Užitak je svakoga na nebu dijeliti užitke sa drugima…
399. Čovjek može vidjeti kako li je veliki nebeski užitak iz činjenice kako je užitak svakoga na nebu dijeliti njegove užitke i blagoslove sa drugima; a kako je takav karakter svih koji su na nebesima jasno je kako li je neizmjeran užitak neba. Iznad je bilo ukazano, kako na nebesima svi dijele sa svakim, i svatko sa svima. Takvo dijeljenje proizlazi iz dvije nebeske ljubavi, koje su, kao što je bilo rečeno, ljubav spram Gospoda i ljubav spram bližnjega; a dijeliti njihove užitke je sama priroda ovih ljubavi. Ljubav spram Gospoda je takva budući je ljubav Gospodnja ljubav dijeljenja svega što ima sa svima, budući ona želi sreću sviju. Slična ljubav postoji u svima onima koji ljube Gospoda, budući je Gospod u njima; i iz ovoga dolazi međusobno dijeljenje užitaka anđela jednih sa drugima. Ljubav spram bližnjega je takve prirode, kao što će se vidjeti iz onog što slijedi. Sve to ukazuje kako je priroda tih ljubavi dijeliti njihove užitke. Drugačije je sa ljubavima spram sebe samoga (vlastitog ja) i svijeta. Ljubav spram sebe samoga oduzima od drugih i okrada drugima sve užitke, i usmjerava ih ka sebi, jer ona želi dobro sebi jedino; dok ljubav spram svijeta želi imati kao svoje vlastito ono što pripada bližnjemu. Prema tome ove su ljubavi uništavajuće za užitke drugih; ili ako ima ikakve sklonosti za dijeliti, to je poradi njih samih a ne poradi drugih. Tako u odnosu spram drugih priroda je ovih ljubavi da ne dijeli već da oduzima, osim onoliko koliko se užici drugih odnose prema vlastitom ja. Da su ljubavi spram sebe samoga i svijeta, kada vladaju, takve to mi je bilo često dozvoljeno percipirati putem živog iskustva. Kadgod bi se približili duhovi koji su tijekom njihova života kao ljudi bili u tim ljubavima, moj je užitak opadao; i meni je bilo rečeno kako se na sam pristup takvih ijednoj nebeskoj zajednici užitak onih u zajednici umanjio baš prema stupnju njihove blizine; i što je prekrasno, zli duhovi su onda u njihovom užitku. Sve to odaje stanje duha takvog čovjeka dok je u tijelu, budući je on isti takav kakav jest nakon što je odvojen od tijela, naime, da čezne ili žudi za užicima ili dobrima drugoga, i nalazi na užitak ukoliko ih osigura. Sve to razjašnjava da su ljubav spram sebe samoga i svijeta sklone uništiti užitke neba, i time su direktne suprotnosti nebeskim ljubavima, koje su sklone dijeliti.
E.Swedenborg ‘Nebo i Pakao – 399’
