461. NAKON SMRTI JE ČOVJEK U POSJEDU SVAKOG ČULA/OSJETILA, I SVE/CIJELE MEMORIJE, MISLI, I OSJEĆAJA KOJE JE IMAO U SVIJETU, IZA SEBE NE OSTAVLJA NIŠTA OSIM SVOGA ZEMALJSKOG TIJELA

Putem višestrukih iskustava mi je bilo dokazano da čovjek, kada prelazi iz prirodnog svijeta u duhovni svijet, kao što čini (ili ‘što je slučaj’) kada umire, sa sobom nosi sve stvari (ili ‘sve svoje vlasništvo’), što će reći, sve one stvari koje mu pripadaju kao čovjeku, osim svog zemaljskog tijela. Jer kada čovjek uđe u duhovni svijet ili život nakon smrti, on je u tijelu kao što je bio na svijetu (= on ima tijelo kao što ga je imao i na svijetu), bez primjetne razlike, pošto on niti vidi niti osjeća neku razliku. Ali njegovo tijelo je (onda/tada) duhovno, i stoga odvojeno ili pročišćeno od svega zemaljskog; a kada ono što je duhovno dodirne i vidi ono što je duhovno, isto je kao kada prirodno dodirne i vidi ono što je prirodno. Tako kada je čovjek postao duh (ili ‘zato kada čovjek postane duh’) on ne zna drugačije nego da je on u svom vlastitom (= istom) tijelu u kojem je bio u svijetu i stoga ne zna da je umro.

[2] Štoviše, duhovni čovjek (ili ‘čovjekov duh’) koristi svako osjetilo (u smislu, ‘uživa sva osjetila’), i izvanjsko i unutarnje, koje je koristio i (= uživao) na svijetu; on vidi kao ranije, on čuje i govori kao ranije, miriše i kuša, i kad je dodirnut, on osjeća dodir kao i ranije (= dok je živio u svijetu); on također čezne, želi, žudi, razmišlja/misli, reflektira, afektiran je (= uzbuđuje se), voli, hoće, kao prije; a onaj koji uživa u studiranju, čita i piše kao i ranije. Riječima, kada čovjek pređe iz jednog života u drugi, ili iz jednog svijeta u drugi, to je kao prelazak iz jednog mjesta na drugo, pri čemu on sa sobom nosi sve stvari koje je imao u sebi kao čovjek; tako da se ne može reći da će nakon smrti, što je jedino smrt zemaljskog tijela, čovjek izgubiti išta svoje.

[3] Nadalje, on nosi sa sobom svu svoju prirodnu memoriju, zadržavajući sve što je ikad čuo, vidio, pročitao, naučio, ili razmišljao u svijetu od svoje najranije mladosti čak do kraja svog života; iako prirodni objekti koji su (sadržani/sačuvani) u memoriji, pošto se ne mogu reproducirati u duhovnom svijetu, odmaraju (= miruju), baš kao što se odmaraju kada čovjek o njima ne razmišlja. Ipak, oni se reproduciraju kada se to svidi Gospodinu (ili ‘kada to Gospodin želi’). Ali o toj memoriji i njezinom stanju nakon smrti će uskoro biti rečeno još više. Čulnom/senzualnom čovjeku je nemoguće vjerovati da je takvo čovjekovo stanje nakon smrti, pošto on to ne može shvatiti; jer senzualni/čulni čovjek mora razmišljati prirodno čak i o duhovnim stvarima; prema tome, sve što ne apelira njegovim čulima, što će reći, što on ne vidi svojim tjelesnim očima i dodiruje svojim rukama (kako je rečeno za Tomasa u Ivanu 20:25, 27, 29) on negira da postoji (ili ‘on tome negira postojanje’) (što je senzualni/čulni čovjek se može vidjeti gore, br. 267 i zabilješke).  

462. [a] A ipak postoji velika razlika između čovjekovog života u duhovnom svijetu i njegova života u prirodnom svijetu, i s obzirom na njegova vanjska čula i njihove osjećaje i njegova unutarnja čula i njihove osjećaje. Oni koji na nebu imaju izvrsnija čula, što će reći, oštriji vidi i sluh, i također razmišljaju mudrije nego što su razmišljali dok su bili na svijetu; jer oni vide na nebeskom svjetlu, koje mnogostruko nadmašuje svjetlo ovog svijeta (vidi iznad, br. 126); i oni čuju uz pomoć duhovne atmosphere, koja također mnogostruko nadmašuje zemaljsku atmosferu (br. 235). Ta razlika s obzirom na izvanjska čula je poput razlike između jasnog neba i tamnih oblaka (ili ‘mračne naoblake’) u svijetu, ili između podnevnog svjetla i večernje sjene. Jer nebesko svjetlo, pošto je Božanska Istina, omogućava očima anđela da percipiraju i razlikuju najsitnije stvari.

[2] Štoviše, njihov izvanjski vid korespondira sa njihovim unutarnjim vidom ili razumijevanjem; jer kod anđela jedan vid tako utječe u drugi da djeluje kao jedno sa njime; i to im daje/omogućava njihovu veliku oštrinu vizije. Isto tako, njihovo slušanje korespondira njihovoj percepciji, koja pripada i razumijevanju i volji, i posljedično tome oni percipiraju u tonu/boji glasa i riječima onog koji govori najsitnije stvari njegovih osjećaja i misli; u tonu/boji glasa stvari koje pripadaju njegovim osjećajima, a u riječima stvari koje pripadaju njegovim mislima (vidi iznad, br. 234-245). Ali ostatak čula je kod anđela manje izvrstan nego čula vida i sluha, iz razloga da gledanje i slušanje služe njihovoj inteligenciji i mudrosti, a druga čula ne; i ako bi druga čula bila isto tako izvrsna ona bi umanjila/oduzela svjetlo i radost njihove mudrosti, i dopustila bi (= u smislu, ‘pustila da uđu’) užitke zadovoljstava koji pripadaju raznoraznim apetitima i tijelu; a u onoj mjeri u kojoj ovi prevladavaju oni zamračuju i slabe razumijevanje. To se događa u svijetu, gdje su ljudi postali prosti/brutalni (gross) i glupi u svezi duhovnih istina u onoj mjeri u kojoj su popustili čulu ukusa i mamljenju tjelesnog osjetila dodira.  

[3] Iz onog što je već bilo rečeno i ukazano u poglavlju o mudrosti nebeskih anđela (br. 265-275), može se potvrditi (ili ‘isto tako vidjeti’) da su i unutarnja čula, također i kod anđela nebeskih, koja pripadaju njihovoj misli i osjećajima, izvrsnija i savršenija nego čula koja su imali na svijetu. Ali u slučaju onih koji su u paklu u uspredbi sa stanjem onih u svijetu, postoji također velika razlika, jer kako/koliko je veliko savršenstvo i nadmoćnost izvanjskih i unutarnjih čula kod anđela nebeskih, kod onih koji su u paklu je nesavršenstvo jednako tako veliko. Ali stanje takvih će biti obrađeno u nastavku. 

462. [b] Da kada čovjek napušta (ovaj) svijet ponese sa sobom svu svoju memoriju mi je bilo ukazano na više načina, a velika većina tih (ili ‘mnoge’) stvari koje sam vidio u ‘onom’ svijetu je vrijedna spomena, od kojih ću neke ovdje po redu i navesti/ispričati (ili ‘a želio bi ovdje neke od njih i ispričati’). U svijetu duhova su se pojavljivali neki koji su negirali svoje zločine i svoja nedjela koja su počinili na svijetu, pa su se stoga, da se ne bi smatrali nedužnima (= da ne bi vjerovali kako su nevini), sva njihova djela otkrila i ponovno prikazala iz njihove memorije po redu i redosljedu događanja, i to sve od njihove mladosti pa sve do njihove starosti; među tim djelima su najviše prevladavali preljubnička djela i blud.

[2] Među njima su bili neki koji su se služili prljavim trikovima (wicked arts) da bi prevarili druge počinivši raznorazne krađe. Sve njihove prevare i krađe su im bile prikazane po redu pred očima, od kojih mnoga nisu bila znana nikome do njima samima. Tek nakon toga su oni ta djela priznali, pošto su im jasno bila prikazana pred očima, zajedno sa svakom mišlju, namjerom, užitkom ili pak strahom koji je okupirao njihove umove u to vrijeme.

[3] Bili su (tamo/među njima) i drugi koji su prihvaćali mito, i koji su donosili potkupljive odluke, koji su na isti način bili ispitivani iz njihove memorije i iz nje je bilo pregledano sve što su (u)činili od početka do svršetka njihove službe. Svi detalji u svezi toga što su i koliko primili, također i vrijeme, te njihovo stanje uma i namjerâ, s bili prizvani njima u sjećanje te jasno i vidljivo predstavljeni stotinama ljudi (ili ‘pred brojem ljudi koji je premašivao stotinu’). Ovo je bilo učinjeno sa nekolicinom i što je prekrasno, u nekim slučajevima su njihove knjige sjećanja (= memorandumi), u kojima su bile zabilježene ove stvari, bile otvorene te pred njima čitane stranicu po stranicu.

[4] Drugi koji su zavodili djevice/djevojke na sramotu (= na sramotna djela/na blud) ili su im oduzimali nevinost su bili pozvani pred isti sud; i pojedinosti njihovih zločina su bile izvučene iz njihove memorije i ispitane. Lica stvarnih djevojaka i žena su također bila izložena kao da su one osobno prisutne, zajedno sa mjestima, riječima i namjerama, i to tako iznenada kao kad se scena po prvi puta događa (u smislu, ‘kao kad je čovjek po prvi puta svjedok nekom događaju’), izlaganja su nekad trajala satima.

[5] Bio je jedan koji je volio klevetati druge (u smislu, ‘to za njega nije bila strašna stvar’ = ‘nije smatrao da je klevetanje loše’); i ja sam čuo kako se njegove klevete nabrajaju po redu, i njegove poruge/pogrde, zajedno sa samim riječima, i osobama o kojima i ispred kojih su (= te klevete i poruge/pogrde) bile izgovorene; i sve to je bilo stvoreno i predstavljeno tako životno (u smislu, ‘na tako stvaran način’), iako je on, dok je živio na svijetu, sve to najpažljivije prikrivao.

[6] Bio je jedan koji je nepoštenim/prijetvornim izgovorom lišio svog rođaka njegova nasljedstva; i on je na isti način bio uvjeren i osuđen; i što je prekrasno, pisma i dokumenti koje su oni međusobno izmjenjivali su bila čitana u moje uho, i bilo je rečeno da ni jedna riječ ne nedostaje.

[7] Isti čovjek je kratko prije svoje smrti također potajno otrovao svoga susjeda. To je bilo (raz)otkrito na ovaj način. Izgledalo je kao da se jarak otvorio pod njegovim nogama (ili ‘On se pojavio kao da kopa jarak pod svojim nogama’), iz kojeg je izašao čovjek kao iz groba, i uzviknuo mu (ili ‘vrisnuo prema njemu’), ‘Što si mi učinio?’ Onda je sve bilo razotkrito, kako je trovač sa njime prijateljski razgovarao, i kako je držao pehar/čašu, također što je (s)mislio unaprijed, i što se nakon toga dogodilo. Kada je sve ovo bilo razotkrito on je bio osuđen na pakao.

[8] Ukratko, svakom zlom duhu su pred očima predstavljena sva njegova zla djela, zločini, krađe, prevare, obmane i to na način da su izvučene iz vlastite memorije toga čovjeka, te je time njegova krivnja u potpunosti ustvrđena; pri takvom jednom prikazivanju stvari nije moguće da čovjek negira svoja djela pošto se sve okolnosti predstavljaju zajedno. Štoviše, naučio sam iz memorije jednog čovjeka, kada sam promatrao kako to anđeli pregledavaju/istražuju, kakve su njegove misli bile iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, i to bez ikakve greške, misli su bile prizivane baš kako su se pojavljivale iz dana u dan.

[9] Iz svih ovih primjera možemo ustvrditi da čovjek nosi sa sobom svu svoju memoriju, te da se ništa od onog što je on činio u ovom svijetu ne može prikriti da ne bi moglo biti razotkrito nakon smrti, što se događa u prisustvu mnogih ljudi, a sve to u skladu sa Gospodinovim riječima: ‘Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.’  Luke 12:2, 3

463. U (raz)otkrivanju čovjekovih djela nakon smrti (= pri ulasku u duhovni svijet), anđeli kojima je određena ta služba/uloga pretraživanja čovjekove memorije, zagledaju u čovjekovo lice odakle se ‘istraživanje’ proteže na/kroz cijelo tijelo, počevši od prstiju obje ruke, i nastavljajući se tako na cijeli organizam. Dok sam razmišljao o tome (ili ‘dok sam se tome čudio’) bio mi je ukazan razlog, naime, kako su svaka pa i najmanja misao ili pak želja utisnuti u čovjekov mozak, jer su tamo njihovi počeci, isto tako su oni utisnuti u/na cijelo tijelo, pošto se sve stvari od misli i volje protežu od svojih početaka na/u sve stvari od tijela gdje kao u onome što im je krajnje završavaju; i to je razlog zašto su stvari koje su upisane u memoriji, a da su od volje i posljedičnog razumijevanja, utisnute ne samo na mozgu već također i na/po cijelom tijelu/čovjeku, i tamo postoje unutar reda u skladu sa redom pojedinih dijelova tijela. Tako mi je bilo jasno ukazano da je čovjek kao cjelina u potpunosti onakav kakva je njegova volja i njegovo razumijevanje (ili ‘njegova misao’), čak do te mjere da je zao čovjek njegovo vlastito zlo a dobar čovjek njegovo vlastito dobro. Ovo ukazuje na što se misli pod ‘Knjigom čovjekova života’ o kojoj se govori u Riječi (Otkrovenje 20:12, 13), naime, da su sve stvari koje je čovjek ikad učinio i sve stvari koje je ikad (pro)mislio upisane/zapisane/utisnute na cijelom čovjeku, i kada ih se priziva iz memorije one se pojavljuju kao da ih se čita iz knjige (as if read in the book), a kada se duh pregledava na nebeskom svjetlu, one se pojavljuju kao u određenom odrazu/određenoj slici (as in an image). Svemu ovome bi dodao nešto nevjerojatno u svezi nastavka/zadržavanja/neprekidnosti (čovjekove) memorije nakon smrti, što me uvjerilo da ne samo generalne stvari već i najsitniji detalji koji su ušli u memoriju ostaju zabilježeni i da se nikad do u vječnost ne brišu. Vidio sam knjige koje su sadržavale zapise kao iz svijeta (writings as in the world), i bilo mi je rečeno da su one tamo prisutne iz memorije onih koji su ih napisali, ta da u njima nije nedostajala ni jedna jedina riječ koju je taj autor napisao za vrijeme svog života u svijetu; i na taj način se svi pa i najmanji detalji mogu prizvati/izvući na vidjelo čak i oni koje je ta osoba zaboravila na svijetu. Razlog za to mi je također bio otkriven, naime, da čovjek ima unutarnju memoriju i (iz)vanjsku memoriju, (iz)vanjsku koja pripada njegovom vanjskom čovjeku a unutarnju koja pripada njegovom duhovnom čovjeku; i da je svaka pa i najmanja stvar koju je čovjek mislio, želio, rekao, učinio ili čak čuo i vidio upisana/zabilježena u/na njegovoj unutarnjoj ili duhovnoj memoriji, te da stvari koje su tamo zabilježene nikad ne mogu biti izbrisane pošto su one također upisane i u duhu (= sačinjavaju čovjekov duh) kao i na djelovima njegovog tijela/njegovim organima, što smo ukazali gore (ili ‘kao što je bilo rečeno gore’); i da je na taj način čovjekov duh (= njegovo duhovno tijelo) formiran u skladu sa njegovim mislima i djelima njegove volje. Ja znam da se ove stvari mogu činiti paradoksalne te da će ih današnji čovjek jako teško povjerovati (ili ‘ja znam da to zvuči paradoksalno, i da je prema tome u to teško vjerovati’), no one su svejedno sasvim istinite. Neka nitko ne vjeruje (ili ‘neka se onda nitko ne zavarava’) da postoji ama baš ijedna stvar o kojoj je čovjek mislio u sebi ili je pak učinio u tajnosti a da će ostati sakrivena nakon njegove smrti; već neka svaki čovjek vjeruje da će se svaka pa i najmanja stvar otkriti u potpunosti kao u po bijela dana.

E. Swedenborg ‘Nebo i Pakao – 461- 463’