Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Jehova Starog Testamenta – da li je On uistinu strašni Bog? (E. Swedenborg)

Print Friendly, PDF & Email

Jehova Starog Testamenta – da li je On uistinu strašni Bog?

‘Jehova se pokajao što je napravio čovjeka na zemlji’ (Postanak 6:6), predstavlja/znači milost. A da ‘On se u srcu ražalostio’ ima slično značenje, je jasno ako se uzme u obzir da Jehova od vječnosti pred-viđa (foresees) svaku pojedinačnu stvar i prema tome se nikad ne kaje. Kada je napravio čovjeka, što će reći, stvorio ga iznova i usavršio do te mjere da je on postao božanski, On je također pred-vidio (foresaw) da će u procesu vremena on postati ovdje opisana vrsta čovjeka. A pošto je On pred-vidio kakav će on čovjek postati, On se nije mogao pokajati. To je poprilično jasno (ili ‘da je to tako se poprilično jasno vidi’) u Samuelu:

‘Samuel reče, Nepobjedivi Izrael ne laže, i neće se pokajati, jer On nije čovjek da bi se pokajao.’   1 Samuel 15:29

I u Mojsiju:

‘Bog nije čovjek da bi slagao, ili sin čovječji da bi se kajao. Zar On nekad rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni?’   Brojevi 23:19

‘Pokajanje’ međutim znači milostivost (= imati milost). Jehovina, što će reći, Gospodinova milost uključuje svaku pojedinačnu stvar koju Gospodin čini u odnosu prema ljudskoj rasi, čije je stanje takvo da On ima milosti nad njima, prema svakome u skladu sa njegovim stanjem. On prema tome ima milosti prema stanju (pojedinog) čovjeka kada dozvoljava da ovaj bude kažnjen, kao što On ima milosti i prema čovjeku kojem daruje uživanje dobra. Biti kažnjen je manifestacija milosti pošto okreće svo zlo koje je bilo kažnjeno prema dobru. A darivanje uživanja dobra je također manifestacija milosti, pošto nitko nema nikakve zasluge za dobro. U stvari je cijela ljudska rasa zla, i svatko, ako je ostavljen sam sebi, juri u pakao. Posljedično tome je svatko milošću izbavljen iz tog mjesta, i ničime drugime do milošću, pošto Gospodin ne treba nikoga da bi Mu pomogao. Stoga se koristi riječ milost (misericordia) pošto milost spašava osobu iz bijede (miseriae) i iz pakla, i zato se koristi u odnosu na ljudski rod čije je stanje takvo, i proizvod je ljubavi prema svima pošto su svi takvi.

Za Jehovu se međutim kaže da se (ili ‘tvrdi se kako se Jehova’) ‘pokajao’ i ‘ražalostio u (Svom) srcu’ pošto izgleda da sva ljudska milostivost uključuje te/takve osjećaje (ili ‘jer čini se da takvih osjećaja ima u svoj ljudskoj milostivosti’). Posljedično tome, kako je slučaj na mnogim drugim mjestima u Riječi, što je ovdje rečeno o Jehovinom ‘kajanju’ i ‘žaljenju’ je rečeno u skladu sa izvanjskom pričinom (= u skladu sa onime kako se pričinjava na vani). Što je Gospodinova milost to nitko ne može znati, jer ona beskonačno prevazilazi svo ljudsko razumijevanje. Ali čovjek može znati (ili ‘ali svi mi znamo’) što je ljudska milostivost, ona je (po)kajanje i žaljenje. A ukoliko čovjek ne shvati/formira ideju o milostivosti iz nekog drugog osjećaja čiju prirodu zna (ili ‘u skladu sa vlastitim shvaćanjem’), on nikako ne može imati percepciju (ili ‘koncept’) te milostivosti i stoga ne može o njoj ništa naučiti (= ne može primiti instrukciju = ne može ga se podučiti). To je razlog zbog kojeg se ljudske karakteristike često pripisuju Jehovi, ili Gospodinu – na primjer, da Jehova ili Gospodin kažnjava, uvodi u kušnje, uništava, i da gori od gnjeva, dok u stvari On nikad nikoga ne kažnjava, nikad nikoga ne uvodi u kušnje, nikad nikoga ne uništava, i nikad ne izgara od gnjeva (ili ‘nikad nije gnjevan’). Kada vidimo da se takve (ili ‘kada se čak i ovakve’) stvari pripisuju Gospodinu, onda (ili ‘slijedi da’) Mu se također mogu pripisati i ‘(po)kajanje’ i ‘žaljenje’, jer pripisivanje jedne slijedi iz pripisivanja ove druge, kako se jasno vidi iz slijedećih mjesta u Riječi:

U Ezekielu (prijevod Hr.Biblije je na ovim mjestima iskrivljen, naime, često se umjesto ‘pokajao se’ koristi ‘odustao je’):

Tako ću iskaliti gnjev Svoji smirit će se jarost Mojai pokajat ću se.’   Ezekiel 5:13

Pošto su Mu ovdje pripisani ‘gnjev’ i ‘jarost’, pripisano Mu je ‘pokajanje’

U Zahariji:

‘Kao što bijah namislio učiniti vam zlo kada su me razgnjevili oci vaši – govori Jehova nad Vojskama – i nisam se pokajao, tako, promijenivši naum, u ove dane mislim učiniti dobro Jeruzalemu i domu Judinom.’   Zaharija 8:14, 15

Ovdje se kaže kako je Jehova ‘namislio učiniti zlo’, dok On u stvari nikad nikome ne želi (ili ‘nikad ne smišlja kako nekome učiniti’) zlo, već dobro svakom ljudskom biću. U Mojsiju, kada se molio za umirenje Jehovina lica:

‘Smiri svoj gnjev i ljutnju, pokaj se i odustani od zla kojim si zaprijetio Svome narodu! I Jehova se pokaje od zla kojim je zaprijetio Svom narodu.’   Izlazak 32:12, 14

I ovdje se također ‘gnjev i ljutnja’ te posljedično ‘pokajanje’ pripisuju Jehovi: U Joni je kralj Ninive rekao:

‘Tko zna, možda će se Bog okrenuti i pokajati, i obratiti od ljutoga Svog gnjeva da ne izginemo?’  Jona 3:9

Isto tako je i ovdje ‘pokajanje’ pripisano Jehovi pošto Mu je također pripisan i ‘gnjev’.

U Hošei:

‘Srce Mi je uznemireno, i pokajanja su se Moja zapalila (my repentings are kindled): neću više gnjevu dati maha… neću više gnjevan dolaziti!’                Hošea 11:8, 9

Na ovom mjestu ‘pokajanja su se Moja zapalila’, što je rečeno o (ili ‘što je pripisano’) srcu, ima slično značenje kao i ‘srce Mu se ražalostilo’. ‘Pokajanje’ jasno stoji za veliku milostivost. Slično u Joelu:

‘Vratite se Jehovi, Bogu svome, jer On je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, od zla se On pokaje.’     Joel 2:13

I ovdje opet ‘pokajanje’ sasvim jasno stoji za (ili ‘predstavlja’) milost. U Jeremiji:

‘Možda će poslušati i vratiti se svaki sa zlâ puta svoga, pa ću se pokajati za zlo koje naumih učiniti zbog zlodjela njihovih.’    Jeremija 26:3

‘Pokajanje’ stoji za milostivost. U istom proroku:

‘Ako se taj narod obrati od svojih zloća, tada ću se Ja pokajati za zlo koje mu bijah namijenio.’       Jeremija 18:8

I ovdje također ‘pokajanje’ stoji za milostivost (having mercy) prema njima samo ako se obrate/okrenu, jer čovjek je onaj koji odvraća/okreće Gospodinovu milost od sebe. Gospodin je nikad ne odvraća/okreće od čovjeka.

Iz ovih i mnogih drugih stavaka je očigledno da je Riječ bila izgovorena/objavljena/zapisana u skladu sa izvanjskim pričinama koje su karakteristične/svojstvene čovjeku (= prema onome kako se pričinja čovjeku). Prema tome svatko tko želi potvrditi (ove) krive pretpostavke putem (ili ‘uz pomoć’) izvanjskih pričina prema (ili ‘u skladu sa’) kojima je Riječ bila izgovorena/objavljena, to može učiniti sa bezbrojnim stavcima (= stavaka kojima može potvrdit takve svoje krive pretpostavke ima bezbroj). Ali jedna je stvar potvrditi krive pretpostavke/principe uz pomoć (upravo spomenutih stavaka iz) Riječi, a sasvim druga u svoj jednostavnosti vjerovati u ono što je (izgovoreno/objavljeno/zapisano) u Riječi. Onaj koji potvrdi/potvrđuje krive pretpostavke/principe, najprije prisvaja/prihvaća jednu pretpostavku (ili ‘jedan princip’) od kojeg neće nikako odustati/odstupiti, niti će i najmanje popustiti, već umjesto toga struže i gomila materijale koji to mogu potvrditi gdje god može, čineći to (ili ‘prema toma’) čak i iz Riječi, sve dok se nije tako snažno uvjerio da više ne može (= nije u stanju) vidjeti istinu. Ali onaj koji vjeruje u jednostavnosti, ili prostim-srcem (ili ‘koji jednostavno ili jednostavnim srcem vjeruje’), on nema predumišljene pretpostavke (ili ‘on nije najprije prihvatio/prisvojio pretpostavku/neki princip’), već razmišlja da je to istinito (ili ‘na taj način’) jer je Gospodin rekao da je to istinito. A ako mu se ukaže (= pruži instrukcija) uz pomoć drugih izjava/izreka u Riječi kako tu stvar treba razumijeti, on popušta (ili ‘on to odobrava’) i u svom srcu se raduje. Prema tome, čak i ako čovjek u svojoj jednostavnosti/prostoti vjeruje kako je Gospodin gnjevan, kako kažnjava, kako se kaje, tuguje, i koji se tako vjerujući boji zla i čini dobro, njemu to neće naškoditi (= neće mu biti na zlo). Jer vjerujući sve to (ili ‘jer ta vjera uzrokuje da’) on također vjeruje kako Gospodin vidi sve  (= svaku pojedinačnu stvar). A pošto je to njegova vjera (ili ‘a pošto je u takvoj vjeri’), on je nakon toga prosvjetljen u svim ostalim stvarima od vjere, ako već ne u ovom onda u drugom životu. Stvari stoje poprilično drugačije sa ljudima koji, potstaknuti (ili ‘u skladu sa’) svojom prljavom ljubavi prema sebi ili prema svijetu, uvjeravaju sebe u ono što proizlazi (ili ‘u određene stvari koje su izvedene/proizašle’) iz pred-umišljenih pretpostavki (ili ‘iz principa koje su već usvojili’).’

E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 587-589’

***

(Postanak 6:7) ‘Jehova reče, Izbrisat/uništit ću čovjeka (kojeg sam stvorio sa lica zemlje).’  Da to znači/predstavlja da će čovjek uništiti sam sebe (ili ‘izazvati svoj vlastiti kraj’), je jasno/očigledno iz onog što je ranije bilo objašnjeno/rečeno, naime, da se (u literalnom smislu Riječi) tvrdi kako je Jehova ili Gospodin Onaj Koji kažnjava, kako On uvodi u kušnje, kako On čini zlo, kako On uništava ili ubija, i kako On proklinje. Kao na primjer, (izjava) da je Jehova pogubio Era, Judinog prvorođenca, i Onana, Judinog drugog sina (Postanak 38:7, 10); (ili izjava) da je Jehova poubijao sve prvorođence u Egiptu (Izlazak 12:12, 29). Također u Jeremiji:

‘Onima koje sam pobio u svom bijesu u strašnoj jarosti Svojoj.’  Jeremija 33:5

U Davidu:

Obori na njih svu žestinu gnjeva svogjarostbijes i nevoljuposla na njih anđele nesreće/zla.’   Psalam 78:49

U Amosu:

‘Hoće li zlo pogoditi grad, a da ga Jehova nije poslao (ili ‘a da Jehova to nije učinio’).’  Amos 3:6

U Ivanu:

‘Sedam zlatnih pehara punih gnjeva Boga Koji živi u vijeke vjekova.’  Otkrovenje 15:1, 7; 16:1

Sve ove kvalitete su pripisane (ili ‘sve ove stvari se pripisuju’) Jehovi (ili ‘za sve ove stvari se tvrdi kako ih Jehova čini’) iako su one u potpunosti oprečne Njegovoj prirodi. One se pripisuju Njemu (ili ‘tvrdi se da ih On počinjava’) iz već opisanog/objašnjenog razloga, a također zbog toga da bi ljudi najprije mogli shvatiti/formirati naj-generalniju ideju (a ta naj-generalnija ideja je) da Gospodin vlada nad svime i uređuje svaku postojeću stvar (= generalno i pojedinačno). Onda nakon toga oni mogu (ili ‘i da bi nakon toga mogli’) shvatiti ideju (ili ‘naučiti’) da Gospodin nikad ne čini zlo (ili ‘da od Gospodina ne dolazi nikakvo zlo’), a još manje (On) nekog ubija, već da je umjesto toga čovjek taj koji na sebe nanosi zlo, koji sebe uništava i ubija-iako (u jednom smislu) to nije čovjek već zli duhovi koji ga potiču i vode. Ipak u stvarnosti je to čovjek (= koji to počinjava), jer što drugo on vjeruje doli da on sam čini ono što čini? Stoga je ovdje rečeno za Jehovu da će izbrisati/uništiti čovjeka, iako je u stvari čovjek taj koji će uništiti samog sebe i (tako) donijeti svoj kraj.

Situacija u svezi ove/ovih stvari postaje posebice jasna na primjeru onih u drugom životu koji žive u muci i u paklu, i koji neprestano jadikuju i pripisuju Gospodinu svo zlo koje kažnjava. Tako u svijetu zlih duhova ima onih koji uživaju, zaista, to im predstavlja glavni/najveći užitak, ranjavati i kažnjavati druge. A oni koji su ozlijeđeni i kažnjeni pretpostavljaju/misle da (im) je to Gospodin poslao. Rečeno im je i ukazano da od Gospodina ne dolazi ni najmanje zlo, već da oni sami dovode to zlo na sebe; jer u idućem životu je takva situacija/stanje i takvo ravnovjesje svih stvari da se zlo vraća na onog koji ga je počinio, i postaje zlo koje kažnjava. Kazna je prema tome (ili ‘iz tog razloga’) neizbježna. Rečeno je za to da je dozvoljeno poradi ispravljanja/popravljanja zla. Ali, ipak, Gospodin cijelo vrijeme pretvara/okreće zlo koje kažnjava u dobro, što rezultira u tome da ništa zlo već samo dobro dolazi od Gospodina (ili ‘tako da od Gospodina uvijek dolazi samo dobro’). Međutim, što je odobrenje/dopuštanje to nitko još ne zna. Što je dozvoljeno se smatra za nešto što je učinjeno od strane Onog koji dozvoljava, jednostavno zbog toga što On to dozvoljava. Ali u stvarnosti je situacija u potpunosti drugačija, što je subjekt/tema o kojoj će, po smilovanju Gospodinovom, govora biti kasnije.

E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 592’

***

‘Razljuti se Jehova (ili ‘zapalio se gnjev Jehovin’)  na Mojsija’ (Izlazak 4:14) predstavlja milostivost (mercy), što se vidi (ili ‘što je očigledno’) iz onog što predstavlja ‘Jehovin bijes’, naime ne bijes već suprotno od bijesa, prema tome milostivost (mercy), a ovdje milosrđe (clemency). Odsustvo bilo kakvog bijesa u Jehovi je očigledno ako se uzme u obzir da je On sama ljubav, i sama milost, dok je bijes tome suprotan a također je i mana/slabost, što se nikako ne može pripisati Bogu (= takva mana/slabost se Bogu nikako ne može pripisati); i stoga, kada se u Riječi Božjoj ‘bijes’ pripisuje Jehovi ili Gospodinu Bogu, anđeli (dok to čitaju) ne percipiraju ‘bijes’, već ili milost ili uklanjanje zla (u čovjeku koje dolazi) sa nebesa. Ovdje oni razaznaju milosrđe jer je rečeno upućeno Mojsiju, koji reprezentira Gospodina kada je bio na svijetu s obziron na Božansku Istinu.

To što se u Riječi ‘bijes’ pripisuje Jehovi ili Gospodinu Bogu je zato što je naj-generalnija istina da sve stvari dolaze od Boga, stoga zle baš kao i dobre stvari. Ali ova naj-generalnija istina, kojom se naučavaju (ili ‘kojom se moraju naučavati’) djeca, mladići, i prosti/jednostavni ljudi, mora poslije toga biti ilustrirana/objašnjena, što će reći, mora se ukazati/objasniti da je zlo od čovjeka (ili ‘zlo je čovjekovo’), iako se čini da je od Boga, ali da ljudi ne bi bili uništeni vlastitom zloćom, kaže se da je Zlo Božje, tako da bi se oni najprije naučili plašiti Boga, pa ga onda nakon toga voljeti. Jer strah mora prethoditi ljubavi sa ciljem da bi se razvio Sveti Strah. Jer kada se strah ulije/ubrizga u ljubav, onda on postaje svet od/zbog (ili ‘zahvaljujući’) svetosti ljubavi; i onda više nije strah da je Gospodin ljut/bijesan i da kažnjava, već strah da se ne djeluje protiv samog dobra, pošto bi takvo djelovanje mučilo čovjekovu savjest.

Štoviše, Izraelci i Židovi su uz pomoć kazni bili natjerani da izvršavaju odredbe i statute u njihovoj izvanjskoj formi; i zbog toga su oni vjerovali kako je Jehova bijesan/ljut i kako kažnjava, dok su u stvari oni sami, u svom idolopoklonstvu, navukli te stvari na sebe, odvojivši se tako od nebesa; nakon čega dolaze kazne; što također ukazuje i Izaija 59:2:

‘Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice Njegovo zastrli, i On vas više ne sluša.’

A kako su Izraelci i Židovi bili jedino u izvanjskim (prirodnim) stvarima bez unutarnjih (duhovnih), oni su se stoga držali u uvjerenju da je Jehova bio bijesan i da kažnjava; jer oni koji su u izvanjskim stvarima bez unutarnjih čine sve stvari iz straha, a ništa iz ljubavi.

Iz svega ovoga se može vidjeti što se u Riječi Božjoj podrazumijeva pod ‘bijesom i gnjevom Jehovinim’, naime, kazne; kao u ovim stavcima:

‘Gle, ime Jahvino izdaleka dolazi, gnjev Njegov gori, dim je neizdrživ. Usne su mu pune jarosti, jezik mu oganj što proždire.’   Izaija 30:27; gdje ‘bijes’ predstavlja ‘ukor’ i ‘upozorenje’ da ne bi bili zatrti zlom. I opet:

‘U provali srdžbe sakrih načas od tebe lice svoje.’ Izaija 54:8; ‘provala srdžbe’ označava kušnje, u kojima zlo dosađuje i muči čovjeka. U Jeremiji:

I Sam ću se boriti protiv vas ispruženom rukom i snažnom mišicom, u srdžbi i gnjevu i velikoj  jarosti. Dome Davidov! Ovako govori Jahve: “Svako jutro sudite pravedno, izbavite potlačene iz ruku tlačitelja, ili će Moj gnjev planut’ poput vatre, raspalit’ se neugasivo zbog vaših opačina.’   Jeremija 21:5,12. I opet:

‘Da napune svoje kuće tjelesima ljudi koje pobih u srdžbi i jarosti Svojoj, i odvratih lice Svoje od ovoga grada zbog njihove opakosti.’  Jeremija 33:5; Također:

‘Zato Mene čekajte – riječ je Jahvina – do dana kad ustanem kao tužilac; jer ja sam odredio da se sakupe narodi, da se saberu kraljevstva, da na vas gnjev Svoj izlijem, svu gorčinu Svoje srdžbe: u vatri Moje ljubomore bit će sva zemlja sažgana.’  Sefanija 3:8

‘Obori na njih svu žestinu gnjeva Svog, jarost, bijes i nevolju: posla na njih anđele nesreće.’   Psalam 78:49

Uz mnoge druge stavke, u kojima se, baš kao i iznad, pod ‘bijesom’, ‘gnjevom’, ‘jarošću’, ‘vatrom’ misli na kazne i prokletstva, u koja se čovjek sam baci kada je u zlu; jer Božanski je red da se dobro nagrađuje, i stoga da se zlo kažnjava, jer oni su sjedinjeni (ili ‘jer oni čine jedno’). Kaznu i prokletstvo također predstavlja i ‘dan Jahvinog bijesa’ (Izaija 13:9,13; Tužaljke 2:1; Sefanija 2:3; Otkrovenje 6:17; 11:18); također i ‘vino bijesa Božjeg’, i ‘pehar bijesa Božjeg’ (Jeremija 25:15,28; Otkrovenje 14:10; 16:19); a isto tako i ‘kaca bijesa i jarosti Božje’ (Otkrovenje 14:19; 19:15).

Da su kazna i prokletstvo predstavljeni sa ‘bijesom’ se također vidi i u slijedećim stavcima:

‘Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio  da bježite od skore srdžbe?’  Matej 3:7

Tko vjeruje u Sina, ima vjecni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.’   Ivan 3:36

Jao trudnicama i dojiljama u one dane jer bit će jad  velik na zemlji i gnjev nad ovim narodom.’  Luka 21:23

Iz ovih stavaka se jasno vidi da se pod ‘bijesom Božjim’ podrazumijevaju kazne i prokletstva. Da ‘bijes’ podrazumijeva milosrđe i milost je zbog toga što sve kazne nad zlima (ili ‘zlu’) izviru iz Gospodinove milosti prema dobrima (ili ‘dobru’), da oni/ono ne bi bili/o ozlijeđeni od strane zlih/zla; a ipak ih Gospodin ne kažnjava već si oni sami to čine, jer u drugom životu su zloće i kazne sjedinjeni zajedno. Zli se posebice samo-kažnjavaju kada Gospodin ukazuje milost dobrima, jer se onda njihovo zlo uvećava, a posljedično tome i kazna. Zbog toga anđeli, umjesto ‘bijesa Jahvina’ koji predstavlja kazne nad zlom, razumiju milost.

Iz svega ovoga se može vidjeti kakve je prirode Riječ Božja u njezinom prirodnom smislu slova, a također i kakva je Božanska istina u svojoj naj-generalnijoj formi, naime, da je ona u skladu sa pričinama; i to iz razloga što je (prirodni) čovjek takav da ono što vidi i razumije svojim čulima (ili ‘iz svoga čulnog’), on vjeruje; a ono što ne vidi niti razumije svojim čulima, on ne vjeruje, i stoga ne prima. Iz toga razloga je Riječ u literalnom smislu prema stvarima kakve se pričinjavaju; a ipak u svojim unutrašnjostima ima pohranjene prave istine; a u svojoj najdubljoj unutrašnjosti, samu Božansku istinu koja proizlazi direktno iz Gospodina; stoga i Božansko dobro, to jest, Samog Gospodina.’        

E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 6997’

Spread the Truth