Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

453-460 (Čovjek je nakon smrti u potpunom ljudskom obliku)

ČOVJEK JE NAKON SMRTI U POTPUNOM LJUDSKOM OBLIKU

453. Iz mnogih stvari koje su već ukazane u nekoliko prethodnih poglavlja može se potvrditi/doći do zaključka kako je oblik čovjekova duha ljudski oblik, to jest, kako je duh čak i oblikom čovjek (= kako je čovjekov duh, nakon smrti, istog ljudskog oblika kao i za života u tijelu na Zemlji), posebice gdje je ukazano kako je svaki anđeo u potpunom ljudskom obliku (br. 73-77); kako je s obzirom na njegove unutrašnjosti svaki čovjek duh (br. 432-444); i da su anđeli u nebu od ljudske rase (br. 311-317).

[2] Ovo se još jasnije može vidjeti iz činjenice da je čovjek čovjek vrlinom svoga duha, a ne vrlinom svoga tijela, i da je tjelesna forma dodana duhu u skladu sa oblikom duha, a ne obrnuto, jer u skladu sa njegovim vlastitim oblikom je duh odjeven u tijelo. Posljedično tome, duh čovjeka djeluje u svakom dijelu tijela, čak i u najsitnijem, u tolikoj mjeri da ako ijedan dio nije oživljen duhom, ili duh nije aktivan u njemu, on ne živi. Svatko može znati kako je ovo istina iz ove činjenice samo, da misao i volja oživljavaju sve stvari i svaku stvar tijela takvom potpunom komandom da se sve slaže/surađuje, a sve što se ne slaže/surađuje nije dio tijela, nego je odbačeno kao nešto bez života; a misao i volja pripadaju ne tijelu, već čovjekovom duhu.

[3] Duh, nakon što je bio oslobođen iz tijela, nije vidljiv čovjeku u ljudskom obliku, niti on vidi duh drugog čovjeka, budući je tjelesno osjetilo vida, ili njegovo oko, u onoj mjeri u kojoj gleda u svijetu, materijalni organ, a ono što je materijalno može vidjeti jedino ono što je materijalno, dok ono što je duhovno vidi što je duhovno. Kada, prema tome, materijalni dio oka postane zamračen i lišen je njegove suradnje sa duhovnim, onda se duhovi pojavljuju u njihovom vlastitom obliku, koji je ljudski oblik, ne jedino duhovi koji su u duhovnom svijetu, već također duh drugog čovjeka dok je on još u svojem tijelu.

454. Oblik je duha ljudski oblik budući je čovjek s obzirom na njegov duh bio stvoren po obliku nebeskom, jer sve stvari neba i nebeskog reda su bile dovedene/sakupljene zajedno u stvarima koje sačinjavaju čovjekov um #; i iz ovog proizlazi njegova sposobnost primanja inteligencije i mudrosti. Da li ćete reći sposobnost primanja inteligencije i mudrosti ili sposobnost primanja neba, to je ista stvar, kao što se može potvrditi iz stvari koje su bile ukazane u svezi nebeskog svjetla i topline (br. 126-140); oblika neba (br. 200-212); mudrosti anđela (br. 265-275); i u poglavlju koje govori o tome kako oblik neba kao cjelina i u dijelovima naliči jednom čovjeku (br. 59-77); i to vrlinom Gospodnjeg Božanskog Ljudskog, od kojeg je nebo i njegov oblik (br. 78-86).

            # Čovjek je biće u kojem su zajedno dovedene/sakupljene sve stvari Božanskog Reda, i po stvaranju je on Božanski red u formi (Nebeske Tajne br. 4219, 4222, 4223, 4523, 4524, 5114, 6013, 6057, 6605, 6626, 9706, 10156, 10472).

            U onoj mjeri u kojoj čovjek živi u skladu sa Božanskim redom on se u drugom životu vidi/prikazuje kao čovjek, potpun i lijep (br. 4839, 6605, 6626).

455. Ove stvari koje su sada bile izrečene se mogu razumjeti od strane racionalnog čovjeka, jer ih on može vidjeti iz povezanosti uzroka i iz istina u njihovom redu. Ali to ne razumije čovjek koji nije racionalan, i to iz nekoliko razloga, od kojih je glavni da ih on nema želje razumjeti pošto su protivne njegovim neistinama koje su ono što čini njegove istine; a onaj, koji iz ovog razloga nije voljan razumjeti, je zatvorio svoje racionalno, put ka nebu, iako će taj put i dalje biti otvoren samo ako se volja ne protivi (vidi iznad, br. 424). Da je čovjek sposoban razumjeti istine i biti racionalan kadgod on to želi mi je bilo ukazano putem mnogo iskustva. Zli duhovi koji su postali neracionalni u svijetu time što su odbacili Božanstvo i istine Crkve, potvrđujući sebe protiv njih, su od strane Božanske sile prilično često bili okrenuti prema onima koji su bili na svjetlu istine, i oni su onda shvatili sve stvari kao i anđeli, i priznali su za njih kako su istinite, i također da ih sve shvaćaju. Ali onog trenutka kad su se ti duhovi povratili sami u sebe, i vratili se ljubavi njihove volje, oni nisu razumjeli ništa i potvrdili su suprotno.  

[2] Čuo sam izvjesne stanovnike u paklu govoriti kako su znali i percipirali kako je ono što su učinili bilo zlo a ono što su mislili neistinito, ali da su bili nesposobni oduprijeti se užitku njihove ljubavi, to jest, njihove volje, i da je njihova volja ona koja (na)vodi njihovo razmišljanje vidjeti zlo kao dobro i neistinu kao istinu. Otud, bilo je jasno da oni koji su u neistini iz zla mogu razumjeti i biti racionalni, ali nemaju volje to i učiniti; a oni nemaju volje iz razloga da su više voljeli neistine od istina, budući se ove slažu sa zlima u kojima su bili. Ljubiti i željeti je ista stvar, jer ono što čovjek želi on ljubi, i što ljubi on želi.

[3] Budući je stanje ljudi takvo da su oni sposobni razumjeti istine ako bi to željeli, bilo mi je dozvoljeno potvrditi duhovne istine, koje su istine neba i Crkve, čak putem rasuđivanja, i to sa ciljem da bi neistine putem kojih je racionalno u mnogih bilo zatvoreno mogle biti raspršene putem rasuđivanja, i na taj način oko možebiti do nekog stupnja otvoreno; jer potvrditi duhovne istine pomoću racionalnih istina je dozvoljeno svima koji su u istinama. Tko bi ikad mogao razumjeti Riječ iz značenja slova, ukoliko on nije vidio istine tamo iz prosvjetljenog racionalnog? Zar to nije uzrok toliko puno krivovjerja (izvedenih) iz iste Riječi?#

            # Istine doktrine Crkve izvedene iz Riječi moraju biti početna točka, a ove najprije moraju biti priznate, i nakon toga je dozvoljeno konzultirati znanja (Nebeske Tajne br. 6047).

            Tako je dozvoljeno onima koji su u potvrdnom/afirmativnom stanju spram istina vjere potvrditi ih racionalno pomoću znanja, ali nije dozvoljeno onima koji su u negativnom stanju (= koji ih niječu)  (br. 2568, 2588, 4760, 6047).

            U skladu je sa Božanskim redom ući racionalno iz duhovnih istina u znanja, koja su prirodne istine, ali ne ući iz potonjih u prijašnje, budući je duhovni upliv u prirodne stvari moguć, ali ne prirodni ili fizički upliv u duhovne stvari (br. 3219, 5119, 5259, 5427, 5428, 5478, 6322, 9109, 9110).

456. Da je čovjekov duh, kada je bio oslobođen iz tijela, i dalje čovjek i istog oblika, mi je bilo dokazano putem svakodnevnog iskustva u trajanju od mnogo godina; jer, tisuću puta sam vidio takve i čuo sam ih i razgovarao sa njima čak u svezi same ove činjenice, da ljudi u svijetu za sebe ne vjeruju kako su ljudi, i da su oni koji u to doista vjeruju od strane učenih smatrani za priproste ljude. Duhovi su uvelike ojađeni u srcu da takvo neznanje i dalje traje u svijetu, a iznad svega unutar Crkve.

[2] Ali ovo vjerovanje je, rekli su, proisteklo prije svega od učenih, koji su o duši razmišljali iz tjelesno senzualnog; a iz takvih ideja je jedini koncept kojeg su formirali o duši bio da je ona ništa nego misao; i kada se ova razmatra razdvojeno od ijednog subjekta u i iz kojeg ona postoji, ona je samo dašak čistog etera koji se mora raspršiti kada tijelo umre. Ali kako Crkva iz (= po onome što je objavljeno u) Riječi vjeruje u besmrtnost duše, oni su njoj prisiljeni pripisati nešto životno, poput onog što pripada misli, ali oni njoj negiraju išta osjetilno (= misle kako nema ni jednog osjetila, tj. kako ne vidi, ne čuje, ne miriše itd.), poput onog što posjeduje čovjek, sve dok ona ponovno nije bila pridružena tijelu. Na ovom je mišljenju utemeljena doktrina o uskrsnuću, sa vjerovanjem kako će duša i tijelo biti ponovno združeni u vrijeme posljednjeg suda. Iz ovog razloga, kada itko razmišlja o duši u skladu sa ovom doktrinom i ovim nagađanjima, on ni najmanje ne može dokučiti činjenicu da je ona duh, i u ljudskom obliku. I još dalje, jedva itko u današnje vrijeme zna što je duhovno, a još manje da duhovna bića, kakvi su svi duhovi i anđeli, imaju ljudski oblik.

[3] Posljedično tome, skoro svi koji su došli iz svijeta su uvelike iznenađeni da su živi, i da su ljudi u istoj mjeri kao i ranije, da gledaju, slušaju, i govore, i da njihovo tijelo uživa osjećaj dodira kao i ranije, bez ama baš ikakve razlike (vidi iznad, br. 74). A kada prestanu biti zaprepašteni nad sobom, onda su zaprepašteni da Crkva ne zna ništa o ovom stanju ljudi nakon smrti, time ništa o nebu i paklu, dok se u stvari svi koji su ikad živjeli u svijetu nalaze u drugom životu i žive kao ljudi. A budući su se također čudili zašto ovo nije bilo razotkriveno čovjeku putem vizija, jer radi se o suštinskoj stvari vjere Crkve, bilo im je rečeno iz neba da iako je to moglo biti napravljeno, pošto nema ništa lakše od toga kada se to Gospodu svidi, ipak oni koji su sebe potvrdili u protivnim neistinama nebi vjerovali čak ako bi i njima samima oči bile otvorene (= ako bi sami imali vizije); također da postoji opasnost u potvrđivanju ičega putem vizija kod ljudi koji su u neistinama, jer oni bi onda najprije uzvjerovali a nakon toga to isto zanijekali, i na taj način oskvrnuli istinu kakva je ona u sebi, jer oskvrnuće je vjerovati i onda nijekati; a oni koji oskvrnu istine su bačeni dolje u najniže i najteže od svih paklova.#

[4] Ova je opasnost naznačena riječima Gospodnjim:

‘Zaslijepio im je oči i stvrdnuo srca da očima ne vide, srcem ne razumiju, te se ne obrate pa ih ozdravim.’  Ivan 12:40.

A da oni koji su u neistinama ne bi vjerovali (čak ako bi im bile dane vizije) je naznačeno ovim riječima:

‘Kaže Abraham: Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju! A on će: O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se. Reče mu: Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’   Luka 16:29-31.

            # Oskvrnjenje/profanacija je miješanje dobra i zla i istine i neistine u čovjeku (br. 6348).

            Jedino oni mogu oskvrnuti istinu i dobro, ili svete stvari Riječi i Crkve, koji ih najprije priznaju, a još više oni koji žive u skladu sa njima, i koji nakon toga odstupe od vjerovanja i odbace ga, i žive za sebe same i svijet (tj. koji se vrate na staro) (br. 593, 1008, 1010, 1059, 3398, 3399, 3898, 4289, 4601, 10284, 10287).

            Ako se čovjek nakon pokajanja srca ponovno vrati u ista zla, on oskvrnjuje, i njegovo je potonje stanje gore nego njegovo prijašnje (br. 8394).

            Oni koji nisu priznali svete stvari, a još manje oni koji o njima nemaju znanja, ih ne mogu oskvrnuti (br. 1008, 1010, 1059, 9188, 10284).

            Pogani/neznabožci koji su izvan Crkve i nemaju Riječ ju ne mogu oskvrnuti (br. 1327, 5328, 2051, 2284).   

            Iz ovog razloga unutarnje istine nisu bile razotkrivene Židovima, jer da su bile razotkrivene i priznate, oni bi ih bili oskvrnuli (br. 3398, 4289, 6963).  

            Sudbina oskvrnitelja u drugom životu je najgora od svih, jer ne samo da ostaju dobro i istina koje su priznali, već također i njihova zla i neistina, a kako se ovi drže zajedno, život je oparan/uništen (br. 571, 582, 6348).

            Posljedično tome je od strane Gospoda napravljena najbrižnija priprema da bi se spriječilo oskvrnuće (br. 2426, 10287).

457. Kada čovjekov duh najprije uđe (ili ‘pri samom njegovom ulasku’) u svijet duhova, što se događa nedugo nakon njegovog ponovnog buđenja/reanimacije, kao što je objašnjeno iznad, njegovo lice i ton njegovog glasa naliče onima koje je imao u svijetu, budući se on tada nalazi u stanju njegovih vanjština, i njegove unutrašnjosti još nisu razotkrivene. To je čovjekovo prvo stanje nakon smrti. Ali naknadno je njegovo lice promijenjeno, i postaje potpuno drugačije, i nalikuje njegovoj vladajućoj emociji/naklonosti ili vladajućoj ljubavi, u skladu sa kojom su bile unutrašnjosti njegova uma dok se nalazio u svijetu i njegov duh dok je bio u tijelu. Jer lice se čovjekova duha uvelike razlikuje od lica njegovog tijela. Lice njegova tijela je od njegovih roditelja, ali lice njegova duha je od njegovog osjećaja, i naličje/slika je istog. Duh dolazi u ovaj osjećaj nakon života u tijelu, i onda je sa vanjskim stvarima gotovo a unutarnje su stvari razotkrivene. To je čovjekovo drugo stanje. Vidio sam neke koji su nedavno pristigli iz svijeta, i prepoznao sam ih po njihovu licu i govoru; ali kad sam ih kasnije vidio nisam ih prepoznao. Oni koji su bili u dobrim osjećajima su se pojavljivali sa prekrasnim licima; ali oni koji su bili u zlim osjećajima sa deformiranim licima; jer čovjekov duh, razmatran kakav je sam u sebi, nije ništa drugo nego njegov osjećaj; a lice je njegov izvanjski oblik. Drugi razlog zašto su lica promijenjena je da u drugom svijetu nikome nije dozvoljeno krivotvoriti osjećaje koji nisu njegovi vlastiti, i time prisvojiti obličja koja su protivna njegovoj ljubavi. Svi u drugom životu su dovedeni u takvo stanje da govore što misle, i da svojim izgledom i gestama/kretnjama očituju sklonosti njihove volje. I poradi toga lica svih postaju oblici i naličja njihovih osjećaja; i posljedično svi koji su se međusobno poznavali u svijetu prepoznaju jedni druge u svijetu duhova, ali ne u nebu ili u paklu (kao što je bilo rečeno iznad, br. 427).#

            # Lice je tako oblikovano da korespondira sa unutrašnjostima (br. 4791-4805, 5695).

Korespondencija lica i njegovih izražaja sa osjećajima uma (br. 1568, 2988, 2989, 3631, 4796, 4797, 4800, 5165, 5168, 5695, 9306).

Kod anđela nebeskih lice čini jedno sa unutrašnjostima koje pripadaju umu (br. 4796-4799, 5695, 8250).

Prema tome u Riječi lice predstavlja unutrašnjosti koje pripadaju umu, to jest, osjećaj i misao (br. 1999, 2434, 3527, 4066, 4796, 5102, 9306, 9546).

Na koji je način upliv iz mozga u lice bio promijenjen tijekom vremena i sa njime sâmo lice s obzirom na njegovu korespondenciju sa unutrašnjostima (br. 4326, 8250).

458. Lica licemjera su promijenjena kasnije nego ona u drugih, budući su oni praksom formirali naviku da tako upravljaju njihovim unutrašnjostima da imitiraju dobre osjećaje; posljedično tome, oni jedno jako dugo vrijeme izgledaju ne-ružni. Ali kako je ono što su prisvojili postepeno odloženo; i unutrašnjosti njihovih umova su dovedene u sklad sa oblikom njihovih osjećaja, oni postaju nakon izvjesnog vremena više deformirani od drugih. Licemjeri su takvi koji su bili naviknuti pričati poput anđela, ali iznutra su priznavali jedino prirodu a ne Božanstvo, i stoga su negirali stvari Crkve i neba.

459. Treba znati kako je svačiji ljudski oblik nakon smrti više lijep srazmjerno tome kako je on na više unutarnji način ljubio Božanske Istine i živio u skladu sa njima; jer svačije su unutrašnjosti otvorene i oblikovane u skladu sa njegovom ljubavi i životom; prema tome što je osjećaj više unutarnji, to je on više poput neba, i tome posljedično je i lice ljepše. To je razlog zašto su anđeli u najunutarnijem nebu najljepši, jer oni su oblici božanstvene ljubavi. Ali oni koji su ljubili Božanske istine više izvanjski, i time su živjeli u skladu sa njima na više izvanjski način, su manje lijepi; jer izvanjski osjećaji sjaje/blistaju jedino iz njihovih lica; a kroz ove ne sjaji/blista nikakva nebeska ljubav, posljedično ništa od nebeskog oblika kakav je on sam u sebi. Na licima takvih se može vidjeti nešto razmjerno mračno, što nije oživljeno ničim iz unutarnjeg života koji kroz to sjaji/blista. Ukratko, svo savršenstvo se povećava prema unutrašnjostima i smanjuje se prema vanjštinama, a kako se savršenstvo povećava tako se povećava i ljepota. Vidio sam anđeoska lica trećeg neba takve sjajnosti da ni jedan slikar uz svo svoje umijeće ne bi ni u kojem slučaju mogao dati ijednoo takvo svjetlo svojim bojama koje bi bilo jednako tisućetom dijelu blistavosti i života koje je izbijalo iz njihovih lica. No lica se anđela najnižeg neba u izvjesnoj mjeri mogu izjednačiti (= u smislu, ‘njihova bi se ljepota mogla donekle oslikati, i tako predočiti’).

460. Kao zaključak, spomenuo bi određenu tajnu koja do sada nikome nije bila poznata, naime, da su svako dobro i istina koji proizlaze iz Gospoda i čine nebo, ljudskog oblika; i to ne samo (gledani) kao cjelina i u onome što je najveće, već također u svakom dijelu i onome što je najmanje; također da ovaj oblik afektira/utječe na svakoga tko prima dobro i istinu od Gospoda, i uzrokuje da svatko tko je u nebu bude ljudskog oblika u skladu sa primanjem. Posljedica ovog je da je nebo poput sebe (is like itself) generalno i pojedinačno, i da je ljudski oblik oblik cjeline, svake zajednice, i svakog anđela (kao što je bilo ukazano u četiri poglavlja počevši od br. 86); čemu se mora dodati ovo, da je on oblik najmanjih stvari misli izvedenih iz nebeske ljubavi u anđela. Ova tajna, međutim, pada (u smislu, ‘biva primljena’) sa teškoćom u razumijevanje bilo kojeg čovjeka, ali sasvim jasno u razumijevanje anđelâ, pošto su oni na nebeskom svjetlu.

E.Swedenborg ‘Nebo i Pakao – 453-460’

Spread the Truth