Gospodin, Marijin sin?

‘On uze (na Sebe) grijeh u utrobi Djevice, i skinu ga (sa Sebe) na Križu i u Grobnici.’
                                                                                                                                   W.Blake ‘Vječno Evanđelje’

94.  Običaj je u Kršćanskim Crkvama današnjeg vremena nazivati Gospodina našeg Spasitelja Marijinim Sinom, ali rijetko Sinom Božjim, osim ako se time ne naznačava Sin Božji rođen od vječnosti. Razlog tome je da je Rimokatolička Crkva postavila Mariju iznad svih drugih u svetosti, i uzvisila je iznad svih njezinih svetaca kao božicu ili kraljicu; bez obzira na činjenicu da je Gospodin, kada je proslavio Svoje Ljudsko, skinuo sve što je dobio od majke, i obukao sve što pripada Ocu, kao što će biti jasno ukazano na sljedećim stranicama ovog djela. Iz ovog uobičajenog načina govora o Gospodinu kao Marijinom Sinu su u Crkvu ušla mnoga štetna mišljenja, posebice kod onih koji nisu pridavali potrebnu pažnju onome što je u Riječi rečeno o Gospodinu; kao recimo da su Otac i On jedno, da je On u Ocu i Otac u Njemu, da su sve Očeve stvari Njegove, da je On nazivao Jehovu Svojim Ocem a Jehova Otac Ga je nazivao Svojim Sinom. Jedna od škodljivih posljedica koje su rezultirale iz toga što se Gospodin nazivao Marijinim Sinom a ne Sinom Božjim je da je izgubljena ideja o Njegovom Božanstvu, a sa njom sve što je o Njemu rečeno u Riječi kao Sinu Božjem. To je oslobodilo pristup Judaizmu, Arijanizmu, Sociniaizmu, Kalvinizmu, kakav je bio na počeku, i na kraju Naturalizmu, i sa njime obmana kako je On bio Marijin Sin sa Josipom, i da je Njegova duša bila od majke, i posljedično da se On naziva Sinom Božjim dok u stvarnosti to nije. Neka svatko, svećenik a također i laik, najozbiljnije razmotri da li je formirao te nastavlja podržavati ikakvo drugo mišljenje o Gospodinu kao Marijinom Sinu osim jedino kao o čovjeku. Kako je ova ideja počela prevladavati među Kršćanima već u trećem stoljeću, kada se pojavio Arijanizam, Savjet u Nikeji je, kako bi zaštitio Gospodinovo Božanstvo, izmislio dogmu o Sinu rođenom od vječnosti. Posredstvom toga je u to vrijeme Gospodinovo Ljudsko zaista bilo uzdignuto do Božanstva, a među mnogima je to i dalje, ali nije tako uzdignuto sa onima koji posljedično ujedinjenje smatraju hipostatskim, poput onog između dvije osobe, od kojih je jedna nadmoćna drugoj. Što rezultira iz ovog nego da će cijela Kršćanska Crkva, koja je bila utemeljena jedino na obožavanju Jehove u Njegovom Ljudskom, posljedično tome na Bogo-Čovjeku, biti uništena?
            Gospodin na mnogim mjestima izjavljuje kako Oca nitko ne može vidjeti, ili Ga poznavati, ili Mu prići, ili vjerovati u Njega, osim kroz Njegovo Ljudsko. Ako je ova izjava odbačena, svo dragocjeno sjeme Crkve je promijenjeno u ono niže vrijednosti; sjeme masline postaje borovo sjeme; naranđino sjeme, limunovo, jabukino i kruškino postaju sjemenje vrbe, brijesta, lipe i hrasta; vinova loza postaje močvarna trska, a pšenica i ječam postaju samo pljeva. Zaista, sva duhovna hrana postaje poput prašine, ili hrane koju jedu zmije, jer duhovno svjetlo u čovjeku postaje prirodno (svjetlo njegove prirodne inteligencije), i naposlijetku postaje senzualno tjelesno, koje je gledano u sebi obmanjujuće svjetlo. Čovjek u stvari postaje poput ptice koja, dok pokušava poletjeti kad su joj krila ošišana, pada na zemlju i dok hoda unaokolo oko sebe ne vidi ništa više osim onog što joj leži pod nogama. Zatim s obzirom na duhovne stvari Crkve koje bi bile koristile njegovom vječnom životu, njegove ideje su tako bezvrijedne kao predviđanja gataoca. Takvi su rezultati kada čovjek smatra Gospodina Boga, Iskupitelja i Spastielja, jedino Marijinim Sinom, to jest, jedino čovjekom.

102. Vjeruje se kako je Gospodin, s obzirom na Njegovo Ljudsko, ne samo bio, već i dalje jeste Marijin Sin; ali u ovome je Kršćanski svijet u zabludi. Istina je kako je On bio Marijin Sin, ali da On to i dalje jeste, to nije istina; jer On je djelima Iskupljenja skinuo ljudsko od majke i obukao Ljudsko od Svog Oca. Posljedično tome je Gospodinovo Ljudsko Božansko, i u Njemu je Bog Čovjek i Čovjek Bog. Da je On skinuo ljudsko od majke i obukao Ljudsko Oca, što je Božansko Ljudsko, se vidi iz činjenice da On Mariju nije nikad nazvao Svojom majkom. Ovo se može vidjeti iz sljedećih odlomaka:

‘Majka Isusova Mu reče, Nemaju više vina. Isus joj odgovori, Ženo, što Ja imam s tobom? Moj čas još nije došao.’  Ivan 2:3, 4;

 i na drugom mjestu:

‘Kada je Isus sa križa vidio Svoju majku, i učenika kojeg je volio, kako stoje, On reče Svojoj majci, Ženo, gledaj sina tvoga! Onda je rekao učeniku, Gledaj tvoja majka.’  Ivan 19:26, 27;

i ni jednom ju nije priznao.

‘Isusu je bilo rečeno od strane nekog čovjeka, koji je rekao, Tvoja majka i tvoja braća su vani, i žele te vidjeti. A On odgovori i reče im, Moja majka i Moja braća su oni koji čuju Riječ Božju, i vrše je.’   Luka 8:20, 21; Matej 12:46-50; Marko 3:31-35.

Gospodin ju stoga nije nazivao ‘majkom’, već ‘ženom’, i povjerio ju je Ivanu kao majku; na drugim mjestima se [2] ona naziva Njegovom majkom, ali ne s Njegove strane. Ovo je također dokazano činjenicom da On Sebe nije priznavao kao Davidova Sina: jer čitamo u Evanđelistima:

‘Kako je Isus zapitao Farizeje, govoreći, Što mislite o Kristu? Čiji je On Sin? Oni Mu rekoše, Davidov Sin. On im reče, Kako Ga onda David u duhu naziva Gospodinom, govoreći, Gospodin reče mom Gospodinu, Sjedni Mi s desne strane, dok neprijatelje Tvoje ne napravim podnožjem Tvojim? Ako Ga David onda naziva Gospodinom, kako je On njegov Sin? I ni jedan čovjek nije bio u stanju odgovoriti Mu.’   Matej 22:41-46; Marko 12:35-37; Luka 20:41-44; Psalam 110:1.

[3]        Ovome iznad ću dodati ovo do sada nezabilježeno izvješće jednog događaja:

Jednom mi je bilo dozvoljeno razgovarati sa Marijom, majkom. Ona je tada prolazila, i pojavila se na nebu iznad moje glave, obučena u bijelu odoru, poput svile. Zastavši na trenutak reče kako je bila Gospodinova majka, jer ona Ga je porodila; ali da je On, postavši Bogom, skinuo sve ljudsko koje je imao od nje, tako da Ga ona sada obožava kao svoga Boga, i ne želi da Ga itko priznaje kao njezina Sina, pošto je u Njemu čitavo Božanstvo.
            Iz rečenog je ova istina sada jasna, da je Jehova Čovjek u prvim i posljednjim stvarima, kao što sljedeći odlomci proglašavaju:

‘Ja sam Alfa i Omega, početak i kraj, … koji jeste, bio je, i koji će doći, Svemogući.’ Apokalipsa 1:8, 11.

‘Kada je Ivan vidio Sina Čovječjeg sred sedam svijećnjaka, pao je na Njegova stopala kao mrtav; a On je položio Svoju desnu ruku na njega, govoreći, Ja sam prvi i posljednji.’  Apokalipsa 1:13, 17; 21:6;

‘Gle, Ja dolazim brzo, da svakome dam prema djelima njegovim. Ja sam Alfa i Omega, početak i kraj, prvi i posljednji.’   22:12, 13.

Opet, u Izaiji je zapisano:

‘Ovako govori Jehova, Kralj Izraelov, i Njegov Iskupitelj Jehova Zebaot; Ja sam prvi, i Ja sam posljednji.’  44:6; 48:12.

103. Ovdje ću dodati ovu činjenicu u vezi s dušom, do sada nepoznatu. Duša, koja je od oca, je istinski čovjek, a tijelo, koje je od majke, nije u sebi čovjek već je od njega; ono nije više do njegov pokrov, sastavljen od materijalnih stvari koje pripadaju prirodnom svijetu, ali njegova duša je formirana od takvih supstanci koje pripadaju duhovnom svijetu. Nakon smrti svaki čovjek odlaže ono što je prirodno, dobiveno od majke, ali zadržava što je duhovno, dobiveno od oca, zajedno sa određenim (po)rubom/granicom (limbus) oko njega od najčišćih prirodnih stvari. Kod onih koji dođu u nebo ova supstanca je ispod, a duhovno je iznad; ali kod onih koji dođu u pakao ova supstanca je iznad, a duhovna ispod. Iz ovog razloga anđeoski čovjek priča iz neba, tako ono što je dobro i istinito; ali pakleni čovjek, kada priča iz svog srca, govori iz pakla; dok on može govoriti kao iz neba, ali samo svojim usnama. Potonje on može činiti kada je napolju, a prijašnje on čini kod kuće.

[2]        Pošto je čovjekova duša istinski čovjek, i duhovna je u svojem izvorištu, jasno je zašto um, ćud, naklonost, težnja i osjećaj očeve ljubavi prebivaju u naknadnom potomstvu, i vraćaju se i sebe prikazuju iz generacije u generaciju. Ovo je razlog zašto su mnoge obitelji, čak narodi, poznati po sličnosti koju imaju sa svojim prvim pretkom; postoji zajednička sličnost koja sebe prikazuje na licu svakog u jedne rase: a ta sličnost se ne mijenja osim pomoću duhovnih stvari Crkve. Zajednička sličnost Jakova i Jude, po kojoj je njihovo potomstvo razlučeno od drugih, i dalje izdržava, pošto su oni do sada čvrsto prianjali uz njihovu religiju. Jer u sjemenu iz kojeg je svatko začet postoji mladica, ili izdanak, očeve duše u njezinoj potpunosti, unutar određene vrste omotača sastavljenog od prirodnih elemenata. Posredstvom ovog je formirano tijelo u utrobi majke, koje može naličiti ili ocu ili majci, sličnost oca i dalje ostaje iznutra, i neprestano sebe nastoji prikazati; a ako to ne može napraviti u prvoj generaciji, onda to ostvaruje u onima koje slijede. Sličnost oca je u njezinoj potpunosti u sjemenu pošto je, kao što je bilo rečeno, duša u svojem izvorištu duhovna, a što je duhovno nema ništa zajedničko sa prostorom; i prema tome sličnost ostaje ista, i u malom kao i u velikom području. Kada je Gospodin bio na svijetu, On je djelima iskupljenja skinuo cijelo Ljudsko koje je imao od majke i obukao Ljudsko od Oca, Božansko Ljudsko; prema tome u Njemu je Čovjek Bog, i Bog Čovjek. 

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 94, 102, 103 ’