Aktivna ljubav prema Bogu i bližnjem – (o)življeni ‘OČE NAŠ’

Isus Krist svodi i obuhvaća sav Zakon u dvostruku Ljubav i tako vam ga predaje u ugodnom, privlačnom, radosnom odijelu Ljubavi: ‘Ljubite Boga, ljubite bližnjega (Matej 22:36-40; Marko 12:29-31).’

Ljubiti je lakše nego klanjati se, nego častiti, nego sebi nešto braniti. Ljubljenje Boga približava Boga čovjeku i čovjeka Bogu. Ljubljenje više mami nego strah. Ono je i ljestve za uspinjanje do klanjanja.

Čovjek ne može u jednom času stići do vrhunca klanjanja. U tome ga sprečava sama beskrajna veličina Božja koja zajedno sa strahom pred Bogom, koji je bio zajednički starim Židovima, i sa slabostima naravi tvori okove što ga drže daleko od Boga. A ljubav sa svojim žarom odrješuje te okove i daje duši vatrena krila te se ona može dizati, sve više dizati, kako se uvijek sve više zalijeće ne misleći na ono što ostavlja: bijedu kukavne časti, ograničenost, prolazno bogatstvo i ljubav, nego misleći samo na ono do čega stiže i što postizava: Boga, Nebo. Nikakav formalan čin bogoštovlja ne sjedinjuje ga s Bogom kao svojevoljan i neprestan čin ljubavi.

Plod sjedinjenja s Bogom je mudrost. A mudrost vodi k ostvarivanju pravednosti u svim stvarima.

Čovjek sjedinjen s Bogom radin je i radostan. U radosti koja mu dolazi odatle što je Bog zadovoljan s njegovim djelovanjem čovjeka koji ljubi Boga, čovjek nalazi poticaj za sve veću aktivnost u dobru. Jer sjedinjenje s Bogom, premda daje preduboki mir, nikada ne daje neaktivnog mira.

U Bogu nema nikakve neaktivnosti; On vječno djeluje. Nema nikakve neaktivnosti u čovjeka koji je sjedinjen s Bogom po ljubavi. On radino ljubi Boga. Aktivno je od Njega i ljubljen. A ta dvostruka aktivnost proizvodi prelijevanje i zračenje vatre ljubavi na stvorove. Jer čovjek nije u stanju da u sebi zadrži beskrajnu Ljubav koja se, za podršku njegovoj ljubavi, izlijeva, u njega kao u posudu dostojnu i željnu da je primi. I čovjeku koji je ušao u žarki vir Božanske ljubavi nije dovoljno ljubiti samo Stvoritelja. Jer oči njegova duha, i duh njegove duše motreći Stvoritelja u Stvoritelju vide sve stvorove. I stoga se čovjek osjeća sklonim da ih sve na svet način ljubi jer su djela njegove predrage Ljubavi.

I rađa se eto ljubav prema bližnjemu, izvire, razlijeva se kao sveta i neizbježna posljedica svete ljubavi Božje. Ljubav prema bližnjemu prakticirana pravedno, gledajući svako stvorenje u njegovom pravom redu, tj. uvijek nižem od Boga pa bilo i najdraže po vezi krvnoj, rodbinskoj ili najsvetijoj zbog pravedna života, i stoga ne pretpostavljajući ga nikada Bogu, nego gledajući i ono kao novi Božji dar koji je dan da učini lakšim, ugodnijim, milijim i zaslužnijim život onomu koji živi na zemlji.

Po ljubavi čovjek eto postizava i divnu slobodu od zasjeda svoga Ja, svijeta, zloduha, od prinuda koje potječu od istočnoga Grijeha.

Ljubav je živa vatra. Živa vatra je plamen. Plamen je slobodan i diže se prema nebu. Ipak ižaruje toplinu i svjetlost, dobrotvoran je i onomu koji mu se približi. Doista eto i čovjek koji je raspaljen ljubavlju diže se sa svojim plamenom prema Bogu, središtu svake vatre ljubavi, i u isto vrijeme ižaruje svoju žar na braću, pomaže im u bijedi, rasvjetljuje njihovu tminu, razveseljuje je unoseći u nju svjetlost koja je Bog, čisti njihovu nečistoću. Jer svaki je svetac, a svetac je tko ljubi Boga i bližnjeg čitavim bićem, čistitelj braće, s uzvišenim suosjećanjem čini dobro žalosnima, siromašnima, bolesnima na tijelu i duši, tako propovijeda i ustanovljuje kraljevstvo Božje u sebi samome i svijetu.

Jer Kraljevstvo Božje u čovjeku jest ljubav, Kraljevstvo Božje u čovjeku i u svijetu jest ljubav, suprotno kraljevstvu Sotone koje je mržnja, sebičnost i trostruka požuda.

Kraljevstvo Božje!

To jest življeni ‘OČE NAŠ’, što ga pravednici čine živim, što ga čine trajnim ‘djelovanjem’ a ne neplodnom riječi koja se mrmori više ili manje rastreseno. ‘OČE NAŠ’ koji se doista proživljava, sveteći presveto Ime Božje dajući Mu najistinskiju hvalu: hvalu klanjanja u duhu i istini, radeći da bi Mu se i drugi klanjali po dvostrukoj ljubavi koje je poslušnost Zakonu koji je dan zato da bi se čovjek usmjeravao k pobožnosti, tj. k sjedinjenju s Bogom i s braćom, gledajući ih u Bogu, i k strahopoštovanju prema pravima Božjim i k bratskom poštovanju prema pravima bližnjega.

‘OČE NAŠ’ što ga čini živim prianjanje uz Volju Božju, kakva god bila, po dvostrukoj ljubavi koja čini da se prihvaćaju iz ruke Božje sa smirenim posluhom kušnje, patnje, umiranje, žalosti za umrlima, i da se podnosi bližnji u trpljenju što nam ga može zadati smatrajući ga ‘sredstvom’ za postizavanje vječnih zasluga, po trajnoj strpljivosti što treba da je imate s onima koji vas stavljaju na kušnju a koji su vaša siromašna braća koja su u krivnji protiv ljubavi, za koju je potrebno milosrđe i molitva da bi se povratili na put Života.

‘OČE NAŠ’ što ga čini živim ljubav prema bližnjemu koju je najteže ostvarivati: Ljubav praštanja svojim uvrediteljima prikazana Bogu Ljubavi da vam otpusti vaše dugove prema Njemu.

Od Gospodina Isusa Krista, Koji je utjelovljeni Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac, dna. 29 Svibnja do 3 Lipnja 1948 u viziji primila Marija Valtorta
(objavljeno u knjizi ‘Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima’)