Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

470-484 (Priroda našeg života nakon smrti ovisi o načinu života kakvog smo vodili u svijetu)

Print Friendly, PDF & Email

Priroda našeg života nakon smrti ovisi o načinu života kakvog smo vodili u svijetu

470. Svaki Kršćanin zna iz Riječi (= iz onog što mu je od strane Boga bilo objavljeno posredstvom Božje Riječi koja se kod nas obično naziva Biblija) kako naš život i dalje ostaje sa nama nakon smrti (ili ‘kako ga njegov život čeka nakon smrti’, koja pak nije kraj njegovog postojanja već prelazak u jedno drugo stanje, i time samo nastavak života u drugim uvjetima), budući je tamo na mnogim mjestima rečeno kako ćemo biti suđeni u skladu sa našim djelima i radom/radnjama (works) te tome sukladno nagrađeni. Nadalje, svatko tko razmišlja na temelju onog što je dobro i iz stvarne istine ne može drugačije nego vidjeti kako ljudi koji žive dobro u/do-laze u nebo a ljudi koji žive zlim životima u/do-laze u pakao. Međutim, ljudi čije su namjere zle/opake ne žele vjerovati kako njihovo stanje nakon smrti zavisi o njihovom životu u svijetu. Oni radije razmišljaju, posebice kada im njihovo zdravlje počinje otkazivati, kako je nebo podareno svima naračun milosti jedino (ili ‘čisto iz milosrđa’) bez obzira na život kojeg su ljudi vodili, i da je to učinjeno u skladu sa njegovom vjerom koju on drži razdvojenu od života (po Zapovijedima Ljubavi = vjerovanje kako se čovjek spašava jedino vjerom).

471. Da će čovjek biti suđen i nagrađen u skladu sa njegovim djelima i radom/radnjama (works) je rečeno u mnogim odlomcima u Riječi, od kojih bi ovdje želio navesti nekoliko:

‘Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima Svojim, i tada će On naplatiti svakomu po djelima njegovim ili njezinim.’   Matej 16:27.

‘Blaženi su mrtvi koji umiru u Gospodu! Uistinu, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer prate ih djela njihova!’   Otkrovenje 14:13.

‘I dat ću svakome po djelima njegovim.’  Otkrovenje 2:23.

‘I vidjeh mrtve, velike i male: stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše. I otvori se jedna druga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim. More predade svoje mrtvace, a Smrt i Podzemlje svoje: i svaki bi suđen po djelima svojim.’   Otkrovenje 20:12, 13.

‘Evo, dolazim: i plaća moja sa Mnom: dat ću svima po djelima njihovim.’  Otkrovenje 22:12.

‘Svaki koji sluša ove Moje riječi i izvršava ih, usporedit ću ga sa mudrim čovjekom, ali svaki koji čuje ove Moje riječi ali ih ne izvršava, on je poput ludog čovjeka.’  Matej 7:24, 26.

‘Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji Mi govori: ‘Gospode, Gospode!’, nego onaj koji vrši volju Oca Mojega, Koji je na nebesima. Mnogi će Me u onaj dan pitati: ‘Gospode, Gospode! Nismo li mi u Tvoje ime prorokovali, u Tvoje ime đavle izgonili, u Tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Ne prepoznajem vas! Nosite se od Mene, vi zlotvori!’’   Matej 7:22, 23.

‘Tada ćete početi govoriti: ‘Pa mi smo s Tobom jeli i pili, po našim Si ulicama naučavao!’ A On će vam reći: ‘Kažem vam: ne prepoznajem vas, vi zlotvori!’’   Luka 13:25-27.

‘Platit ću im prema radu njihovom, po djelima ruku njihovih.’  Jeremija 25:14.

‘Jehova, Čije oči bdiju nad svim našim putovima, da nam naplati svima prema našim putima i u skladu sa plodom djela naših.’    Jeremija 32:19.

‘Kaznit ću ih za puteve njihove i naplatiti im za djela njihova.’  Hošea 4:9.

‘Jehova se spram nas odnosi prema putovima našim i u skladu sa našim djelima.’  Zaharija 1:6.

Tamo gdje Gospod predskazuje Posljednji Sud, On nabraja jedino djela, i kaže kako će ljudi koji su činili dobra djela ući u vječni život, a da će ljudi koji su činili zla djela ući u prokletstvo (Matej 25:32-46). Ima također još mnogih drugih odlomaka također koji se bave sa našim spasenjem i prokletstvom/osudom.

Možemo vidjeti kako se naš izvanjski život sastoji od naših radnji i djel(ovanj)a, i da se kroz njih očituje kvaliteta našeg unutarnjeg života.

472. ‘Rad(nje) i djelo(vanja)’, dakle, ne naznačavaju jedino rad(nje) i djelo(vanja) na način kako se oni pojavljuju u izvanjskom obliku. To također uključuje njihovu dublju prirodu. Svatko zna, doista, kako naša djel(ovanj)a i rad(nje) proizlaze iz naših namjera i razmišljanja, jer da oni nisu došli od tamo oni ne bi bili više nego kretnje poput onih u mašina ili robota. Iz ovog slijedi kako su djelo(vanje) ili rad(nja) sami po sebi jednostavno učinak koji svoju dušu i život dobija/izvodi iz naše volje i razmišljanja, i to do te mjere da su oni volja i razmišljanje/misao u djelu/učinku/ostvarenju, i tako volja i razmišljanje u izvanjskom obliku. Slijedi, onda, da kvaliteta volje i razmišljanja koji uzrokuju djelo(vanje) ili rad(nju) odlučuju kvalitetu djel(ovanj)a ili rada. Ako su razmišljanje i namjera dobri, onda su djel(ovanj)a i rad(nje) dobri; ali ako su razmišljanje/misao i namjera zli, onda su djel(ovanj)a i rad(nje) također zli, premda oni mogu  slično izgledati u izvanjskom obliku. Tisuću ljudi se može slično ponašati-to jest, mogu (u)činiti istu stvar, toliko slično da se u izvanjskom obliku jedva može uočiti razlika. Pa ipak je svako djelo samo po sebi jedinstveno budući dolazi iz različite namjere.

                 [2] Uzmite kao primjer pošteno i iskreno ponašanje spram suradnika. Jedan čovjek se može ponašati pošteno i iskreno spram nekog kako bi izgledao pošten i iskren poradi vlastitog ja i da bi zadobio poštovanje; drugi čovjek može napraviti isto poradi svjetovne zarade; treći poradi nagrade i povjerenja/kredita; četvrti da bi začinio prijateljstvo; peti iz straha od zakona i gubitka ugleda i službe/zaposlenja; šesti da bi privukao ljude na svoju stranu, čak ako je riječ o zlim namjerama; sedmi kako bi zaveo; a drugi iz još ostalih razloga. Ali iako sva njihova djela izgledaju dobro (jer ponašati se pošteno i iskreno prema kolegi je dobro), ipak su ona zla pošto nisu napravljena poradi samog poštenja i iskrenosti, ne zbog toga što čovjek ljubi te kvalitete, već poradi samog sebe i svijeta, pošto su ovi ono što čovjek ljubi. Poštenje i iskrenost su sluge ove ljubavi, poput slugu u domaćinstvu koje njihov Gospodar lišava položaja i otpušta kada ne poslužuju (njegovoj svrsi).

                 [3] Ljudi se izvanjski slično ponašaju pošteno i iskreno spram njihovih kolega kada djeluju iz ljubavi spram onog što je pošteno i iskreno. Neki od njih to čine poradi istine vjere, ili poslušnosti, budući je to naloženo u Riječi. Neki od njih to čine poradi dobrote vjere ili savjesti, budući ih pokreće religijski osjećaj. Neki od njih to čine iz dobra brižnosti spram njihova bližnjega, budući se dobrobit čovjekova bližnjega treba cijeniti. Neki od njih to čine poradi dobrote ljubavi spram Gospoda, budući ono što je dobro mora biti napravljeno samog dobra radi; isto tako ono što je pošteno i iskreno treba biti napravljeno poradi poštenja i iskrenosti. Oni ljube ove kvalitete budući one dolaze od Gospoda, i zbog toga što je Božanska priroda koja zrači od Gospoda u njima. Zato ako ih vidimo u njihovoj pravoj suštini, ona su božanska. Djelovanja ili radnje ovih ljudi su iznutra dobra, tako su ona izvanjski također dobra; jer kao što je već ukazano, priroda djelovanja i radnji je u potpunosti odlučena prirodom razmišljanja i namjere iz kojih izbijaju, i odvojeno od takve misli i namjere oni nisu djelovanja i radnje već jedino beživotne kretnje.

                 Mi iz ovog možemo zaključiti što je u Riječi naznačeno sa radom i djelima.

473. Pošto su djel(ovanj)a i rad(nje) stvari namjere i razmišljanja, oni su također stvari ljubavi i vjere i to do te mjere da je njihova kvaliteta kvaliteta njihove ljubavi i vjere. To jest, ista je stvar da li govorite o našoj ljubavi ili o našim namjerama, da li govorite o našoj ustanovljenoj vjeri ili o našem razmišljanju/misli, jer ono što mi ljubimo mi također i namjeravamo, i ono što vjerujemo mi to također mislimo. Ako ljubimo što vjerujemo, mi to također i namjeravamo i činimo u onoj mjeri koliko smo za to sposobni. Svatko može shvatiti kako ljubav i vjera borave unutar naših namjera i misli a ne izvan njih, pošto je namjera ono što je potpaljeno od strane ljubavi a misao ono što je prosvjetljeno u stvarima od vjere. To znači da su prosvjetljeni jedino oni ljudi koji mogu mudro razmišljati; i zavisno o njihovom prosvjetljenju oni misle što je istinito i namjeravaju što je istinito, oni vjeruju što je istinito i ljube što je istinito.

474. Mi, doduše, trebamo uvidjeti kako je volja koja nas čini onim što jesmo. Misao to čini jedino u onoj mjeri u kojoj izvire iz naše volje, dok djel(ovanj)a i rad(nje) proizlaze iz obadvoje. Ili, drugim riječima, ljubav je ono što nas čini onim što jesmo; vjera to čini jedino u onoj mjeri u kojoj izvire iz ljubavi, a djel(ovanj)a i rad(nje) proizlaze iz obadvoje. Slijedi iz ovoga da je ljubav ili namjera stvarna osoba, jer stvari koje prozlaze (came forth) pripadaju osobi iz koje su proizašle (= ovdje se naravno misli na naše riječi i naša djela). Proizaći je biti proizveden i predstavljen u obliku prilagođenom razmatranju i pogledu.

                 Možemo iz ovog zaključiti što je vjera razdvojena od ljubavi- da to uopće nije vjera, jedino informacija bez ikakvog duhovnog života u sebi. Isto važi i za djel(ovanj)a napose od ljubavi. Ona uopće nisu djel(ovanj)a ili rad(nje) života, jedino djel(ovanj)a ili rad(nje) smrti koja sadržavaju neku sličnost/privid života koja nastaje iz ljubavi spram zla i vjere u ono što je neistinito/lažno. Ova sličnost/privid života je ono što mi nazivamo duhovnom smrću.

475. Također trebamo shvatiti kako mi predstavljamo/pdočavamo našu cijelu osobu u našim radnjama i djelovanjima i da naša volja i razmišljanje, ili ljubav i vjera koji su ono što sačinjava našu unutrašnjost, nisu potpuni sve dok nisu utjelovljeni u djelima i radnjama koji su ono što sačinjava našu vanjštinu. Ovi potonji su u stvari krajnji oblici u kojem prijašnji pronalaze svoju definiciju; i bez takvih definicija oni su poput ne-razlučujućih stvari koje nemaju nikakvu stvarnu prisutnost, stvari koje prema tome još nisu u nama. Razmišljati i namjeravati bez djelovanja kada to možemo (ili ‘kada nam se za to ukaže prilika’) je nalik plamenu zatvorenom u ćupu/loncu i (tako) prigušenom, ili je nalik sjemenu posijanom u pijesak koje ne izrasta već umire zajedno sa svojom silom reprodukcije. Razmišljanje, namjeravanje i rad/akcija su s druge strane poput plamena koji širi svoje svjetlo i toplinu svugdje uokolo, ili poput sjemena posijanog u tlo, koje izrasta u stablo ili cvijet te postaje nešto. Svatko može vidjeti kako namjeravanje a ne (i) djelovanje kad nam se za to ukaže prilika nije u stvari namjeravanje, a ljubiti a ne činiti dobro kada to možemo nije u stvari ljubav/ljubljenje. To je jedino razmišljanje kako mi namjeravamo i ljubimo; tako je to stvar izolirane misli koja dezintegrira i nestaje. Ljubav i namjera je sama duša djel(ovanj)a i rad/(nje)/a. Ona sačinjava svoje vlastito tijelo u poštenim i iskrenim stvarima koje činimo. To je jedini izvor našeg duhovnog tijela, tijela našeg duha; to jest, naše je duhovno tijelo u potpunosti oblikovano od onog što smo napravili iz ljubavi ili namjere (vidi iznad 463). Ukratko, cijeli naš karakter i naš duh je utjelovljen u našim radnjama i djelovanjima.

476. Iz ovog možemo zaključiti što je naznačeno sa životom koji ostaje sa nama nakon smrti. To je u stvari naša ljubav i naša posljedična vjera, ne jedino u teoriji već također u djelu. To su dakle naša djel(ovanj)a ili radnje pošto ovi sadržavaju unutar sebe našu svu ljubav i vjeru.

477. Postoji vladajuća/dominantna ljubav koja ostaje sa svakim od nas nakon smrti i nikad se ne mijenja do u vječnost. Mi imamo mnogo ljubavi, ali sve one se vraćaju na našu vladajuću/dominantnu ljubav (ili ‘sve one se odnose spram naše…’) i oblikuju jedinstvenu cjelinu sa njom, ili ju skupno sastavljaju. Svi elementi naše volje koji se slažu sa našom vladajućom ljubavi se nazivaju ljubavima budući su ono što ljubimo. Postoje dublje i više površne ljubavi, ljubavi koje su direktno ujedinjene i ljubavi koje su indirektno ujedinjene; postoje one koje su bliže i one koje su više udaljene; postoje ljubavi koje služe na različite načine. Gledane sve zajedno one čine jednu vrstu kraljevstva. One su u stvari raspoređene na takav način unutar nas premda smo mi potpuno nesvjesni njihovog rasporeda/uređenja. Međutim, raspored postaje vidljv do neke mjere u drugom životu pošto dohvat/doseg/protezanje naših misli i osjećaja tamo ovisi o njemu. Doseg/protezanje je u nebeske zajednice ako je naša vladajuća ljubav sačinjena od nebeskih ljubavi, no on je u paklene zajednice ako je naša vladajuća ljubav sačinjena od paklenih ljubavi.

                 O protezanju u zajednice svih misli i osjećaja duhova i anđela, vidi prethodna poglavlja o mudrosti nebeskih anđela i o nebeskoj formi, koja odlučuje njihova okupljanja/srodstva i komunikacije/ophođenja tamo (br. 265-275, 200-212).

478. Što sam do sada rekao je, doduše, adresirano jedino našoj racionalnoj misli. Kako bi predstavio stvar osjetilnom promatranju/opažanju, želio bi nadodati neka iskustva koja mogu poslužiti kao ilustracija i potpora tvrdnjama, prvoj tvrdnji, da smo mi nakon smrti naša ljubav ili namjera; drugoj, da ostajemo isti zauvijek s obzirom na našu volju ili vladajuću ljubav; trećoj, da dolazimo u nebo ako je naša ljubav nebeska ili duhovna, i u pakao ako je naša ljubav putena/tjelesna i svjetovna bez ikakve nebeske i duhovne dimenzije; četvrtoj, naša vjera ne ostaje sa nama ukoliko ne dolazi iz nebeske ljubavi; i petoj, ljubav u djelu, i prema tome naš život, je ono što ostaje.

479. Veliki dio moga iskustva je posvjedočio/dokazao činjenicu kako smo mi nakon smrti naša ljubav ili namjera. Cijelo nebo je razlučeno u zajednice na temelju različitosti u kvaliteti ljubavi, i svaki duh koji je uzdignut do neba i postaje anđeo je doveden do zajednice gdje je njegova ili njezina ljubav. Kada mi tamo pristignemo osjećamo kao da se nalazimo u našem vlastitom elementu, kod kuće, kao da smo se vratili u mjesto svoga rođenja. Anđeli ovo osjećaju i tamo se združuju sa srodnim duhovima. Kada otiđu i odu negdje drugdje, oni osjećaju neprestano povlačenje, čežnju da se vrate nazad njihovom srodstvu i prema tome k njihovoj vladajućoj ljubavi. To je način kako se ljudi zajedno okupljaju u nebu. Isto važi i za pakao. Tamo se, također, ljudi združuju u skladu sa ljubavima koje su protivne nebeskim ljubavima. O činjenici da su i nebo i pakao napravljeni od zajednica i da su sve one razlučene (može isto tako i ‘međusobno udaljene’) u skladu sa različitostima ljubavi, vidi 41-50 i 200-212 iznad.

                 [2] Možemo također zaključiti da smo mi nakon smrti naša ljubav iz činjenice da bilo što što se ne slaže sa našom vladajućom ljubavi onda biva otklonjeno i naizgled nam oduzeto. Dobrim ljudima, što biva otklonjeno i naizgled oduzeto je sve što je proturječno i konfliktno, sa rezultatom da su oni primljeni u njihovu ljubav. Isto je i u slučaju zlih ljudi, osim da je ono što im biva oduzeto sve što je istinito, dok je dobrim ljudima oduzeto sve neistinito. Kako bilo, rezultat je da naposlijetku svatko postane njegova ili njezina vlastita ljubav. Ovo se događa kada smo dovedeni u naše treće stanje, koje će biti raspravljano ispod.

                 Jednom kada se ovo dogodi, mi neprestano okrećemo naše lice spram naše ljubavi i imamo ju neprestano pred našim očima bez obzira na koju stranu se okrenuli (ili ‘u kojem pravcu gledali’) (vidi iznad br. 123-124)

                [3] Svi duhovi mogu biti vođeni gdje god poželiš sve dok se drže u njihovoj vladajućoj ljubavi. Oni se tome ne mogu oduprijeti premda znaju što se događa i misle kako će to odbiti. Duhovi su često pokušali napraviti nešto protivno, ali bez uspjeha. Njihova je ljubav poput lanca ili konopca zavezanog oko njih, sa kojim mogu biti povlačeni i kojem ne mogu izbjeći. Isto je sa ljudima u ovom svijetu. Naša nas ljubav također vodi, i kroz našu smo ljubav vođeni od strane drugih. To je doduše još više istina kad postanemo duhovi, pošto nam onda nije dozvoljeno predstaviti drugačiju ljubav ili pretendirati na ljubav koja nije naša.

                 [4] Očigledno je pri svakom okupljanju u drugom životu da je naš duh naša vladajuća ljubav. U onoj mjeri u kojoj mi djelujemo i govorimo u skladu sa nečijom ljubavlju, taj pojedinac izgleda cjelovit, licem koje je cijelo, radosno i živahno. U onoj mjeri u kojoj mi djelujemo i govorimo protiv nečije vladajuće ljubavi, uza sve to se lice tog pojedinca počinje mijenjati, tamniti, i postaje teško vidljivo. Eventualno ono nestaje kao da ga uopće nema tamo. Ja sam često bio zaprepašten ovime budući se ovakva stvar ne može dogoditi u svijetu. Međutim, bilo mi je rečeno da se ista stvar događa duhu unutar nas, u tome da kada mi svrnemo našu pažnju od nekoga, ta nam osoba više nije na našem vidiku (ili ‘u vidokrugu’).

                 [5] Također sam vidio kako je naš duh naša vladajuća ljubav iz činjenice da svaki duh dohvaća i svojata štogod odgovara njegovoj ili njezinoj ljubavi i odbacuje i odbija štogod joj ne pristaje. Naša je ljubav poput spužvastog, poroznog drveta koje apsorbira svaku tekućinu koja potiče njegov rast, i odbacuje ostale. Ona je poput životinja različitih vrsta. One prepoznaju njihovu prikladnu hranu, traže one koje odgovaraju njihovoj prirodi, i izbjegavaju one koje se sa tom prirodom ne slažu. Svaka ljubav u stvari želi biti hranjena sa onime što joj je prikladno- zla ljubav sa neistinama a dobra ljubav sa istinama. Meni je povremeno bilo dozvoljeno vidjeti kako su neki izvjesni jednostavni i dobri ljudi željeli podučiti zle ljude stvarima koje su bile istinite i dobre. Suočeni sa tim učenjem, zli su ljudi pobjegli daleko; i kada su dosegli svoju vlastitu vrstu, oni su dohvatili kojegod neistine koje su odgovarale nihovoj ljubavi i to sa velikim užitkom. Bilo mi je također dozvoljeno vidjeti dobre duhove kako govore jedni sa drugima u svezi istina, koje su drugi dobri duhovi u blizini slušali sa pomnom pažnjom, dok neki zli duhovi koji su bili tamo nisu obraćali pažnju, kao da nisu čuli ama baš ništa.

                 U svijetu duhova možete vidjeti puteve, neki vode do neba a neki vode do pakla, svaki vodi do neke određene zajednice. Dobri duhovi putuju jedino putevima koji vode u nebo, i do zajednice vezane uz njihovu vlastitu kvalitetu ljubavi. Oni ne vide puteve koji vode bilo gdje drugdje. U drugu ruku, zli duhovi putuju jedino putevima koji vode do pakla i do one zajednice tamo koja je vezana uz zlo (ili ‘koja je angažirana/okupirana u zlu’) njihove vlastite ljubavi. On ne vide puteve koji vode bilo gdje drugdje; a ako ih i vide, oni ih ipak ne žele slijediti.

                 Putevi poput ovih su u duhovnom svijetu ‘stvarne pojave’ koje korespondiraju sa istinom i neistinom (ili ‘istinitim i neistinitim razumijevanjem’); to je stoga ono što ‘putevi’ u Riječi predstavljaju (kao recimo u Mateju 5:41; moja primjedba).

                 Ovi iskustveni dokazi podupiru što je iznad bilo rečeno na racionalnoj bazi, naime da smo nakon smrti mi naša vlastita ljubav i naša vlastita namjera. Kažem ‘namjera’ budući je za svakog od nas, naša namjera naša ljubav.

480. Na osnovu povelikog osobnog iskustva sam bio uvjeren kako mi nakon smrti ostajemo isti zauvijek s obzirom na našu volju ili vladajuću ljubav. Bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa nekim ljudima koji su živjeli prije više od dvije tisuće godina, ljudi čiji su životi opisani u povijesnim knjigama i stoga su opće poznati. Otkrio sam kako su oni i dalje bili isti, baš kao što je opisano, uključujući ljubav koja je bila izvor i odlučujući činbenik njihovih života.

                 Bilo je i drugih koji su živjeli prije nekih sedamnaest stoljeća, koji su također poznati iz povijesnih knjiga, i neki koji su živjeli prije četiri stoljeća, neki tri, i tako dalje, sa kojima mi je također bilo dozvoljeno razgovarati i naučiti da ih je vodio isti osjećaj. Jedina razlika je bila da su zadovoljstva njihove ljubavi bila promijenjena u ona koja korespondiraju.

                 Anđeli su mi rekli kako se život naše vladajuće ljubavi nikad ne mijenja u ikome/ikoga do u cijelu vječnost budući smo mi naša ljubav, tako da bi promijeniti nju u bilo kojem duhu bilo odnijeti i uništiti njegov ili njezin život.

                 Oni su mi također rekli da je to zato što mi nakon smrti više ne možemo biti obnovljeni posredstvom poduke na način kako smo to mogli biti u ovom svijetu, pošto je najdalji/krajnji nivo, koji je sačinjen od prirodnih uvida i osjećaja, onda uspavan i ne može biti otvoren budući nije duhovan (vidi iznad br. 464). Dublje funkcije našeg uma ili duha počivaju na ovom stupnju na način kako kuća počiva na njezinim temeljima, što je razlog zašto mi zauvijek ostajemo kakav je bio život naše ljubavi u svijetu. Anđeli su uvelike zaprepašteni da ljudi ne shvaćaju kako je naša priroda odlučena prirodom naše vladajuće ljubavi i da mnogi ljudi u stvari vjeruju kako mogu biti spašeni trenutačnim milosrđem, jednostavno na temelju njihove vjere jedino, bez obzira na način života kojeg su vodili, ne shvaćajući kako Božansko milosrđe djeluje putem sredstava. U ta je sredstva uključeno biti vođen od strane Gospoda u svijetu baš kao i nakon toga na nebu, a ljudi koji su vođeni od strane milosrđa su oni koji ne žive u zlu. Ljudi čak ne znaju da je vjera jedan osjećaj spram onog što je istinito, jedan osjećaj koji dolazi iz nebeske ljubavi koja proizlazi iz Gospoda.

481. Mi dolazimo u nebo ako je naša ljubav nebeska i duhovna i u pakao ako je naša ljubav putena/tjelesna i svjetovna bez ikakve nebeske i duhovne dimenzije. Moj dokaz za ovaj zaključak su svi ljudi koje sam vidio podignute u nebo i(li) bačene u pakao. Oni koji su bili podignuti u nebo su živjeli životom nebeske i duhovne ljubavi, dok su oni koji su bili bačeni u pakao živjeli životom putene/tjelesne i svjetovne ljubavi. Nebeska ljubav je ljubiti ono što je dobro, pošteno, i pravedno budući je to dobro, pošteno, i pravedno, i ponašati se tako poradi te ljubavi. To je razlog zašto oni imaju/žive život dobrote, poštenja, i pravednosti, koji je nebeski život. Ako mi ljubimo ove stvari poradi njih samih i činimo ih ili (tako) živimo, mi također ljubimo Gospoda iznad svega budući one dolaze od Njega. Mi također ljubimo i našeg bližnjeg, budući su te stvari naš bližnji kojeg trebamo ljubiti. Putena/tjelesna ljubav je ljubiti što je dobro, pošteno i pravedno ne poradi njih samih već poradi naše vlastite koristi, budući ih mi možemo iskoristiti da bi stekli prestiž, položaj, i zaradu. U tom slučaju mi se ne fokusiramo na Gospoda i našeg bližnjeg unutar onog što je dobro i pošteno i pravedno već na nas same i svijet, i nalazimo užitak u obmanjivanju. Kada je motiv obmana, onda što god je dobro i pošteno i pravedno u stvari biva zlo i nepošteno i nepravedno. To je ono što mi ljubimo unutar (izvanjske pojave).

                 [2] Budući ove ljubavi definiraju naše živote, svi mi smo ispitani s obzirom na našu kvalitetu odmah nakon smrti, kada pristignemo u svijet duhova, i postavljeni smo u dodir sa ljudima slične ljubavi. Ako smo fokusirani na nebesku ljubav, mi smo postavljeni u dodir sa ljudima u nebu; a ako smo fokusirani na putenu/tjelesnu ljubav, mi smo stavljeni u dodir sa ljudima u paklu. Nadalje, jednom kada su prva i druga stanja bila kompletirana ove su dvije vrste ljudi razdvojene tako da oni više ne vide ili prepoznaju jedni druge. Mi u stvari postajemo naša vlastita ljubav ne jedino s obzirom na dublje nive naših umova već izvanjski također, u licu, tijelu, i govoru, budući postajemo naličja naše ljubavi čak i u izvanjskim stvarima. Ljudi koji su puteni/tjelesni izgledaju grubo, zatamnjeno, crni, i izobličeni; dok ljudi koji su nebeskih ljubavi izgledaju živahno, jasno, svijetlo i ljupko. Oni su potpuno drugačiji u duhu i također u mislima. Ljudi koji su nebeskih ljubavi su inteligentni i mudri, dok su ljudi koji su putenih ljubavi glupavi i radije bedasti.

                 [3] Kada je dano dopuštenje da se ispitaju unutarnji i vanjski aspekti misli i osjećaja ljudi okupiranih   nebeskom ljubavlju, njihove unutrašnjosti izgledaju kao da su načinjene od svjetla, u nekim slučajevima poput svjetla plamena; a njihove izvanjske manifestacije su različitih živahnih boja, poput duge. Tome nasuprot, unutrašnjosti ljudi koji su okupirani (ili ‘angažiranih u/sa’) putenom/tjelesnom ljubavlju izgledaju mračno budući su zatvoreni, u nekim slučajevima poput dimne/mračne vatre kod ljudi koji su iznutra bili maliciozni obmanjivači. Njihove izvanjske manifestacije imaju ružnu boju, i depresivne su na pogled (obadva, i unutrašnji i izvanjski aspekt uma i duha su predstavljeni vizualno u duhovnom svijetu kadgod se to dopadne Gospodu).

                 [4] Ljudi koji su angažirani u putenoj/tjelesnoj ljubavi ne vide ništa na nebeskom svjetlu. Nebesko svjetlo je za njih tama, dok je pakleno svjetlo, koje je poput svjetla zažarenih ugaraka, za njih poput danjeg svjetla. U stvari, na nebeskom je svjetlu njihov vid lišen svjetla do te mjere da postaju suludi. Kao rezultat toga, oni bježe od njega i skrivaju se u pećine i kaverne u dubinama koje korespondiraju sa lažnim uvjerenjima koja izbijaju iz njihovih opakih namjera (Otkrovenje 6:16). Baš suprotno je istinito za ljude koji su angažirani u nebeskoj ljubavi. Dublje ili više oni uđu u nebesko svjetlo, to oni jasnije sve vide i dražesnije im sve izgleda, te više inteligentno i mudro oni shvaćaju što je istinito.

                 [5] Ne postoji način da ljudi koji su angažirani u putenoj/tjelesnoj ljubavi mogu živjeti na nebeskoj toplini, budući je nebeska toplina nebeska ljubav. Oni, doduše, mogu živjeti u paklenoj toplini, koja je ljubav okrutnosti spram drugih ljudi koji ih ne podržavaju. Užici ove ljubavi su prezir spram drugih, neprijateljstvo, mržnja, i osvetoljubivost. Kada su apsorbirani u ove oni su u samom njihovom životu, bez ikakvog znanja o tome što znači činiti dobro drugima jedino same dobrote radi i poradi samog dobra. Sve što oni znaju je kako činiti dobro iz podlosti i poradi same podlosti.

                 [6] Ljudi koji su angažirani u putenoj/tjelesnoj ljubavi (ili ‘koje okupira putena/tjelesna ljubav’) ne mogu također ni disati na nebu. Kada su zli duhovi dovedeni tamo, oni hvataju zrak poput nekog tko se nadmeće u borbi. U drugu ruku, ljudi koji su angažirani u nebeskoj ljubavi dišu to slobodnije i osjećaju se više živo što dublje ulaze u nebo.

                 Iz ovog možemo zaključiti kako je nebeska i duhovna ljubav za nas nebo budući je sve nebesko upisano na toj ljubavi; i da fizička ili putena ljubav razdvojena od nebeske i duhovne ljubavi jeste pakao za nas budući je na toj ljubavi upisano sve pakleno.

                 Mi možemo vidjeti, onda, da u nebo dolaze ljudi koji imaju nebesku i duhovnu ljubav, a u pakao dolaze ljudi koji maju fizičku i svjetovnu ljubav bez nebeske i duhovne.

482. Činjenica da naša vjera ne ostaje sa nama ukoliko ne dolazi iz nebeske ljubavi mi je bila ukazana na toliko puno primjera da bi, u slučaju ako bi naveo sve što sam o tome čuo i vidio, jedna cijela knjiga bila ispunjena. Ja mogu posvjedočiti sljedeće: da nikakve vjere nema i ne može biti ikakve vjere za ljude (ili ‘u ljudima’) koji su ispunjeni putenom/tjelesnom i svjetovnom ljubavlju odvojeno od nebeske i duhovne ljubavi. Postoji jedino informacija, ili vjerovanje iz druge ruke (= jer je to netko drugi rekao, tj. vjera u autoritet nekog drugog!) da je nešto istinito budući to služi njihovoj vlastitoj ljubavi. Nadalje, izvjesni je broj ljudi koji su mislili kako su imali vjeru bio upoznat sa ljudima istinske vjere; i jednom kada je komunikacija bila uspostavljena oni su percipirali kako uopće nisu imali vjere. Oni su čak kasnije priznali da prosto vjerovati u istinu ili u Riječ nije vjera; već je vjera ljubiti što je istinito iz nebeske ljubavi i smjerati to činiti iz dubokog osjećaja. Bilo mi je također ukazano kako je vjerovanje iz druge ruke kojeg su oni nazivali vjerom bilo poput svjetla u zimu pod kojim je sve u zemlji uspavano, okovano ledom i zakopano u snijegu budući svjetlo nije popraćeno toplinom. Kao rezultat toga, onog trenutka kad je dodirnuto zrakama nebeskog svjetla, svjetlo njihove vjere iz druge ruke ne samo da biva utrnuto već u stvari postaje gusta tama u kojoj ljudi čak ni sebe same ne mogu vidjeti. Istovremeno, također, njihove su najdublje unutrašnjosti tako zamračene da oni ne mogu razlučiti ništa i konačno polude poradi njihovih lažnih uvjerenja.

                 Rezultat je da sve istine koje su takvi ljudi naučili iz Riječi i iz učenja crkve njima bivaju oduzete, kao i sve stvari za koje su tvrdili da su bile dio njihove vjere, i njihovo mjesto je ispunjeno sa svim lažnim što je u skladu sa zlom njihovog života. Oni su u stvari svi zaronjeni u njihove ljubavi i također u lažne ideje koje ih podržavaju. Onda, pošto istine proturječe lažnim, zlobnim idejama u kojima su apsorbirani, oni mrze istine, okreću im svoja leđa, i odbacuju ih.

                 Ja mogu posvjedočiti na osnovu sveg mojeg iskustva po pitanju onog što se događa na nebu i u paklu da ljudi koji su ispovijedali vjeru jedino kao stvar doktrine i bili su angažirani u zlu s obzirom na njihov život jesu u paklu. Vidio sam na tisuće njih koji su bili poslati tamo i opisao sam ih u knjižici ‘Posljednji sud i uništenje Babilona (= ovo što je Swedenborg sada objasnio pokriva sve tri poredbe u Mateju 25 kao i ono što je Gospod ukazao u Mateju 7:21-23!).’

483. Činjenica da je ljubav u djelu, i prema tome naš život, ono što ostaje (sa čovjekom nakon smrti, što će reći, njegov karakter volje i ljubavi kojeg je izgradio svojim životom u svijetu) slijedi logično iz onog što sam predočio iz iskustva i iz upravo rečenog u svezi djela i radnji. Ljubav u djelu jeste rad(nja) i djelo(vanje).

484. Treba znati/razumjeti da su sve radnje i djela stvari moralnog i civilnog života i prema tome se usredotočiti na ono što je pošteno i ispravno i što je pravično i nepristrano. Što je pošteno i ispravno pripada/je stvar moralnog života, a što je pravično i nepristrano pripada/je stvar civilnog života. Ljubav iz kojih ovi proizlaze je ili nebeska ili paklena. Radnje i djelovanja našeg moralnog i civilnog života su nebeski ako ih činimo iz nebeske ljubavi, pošto stvari koje mi činimo iz nebeske ljubavi mi činimo od Gospoda, a sve što činimo od Gospoda je dobro. U drugu ruku, djelovanja i radnje našeg moralnog i civilnog života su pakleni ako dolaze iz paklene ljubavi, jer štogod činimo iz ove ljubavi, što je ljubav spram nas samih i svijeta, mi činimo od nas samih, a štogod mi činimo od nas samih je iznutra zlo. U stvari, čovjek sam po sebi, ili s obzirom na ono što je u stvari njegovo vlastito/proprium, nije ništa doli samo zlo.

E.Swedenborg ‘Nebo i pakao – 470-484’

Spread the Truth