  Ivan 20:31

‘Isus reče: Ljudima sam očitovao Tvoje ime… I proglasio sam im Tvoje ime.’    Ivan 17: (6) 26.

‘Gospodin reče: ‘Ti u Sardu imaš nekoliko imena.’  Apokalipsa 3:4.

U ovim i mnogim drugim odlomcima ime Božje naznačava Božansko koje proizlazi iz Boga i po kojem/kroz koje se On obožava. Ime Isusa Krista naznačava sve što pripada iskupljenju i Njegovoj doktrini, i time spasenju: Isus naznačava sve što pripada spasenju putem iskupljenja, a Krist, sve što pripada spasenju pomoću Njegove doktrine.

299. U božanstvenom značenju, uzimati ime Božje uzalud znači ono što je Gospod rekao Farizejima:

‘Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti  ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti.’        Matej 12:31, 32.

Bogohuljenje Duha naznačava huljenje protiv Božanstvenosti Gospodnjeg Ljudskog, i protiv svetosti Riječi. Da je Gospodnje Božansko Ljudsko naznačeno imenom Jehove Boga u božanstvenom ili najvišem značenju je očigledno iz ovih odlomaka:

‘Oče, proslavi ime Svoje! Uto dođe glas s neba: Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti!’  Ivan 12:28.

‘I što god zaištete u Moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u Moje ime, učinit ću.’  Ivan 14:13, 14.

U Gospodinovoj molitvi, u božanstvenom značenju, ništa drugo nije predstavljeno riječima:

‘Budi sveto ime Tvoje.’

na isti način Njegovim imenom u Izlasku 23:21; i Izaiji 63:16. Pošto bogohuljenje Duha nije oprošteno čovjeku, u skladu sa riječima u Mateju 12:31, 32, i pošto je ovo smisao božanstvenog značenja, zbog toga je ovoj zapovijedi dodano: ‘Jer Jehova neće oprostiti onome koji Njegovo ime uzima uzalud.’

300. Bilo čije ime ne naznačava jedino njegovo ime već također njegovu cijelu karakterističnu kvalitetu, kao što je očigledno iz imena u duhovnom svijetu. Tamo ni jedan čovjek ne zadržava ime koje je primio na ovom svijetu prilikom krštenja, ili od njegovog oca i predaka; već je svatko imenovan sukladno njegovoj karakterističnoj kvaliteti, i zato su anđeli imenovani u skladu sa njihovim moralnim i duhovnim životom. Ovo također naznačavaju ove riječi Gospodnje:

‘Isus reče, Ja sam pastir dobri… ovce čuju Njegov glas, i On zove Svoje ovce po imenu, i izvodi ih.’  Ivan 10:3, 11.

Isto je značenje u ovom odlomku:

‘U Sardu imam nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina… Napisat ću na njemu koji prevlada… ime  grada, Novog Jeruzalema… i ime Moje novo.’  Apokalipsa 3:4-12.

Gabriel i Mihael nisu imena dvoje osoba na nebu; već su tim imenima naznačeni svi oni na nebu koji su u mudrosti što se tiče Gospoda, i koji Ga obožavaju.

Također, imena osoba i lokacija u Riječi ne naznačavaju osobe i lokacije, već stvari od Crkve. Štoviše, u prirodnom svijetu ime ne naznačava samo ime, već također karakter osobe, pošto je taj intimno povezan sa njegovim imenom. Jer u uobičajenom govoru se kaže o jednom čovjeku kako on čini to ili to zbog svoga imena, ili časti svoga imena; o drugome, da ima časno ime, čime se misli da je glasovit po kvalitetama koje su u njemu, kao prirodnim sposobnostima, učenju, zaslugama, i tako dalje. Svatko zna da onaj koji kleveće i ogovara ikoga njegova imena što se tiče, također kleveće i ogovara djela njegovog života. Ovi su združeni u ideji, i posljedično tome je ugled njegovog imena uništen. Slično tome onaj koji nečasno tretira kraljevo ime, ime vojvode i vlastodršca, baca sramotu na njihovu veličanstvenost i dostojanstvo. Na isti način onaj koji upotrebljava prezirni ton prilikom izgovaranja bilo čijeg imena, prezire istovremeno i djela njegovog života. Kako se ovo događa u bilo čijem slučaju, postoji generalni zakon u svim narodima koji zabranjuje zloupotrebu i iskorištavanje imena neke osobe, kako ovo uključuje njegov karakter i ugled.

TREĆA ZAPOVIJED

SJETI SE DA SVETIM DRŽIŠ DAN ŠABATA. ŠEST DANA RADI I OBAVLJAJ SAV SVOJ POSAO: ALI SEDMI DAN JE ŠABAT JEHOVE BOGA TVOGA.

301. Da je ovo treća zapovijed se može vidjeti iz Izlaska 20:8, 9, 10; i Ponovljenog Zakona 5:12, 13. U prirodnom značenju, što je značenje Slova, ova zapovijed naznačava da je šest dana za čovjeka i njegove poslove; a sedmi za Gospoda, i za čovjekov počinak koji dolazi od Njega. Šabat na izvornom jeziku znači počinak. Šabat je kod djece Izraela bila svetinja nad svetinjama, pošto je reprezentirao Gospoda, šest dana reprezentiraju njegove muke i borbe sa paklovima, a sedmi Njegovu pobjedu nad njima, i time počinak; i pošto je dan Šabata reprezentirao zaključivanje cijelog Gospodnjeg djela iskupljenja, prema tome je bio sâma svetost. Međutim, kada je Gospod došao na svijet, posljedično tome su reprezentacije o Njemu prestale, taj dan je postao dan instrukcije o Božanskim stvarima, i time također dan odmora od poslova, i dan meditacije o takvim stvarima koje pripadaju spasenju i vječnom životu; i također dan za prakticiranje ljubavi prema bližnjemu. Da je postao dan instrukcije u Božanskim stvarima je očigledno iz činjenice

da je Gospod na taj dan podučavao u Hramu i sinagogama, Marko 6:2; Luka 14:16, 31, 32; 13:10; i da je rekao čovjeku koji je bio izliječen, ‘Uzmi svoj krevet i hodaj;’ a Farizejima, da je bilo zakonito za njegove učenike na dan Šabata sakupljati kukuruz, i jesti.’  Matej 12:1-9; Marko 2:23 do kraja; Luka 6:1-6; Ivan 5:9-19.

Sve ove stvari u duhovnom značenju naznačavaju instrukciju u stvarima od doktrine. Taj dan je također postao dan za prakticiranje ljubavi prema bližnjemu, kao što je očigledno iz onog što je Gospod i činio i naučavao na dan Šabata,

Matej 12:10-14; Marko 3:1-9; Luka 6:6-12; 13:10-18; 14:1-7; Ivan 5:9-19; 9:14-16.

Ovi te prethodni odlomci ukazuju zašto je Gospod rekao:

‘Kako je On također Gospodar šabata.’  Matej 12:8; Marko 2:28; Luka 6:5.

302. Ova zapovijed u duhovnom značenju predstavlja ponovno formiranje i regeneraciju čovjeka od strane Gospoda. Šest dana rada/truda predstavljaju čovjekove borbe protiv paklova i njegovih požuda, i, istovremeno, protiv zala i neistina koje su u njemu od pakla; dok sedmi dan predstavlja njegovo sjedinjenje sa Gospodom, i posljedičnu regeneraciju. Da tijekom ove borbe čovjek duhovno trpi trud/napor, no ulazi u počinak kada je regeneriran, će se ukazati iz onog što je kasnije rečeno u poglavlju o Ponovnom Formiranju i Regeneraciji, posebice pod ovim naslovima:

(1)   Regeneracija se odvija na isti način poput onog kako je čovjek začet, nošen u utrobi, rođen i obrazovan.

(2)    Prvi korak novog rođenja se naziva ponovno formiranje, i pripada razumijevanju; a drugi se naziva regeneracija, i pripada volji, i otud razumijevanju.

(3)   Najprije mora biti formiran unutarnji čovjek, i nakon toga vanjski čovjek posredstvom unutarnjeg.

(4)   Onda nastaje borba između unutarnjeg i vanjskog čovjeka; i kojigod pobijedi vlada nad drugim.

(5)   Regenerirani čovjek ima novu volju i novo razumijevanje;

i iz ostatka poglavlja.

Ova zapovijed u duhovnom značenju predstavlja ponovno formiranje i regeneraciju čovjeka pošto su oni istovrsni mukama Gospodnjim i borbama sa paklovima, Njegovoj pobjedi nad njima, i Njegovom naknadnom počinku. Jer Gospod ponovno formira i regenerira čovjeka, i pravi ga duhovnim, na isti način na koji je On proslavio Svoje ljudsko, i učinio ga Božanskim. Ovo je ono što je naznačeno sa ‘praćenjem Njega’. Da je Gospod imao ove borbe, i da se nazivaju radom/trudom/mukom, je očigledno iz Izaije 53 i 63; a da se čovjekove borbe također nazivaju radom/trudom/mukom se može vidjeti u Izaiji 65:23 i Apokalipsi 2:2, 3.

303. U božanstvenom značenju ova zapovijed naznačava sjedinjenje sa Gospodom, i onda mir, zbog zaštite od paklova. Jer šabat predstavlja počinak, a u najvišem smislu mir; otud se Gospod naziva Princem Mira, i on Sebe također naziva Mir(om), kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Jer, Dijete nam se rodilo, Sina dobismo; na plećima Mu je vlast. Ime Mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će Mu se prostirati i miru neće biti kraja.’  Izaija 9:6, 7.

‘Isus reče, Mir vam ostavljam, mir vam Svoj dajem.’   Ivan 14:27.

‘Isus reče, to vam rekoh da u Meni možete pronaći mir.’   Ivan 16:33.

‘Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti, koji oglašava mir… koji govori…  Bog tvoj kraljuje.’   Izaija 52:7.

‘Jehova je izbavio dušu moju u mir.’  Psalam 55:18

‘Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje. Narod će Moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima.’   Izaija 2:17, 18.

‘Isus reče sedamdesetorici koju je odaslao, U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj! (ili ‘Mir Gospodnji’) Bude li ondje sin mira, počinut će na njemu mir.’   Luka 10:5, 6; Matej 12: 112-14.

‘Govorit će mir narodu svomu… Pravednost i Mir će se poljubiti.’  Psalam 85:8, 10.

‘Kada se Gospod Osobno pokazao Njegovim učenicima, rekao je, ‘Mir budi s vama.’  Ivan 20:19, 21, 26.

Štoviše, stanje mira u koje će vjerni biti primljeni od strane Gospoda se obrađuje u Izaiji 55 i 56, i na drugim mjestima. U to stanje će doći oni koji su primljeni u Novu Crkvu koja je sada ustanovljena od strane Gospoda. Što taj mir, kojeg uživaju anđeli, jeste u svojoj biti, se može vidjeti u djelu o ‘Nebu i Paklu’, br. 284-390. Iz ovih je razmatranja također očigledno zašto Gospod naziva Sebe Gospodarem Šabata, to jest, počinka i mira.

305. Nebeski mir, što je zaštita protiv paklova, kako se zla i neistine ne bi podigli iz njih i napali čovjeka, se može usporediti, u mnogim stvarima, sa stanjem prirodnog mira. To je poput mira koji slijedi nakon rata, kada svaki čovjek uživa sigurnost protiv svojih neprijatelja, i živi u sigurnosti svoga vlastitog grada, u svojoj vlastitoj kući, i svojim vlastitom poljima i vrtovima; ili kao što je to Prorok izrazio kada je u prirodnim izrazima govorio o nebeskom miru:

‘Svaki će mirno živjeti pod lozom vinovom, pod smokvom svojom, i nitko ga neće plašiti.’  Mihej 4:4; Izaija 55:21, 23.

Također se može usporediti sa rekreacijom uma, i počinkom nakon teškog rada; i utjehom koju majke osjećaju nakon što su porodile, kada njihova majčinska ljubav počinje očitovati svoje užitke. Može se također usporediti sa zatišjem nakon oluja, tamnih oblaka i gromova; i sa proljećem nakon svršetka žestoke zime, kada izgleda kao da zemlja izražava svoju radost u nježnim izdancima, i vrtovima, poljima i šumama, u njihovim pupoljcima i cvjetovima. Može se također usporediti sa stanjem uma onih koji, nakon oluja i opasnosti na moru, dosegnu luku i stupe nogama na dugo-očekivano kopno.

ČETVRTA ZAPOVIJED

POŠTUJ OCA SVOGA I MAJKU SVOJU, DA IMAŠ DUG ŽIVOT,

I DA TI DOBRO BUDE NA ZEMLJI.

305. Tako glasi ova zapovijed u Izlasku 20:12, i u Ponovljenom Zakonu 5:16. ‘Poštuj oca svoga i majku’, u prirodnom značenju, što je značenje Slova, naznačava poštovanje prema roditeljima, poslušnost prema njima i pažnju, kao i ukazivanje zahvalnosti poradi pogodnosti/koristi. Jer oni hrane i odjevaju svoju djecu, i uvode ih u svijet, gdje oni mogu voditi svoju ulogu kao javno odvažne i moralne osobe; a oni ih također vode do neba, uz pomoć religijskih odredbi. Tako roditelji osiguravaju ne samo za vremeno blagostanje njihove djece, već također za njihovu vječnu sreću; i sve te stvari oni čine iz ljubavi koja je u njih usađena od strane Gospoda, namjesto koga djeluju. U ograničenom značenju ova zapovijed naznačava poštovanje prema skrbnicima zbog njihovog skrbništva od strane onih čiji su roditelji mrtvi. U širem smislu, ona naznačava poštovanje prema kraljevima i sucima, pošto oni osiguravaju sve što je nužno za cijelu zajednicu općenito, kao što roditelji to čine za svoju djecu pojedinačno. U najširem smislu, ona naznačava da ljudi trebaju voljeti svoju zemlju, pošto ih hrani i štiti; i prema tome se njihova zemlja naziva ‘Otađbina’ od riječi ‘otac’; ali roditelji također moraju ukazivati poštovanje njihovoj zemlji, i njihovom kralju i sucima, te učiti svoju djecu da čine isto.

306. U duhovnom značenju, poštovanje prema ocu i majci naznačava poštovanje i ljubav prema Bogu i Crkvi. U ovom značenju, otac naznačava Boga, koji je Otac sviju nas, a majka naznačava Crkvu. Djeca i anđeli na nebu ne poznaju ni jednog drugog oca i ni jednu drugu majku, pošto s oni tamo nanovo rođeni od Gospoda posredstvom Crkve. Gospod prema tome kaže:

‘Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – Onaj na nebesima.’  Matej 23:9.

Ovo je bilo rečeno za djecu i anđele na nebu, ali ne za djecu i ljude na zemlji. Gospod naučava istu stvar u svagdanjoj molitvi Kršćanskih Crkava, ‘Oče naš, Koji jesi na nebesima, neka bude sveto ime Tvoje.’ U Duhovnom značenju, majka naznačava Crkvu, jer, baš kao što majka na zemlji hrani njezinu djecu sa prirodnom hranom, tako Crkva hrani njezinu djecu sa duhovnom hranom. U Riječi se, prema tome, Crkva svugdje naziva majkom, kao u Hošei:

‘Podignite tužbu protiv majke svoje… jer ona mi nije žena, niti sam Ja muž njezin.’    Hošea 2:3, 5;

i u Izaiji:

“Gdje je račun razvoda vaše matere, koju sam otpustio?’ Izaija 50:1; i u Ezekijelu 16:45; 19:10.

i u Evanđelistima:

‘Isus, pružajući ruku prema učenicima, reče: Moja majka i braća Moja su oni koji čuju Riječ Božju,  i vrše ju.’  Matej 12:48, 49; Marko 3:33-35: Luka 8:21; Ivan 19:25-27.

307. U božanstvenom značenju, ocem je naznačen naš Gospod Isus Krist, a majkom, zajednica svetaca, ili Njegova Crkva diljem cijelog svijeta. Da je Gospod Otac je očigledno iz ovih odlomaka:

‘Jer, Dijete nam se rodilo, Sina dobismo; na plećima Mu je vlast. Ime Mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.’   Izaija 9:6.

‘Jer Otac si naš! Abraham nas ne poznaje i ne spominje nas se Izrael… Ti… si naš Otac, Iskupitelj naš – ime Ti je oduvijek.’  Izaija 63:16.

‘Filip reče: Gospode, pokaži nam Oca… Nato će mu Isus… Vjerujte mi: Ja sam u Ocu i Otac u Meni.’   Ivan 14:8-11; 12:45.

Da je u ovom značenju majkom naznačena Crkva Gospodnja je očigledno iz ovih odlomaka:

‘I vidjeh Sveti grad, Novi Jeruzalem… opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.’   Apokalipsa 21:2.

‘Anđeo reče Ivanu, Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu… i pokaza mi taj… grad, Sveti Jeruzalem.’ Apokalipsa 21:9, 10.

‘Dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova… Blago onima koji su pozvani na svadbenu  gozbu Jaganjčevu.’  Apokalipsa 19:7, 9; a vidi također Matej 9:15; Marko 2:19, 20; Luka 5:34, 35; Ivan 3:29: (19:25-27).

Novim Jeruzalemom je naznačena Nova Crkva, koja je u današnje vrijeme ustanovljena od strane Gospoda, kao što se može vidjeti u ‘Apoklipsi Otkrivenoj’, br. 880-881. Ova Crkva je, a ne prethodna, ona koja je žena i majka u ovom značenju. Duhovno potomstvo, što su plodovi ovog vjenčanja, su dobra ljubavi prema bližnjemu i istine vjere; i oni koji su utemeljeni u ovima od Gospoda se nazivaju sinovima vjenčanja,  sinovima Božjim, i rođenima od Boga.

308. Treba razumjeti da od Gospoda neprestano proizlazi Božanska božanstvena sfera ljubavi prema svima onima koji prigrle doktrinu Njegove Crkve, i koji su, poput djece u ovom svijetu s obzirom na njihovog oca i majku, poslušni i ukazuju Mu pažnju, te žude biti hranjeni, tj. podučavani s Njegove strane. Iz ove božanstvene sfere nastaje prirodna sfera ljubavi prema novorođenčadi i djeci. Ovo je univerzalna sfera, i utječe ne samo na ljude, već također i na ptice i zvijeri, i čak na gmizavce; i ne samo na žive, već također i na nežive stvari. Kako bi Gospod mogao djelovati na ove stvari od prirode, kao što djeluje na duhovne stvari, On je stvorio sunce da bude u prirodnom svijetu poput zajedničkog oca, a zemlju kao zajedničku majku, iz čijeg vjenčanja niče sva vegetacija koja ukrašava lice zemlje. Upliv te božanstvene sfere u prirodni svijet je uzrokom tih prekrasnih stadija u vegetaciji od sjemena do ploda i novog sjemena. Ovo je razlog zašto se mnoge biljke okreću prema suncu preko dana, a okreću od njega kada zalazi; i zašto se neki cvjetovi otvaraju kada sunce izlazi, a zatvaraju kada zalazi. Otud također ptice pjevice slatko pjevaju rano u zoru, i također nakon što su bile nahranjene od strane njihove majke zemlje. Na taj način one poštuju njihovog oca i njihovu majku. Sve ovo je dokaz da Gospod, posredstvom sunca i zemlje u prirodnom svijetu, osigurava sve stvari koje su nužne za živo i neživo stvaranje. Iz toga razloga je rečeno u Davidu:

‘Hvalite Jehovu s nebesa… Hvalite Ga, sunce i mjeseče… Hvalite Jehovu sa zemlje, nemani morske i svi bezdani… plodonosna stabla i svi cedrovi! Zvijeri i sve životinje, gmizavci i ptice krilate! Zemaljski kraljevi i svi narodi… I mladići i djevojke.’   Psalam 148:1-12.

i u Jobu:

‘Ali pitaj zvijeri, i poučit ćete; i ptice nebeske; ili grmlje zemaljsko, i objasnit će ti; i ribe u moru ispripovjedit će ti. Tko od svih ovih ne zna da je sve to ruka Jehovina učinila?’  Job 12:7-9.

‘Pitaj i poučit će te’, predstavlja ‘promatraj, studiraj, i prosudi iz ovih stvari da ih je Gospod Jehova stvorio.

PETA ZAPOVIJED

NE UBIJ

309. Ova zapovijed, ‘Ne ubij’, u prirodnom značenju ne zabranjuje samo ubojstvo čovjeka, i nanošenje mu ozljede koja bi mogla biti smrtonosna, već također sakaćenje njegovog tijela. Ona takođe zabranjuje svaku smrtonosnu ozljedu njegovom imenu i ugledu, jer mnogi svoj ugled i život jednako cijene. U širem prirodnom smislu ubojstvo predstavlja smrtno neprijateljstvo, mržnju i osvetu; jer ubojstvo vreba unutar ovih poput vatre u drvu ispod pepela. Paklena vatra nije ništa drugo, i prema tome mi govorimo o tome kako netko gori od mržnje, i izgara za osvetom. Ove strasti su ubojstvo u namjeri, iako ne u djelu; a ako bi strah od zakona odmazde bio od njih otklonjen one bi se pretvorile u djelo, posebice ako je namjera povezana sa podmuklošću ili okrutnošću. Da je mržnja ubojstvo je očigledno iz ovih riječi Gospodnjih:

‘Čuli ste kako su stari govorili: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.  A Ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bez razloga, bit će u opasnosti… od vatre paklene.’  Matej 5:21, 22.

To je zbog toga što sve što pripada namjeri pripada također i volji, i stoga pripada djelu u njegovoj suštinskoj prirodi.

310. U duhovnom značenju, ubojstvo također naznačava svaku metodu ubijanja i uništavanja ljudskih duša. Različite i mnogostruke su metode koje se upošljavaju, takve poput odvraćanja ljudi od Boga, religije i Bogoštovlja, podizanje skandala protiv ovih, te uvjerljivo insinuiranje odbojnosti i prezira. Takve ubojice su svi vragovi i sotone u paklu; i sa njima su združeni oni koji u ovom svijetu vrše nasilje nad svetim stvarima Crkve i oskvrnjuju ih. Uništitelji duša posredstvom neistina su naznačeni kraljem bezdana koji se naziva Abaddon ili Apollyon, to jest, uništitelj, u Apokalipsi 9:11; a u proročkoj riječi sa ‘zaklanima’, kao u ovim odlomcima:

‘Ovako mi reče Jehova: Pasi ovce klanice! Kupci ih njihovi kolju.’  Zaharija 11:4, 5, 7.

‘Ubijaju nas dan za danom; i brojimo se k’o ovce za klanje.’ Psalam 44:22.

‘Jakov će pustiti one koji će doći da se ukorijene… zar nije zaklan bio, kao što je druge klao?’ Izaija 27:6, 7.

‘Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi… Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.’  Ivan 10:10;

pored toga na drugim mjestima, kao u Izaiji 14:21; 26:21; Ezekijel 37:9 (ovo izgleda da je pogrešan navod, moguće je naumljeno Ezekijel 34:9, 10); Jeremija 4:31; 12:3; Apokalipsa 9:4; 11:7); Iz ovog razloga se vrag naziva ‘obojicom od početka’ Ivan 8:44.

311. U božanstvenom smislu ‘ubiti’ naznačava gajiti neobazrivu srdžbu protiv Gospoda, mrziti Ga, i žudjeti za time da se umrlja Njegovo ime. Rečeno je takvima koji to čine da Ga raspinju; a to bi oni zaista i napravili, kao što su Židovi napravili, ako bi došao na svijet kao što je došao ranije. Ovo je označeno sa,

‘Jaganjcem koji stoji kao da je bio zaklan.’    Apokalipsa 5:6; 13:8.

i ‘raspetim Gospodom.’  Apokalipsa 11:8; Hebrejima 6:6; Galaćanima 3:1

312. Priroda čovjekovih unutrašnjosti, ukoliko nisu ponovno formirane od strane Gospoda, mi je bila razjašnjena po vragovima i sotonama u paklu. Oni neprestano namjeravaju ubiti Gospoda; i kako to ne mogu ostvariti, oni teže ubiti one koji su posvećeni Gospodu; ali pošto oni to ne mogu učiniti kao što mogu ljudi na zemlji, oni svoje napore usmjeravanju prema uništavanju njihovih duša, to jest, prema uništavanju vjere i ljubavi prema bližnjemu u njima. Mržnja i osveta se među njima pojavljuju poput tamno-svijetlećih vatri a osveta poput blistavo-svijetlećih plamenova; ipak to nisu plamenovi već prividi. Okrutnost njihovih srdaca sebe ponekad prikazuje u zraku iznad njih kao borba sa anđelima, i njihov pokolj i obaranje; jer gnjev i mržnja koji porađaju takve smrtonosne slike su usmjereni protiv neba. Štoviše, oni se takođe na udaljenosti prikazuju poput svakojakih divljih zvijeri, poput tigrova, leoparda, vukova, lisica, pasa, krokodila; i također poput zmija svake vrste; a kada ugledaju bezopasna stvorenja u reprezentativnim formama, obmanuti sa prividom, oni jurišaju na njih u namjeri da ih zakolju. Neki od njih su mi se jednom prikazali poput zmajeva, koji stoje pored žene. Oni su pored sebe imali malu djecu koju su zmajevi namjeravali, tako reći, požderati, u skladu sa onim što je rečeno u Apokalipsi, poglavlje 12; što je reprezentacija mržnje prema Gospodu i Njegovoj Novoj Crkvi. Ljudi na svijetu koji žele uništiti Crkvu Gospodnju, naliče ovim vragovima. Ova činjenica nije očigledna onima sa kojima su oni združeni, pošto njihova tijela, uz čiju pomoć vrše moralne obaveze, apsorbiraju i skrivaju ove stvari. Anđelima se, međutim, koji ne vide ova tijela već njihove duhove, oni prikazuju u obliku sličnome onom gore opisanih vragova. Tko bi mogao znati takve stvari, ukoliko Gospod nekome nije otvorio oči, i omogućio mu vidjeti u duhovni svijet? Inače, zar ne bi ove, zajedno sa stvarima od najveće važnosti, zauvijek ostale skrivene od čovječanstva?

ŠESTA ZAPOVIJED

NE UČINI PRELJUBA

313.     U prirodnom značenju, ova zapovijed ne naznačava samo počinjavanje preljuba, već također bludnost volje i ponašanja, i posljedičnu nečistoću misli i govora. Da je samo žudjeti isto što i počinjavati preljub je očigledno iz riječi Gospodnjih:

‘Čuli ste kako stari govorahu: Ne čini preljuba! Ali Ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.’   Matej 5:27, 28.

To je zbog toga što požuda, kada je u volji, zadobija prirodu djela; jer u razumijevanje ulazi jedino zavodljivost, ali u volju, namjera; a namjera požude je djelo. Više se, međutim, može vidjeti o ovom predmetu u djelu ‘O Bračnoj Ljubavi i Preljubničkoj Ljubavi’, objavljenom u Amsterdamu u 1768, gdje su obrađeni sljedeći predmeti: suprotnost između bračne i preljubničke ljubavi, br. 423-443; kurvanje, br. 444-460; nekoliko vrsta i stupnjeva preljuba, br. 478-499; požuda defloracije djevica, br. 501-505; požuda naslađivanja raznolikošću, br. 506-510; požuda silovanja, br. 511, 512; požuda zavođenja nevinih, br. 513, 514; pripisivanje ljubavi, i preljubničke i bračne, br. 523-531. Sve ove stvari su uključene u ovu zapovijed u njezinom prirodnom značenju.

314. U duhovnom značenju, počiniti preljub naznačava oskvrnuti dobra u Riječi, i krivotvoriti njene istine. Do sada je bilo nepoznato da je to također naznačeno počinjavanjem preljuba, pošto je duhovno značenje Riječi ostalo skriveno; ali da je to naznačeno u Riječi sa počinjavanjem preljuba, kurvanja i bludničenja, je jasno vidljivo iz ovih odlomaka:

‘Prođite ulicama jeruzalemskim… i tražite… pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravdu i traži istinu… Kad ih nasitih do pucanja, oni preljub učiniše.’   Jeremija 5:1, 7.

‘Ali u proroka jeruzalemskih vidjeh strahote: preljub počinjavaju i u lažima hode.’ Jeremija 23:14.

‘Jer  u Izraelu počiniše sramotu, preljub počiniše… i u Moje ime lažne riječi govoraše.’ Jeremija 29:23.

‘Bludničit će… jer prestali su štovati Jehovu.’      Hošea 4:10.

‘Odstranit ću dušu koja se obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu.’  Levitski Zakonik 20:6.

‘Da saveza ne bi pravio, a oni odu bludničiti sa svojim bogovima.’  Izlazak 34:15.

Pošto Babilon iznad svih drugih oskvrnuje i krivotvori Riječ, ona se naziva velikom kurvom, i o njoj je rečeno u Apokalipsi:

‘Ona vinom gnjeva i bluda svojega opi sve narode.’ Apokalipsa 14:8.

‘Anđeo reče Ivanu, Pokazat ću ti sud nad velikom Bludnicom… s kojom su bludničili kraljevi zemlje.’ Apokalipsa 17:1, 2.

‘Osudio je veliku Bludnicu, što pokvari zemlju bludom svojim.’ Apokalipsa 19:2.

Pošto je Židovski narod krivotvorio Riječ, od strane Gospoda je bio nazvan,

‘preljubničkom generacijom.’ Matej 12:39; 16:4; Marko 8:38;

i ‘leglom preljubničkim.’  Izaija 57:3.

Ima mnogih drugih mjesta u Riječi, gdje se preljubima i kurvarlucima naznačava oskvrnuće i krivotvorenje Riječi.

kao u Jeremiji 3:6, 8; 13:27; Ezekijelu 16:15, 16, 26, 29, 32, 33; 23:2, 3, 5, 7, 11, 14, 17; Hošei 5:3; 6:10; Nahumu 3:4.

315.  U božanstvenom značenju, počiniti preljub naznačava negirati svetost Riječi, i huliti protiv nje. Ovo značenje slijedi iz duhovnog značenja, koje je onečistiti što je dobro u Riječi i krivotvoriti njezine istine. Oni negiraju svetost Riječi i hule protiv nje, koji u njihovim srcima ismijavaju sve stvari koje pripadaju Crkvi i religiji; jer u Kršćanskom svijetu su sve te stvari izvedene iz Riječi.

316. Postoje različiti razlozi zašto čovjek treba izgledati pošten/častan ne samo drugima već također sebi, iako može biti u potpunosti nečastan. Jer on ne zna da požuda u volji poprima prirodu djela, i da se može otkloniti jedino Gospodom nakon pokajanja. Apstinencija od čina ne čini čovjeka čestitim, ali apstinencija od htjenja čini kada je čin moguć, pošto je to grijeh. Na primjer, ako čovjek apstinira od preljuba i kurvarluka jedino od straha od civilnog zakona i njegovih kazni; od straha od gubitka ugleda, i prema tome časti; od straha od posljedične bolesti; od straha od domaćih svađa sa ženom, i problematičnog stanja života koji bi (tako) mogao nastati; od straha od osvete muža i rođaka, i kažnjavanja od strane slugu; ili iz pohlepe; od slabosti koja nastaje od bolesti, zloupotrebe, godina, ili bilo kojeg drugog razloga impotencije; ukratko, ako on apstinira na račun bilo kojeg prirodnog ili moralnog zakona, a ne istovremeno na račun duhovnog zakona, on je i dalje iznutra preljubnik i kurvar. Jer ipak vjeruje da preljub i kurvarluk nisu grijesi, i prema tome on ih ne smatra u duhu kao nezakonite pred očima Božjim. Tako on počinjava preljub u duhu ali ne u stvarnom djelu pred svijetom; i kada nakon smrti postane duh, on se otvoreno izjašnjava u njihovu korist.

Štoviše, preljubnici se mogu usporediti sa prekršiteljima saveza, koji krše njihove dužnosti; i također sa satirima i raskalašenim duhovima drevnih ljudi, koji su tumarali okolo po šumama, uzvikujući: ‘Gdje se nalaze djevice, zaručene djevojke, i žene, sa kojima se možemo zabavljati?’ U duhovnom svijetu preljubnici se zbilja prikazuju kao satiri i Priapi. Oni se također mogu usporediti sa uspaljenim smrdljivim kozama, i sa psima koji trče okolo po ulicama, gledaju uokolo i njuše ne bili nanjušili druge pse da zadovolje svoju požudu. Njihova spolna zrelost, kada postanu muževi, se može usporediti sa cvatnjom tulipana u proljeće, koji nakon nekoliko tjedana odbace njihove cvjetove i usahnu.

SEDMA ZAPOVIJED

NE UKRADI.

317. U prirodnom značenju, ova zapovijed zabranjuje krađu, pljačkanje, i gusarstvo u vrijeme mira; i, generalno, oduzimanje bilo čijeg vlasništva potajno ili pod bilo kojim izgovorom. Ona se proširuje također na sve oblike podvale i nezakonske zarade, lihvarenja i iznuđivanja, baš kao i prevaru prilikom plaćanja carine i poreza, te otplaćivanja dugova. Radnici krše ovu zapovijed, koji su nepošteni i prijevarni u vršenju svojih obaveza; trgovci, koji prakticiraju prevaru pri prodaji njihove robe, po pitanju težine, mjere i računa koje izdaju; a oficiri, koji zakazuju platiti vojnicima njihove poštene plaće. Suci također sagriješuju protiv nje, koji pod utjecajem prijateljstva, mita, veza, ili bilo kojeg drugog razloga pri donošenju presude, izvrću zakone i krivo tumače pravdu, i koji tako lišavaju druge njihovog vlasništva kojeg zakonski posjeduju.

318. U duhovnom značenju, krasti znači oduzimati drugima istine njihove vjere; a to je učinjeno posredstvom neistina i krivovjerja. Svećenici, koji obavljaju službu jedino u cilju zarade ili svjetovne slave, i koji naučavaju ono za što percipiraju ili bi mogli percipirati iz Riječi kako je neistinito, su duhovni lopovi; jer oni ljudima oduzimaju sredstva spasenja, koja su istine vjere. Oni se štoviše nazivaju kradljivcima u Riječi, u sljedećim odlomcima:

‘Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik… Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi.’  Ivan 10:1, 10.

‘Ne zgrćite sebi blago na zemlji… već na nebu… gdje  kradljivci ne potkapaju niti kradu.’  Matej 6:19, 20.

‘Dođu li k tebi lupeži il’ kradljivci noćni, kako li ćeš biti oplijenjen! Neće li te okrasti po miloj volji?’     Obadija, 5 stih.

‘Amo tamo jure po gradu; na zidine skaču, penju se na kuće i kroz okna ulaze poput lupeža.’   Joel 2:9.

‘Prijevarom se bave oni: tat u kuću provaljuje… a vani napadaju razbojnici.’  Hošea 7:1.

319.  U božanstvenom značenju, lopovi predstavljaju one koji oduzimaju Gospodu Božansku moć; i također one koji sebi pripisuju Njegovu zaslugu i pravednost. Takvi ljudi, čak ako i obožavaju Boga, ipak nemaju vjere u Njega, već samo u sebe, niti oni vjeruju u Boga, već samo u sebe.

320. Oni koji naučavaju što je neistinito i krivovjerno, i uvjeravaju ljude da je to istinito i pravovjerno, iako čitaju Riječ i mogu znati iz nje što je neistinito a što istinito; i oni koji također potvrđuju neistine religije putem zabluda, i zavode ljude u stranu, se mogu usporediti sa hohštaplerima i prevarantima svake vrste. Budući da su njihova djela u njihovoj suštinskoj prirodi krađe u duhovnom smislu, oni se mogu usporediti sa onima koji prave lažne novčiće, pozlaćuju ih ili čine da izgledaju poput zlata, i predaju ih kao prave. Oni se također mogu usporediti sa onima koji su umjetnici u vještom brušenju, glancanju i stvrdnjavanju kristala, i koji ih predaju kao dijamante; i sa onima koji, na konjima i mulama, vode uokolo po gradovima, primate ili majmune obučene kao ljude, ali sa njihovim licima prekrivenim velom, proglašavajući da su ovi plemići drevnog porijekla. Oni su također poput onih koji nose preko svojih lica obojane maske, i tako skrivaju svoju prirođenu ljepotu. Oni nalikuju onima koji prikazuju selenit i kvarc koji imaju sjaj zlata i srebra, i koji ih prodaju pod plemenite metale. Oni se nadalje mogu usporediti sa onima koji putem kazališne predstave odvlače ljude od istinskog obožavanja Boga, daleko od Crkve do igraonice. Oni koji, neovisno o istini, potvrđuju neistine svake vrste, i vrše svoje dužnosti kao svećenici samo u svrhu zarade i časti, i tako su duhovni lopovi, se mogu usporediti sa onim lopovima koji nose ključeve za otvaranje vrata bilo koje kuće. Oni su, štoviše, poput leoparda i orlova koji sa svojim oštrim očima zvjeraju uokolo u potrazi za najboljom lovinom.

OSMA ZAPOVIJED

NE SVJEDOČI LAŽNO PROTIV BLIŽNJEGA SVOGA.

321. Svjedočiti lažno protiv bližnjega, ili iskazivati neistinu, u prirodnom značenju naznačava najprije lažno svjedočiti pred sucem, ili pred drugima na sudu pravde, protiv bilo koga tko je bez temelja optužen za neki zločin; i potvrditi to imenom Božjim, ili bilo čime što je sveto, ili samim sobom ili čašću vlastitog imena. U širom prirodnom smislu, ova zapovijed zabranjuje svaku vrstu laži i licemjernih običaja u civilnom životu koji kao svoj cilj imaju zlu svrhu; i također klevetati i ocrniti bližnjega na štetu njegove časti, njegovog imena, i njegovog ugleda, o čemu ovisi njegov cijeli karakter. U širem prirodnom smislu, ona zabranjuje izdaju, obmanu, i zlo sa predumišljajem protiv bilo koga, koje nastaje iz različitih uzroka, poput neprijateljstva, mržnje, osvete, zavisti, suparništva i tome slično; jer ova zla uključuju grijeh lažnog svjedočenja.

322. U duhovnom značenju, svjedočiti lažno naznačava uvjeriti ljude kako je istinito ono što je neistinito, i da je zlo života dobro života, i obrnuto; ali činiti to sa namjerom, a ne iz neznanja, to jest, činiti to nakon što čovjek (upo)zna što je istinito i dobro, ne prije; jer Gospod kaže:

‘Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: Vidimo pa grijeh vaš ostaje.’  Ivan 9:41.

U Riječi se ova vrsta neistine naznačava sa lažju, a neistina iz nakane je naznačena obmanom, kao u sljedećim odlomcima:

‘Sklopismo savez sa smrću i s paklom učinismo sporazum… jer od laži načinismo sebi sklonište i od obmane skrovište.’ Izaija 28:15.

‘Ovo je narod odmetnički, sinovi lažljivi, sinovi koji neće da slušaju Zakon Jehovin.’ Izaija 30:9

‘Od proroka do svećenika svi laži govore.’ Jeremija 8:10.

‘Stanovnici vaši laž govore, varljiv je jezik u njihovim ustima!’   Mihej 6:12.

‘Uništit ćeš lažljivce… Varalica i krvopija Jehovi se gadi.’   Psalam 5:6.

‘Privikoše jezik da govori laži… Prebivalište Tvoje sred laži je.’ Jeremija 9:5, 6

Pošto je neistina naznačena lažju, prema tome Gospod kaže:

‘kada vrag govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.’ Ivan 8:44.

Laž predstavlja neistinu i lažan govor također u ovim odlomcima:

Jeremija 23:14, 32; Ezekijel 13:6-9; 21:29; Hošea 7:1; 12:1; Nahum 3:1; Psalam 120:2, 3.

323. U božanstvenom smislu, svjedočiti lažno naznačava huliti Gospoda i Riječ, i time izgnati sâmu istinu iz Crkve; jer Gospod je sâma Istina, kao što je također Riječ. Na drugu stranu, u ovom značenju, svjedočiti lažno naznačava govoriti istinu, a svjedočanstvo naznačava sâmu istinu. Prema tome, Dekalog se takođe naziva Svjedočanstvom.

Izlazak 25:16, 21, 22; 31:7, 18; 32:15; 40:20; Levitski Zakonik 16:13; Brojevi 17:4, 10.

A pošto je Gospod sâma Istina, On o Sebi kaže, da On svjedoči:

Da je Gospod sâma Istina, Ivan 14:6; Apokalipsa 3: (7, 14); a da On svjedoči, i da je Svoj vlastiti svjedok. Ivan 3:11; 8:13-19; 15:26; 18:37, 38.

324. Oni koji izgovaraju neistine iz naumljene obmane, i tonom koji simulira duhovni osjećaj, posebice ako ih miješaju sa istinama iz Riječi, koje su na taj način krivotvorene, su se u drevnim vremenima nazivali čarobnjacima, u svezi kojih vidi ‘Apokalipsu Otkrivenu’, br. 462; i također pitoni i zmije drveta poznanja dobra i zla. Takvi krivotvoritelji, lažjivci i obmanjivači se mogu usporediti sa onima koji razgovaraju sa njihovim neprijateljima na uljudan i prijateljski način, i dok govore, drže bodež iza svojih leđa sa kojim će ih ubiti. Oni se također mogu usporediti sa onima koji umaču svoje mačeve u otrov, i tako se bore sa svojim neprijateljima; ili sa onima koji miješaju kukutu sa vodom, i otrov sa vinom i slatkišima. Oni se također mogu usporediti sa prekrasnim i zavodljivim kurtizanama, zaraženim sa smrdljivom bolešću; sa bodljikavim biljkama koje ozljeđuju nos svakog tko ih pokušava pomirisati; sa zaslađenim otrovom, i balegom koja, kada se ujesen osuši, širi uokolo mirišljav vonj. U Riječi su takvi opisani kao leopardi, kao što se može vidjeti u ‘Apokalipsi Otkritoj’, br. 572.

DEVETA I DESETA ZAPOVIJED

NE POŽELI KUĆE BLIŽNJEGA SVOGA; NE POŽELI ŽENE BLIŽNJEGA SVOGA; NI SLUGE NJEGOVA, NI SLUŠKINJE, NI VOLA NJEGOVA, NI MAGARCA NJEGOVA, NITI IŠTA ŠTO JE BLIŽNJEGA TVOGA.

325. U Katekizmu* koji je sada u upotrebi, zapovijed iznad je podijeljena na dvije zapovijedi, jedna koja formira devetu, koja je ‘ne poželi kuću bližnjega svoga’, a druga, desetu, koja je ‘Ne poželi ženu bližnjega svoga, niti sluge njegova, niti sluškinje, niti vola, niti magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.’ Kako ove dvije zapovijedi čine uniju, i u Izlasku 20:17 i Ponovljenom Zakonu 5:21 formiraju jedan stih, ja predlažem da ih obradimo zajedno, ne zbog toga što bi želio da su sjedinjene u jednu, jer preferiram da one budu razdvojne na dvije kao ranije, pošto se Zapovijedi nazivaju ‘Deset Riječi.’

Izlazak 34:28; Ponovljeni Zakon 4:13; 10:4.

*Ovo aludira na Katekizam kojeg koriste Rimokatolici i također Luterani; ali U katekizmu Engleske Crkve i drugih Protestanata, ove su dvije Zapovijedi ujedinjene kao jedna, a prva Zapovijed je podijeljena na dvije.

326. Ove dvije zapovijedi se tiču svih prethodnih zapovijedi, te naučavaju i nalažu da se zla niti trebaju činiti niti se za njima treba žudjeti. Posljedično tome one se tiču ne samo vanjskog čovjeka, već također i unutarnjeg, jer onaj koji ne počinjava zla, a ipak ih žudi činiti, ih svejedno počinjava. Jer Gospod kaže:

‘Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.’  Matej 5:27, 28.

a vanjski čovjek nikad ne postaje unutarnjim, niti djeluje kao jedno sa unutarnjim sve dok požude nisu otklonjene. Ovo Gospod takođe naučava kada kaže:

‘Jao vama, pismoznanci i Farizeji… jer vi čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe.  Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.’  Matej 23:25, 26.

I On isto naučava kroz cijelo ovo poglavlje. Unutarnja zla, koja se karakteriziraju kao Farizejska, su požude za onime što je zabranjeno u prvoj, drugoj, petoj, šestoj, sedmoj i osmoj zapovijedi. Dobro je poznato da je Gospod, kada je bio u svijetu, naučavao unutarnje stvari Crkve, koje se sastoje u tome da se ne žudi za zlima. On je tako naučavao da unutarnji i vanjski čovjek moraju biti ujedinjeni, jer to je biti ponovno rođen, što je bio predmet razgovora Gospodnjeg sa Nikodemom, Ivan 3; a nitko ne može biti ponovno rođen, ili regeneriran, i posljedično tome postati unutarnji, osim od Gospoda.

Kako bi se ove dvije zapovijedi mogle ticati svih koje su prethodile, i uključiti zabranu protiv žudnje za zlima na koja se upućuje, zbog toga je najprije spomenuta kuća bližnjeg, nakon toga njegova žena, onda sluga, sluškinja, vol, i magarac, i konačno sve što pripada bližnjemu. Jer kuća uključuje sve što slijedi, budući da sadrži muža, ženu, slugu, sluškinju, vola i magarca. Žena, koja je spomenuta sljedeća, uključuje ono što slijedi, jer ona je gospodarica, a muž njezin gospodar, u kući; a sluga i sluškinja su pod njima, a volovi i magarci pod slugama; i konačno, dolaze sve stvari ispod i iznad ovih, što uključuju riječi, ‘i sve što je bližnjega tvoga.’ Iz ovoga je očigledno kako se ove dvije zapovijedi odnose prema svima onima koje su prethodile generalno i pojedinačno, i u širem i u ograničenom smislu.

327. U duhovnom značenju, ove zapovijedi zabranjuju sve požude koje su protivne duhu, time sve što je protivno duhovnim stvarima Crkve, što se prije svega odnosi spram vjere i ljubavi prema bližnjemu. Jer ukoliko požude nisu obuzdane, tijelo će, u skladu sa svojom slobodom, pojuriti u svakojake opakosti; kao što smo obaviješteni od strane Pavla:

Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela.’ Galaćanima 5:17.

i od strane Jakova:

‘Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami.  Požuda  zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh, kada je izvršen, rađa smrću.’   Jakovljeva 1:14, 15.

i također od strane Petra:

‘Gospod čuva nepravednike za kaznu na Dan sudnji; ali prije svega one koji u prljavoj požudi idu za puti.’  2 Petrova 2:9, 10.

Ukratko, ove dvije zapovijedi, shvaćene u skladu sa duhovnim značenjem, se tiču svih zala koja su spomenuta u duhovnom značenju prethodnih zapovijedi, i zabranjuju žudnju za njima. Isto važi i za božanstveni smisao, i ponavljanje pojedinosti je prema tome ovdje nepotrebno.

328. Požude tijela, ili očiju, i drugih čula, kada su odvojene od požuda, to jest, od osjećaja, žudnji i užitaka duha, su baš kao i požude u zvijeri, i zato su, stoga, u sebi bestijalne. Osjećaji duha su, međutim, poput onih u anđela, i zbog toga se mogu nazivati uistinu ljudskima. Toliko, prema tome, koliko se itko naslađuje u požudama tijela, on je zvijer i divlja životinja; ali onoliko koliko on uživa u žudnjama duha, on je čovjek i anđeo. Požude tijela se mogu usporediti sa osušenim i uvelim grožđem, i sa divljim grožđem; ali osjećaji duha, sa sočnim i ukusnim grožđem, i ukusom vina koje je istiješnjeno iz njih. Požude tijela se također mogu usporediti sa štalama gdje se nalaze magarci, koze i svinje; ali osjećaji duha, sa štalama gdje su prvoklasni konji, i također ovce i jaganjci. Oni se, zaista, razlikuju kao magarac od konja, koza od ovce, i svinja od jaganjca; generalno, kao što se šljaka razlikuje od zlata, kreč od srebra, koralj od rubina, i tako dalje. Požuda i čin prianjaju kao krv i tijelo, ili kao plamen i ulje; jer požuda je unutar čina kao što je zrak pluća prisutan u disanju i govoru; kao vjetar u jedru kada je brod u pokretu, i kao voda u kolu vodenice kada daje pokret i djelovanje mašini.

DESET ZAPOVIJEDI DEKALOGA SADRŽAVAJU SVE ŠTO SE TIČE LJUBAVI PREMA BOGU, I SVE ŠTO SE TIČE LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU.

329. U osam zapovijedi Dekaloga, prvoj, drugoj, petoj, šestoj, sedmoj, osmoj, devetoj i desetoj, niša nije rečeno o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Nije rečeno da Boga treba voljeti ili da ime Božje treba slaviti, ili da se bližnji treba voljeti, i time da se prema njemu treba odnositi iskreno i čestito, već jedino, ‘Nemoj imati drugih bogova pored Mene; ne uzimaj ime Božje uzalud; ne ubij; ne počini preljuba; ne ukradi; ne svjedoči lažno; ne žudi za ničim što pripada bližnjemu tvome.’ Time je generalno rečeno da se zlo ne smije željeti, smišljati, i počinjavati niti protiv Boga, niti bližnjega. Takve stvari koje se neposredno odnose prema ljubavi i ljubavi prema bližnjemu nisu bile zapovjeđene, već su jedino njima protivne stvari bile zabranjene, jer ukoliko čovjek izbjegava zla kao grijehe, on želi dobro ljubavi i ljubavi prema bližnjemu. Da je prvi princip ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu izbjegavati zlo, a drugi činiti dobro, će biti ukazano u poglavlju o Ljubavi prema bližnjemu.

[2]        Postoje dvije suprotne ljubavi, ljubav koja želi i čini dobro, i ljubav koja želi i čini zlo; potonja je paklena, a prijašnja nebeska, jer cijeli pakao je u ljubavi spram počinjavanja zla, a cijelo nebo je u ljubavi spram činjenja dobra. Dakle, pošto je čovjek rođen u zlu svake vrste, i posljedično tome od svoga rođenja naginje takvim stvarima koje pripadaju paklu; i kako ne može ući u nebo ukoliko nije ponovno rođen, tj. regeneriran, nužno je da zla, koja su od pakla, moraju biti otklonjena prije nego on može željeti dobro koje je od neba; jer nitko ne može biti prihvaćen od strane Gospoda ukoliko nije razdvojen od vraga. Na koji način su zla otklonjena, i čovjek vođen do dobra, će biti ukazano u dva poglavlja o Pokajanju i Ponovnom formiranju.

[3]        Da zla najprije moraju biti otklonjena, prije nego dobro koje čovjek čini postane dobro u očima Božjim, je od strane Gospoda naučavano u Izaiji na ovaj način:

‘Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka… Učite se dobrim djelima…. Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.’ Izaija 1:16-18.

Sličan ovom je sljedeći odlomak u Jeremiji:

‘Stani pred vrata Doma Jehovina, objavi ondje ovu riječ… Ovako govori Jehova nad Vojskama, Bog Izraelov, Popravite  svoje putove i djela svoja… Ne uzdajte se u lažne riječi: Svetište Jehovino! Svetište  Jehovino! Svetište Jehovino! Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete… a onda da dolazite i stojite preda Mnom u Domu ovome koji nosi Moje ime i govorite: Spašeni smo! i da nakon  toga opet činite nedjela i opačine?  Zar je Dom ovaj… postao pećina razbojnička? Ali, Ja dobro vidim – riječ je Jehovina.’  Jeremija 7:2-4, 9-11.

[4]        Da molitva upućena Bogu nije saslušana prije nego se čovjek opere ili pročisti od zala, je također naučavano u Izaiji:

‘Jehova reče, jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla… njemu su okrenuli leđa… Kad na molitvu ruke širite, Ja od vas oči odvraćam, kada Molitve množite, Ja vas neću saslušati.’   Izaija 1:4, 15.

Da ljubav i ljubav prema bližnjemu slijede kada čovjek vrši zapovijedi Dekaloga, izbjegavajući zlo, je očigledno iz ovih riječi Gospodnjih u Ivanu:

‘Tko ima Moje zapovijedi i čuva ih, taj Me ljubi; a tko Mene ljubi, njega će ljubiti Otac Moj, i Ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati… i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.’  Ivan 14:21, 23.

Zapovijedima su ovdje posebice naznačene zapovijedi Dekaloga; koje su sljedeće, da se zla ne smiju niti počinjavati niti žudjeti; jer onda slijedi čovjekova ljubav prema Bogu i ljubav Boga prema čovjeku, baš kao što dobro slijedi kada je zlo otklonjeno.

330. Bilo je iskazano da čovjek, u onoj mjeri u kojoj izbjegava zla, utoliko želi dobro, pošto su zlo i dobro suprotnosti; jer zlo je iz pakla, a dobro iz neba; prema tome, u mjeri u kojoj je pakao, to jest, zlo, otklonjeno, nebo prilazi, i čovjek gleda prema onome što je dobro. Da je to tako je jasno vidljivo kada se osam zapovijedi razmatra sa ovog stajališta. Tako:

1.     U onoj mjeri u kojoj čovjek ne obožava druge bogove, on obožava istinitog Boga.

2.     U onoj mjeri u kojoj čovjek ne uzima ime Božje uzalud, on voli ono što je od Boga.

3.     U onoj mjeri u kojoj čovjek ne žudi počiniti ubojstvo, i djelovati iz mržnje i osvete, on želi dobro bližnjemu.

4.     U onoj mjeri u kojoj čovjek nema žudnju počiniti preljub, on žudi živjeti čestito sa svojom ženom.

5.     U onoj mjeri u kojoj čovjek ne žudi krasti, on prakticira poštenje.

6.     U onoj mjeri u kojoj čovjek ne žudi svjedočiti lažno, o žudi razmišljati i govoriti istinu.

7 i 8. U onoj mjeri u kojoj čovjek ne žudi za onime što je njegovog bližnjega, on žudi dobro svome bližnjemu u uživanju njegove imovine.

Jasno je stoga da zapovijedi Dekaloga sadržavaju sve što se odnosi spram ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu; i stoga Pavle kaže:

‘Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini  preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Ljubav je, prema tome, ispunjenje Zakona.’   Rimljanima 13:8-10.

Ovima se moraju dodati dva Kanona za primjenu u Novoj Crkvi:

1.     Nitko sam od sebe ne može izbjegavati zla kao grijehe, i činiti dobro koje je dobro u očima Božjim; već u onoj mjeri u kojoj itko izbjegava zla kao grijehe, on čini dobro, ne sam od sebe, već od Gospoda.

2.     Čovjek treba izbjegavati zla kao grijehe, i boriti se protiv njih, kao sam od sebe; i ako izbjegava zla iz bilo kojeg drugog razloga nego zbog toga što su grijesi, on ih u stvarnosti ne izbjegava, već jedino spriječava da se prikažu pred svijetom.

331. Zlo i dobro ne mogu postojati zajedno; i u onoj mjeri u kojoj je zlo otklonjeno, dobro se razmatra i osjeća kao dobro. Jer u duhovnom svijetu iz svakog zrači sfera njegove ljubavi, koja sebe razlijeva uokolo uzrokujući da ju se osjeti, čime stvara simpatije ili antipatije; i posredstvom ovih sfera je dobro razdvojeno od zla. Mnoge ilustracije se mogu dati iz afera prirodnog svijeta da bi se ukazalo kako se zlo mora otkloniti prije nego se dobro upozna, percipira i voli. Na primjer, nitko ne može posjetiti čovjeka koji drži leoparda ili panteru u svojoj sobi, i koji živi sa njima u sigurnosti pošto ih hrani, dok te divlje zvijeri nisu otklonjene.

[2]        Koji čovjek koji je pozvan za stol kralja i kraljice, ne opere svoje lice i ruke prije nego sebe predstavi? Tko ulazi u sobu sa zaručnicom nakon obreda vjenčanja, prije nego je sebe skroz oprao, i obukao vjenčanu odjeću? Tko ne pročišćava metalne rude u vatri, odvaja otpad, prije nego dobije čisto zlato i srebro? Koji farmer ne odvaja kukolj od žita prije nego ga stavi u svoju žitnicu; i mlati svoj ječam, da bi zrno odvojio od pljeve, prije nego ga pospremi u svoj ambar.

[3]        Tko ne otklanja nečistoće u sirovoj hrani kuhanjem, da bi ju učinio jestivom prije nego je donešena na stol? Tko ne otresa insekte sa stabala u svome vrtu, da bi spriječio da lišće bude pojedeno i voće uništeno? Tko nije nesklon prljavštini oko svoje kuće i hodnika, i ne počisti ju, posebice kada očekuje posjetu od princa, ili od svoje zaručnice, kćeri prinčeve? Da li itko voli, ili se namjerava oženiti za djevojku, zaraženu sa bolešću, i prekrivenu sa bubuljicama i mrljama, ma koliko ona našminkala svoje lice, otmjeno se obukla, i težila k prakticiranju ljubavnog zavođenja svojim šarmantnim razgovorom?

[4]        Čovjek treba sebe pročistiti od zala i ne očekivati da Gospod to učini za njega. Inače će on biti poput sluge čije su lice i odjeća prekriveni sa čađom i prljavštinom, koji će otići kod svoga gospodara i reći: ‘Gospodaru moj, očisti me.’ Zar mu njegov gospodar ne bi rekao: ‘Ti budalasti slugo, što misliš? Vidi, tamo su voda, sapun, i ručnik; zar nemaš svoje vlastite ruke te snagu da bi se okoristio sa njima? Operi se.’ I Gospod Bog će zasigurno reći, ‘Vi od Mene imate sredstva pročišćavanja, i također volju i snagu. Prema tome koristite ove moje darove i talente kao vaše vlastite, i bit ćete očišćeni;’ i tako dalje. Da vanjski čovjek mora biti očišćen, ali posredstvom unutarnjeg, je od strane Gospoda naučavano kroz cijelo dvadesetitreće poglavlje Mateja.

MEMORABILIJA.

332. Ovome iznad će sada biti dodane četiri Memorabilije.

Prva je kako slijedi: Jednom sam začuo glasne povike koji su dolazili iz nižih predjela, i zvučali kao da prolaze kroz vodu. Na lijevoj strani sam začuo povik, ‘Oh, kako su pravedni!’ na desnoj strani, ‘Oh, kako su učeni!’ i odostraga, ‘Oh, kako su mudri!’ Dok sam se čudio da li i u paklu također postoje pravedni, učeni i mudri ljudi, osjetio sam snažnu želju vidjeti da li ih tamo ima. Onda mi je glas sa neba rekao, ‘Vidjet ćeš i čuti.’ Napustio sam kuću u duhu, i ugledao ispred sebe otvor, kojem sam pristupio; i kada sam pogledao nadolje, gle tamo su bile stepenice, kojima sam se spustio. Kada sam sišao dolje, ugledao sam ravan prekrivenu sa grmljem, među kojim je raslo trnje i kopriva. Istražio sam da li je ovo bio pakao, i bilo mi je rečeno kako je to bila niža zemlja, koja se nalazi odmah iznad pakla. Onda sam se uputio u pravcu različitih povika; i najprije sam produžio do četvrti iz koje je dolazio povik: ‘Oh, kako su pravedni!’ i ugledao sam skupinu onih koji su u svijetu bili suci, ali pod utjecajem prijateljstva i mita. Zatim sam otišao prema drugom poviku, ‘Oh, kako su učeni!’ I ugledao sam društvo onih koji su u svijetu bili mislioci; i onda sam se uputio u pravcu trećeg povika, ‘Oh, kako su mudri!’ i ugledao sam društvo onih koji su u svijetu bili potvrdioci. Međutim vratio sam se nazad od ovih potonje okupljenih do prvih, koji su se sastojali od onih sudaca koji su bili pod utjecajem prijateljstva i mita, i koji su bili proglašeni pravednima. Na jednoj strani sam ugledao nešto poput amfiteatra, izgrađenog od cigli, i prekrivenog sa crnim crijepovima; i bilo mi je rečeno da je ovo bio njihov tribunat. Imao je tri ulaza na sjevernoj strani, i tri na zapadnoj, ali ni jednog na južnoj i istočnoj, što je bila naznaka da njihove odluke nisu bile utemeljene na pravednosti, već da su bile arbitražne.

[2]        U centru amfiteatra se moglo vidjeti ognjište, u koje su sluge koje su se brinule oko vatre ubacivale komade borova stabla, umočenog u sumpor i opaklinu, čiji su plamenovi, trepereći na okrečenim zidovima, formirali slike večernjih i noćnih ptica. Dakle, ognjište sa svojim treperavim svjetlom koje je formiralo takve slike, su bile reprezentacije njihovih odluka, pošto su oni bili sposobni prikazati istinu određene stvari na lažan način i učiniti da izgleda povoljno onoj strani/za onu stranu koju su pretpostavljali.

[3]        Pola sata poslije sam ugledao neke starce i mladiće kako, obučeni u haljine i odore, ulaze u amfiteatar. Odlažući na stranu svoje kape, posjeli su se za stolove, da bi donijeli presudu. Dok sam slušao, primjetio sam kako su vješto i genijalno, ne ispuštajući iz vida njihova prijateljstva, izvrtali i izopačivali njihove prosudbe da bi im dali izgled pravde. Oni su to činili do te mjere da sami nisu vidjeli razliku između pravde i nepravde; takva uvjerenja u svezi tih stvari su se mogla primjetiti po izrazu na njihovim licima i po tonu njihovog glasa. Zatim sam sa neba primio prosvjetljenje koje mi je omogućilo percipirati pojedinosti slučaja u vezi s time što je ispravno a što pogrešno. Vidio sam sa kakvom su marljivošću oni zakrilili nepravdu i dali joj privid pravde, odabirući neke odredbe koje su favorizirale njihovu stranu, prema kojima su savijali spornu stvar, te vještim argumentima sve drugo odlagali na stranu. Nakon suđenja su o njihovim odlukama bili izvješteni njihovi klijenti, prijatelji i patroni; i ovi, da bi im uzvratili za učinjenu uslugu, su sa velike udaljenosti nastavili vikati, ‘Oh, kako su pravedni! Oh, kako su pravedni!’

[4]        Zatim sam razgovarao sa anđelima nebeskim o ovim sucima, i rekao sam im neke od stvari koje sam vidio i čuo; i anđeli rekoše, ‘Drugim ljudima ovi suci izgledaju obdareni sa najoštrijom intelektualnom vizijom, iako oni nemaju ni najmanju percepciju o tome što je pravedno i nepristrano. Jer ako bi im oduzeli njihove prijateljske motive, donosili bi presude poput kipova, i samo bi rekli, ‘Ja odobravam; slažem se sa time ili time.’ To je zbog toga što su sve njihove odluke pristrane, a pristranost sa osobitom sklonošću prati slučaj od početka do kraja. Posljedično tome oni u njemu ne vide ništa drugo nego interes svojih prijatelja, i gledaju podozrivo što god je protiv njega, i čak se nad time mršte. Ako to i razmotre, oni u to upletu kompliciranost argumenta, poput pauka koji zaplete u mrežu svoje zarobljenike, i proždre ih. Prema tome, izdvojeno od preduvjerenja svoje pristranosti oni ne vide ništa od zakonskog prava. Bili su ispitani u svezi toga da li su mogli percipirati ikakvo zakonsko pravo, ali otkrilo se da nisu. Na to će se stanovnici tvoga svijeta bez sumnje čuditi; ali reci im da je ovo istina koju su potvrdili anđeli nebeski. Pošto ti suci nemaju percepciju onog što je pravedno, prema tome na nebu mi na njih ne gledamo kao na ljude, već kao na monstruozne kipove u ljudskom obliku, čije glave su sastavljene od pristranosti, njihove grudi od nepravde, njihove ruke i stopala od potvrđivanja, a stopala od pravde; i ako pravda ne pretpostavlja interese prijatelja, oni ju bacaju na zemlju i gaze po njoj.

[5]        Ali sada ćeš ih vidjeti u njihovom istinskom karakteru, jer njihov kraj je vrlo blizu.’ I gle, zemlja se iznenada otvorila, stolovi su se urušili zajedno sa cijelim amfiteatrom, a ljudi su bili progutani, bačeni u kaverne i utamničeni.

Onda sam bio zapitan da li sam ih želio vidjeti tamo; i gle! ugledao sam ih sa licima kao od izglancanog čelika, i tijela koje je od vrata do bedara bilo poput klesanih kipova obučenih u leopardove kože, i stopala poput zmija. Također sam ugledao njihove zakonske knjige, koje su bile nabacane jedna na drugu na stolovima, kako se okreću u igraće karte; i sada, umjesto da presuđuju, njihov je posao bio od olovnog oksida praviti boju za premazivanje lica kurtizana, i davati im izgled ljepote. Nakon što sam vidio ove stvari, poželio sam otići do druge dvije skupine koje su činili samo mislioci i samo potvrdioci; ali glas mi je rekao: ‘Pričekaj malo; kao pratioci će ti biti dani anđeli iz zajednice koja se nalazi odmah iznad njih, i kroz ove ćeš primiti svjetlo od Gospoda, i vidjeti veličanstvene stvari.’

333. Drugo iskustvo. Poslije određenog vremena sam iz niže zemlje nanovo začuo iste povike kao prije ‘Oh, kako su učeni!’ i ‘Oh, kako su učeni!’ Kako sam se osvrtao ne bi li vidio tko su bili moji pratioci, ugledao sam neke anđele  iz neba koje se nalazilo odmah iznad ljudi koji su povikivali. Kada sam sa njima porazgovorio u svezi tih povika, oni rekoše kako su ti ‘učeni ljudi’ oni koji samo raspravljaju o tome da li neka stvar postoji ili ne, i rijetko svoja razmatranja baziraju na tome da ona zaista postoji. Oni su prema tome poput vjetrova koji pušu i prolaze, ili poput kore oko drveća koja nema srčiku. Oni su također kao bademove ljuske bez ikakve jezgre, ili poput kore oko voća bez pulpe unutra. Jer njihovi umovi su lišeni unutarnje prosudbe, i sjedinjeni su jedino sa tjelesnim osjetilima. Stoga, ako sama osjetila nisu u stanju prosuditi, oni ne mogu formirati zaključak. U riječi, oni su samo senzualni, i mi ih nazivamo ‘misliocima’ pošto oni nikad ne dođu do ikakvog zaključka, već u vezi svega što čuju raspravljaju da li to postoji, te beskrajno proturječe. Njima ništa nije draže nego napadati prave istine, sporiti ih te tako rastrgnuti na komadiće; pa ipak oni za sebe vjeruju kako su učeniji od svih ljudi na svijetu.’

[2]        Čuvši ovo, zatražio sam od anđela da me odvedu dolje k njima. Oni su me onda doveli do kaverne iz koje su stepenice vodile nadolje do niže zemlje. Spustili smo se i pratili povik ‘O kako su učeni!’ I ugledali smo nekoliko stotina ljudi je stajalo na jednom mjestu udarajući u zemlju sa svojim stopalima. Iznenađen onime što vidim, zapitao sam zašto oni tako stoje i udaraju u zemlju sa potplatima svojih stopala?’ i rekoh još kako će na taj način uskoro izdubiti rupu u zemlji sa svojim stopalima. Na ovo su se anđeli nasmijali i rekli, ‘To samo izgleda kako oni tako stoje, pošto oni u vezi s ničim ne razmišljaju kako to zaista jeste, već jedino razmišljaju i raspravljaju da li to postoji; i sve dok njihova misao ne napreduje dalje, oni izgledaju kao da jedino gaze i mrve jednu grudu zemlje, bez da napreduju i jedan korak naprijed.’ Anđeli nastaviše: ‘Takvi ljudi koji su došli iz prirodnog svijeta u ovaj, i čuju da su u drugom svijetu, sebe formiraju u društva na mnogim mjestima, i pitaju gdje se nalazi nebo, a gdje pakao, i također gdje je Bog. Štoviše, čak i nakon što su bili podučeni oni i dalje započinju uvjeravati, raspravljati, te se prepirati u vezi toga da li postoji Bog. To se događa pošto je u prirodnom svijetu danas toliko puno materijalista koji, u njihovom vlastitom društvu i u društvu drugih, kada se razgovor tiče religije, prave postojanje Boga stvar rasprave; a razgovor o ovoj temi rijetko završava u vjerovanju kako postoji Bog. Kasnije, ove se osobe sve više i više udružuju sa opakima; jer nitko ne može učiniti ništa što je dobro iz ljubavi prema dobru, osim od Boga.

[3]        Zatim su me odveli do skupa, a okupljeni su mi izgledali kao ljudi lijepih lica odjeveni u pristalu odjeću. Ali anđeli rekoše, ‘Oni tako izgledaju na njihovom vlastitom svjetlu, ali ako nebesko svjetlo pritječe dolje na njih, njihova lica, i također njihova odjeća, se mijenjaju.’ Nebesko svjetlo je bilo propušteno, i oni su se onda pričinjali crnomanjastih likova, i obučeni u crne vrećovine; ali kada je ovo svjetlo bilo povučeno, oni su izgledali kao i ranije. Uskoro sam prozborio sa nekima od njih na skupu i rekao, ‘Čuo sam kako mnoštvo oko vas viče ‘Oh, kako su učeni!’ Stoga bi htio, ako mogu, porazgovarati sa vama o stvarima najveće učenosti?’ Oni odgovoriše, ‘Navedi koju god želiš temu i mi ćemo ti nastojati dati zadovoljavajući odgovor.’ Stoga sam zapitao, ‘Kakva mora biti religija da bi se uz pomoć nje čovjek spasio?’ Oni odgovoriše, ‘Mi ćemo to pitanje podijeliti na nekoliko dijelova; i ne možemo dati konačan odgovor dok prije toga o njima nismo formirali zaključak. Naša istraga će se, prema tome, nastaviti pod sljedećim zaglavljima, 1) Da li je religija od ikakve važnosti?; 2) Da li postoji takva stvar kao što je spasenje ili pak ne?; 3) Da li postoji ijedna religija koja je djelotvornija od druge?; 4) Da li postoje nebo i pakao?; 5) Da li postoji vječni život nakon smrti?; uz mnoga druga dodatna pitanja.’ Ja sam prema tome zapitao u svezi prvog pitanja, ‘Da li je religija od ikakve važnosti?’ I oni su počeli raspravljati, koristeći mnoge argumente; ja sam ih zatim preklinjao da oni to isto pitanje upute skupu, što su i učinili. I opći odgovor je bio da ova propozicija zahtjeva previše istraživanja da bi mogla biti završena prije večeri. ‘Da li bi ju mogli’, zapitah, ‘završiti za jednu godinu?’ Jedan od njih reče kako ne bi mogla biti završena ni za stotinu godina. Na to sam odgovorio, ‘Vi ste dakle u međuvremenu bez religije; a pošto o njoj ovisi spasenje, vi ste u međuvremenu bez ikakve ideje o tome što je spasenje, bez ikakve vjere u njega, ili ikakve nade kako ćete ga ostvariti.’ Isti je odgovorio, ‘Zar ne bi najprije trebalo dokazati da li postoji tako nešto kao što je religija, što je ona, i da li je u njoj išta stvarno? Ako jeste, onda će biti i za mudre također. Ako ne, već je samo fikcija, onda će biti samo za priproste ljude. Dobro je poznato da se religija naziva ‘opijumom’ (tekst daje riječ ‘okov’, no našem je jeziku prikladnija riječ ‘opijum’, pošto je kod nas uvriježeno reći kako je ‘religija opijum za narod’; primj. prev.); ali pitanje je, ‘Za koga? Ako samo za obične ljude, onda sama po sebi i nije od neke važnosti; ali ako je i za mudre, onda jeste.’

[4]        Nakon toga sam im rekao, ‘Vi ste sve samo ne učeni, pošto možete razmišljati samo o jednoj temi, i to da li neka stvar postoji, i svađati se za i protiv. Nitko ne može biti učen ako nešto ne zna zasigurno, i u tome napreduje, baš kao što čovjek napreduje korak po korak, sve dok postepeno ne stekne mudrost. Inače vi istine ne dotičete čak ni svojim noktom već ih sve više i više uklanjate iz vidika. Stoga, raspravljati samo o tome da li neka stvar postoji je kao raspravljati o tome da li će kapa ili cipela pristajati čovjeku, bez da se ikad obuče i proba da li (mu) odgovara? Što iz toga proizlazi osim što na kraju vi ne znate da li išta jeste, ili samo postoji u ideji; time da li postoji takva stvar kao što je spasenje, ili vječni život nakon smrti, da li je jedna religija bolja od druge, te da li postoje nebo i pakao? Vi o ovim stvarima ne možete misliti ništa sve dok se čvrsto držite prvog koraka i, tamo cupkate, umjesto da krenete korak po korak kako bi napredovali. Pazite se da vaši umovi, dok tako stoje pred vratima odluke, ne otvrdnu iznutra i postanu stupovi od soli.’

Rekavši ovo otišao sam, a oni su bili tako ljuti da  su za mnom bacili kamenje. Tada su mi izgledali kao klesani kipovi od kamena, potpuno lišeni ljudskog razuma. Zapitao sam anđele kakva je bila njihova sudbina; i oni mi rekoše kako su najlošiji od njih poslati dolje u pustinjski kraj, gdje su prisiljeni nositi terete. Tamo, pošto nisu u stanju racionalno djelovati, brbljaju i pričaju gluposti, i na udaljenosti se pričinjavaju kao magarci koji nose terete.’

334. Treće iskustvo. Nakon ovog jedan od anđela reče, ‘Slijedi me do mjesta gdje su uzvikivali, ‘Oh, kako su mudri!’, dodajući, ‘Ugledat ćeš nakazne ljude; vidjet ćeš lica i tijela koja su ljudska, a ipak nisu ljudi.’ ‘Onda što su, zvijeri?’ zapitao sam, i on je odgovorio, ‘Oni nisu zvijeri, već zvijeri-ljudi; jer oni su takvi da ne mogu razlučiti da li je istina istina ili ne; a ipak mogu učiniti da što god im udovoljava izgleda kao istina. Mi takve ljude nazivamo potvrdiocima.’ Tako smo nastavili prema povicima i došli do mjesta gdje smo ugledali skup ljudi okružen sa gomilom ljudi. U gomili su bili neki plemićkog roda, koji su se, čuvši kako ovi potvrđuju  štogod su oni govorili, te da se tako očigledno međusobno slažu, okrenuli okolo i povikali, ‘Oh, kako su mudri!’

[2]        Jedan od anđela, međutim, reče: ‘Nemojmo im pristupiti, nego pozovimo jednog iz tog skupa.’ Tako smo pozvali jednog, i odmaknuvši ga u stranu, raspravljali o raznoraznim temama; i on je svaku točku dokazao tako da je izgledala kao istinita. Kada smo ga zapitali da li bi također mogao potvrditi suprotne točke gledišta, on je rekao da bi mogao sa istom tom lakoćom. Onda, govoreći otvoreno i iskreno, reče: ‘Što je istina? Ima li išta istinito u prirodi stvari osim onog što čovjek učini istinitim? Predložite štogod vam se sviđa, i ja ću to učiniti istinitim.’ Ja sam ga zatim zapitao da učini istinitim slijedeći prijedlog, da je vjera sve u svemu od Crkve. To je on učinio sa takvom vještinom i genijalnošću da su učeni promatrači bili zaprepašteni, i aplaudirali mu. Nakon toga sam ga zatražio da slijedeće dokaže istinitim, da je ljubav prema bližnjemu sve u svemu od Crkve, i on je i to napravio; i također da ljubav prema bližnjemu nema ništa sa Crkvom. On je zakrabuljio obje strane pitanja sa takvim ugodnim prividima da su promatrači gledajući jedan u drugog rekli, ‘Zar ovo nije mudar čovjek?’ Onda sam rekao, ‘Zar ne znaš da je ljubav prema bližnjemu živjeti ispravno, i da je vjera vjerovati ispravno? Zar onaj koji živi ispravno, također i ne vjeruje ispravno? i posljedično zar vjera ne pripada ljubavi prema bližnjemu, i ljubav prema bližnjemu vjeri? Zar ne vidiš kako je ovaj prijedlog istinit?’ On je odgovorio, ‘Dopusti mi najprije dokazati kako je istinit, i onda ću to vidjeti;’ i nakon što je dokazao njegovu istinitost, reče, ‘Sada vidim.’ Međutim, on je uskoro nakon toga dokazao kako je suprotan prijedlog istinit, i rekao, ‘Vidim da je i ovo također istinito.’ Na ovo smo se mi nasmijali i rekli, ‘Zar nisu to suprotni prijedlozi? Kako, onda, dvije suprotnosti mogu biti istinite?’ Na ovo je on srdačno odgovorio, ‘Vi griješite; obadva prijedloga su istinita; jer ništa nije istinito osim onog što čovjek napravi istinitim.’

[3]        U blizini je stajao čovjek koji je u svijetu bio ambasador najvišeg ranga. Bio je iznenađen ovom tvrdnjom, te reče, ‘Slažem se da rasuđivanje poput ovog prevladava u svijetu; usprkos tome ti nisi zdrave pameti. Ako možeš, dokaži kako je ovo istinito, da je svjetlo tama, a tama svjetlo.’ On odgovori, ‘Učinit ću to sa lakoćom. Svjetlo i tama su samo očna stanja. Zar svjetlo nije promijenjeno u sjenu kada se oko povuče sa snažnog sunčeva svjetla, kao kad je čovjek držao svoje oko intenzivno upereno u sunce? Svatko zna da se u stanju oka onda događa promjena, i svjetlo uslijed toga izgleda kao tama; dok, u drugu ruku, kada je prijašnje stanje oka povraćeno, onda sjena izgleda kao svjetlo. Sova tamu noći vidi kao svjetlo dana, a svjetlo dana kao tamu noći, i čak sâmo sunce nije ništa nego tamna i mračna kugla. Ako bi čovjek imao oči poput sove, što bi onda nazivao svjetlom, a što tamom? Svjetlo je, dakle, samo očno stanje, i ako je to tako, zar nije svjetlo tama, a tama svjetlo? Prema tome, obadva prijedloga su istinita?’

[4]        Kako je ovo potvrđivanje zbunilo neke prisutne, ja rekoh: ‘Primjetio sam da ovaj potvrdilac ne zna kako postoji istinsko svjetlo i lažno svjetlo, i da obadva izgledaju kao svjetlo; pa ipak, lažno svjetlo u stvarnosti nije svjetlo, već, relativno gledano u odnosu prema istinskom svjetlu, tama. Sova je u lažnom svjetlu; jer unutar njezinih očiju je požuda ka proganjanju i proždiranju ptica. Ovo svjetlo omogućava njezinim očima vidjeti u noći, baš kao što mačke vide, čije oči svijetle u stajama svjetlom poput onog u svijeća. To je lažno svjetlo, zapaljeno u njezinim očima od strane požude za proganjanjem i proždiranjem miševa. Očigledno je stoga da je sunčevo svjetlo istinsko svjetlo, a lažno svjetlo je svjetlo požude.’

[5]        Ambasador je onda zapitao potvrdioca da dokaže kako je ovaj prijedlog istinit, da je vrana bijela, a ne crna. On je odogovorio kako će to učiniti sa lakoćom, i nastavio: ‘Uzmite iglu ili oštar nož, i skinite pera i paperje vrane. Onda, otklonite pera i paperje i pogledajte u kožu vrane. Zar nije bijela? Crnilo koje ju okružuje nije ništa do sjena, koja ni u kojem slučaju ne određuje boju vrane. Konzultirajte se sa autoritetima u optici, i oni će vas obavijestiti kako je crnilo ništa do sjena. Nadalje, sameljite komad crnog kamena ili stakla u fini prašak, i vidjet ćete da je prah bijel.’ Ali ambasador je odgovorio: ‘Zar vrana oku ne izgleda crna?’ Potvrdilac je nastavio: ‘Da li bi vi, kao razuman čovjek, gledali na stvar iz privida? Možete, zaista, reći kako je u skladu sa prividom vrana crna, ali ne možete zamisliti kako je to slučaj. Na primjer, možete reći da, u skladu sa pričinom, sunce izlazi i zalazi; ali, kao razuman čovjek, vi ne možete tako i razmišljati, pošto je sunce nepomično, i zemlja je ona koja se pokreće. Recite što vam je volja, ali vrana je u potpunosti i u suštini bijela; i zaista sa godinama bijeli, što sam na svoje oči vidio.’ Prisutni su sada gledali u mene. I stoga sam rekao: ‘Istina je kako su pera i paperje vrane iznutra bjelkaste boje, baš kao i koža; ali ovo je slučaj ne samo sa vranama, već također sa svim pticama u svemiru. Ipak svaki čovjek razlikuje ptice po njihovoj boji; inače možemo reći kako je svaka ptica bijela, što je apsurdno i besmisleno.’

[6]        Ambasador mu je onda postavio ovo pitanje, ‘Možeš li dokazati kao istinito da si bezuman?’ Na to je on odgovorio, ‘Mogu, ali to ne želim. Tko, pitam ja vas, nije bezuman?’ Naposlijetku su ga zapitali da u svoj iskrenosti kaže, da li se šalio, ili je vjerovao kako ništa nije istinito nego ono što čovjek učini istinitim; i odgovorio je, ‘Kunem se da u to vjerujem.’

Nakon toga je univerzalni potvrdilac bio poslat anđelima da se ispita po pitanju njegovog istinskog karaktera. Nakon ispitivanja oni su rekli kako nije posjedovao ni zrnce razumijevanja, pošto je kod njega sve iznad racionalnog bilo zatvoreno, i jedino ono što se nalazilo ispod racionalnog je bilo otvoreno. Duhovno svjetlo je iznad racionalnog, a ispod racionalnog je prirodno svjetlo; a ovo svjetlo je u čovjeku takve prirode da on može potvrditi što god mu se sviđa. Ako, međutim, duhovno svjetlo ne utječe u prirodno svjetlo, čovjek ne vidi da li je išta istinito uistinu istinito, niti, posljedično tome, da li je išta lažno zaista lažno; jer ovo razlučivanje nastaje jedino iz prisustva duhovnog svjetla u prirodnom svjetlu, a duhovno svjetlo je od Boga nad nebom, koji je Gospod. Taj univerzalni potvrdilac, prema tome, nije niti čovjek niti zvijer, već zvijer-čovjek.

[7]        Govorio sam sa anđelima u svezi sudbine takvih ljudi, pitajući da li oni mogu biti sa živućima, pošto čovjek ima život i razumijevanje od duhovnog svjetla. Oni rekoše da ti ljudi kada se nalaze sami ne mogu uopće razmišljati, i posljedično tome ne mogu ni govoriti, već stoje kao nijemi automati, tako reći, u dubokom snu; ali da se probude čim bilo koji zvuk dopre do njihovih ušiju. Dodali su kako oni koji su unutarnje zli postaju poput njih; jer u njih ne može utjecati nikakvo duhovno svjetlo odgore, već jedino nešto od duhovne kvalitete putem svijeta, i od toga oni stječu svoje umijeće potvrđivanja.

[8]        Kako su ovo izrekli, začuo sam glas od anđela ispitivača, koji je govorio, ‘Formiraj opći zaključak od onog što si čuo.’ Sukladno tome sam zaključio: Nije oznaka inteligentnog čovjeka biti u stanju potvrditi štogod mu se svidi; već biti u stanju vidjeti i potvrditi kako je istinito što (zaista) jest istinito, te kako je lažno što (uistinu) jest lažno.

Nakon ovog sam pogledao prema skupu gdje su stajali potvrdioci, okruženi gomilom koja je uzvikivala, ‘Oh, kako su mudri!’ i ugledao sam kako ih prekriva mračan oblak, a u oblaku sove i šišmiše kako lete. Bio sam obaviješten kako su sove i šišmiši koji su letjeli uokolo u oblaku bile korespondencije, koje su tome posljedično prikazivale privide misli tih potvrdilaca; jer potvrde neistina, kako bi im se mogao dati privid istina, su u duhovnom svijetu reprezentirane u obliku noćnih ptica, čije oči sjaje sa lažnim svjetlom unutar njih, pomoću kojeg vide predmete u mraku kao na svjetlu. Ovo lažno duhovno svjetlo imaju oni koji potvrđuju neistine sve dok ne izgledaju kao istine, i nakon toga vjeruju kako su istine. Svi takvi imaju viziju podređenog karaktera, to jest, oni vide iz posljedica, i sasvim im nedostaje pogled primarne prirode, to jest, oni ne vide iz uzroka.

335. Četvrto iskustvo. Jednom sam se u ranu zoru probudio iz sna i ugledao različito oblikovane prikaze kako lebde ispred mojih očiju. Kasnije, kada je bilo jutro, ugledao sam raznorazna prikazivanja lažnih svjetala. Neka su bila poput listova papira prekrivenih zapisima; a ovi, nanovo i nanovo omotani, su se konačno prikazali poput padajućih zvijezda, koje su nestale kako su sišle u atmosferski zrak. Druge su opet bile poput otvorenih knjiga, od kojih su neke sjajile poput malih mjeseca, a neke su odsjevale poput svijeća. Među ovima su bile knjige koje su bile nošene uvis, i kada su dosegnule veliku visinu bile su potpuno uništene, dok su druge pale na zemlju, gdje su bile pretvorene u prašinu. Prema onome što sam vidio pretpostavio sam da su ispod tih meteora bili određeni duhovi koji su raspravljali o čisto špekulativnim stvarima, za koje su smatrali kako su od velike važnosti; jer u duhovnom svijetu se u atmosferama pojavljuju takvi fenomeni, te nastaju iz razmišljanja onih (koji su) ispod. Odmah je moj duhovni vid bio otvoren i ugledao sam brojne duhove sa lovorovim vijencima na glavama, koji su bili obučeni u halje išarane cvijećem. To je naznačavalo da je riječ bilo o duhovima koji su u prirodnom svijetu bili istaknuti zbog njihove učenosti; a kako sam bio u duhu, pristupio sam im i pridružio se njihovom društvu.

Onda sam začuo kako su oštro i srdačno međusobno raspravljali o prirođenim idejama, u vezi s time da li su takve ideje bile u ljudima od rođenja, kao što je, tvrdili su, slučaj sa zvijerima. Oni koji su podržavali negativnu stranu pitanja su se okrenuli od onih koji su podržavali potvrdnu; i na kraju su se razdvojili u dvije različite grupe, poput dviju vojski raspoređenih tako da započnu bitku sa isukanim mačevima; ali kako nisu imali mačeva, bili su bitke oštrim riječima.

[2]        Onda je iznenada sred njih stajao anđeoski duh i, govoreći gromkim glasom, rekao, ‘Ne predaleko udaljen od vas začuo sam kako srdačno raspravljate o prirođenim idejama, u vezi s time da li takvih ima u ljudima, kao u zvijerima; ali ja vam govorim, da ljudi nemaju prirođene ideje, i da zvijeri uopće nemaju nikakvih ideja. Vi se prema tome, svađate oko ničega, ili, kao što kaže poslovica, u vezi sa krznom koze, ili bradom Vremena/Doba*.’ Kada su čuli ovo svi su se razbjesnili, te su povikali, ‘Odvedite ga; on proturječi zdravom razumu.’ Ali kako su ga pokušali odvesti, percipirali su kako je bio okružen sa nebeskim svjetlom kroz kojeg se nisu mogli probiti; jer on je bio anđeoski duh. Stoga su se povukli nazad, i odstupili na izvjesnu udaljenost od njega. Nakon toga je svjetlo bilo povučeno, i on im je rekao, ‘Zašto ste bijesni? Najprije me počujte i razmotrite razloge koje iznosim, i onda o njima formirajte vaš vlastiti zaključak. Ja predviđam da će se oni koji imaju bolju prosudbu sa time složiti, i umiriti oluju koja se podigla u vašim umovima.’ Na ovo su odgovorili, iako još uvijek ogorčenim tonom, ‘No dobro, govori, poslušat ćemo.’

[3]        Onda je on započeo kako slijedi: ‘Vi vjerujete kako zvijeri imaju prirođene ideje, a to zaključujete pošto njihova djelovanja naizgled proizlaze iz razmišljanja; a ipak oni uopće nemaju misli. E sad, ideje jedino pripadaju mislima, a karakteristika je misli djelovati na određeni način zbog jasnog razloga. Razmislite, prema tome, da li pauk, koji plete svoju mrežu najvećom vještinom, razmišlja u svojoj maloj glavi: ‘Ja ću protegnuti svoje niti ovim redom, i povezati ih sa poprečnim nitima, da moja mreža ne bi bila rastrgnuta uzastopnim naletima vjetra. Tamo gdje se u centru krajevi niti susreću pripremit ću mjesto za sebe, odakle ću promatrati sve što se događa; tako da mogu otrčati do mjesta ako se muha zaplete, i brzo ju ščepati, i hitro zavezati; i ona će mi poslužiti kao hrana.’ Zatim, da li se pčela misli u svojoj maloj glavici: ‘Ja ću odletjeti van pčelinjaka gdje znam kako ima livada prepunih cvijeća, i od tamo ću sakupljati vosak i med. Od voska ću u pravilnom redu izgraditi male ćelije koje se međusobno dodiruju, tako da se moji drugovi i ja možemo kretati sa lakoćom kao po ulicama. Onda ću ih napuniti sa medom u izobilju, dovoljno za nadolazeću zimu, da ne izginemo?’ da ne spominjem druge prekrasne stvari u kojima oni prikazuju političku i ekonomsku razboritost koja je jednaka, a u nekim slučajevima i prevazilazi onu u ljudi. (Vidi iznad br. 12).

[4]        Nadalje, da li se stršljen misli u svojoj maloj glavici: ‘Moji drugovi i ja ćemo za sebe izgraditi malu kućicu od sićušnog, papiru nalik materijala, čije ćemo unutrašnje zidove oblikovati poput labirinta. U njezinom najskrovitijem dijelu ćemo osigurati određenu vrstu sastajališta, koje će imati ulaz i izlaz, tako vješto napravljen da ni jedno drugo stvorenje osim ono iz naše porodice ne može pronaći svoj put do odstupnice gdje se mi sakupljamo?’ Opet, da li se svilena buba, dok je još gusjenica, razmišlja u svojoj maloj glavi: ‘Sada je vrijeme da sebe pripremim za prednju svile, sa ciljem da, kad se prednja završi, ja mogu letjeti vani i igrati se sa svojim drugovima u zraku, u kojeg se ranije nisam mogla vinuti, i sebe osigurati sa potomstvom?’ Na isti način druge gusjenice razmišljaju dok gmižu zidovima i postaju nimfe, aurelije, chrysalises, i naposlijetku leptiri? Da li muha formira ikakvu ideju o susretu sa drugom muhom, na ovom mjestu a ne na nekom drugom?

[5]        Slučaj je isti sa većim životinjama kao i sa ovim malim stvorenima; kao i sa pticama te peradi svake vrste, kada se pare, grade njihova gnijezda, polažu njihova jaja, sjede na njima, nalijegaju svoje mlade, osiguravaju ih sa hranom, treniraju ih sve dok nisu sposobni letjeti, kada ih tjeraju iz gnijezda, kao da se ne radi o njihovom potomstvu; uz nebrojene druge primjere. Isto je sa zvijerima, zmijama, i ribama. Koji od vas ne može vidjeti iz upravo rečenog da spontana djelovanja ovih stvorenja ne proizlaze iz razmišljanja, kojem se jedinom mogu pripisati ideje? Zabluda da zvijeri imaju ideje nastaje jedino iz vjerovanja kako one razmišljaju poput ljudi, i da je govor ono što čini jedinu razliku među njima.’

[6]        Nakon ovog je anđeoski duh pogledao unaokolo; i kako je vidio da su oni i dalje bili neodlučni da li povjerovati kako zvijeri imaju misli ili ne, nastavio je govor, rekavši: ‘Percipiram da, poradi sličnosti djelovanja u divljih zvijeri i ljudi, vi i dalje gajite ideju, zasnovanu na prividima, da životinje razmišljaju. Stoga ću vam objasniti izvor tih djelovanja. Svaka zvijer, ptica, riba, gmaz i insekt ima svoju vlastitu prirodnu, čulnu i tjelesnu ljubav, koja počiva u mozgu unutar glave. Posredstvom mozga duhovni svijet ima direktan upliv u njihova tjelesna čula, te kroz ova, odlučuje njihova djelovanja. Iz ovog razloga su njihova tjelesna čula puno oštrija nego ona u ljudi. Ovaj upliv iz duhovnog svijeta se naziva instinktom, koji se tako zove zato što postoji odvojen od bilo kakve veze sa razmišljanjem. Postoje također određene stvari pripadne instinktu koje proizlaze iz navike. Ali njihova ljubav, kroz koju odluka za djelovanjem dolazi iz duhovnog svijeta, je jedino zaokupljena sa hranjenjem i razmnožavanjem. Ona nije zaokupljena sa znanjem bilo kakve vrste, inteligencijom i mudrošću, posredstvom kojih se tim redom ljubav postepeno formira u čovjeku.

[7]        ‘Da čovjek također nema prirođenih ideja se može jasno vidjeti iz činjenice da on nema prirođenu misao; jer gdje nema misli, nema ni ideje, kako ove postoje uzajamno jedna od druge. Ovo se može zaključiti na primjeru novo-rođene djece, koja ne mogu činiti ništa osim sisati i disati. Da ona mogu sisati to nije uslijed ničeg prirođenog, već uslijed neprestanog sisanja u majčinoj utrobi; a oni su sposobni disati, pošto žive, disanje je univerzalni pratilac života. Sama njihova tjelesna osjetila su u stanju velike zamračenosti, iz koje oni postepeno izlaze vani posredstvom objekata na kojima se vježbaju, baš kao što su njihove kretnje trenirane ustrajnom vježbom. Kako postepeno nauče izgovarati riječi, koje najprije izgovaraju bez ikakve ideje o njihovom značenju, pojavljuje se određeni mračan element predodžbe. Kako ova postaje jasnija, ona stvara jedan mračan element mašte, i otud misli. Sa razvojem ovog stanja uma počinju postojati ideje; a ideje, kao što je bilo rečeno gore, su jedno sa mišlju/razmišljanjem, a misao raste iz stanja bez misli pomoću instrukcije. Na taj način ljudi imaju ideje, ne uistinu prirođene, već formirane; i iz ovih ideja teku njihov govor i djelovanja.’ Da u čovjeku ništa nije prirođeno osim sposobnosti za sticanje znanja, inteligencije i mudrosti, i također sklonost ka ljubavi, ne samo ovih, već također bližnjeg i Boga, se može vidjeti iznad u Pripovijesti, br. 48, i također u onoj poslije.

Nakon toga sam pogledao uokolo i u blizini ugledao Leibnitza i Woffa, obadva vrlo zainteresirana za argument kojeg je anđeoski duh iznosio. Leibnitz je onda pristupio i izjavio kako se slaže sa njime; ali Wolff se povukao, kolebajući se između negiranja i slaganja, jer on nije imao istu snagu unutrašnje prosudbe kao i Leibnitz.

*Poslovična izreka za ono što ne postoji.

E. Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – Poglavlje 5’