3735. ‘(Dade mi kruha da jedem) i odijela da se oblačim’ (Postanak 28:20) naznačava ‘biti sjedinjen sa Božanskom istinom’. To je očigledno iz značenja ‘odijela’, koje je istina (br. 1073, 2576), u sadašnjem slučaju Božanska istina, budući se obrađuje Gospod; i od značenja ‘oblačenja’, koje je ‘prisvajati sebi’ i ‘biti sjedinjen’. Priroda unutarnjeg značenja Riječi se može vidjeti iz ovih i svih drugih takvih pojedinosti, naime, kada su kruh i odijelo obrađivani u značenju Slova, i također kada se obrađuju u unutar povijesne priče, kao ovdje u ‘ako mi Bog dadne kruha da jedam, i odijela da se oblačim’, anđeli koji su sa čovjekom u to vrijeme uopće ne misle o kruhu, već o dobru ljubavi, i u najuzvišenijem značenju o Gospodnjem Božanskom dobru; niti oni misle o odijelu, već o istini, i u najuzvišenijem značenju o Gospodnjoj Božanskoj istini. Za njih su takve stvari kakve su u značenju Slova samo predmeti za (ili ‘koji omogućavaju’) razmišljanje u svezi nebeskih i Božanskih stvari; jer takve su stvari posude koje su u krajnjem stupnju od reda.
[2] Tako kada u svetom stanju (ili ‘u sveosti uma’) čovjek misli o kruhu, kao na primjer o kruhu u Svetoj Večeri, ili o ‘svagdašnjem kruhu’ u Molitvi Gospodnjoj, onda misao koju čovjek ima o kruhu služi anđelima koji su sa njime kao predmet za razmišljanje o dobru ljubavi koje je od Gospoda; jer anđeli ne shvaćaju ništa (ili ‘ne hvataju se ničeg’) od čovjekove aktuelne misli o kruhu, već umjesto toga imaju misao u svezi dobra, jer takva je korespondencija među njima. Na isti način kada u svetom stanju čovjek razmišlja o odijelu, misao anđela je u svezi istine; i tako je sa svime ostalim u Riječi. Iz ovog postaje jasna priroda sjedinjenja neba sa zemljom posredstvom Riječi; naime, sjedinjenje je takvo da kada itko čita Riječ na sveti način on je putem takve korespondencije sjedinjen prisnije sa nebom, i kroz nebo sa Gospodom, pa iako čovjek misli jedino o onim stvarima u Riječi koje su u izjavljenje značenju Slova. Sama svetost tada prisutna sa čovjekom dolazi od (ili ‘sama svetost u umu koju čovjek tada osjeća je proizvod’) upliva božanstvenih i duhovnih misli i osjećaja, takvih kakve imaju anđeli (ili ‘anđela koji su sa njime’).
[3] Da bi mogao postojati takav upliv i posredstvom tog upliva čovjek mogao biti sjedinjen sa Gospodom, Gospod je ustanovio Svetu Večeru u svezi koje je izričito rečeno da su kruh i vino Gospod; jer ‘tijelo’ Gospodnje predstavlja Njegovu Božansku Ljubav, i razmjernu ljubav u čovjeku, takvu kakva je u božanstvenih anđela; a ‘krv’ na isti način predstavlja Njegovu Božansku ljubav, i razmjerna ljubav u čovjeku, ali takvu kakva je u duhovnih anđela. Iz ovog je očigledno koliko puno Božanskog je u svakom pojedinačnom dijelu Riječi, usprkos čovjekovom neznanju o tome što je to i koja je njegova kvaliteta (ili ‘unatoč tome što čovjek ne zna koji je to Božanski sadržaj i kakve je prirode’). Ipak oni koji su, dok su bili u svijetu, živjeli život u dobru, nakon smrti dobijaju (ili ‘ulaze u’) znanja i percepcije o svim ovim stvarima; jer onda oni odlažu zemaljske i svjetovne stvari, i oblače nebeske, te imaju, poput anđela, duhovne i božanstvene ideje.’