Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

587-589 (Jehova se pokajao što je napravio čovjeka na zemlji)

Print Friendly, PDF & Email

587. ‘Jehova se pokajao što je napravio čovjeka na zemlji’ (Postanak 6:6), predstavlja/znači milost. A da ‘On se u srcu ražalostio’ ima slično značenje, je jasno ako se uzme u obzir da Jehova od vječnosti pred-viđa (foresees) svaku pojedinačnu stvar i prema tome se nikad ne kaje. Kada je napravio čovjeka, što će reći, stvorio ga iznova i usavršio do te mjere da je on postao božanski, On je također pred-vidio (foresaw) da će u procesu vremena on postati ovdje opisana vrsta čovjeka. A pošto je On pred-vidio kakav će on čovjek postati, On se nije mogao pokajati. To je poprilično jasno (ili ‘da je to tako se poprilično jasno vidi’) u Samuelu:

‘Samuel reče, Nepobjedivi Izrael ne laže, i neće se pokajati, jer On nije čovjek da bi se pokajao.’   1 Samuel 15:29

I u Mojsiju:

‘Bog nije čovjek da bi slagao, ili sin čovječji da bi se kajao. Zar On nekad rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni?’   Brojevi 23:19

‘Pokajanje’ međutim znači milostivost (= imati milost). Jehovina, što će reći, Gospodinova milost uključuje svaku pojedinačnu stvar koju Gospodin čini u odnosu prema ljudskoj rasi, čije je stanje takvo da On ima milosti nad njima, prema svakome u skladu sa njegovim stanjem. On prema tome ima milosti prema stanju (pojedinog) čovjeka kada dozvoljava da ovaj bude kažnjen, kao što On ima milosti i prema čovjeku kojem daruje uživanje dobra. Biti kažnjen je manifestacija milosti pošto okreće svo zlo koje je bilo kažnjeno prema dobru. A darivanje uživanja dobra je također manifestacija milosti, pošto nitko nema nikakve zasluge za dobro. U stvari je cijela ljudska rasa zla, i svatko, ako je ostavljen sam sebi, juri u pakao. Posljedično tome je svatko milošću izbavljen iz tog mjesta, i ničime drugime do milošću, pošto Gospodin ne treba nikoga da bi Mu pomogao. Stoga se koristi riječ milost (misericordia) pošto milost spašava osobu iz bijede (miseriae) i iz pakla, i zato se koristi u odnosu na ljudski rod čije je stanje takvo, i proizvod je ljubavi prema svima pošto su svi takvi.

588. Za Jehovu se međutim kaže da se (ili ‘tvrdi se kako se Jehova’) ‘pokajao’ i ‘ražalostio u (Svom) srcu’ pošto izgleda da sva ljudska milostivost uključuje te/takve osjećaje (ili ‘jer čini se da takvih osjećaja ima u svoj ljudskoj milostivosti’). Posljedično tome, kako je slučaj na mnogim drugim mjestima u Riječi, što je ovdje rečeno o Jehovinom ‘kajanju’ i ‘žaljenju’ je rečeno u skladu sa izvanjskom pričinom (= u skladu sa onime kako se pričinjava na vani). Što je Gospodinova milost to nitko ne može znati, jer ona beskonačno prevazilazi svo ljudsko razumijevanje. Ali čovjek može znati (ili ‘ali svi mi znamo’) što je ljudska milostivost, ona je (po)kajanje i žaljenje. A ukoliko čovjek ne shvati/formira ideju o milostivosti iz nekog drugog osjećaja čiju prirodu zna (ili ‘u skladu sa vlastitim shvaćanjem’), on nikako ne može imati percepciju (ili ‘koncept’) te milostivosti i stoga ne može o njoj ništa naučiti (= ne može primiti instrukciju = ne može ga se podučiti). To je razlog zbog kojeg se ljudske karakteristike često pripisuju Jehovi, ili Gospodinu – na primjer, da Jehova ili Gospodin kažnjava, uvodi u kušnje, uništava, i da gori od gnjeva, dok u stvari On nikad nikoga ne kažnjava, nikad nikoga ne uvodi u kušnje, nikad nikoga ne uništava, i nikad ne izgara od gnjeva (ili ‘nikad nije gnjevan’). Kada vidimo da se takve (ili ‘kada se čak i ovakve’) stvari pripisuju Gospodinu, onda (ili ‘slijedi da’) Mu se također mogu pripisati i ‘(po)kajanje’ i ‘žaljenje’, jer pripisivanje jedne slijedi iz pripisivanja ove druge, kako se jasno vidi iz slijedećih mjesta u Riječi:

[2] U Ezekielu (prijevod Hr.Biblije je na ovim mjestima iskrivljen, naime, često se umjesto ‘pokajao se’ koristi ‘odustao je’):

‘Tako ću iskaliti gnjev Svoj, i smirit će se jarost Moja, i pokajat ću se.’   Ezekiel 5:13

Pošto su Mu ovdje pripisani ‘gnjev’ i ‘jarost’, pripisano Mu je ‘pokajanje’

U Zahariji:

‘Kao što bijah namislio učiniti vam zlo kada su me razgnjevili oci vaši – govori Jehova nad Vojskama – i nisam se pokajao, tako, promijenivši naum, u ove dane mislim učiniti dobro Jeruzalemu i domu Judinom.’   Zaharija 8:14, 15

Ovdje se kaže kako je Jehova ‘namislio učiniti zlo’, dok On u stvari nikad nikome ne želi (ili ‘nikad ne smišlja kako nekome učiniti’) zlo, već dobro svakom ljudskom biću. U Mojsiju, kada se molio za umirenje Jehovina lica:

‘Smiri svoj gnjev i ljutnju, pokaj se i odustani od zla kojim si zaprijetio Svome narodu! I Jehova se pokaje od zla kojim je zaprijetio Svom narodu.’   Izlazak 32:12, 14

I ovdje se također ‘gnjev i ljutnja’ te posljedično ‘pokajanje’ pripisuju Jehovi: U Joni je kralj Ninive rekao:

‘Tko zna, možda će se Bog okrenuti i pokajati, i obratiti od ljutoga Svog gnjeva da ne izginemo?’  Jona 3:9

Isto tako je i ovdje ‘pokajanje’ pripisano Jehovi pošto Mu je također pripisan i ‘gnjev’.

[3] U Hošei:

‘Srce Mi je uznemireno, i pokajanja su se Moja zapalila (my repentings are kindled): neću više gnjevu dati maha… neću više gnjevan dolaziti!’    Hošea 11:8, 9

Na ovom mjestu ‘pokajanja su se Moja zapalila’, što je rečeno o (ili ‘što je pripisano’) srcu, ima slično značenje kao i ‘srce Mu se ražalostilo’. ‘Pokajanje’ jasno stoji za veliku milostivost. Slično u Joelu:

‘Vratite se Jehovi, Bogu svome, jer On je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, od zla se On pokaje.’     Joel 2:13

I ovdje opet ‘pokajanje’ sasvim jasno stoji za (ili ‘predstavlja’) milost. U Jeremiji:

‘Možda će poslušati i vratiti se svaki sa zlâ puta svoga, pa ću se pokajati za zlo koje naumih učiniti zbog zlodjela njihovih.’    Jeremija 26:3

‘Pokajanje’ stoji za milostivost. U istom proroku:

‘Ako se taj narod obrati od svojih zloća, tada ću se Ja pokajati za zlo koje mu bijah namijenio.’       Jeremija 18:8

I ovdje također ‘pokajanje’ stoji za milostivost (having mercy) prema njima samo ako se obrate/okrenu, jer čovjek je onaj koji odvraća/okreće Gospodinovu milost od sebe. Gospodin je nikad ne odvraća/okreće od čovjeka.

589. Iz ovih i mnogih drugih stavaka je očigledno da je Riječ bila izgovorena/objavljena/zapisana u skladu sa izvanjskim pričinama koje su karakteristične/svojstvene čovjeku (= prema onome kako se pričinja čovjeku). Prema tome svatko tko želi potvrditi (ove) krive pretpostavke putem (ili ‘uz pomoć’) izvanjskih pričina prema (ili ‘u skladu sa’) kojima je Riječ bila izgovorena/objavljena, to može učiniti sa bezbrojnim stavcima (= stavaka kojima može potvrdit takve svoje krive pretpostavke ima bezbroj). Ali jedna je stvar potvrditi krive pretpostavke/principe uz pomoć (upravo spomenutih stavaka iz) Riječi, a sasvim druga u svoj jednostavnosti vjerovati u ono što je (izgovoreno/objavljeno/zapisano) u Riječi. Onaj koji potvrdi/potvrđuje krive pretpostavke/principe, najprije prisvaja/prihvaća jednu pretpostavku (ili ‘jedan princip’) od kojeg neće nikako odustati/odstupiti, niti će i najmanje popustiti, već umjesto toga struže i gomila materijale koji to mogu potvrditi gdje god može, čineći to (ili ‘prema toma’) čak i iz Riječi, sve dok se nije tako snažno uvjerio da više ne može (= nije u stanju) vidjeti istinu. Ali onaj koji vjeruje u jednostavnosti, ili prostim-srcem (ili ‘koji jednostavno ili jednostavnim srcem vjeruje’), on nema predumišljene pretpostavke (ili ‘on nije najprije prihvatio/prisvojio pretpostavku/neki princip’), već razmišlja da je to istinito (ili ‘na taj način’) jer je Gospodin rekao da je to istinito. A ako mu se ukaže (= pruži instrukcija) uz pomoć drugih izjava/izreka u Riječi kako tu stvar treba razumijeti, on popušta (ili ‘on to odobrava’) i u svom srcu se raduje. Prema tome, čak i ako čovjek u svojoj jednostavnosti/prostoti vjeruje kako je Gospodin gnjevan, kako kažnjava, kako se kaje, tuguje, i koji se tako vjerujući boji zla i čini dobro, njemu to neće naškoditi (= neće mu biti na zlo). Jer vjerujući sve to (ili ‘jer ta vjera uzrokuje da’) on također vjeruje kako Gospodin vidi sve  (= svaku pojedinačnu stvar). A pošto je to njegova vjera (ili ‘a pošto je u takvoj vjeri’), on je nakon toga prosvjetljen u svim ostalim stvarima od vjere, ako već ne u ovom onda u drugom životu. Stvari stoje poprilično drugačije sa ljudima koji, potstaknuti (ili ‘u skladu sa’) svojom prljavom ljubavi prema sebi ili prema svijetu, uvjeravaju sebe u ono što proizlazi (ili ‘u određene stvari koje su izvedene/proizašle’) iz pred-umišljenih pretpostavki (ili ‘iz principa koje su već usvojili’).

Spread the Truth