592. (Postanak 6:7) ‘Jehova reče, Izbrisat/uništit ću čovjeka (kojeg sam stvorio sa lica zemlje).’ Da to znači/predstavlja da će čovjek uništiti sam sebe (ili ‘izazvati svoj vlastiti kraj’), je jasno/očigledno iz onog što je ranije bilo objašnjeno/rečeno, naime, da se (u literalnom smislu Riječi) tvrdi kako je Jehova ili Gospodin Onaj Koji kažnjava, kako On uvodi u kušnje, kako On čini zlo, kako On uništava ili ubija, i kako On proklinje. Kao na primjer, (izjava) da je Jehova pogubio Era, Judinog prvorođenca, i Onana, Judinog drugog sina (Postanak 38:7, 10); (ili izjava) da je Jehova poubijao sve prvorođence u Egiptu (Izlazak 12:12, 29). Također u Jeremiji:
‘Onima koje sam pobio u svom bijesu u strašnoj jarosti Svojoj.’ Jeremija 33:5
U Davidu:
‘Obori na njih svu žestinu gnjeva svog, jarost, bijes i nevolju: posla na njih anđele nesreće/zla.’ Psalam 78:49
U Amosu:
‘Hoće li zlo pogoditi grad, a da ga Jehova nije poslao (ili ‘a da Jehova to nije učinio’).’ Amos 3:6
U Ivanu:
‘Sedam zlatnih pehara punih gnjeva Boga Koji živi u vijeke vjekova.’ Otkrovenje 15:1, 7; 16:1
Sve ove kvalitete su pripisane (ili ‘sve ove stvari se pripisuju’) Jehovi (ili ‘za sve ove stvari se tvrdi kako ih Jehova čini’) iako su one u potpunosti oprečne Njegovoj prirodi. One se pripisuju Njemu (ili ‘tvrdi se da ih On počinjava’) iz već opisanog/objašnjenog razloga, a također zbog toga da bi ljudi najprije mogli shvatiti/formirati naj-generalniju ideju (a ta naj-generalnija ideja je) da Gospodin vlada nad svime i uređuje svaku postojeću stvar (= generalno i pojedinačno). Onda nakon toga oni mogu (ili ‘i da bi nakon toga mogli’) shvatiti ideju (ili ‘naučiti’) da Gospodin nikad ne čini zlo (ili ‘da od Gospodina ne dolazi nikakvo zlo’), a još manje (On) nekog ubija, već da je umjesto toga čovjek taj koji na sebe nanosi zlo, koji sebe uništava i ubija-iako (u jednom smislu) to nije čovjek već zli duhovi koji ga potiču i vode. Ipak u stvarnosti je to čovjek (= koji to počinjava), jer što drugo on vjeruje doli da on sam čini ono što čini? Stoga je ovdje rečeno za Jehovu da će izbrisati/uništiti čovjeka, iako je u stvari čovjek taj koji će uništiti samog sebe i (tako) donijeti svoj kraj.
[2] Situacija u svezi ove/ovih stvari postaje posebice jasna na primjeru onih u drugom životu koji žive u muci i u paklu, i koji neprestano jadikuju i pripisuju Gospodinu svo zlo koje kažnjava. Tako u svijetu zlih duhova ima onih koji uživaju, zaista, to im predstavlja glavni/najveći užitak, ranjavati i kažnjavati druge. A oni koji su ozlijeđeni i kažnjeni pretpostavljaju/misle da (im) je to Gospodin poslao. Rečeno im je i ukazano da od Gospodina ne dolazi ni najmanje zlo, već da oni sami dovode to zlo na sebe; jer u idućem životu je takva situacija/stanje i takvo ravnovjesje svih stvari da se zlo vraća na onog koji ga je počinio, i postaje zlo koje kažnjava. Kazna je prema tome (ili ‘iz tog razloga’) neizbježna. Rečeno je za to da je dozvoljeno poradi ispravljanja/popravljanja zla. Ali, ipak, Gospodin cijelo vrijeme pretvara/okreće zlo koje kažnjava u dobro, što rezultira u tome da ništa zlo već samo dobro dolazi od Gospodina (ili ‘tako da od Gospodina uvijek dolazi samo dobro’). Međutim, što je odobrenje/dopuštanje to nitko još ne zna. Što je dozvoljeno se smatra za nešto što je učinjeno od strane Onog koji dozvoljava, jednostavno zbog toga što On to dozvoljava. Ali u stvarnosti je situacija u potpunosti drugačija, što je subjekt/tema o kojoj će, po smilovanju Gospodinovom, govora biti kasnije.