556.   Ljubav prema sebi je željeti dobro jedino (ili ‘kada čovjek želi dobro samo’) sebi, drugima ne osim zbog sebe samog (= zbog vlastite koristi), ni Crkvi, ni domovini, ni bilo kojoj ljudskoj zajednici. Ljubav prema sebi se također sastoji od činjenja dobra svima njima (= Crkvi, domovini i ljudskoj zajednici) zbog dobrog glasa/reputacije, časti, i slave; i ukoliko se ovi ne vide u korisnoj službi (use) koju vrši za druge, on kaže u svome srcu, ‘Kako me se ovo tiče? Zašto bi ja to trebao učiniti? Što ću ja od toga dobiti?’ I prema tome on to i ne (u)čini. Očigledno je, onda, da onaj koji je u ljubavi prema sebi ne voli Crkvu ili svoju zemlju ili zajednicu, niti ikakve korisne službe (uses/useful services), već jedino sebe samog. Njegov užitak je jedino užitak ljubavi prema sebi (= užitak samo-zadovoljavanja); a kako je užitak koji proizlazi iz čovjekove ljubavi ono što sačinjava čovjekov život, njegov život je samo-ljubni život (life of self); a samo-ljubni život je život iz čovjekovih vlastitosti (proprium = ono što je čovjeku svojstveno), a čovjekove vlastitosti (proprium), gledane u sebi, nisu ništa drugo osim zlo (ili ‘su samo zlo’). Onaj koji voli sebe voli također i one koji mu pripadaju, što će reći, pojedinačno gledano, svoju djecu i unuke, i generalno, sve one koji su jedno sa njime, koje naziva svojima. Voljeti njih je voljeti sebe, jer on ih smatra (ili ‘gleda na njih’) kao da su u njemu, a sebe u njima. Među onima koje naziva svojima su također i svi koji ga hvale/preporučuju, slave, i koji mu se udvaraju.