Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

36-38 (Tamo gdje nema ljubavi prema bližnjem tamo nema ni vjere)

Print Friendly, PDF & Email

Tamo gdje nema ljubavi prema bližnjem tamo nema ni vjere

 

36. Sada moram nešto reći u svezi ovog/slijedećeg, da vjere nema ako nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti (charity). Pretpostavlja se da vjera postoji, tako dugo dok čovjek vjeruje u doktrinalne stvari crkve (ili ‘u crkveno učenje’), tako da je (= vjere) ima u onih koji (na taj način) vjeruju. Ali sâmo vjerovanje (ili ‘vjerovanje samo po sebi’) nije vjera, već htjenje i činjenje onog u što se vjeruje, to je vjera (ili ‘već je vjera ako čovjek želi i čini ono u što vjeruje’). Kada čovjek samo vjeruje u doktrinalne stvari crkve (ili ‘kada se u učenja crkve samo vjeruje’), onda te stvari (= istine) nisu u čovjekovom životu, već jedino u njegovoj memoriji (ili ‘onda ta učenja ne ulaze u njegov način života već jedino u njegovu memoriju’), i stoga u mislima njegovog prirodnog čovjeka (ili ‘i prema tome samo u ono što njegov vanjski čovjek misli’); niti one ulaze u njegov život, prije nego li uđu u njegovu volju, i stoga u njegova djela/akcije (ili ‘ta učenja jedino ulaze u njegov način života kada uđu u njegovu volju i stoga u njegovu akciju/njegovo djelovanje’): onda po prvi puta vjera postoji u čovjekovu duhu (ili ‘tada je njegov duh po prvi puta angažiran’). Jer čovjekov duh, čiji je život njegov stvarni život (which is his life itself = a život tog duha je ono od čega se čovjekov život uistinu sastoji), je formiran od/pomoću njegove volje, a njegovim razmišljanjem jedino u onoj mjeri u kojoj to razmišljanje proizlazi (arises) iz  njegove volje. Čovjekova memorija, i misao koja (ili ‘razmišljanje koje’) od tamo (ili ‘iz toga’) proizlazi, je samo ulaz (= ulazna vrata) kroz kojeg se vrši (ili ‘je mogućeno’) upoznavanje/predstavljanje.

[2] Bilo da kažete volja, ili ljubav, to je isto (ili ‘nema razlike ako kažete ljubav ili volja’), pošto svatko želi ono što voli, i voli ono što želi. Volja je ono što prima ljubav (ili ‘volja djeluje kao primatelj ljubavi’), a intelekt, čija funkcija je razmišljanje, je ono što prima vjeru (ili ‘kao primatelj vjere’). Čovjek može znati, misliti, i razumjeti mnoge stvari, ali one koje se ne slažu (ili ‘koje nisu u harmoniji’) sa njegovom voljom ili ljubavlju, on odbacuje od sebe čim je ostavljen sam sebi (= nasamo), da bi meditirao o njima iz svoje vlastite volje ili ljubavi. Prema tome, on ih također odbacuje nakon života u tijelu, kada živi kao duh, jer u čovjekovu duhu ostaje samo ono što je ušlo u njegovu volju ili ljubav, kao što je bilo rečeno gore. Na sve druge stvari on nakon smrti gleda kao nešto strano, što izbacuje kroz vrata, i tretira sa averzijom, pošto nisu od (ili ‘nisu dio’) njegove ljubavi (= pošto ne pripadaju njegovoj ljubavi).

[3] Ali druga je stvar kada/ako čovjek ne samo da vjeruje u doktrinalne stvari crkve koje su iz Riječi (ili ‘u crkvena učenja izvučena iz Riječi’), već ih uistinu i želi, i čini, pošto on onda ima istinsku/stvarnu vjeru. Vjera je osjećaj za istinu koji proizlazi iz želje za istinom (i to samo) zato što je istina, pošto je to (= željeti samu istinu zato što je istina) istinski duhovni element u čovjeku. Taj osjećaj je jako daleko od prirodnog osjećaja, koji se sastoji od želje za istinom, ali ne zbog istine, već zbog vlastite slave, ugleda i zarade. Istina sagledana odvojeno od takvih stvari je (ili ‘ako se istina sagledava odvojeno od takvih stvari onda je ona’) duhovna, pošto je u svojoj suštini Božanska. Prema tome, željeti istinu (samo) zato što je istina, je isto što i priznati i voljeti Božanstvo. Te dvije stvari su tako usko povezane da ih se na nebu gleda/smatra za jedno, jer Božansko koje proizlazi iz Gospodina u nebu je Božanska istina, kao što se može vidjeti u djelu ‘Nebo i Pakao’ (128-132); a oni koji ju primaju i čine dijelom svog života su anđeli nebeski (ili ‘anđeli na nebu’). Ove stvari su rečene sa ciljem da bi se znalo (= da bi se objavilo) slijedeće, vjera nije samo vjerovati, već također i željeti i činiti, prema tome, tamo gdje nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti tamo nema ni vjere (ili ‘tako da vjere ne može biti tamo gdje nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti’). Ljubav prema bližnjem/milosrdnost (charity) ili ljubav (love) je željeti i činiti.

37. U današnje vrijeme je vjera u crkvi tako rijetka da se jedva može reći kako postoji (ili ‘kako u crkvi ima vjere’). To je postalo jasno/očigledno iz ispitivanja/istraživanja mnogih ljudi, i učenih i prostih, koji su nakon smrti kao duhovi bili ispitani/istraženi da bi se uvidjelo kakva je na svijetu bila njihova vjera. Pronađeno je da je svatko od njih pretpostavljao da se vjera sastoji jednostavno od vjerovanja, i od toga da čovjek sebe uvjeri da je to (u što je on sebe uvjerio uistinu) tako. Bolje obrazovani (ili ‘više učeni’) među njima su pretpostavljali da se vjera sastoji u povjerenju i u sigurnosti da su spašeni Gospodinovom pasijom i Njegovim posredovanjem. Jedva da je neki od njih znao da nema vjere, ako nema  milosrdnosti/djela ljubavi prema bližnjem (ili ‘da bez milosrdnosti/djela ljubavi prema bližnjem i ljubavi ne može biti vjere’), ili ljubavi. U stvari, oni nisu znali ni što je ljubav prema bližnjem, niti su poznavali razliku (ili ‘u čemu se sastoji razlika’) između razmišljanja i htjenja. Većina je okrenula leđa ljubavi prema bližnjem (= djelima ljubavi prema bližnjem/milosrdnim djelima), govoreći kako ljubav prema bližnjem/milosrdnost ne proizvodi/postiže/afektira ništa, već jedino vjera. Kada im je bilo rečeno da su ljubav prema bližnjem i vjera jedno, poput volje i razumijevanja/intelekta, i da ljubav prema bližnjem ima svoje sjedište u volji, a vjera u razumijevanju, i da bi odvojiti jedno od drugog bilo isto kao i odvojiti volju od razumijevanja, oni to nisu razumjeli (ili ‘za njih je to bilo nerazumljivo’). Otud (ili ‘iz toga’) mi je postalo očigledno/jasno da u današnje vrijeme jedva da postoji ikakve vjere. To im je (duhovima tih ljudi) bilo ukazano i u životu/praksi (ili ‘njima je o ovome bio ukazan/pružen i snažan dokaz ‘). Oni koji su bili u lažnom uvjerenju da imaju vjeru, su bili uvedeni u anđeosku zajednicu, gdje je postojala istinska vjera (ili ‘koja je posjedovala istinsku vjeru’), i kada im je bila omogućena komunikacija sa tom zajednicom, oni su jasno (u)vidjeli da nemaju vjeru, štoviše, oni su to poslije toga (ili ‘činjenica koju su oni onda’) priznali u prisutnosti mnogih ljudi. Ista stvar je također bila ukazana (ili ‘isti dokaz je bio ukazan/dan’) na druge načine onima koji su ispovjedali vjeru, i koji su mislili kako su (za života na zemlji) vjerovali, bez da su živjeli život vjere, što je ljubav prema bližnjem/milosrdnost. Svaki od njih je priznao da nije imao vjeru, pošto je život njegova duha bio lišen vjere, ali je izvan njegova života, dok su živjeli u prirodnom svijetu, ostala kao ‘neka-misao-o-tome’.

38. Takvo je stanje u crkvi u današnje vrijeme, u njoj nema vjere pošto nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti. A gdje nema ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti, tamo nema ni duhovnog dobra, jer to dobro postoji jedino iz ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti (ili ‘jer ljubav prema bližnjem/milosrdnost je jedini izvor tog dobra’). Bilo mi je rečeno sa neba da neki ljudi ipak imaju dobra (u sebi; ili ‘da u nekim ljudima još ima dobra’), ali to dobro se ne može nazvati duhovnim dobrom, već jedino prirodnim dobrom. To je zbog toga što su prave/stvarne Božanske istine u mraku/zamračene, a (jedino) Božanske istine uvode u ljubav prema bližnjem/milosrdnost (ili ‘vode do ljubavi prema bližnjem/milosrdnosti’), naučavaju o njoj, i gledaju u nju kao u svoj kraj i svoju svrhu. Prema tome, ne može postojati ni jedan drugi način kako bi ljubav prema bližnjem došla u postojanje osim putem istina koje ju formiraju (ili ‘osim prisutnošću istina kao svog izvora’). Božanske istine iz kojih su izvedene doktrine crkava (ili ‘na kojima su bazirana crkvena učenja’) se zanimaju samo sa vjerom, na osnovu čega se nazivaju doktrine o vjeri, i ne gledaju u život (te vjere, tj. djela ljubavi koja te istine vjere naučavaju). Istine koje jedino gledaju na vjeru a ne na život, ne mogu čovjeka učiniti duhovnim; jer sve dok su izvan života (ili ‘i sve dok nisu dio njegova života’) one su samo prirodne istine, o kojima čovjek zna i razmišlja kao i o (svim) drugim stvarima. Zato u današnje vrijeme nema duhovnog dobra, već jedino prirodnog dobra kod određenih ljudi. 

[2] Štoviše, svaka crkva je na početku duhovna, jer kreće/započinje sa ljubavlju prema bližnjem/milosrđem, ali u procesu vremena se ona okreće od ljubavi prema bližnjem/milosrđa prema vjeri, i onda od unutarnje crkve postaje izvanjska crkva (ili ‘i onda umjesto unutarnje postaje iz-vanjska crkva’). Kada postane izvanjska onda je njezin (ili ‘onda ona postiže/dosegne svoj’) kraj, pošto ona onda sve postavlja u znanje, a ništa u život (ili ‘pošto se onda sva važnost pridodaje znanju a malo ili nimalo životu’). Kako čovjek postaje iz-vanjski umjesto unutarnji, tako je proporcionalno u njemu zamračeno duhovno svjetlo, sve dok na kraju više ne vidi (ili ‘nije u stanju vidjeti’) Božansku istinu iz same istine, tj. iz nebeskog svjetla (ili ‘na nebeskom svjetlu’), jer Božanska istina je nebesko svjetlo, već jedino iz prirodnog svjetla (ili ‘već jedino na prirodnom svjetlu’); koje je takve prirode, da kada je sâmo i ne osvjetljeno/popraćeno sa duhovnim svjetlom, vidi Božansku istinu kao da je u mraku (ili ‘po noći’), i nema drugog načina prepoznavanja/spoznavanja da li je istina (ili ‘da li je riječ o istini’) osim putem njezinog propovijedanja od strane lidera, gdje je kao takva generalno primljena od onih koji slušaju. Otud proizlazi da njihova intelektualna sposobnost ne može biti ilustrirana/oslikana od strane Gospodina, jer u onoj mjeri u kojoj prirodno svjetlo sjaji u (čovjekovoj) intelektualnoj sposobnosti, u toj istoj mjeri je duhovno svjetlo zamračeno. Prirodno svjetlo sjaji u (čovjekovoj) intelektualnoj sposobnosti, kada su svjetovne, tjelesne, i zemaljske stvari više voljene od duhovnih, nebeskih i Božanskih stvari; u toj mjeri je čovjek također i iz-vanjski.

E. Swedenborg ‘Posljednji Sud i razoren Babilon – 36-38’

Spread the Truth