Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Ideja o Bogu (Lorens N.)

Print Friendly, PDF & Email

Ideja o Bogu

(Bogo-Čovjek – 151-231)

151.      ‘Mi, Tvoja stvorena bića, ne možemo nikako formiti savršeniju sliku o Tebi nego onu čovjekovu, veličanstvenu i slavnu, svaki drugi koncept koji bi imali o Tebi bi Te postao manje vrijedan u onoj mjeri u kojoj bi se udaljio od ljudskog lika.’   Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 2/32:7’ J.Lorber

152.      ‘U ovome se sastoji pravilo ljubavi i sve mudrosti koja proizlazi iz nje, imenom, da za onog koji je konačan, sve mora biti održavano u određenim granicama; jer, za konačno, beskonačno znači smrtVi Me ne možete voljeti kao (beskonačnog) Boga, već jedino kao čovjeka; jer, koje bi konačno srce moglo u sebi držati beskonačnog Boga, ili beskrajnu vatru Božanske ljubavi, i koji konačan duh Božansku mudrost u svoj njezinoj beskonačnoj punini?’   Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 2/24:15,16’ J.Lorber

153.      U prvom subjektu aktuelne/ove knjige, imenom ‘Molitva Gospodnja’ (‘Molitva Gospodnja – 1-7’), smo skrenuli pažnju na to ‘kako je ideja o Bogu kičmena kost religije (religio = odnos sa Božanstvom) i kako bez nje/ispravne ideje o Bogu čovjek nikako ne može ostvariti zadovoljavajući odnos/kontakt a samim time ni sjedinjenje sa Božanstvom, tj. kako je samo sa ispravnom idejom o Bogu moguće spasenje’ (‘Molitva Gospodnja – 1’).

154.      U istom tom subjektu smo naglasili kako ‘svaka ideja kojoj nedostaje definicije/forme ubrzo prestaje biti ideja, ili drugim riječima, ako netko, recimo, upućuje molitvu Bogu, a o Njemu nema nikakvu mentalnu predstavu (ideju), ne zanemarujući prirode stvari koje kažu kako ‘ideja mora biti’, on je onda prisiljen reducirati/degradirati tu ideju na nešto osobno, ili nešto vezano za prirodu (energiju), sve dok  naposlijetku njegova ideja o Bogu, više i nije (prestaje biti) ideja o Bogu’ (‘Molitva Gospodnja – 2’).

155.      Moja naj-skorija istraživanja ukazuju kako se prosječni vjernik današnjeg vremena i dalje odnosi prema nevidljivom Božanstvu, Ocu (Jehovi), tj. kako on, usprkos tome što u ruci drži Riječ, o stvarnom Bogu i dalje nema ispravnu ideju, što će reći da sa Njime ni dan danas ne može uspostaviti potreban/zadovoljavajući kontakt te je, posljedično tome, i dalje poprilično daleko udaljen od spasenja o čemu, ako ništa drugo, svjedoči žaljenja vrijedno stanje u kojem se nalazi ne samo Kršćanstvo već i čovječanstvo u cjelini.

156.      ‘Pošto je beskonačno Božansko Biće (zvano Otac ili Jehova; ‘Jehova’ na originalnom jeziku znači ‘Ja Jesam’ ili ‘Biće’, tj. ‘jedino Biće’, od glagola ‘biti’) potpuno nezamislivo za sva konačna/stvorena bića, što hoće reći/što je isto kao da kažemo NE-POSTOJEĆE (vidi E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 18’), dosljedno tome je takav Bog za njih dobar/od Njega imaju koristi isto kao da Ga i nema.’  Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 2/138:15’ J.Lorber

157.      Anđeli nebeski su u velikom čudu, prenosi E.Swedenborg, kada čuju da većina današnjih ljudi, a ovdje krivnja ekskluzivno pripada Kršćanima koji su u posjedu Riječi koja pak o tome, štoviše, samo o tome govori, i dalje nije upoznata sa veličanstvenom istinom kako je to ne-pristupačno (‘Pristupiti Beskonačnom Ocu bi bilo isto kao kad bi se netko htio fizički približiti ne-postojećoj granici beskonačnosti. Čak i kad bi putovao sa najvećom mogućom brzinom kroz beskonačne prostore u samo jednom trenutku te se nastavio tako kretati sve do vječnosti, – koliko bi se on primakao nepostojećoj granici beskonačnosti?’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 2/138:2’ J.Lorber) i beskonačno Božansko Biće (Jehova) uzelo materijalnu formu Božanskog ljudskog, kojeg je proslavilo u tijelu Gospodina Isusa Krista, ‘pristupivši’ tako reći k nama (‘Ali Ja zasigurno mogu pristupiti svima i postaviti se na takav način da Mi svatko može prići!’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 2/138:4’ J.Lorber) te za nas postalo ‘vidljivi’ i ‘osobno prepoznatljivi’ Bog (‘Jer mi smo za suštinski beskonačnog Boga isto kao i da ne postojimo, te dosljedno tome On nikako ne može biti Bog za ono što je u usporedbi sa Njime jedva ništavilo.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 2/138:23’ J.Lorber), omogućavajući tako, ne samo Kršćanima već i svim ostalim (ljudskim) bićima bilo na Zemlji bilo u beskrajnom svemiru (koja će se u budućnosti inkarnirati na ovoj zemlji sa ciljem postizavanja sinovstva), najintimnije moguće sjedinjenje sa samim Sobom a samim time i istinsko spasenje.

158.      Baš zbog toga je Ljudsko Gospodina Isusa Krista, Koji je u sebi nitko drugi do Jehova, ili Beskonačno Božansko Biće u ‘nama-spoznatljivoj-konačnoj-formi’, tj. za nas konačne ljude shvatljiva/konačna Božanska manifestacija, sve i sva na nebu, bez Kojeg, znači tog ‘Božansko-ljudskog’ ob-lika, ni jedan jedini anđeo nebeski, čak ni oni koji obitavaju u najvišem i najunutarnijem trećem nebu, kako to izvješćuje sa lica mjesta E.Swedenborg (‘Nebeske Tajne – 7211’), ne bi mogao formirati mentalnu sliku/ideju o samom Božanstvu, Jehovi ili Ocu (jer, kako naučava Riječ, ‘Nitko nikad nije vidio Boga, niti je čuo Očev glas!’ Ivan 1:18; 5:37), a samim time ni uspostaviti kontakt (sjediniti se sa Njime u ljubavi/voljeti Ga), bez čega, kako već više puta rekosmo, istinsko spasenje nikako nije moguće.

159.      Anđeli nebeski su, baš kao i ljudi, konačni, a što je konačno, kako već rekosmo, ne može o-formiti mentalnu ideju/sliku o Beskonačnome. I stoga, da na nebu ne zamišljaju Boga u ljudskom obliku oni ne bi imali nikakvu mentalnu ideju o Njemu, ili bi pak imali sasvim ne-odgovarajuću, što bi onemogućilo bilo kakvu vezu sa Božanstvom, bilo kroz vjeru bilo kroz ljubav. Baš zbog toga (that being so), svi na nebu percipiraju/spoznaju/zamišljaju Božanstvo (Jehovu/Oca) u ljudskoj formi (Gospodina Isusa Krista), što objašnjava zašto je Božansko Ljudsko na nebu SVE U SVIM ANĐEOSKIM MISLIMA I OSJEĆAJIMA, baš kao što je Božansko Ljudsko Gospodina Isusa Krista sve u njihovoj vjeri i ljubavi, čega je posljedica da su anđeli sjedinjeni sa Njime i na taj način spašeni (saved by Him; feat: E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 7211’).

160.      Istina o tome da na nebesima (mi čitamo također i – ‘duhu obnovljenog čovjeka’) ništa od Božanstva nije spoznato (acknowledged) i obožavano osim Gospodinovog Božanskog Ljudskog, tj. lika Gospodina Isusa Krista Jehove, Jedinog Boga, naučava dalje E.Swedenborg (‘Nebeske Tajne – 10067’), postaje očigledna iz samih Gospodinovih riječi koje su zabilježene na više mjesta u Evanđelistima, kao na primjer,

‘Sve Mi je predao Otac moj.’ Matej 11:27; Luka 10:22

Otac je predao sve stvari u Moje ruke.’ Ivan 3:34,35

‘Otac je dao Sinu vlast/moć nad svim ljudima/tijelima.’ Ivan 17:2

‘Bez Mene ne možete učiniti ništa.’ Ivan 15:5

‘Oče, sve Moje je Tvoje, i sve Tvoje je Moje.’ Ivan 17:10

‘Dana Mi je sva moć na nebu i na zemlji.’ Matej 28:18

‘Isus reče Petru, dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskog, i što god zavezeš na zemlji bit će zavezano i na nebu, a što god odvežeš na zemlji bit će odvezano i na nebu.’ Matej 16:19

161.      Bez Gospodinovog Božanskog Ljudskog (materijalne ideje o Bogu) nitko ne može biti sjedinjen sa Božanskim Bićem kroz vjeru i ljubav, pošto je našem umu nemoguće o-formiti bilo kakvu ideju o Božanstvu (samom Božanskom Biću) koje se još zove Otac, i to iz prostog razloga što je On kao takav za nas, stvorena i konačna bića, sasvim nepojmljiv, a ono što je nemoguće pojmiti/zamisliti ne sačinjava i ne može sačinjavati dio čovjekove vjere a samim time ni onoga što voli. A ipak, najvažniji dio obožavanja je vjerovati u Boga i voljeti Ga iznad svega drugoga (Matej 22:36-38; Marko 12:29, 30).

162.      Da je beskonačno i nepojmljivo Božanstvo, zvano još Otac ili Jehova, spoznatljivo jedino kroz Njegovo Božansko ljudsko, naučava sam Gospod,

‘Nitko nikad nije vidio Boga, no Njegov jedino-rođeni, koji je u Očevim grudima, Ga je objavio.’ Ivan 1:18

‘Tko vidi Mene vidi Onoga koji Me je poslao.’ Ivan 12:45

‘Ako bi znali Mene znali bi i Moga Oca također, i od sada pa na dalje Ga poznajete i vidjeli ste Ga. Onaj koji vidi Mene vidi Oca.’ Ivan 14:6-11

‘Nitko ne zna Sina osim Oca, niti itko zna Oca osim Sina i onoga kojemu Sin to poželi otkriti.’ Matej 11;27

163.      Iz svega ovoga je očigledno, zaključuje E.Swedenborg (‘Nebeske Tajne – 10667’) kako je Božansko suštinsko Biće na nebesima (ideja o Bogu u umu regeneriranog čovjeka ili pak u člana Istinske Kršćanske Crkve, Novog Jeruzalema, je) Božansko Ljudsko Gospodina Isusa Krista Jehove.

164.      ‘Ljudsko biće je takve kvalitete da u svome umu nikako ne može formiti ideju o apstraktnim (čistim duhovnim) stvarnostima sve dok isto ne asocira sa nekim prirodnim obličjem (natural imagery) sa kojim je upoznato/koje je došlo do njega izvanjskim putem, tj. putem čula; jer bez takve jedne slike njegova misao tako reći postane izgubljena u ponoru i (posljedično tome) raspršena. Stoga, kako bi spriječio da se ideja o Božanstvu izgubi u slučaju ljudi koji su potpuno zaokupljeni tjelesnim & ovosvjetskim interesima, a također da bi se spriječilo onečišćenje te ideje, a samim time i svega što je Božansko i duhovno u Bogu, prljavim mislima u slučaju svih ljudi kod kojih bilo kakva ideja o Bogu postoji, Jehovi se svidjelo da Sebe obznani onakvoga kakav je u suštini (as He exists essentially) i kakav se manifestira na Nebesima, poimenice, kao Božanskog Čovjeka. Jer cijelo nebo se sakuplja/ujedinjuje u jednu cjelinu i predstavlja sebe u ljudskom obliku. Božanstvo, tj. Jehovina manifestacija na nebu, je Gospodin od vječnosti (Ivan 8:58!!). To, znači Božansko Ljudsko (Bogo-Čovjek), je također i oblik/pojava koju je Gospodin uzeo kada je bio proslavljen, tj. kada je postao Božanskim i u svome tijelu, a to je također očigledno ako se uzme u obzir forma u kojoj se On pojavio pred apostolima nakon svoje preobrazbe (Matej 17:1, 2), što je ista ona forma u kojoj se više puta pojavio i pred prorocima.

165.      Kako je ovo ovako i nikako drugačije, svatko može misliti o samom Božanstvu kao o Čovjeku, a također istovremeno i o Gospodinu u kojem je cijelo Božanstvo i savršeno Trojstvo (Kološanima 2:9); jer unutar Gospodina je samo Božanstvo ili Otac, zatim Božansko koje Sebe manifestira, ili Sin, te Božansko koje proizlazi (aktivnost), ili Sveti Duh – iz čega je jasno da su ovo troje sasvim JEDNO kako i ON sam naučava (širom Riječi).’  E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 5110:3’

166.      Čini se potpuno nevjerojatno da je Židovski narod, velikom većinom, baš kao i Kršćanski narod u današnje vrijeme, opet velikom većinom, i dalje u neznanju o ovoj suštinskoj istini, jer svi oni u svojim rukama drže Riječ, a svaki se marljivi čitaoc Riječi, naravno uz malo truda, može lako uvjeriti da se Jehova ili Otac ljudima oduvijek predstavljao u ljudskom obliku, o čemu svjedoče ‘bliski susreti te vrste’ kakve možemo pronaći diljem Starog Testamenta (recimo Suci 6:12, 14, 16, 22, 23, ili pak Postanak 18 poglavlje), i to baš zbog toga da bi o Njemu mogli formirati mentalnu predstavu/ideju, što je pak preduvjet, kako već više puta rekosmo, za bilo kakav odnos/bilo kakvo sjedinjenje, bilo kroz misao, što je aktivnost razumijevanja, bilo kroz osjećaj, što je aktivnost volje, o čemu pak, kako već više puta rekosmo, opet ovisi spasenje (jer svaki čovjek koji je osjećajem i mišlju ‘odvojen’ od Boga, je ‘duhovno mrtav’ ili ‘proklet’ čovjek). 

167.      Iako je sve ovo ovdje rečeno ne samo potvrđeno Riječju koja izlazi iz Božjih usta (o ovome svjedoči cijela Riječ), nego je još uz to i kristalno jasno rastumačeno kroz otkrovenja E.Swedenborga, J.Lorbera i G.Mayerhofera, i to, za svaki imalo racionalan um, na lako shvatljiv način, prirodni Kršćani današnjeg vremena i dalje odbacuju ovu i njoj slične istine, tj. one su za njih i dalje potpuna ne-vjerovatnost. Stoviše, oni se umjesto toga zadovoljavaju sa ‘matematičkom glupošću’, kako ideju o Nevidljivom Ocu, Njegovom ‘pola-pola’ Sinu, te ‘golubici’, naziva sâm Gospodin [‘Sa ovime u svezi bi htio nešto dodati, naime duhovi sa vaše zemlje jako često dolaze u posjetu Saturnjanima, što im je uvijek dopušteno, posebice kada imaju takvu potrebu. Ono što se obično događa je da zemljani duhovi, koji o sebi misle da su neobično mudri/obrazovani, budu skroz na skroz ismijani te ukoreni od strane Saturnjana zbog svojeg izuzetno glupavog vjerovanja, jer duhovi sa zemlje ne znaju čak ni to da je Gospodin kao Stvoritelj neba i svih nebeskih tijela potpuni Čovjek. Ta činjenica je poznata samo nekolicini ljudskih bića i Kršćana na zemlji, i stoga mnogi takvi duhovi imaju najkomičnije i najapsurdnije ideje o Meni; što je pak razlog zbog čega su neki od njih naslikali takve besmislene portrete o Meni. Na nekim slikama Sam prikazan kao hijerarh. Drugi Me pak oslikavaju u formi leteće golubice, te kao takav moram uvijek lebdjeti iznad dvoje ljudi ispod Mene, imenom, iznad hijerarha i iznad golog Isusa sa križem na leđima. Drugi Me pak smještaju u sve ove tri slike istovremeno, kroz što Ja, s obzirom da sam prikazan kao tri osobe od kojih su samo dvoje obdareni ljudskom formom a trećoj je dan životinjski oblik, postajem ‘matematička glupost’. S druge strane te tri različite osobnosti moraju prikazati samo jednu Božansku osobu koja se sastoji od jednog hijerarha, jednog golog Krista i jedne golubice. Bilo kako bilo, na cijeloj planeti Saturn ne postoji ni jedno jedino ljudsko biće koje o Meni ima drugačiji koncept do da sam Ja potpuno ljudsko biće, baš kao svako drugo ljudsko biće, iako sa jednom razlikom: Ja sam najpotpunije i najsavršenije ljudsko biće, što će reći, Ja sam ljudsko biće u kojem Božanstvo živi tjelesno u svoj Svojoj punini. Ako budete imali problema sa shvaćanjem ove istine, okrenite se ka materiji, jer ona će vam (materija) reći odakle dolazi i što je (u sebi). Ona vam je uostalom to već i rekla. Nakon toga vam neće biti toliko teško razumijeti ili spoznati što znači da u Meni, kao najpotpunijem ljudskom biću, živi punina Božanstva tjelesno. Pazite, kada Saturnjani, tako reći, ‘postave stvari na svoje mjesto’ (set the record straight), ti uobraženi/oholi zemljani duhovi postanu jako iziritirani i bijesni te, u osveti, žele napasti Saturnjane ne bi li im, pod prisilom, nametnuli drugo vjerovanje. No Saturnjani se, iako izuzetno krotki/ponizni, pokažu/predstave istovremeno i kao izuzeno čvrsti u svom vjerovanju, tako da se duhovi sa zemlje ubrzo počnu osjećati mizerno u svojoj napuhanosti, te ubrzo, pošto više ne mogu izdržati sferu Saturnjana, dobrovoljno odu.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Saturn – 10:12-15’ J.Lorber], ne spoznajući da (izvješće Emanuela Swedenborga sa ‘lica mjesta’) ‘oni unutar crkve koji su negirali Gospoda (kao jedinog trojedinog Boga) na način da su priznali samo Oca, ustvrdivši svoj život u takvoj vjeri (and have confirmed themselves in that belief), nisu u nebu/raju; a kako su oni kao takvi u nemogućnosti primiti bilo kakav upliv/influx (svjetla) sa nebesa, gdje se JEDINO GOSPODIN OBOŽAVA/ŠTUJE, oni postepeno izgube svaku mogućnost da misle ono što je istinito o bilo kojem subjektu; te na poslijetku postanu glupi/ne-inteligentni, ili pak govore glupavo/ne-inteligentno, te tumaraju unaokolo ispuštajući neartikulirane zvukove dok im ruke mlataraju unaokolo kao bez snage. A drugi, koji su, poput Socinjana, negirali Božanstvo Gospodina te priznali samo Njegovo ljudsko, također žive izvan neba; oni su dovučeni naprijed i nešto desno te završavaju dolje duboko gdje su u potpunosti odvojeni od drugih iz Kršćanskog svijeta koji dolaze na nebo. I na kraju, oni koji govore da vjeruju u nevidljivo Božanstvo, koje zovu duša svemira, iz koje sve stvari potiču, i koji odbijaju bilo kakvu vjeru u Gospoda, spoznaju da ne vjeruju u Boga; posto je nevidljivo Božanstvo za njih vlaništvo prirode u njenim prvim principima, a to ne može biti objekt vjere i ljubavi, jer kao takvo nije objekt misli. Sudbina takvih je među onima koji se zovu Naturalisti.’   E.Swedenborg ‘Raj & Pakao – 3’

168.      Stoga se mi, a sve to sa ciljem da bi ovu raspravu uspješno doveli do kraja (dok ovo pišemo mi gledamo u ovu stvarnost: ‘Ako bilo tko ne pristupa Samom Bogu neba i zemlje, on ne može ući u nebo, jer baš taj jedan Bog čini da nebo bude nebo, a taj Bog je Isus Krist, koji je Jehova Gospodin, Stvoritelj od vječnosti, Iskupitelj u vremenu, i Obnovitelj do u vječnost. Stoga je On u-jedno Otac, Sin i Sveti Duh; ovo je Evanđelje koje treba propovijedati!’ E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 26’), svakako moramo zapitati koji je glavni razlog koji prirodnom umu onemogućava da u sebi spozna te dosljedno tome prihvati u svoj život prvu i osnovnu istinu Istinske Kršćanske Crkve, Novog Jeruzalema, istinu koja kaže kako je Gospodin Isus Krist nitko drugi nego Jehova Otac, Stvoritelj i Održavatelj cijelog svemira, Koji je uz to ČOVJEK, štoviše, JEDINI/SAVRŠEN/POTPUN ČOVJEK na čiju smo sliku i priliku i mi ‘zamišljeni’, a sve to sa idejom da jednoga dana, slijedeći Njegov uzvišeni primjer, postanemo i sami ‘Ljudi’, Njegova voljena djeca, što će reći BOGOVI (vidi Psalam 82:6; Ivan 10:34, 35)??!!

169.      Mudrost nas uči ( ili ‘će reći’) kako je glavni problem ili uzrok tog ‘ne-razumijevanja’, a samim time i ‘odbijanja’ ove istine (neprihvaćanja iste u umu prirodnog čovjeka; ‘jer čovjek, mudrost dalje naučava, ne može/nije u stanju vjerovati u ono što ne razumije’) sama priroda prirodnog uma/čovjeka koji, rekosmo već više puta, razmišlja o Božanskim i duhovnim stvarima ‘iz/od’ dole, tj. od materijalnog svijeta (pripisuje prirodne atribute duhovnoj i Božanskoj dimenziji), što je sasvim protiv reda, te na taj način za sebe formira u potpunosti krive i štetne ideje ne samo o Božanstvu i duhovnom svijetu, već i o svemu što ga okružuje baš kao i o sebi samome.

170.      Drugim riječima, um prirodnog čovjeka jednostavno ne može shvatiti/izmiriti u sebi situaciju u kojoj (se) beskonačno ili neograničeno postaje (manifestira kao) konačno ili ograničeno, tj. on, po vrlini svoje perspektive, ne nalazi zadovoljavajućeg rješenja o tome kako u nešto konačno moze ‘stati/ući’ nešto što je beskonačno razmišljajući/zaključujući, prirodno/logično (!), kako bi misliti i vjerovati u tako nešto bilo isto kao i sasvim negirati njegovu beskonačnost.

171.      ‘Jer – gledajući čisto prirodno – potpuna je glupost smatrati kao moguće da će cedrovo drvo stati u slamčicu trave, ili pak da će planinu obuhvatiti jajašce malih mušica, ili pak da će se cijeli ocean stisnuti u usku lješnjakovu ljusku, te druge tome slične stvari.

172.      A ipak, prema Tvojim riječima, jednog će dana ova djevica začeti Tebe, beskonačnoga Boga, Ti ćeš se ogrnuti njezinim mesom i krvlju (Izaija 7:14!!)! Ti, Koji nosiš i vladaš cijelom beskonačnošću kroz Svoj naj-beskonačniji Duh, bi trebao sa tim Duhom imati ‘mjesta’ (ovdje, točnije u ovom argumentu, sam potcrtao ‘mjesto’ da bi ukazao/naglasio da prirodan um razmišlja o Duhu na način da mu pripisuje materijalno-prostorne kvalitete koje njemu, po samoj vrlini duhovnog svijeta, nikako ne pripadaju/ne mogu biti pripisane) u tijelu jednoga djeteta?

173.      Ne, ne, – to je prava besmislica. Ja bi prije shvatio ako bi mi netko rekao: ‘Jedan atom može obuhvatiti/u njega stane cijela zemlja!’, nego da će tijelo te djevice obuhvatiti Tebe u svoj punini Tvoga beskonačnoga Duha. Stoga te preklinjem da mi kažeš, kao i ostalima, kako to da shvatimo/kako to mora biti shvaćeno?’  Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 123:9-13’ J.Lorber

174.      Pogledajmo sada najprije kako se prema tom ‘prostornom’ problemu (‘Gdje i kako će se beskonačno prostorno pretvoriti/contracted u konačno biće? Pošto nema ograničenja, gdje i kako će ono započeti, tj. kako beskonačni Bog, postaje za nas i sve druge vidljivi i osobno prepoznatljivi Bog?! Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 138:11, 12’ J.Lorber) odnosi utemeljitelj Istinske Kršćanske Crkve, Novog Jeruzalema, Emanuel Swedenborg: 

Božanstvo nije u prostoru (& vremenu)

175.      ‘Da Božanstvo, ili Bog, nije u prostoru, iako je svuda prisutan, i sa svakim (je) čovjekom u svijetu, i sa svakim anđelom na nebu, te svakim duhom ispod neba, ne može biti shvaćeno samo sa prirodnom idejom, ali može sa duhovnom idejom. To ne može biti spoznato prirodnom idejom, jer prirodna ideja u sebi ima/sadrži prostor (= u prirodnoj ideji je sadržana ideja o prostoru); pošto je [tak(va) prirodna ideja] formirana od onakvih stvari kakve nalazimo (ili ‘jesu’) u svijetu, a u svim tim stvarima i svakoj od njih kakve ih vidi naše oko (= kakve se ukazuju našem oku), se nalazi prostor. U svijetu je sve, veliko i malo, prostorno; sve dugo, široko i visoko je prostorno; ukratko, svaka mjera, oblik i forma je prostorna. Baš zbog toga je bilo rečeno kako ideja da Božanstvo nije u prostoru, kada se recimo kaže kako je Božanstvo sveprisutno/svugdje, ne može biti spoznata/razumu dostupna jedino/prosto sa prirodnom idejom. Ipak, čovjek to može razumjeti svojom prirodnom mišlju, samo ako u nju (= prirodnu ideju/svoj prirodan um) prihvati/propusti nešto duhovnog svjetla. Iz ovog razloga će nešto najprije biti rečeno o DUHOVNOJ IDEJI, i o misli koja iz nje proizlazi. Duhovna ideja ne izvodi/izvlači ništa (= u smislu, ‘ne proizlazi’) iz prostora, već sve svoje izvodi/izvlači iz stanja [‘Razmišljati duhovno/uz pomoć duhovne ideje znači razmišljati bez korištenja vremena i prostora; razmišljati prirodno/prirodna ideja uključuje vrijeme i prostor. Jer svaka ideja prirodnog razmišljanja/prirodne misli, za razliku od duhovne misli/duhovnog razmišljanja, ima nešto od vremena i prostora što prianja uz nju. To je zbog toga što duhovni svijet nije u prostoru i vremenu, kao što je to prirodni svijet, iako se oboje (= prostor i vrijeme) u njemu pojavljuju (= u smislu ‘prividno su tamo’). Misli i percepcije se također razlikuju po ovome pitanju. Iz ovog razloga vi možete razmišljati o Božjoj suštini i sveprisutnosti od vječnosti, što će reći, o Bogu prije stvaranja svijeta, pošto razmišljate o Božanskoj suštini bez ideje o vremenu, i o Njegovoj sveprisutnosti bez ideje o prostoru. Na taj način spoznajete ideje koje su daleko iza ideja prirodnoga čovjeka. Nakon toga sam rekao anđelima kako sam jednom razmišljao o Božjoj suštini i sveprisutnosti od vječnosti, što će reći, o Bogu prije stvaranja svijeta, ali kako tada još nisam mogao izbaciti/protjerati prostor i vrijeme iz ideja o kojima sam mislio, postadoh zabrinut, pošto je ideja o prirodi ušla u moj um na mjesto Boga. No bilo mi je rečeno: ‘Protjeraj/izbaci ideje o prostoru i vremenu pa ćeš vidjeti.’ Onda mi je bila dana moć da ih protjeram, i vidjeh. Od toga vremena na ovamo sam bio u stanju razmišljati o Bogu od vječnosti, bez da razmišljam o prirodi od vječnosti, pošto je Bog ne-vremenski/van-vremeno u svem vremenu i ne-prostorno/van-prostorno u svem prostoru, dok je priroda vremeno u svem vremenu i prostorno u svem prostoru. Priroda sa svojim vremenom i prostorom mora neizbježno imati početak, ali ne i Bog, Koji nije u vremenu i prostoru. Stoga je priroda od (from) Boga a ne od vječnosti, ali postoji u vremenu zajedno sa svojim karakteristikama/svojstvima vremena i prostora.’ E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 280:9, 10’]. Stanje je kao takvo predikat ljubavi, života, mudrosti, osjećaja te proizlazećih užitaka; generalno, dobra i istine. Uistinu duhovna ideja o ovim stvarima nema u sebi ništa zajedničko sa prostorom; ona je uzvišenija, i gleda na prostorne ideje ispod sebe kao što nebo gleda na zemlju. Ali pošto anđeli i duhovi gledaju sa svojim očima baš kao i ljudi na zemlji, a kako objekti ne mogu biti viđeni osim u prostoru, stoga se u duhovnom svijetu gdje su anđeli i duhovi, pojavljuju prostori slični onima na Zemlji, a ipak oni u sebi nisu (stvarni) prostori već ‘pojave’ (appearances = ono što se pričinjava da je tu a u stvari nije; princip je ovdje sasvim isti kao i u snovima!); pošto nisu fiksirani & stalni, kao što su to prostori na zemlji; jer oni mogu biti produženi ili pak skraćeni; mogu se promijeniti i mogu varirati. I stoga, pošto ti prostori (i sve što sačinjavaju) ne mogu biti određeni sa mjerom, oni tamo (= u duhovnom svijetu) ne mogu biti spoznati sa prirodnom idejom, već jedino sa duhovnom idejom. A duhovna ideja u svezi udaljenosti u prostoru je poput ideje o udaljenostima dobra ili udaljenostima istine (poput različitih kvaliteta dobara & istina), što su naklonosti i sličnosti u skladu sa stanjima dobra i istine (u subjekata pod razmatranjem).

176.      Iz ovoga se može vidjeti da čovjek nije u stanju, samo sa prirodnom idejom, shvatiti/spoznati kako je Božanstvo svugdje/sveprisutno, a ipak n(ij)e u prostoru; ali anđeli i duhovi to spoznaju/razumiju sasvim jasno; posljedično da čovjek također može isto spoznati samo ako u svoju misao/um prihvati/propusti nešto duhovnog svjetla; i to iz razloga što nije tijelo ono što misli, već njegov duh, stoga ne njegovo prirodno, već njegovo duhovno.

177.      No mnogi ovo ne uspijevaju razumjeti zbog svoje ljubavi prema prirodnom/materijalnom, koja ih sprečava/čini nevoljnima da uzdignu misli svoga razumijevanja iznad prirodnog u duhovno svjetlo; a oni koji su to nevoljni učiniti (= uzdignuti se iz materijalnog u duhovno) mogu razmišljati jedino iz prostora, čak kada je riječ i o Bogu; a razmišljati o Bogu prema prostoru je razmišljati o produženju prirode. Ovoliko treba reći unaprijed, pošto je bez (sa)znanja i neke percepcije o tome da Božanstvo ne postoji u prostoru i vremenu, nemoguće išta shvatiti o Božanskom Životu, koji je Ljubav i Mudrost, i stoga malo, ili ništa, o Božanskoj Providnosti, Sveprisutnosti, Sveznanju, Svemogućnosti, Beskonačnosti i Vječnosti.

178.      Bilo je rečeno kako se u duhovnom svijetu, baš kao i u prirodnom, pojavljuju prostori, a dosljedno tome i udaljenosti, ali da su to pojave u skladu sa duhovnim naklonostima koje pripadaju ljubavi i mudrosti, ili dobru i istini. Poradi toga se Gospodin, iako je prisutan svugdje na nebu sa anđelima, ipak pojavljuje visoko iznad njih kao Sunce. Nadalje, pošto primanje Njegove ljubavi i mudrosti uzrokuje/donosi afinitet/sličnost sa Njime, ona nebesa u kojima žive anđeli sa po primanju (Njegove ljubavi i mudrosti) višim afinitetom prema Njemu se pojavljuju bliže Njemu od onih u kojima su anđeli po afinitetu/sličnosti udaljeniji. To je, također, razlog zašto su nebesa, kojih ima tri, udaljena/razdvojena jedna od drugih (‘udaljenost’ je stoga određena ‘sličnošću’ ili pak ‘sličnim afinitetima u ljubavi’),  također i zajednice u svakom nebu, i razlog zašto su paklovi ispod ovih još više udaljeni sukladno njihovom odbijanju Gospodinove ljubavi i mudrosti. Isti slučaj je i sa ljudima, u kojima i sa kojima je Gospodin prisutan širom zemlje; I to jedino zbog toga (misli na tu sveprisutnost) što Gospodin nije (= ne živi) u prostoru.

179.      Na cijelom nebu ne postoji druga ideja o Bogu od one da je On Čovjek (ili ‘osim ideje o Čovjeku’). Razlog tome je da je nebo (i) kao cjelina i u svim svojim djelovima, u formi poput čovjeka, a pošto je Božanstvo koje je sa anđelima ono što formira nebo i budući da misao rezultira/pritječe u skladu sa nebeskom formom, anđelima je nemoguće misliti o Bogu na bilo koji drugi način (= osim kao o Čovjeku). Iz ovoga proizlazi da svi oni u svijetu koji su sjedinjeni sa nebom misle o Bogu na isti način (= kao o Čovjeku) kada misle u svojim unutrašnjostima (ili ‘iznutra u sebi’), tj. u svome duhu. Iz ove činjenice, da je Bog Čovjek, svi anđeli i svi duhovi, u svojoj potpunoj formi, jesu ljudi. To pak rezultira/uzrokuje nebeska forma, koja je poput sebe u svojim najvećim baš kao i u svojim najmanjim dijelovima.

180.      Poznato je iz Postanka 1:26, 27 da su ljudi bili stvoreni na Božju sliku i sličnost. Bog se također pojavljivao u ljudskom obliku (ili ‘kao čovjek’) pred Abrahamom i drugima. Drevni ljudi, od najmudrijih među njima pa sve do najprostijih/najglupljih, nisu razmišljali o Bogu na nijedan drugi način nego kao o Čovjeku; a kada su vremenom počeli obožavati mnoštvo bogova, kao recimo u Ateni i Rimu, oni su ih sve obožavali kao ljude. Što je ovdje rečeno može biti ilustrirano sljedećim izvatkom iz malog, već objavljenog djela.

181.      Pogani, posebice Afrikanci, koji spoznaju/priznaju i obožavaju jednog Boga, Stvoritelja svemira, imaju u svezi Boga ideju da je On Čovjek, te izjavljuju da nitko ne može imati drugačiju ideju o Bogu. Kada čuju da postoje mnogi koji misle kako je Bog nešto ‘oblaku-nalik’ (magličasto) usred svih stvari, oni se pitaju gdje su ti ljudi; a kada ih se uputi da su oni među Kršćanima, oni izjavljuju da je to nemoguće. Međutim, oni su nakon toga informirani da su ti Kršćani tu ideju dobili/usvojili iz činjenice da se Bog u Riječi naziva ‘Duh’, a oni pak o duhu nemaju drugu ideju nego (ili ‘a oni o duhu misle jedino’) kao o komadiću oblaka, ne znajući da je svaki duh i svaki anđeo također čovjek/osoba. Istraživanje je, ipak, bilo sprovedeno, u svezi toga da li je duhovna ideja takvih ljudi bila ista kao i njihova prirodna ideja, no rezultati su ukazali da to nije slučaj kod onih koji su u svom duhu priznali Gospodina kao Boga nad nebom i zemljom. Čuo sam od određenog Kršćanskog starješine kako ni jedan čovjek ne može imati ideju o Božanskom Ljudskom; nakon toga sam ga vidio kako prolazi kroz razne nebeske zajednice, prvo kroz one u kojima su Pogani, sukcesivno sve unutarnije i unutarnije, te zatim iz njih u njihova nebesa, te konačno dolazi do Kršćanskog neba; I svugdje mu je njihova unutarnja percepcija u svezi Boga bila komunicirana/predana (po prirodi komunikacije u duhovnom svijetu gdje se misli, tako reći, ‘vide’), pa je stoga on uvidio/primjetio da svi oni nemaju drugu ideju o Bogu osim kao o Čovjeku, što je istovremeno ideja o Bogo-Čovjeku ili Božanskom Ljudskom (E.Swedenborg ‘Nastavak Posljednjeg Suda – 74’).

182.      Uobičajena ideja o Bogu među običnim/prostim Kršćanima je ona da je Bog čovjek, pošto se Bog u Atanasijevoj doktrini o Trojstvu (koja je opće prihvaćena u cijelom Kršćanskom svijetu!!) naziva ‘Osobom’. Ali oni koji su više obrazovani od prostih/običnih ljudi izjavljuju kako je Bog nevidljiv; a to je zbog toga što oni sa svojim razumom ne mogu shvatiti kako je Bog, kao Čovjek, mogao stvoriti nebo i zemlju, te napuniti svemir sa Svojom prisutnošću, te još mnoge stvari uz to, koje ne mogu ući u čovjekovo razumijevanje sve dok je istina da Božanstvo nije u prostorno-vremenskoj dimenziji zanemarena. Oni, međutim, koji prilaze jedino Gospodinu, razmišljaju o Božanskom Ljudskom, stoga o Bogu kao Čovjeku.

183.      Koliko važno je imati ispravnu ideju o Bogu može biti znano iz istine (koja kaže) da ideja o Bogu sačinjava ono što je najunutarnije u mislima svih onih koji (u sebi) imaju religiju, pošto su sve stvari od religije i sve stvari od obožavanja usmjerene (literalno: ‘gledaju’) prema Bogu. A pošto je Bog, univerzalno/generalno i pojedinačno, u svim stvarima od religije i obožavanja, bez ispravne ideje o Bogu je komunikacija sa nebesima nemoguća (!!!; vidi 153, 154). Odatle u duhovnom svijetu svaki narod ima dodijeljeno svoje mjesto u skladu sa njihovom idejom o Bogu; jer u toj ideji, i u ni jednoj drugoj, je ideja o Gospodinu. Da je čovjekovo stanje nakon smrti u skladu sa njegovom idejom o Bogu koju je on kao takvu u sebi potvrdio (in which he has become confirmed) za života u svijetu, postaje očigledno iz suprotne varijante, imenom, da negiranje Boga, i, u Kršćanskom svijetu, negiranje Gospodinovog Božanstva, sačinjava pakao.

U Bogo-Čovjeku su Bît/Biće (Esse) i Bitak/Manifestacija tog Bića (Existere) JEDNO ali ZASEBNO/RAZLIČITO (distinctly) JEDNO

184.      Gdje postoji Bît (Biće) (Esse) tamo mora postojati i Bitak (Njegova manifestacija/izražaj) (Existere) u kojem se ta Bît (to Biće) (Esse) manifestira; jedno bez drugoga nije moguće. Jer Bît (Biće) (Esse) postoji uz pomoć/putem (is by means) Bitka (‘kroz Manifestaciju’) (Existere), i nikako bez njega. Ovo svaki racionalan um percipira kada razmišlja da li je ikako moguće da postoji ijedna Bît (ijedno Biće) (Esse) koja ne uzima formu (koje ne postoji), i da li je ikako moguće da postoji ijedna forma (da se išta manifestira) a da nije proizašla iz Bîti (što nije manifestacija Bića) (except from Esse). I pošto je jedno moguće uz drugo (ili ‘pošto jedno postoji zajedno sa drugim’), a nikako (jedno) bez drugog, zaključak je da su oni jedno, ali zasebno (distinctly) jedno. Oni su zasebno/različito jedno, kao ljubav i mudrost; u stvari, ljubav je zaista Bît (Biće) (Esse), a mudrost je Bitak (manifestacija tog Bića) (Existere) koje dolazi u postojanje iz te Bîti (koja je forma tog Bića); jer ljubav ne može postojati do u mudrosti, niti može biti mudrosti do iz ljubavi; dosljedno tome, kada je ljubav u mudrosti onda ona POSTOJI (ili ‘ona JESTE’). Ovo dvoje su jedno na takav način da se mogu razlikovati u misli ali ne i u djelovanju/akciji, i pošto mogu biti razlikovani u misli ali ne i u djelovanju/akciji kaže se da su oni jedno, ali zasebno/različito jedno. Bît (Biće) (Esse) Bitak (Manifestacija tog Bića) (Existere) u Bogo-Čovjeku su također zasebno jedno poput duše i tijela. Ni jedna duša ne postoji (ili ‘ne može postojati ni jedna duša’) bez svoga tijela, niti pak tijelo bez svoje duše. Božanska duša Bogo-Čovjeka je ono što se naziva Božanska Suština/Bît (Božansko Biće = Jehova/Otac), a Božansko tijelo je ono što se podrazumijeva pod Božanskom formom/bitkom (Manifestacija Božanskog Bića = Isus Krist/Sin). Da duša može postojati bez svoga (ili ‘odvojena od’) tijela, te da može razmišljati i biti mudra je greška koja izvire iz obmane/pričine; jer svaka ljudska duša je (ili ‘se nalazi’) u duhovnom tijelu nakon što odbaci materijalne pokrivače koje je nosila po ovome svijetu.

185.      Bît (Biće) (Esse) nije Bît (Biće) (Esse) dok ne Postoji, pošto do tada nije u formi, a ako nije u formi onda nema kvalitetu/karakter; a ono što nema kvalitetu/karakter u sebi nije ništa. Ono što Postoji iz Bîti (ono što je došlo u postojanje iz Bića), zbog razloga da je došlo u postojanje iz Bîti (iz razloga da je iz Bića), čini jedno sa njom (je jedno sa Bićem). Zbog toga/odatle njihovo sjedinjenje u jedno; i zbog toga/odatle su jedan u drugome uzajamno i naizmjenično (mutually and interchangeably), i oboje su sve u svemu (svim stvarima) od onog drugog kao u samom sebi.

186.      Iz ovoga se može vidjeti da je Bog Čovjek, te dosljedno tome da je On Bog-Koji-Postoji; ne Koji postoji IZ (from) Sebe već U Sebi. Onaj Koji ima postojanje u Sebi je Bog iz Kojeg proizlaze sve stvari (ili ‘iz Kojeg sve ostalo izvire’).

U Bogo-Čovjeku su beskonačne stvari zasebno jedno

187.      Da je Bog beskonačan svi vrlo dobro znaju, jer On se naziva beskonačnim; a On se naziva beskonačnim zato što On jeste beskonačan. On je beskonačan ne samo zbog toga što je On Bît (Biće) (Esse) i (Manifestacija Bića) Bitak (Existere) u Sebi, već zato što su u Njemu beskonačne stvari. Beskonačno koje u Sebi nema beskonačnih stvari nije beskonačno osim u/po imenu (ali ne kvalitetom). Ne može se reći da u Njemu ima beskonačno mnogo stvari, niti da je u Njemu sve beskonačno (ili ‘ne može se reći za Beskonačne Stvari u Njemu da su beskonačno mnoge, niti da su beskonačno sve’), zbog prirodne ideje o ‘mnogo’ i ‘sve’; pošto je prirodna ideja o beskonačno mnogo ograničavajuća, dok je ideja o svemu beskonačnome, iako ne-ograničena, proizašla iz ograničenih stvari u svemiru. Stoga čovjek, pošto su njegove ideje prirodne, nije u stanju bilo kakvim usavršavanjem/istančanošću (refinement) ili aproksimacijom percipirati beskonačne stvari u Bogu; a jedan anđeo, iako je on u stanju, pošto je on u duhovnim idejama, uzdići se u usavršenosti/istančanosti i aproksimaciji iznad čovjekovog nivoa, također nije u stanju postići tu percepciju.

188.      Da su u Bogu beskonačne stvari, svatko se može uvjeriti tko vjeruje da je Bog Čovjek; jer, s obzirom da je Čovjek, On ima tijelo i sve ono što tom tijelu pripada, što će reći, lice, grudi, trbuh, udove i stopala; jer bez njih On ne bi bio Čovjek. A pošto ima sve to, onda On također ima i oči, uši, nos, usta i jezik; a također i dijelove unutar čovjeka poput srca i pluća, kao i svega što ih okružuje, koje uzete zajedno, čine čovjeka čovjekom. U stvorenom čovjeku je tih dijelova puno i gledano iz perspektive njihovih strukturalnih detalja, nebrojeno; ali u Bogo-Čovjeku su one beskonačne, ama baš ništa ne nedostaje, i zbog toga je On kao takav beskonačno savršen/u beskonačnoj savršenosti. Ovakva je usporedba između nestvorenog Čovjeka koji je Bog te stvorenog čovjeka, pošto je Bog Čovjek; I On Sam kaže da je čovjek na ovom svijetu bio stvoren na Njegovu sliku i Njemu nalik (Postanak 1:26, 27).

189.      Da u Bogu postoje beskonačne stvari je anđelima još očiglednije po nebesima u kojima žive. Cijelo nebo, koje se sastoji od mirijada i mirijada anđela, je u svojoj univerzalnoj formi poput čovjeka. Isto tako i svaka zajednica na nebu, bila ona velika ili pak mala. Otud je (ili ‘iz tog razloga’), također, svaki anđeo čovjek, jer anđeo je nebo u najmanjem/minijaturnom obliku (da je takav slučaj može se vidjeti u knjizi ‘Nebo i Pakao – 51-87’). Nebo kao cjelina, u svojim dijelovima, i u pojedinačnom obliku (u ‘pojedinačnom obliku’ pretpostavlja jednog ‘stanovnika’ neba = ‘u pojedinačnim stanovnicima’), je u tom obliku/formi (čovjek) zbog Božanskog karaktera kojeg (ili ‘vrline Božanstva koju’) anđeli primaju u sebe; jer u onoj mjeri u kojoj anđeo prima u sebe Božanskog karaktera u toj mjeri je on čovjek u savršenom obliku. Zbog toga se kaže da su anđeli u Bogu, i da je Bog u njima; također, da je Bog njihovo sve. Koliko stvari postoji na nebu se ne može prepričati; a pošto je Božanstvo ono što sačinjava nebo, te su dosljedno tome te neizrecivo mnoge stvari od Božanstva, sasvim je jasno da u Samom Čovjeku, koji je Bog, postoje beskonačne stvari.

190.      Pošto u Bogo-Čovjeku postoje beskonačne stvari koje se pojavljuju na nebu, u anđelu i u čovjeku, kao u ogledalu, a pošto Bogo-Čovjek nije u prostoru i vremenu, može se, do određene mjere/u određenoj mjeri, vidjeti i shvatiti na koji način je Bog Sve-prisutan, Sve-znajući, te Sve-Providan; I kako je On, kao Čovjek, mogao stvoriti sve stvari, te kako On kao Čovjek može držati sve stvari koje je stvorio u njihovom pravilnom redu do u vječnost.

191.      Po čovjeku se također, kao u ogledalu, može vidjeti da su beskonačne stvari u Bogo-Čovjeku zasebno jedno (one distinctly). U čovjeku postoje mnoge i nebrojene stvari, kako je bilo rečeno gore; ali ih čovjek u sebi ipak osjeća kao jedno. On na osnovu čulnog iskustva nema nikakvu posebnu senzaciju/on ne zna ništa o radu svoga mozga, svojeg srca ili pluća, svoje jetre, gušterače; ili pak o nebrojeno puno stvari u svojim očima, ušima, jeziku, stomaku ili organima za reprodukciju, baš kao ni o ostalim dijelovima svoga tijela; a pošto on o svim tim stvarima nema nikakvo čulno iskustvo on je sam sebi kao Jedno (ili ‘on se sebi čini kao jedinstvo’). Razlog tome, tome jedinstvu, je taj što su sve te stvari u takvoj formi da ni jedna ne može/smije nedostajati; pošto je ta forma (misli se na ljudsku formu) ono što prima život od Bogo-Čovjeka. Kao rezultat reda i povezanosti svih stvari u takvu formu proizlazi osjećaj, a iz njega i ideja o tome kako ne postoji mnogo i nebrojeno mnogo stvari/dijelova koji sačinjavaju čovjeka već da je on u sebi JEDNO. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su mnoge i nebrojene stvari koje čine čovjeka naizgled jednim, Samog Čovjeka koji je Bog, u sebi JEDNO ali ZASEBNO/RAZLIČITO JEDNO, da, naj-različitije.

Postoji samo jedan Bogo-Čovjek, iz Kojeg proizlaze sve stvari

192.      Sve stvari/sastavnice ljudske mudrosti se ujedinjuju, i tako reći centriraju u ovome (= fiksiraju na ovo), da postoji (samo) jedan Bog, Stvoritelj svemira: posljedično tome čovjek koji ima razum, iz generalne prirode svoga razumijevanja, ne može i ne misli drugačije. Recite bilo kojem čovjeku zdravog razuma da postoje dva Stvoritelja svemira, i primjetit ćete njegovo gnušanje (= kako mu je ta misao odbojna), i to, najvjerovatnije, na sam pomen te rečenice (ili ‘na sam zvuk te rečenice u njegovu uhu’); iz svega toga se nameće zaključak (= vidi se) kako se sve stvari koje sačinjavaju ljudski razum ujedinjuju i centriraju u ovome, da je Bog jedan jedini. Postoje dva razloga zašto je to tako. Prvi, sam čovjekov kapacitet racionalnog razmišljanja, ako ga gledamo samog u sebi, nije čovjekov, (ili ‘sama čovjekova sposobnost racionalnog razmišljanja, ako ju gledamo u sebi, ne pripada čovjeku’) već je Božja u čovjeku (proizlazi iz Boga; čovjek prima tu mogućnost u svoje razumijevanje zajedno sa mudrošću/svjetlošću koja emanira iz Boga, Nebeskog Sunca); o ovoj mogućnosti (govori o racionalnosti kao sastavnom dijelu mudrosti koju dobijamo od Boga, naravno svatko od nas prema svojoj kvaliteti recepcije) ovisi ljudski razum ako govorimo o njegovoj generalnoj prirodi, i baš ta generalna priroda/percepcija razuma uzrokuje da čovjek vidi kao od sebe da je Bog jedan jedini. Drugo, uz pomoć ove sposobnosti je čovjek ili na nebeskom svjetlu, ili pak iz tog svjetla prima/dobija/izvlači ono što je generalno u njegovim mislima; a univerzalno/najgeneralnije od nebeskog svjetla (koje je u sebi mudrost) je ideja da je Bog jedan jedini. Sasvim druga stvar se događa kada je čovjek sa tom sposobnošću izvrnuo niže dijelove svoga razumijevanja; takav čovjek je, uistinu, obdaren sa tom sposobnošću (racionalnošću), ali izvrnućem tih donjih dijelova razumijevanja, on ju okreće u potpuno drugom pravcu, te stoga on postaje ne-razuman/ne-racionalan.

193.      Svaki čovjek, čak nesvjesno, razmišlja o zajednici ljudi (body of man) kao o jednom čovjeku (vidi ‘Sinovi ovog svijeta-Crv koji nikad ne spava – 2-12’); stoga on trenutno percipira značenje kada čuje kako je rečeno da je kralj naroda glava dok su njegovi subjekti/podanici tijelo toga čovjeka, a također (trenutno percipira) kada se kaže da ta ili ta osoba zauzima takvo ili takvo mjesto (ili ‘ispunjava tu i tu funkciju’) u generalnom tijelu, što znači, u kraljevstvu. I sa duhovnim tijelom je ista situacija kakva je sa političkim/civilnim tijelom. Duhovno tijelo je crkva; njezina glava je Bogo-Čovjek (= Ljudski Bog); a iz ovoga se jasno vidi kako bi crkva, koju gledamo kao čovjeka, izgledala ako bi se umjesto jednoga Boga, Stvoritelja i Održavatelja svemira, naučavalo/mislilo o nekoliko njih. Crkva bi onda (= pri ovakvoj percepciji) izgledala kao jedno tijelo sa nekoliko glava; stoga ne kao čovjek već kao čudovište. Ako bi se reklo da te glave imaju jednu suštinu, te da na taj način čine jednu glavu, to možemo onda jedino zamisliti kao jednu glavu sa nekoliko lica ili nekoliko glava sa jednim licem; takva bi crkva, gledano u cjelini, izgledala deformirano. Ali u svoj istini, jedan jedini Bog je glava dok je crkva tijelo, koje djeluje pod komandom glave, a ne od sebe; baš kao što je slučaj u (svakom) čovjeku; odatle proizlazi činjenica da u kraljevstvu može postojati samo jedan kralj, pošto bi nekoliko kraljeva rasturilo kraljevstvo, no jedan je (vladar/kralj) u stanju sačuvati njegovo jedinstvo (ili ‘dok ga jedan kralj može držati zajedno’).

194.      Isto bi se dogodilo sa crkvom koja je raspršena po cijelom svijetu, i koja se zove ‘religijska zajednica’ (communion = grupa osoba koje dijele istu vjeru), pošto je ona poput jednog tijela kojim vlada jedna glava (ili ‘pod jednom glavom’). Dobro je znano da glava vlada nad tijelom koje je pod njezinom voljom; jer razumijevanje i volja imaju svoje sjedište u glavi; a tijelo je usmjereno onako kako to hoće razumijevanje i volja čovjekova, i to do te mjere da tijelo nije ništa drugo do čista poslušnost. Pošto tijelo ne može učiniti ništa od sebe, tj. ništa bez razumijevanja i volje u glavi, tako ni čovjek koji je pripadnik crkve ne može učiniti ništa od sebe, tj. ništa što nije od Boga. Tijelo samo izgleda da djeluje od sebe, baš kao što se pri čovjekovoj kretnji čini da njegovi udovi djeluju sami od sebe; ili pak da usta i jezik vibriraju sami od sebe, dok, u stvari, oni ni u najmanjoj mjeri ne djeluju sami od sebe, već jedino iz osjećaja volje i dosljedne misli razumijevanja u glavi. Pretpostavite, sada, da jedno tijelo ima nekoliko glava i svaka od njih ima slobodu djelovati prema svom razumijevanju i svojoj volji, zar bi takvo tijelo moglo ostati u postojanju? Pošto bi među nekoliko glava jedinstvenost svrhe, kakva je moguća u slučaju jedne glave, bila nemoguća. Kako u crkvi tako i na nebesima; nebo se sastoji od mirijada i mirijada anđela, i ako svi oni i svaki od njih ne bi gledali u jednog Boga, onda bi se razišli jedni od drugih i nebo bi se raspalo. Posljedično tome, ako anđeo nebeski razmišlja o više bogova on trenutačno bude odvojen iz nebeske zajednice; jer on je izbačen/otjeran na najudaljeniji dio nebesa, i propada prema dolje.

195.      Pošto cijelo nebo i sve stvari na nebesima odnose prema jednom Bogu, nebeski/anđeoski govor je takav da se putem određenog jedinstva/harmonije, koje/a tako reći utječe iz jedinstva/harmonije cijelog neba, zatvara u jedinstvenu kadencu (=taktni signal) – dokaz da je za anđele nemoguće razmišljati drugačije nego da postoji jedan Bog (ili ‘nego o jednom Bogu’); jer govor proizlazi iz misli. 

196.      Koja osoba koja ima zdrav razum ne vidi (ili ‘neće percipirati’) da Božanstvo ne može biti podijeljeno? Također da množina Beskonačnosti, Nestvorenosti, Svemogućnosti, i Bogova, nije moguća? Pretpostavimo da postoji takva osoba koja je potpuno lišena zdrave pameti (vidi ‘Sedmi dan-Božanski čovjek – 197-235’ i ’70 godina zarobljeništva u Babilonu-Tužaljka – 282-311’) koja će izjaviti da je množina Beskonačnosti, Nestvorenosti, Svemogućnosti, i Bogova moguća, samo ako imaju jednu te istu suštinu, što bi onda od njih napravilo jednog Beskonačnog, Nestvorenog, Svemogućeg, i Boga, zar ne bi onda jedna ista suština bila isto kao i jedan indentitet? A jedan identitet nije moguće pripisati nekolicini osoba. Ako bi se (na to) reklo kako je jedan iz/od drugog (one from the other), (onda) onaj koji je (proizašao) iz ovog drugog ne bi bio (ili ‘nije’) Bog sam u Sebi; a ipak, Bog u Sebi je Bog iz Kojeg sve stvari proizlaze (u potvrdu ovome vidi Izaija 43:11; 44:6, 8; 45;5, 6, 21; 47:8, 10; Hošea 13:4; Sefanija 2:15).

Gospodin od vječnosti, tj. Jehova, ne bi mogao stvoriti svemir i sve stvari koje su u Njemu da nije bio ČOVJEK

197.      Oni koji o Bogu kao Čovjeku imaju tjelesnu prirodnu ideju, su potpuno u nemogućnosti razumjeti/spoznati kako je Bog, kao Čovjek, mogao stvoriti svemir i sve stvari koje su u njemu; jer oni se misle u sebi, ‘Kako je Bog kao Čovjek mogao lutati cijelim svemirom, od jednog prostranstva do drugog, i stvarati?’ Ili‘Kako On može, iz Svog obitavališta, reći jednu riječ, po kojoj su (= prilikom čijeg izgovaranja su) stvari bile stvorene?’ Takve su misli koje se pojavljuju unutar ideja onih koji misle o Bogo-Čovjeku kao o bilo kojem drugom čovjeku na svijetu, i koji razmišljaju o Bogu iz prirode i onog što prirodi pripada, što su prostor i vrijeme. No oni koji ne misle o Bogo-Čovjeku kao o drugom čovjeku u svijetu, niti iz prirode i njoj svojstvenih vremensko prostornih dimenzija, zasigurno jasno uočavaju/percipiraju kako Bog, da nije bio Čovjek, nikako ne bi mogao stvoriti svemir (= u smislu, ‘da Bog nije bio Čovjek, svemir ne bi mogao biti stvoren’). Uzdignite vašu misao u anđeosku ideju o Bogu kao Čovjeku, odbacujući, koliko god možete, ideju o prostoru, i u vašim mislima ćete doći jako blizu stvarnoj istini. I zaista, neki od učenih ljudi imaju percepciju o tome kako duhovi i anđeli nisu u prostoru, pošto imaju percepciju duhovnog kao nečeg što je odvojeno od prostora. Jer duhovno je kao i misao koja, iako je u čovjeku, ipak je čovjek uz pomoć nje u stanju biti prisutan tako reći bilo gdje (ili ‘negdje drugdje’), u bilo kojem prostoru koliko god da je on udaljen. Takvo je stanje duhova i anđela, koji su ljudi, čak i s obzirom na svoja tijela. U bilo kojem prostoru/mjestu da se nalazi njihova misao, tamo se oni pojavljuju, pošto su u duhovnom svijetu prostori i udaljenosti pojavne/pričin(javajuć)e (appearances), koje čine jedno s mišlju, točnije sa osjećajem koji formira tu misao. Iz svega ovoga se može vidjeti da se o Bogu, Koji se iznad duhovnog svijeta pojavljuje kao Sunce, i Kojem se stoga ne može pripisati (literalno: ‘Kojem ne pripada’) ništa od pričinjavajućih prostora, ne može razmišljati iz prostorne dimenzije. I tek onda može biti shvaćeno da je On stvorio svemir iz Sebe (out of Himself), a ne iz ničega; I također da se Njegovo Ljudsko tijelo ne može zamisliti ni veliko ni malo (ili ‘da se o Njegovom Ljudskom tijelu ne može razmišljati kao o velikom ili malom’), ili bilo kakve konstitucije (stature), pošto to također pripada (= ima vezu = odnosi se prema) prostoru; posljedično tome, da je On u svim stvarima, prvim i zadnjim, u velikim i malim, sasvim isti; I još dalje, da je Ljudsko (Humanum) ono što je najunutarnije u svakoj stvorenoj stvari, iako odvojeno od prostora.

198.      Da Bog, u slučaju da nije bio Čovjek, ne bi mogao stvoriti svemir zajedno sa svim stvarima koje su u njemu sadržane, inteligentna osoba može shvatiti na ovaj način/iz ove činjenice, da on ne može negirati da su u Bogu Ljubav i Mudrost, Milost i Suosjećanje, a također i sâmo Dobro i sâma Istina, pošto oni izviru u Bogu (ili ‘iz Njega’). A pošto on to ne može negirati, on onda također ne može negirati ni činjenicu da je Bog Čovjek; jer ni jedna od ovih kvaliteta ne može postojati apstrahirano/odvojena od čovjeka, jer čovjek je njihov subjekt, a odvojiti ih od njihova subjekta bi bilo reći da ne postoje (= da nemaju stvarnosti = da nisu stvarni). Ramislite o Mudrosti, i smjestite je izvan čovjeka – da li je išta/nešto? Da li je možete zamisliti kao nešto eterično ili pak plameno? Ne, ne možete; osim ako kojim slučajem ne zamišljate da je unutar njih; a ako je unutar njih, mora biti mudrost u formi kakvu ima čovjek; mora biti u potpunosti u njegovoj formi, kojoj ništa ne nedostaje da bi mudrost bila u njoj. Riječima, forma mudrosti je čovjek; a pošto je čovjek forma mudrosti, onda je on također i forma ljubavi, milosti, suosjećanja, dobra i istine posto ovi čine jedno sa mudrošću (vidi 5!).

199.      Da su ljubav i mudrost čovjek je nadalje očigledno iz činjenice da su anđeli nebeski onoliko lijepi ljudi koliko u sebi/koliko u njima ima Gospodinove ljubavi i mudrosti (ili ‘u onoj mjeri u kojoj se nalaze u Gospodinovoj ljubavi i mudrosti’). Isto je očigledno iz onoga što je u Riječi rečeno o Adamu, da je bio stvoren na sliku i sličnost Božju (Postanak 1:26), pošto je bio stvoren u formi ljubavi i mudrosti. Svaki čovjek na zemlji je anatomski gledano rođen u ljudskom obliku (= tijela njegova što se tiče), i to iz razloga što je njegov duh, koji se još zove duša, čovjek; a duša je čovjek pošto je receptivna za ljubav i mudrost od Gospodina; a u mjeri u kojoj su ljubav i mudrost prihvaćeni/usvojeni/primljeni od strane čovjekove duše ili duha, u toj mjeri ona postaje čovjek nakon smrti materijalnog tijela kojim je bila omotana; isto tako, u onoj mjeri u kojoj duša ne primi u sebe ljubavi i mudrosti od Boga, u toj istoj mjeri ona postaje monstruozna/čudovište koje zadržava nešto ljudskosti (i to samo) zbog same sposobnosti/mogućnosti da ih (= ljubav i mudrost od Gospodina) primi u sebe.

200.      Pošto je Bog Čovjek, cijelo anđeosko nebo u agregatu (skupljeno na jedno mjesto) izgleda kao jedan čovjek, te je podijeljeno u regije i pokrajine u skladu sa čovjekovim dijelovima tijela, njegovim organima i udovima. Stoga postoje nebeske zajednice koje sačinjavaju provinciju svih stvari koje su u mozgu, svih stvari facijalnih organa, i svih stvari trbušnih organa; a te provincije su udaljene/različite jedna od druge, baš kao i sami organi u čovjekovom tijelu. Stoviše, anđeli znaju u kojoj provinciji Čovjeka se oni nalaze. Cijelo nebo ima takvu sličnost, pošto je sam Bog Čovjek. Bog, također, je nebo, pošto su anđeli, koji sačinjavaju/od kojih je sastavjeno nebo, prijemčivi za ljubav i mudrost od Gospodina, a primaoci su slike/odrazi (recipients are images).

201.      Iz svega ovoga se može jasno vidjeti koliko su isprazne ideje onih koji misle o Bogu na bilo koji drugi način do kao o Čovjeku, te o Božanskim atributima kako nisu u Bogu kao Čovjeku, pošto su ovi, odvojeni od čovjeka, samo fantazije ljudskog razuma.’    E.Swedenborg ‘Anđeoska mudrost u svezi Božanske ljubavi & mudrosti – 7-19, 21-27; 285-289’

202.      Ono što Emanuel Swedenborg ovdje otkriva, tj. ono što on ovime hoće reći, je jedna jako stara i u svim religijskim tradicijama poznata istina, imenom, da um ili čovjekov duh, kao ‘mali’ duhovni svijet ili ako hoćete Bog u malom, nije u vremenu i prostoru, tj. da se ne može ‘ograničiti/omeđiti’ vremenom i prostorom (što se čini kada se o duhu razmišlja od dole/prirode), već da su svi prostori u umu, tj. da čovjekov duh ili, još bolje, Božanski duh u čovjeku, sadržava u sebi sve prostore koji su u sebi, pazi sad, ništa drugo nego jedna od manifestacija/funkcija duha i kao takvi podložni prostorno vremenskom ‘obračunu’.

203.      Jedino ako razmišljamo na takav način ili, još bolje, ako smo u stanju razmišljati na takav način, koji je doduše sasvim suprotan onom načinu razmišljanja kakvog ‘civiliziranom’ čovjeku današnjeg vremena predstavljaju ‘znanosti’, koje usput rečeno ‘stvarnost’ identificiraju sa Prirodom, tj. materijalnim redom koji je tako reći ‘izvan’ uma, mi možemo uspješno riješiti ovaj problem, drugačije nikako ne. 

204.      Sve dok čovjek u sebi ne spozna kako je sve materijalno ništa drugo nego ‘fiksirano’ duhovno, tj. jedna od manifestacija duhovnog (što je moguće ako razmišljamo ‘od gore’, tj. ‘od duhovnog prema materijalnom’), i to sa određenom idejom/svrhom (o čemu odmah niže u pod-subjektu ‘Stvaranje-evolucija formi’), te da će se to ‘materijalno’ prije ili poslije vratiti u svoje prvotno/originalno duhovno stanje, naravno bolje i savršenije, on u sebi neće pronaći toliko željeni mir ove situacije.

205.      ‘Jer ako je Bog čovjek/osoba/netko kao i mi, i pored toga je istovremeno i vječan i djeluje/radi kroz Svoju ogromnu moć i snagu u (cijelom) beskrajnom prostoru, ponovno se nameće pitanje: da li je On sa tom Svojom voljom mada (= čak i ako) vječnostima proizlazi/izvire iz Njega, možda već ispunio svu beskonačnost beskrajnog prostora? Meni to izgleda nezamislivo pošto beskonačno nikad ne može biti ispunjeno?!

206.      Gospodin: ‘Ono što vi nazivate beskonačnost prostora, je Duh Moje Volje, koji je od vječnosti stvorio taj isti beskrajni prostor ispunjavajući ga bićima svakojake vrste. Taj Duh ima svoju osobnu centralnu točku u kojoj je sva sila tog beskonačnog Duha ujedinjena u jednu aktivnost, a taj centar energije beskonačnog Božanskog Duhovnog Bića je Ljubav, kao život tog istog Duha; i Ja sam od vječnosti ta Ljubav.

207.      Iako se Božji Duh može aktivno manifestirati bilo gdje, kao osoba se ne može manifestirati bez ljubavi; ali kad se Bog manifestira kao osoba onda se On manifestira tako da je spoznatljiv konačnim bićima i to kroz Svoju ljubav, koja je osnovna suština u Bogu i ujedinjujuća točka sve moći, snage i svetosti beskonačnog Duha.

208.      Gledajte, to je Božanska suština u svoj istini i može biti shvaćena jedino sa srcem, ali nikad sa razumom/intelektom. Jer jedino je ljubav mjerilo za Moje Božanstvo, i Ja ne mogu biti izmjeren ni sa jednom drugom mjerom, jer Ja sam uistinu beskonačni Bog. Što se moje prostorne beskonačnosti tiče ona je samo manifestacija koja je subjektom vremena, – ali u duhu je to prosto apsolutni autoritet Moje volje i Moje ljubavi i mudrosti; ali izvanjska forma je jedna i jedina prema kojoj ste svi vi bili stvoreni kao Moje osobne slike i prilike.

209.      Zato, dragi Moj, ostani takav kakav jesi, i vjeruj Mi: nitko Me nikad neće vidjeti u drugačijoj formi (riječ je naravno o ljudskoj formi) od ove u kojoj Me svi vi sada gledate u duhu! Amen.’    Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Božje Domaćinstvo – 2/139:14, 15, 20-22; 2/138:26, 27’ J.Lorber

210.      A da je ovaj argument bio aktuelan i u vremenu Gospodinove trogodišnje putešestvije po našoj Zemlji ukazuje slijedeća rasprava:

211.      ‘Govori Philopold: ‘Ako razmislim o odredbama koje Si nam dao u kući starog Markusa, vrijeme i prostor na ovoj Zemlji su ograničeni i mjerljivi sa određenim razdobljima i podacima/faktima, a to vrijedi također i za forme koje postoje/obitavaju u prostoru. U sebi su one vječne i beskonačne, što je u stvari jedna te ista stvar.

212.      Međutim, pošto su vrijeme i prostor takvi, Ja apsolutno ne uspjevam razumjeti spise starih teologa i mudraca koji su čvrsto držali da Bog, kao praiskonsko biće svih bića i postojanja, postoji izvan vremena i prostora. Kako je to moguće ako je vrijeme mjerljivo u terminima beskonačnosti, bez početka ili kraja, i ako tamo postoji beskonačni prostor koji također nigdje nema ni početka ni kraja?

213.      Prema tome, ako Bog u Sebi postoji aposlutno izvan vremena i prostora, čak ni najčišći ljudski razum ne može ni u kojem slučaju imati drugačiji koncept o Bogu doli da ili Boga uopće nema, pošto ništa ne može postojati izvan vječnog vremena i izvan vječno-beskonačnog prostora, ili Bog postoji, baš kao i svi mi, u vremenu i prostoru, a drevni učenjaci Božanske nauke (teolozi) su, formirajući svoje definicije, napisali najveću besmislicu.

214.      Čak mi Ti/Tvoje postojanje poslužuje u stvaranju ove tvrdnje, jer nitko tko Te čuo govoriti i vidio djelovati ne može negirati kako tu u Tebi leži Božanstvo u svoj Svojoj punini. A ipak, koji bi učitelj Božanske nauke (teolog) mogao sada ustvrditi (maintain) da Ti nisi sa nama u vremenu i prostoru? Stoga bi ja htio, u svezi ovoga, čuti istinu iz Tvojih usta.’

215.      Gospodin (na to) reče: ‘Ti si svoje pitanje formulirao jako dobro i stvar si predstavio ispravno i istinito, u onoj mjeri u kojoj je to čovjek sa ispravnim razmišljanjem uopće u stanju učiniti. Unatoč tomu, Ja ti kažem kako su drevni mudraci bili isto tako, čak i više od tebe, u pravu! Zar ti ne vjeruješ da čovjek može biti i postojati na najsavršeniji mogući način unutar vremena i prostora, a ipak istovremeno izvan njega?’

216.      Na to će Philopold: ‘Ono što me buni/zbunjuje je Tvoje (tekst u kurzivu je parafraziran sa ciljem da se dva udaljena poglavlja povežu u jednu cjelinu) najsavršenije Božansko prisustvo ovdje (među nama), o kojem ja sada očigledno mogu samo reći: Ako si Ti, prije Tvojeg utjelovljenja, živio kao Jehova negdje u najunutarnijem/najuzvišenijem nebu zajedno sa Svojim čistim anđelima, izvan vremena i prostora, to nebo sada mora biti lišeno Tvojeg, tako reći, ljudskog-osobnog prisustva, pošto Ti sada živiš sa nama u potpunosti unutar prostora i vremena. Kako Ti sada možeš postojati unutar vremena i prostora ali, kao Bog, istovremeno također i izvan vremena i prostora? Gospodine, ovo za moj intelekt i dalje predstavlja ogromnu pukotinu/jamu, koju ja sam ne mogu premostiti. Ja te stoga molim za istinsko svjetlo također i u ovom slučaju.’

217.      Reče Gospodin: ‘Pošto si ti istinski svjetovni mudrac iz Platonove, Sokratove i Aristotelove škole, Ja sa tobom moram djelomično pričati na njihov način, tako da bi Me što lakše mogao razumjeti .

218.      Gledaj, u stvarnosti zaista nema nikakve razlike između ‘od vječnosti’, ‘nekada’ i ‘sada’ kada se govori o Mom postojanju, baš kao i o Mom biću ili pak prisutnosti (literalno: ‘kada se to koristi u svezi sa Mojim postojanjem, a također i Mojim bićem ili pak prisutnošću’), ukoliko se to tiče Mojeg čistog Božanskog sebstva (self). Da to nije bilo tako, uistinu, Ja u ovom ljudskom tijelu ne bi imao nikakve moći i sile nad cijelim materijalnim stvaranjem. Jer svako stvoreno biće, uključujući i njegovo vrijeme i prostor, se subjektivno odnosi jedino prema Meni, svom objektu, pošto je sve proizašlo iz Mene, a ne Ja iz svega toga.

219.      Ja sam, prema tome, uvijek jedini prethodnik (precedent) i praotisak (archetype), i stoga vječni objekt, i ne mogu nikad i nigdje Sebe staviti sa stvorenim bićem u subjektivan odnos.

220.      Međutim, pošto sve jeste proizašlo iz Mene i Ja, kroz Moju volju, jesam u svemu ono najunutarnije kao sve-održavajući, vodeći, određujući, regulirajući i oživljavajući princip, Ja sam, što se tiče Moje volje i Moje mudrosti, također i subjekt i, prema tome, Alfa i Omega ili početak i kraj, kao i prvo i posljednje u svakom stvorenom biću. Zahvaljujući ovom Mojem objektivnom i, istovremeno, u svemu također i subjektivnom obilježju Ja mogu, s obzirom na moć Moje volje i Moje mudrosti, sasvim dobro živjeti/postojati kao čovjek ovdje među vama a isto tako biti istovremeno vječni, jedini živući i stvaralački objekt u odnosu na svako stvoreno biće.

221.      Kao subjekt koji je trenutno utjelovljen u ljudskom tijelu Ja sam Osobno manji po važnosti (lesser = ‘nižeg značaja’) i kao takav sam subjektom svojeg vlastitog vječnog objekta unutar Sebe, mada (sam) kroz ovo Svoje striktno podređivanje (jako važno!!) u stvari potpuno jedno sa vječnim objektom. Bez takve najstrožije subjektivnosti ove Moje vanjske osobnosti ova/takva najintimnija veza nikada ne bi bila moguća.

222.      To je ostvareno (ta najintimnija unija) kroz Moju neizmjernu ljubav prema objektu i njegovu posve jednaku ljubav prema Meni, i prema tome smo Ja i Otac jedna ljubav, jedna mudrost, jedna volja, jedan život i jedna moć, pored koje nema i ne može biti druge u cijeloj vječnoj beskonačnosti.

223.      Prema tome, Ja sam prisutan ovdje i unutar prostora i vremena i izvan prostora i vremena.

224.      Ti zaista vidiš da Ja sada postojim zajedno sa tobom unutar vremena i prostora. Moja djela te to naučavaju, a tamo gdje se tiče Mojeg najunutarnijeg bića, Ja postojim istovremeno/paralelno izvan vremena i prostora. Ja ne bi mogao učiniti ova djela da sam Ja u odnosu na Moje Božanstvo također bio jedino unutar vremena i prostora. Jer vremeno i prostorno jeste i zauvijek ostaje ograničeno i, prema tome, nije savršeno i potpuno. Jedino ono što je izvan vremena i prostora je u svemu neograničeno i, stoga, savršeno i potpuno. Pošto je to tako i nikad u nikojem slučaju ne može biti drugačije, Ja ću ti objasniti ovu teoriju uz pomoć nekoliko drugih primjera, i zato obrati potpunu pažnju.

225.      Gledaj, ovdje je zrno žita u svom njegovom jedinstvu i jednostavnosti. Njegov zadatak je očigledno dvojak. Prvo, služi čovjeku kao hrana i, drugo, budući da je zrno žita, služi svojoj vlastitoj svrsi, naime, svojem vlastitom rasplođavanju i reprodukciji. Kao hrana ono dodjeljuje (imparts) svojih mnoštvo sastavnica ljudskom tijelu i kroz njega također i formalnom-supstancijalnom tijelu duše, u kojem (= u tom duševnom supstanicionalnom tijelu) raste preko u viši i slobodniji život.

226.      Istražimo sada ovo zrno žita ovdje samo kao sjeme i otuda vidimo kako je Božansko-duhovno, iako izgleda tako reći kao subjektivno, ipak temeljno prisutno u ovom istom zrnu žita objektivno i izvan vremena i prostora.

227.      Gledaj, ako postaviš ovo zrno žita u dobru zemlju, ono ti u sljedećoj žetvi mora dati 100 žitnih zrna istog roda i vrste kao nagradu za tvoj trud. Ako bi uzeo tih novo-ubranih 100 žitnih zrna te ih ponovo postavio u dobru zemlju, pri sljedećoj žetvi bi ti očigledno postigao/dobio već 10 000 istih pšeničnih zrna.

228.      Ti sa lakoćom možeš izračunati kako bi se ovom brzinom reprodukcije žitna zrna mogla umnožavati beskonačno, i otkrio bi kako nakon samo stotinjak godina više od milijun planeta ne bi bilo dovoljno da osiguraju tlo/zemlju za ogroman veliki broj žitnih zrna. I vidi, ova reprodukcija se može nastaviti do u vječnost. Da li bi to bilo moguće da u ovom jednom zrnu, baš kao i u svom drugom zrnovlju, nije već bio prisutan ovaj beskrajan broj kroz nastanjujuće Božansko-duhovno koje je izvan prostora i vremena? Zasigurno ne! 

229.      Ono što je prisutno u ovom zrnu žita je isto tako prisutno i u svom sjemenju i biljkama, u svim životinjama a posebice u čovjeku gdje se približava Bogo-sličnosti/Božanstvenosti. Prema tome, on može biti obdaren sa razumom i intelektom, ima jezik i može u Bogu inicijalno pretpostaviti svoga stvoritelja i kasnije Ga sve jasnije i jasnije spoznati, voljeti Ga i u potpunosti podrediti svoju vlastitu volju prepoznatoj Božanskoj volji.

230.      Ovo je, onda, kao čisto duhovno u čovjeku i kao Bogo-sličnost (godlikeness), također izvan vremena i prostora; jer kad bi bilo nešto vremeno i prostorno, čovjek nikad ne bi mogao prepoznati sebe ili Boga i bio bi sasvim nesposoban za bilo kakav razvoj/napredak, nikad ne bi dobio razum i intelekt, nikad ne bi imao ni najmutniju ideju o Bogu i, pored toga, nikad Ga ne bi mogao prepoznati i voljeti te svoju volju podrediti Njemu. Onda bi on bio samo vanjska, mrtva ljuska od jajeta, bez života unutar i, najmanje od svega, vječnog života izvan prostora i vremena.

231.      Ja mislim da sam ti sada učinio ovu za tebe tako problematičnu stvar dovoljno jasnom, u onoj mjeri koliko se ona može objasniti samo čovjekovom intelektu.’   

Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac
‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 6/26:10-14; 27:1; 31, 32’ J.Lorber

Spread the Truth